PoluSvijet: Proljeće

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Vodopija

  • Broj stranica: 504

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266488-1

  • Naslov izvornika: The Demi-Monde: Spring

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 805 g

Na PoluSvijet, računalnu simulaciju koja se otela kontroli i sve jače prijeti stvarnom svijetu, nastavljaju se navlačiti mračne sjene. U njegovim su virtualnim sferama ostale zarobljene heroine iz prvog nastavka, kći predsjednika SAD-a Norma Williams i Ella Thomas, koja je poslana u PoluSvijet da vrati Normu u stvarnost. U međuvremenu u PoluSvijetu postaje poprilično krvavo: vojnici Heydrichova Čvrstoga Rajha paradnim korakom ulaze u Pariz, a odavno zaboravljeno zlo koje predstavlja mitska Lilit iznova se budi. I dok njezina spasiteljica tone u ponor, Norma Williams predvodi pokret otpora. Izgubljena u noćnoj mori PoluSvijeta, mora se suočiti sa strašnom odgovornošću i izdajom svojih prijatelja. Nema izbora, jer ako ne pobijedi u tom nadnaravnom računalnom svijetu, oba će se svijeta suočiti s pogubnim posljedicama.

PoluSvijet: Proljeće nastavak je uspješnice Roda Reesa Polusvijet: Zima, majstorske kombinacije znanstvenofantastičnog romana i trilera. PoluSvijet je serija u kojoj uzbuđenja ne nedostaje, a njezin drugi dio svoje će čitatelje držati u napetosti do samoga kraja... i nakon njega.

Ovo je uistinu fantastičan nastavak serijala i silno sam zahvalna Rodu Reesu jer nije razočarao svoje čitatelje.
Emma Naomi Smith, Book Monkey Blog

Nevjerojatno zabavno.
The Times

Poput labirinta, mračno domišljat baš kao i prethodni roman... Reesova bogata mašta, igre riječima i proza prožeta neologizmima samosvjesno se uzdižu pred čitateljem.
Daily Mail

Svijet koji je stvorio Rod Rees psihopatska je noćna mora, dok je Ella nasuprot tome dirljivo ranjiva heroina koja je u svojoj potrazi izložena opasnostima za tijelo i psihu.
The Guardian

Ovaj će roman privući i čitatelje pravog SF-a baš kao i zaljubljenike u steampunk.
Jonathan Cowie, www.concatenation.org

Zabavan i uzbudljiv nastavak koji nas upozorava da ne vjerujemo slijepo ideologijama i religijama

www.najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 18.9.2013.

Onoga trenutka kad pisac svoj roman pusti u svijet, više nad njime nema nikakve kontrole. Jer svaki čitatelj čita priču u vlastitom diskursu, njegovo osobno iskustvo kreira jedinstveni kontekst pa je - što možda i nije loše - jednu priču moguće čitati na mnogo različitih načina. Ipak, dogodi li se čitatelju da upozna pisca, sav taj proces može se izokrenuti i vratiti na početak, pa priča opet postaje samo - spisateljeva, a tumačenje se od mnogoznačenja opet sabije u jedno, onako kako je originalno zamišljeno.

Rod Rees ovih je dana boravio u Zagrebu, na sjajnom Festivalu svjetske književnosti koji je organizirala nakladnička kuća Fraktura, pa se meni dogodilo upravo to - da sam priču vratila piscu. Roda Reesa upoznala sam u nedjelju navečer, dan prije tribine Razotkrivanje na kojoj je on gostovao, a koju sam ja moderirala. U nedjelju smo proveli par sati u razgovoru - bio je duhovit, otvoren, topao; jako mi se svidio kao osoba. PoluSvijet, njegov virtualni svijet o kojem je napisao četiri romana, raskopali smo uzduž i poprijeko.

Nakon što ga je pet godina pisao, i napisao čak milijun riječi, a onda to skratio na nekih 650.000 tisuća (jer bi inače bilo previše za objavu), svejedno mu se u očima vidio onaj specifični žar koji imaju ljudi koji nešto strasno vole. Požalio se u jednom trenutku da mu je nakon toliko pisanja bio već pun kufer svega, da je povremeno osjećao i dosadu, pitao se koji ga je vrag tjerao da piše serijal, tetralogiju dapače, no... više od toga osjećala se aura pobjeda što je dovršio djelo dugačko više od 2200 stranica, što ostavlja iza sebe nešto opipljivo, materijalno, značajno; što ostavlja iza sebe - dio sebe... Ili, kako bi on sam rekao: “Nikad više neću napisati serijal. Do sljedećeg puta.”

Krajem kolovoza Rees je, naime, na engleskom jeziku objavio i posljedni nastavak “PoluSvijeta”, “Jesen”, nakon što je početkom ove godine objavio treći dio, “PoluSvijet: Ljeto”. Fraktura je dosad na hrvatski prevela prva dva romana: o prvome, “PoluSvijet: Zima”, već sam pisala, kao o napetom, uzbudljivom, maštovitom i obaveznom štivu za ljubitelje fantastike. Ako ste ga čitali, onda znate u kojoj mjeri je PoluSvijet složen svijet, mjestimično i zahtjevan za čitatelja jer je, osim zabavom, akcijom i uzbuđenjem, nabijen i gomilom informacija. Reesov PoluSvijet je, naime, kompleksan svijet ideologija, religija, spolnih i rasnih sukoba, a kojim dominira 18 psihopata vladara.

Da podsjetim: prvi nastavak, “Zima”, završio je spektakularnim trenutkom, ali ujedno i cliffhangerom, u kojem 18-godišnja Ella Thomas spasi stanovništvo Varšave od nacista (Tvrdomentalista) tako da otvori granice PoluSvijeta i pusti Varšavljane na slobodu. Ella, koja je ušla u PoluSvijet kako bi spasila zatočenu kćer američkog predsjednika, Normu Williams, tada u sebi prvi put osjeti i prisustvo Lilit, mitske božice odgovorne za posvemašnji kaos u ionako kaotičnom virtualnom svijetu.

U drugom nastavku Lilit se iznova budi, što će udaljiti Ellu i šarmantnog prevaranta Vanjku, a tvrdoglavu i ne osobito simpatičnu Normu staviti u ulogu koju je malo tko očekivao. I neki drugi, otprije poznati likovi prošli su kroz preobrazbu: gadljivi Burlesque iz prvog nastavka susret će odvažnu feministikinju iz Quartier Chauda, Odette Arocu, pa se od mutnog, debelog probisvijeta pretvoriti u zaljubljenog goluba i, još važnije, postati saveznik našim junacima. Tvrdomentalisti, nakon Rodine, samo što nisu osvojili i Quartier Chaud, a ostvaruje se i drevno proročanstvo PoluSvijeta - uzdigla se Zvijer, što znači da je došlo vrijeme i za Mesiju. Tko je Zvijer, a tko Mesija - pitanje je koje će mučiti i vladaricu Venecije, dužda Catherine-Sophiju, a čitatelji će do kraja drugog nastavka ostati u nedoumici zašto Vanjka Majkov, za razliku od svih drugih marioneta u PoluSvijetu, jedini nema auru, niti sjećanja na prošlost, dok Norma Williams ima čak dva eterična omotača oko sebe.

I “PoluSvijet: Proljeće” oduljio se na impresivnih petstotinjak stranica, ali se svejedno čita lako i brzo, akcija ima još nesmiljeniji tempo, tajni je mnogo, a opasnih luđaka sve više. Ono što se u meni kao čitatelju, nakon susreta s Reesom, promijenilo, tiče se prvenstveno kompliciranih ideologija u romanu: prije mi se taj dio činio pomalo površnim, jer su sve ideologije u romanu dotjerane do apsurda, pa sam mislila da Rees umanjuje njihovu opasnost, pored toga što me to mjestimice zamaralo i opterećivalo mi priču. Sad razumijem u kojoj je mjeri to Reesu važno, kao i čitava priča o psihopatima koji vladaju virtualnim svijetom, a pokušavaju osvojiti i onaj stvarni. Razumijem da je htio upozoriti čitatelja, a opet ga ne opteretiti; da je apsurd tu ne samo zato da bi nas zabavio, nego i pokazao koliko su neka vjerovanja, koja su kroz povijest upravljala svijetom i ljudskim životima, zapravo u svojoj suštini - iracionalna.

I na našoj kavi i na tribini u ponedjeljak ponovio je dvije stvari o kojima ne prestajem od tada razmišljati: prvu, kako su sve države, čak i one koje se deklariraju kao sekularne, barem povremeno ekstrinzično religiozne, pa vjeru rabe za svoje svrhe, a nerijetko i vjera rabi njih. Opasna je to simbioza kojoj, na žalost, svjedočimo i u Hrvatskoj. A ako nema dominatne religije, nerijetko se dogodi da ideologija zauzme njezino mjesto - o čemu bismo također, mi u Hrvatskoj, mogli mnogo toga za reći. Druga stvar koju je rekao univerzalna je, bez obzira na naciju, rasu, spol ili uvjerenja - problem sa zlom jest što se ono često pojavljuje ruku pod ruku s karizmom i šarmom. Zbog toga Rees u svojim romanima psihopate naziva Mračnim karizmaticima. Zbog toga je, uostalom, Hitler uspio “nagovoriti” Nijemce da poubijaju milijune Židova. Zlo, dakle, nije primarno, ili isključivo, opasno zato što čini loša djela; zlo je opasno zato što šarmom inače dobro ljude može uvjeriti da prijeđu na tamnu stranu.

PoluSvijet: Proljeće” može se, naravno, čitati i izvan ovog konteksta, ako vam je to preopterećujuće. Može se čitati kao žestoki SF, kao srceparajuća ljubavna priča, kao napeti triler, kao uzbudljiva avantura. To, možda, najviše otkriva koliko je Rees prije svega pošten i predan pisac: u PoluSvijetu je komadić njega, ali i ogroman prostor da nađete komadić sebe.

Stoga, uživajte! A Frakturi molba: nemojte da predugo čekamo na nastavke!

 

Rod Rees

ČitajMe.com, Denis Vukosav, 8.2.2014.

Rod Rees ima iznimnu biografiju – iako je još puno plodnih godina pred njim, već sad je uspio napraviti više nego mnogi u cijelom životu. Radio je širom svijeta, bio je u Iranu, gradio farmaceutska postrojenja u Dhaki, živio je u Moskvi u danima kad se raspadao komunizam, a u Scarboroughu je osmislio hotel s jazz tematikom. Potom se odlučio na mirniji život te se počeo baviti pisanjem iz razloga koje ćete pročitati u nastavku.

Njegovo impresivno djelo u četiri sveska Demi-mode (Polusvijet) za temu ima najnapredniju kompjutersku simulaciju ikad napravljenu, a predstavlja kombinaciju SF-a, fantasy i trilera s inovativnom idejom.

Čitatelj se na stranicama njegovih uzbudljivih romana upoznaje sa zanimljivom pretpostavkom kako je američka vojska razvila virtualnu simulaciju pod nazivom “Polusvijet” kao poligon za trening različitih vrsta opasnih borbenih scenarija, a onda postepeno dolazi do prijetnje da se događaji i kaos virtualnog presele u stvarni svijet...

Rod Rees danas živi u Engleskoj, u Hrvatskoj su dosad objavljene prve dvije knjige iz ‘Polusvijet’ serijala, a dok nestrpljivo čekamo i preostale nastavke donosimo intervju koji je protekli tjedan Rod dao za portal CitajMe.com.

Denis Vukosav: CitajMe.com nova je književna web stranica sa sjedištem u Hrvatskoj, iako ima čitatelje i teme koji pokrivaju teritorij cijelog Balkana. Vi ste bili u Hrvatskoj prošle godine, kakvi su Vaši dojmovi, što Vam se najljepše dogodilo, a koje je najgore iskustvo koje ste doživjeli ovdje?

Rod Rees: Moj kompletni dojam? Koliko su ljudi u Zagrebu sretni ljudi (pokušavali su me naučiti da kažem Zagrepčani). Radi se o uistinu lijepom gradu koji me dosta podsjeća na Pariz. I odlična je klima. Najgori dio mog posjeta zapravo nije imao veze sa gradom, već sa činjenicom kako moja supruga nije bila u mogućnosti pridružiti mi se. Siguran sam kako bi bila očarana gradom i ljudima, jednako koliko sam i ja bio.

Imali ste vrlo zanimljiv život prije nego što ste postali pisac. Možete li opisati ukratko svoje bogato životno iskustvo i zašto i kad ste odlučili postati pisac?

Da , imam puno prijeđenih kilometara. Živio sam u Teheranu tijekom posljednjih dana Šahove vladavine, bio sam u Moskvi kad se komunizam raspadao, a radio sam u Nigeriji, Somaliji, Burundiju i još nekim loše upravljanim, loše ishranjenim i sje.... zemljama širom svijeta tako da sam bio u mogućnosti vidjeti i iskusiti kaos iz prve ruke. Šetajući noću ulicama Lagosa možete na vrlo živopisan način razumjeti kako život može izgledati u svijetu poput ‘Polusvijeta’ (Demi-Monde).

No, ima tu i puno više od te činjenice. Život i rad širom svijeta uvjerio me u jednu stvar – kako su svi ljudi stvoreni jednaki u svojoj dvoličnosti i sposobnosti da kažu jedno, a rade drugo. Dvoličnost je tema koja se provlači kroz ‘Polusvijet’ ...jednako kao i moje propitivanje postoji li inteligentan život na Zemlji.

Što se tiče razloga zašto sam odlučio pisati... Školovani sam računovođa pa je moj san oduvijek bio raditi nešto (bilo što!) osim računovodstva što je, vjerojatno, najdosadnije zanimanje na svijetu. Stoga je pisanje znanstvene fantastike, vjerojatno, moj prirodni razvoj iz računovodstva – samo sam jedan svijet mašte zamijenio drugim.

Ono što me izazvalo da se okušam u pisanom obliku bilo je gledanje BBC-ove ekranizacije Dr. Jekyll i Mr. Hyde priče ‘Jekyll’. Kako sam veliki ljubitelj klasičnih SF-a i fantasy pisaca, smatram kako svaki pokušaj ažuriranja originala, ili kako bi to rekao Tim Burton re-imaginacije, završava jadno. Očekivani rezultat ove obrade bio je da je ‘Jekyll’ uspio prezentirati suštinu priče, ali ju je istovremeno učinio smiješnom. Sjedeći i gledajući ovaj promašeni miš-maš osjetio sam onaj isti osjećaj kakav su osjetili i svi drugi pisci od postanka svijeta – Ja mogu napraviti bolje od ovoga! Pa sam tako sjeo i napisao ‘Polusvijet’.

Pojam ‘Demi – Monde’ dolazi iz francuskog i znači ‘pola svijeta’, a prvi se put spominje u radu Alexandrea Dumasa u 19. stoljeću. Zašto ste odabrali Demi – Monde za ime svojih romana?

Zapravo htio sam ga nazvati ‘među-svijet’, mjesto koje postoji između uglednih i iznimno zlih dijelova društva. Među-svijet čini se kao savršeni opis mog virtualnog ‘Polusvijeta’ jer on nije ni realan, ni zamišljen, a svakako nije ono što se čini da jest.

Kako ste došli na ideju za pisanje ovog romana?

Iz očaja. Trebao sam naći okruženje koje bi mi dopustilo korištenje cjelokupnog istraživanja viktorijanske Engleske, a onda to popuniti s likovima iz različitih dijelova povijesti. Izrada ‘Polusvijet’ virtualne distopije mi je dozvolila to učiniti.

Moj osobni stav je kako je istinska distopija ona zajednica u kojoj svatko prestaje razmišljati, kad prevlada ono što je Orwell nazvao stanje misaonog zločina te se smatra neprihvatljivim biti kritičan prema političko-religijskim ortodoksnim uvjerenjima. To je ono s čim sam se najviše zabavljao istražujući ‘Polusvijet’ – način na koji ljudi mogu biti natjerani povjerovati glupostima od onih koji su na vlasti, a koji pak koriste sve moguće načine i laži kako bi apsurd učinili uvjerljivim.

Zašto Heydrich i Beria, a ne Hitler i Staljin kao glavni negativci?

Posadio sam osamnaest über-psihopata iz povijesti (Osebujnih, eng. Singularities) u ‘Polusvijetu’, s očitom namjerom kako bi im dao mogućnost potpuno iracionalnog upravljanja sudbinama trideset milijuna Marioneta (eng. Dupes), digitalnih duplikata koji nastanjuju ovaj virtualni svijet i osiguravaju izazovne protivnike vojnicima koji se obučavaju u ‘Polusvijetu’.

Odabirući ih, htio sam se odmaknuti od poznatih psihopata – Hitlera i Staljina, na primjer – jer su oni postali malo otrcani u fantasy smislu. Heydrich (čovjek koji je osmislio Holokaust) i Beria (Staljinov šef tajne policije) bila su zli do kosti, ali, nažalost, zločini koje su počinili čovječanstvu ublaženi su protokom vremena. Ljudi zaboravljaju, što je razlog zašto je povijest toliko važan predmet koji se uči u školama... i zašto sam ih stavio za glavne negativce u ‘Polusvijetu’.

Drugi zanimljiv aspekt psihopata je kako njihova proturječna osobnost često biva maskirana uvjerljivom osobnom karizmom i sposobnošću samopouzdanog laganja i prikrivanja stvari. Dakle, kad sam pisao o svojim Osebujnim morao sam uvijek imati na umu kako je zloća atraktivna. Neupitna činjenica je kako zli ljudi posjeduju čudan magnetizam koji očarava i oduševljava one koji dolaze u dodir s njima. Zlo je najseksi stvar na svijetu: ljude zlo ne odbija, ono ih zavodi! Zato sam morao napraviti svoje Osebujne iznimno atraktivnim. To je bio moj izazov.

Često se ‘Polusvijet’ označava kao steam punk književnost. Što mislite o književnim žanrovima, je li moguće jednostrano odlučiti kojem žanru neka knjiga pripada te u koji biste žanr Vi smjestili ‘Polusvijet’?

Književne pretince stvorila su pravila marketinške igre kako bi život učinili lakšim. Mrzim ih (ne pretince, već takve marketinške tipove). ‘Polusvijet’ nije steam punk. On možda ima steam punk elemente, ali ja bih radije da ga se smatra fantasy trilerom iz bliske budućnosti.

U svojim knjigama imate puno referenci na europsku povijest, smatrate li sebe odličnim poznavateljem povijesti?

Volim povijest, pogotovo devetnaesto stoljeće u kojem je toliko velikih osoba marširalo svjetskom pozornicom (Napoleon, Disraeli, Marx, Bismarck), toliko zanimljivih novih ideja (komunizam, imperijalizam, darvinizam, ženska emancipacija) po prvi je put ugledalo svjetlo dana, dogodili su se mnogi sukobi kultura (istraživanje Afrike, otvaranje Amerike svijetu, susreti Istoka i Zapada u Kini i Japanu), a u pozadini svega toga dogodile su se goleme društvene i tehnološke promjene – fascinantno.

Što mislite o filmskoj adaptaciji ‘Polusvijeta’, jeste li dosad dobili kakve ponude? Ako biste mogli birati, koga biste željeli za redatelja tog filma i biste li radije film vidjeli u europskoj ili američkoj produkciji?

Ne, nema interesa (nadam se da to tako neće i ostati), ali oduvijek sam zamišljao ‘Polusvijet’ više kao TV seriju nego film. Mislim da bi film trebao biti europski (Europljani puno više znaju o ironiji nego Amerikanci). Što se redatelja tiče, Neil Burger pogodio je sjajan ton i klaustrofobičnu atmosferu u ‘Iluzionistu’ što mislim da bi bilo sjajno i za ‘Polusvijet’, dok je Oliver Hirschbiegel odlično prikazao paranoju svojim filmom ‘Hitler: Konačni pad’. Bilo koji od njih dvojice bio bi odličan izbor.

Andrew Stanton, redatelj animiranog filma ‘Wall-E’ rekao je: “Ne dajte publici 4, dajte im 2 plus 2!”, što je u osnovi zlatno pravilo marketinga. Zašto ste odlučili objaviti u tako kratkom vremenu sve četiri knjige ‘Polusvijeta’ (op. u Hrvatskoj su izdana prva dva dijela)?

Da je moglo biti po mom, čitatelji bi imali mogućnost uživati u sva četiri sveska ‘Polusvijeta’ još brže! Moje razumijevanje je kako čitatelji vole biti u mogućnosti, nakon što završe prvu knjigu, odmah otvoriti drugu, pa treću, i tako do zadnje...

Književno tržište u posljednje vrijeme zasićeno je naslovima koji imaju vampire za glavne likove. Mogu li se stanovnici ‘Polusvijeta’ smatrati vampirima i je li to bio ustupak u svrhu popularizacije knjige ili nešto drugo?

U pravu ste, nešto slično vampirskim odlikama prisutno je kod stanovnika ‘Polusvijeta’, ali mišljenja sam kako razlozi za njihovo uključivanje nadrastaju puko ‘populariziranje’ knjige. Postojanje i podrijetlo ‘vampira’ sastavni je aspekt pozadine priče „Polusvijeta’.

U Vašim knjigama može se iščitati izrazita feministička linija. Slažete li se s tom tvrdnjom i ne mislite li kako je sam pojam spominjanja romana u svjetlu feminizma svojevrsna pozitivna diskriminacija?

Postojanje tri vrlo živahne djevojke kao glavnih likova u ‘Polusvijetu’ učinilo se kao ispravna stvar za napraviti. Gledajući unazad, pretpostavljam kako je razlog korištenja djevojaka u glavnim ulogama bio podsvjesan, s obzirom na činjenicu kako imam dvije kćeri tinejdžerke koje sam koristio kao predloške za Normu, Ellu i Trixie (nećete me navući da vam kažem koje osobine ličnosti pripadaju kojoj). Moje kćeri su pametne, ambiciozne, a ponekad teške djevojke, stoga sam htio da i moje glavne junakinje budu takve pa sam i kreirao te likove iz vlastitog iskustva. I, naravno, razlog zašto je Ella jazz pjevačica nije teško pogoditi – moja žena, Nelli, pjeva jazz.

Nesumnjivo postoji ženska pristranost u mojim knjigama (što je posebno vidljivo u raspletu četvrte knjige iz serijala ‘Polusvijet: Jesen’), ali to jednostavno odražava stvarnost 21. stoljeća. Žene postaju sve utjecajnije po pitanju upravljanja svijetom (s obzirom na nered koji su muškarci napravili, svijet vođen ženama ne može doći prerano!), a ‘Polusvijet’ je njegovo ogledalo.

Mislite li da bi Vaše knjige bile još uspješnije s nekim prepoznatljivim, ‘jakim’, muškim likom?

Sad ste me povrijedili ovim komentarom – ja imam osebujne muške likove. Moj glavni muški lik je Vanka Maykov, ruski bjegunac, lažni medij i nevaljalac (iako, kao i svi ostali likovi u knjizi, Vanka nije ono što se čini da jest). Nažalost, u bilo kakvom pokušaju da se poistovjetim s Vankom (najzgodnijim muškarcem u knjizi) bio sam torpediran od svoje žene Nelli koja kaže kako sam previše hladan da bih bio Vanka. Ona misli da sam više sličan sporednom muškom liku, Burlesque Bandstandu – lopovu, doušniku, svodniku, jednom riječi propalici. Sjajno!

Pojam ideologije iznimno je naglašen u Vašim romanima. Koje je Vaše mišljenje o ideologiji i bojite li se scenarija opisanog u knjigama do kojeg bi moglo doći napretkom tehnologije?

Kao što sam rekao, apsurd je glavna tema u ‘Polusvijetu’. Religije ‘Polusvijeta’ su samo religije i pokreti viđeni u stvarnom svijetu, prošireni i iskrivljeni do krajnosti (primjerice, feminizam, paganizam, hedonizam, komunizam, fašizam, gay-scena, briga za okoliš). Možda se nekim čitateljima čini kako se izrugujem, ali to mi nije bila namjera. Vjerujem kako je samo pokazivanjem takvih uvjerenja u ekstremu moguće vidjeti ono što je to stvarno... reductio ad absurdum (svođenja na apsurd).

Čini mi se kako svaki religijski pokret i politički sistem naposljetku postane samo smiješna mješavina izvornog, ali dotad su sljedbenici (i dečki na vrhu koji zarađuju puno novca od toga) uložili toliko emocionalnog i intelektualnog kapitala da su nemoćni (i nezainteresirani) vidjeti kakva je besmislica postao. To je sindrom carevog novog ruha i razlog zbog kojeg religijski pokreti i politički sistemi završe ‘u suzama’ – propadnu pod težinom vlastite besmislice/apsurda.

Satira je način da se ti sustavi vjerovanja testiraju i zato je važna otvorenost društva, slobodnog od cenzure u kojem je slobodno kritizirati sve. Stalno se podsjećam kako je original ‘Le Demi-Monde’ drama Alexandrea Dumasa bila satira francuskog društva – volim misliti kako možda, na neki manji način, moj ‘Polusvijet’ nastavlja tu tradiciju.

Vaš najnoviji roman “Invent-10n” govori o futurističkoj Britaniji u kojoj su građani pod stalnim nadzorom. Čini se da imate problema s nadziranjem – bojite li se toga već danas ili u budućnosti?

Invent-10n roman je s ilustracijama koji prati dvadesetogodišnju sarkastičnu i gnjevnu nuBop pjevačicu Jenni-Fur, dok se pokušava oduprijeti strukturama britanskog društva 2030. koje nadzire i guši svoje stanovnike.

Prema istraživanjima koje sam proveo, Britanci su najnadziraniji ljudi na svijetu s jednom CCTV kamerom (op. Closed-circuit television camera) na svakih četrnaest ljudi, što je konzervativna procjena. Stvarnost pokazuje da gdje god bili, nas se nadzire. Ti podaci pokazuju i koliko su britanske vlasti također opsjednute CCTV nadzorom (bilo da se radi o policiji, zaštitarskim društvima ili lokalnoj vlasti) – postali su najveći voajeri u povijesti. Još gore, buka koja prati dokumente u vezi GCHQ’s Tempora sistema (op. Government Communications Headquarters) Edwarda Snowdena – hakiranje transatlantskih optičkih kablova od strane britanskih tajnih službi – pokazuje kako britanske vlasti ne vole samo gledati, nego i slušati.

Zastrašujuće je kako je Tempora program kojeg vlasti razvijaju isključivo u svrhu lakšeg pristupa, pohranjivanja i analize e-komunikacija; omogućava slušanje poziva na vašim telefonima, čitanje e-mailova koje šaljete i praćenje komentara koje stavljate na stranice društvenih mreža.

Britanija 2030. opisana u Invent-10n svijet je u kojem je skupljanje informacija dosegnulo vrhunac (ili kritičnu točku – ovisno o kutu iz kojeg gledate) i moja izmišljena Nacional Protection Agency – the MI5 Britanije 2030. – iskorištava svoj PanOptika nadzorni sustav kako bi usisao sve osobne podatke koji se odnose na sve ljude u Britaniji.

Invent-10n je fikcija... nadam se!

Kakvi su Vaši planovi za budućnost, radite li na nečem novom?

U dogovoru sam s izdavačima za knjigu čiji je glavni lik Nikola Tesla, zove se ‘Tesla vs The Martians’, a upravo sam počeo istraživanje za knjigu ‘The Invisibles’ koja će dodatno produbiti moje brige o utjecaju nadzora na građanske slobode.

Čitate li puno, koji su Vaši omiljeni autori i koje knjige trenutno čitate?

Čitam puno, ali malo od toga je fikcija. Trenutno čitam ‘Critical Mass’ čiji je autor Philip Ball, sjajnu knjigu koja govori kako nam promatranje ponašanja masa može puno toga reći o načinu na koje je društvo ustrojeno.

Najdraže knjige?

The Throwback’ Toma Sharpea, ‘Nevidljivi čovjek’ H.G. Wellsa, ‘Stranac’ Camusa; ‘Paklena naranča’ Anthonyja Burgessa i naravno Orwellova ‘1984’.

Koje knjige biste preporučili našim čitateljima?

Za Božić sam kupio ‘Command & Control’ Erica Schlossera. Zaista otvara oči o tome kako je svijet došao blizu nuklearne katastrofe tijekom Hladnog rata. Zastrašujuće stvari.

Kako je ‘Polusvijet“ vrhunska kompjuterska simulacija, igrate li Vi kompjuterske igre?

Ne. Pišem o virtualnom svijetu, no nemam želje živjeti u jednom.

Imate li neke druge ambicije u životu?

Mnogo ih imam, no vremena i prostora je premalo za sve ih ispričati.