U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Posljednji čuvar Ellis Islanda
-
Jezik izvornika: francuski
-
Prijevod: Ursula Burger
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: listopad 2017.
-
ISBN: 978-953266905-3
-
Naslov izvornika: Le dernier gardien d'Ellis Island
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 250 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 5,00 € / 37,67 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kad isprati svoga posljednjega gosta, naprasitog norveškog mornara Arnea Peterssena, John Mitchell ostaje sam na Ellis Islandu. Za devet dana centar za prihvat useljenika na otočiću s pogledom na Kip slobode zauvijek se zatvara, a njegov direktor Mitchell za to vrijeme svodi račune svojih četrdeset pet godina provedenih u dobrovoljnoj izolaciji. Gotovo pola vijeka svjedočio je nebrojenim valovima siromašnih Europljana koji su se nadali da će im la Merica donijeti novi život, no pravila Ureda za imigraciju bila su stroga i mnogima od njih razbila snove o obećanoj zemlji. Jesu li sva ta patnja i tek poneki proplamsaj ljubavi Mitchellu postali preteško breme?
Posljednji čuvar Ellis Islanda izvanredna je priča o točki sudara svjetova, mjestu gdje se odlučuju ljudske sudbine, a birokratska mašinerija propušta samo besprijekorne. Perfektno napisan roman nedvojbeno je vrhunac književnog stvaralaštva nagrađivane francuske spisateljice Gaëlle Josse.
“Svojim preciznim i oštrim pismom Gaëlle Josse omogućuje nam da vidimo i osjetimo komadić američke povijesti kroz previranja duše uhvaćene ukoštac sa svojim demonima. Majstorsko i neodoljivo djelo!” – Béatrice Putégnat, Librairie Pages apres pages, Pariz
“Gaëlle Josse bila je na Ellis Islandu i o njemu ispisuje intimnu i kolektivnu geografiju, priču čovjeka pomiješanu s pričama tisuća drugih ljudi, kloneći se pretjerivanja, odbijajući patos, ne uskraćujući si zadovoljstvo invencije i ne skrivajući sirovost činjenica.” – Élise Lépine, Transfuge
“Rangirati stvari uvijek je pomalo uzaludno, pogotovo u neopipljivoji subjektivnoj domeni umjetničkog stvaralaštva. No nije li roman Posljednji čuvar Ellis Islanda najljepši tekst Gaëlle Josse, u kojem alkemija njezinih prethodnih djela doživljava, iako na posve drugoj temi, svojevrsni vrhunac?” – Emmanuelle Giuliani, La Croix
Fluidna i nježna priča koja se čita u jednom dahu
Magdalena Blažević, Najboljeknjige.com, 21. 1. 2018.
Rečenicom "Sve je došlo morem" započinju dnevnički zapisi pripovjedača novog romana francuske književnice Gaëlle Josse "Posljednji čuvar Ellis Islanda". Obuhvativši tek devet posljednjih dana boravka neimenovanog pripovjedača na Ellis Islandu, od 3. do 11. studenoga 1954. godine, zapisima se kroz isprekidanu naraciju bilježi gašenje građevine koja svoju nekad kaotičnu svakodnevicu mijenja nijemim uspomenama i duhovima.
Pripovjedač osjeća neraskidivu vezu s otokom, sva sjećanja koja ima vezana su uz njegov užurbani ritam. Mikrokozmos kroz koji je prošlo toliko duša pripovjedaču znači cijeli svijet, a ljudima koji tamo pristižu on je tek postaja koju trebaju proći u nadi da će stići u "la Mericu", obećanu zemlju.
Kroz fragmentiranu naraciju pripovjedač kazuje događaje s početka stoljeća kada se na Ellis Islandu iskrcavalo tisuće ljudi. Taj otok, južno od Manhattana, za njih je predstavljao vrata raja, mogućnost za bijeg od siromaštva i rata. Kroz njih je od 1892. do 1924. godine prošlo više od 22 milijuna ljudi.
Izmučeni prekoocenskim putovanjem, izgladnjeli, često smrtno oboljeli stizali su na otok gdje su ih čekali pedantni Amerikanci i najprije ih grubo selektirali na one koji nikako ne mogu kročiti na njihovo tlo, i one s kojima još trebaju obaviti razgovore. Mentalno zaostale, bolesne ili na bilo koji drugi način "oštećene" putnike označavali su bijelom kredom i vraćali otkuda su došli.
Pripovjedač uspijeva dozvati atmosferu koja je vladala među očajnim ljudima te grubost i hladnoću s kojom im se pristupalo. Uz taj djelić mračne povijesti on nam pripovijeda i dvije ljubavne priče, o dvije žene koje su obilježile njegov život. To su supruga Liz i talijanska imigrantica Nella Casarini. Ona brodom Cincinnati pristaje na Ellis Island s mentalno zaostalim bratom koji u potpunosti ovisi o njoj. Pripovjedač prema njoj osjeti snažnu privlačnost, požudu kakvu nije osjetio ni prema jednoj drugoj ženi. U njemu se javljaju oprečne emocije zbog nemogućnosti kontrole osjećaja i tijeka događaja.
Lik Nelle Casarini dominira ovim romanom. Taj sporedno-glavni lik uzrokuje duboki emocionalno–psihološki rasap narativnog subjekta te ovom romanu daje toliko potrebnu notu romantičnog i tajanstvenog. Josse to čini bez patetike te nas još jednom podsjeća da je zatiranje sjećanja uzaludan proces.
Jedan od važnijih motiva koji je Gaëlle Josse utkala u tkivo romana jest motiv "američkog sna". Doseljenici pristižući na Ellis Island najprije ugledaju Kip slobode, simbol demokracije, jednakosti i prosperiteta. Uz pošten rad jamčio im se uspjeh, neovisno o staležu i porijeklu. Ukorijenjen u Deklaraciju neovisnosti ovaj fenomen neka je vrsta nacionalnog ethosa koji su u književnosti popularizirali J. T. Adams 1931. godine djelom "Epic of America" te F. Scott Fitzgerald romanom "Veliki Gatsby". Taj se mit brzo počeo urušavati, kako ljudima koji su započeli život na američkom tlu tako i u književnosti posvećenoj surovoj svakodnevici.
Fluidno i nježno ispripovijedan roman iznimno je filmična priča strogo uokvirene radnje. Svojim opsegom pripada skupini književnih djela koje Amerikanci nazivaju "One-Sit-Read", a njime je Josse čitatelja suočila s pitanjem sreće, neraskidivom vezom između čovjeka i prostora te nemogućnošću oslobođenja od demona prošlosti.
Roman koji trebaju pročitati svi koji misle o odlasku
Bojana Radović, Večernji list, 6. 3. 2018.
Priče o migrantima, o ljudima koji traže spas na nekim obalama neke obećane zemlje, gdje je život sretan, a glad i ratovi daleko, vruća su literarna roba u svjetlu migrantskog vala koji ne posustaje. U taj se trend sjajno uklapa roman “Posljednji čuvar Ellis Islanda” francuske književnice Gaëlle Josse (Fraktura, urednica Iva Karabaić, prijevod Ursula Burger). U devet dana koliko opisuje ovaj roman, a riječ je o anonimnim zapisima zadnjeg čuvara otoka koji je desetljećima bio ulaz u Sjedinjene Američke Države, prelamaju se strahovi, tragedije, ali i snovi i nade svih ljudi koji su ikada krenuli u nepoznato, ali s nadom da će baš ondje pronaći bolji život za sebe i svoju djecu. Po tome roman nosi univerzalnu poruku koja je danas nadasve aktualna iako je u središtu priče otok južno od Manhattana kroz koji je od 1892. do 1924. godine prošlo više od 22 milijuna ljudi.
Ta vrata raja su ujedno i priča o ljudima koji su čuvari, oni koji već žive u tom raju, ali ne i rajski. Zato je tu i osobna tragedija pripovjedača, smrt voljene žene za koju on okrivljuje došljake, ali i sam otok. Autorica tom dijelu priče postavlja i jaku protutežu, jer druga žena u koju će se čuvar – zapravo vrhovni zapovjednik otoka – zaljubiti ona je nad kojom ima maksimalnu moć. On će tu moć maksimalno iskoristiti, a to što će se ostatak života kajati zbog toga tek ga djelomice opravdava u očima autorice.
Zbog toga, ali i mnogo drugih stvari, ovaj neveliki roman trebali bi pročitati svi koji razmišljaju o odlasku, o životu koji će biti bolji tamo negdje s onu stranu granice. No, trebali bi ga pročitati i oni koji čuvaju te iste granice, jer nosi snažnu poruku pred kojom mnogi zatvaraju oči, a koja glasi: migranata je bilo i bit će ih. A o ratovima, ljudskom jadu i bijedi ovisi njihov broj.
Gaëlle Josse : Posljednji čuvar Ellis Islanda
Vanja Kulaš, Moderna vremena Info, 7. 5. 2018.
U tkivo romana "Posljednji čuvar Ellis Islanda" (Le dernier gardien d'Ellis Island, 2014), sačinjeno od sjećanja naslovnog protagonista, natisnula se bezoblična svjetina; stranice ove knjižice dnevničke forme i ispovjednog tona impregnirane su strepnjom gomile uljeza, vjerojatno bezopasnih, ali za domaćine sumnjivih i svakako prekobrojnih. Upravo došljaci, njih više milijuna, lišeni osobnosti dok ih na pragu obećane zemlje detaljno popisuju i pažljivo pregledavaju, istinski su junaci ove pripovijesti. Istodobno John Mitchell, upravitelj pred mirovinom prihvatnog centra za useljenike iz Europe, a čije vrlo osobne zapise ovdje prelistavamo, svojevrsni je medij, obavezujući pripovjedač, jer čitatelja čini sveprisutnim i suodgovornim svjedokom masovne drame od prije stotinjak godina, koja je u ovo doba ponovo zastrašujuće aktualna. Prekomorski egzodus iz Europe u Ameriku bliska nam je tema iz nacionalne, mnogima i iz obiteljske povijesti, a ovaj put upravo europske zemlje postaju pribježištem onih kojima je potrebna pomoć.
Francuskinja Gaëlle Josse (1960.) nauštrb svih svojih isplativih "građanskih" profesija (pravo, novinarstvo, klinička psihologinja) odlučuje se za nesigurnost umjetničke vokacije; u međuvremenu afirmirana i nagrađivana autorica, u svom četvrtom od pet objavljenih romana, jedinom zasad prevedenom na hrvatski (s potpisom prevoditeljice Ursule Burger) individualnu tragediju povlaštenog pojedinca suprotstavlja kolektivnoj nesreći anonimnih, obespravljenih. Doduše, životne prilike odgovornog za to ne-mjesto samo su uvjetno dobre - i sam je na neki način žrtva povijesnih prilika, jer obavlja težak i ne osobito plaćen, a ujedno i društveno ruban činovnički posao; istodobno, upravo on, privatno nesretan i društvu malo bitan, snosi golemu odgovornost, ima moć odlučivati o tuđim sudbinama. Za razliku od izopćenika koji silno žele u Ameriku, on svojevoljno ostaje u međuprostoru, zapravo nigdje, u stalnom mimoilaženju s drugima.
A ti drugi, ekonomski migranti, dignitet će izgubiti ako ne prije, ondje odakle bježe, onda svakako na brodovima u čije mrakove su ukoračili s nadom u sretniji život, kakav možda nudi ta daleka i za njih posve apstraktna la Merica. Ime joj ne znaju ni izgovoriti, a kamoli napisati, nemaju pojam o tome što ih tamo čeka, ali odlaze bez razmišljanja i osvrtanja, tjerani neimaštinom ili političkom situacijom. Ovi mahom jednostavni ljudi, određeni svojim porijeklom, jezikom i običajima, odjednom su iskorijenjeni, bez mogućnosti povratka. Kad nakon tjedana bez svjetla i zraka stanu na čvrsto tlo, ispljunuti iz brodskih trbuha više mrtvi nego živi, to još uvijek nije Amerika, barem za njih nije, jer otok Ellis, tek nekoliko varljivih milja udaljen od Manhattana, točkica je između dvaju svjetova, daleko od onoga u kojem nisu mogli o(p)stati, ali ništa bliža ovome kojem možda neće smjeti pristupiti. Od nove životne prilike dijeli ih dvadeset i devet sudbinskih pitanja, birokratski upitnik na temelju kojeg zaposlenici imigracijskog ureda procjenjuju njihovu podobnost; na otočiću s pogledom na Kip slobode nevolja tih ljudi tek počinje, ili otpočinje iznova, treba im proći strogu proceduru i pritom imati puno sreće.
Na ovoj prozi Gaëlle Josse radila je dugo, lutala labirintima nekadašnjeg Centra, a od 1995. Muzeja useljeništva, iščitavala knjigu "Ellis Island" Georgesa Pereca, istraživala brodske dnevnike i preslušavala glazbu talijanskih i armenskih useljenika, no njezin junak za svoje potresno svjedočanstvo nije imao toliko vremena, on tekst ispisuje posljednjih devet dana života, u jesen 1954., a uspijeva fragmentarno pokriti čitav svoj radni vijek, razdoblje od čak pola stoljeća.
Čitatelj međutim neće steći dojam brzine i grozničavosti bilježenja, pa ni suhe funkcionalnosti dokumenta - ovaj izmješteni kroničar socioekonomskih zbivanja možda nije govorio puno, ali zato je rado čitao, nekoliko puta godišnje posjećivao je jednu knjižaru na Broadwayu. Upravo brojne lektire tijekom usamljeničkih večeri napisanom daju poetičnost, a autorici opravdanje što je u pero tog povučenog, mučaljivog i vrlo krutog državnog službenika odlučila utočiti takve iznimne, nježne i rafinirane misli. Integritet Mitchellovim rukom ispisanim listovima daje njegova bezrezervna iskrenost: sjeta, tjeskoba, samopredbacivanje, snažni su osjećaji koji odražavaju psihičko stanje možda i pretjerano skrupulozne osobe koja se okreće za svojom egzistencijom u trenutku kad gubi sve, poslanje i ispunjenje, kakvu-takvu poziciju u društvu i jedinu sponu s drugima. Sad je on taj koji ostaje bez identiteta i samopoštovanja, jer slijedi mu umirovljenje, a prostoru njegova djelovanja i življenja prenamjena. U tmini, pred očima mu promiču duhovi onih koji su to mjesto tranzita obilježili očekivanjima, strahom i suzama; mučen teretom životne promašenosti i grizodušja, u posljednjoj noći pred zatvaranje i sam poželi nestati.
Gaëlle Josse raspisuje atmosferičnu inzularnost jednog samotnog i samodostatnog mjesta, kao i življenje čovjeka, s tim prostorom srođenog, a od svijeta otuđenog; čovjeka asketski predanog zadaćama, vjernog sustavu i uvjerenog u njegovu nepogrešivost, dok mu se gubitkom voljene žene vlastiti unutarnji ustroj raspao ili barem nepopravljivo izglobio. Dva su čvorišta u inače praznoj emocionalnoj karti starca koji se zatvorio svima i svemu, oba uspostavljena oko tragičnih intimnih događaja - smrti supruge bez koje ostaje rano, kad ona kao mlada bolničarka na otoku podlegne bolesti s jednog od pristiglih brodova te puno kasnije zaljubljenosti u useljenicu koja mu nakon godina udovištva i automatiziranog rada dopadne toliko da izgubi razum. Nakon iznuđenog zbližavanja s Talijankom Nellom i pogibije njezina bolesnog brata, Mitchell je propušta u Ameriku dok on na svojoj strani ostaje žalovati i predbacivati si trenutak slabosti kad načas, iskoristivši svoju poziciju, prelazi granicu profesionalno i moralno prihvatljivog.
Epizodična pojava djevojke sa Sardinije nosi univerzalnost nesreće kolona nevoljnika koji su prošli neveselim zgradama prihvatnog centra. Ostali akteri, s obiju strana, kopnene i morske, spominju se ovlaš ili implicitno, ostaju u (polu)mraku; osvijetljeni su Mitchell i nešto slabije Nella, pa onda njegova supruga, njezin brat, ujedno njegov najbolji prijatelj, kao i njegova žena, potko od Mitchellovih kolega i još pokoji došljak - norveški mornar, posljednji koji će s Otoka ući u Ameriku, anarhist u bijegu pred talijanskom policijom kojeg će Mitchell pustiti kroz "zlatna vrata", jer ga na neki način vezuje za Nellu i mađarski pisac kojeg Amerika odbacuje kao komunista, dok ga vlastita domovina odstranjuje zbog nedovoljnog političkog angažmana. Autorica nije težila mnogoljudnim scenama ni preciznim historijskim ispisima, sve je s mjerom i efektom prepustila jednom glasu, svela na okrhnutu nostalgičnost umornog i rezigniranog pojedinca.
Storija određena specifičnim prostorno vremenskim koordinatama, smještena u prekooceanske daljine i sad već poodmaklu prošlost istodobno ne može biti ovovremenija i bliža svima obilježenim izravnim ili medijski posredovanim iskustvom Calaisa, Lampeduse, rastuženim prizorima pred bodljikavim žicama ili u morskim dubinama, zabrinutim pričama s napucanih naslovnica i iz crnokronikaških crtica. Dok svjedoči racionalno lako objašnjivom, a emocionalno teško podnošljivom strahu od Drugog i drugačijeg, od intruzije u neke male, naoko sređene, a mahom ipak nedovoljno zrele svjetove, promatrača viđeno u isti mah pokreće i inkomodira, ispunjava očajem ili skepsom, ovisno o sposobnosti empatije i svjetonazorskim opredjeljenjima, no najgore je što u pitanje dovodi ono temeljno, što bi trebala biti nulta pozicija nepodložna ikakvom propitivanju - ljudskost. Kako bilo, prestravljeni izbjegličkim krizama, bez realne prilike da konkretnije pomognemo, povijesnu fikciju Gaëlle Josse proživjet ćemo intenzivno i vrlo osobno.
Josse je u prozu ukoračila iz poezije, otud gipkost ruke i stilska suverenost; strukturu svog romana gradi predano i obzirno, kao lomljivu konstrukciju od šibica, a iza prividne suzdržanosti probija itekakav osjećajni naboj. Knjigu sam čitala zimus, a slike su još uvijek tu, žive kao i pojedine rečenice; koji mjesec kasnije voljela bih je uzeti opet, naprosto zbog ponovljenog čitateljskog užitka, ali dok pišem prikaz nemam potrebu za prekapanjem po bilješkama, podsjećanjem na detalje, u čitateljevu svijest komadićci ovog romana zapiknu se trenutačno, da bi se ondje zadržali.
"Posljednji čuvar Ellis Islanda" jedna je od onih priča koje se potiho prišuljaju, a onda u nama nešto pomaknu.
Tribina Razotkrivanje s Gaëlle Josse
Festival svjetske književnosti 2018.
4. 9. 2019., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb