Policijski sat

slutnje, uspomene

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Broj stranica: 240

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266657-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 405 g

Nagrada Josip i Ivan Kozarac 2016. za knjigu godine u području književnosti

“Više nema vremena”: od prve rečenice novi roman Luke Bekavca Policijski sat nastupa kao svojevrstan nastavak Drenja i nagrađivanog Viljeva. No ova se knjiga već svojim podnaslovom – slutnje, uspomene – predstavlja i kao posve nova etapa, u kojoj forma i tempo pripovije danja ponovno doživljavaju temeljitu promjenu.

U nizu relativno samostalnih epizoda, naizmjence melankoličnih, komičnih i zastrašujućih, maratonske rečenice ove knjige tvore složenu evokaciju Osijeka početka i sredine devedesetih. Pod krinkom memoara, rekonstrukcije jedne privatne povijesti i borbe s nepostojanošću sjećanja Policijski sat ulazi u zonu “stvarnosti” samo kako bi u njoj otvorio napetu međuigru sa svijetom drugih Bekavčevih proza: transkomunikacijom, apokalipsom, drugom stranom.

Već prepoznatljiva strategija netipičnoga korištenja (znanstvenom) fantastikom i pažljivo (re)organiziranom faktografijom dobit će ovdje i novu nijansu: lirski, varljivo intiman ton nečije osobne istinite priče. No između redaka tog teksta, u kontrastu sa svijetom koji ćemo olako prepoznati kao “naš”, niz paralelno postavljenih zrcalnih poglavlja vodi čitatelja na neko zagonetnije mjesto, u strogo organiziranu “drugu prostoriju”: prostor gdje priča još ne traje, nego tek prijeti.

Luka Bekavac, postalo je jasno, autor je koji pomiče granice i čija se djela nestrpljivo iščekuju. Nije pretjerano reći da s njegovim Policijskim satom u domaćoj književnosti počinju vrijediti neka nova pravila.

Luka Bekavac: Policijski sat

Marijo Glavaš, Moderna vremena Info, 26.11.2015.

Čitatelj upoznat s prozom Luke Bekavca već zna kako prolazeći kroz retke teksta ovoga autora neće naići na podilaženje i kako mu manjak pažnje neće biti oprošten. U kontekstu nekih autora i njihovih djela prethodna bi tvrdnja bila književna odbijenica koja će čitatelja odagnati od namjere čitanja knjige, no u slučaju Luke Bekavca pozoran čitatelj pronaći će sastavnice kvalitetne književnosti zbog koje baš tu knjigu i baš tog autora vrijedi (pro)čitati.

Navedeno vrijedi i za Policijski sat, novi Bekavčev roman koji, bez podcjenjivanja književne publike i kalkulacija oko književno-tržišnih trendova, traži podjednako angažiranog i intrige željnog čitatelja. Čvrsti temelji izgrađeni na prvim dvama romanima zalog su da će i treće prozno ukoričenje ovog sada već i međunarodno prepoznatog i višestruko nagrađenog pisca doprijeti do publike.

Na stranicama uvezanima između korica na kojima je otisnuto trinaest slova novoobjavljenog naslova Luke Bekavca ne obitava sretna tema, ljubav i tonovi živih boja. Baš kao ni u prethodna dva romana, Drenje i Viljevo, sivo-zemljano žuta kulisa, ratno-poratna scenografija Osijeka u romanu Policijski sat predstavljena je kroz mješavinu poznatih građevnih materijala i sasvim novih, dosad iz Bekavčevog pera nekorištenih elemenata. Krajolik oštećen poput krhke magnetne vrpce sa slikovno-zvučnim zapisom, ratne devedesete, okupacija i artiljerijski napad na Osijek, tajanstveno društvo koje se okuplja u kavanama i u šiframa razgovara o prostorno-vremenskim pojasevima već su uspostavljen teritorijalni (osječko-baranjski) i tematski okvir autora koji ovaj put pripovjedački progovara iz prvog lica. Promjena je to koja donosi značajan zaokret u čitateljskoj percepciji.

Dnevnički ispovijedan ton prvog lica čini pripovjedački glas intimnijim, bliskijim poziciji samog čitatelja koji se u prva dva Bekavčeva romana, jednako kao i sami likovi u njima, pitao što se događa i trudio sam sa sobom usuglasiti (jedno od mogućih) pojašnjenja. Sada je fokus na nekome tko, poput čitatelja, izvana promatra i sluša šifrirani (pseudo)znanstveni, tajanstveni tok misli i razgovora umreženih pojedinaca koji osjećaju posljedice i vode rat na ratištu i položajima drugačijima od teritorija pod srpskom okupacijom.

Policijski sat tekst je koji piše jedan Osječanin, stvarna osoba, čovjek koji se tim zapisima uporno vraća i dorađuje ih kako bi makar pokušao pojasniti sebi što se događalo i u čemu je sudjelovao ratnih godina dolazeći namjerno i slučajno u kontakt s ljudima za koje i za čije riječi, ni nakon što je prošlo mnogo godina, ne uspijeva pronaći pojašnjenje. Jedino što mu se čini jest kako, svakim novim vraćanjem tekstu, svakom novom dopisanom rečenicom, dodatno zamagljuje i briše sjećanje i slutnje na proteklo vrijeme i zbivanja. Kao da je čitatelj Drenja i Viljeva uzeo papir i olovku i, nakon što ih je pronašao i obišao, pokušao pojasniti te lokacije i zbivanja na njima.

Za razliku od Drenja i Viljeva u kojima pseudoznanstvena pojašnjenja proboja, pukotina, transmisija, vremenskih pojaseva, bezdana i drugih prostorno-vremenskih titraja i vibracija eksplicitno ispunjavaju tekst, Policijski sat donosi ih kao citate koje pripovjedač zapisuje po sjećanju netom nakon što je razgovarao s profesorom Markovićem (poznatim iz prethodnih Bekavčevih romana) ili tek nakon što ih je vrijeme iskrivilo pa su od njih ostali tek nepovezani fragmenti.

No mogućnost i slutnja postojanja onostranog (ili više njih) ne izostaje, već je dana kroz prikaz prisjećanja na predmete, prostorije i objekte koje, kao da je Proust umjesto kolačića za okidač uzeo LSD, Bekavac opisuje detaljno ih transformirajući i mijenjajući im svojstva i značenje jednostavnom promjenom svjetlosti i kuta pod kojim ih obasjava. Tako se kombinacija protoka vremena i promjene kuta svjetlosti poput ekscesa nameće i otvara potpuno novu perspektivu (pravi novu pukotinu u prostor-vremenu). Pa kad već samo (naizgled) jednostavna stvar kakva je promjena intenziteta i kuta svjetlosti donosi potpuno drugačiju percepciju, teško je ne zapitati se je li ono što (mislimo da) gledamo zaista tako ili tek jedna od istovremeno mogućih stvarnosti.

Zanimljivo je kako se autor, uza svu paletu toponima i kulturnih označivača (imena bendova, umjetnika, institucija) kojima mapira Osijek i vrijeme o kojem piše, u priču odlučio uvesti i lik Luke Bekavca, arogantnog i zamornog mladića kroatističkog tona i toksičnih komentara, poznanika kojem protagonist daje tekst svog rukopisa na uvid i procjenu. Ovim činom Bekavac razbija potpunu intimu početno stvorene ich forme, pritom je ne uništavajući, već oplemenjujući novom dimenzijom. Istodobno autor ovim, na prvi pogled, književnim izbojem, još snažnije mapira samog (fikcionalnog) sebe u Osijeku i Osijek u samome sebi: temu čiji prostor Bekavcu predstavlja nepresušno književno vrelo.

Književna taktika kojom se Bekavac koristi i čija kombinatorika provjereno djeluje dodatno se otkriva u punom svjetlu u romanu Policijski sat. Poput šamanskog mantranja usredotočenog na jednu temu on joj znalački pristupa iz različitih kuteva, obogaćuje je uvijek novim halucinogeno-magličastim lovkama. Istodobno Bekavac iz knjige u knjigu zadržava poznate reference i imena koji tkivo čine intrigantno povezanim u cjelinu, omogućavajući uz to i redoslijedno različita isčitavanja i tumačenja. Pa iako su Drenje, Viljevo i Policijski sat zasebne seanse (romani), mnogo cjelovitije iskustvo dobit će čitatelj koji se upusti u upoznavanje s cjelinom: broj upitnika nad glavom koje mame na daljnje čitanje i sinapsi koje će kliknuti zasigurno će biti veći.

Luka Bekavac je, kako bi rekao Veselko Tenžera, Pisac s velikim slovom “P”. Autor koji umije ispripovijedati roman kao slagalicu načinjenu od minijaturnih remekdjela: slučajnosti, detalja i predmeta kojima drugi ne bi pridali nikakvu važnost, a koje on oživljava iz apokaliptične odbačenosti upuhujući u njih kaleidoskopsku ljepotu postojanja.

Bilo da piše o umjetničkom djelu, žitnom polju, ozračju koje nastupi nakon izgovorene rečenice ili kristalnoj čaši na prašnjavom stolu, Bekavčeva proza posjeduje kubističku ljepotu kakvu je svijetu donio Picasso. Možda onda i nije slučajno da se jedan od likova u njegovom opusu zove Josip Marković. Baš kao otac Dore Maar.

 

Noise Slawonische Kunst

Marjan Čakarević, booksa.hr, 30.11.2015.

Treći roman Luke Bekavca je sasvim sigurno knjiga koja se iščekivala sa mnogo nestrpljenja i to pre svega među književnim znalcima i sladokuscima, budući da se ovaj pisac sa prethodna dva romana (Drenje 2011. i Viljevo 2013.) nametnuo kao verovatno najtalentovaniji pripovedač postfakovske generacije u Hrvatskoj. Tome je svakako doprineo i relativno veliki, pa čak i pomalo začuđujući uspeh Viljeva, u osnovi avangardno hermetičnog i teško 'prohodnog' romana, ali ne manje i činjenica da se na književnoj sceni pojavio pripovedač koji je na nedvosmislen način napravio otklon od još uvek preovlađujućih realističkih pripovednih matrica.

Policijski sat, koji ima podnaslov slutnje, uspomene, jeste treći nastavak slavonsko-baranjske hronike čija je radnja smeštena u Osijek u vreme poslednjeg rata, ali i, nizom epizodnih skokova, u godine koje ratu prethode i one koje mu slede. Roman je jasno podeljen na dve celine koje teku paralelno i čija se poglavlja pravilno smenjuju: prva, znatno obimnija celina jeste ispovest neimenovanog junaka o njegovim susretima sa 'drugom stranom', odnosno preciznije: o vremenu koje na samom početku i tokom rata provodi sa grupom tajanstvenih sugrađana čiji je cilj, uslovno i pojednostavljeno rečeno – proučavanje audio entiteta koji iz stvarnosti nekog drugog, višeg reda 'prolaze' u ovozemaljsku stvarnost; drugu celinu sačinjava niz kratkih poglavlja koja sva predstavljaju opise ništa manje tajanstvenih napuštenih prostora. Ovi opisi su toliko detaljni, minuciozni i na neki zauman način lirizovani da je u stvari nemoguće precizno odrediti meru njihove 'istinitosti' kao i šta je zapravo to na šta se odnose: da li je reč o kasarni, bolnici, vojnom kompleksu, više različitih objekata, da li su oni poptuno napušteni ili se radi o trenutnom odsustvu ljudi.

Kao i slučaju Viljeva, vrlo je teško utvrditi bilo kakvu pouzdaniju, nedvosmisleniju vezu među ovim pripovednim celinama; na jednom mestu u romanu glavni junak priča o svom poznanstvu sa izvesnim Lukom Bekavcem, i kaže tada da je taj njegov poznanik 2002. ili 2003. objavio knjižicu pod naslovom Divizija, u kojoj su bili “dosljedno nefabularni opisi nepoznatih prostora bez jasnoga konteksta”. Određena veza među celinama je, dakle, ovim iskazom uspostavljena, ali istovremeno nekolicinom detalja podrivena: pripovedač kaže da je Bekavčeva knjiga imala tačno deset tih zapisa, dok ih je u romanu dvanaest, i pri tom su ovde, kako stoji u sadržaju, pod naslovom 'Druga prostorija'. Drugim rečima, a na tragu (pseudo)naučne metaforike romana, od posmatrača, to jest čitaoca, zavisi da li će tu vezu uspostaviti ili neće, jer ona istovremeno i postoji, i ne postoji.

Bekavac (autor, ne lik) na taj način ostaje dosledan svojoj poetici semantičkih šumova, samo što njih sada ne proizvode, kao u Viljevu, smetnje na vezama, već informacione beline, koje zamućuju određena, čvorišna mesta u priči: na primer, do kraja romana se ne saznaje na šta se konkretno odnose replike koje izgovaraju članovi grupe, da li oni nešto zaista otkrivaju ili ne, ko su svi oni i kako su okupljeni itd?
Policijski sat tako ostaje u istoj ravni naučne mistike i metafizike u kojoj se kreću i Drenje i Viljevo. Utoliko se čini da osnovnu semantičku liniju romana treba tražiti na sasvim drugoj strani, koja se tiče emocionalne i intelektualne autobiografije pripovedača.

Teško je odoleti iskušenju da se u tim autobiografskim detaljima prepoznaju intelektualna traganja samog autora, naprotiv, tom iskušenju treba zdušno podleći uprkos razlici u godinama (pisac Bekavac je početkom devedesetih tinejdžer, dok je njegov glavni junak student). Na nekoliko mesta u romanu pripovedač govori o pesničkim knjigama i muzici koji su mu u ratno vreme bili najvažniji, pa tako pominje neke ključne naslove iz hrvatske poezije osamdesetih godina: knjige Makovića, Maleša, Rema, Čegeca, Mraovića i naročito Rešickog, čije su Sretne ulice “ultimativna sveta knjiga tih nestvarnih dana”.

Iz današnje perspektive postoje znatne razlike među ovim pesnicima, pa i u njihovom značaju, ali pre dvadeset pet godina te razlike nisu bile tako upadljive, tj. svi oni pripadaju srodnim poetikama i duhu osamdesetih, i svi, manje ili više uspešno, u svojim knjigama iz tog vremena dovode u pitanje referencijalnost jezika. Bekavac, dakle, koji te knjige nije mogao čitati u vreme kad su izlazile, ali jeste tek neku godinu kasnije, uspešno rekonstruiše duh jedne epohe koja, u njegovom slučaju, jeste ključni formativni period.

Slična je stvar i kada je muzika u pitanju: u jednom trenutku, kada opisuje postere koji se nalaze na zidu njegove sobe, pripovedač navodi jedan sa devojkom u crnoj haljini bez rukava u čijem uglu stoji oznaka etikete 4AD, dok na drugom mestu, na isti način na koji pesničke knjige klasifikuje prema određenom dobu dana i raspoloženju, navodi albume bendova Nicka Cavea, Swans i njihovih bočnih projekata, My Bloody Valentine, Cocteau Twins. Opisani poster sugeriše da se radi o naslovnici albuma It’ll End in Tears grupe This Mortal Coil, neke vrste nadgrupe etikete 4AD, koju etiketu u njeno zlatno doba druge polovine osamdesetih karakteriše zvuk nastao raslojavanjem novog talasa u ceo spektar specifičnih podžanrova.

Ovaj niz opisanih i podrazumevanih bendova obuhvata relativno široku muzičku skalu koja ide od eteričnog, snolikog popa, preko shoegazea i tamnog, gotičkog zvuka, sve do oštrog i bučnog, industrijskog postpanka. Ono što bi moglo biti navedeno kao srodno za sve ove bendove, uz sve razlike primetne već na prvo slušanje, jeste činjenica da, izuzimajući donekle Cavea, svi oni imaju status kultnih, ali ne i velikih bendova, da zapravo ostaju 'zarobljeni' u okvirima svojih žanrova; ali ne manje, a za autobiografiju pripovedača i značajnije, svi oni hrabro ruše ili u najmanju ruku značajno razmiču podrazumevane matrice klasične pop-rok pesme.

Na izvestan način još amblematičnije od poezije i muzike, jeste navođenje Cocteauovog filma Orfej (1950.), tačnije onih scena u kojima pesnik Orfej (Jean Marais) u hipnagogičkom stanju sedi u kolima i zapisuje stihove koji do njega dopiru sa tajanstvene radio-stanice. Iako je između Cocteauove Orfejske trilogije i Bekavčevih romana možda moguće tražiti i neke druge paralele, ove scene 'zapisivanja' stihova nepoznatog porekla bi se sa mnogo razloga mogle čitati kao filmska ilustracija i metaforički sažetak poetike Bekavčeve proze. Radnja sva tri romana se vrti oko zvukova nepoznatog porekla čiju prirodu i značenje Bekavčevi junaci predvođeni glavnim likom trilogije, a sporednim u svakom romanu ponaosob – Markovićem – pokušavaju da rastumače, a ta je postavka srodna opisanoj sceni samog pisanja u Policijskom satu, u kojoj pripovedač takođe sebe razume kao neku vrstu medijuma između svetova, i u kojoj se u stvari čitav svet i svi njegovi živi i neživi oblici tumače kao neka vrsta slučajnog susreta različitih energetskih tokova koji postoje u stvarnostima nekih viših, nama nedostupnih redova.

Priča, međutim, a sa njom u izvesnoj meri i cela dosadašnja slavonska hronika, dobija na samom kraju jednu novu, moglo bi se reći čak optimističnu dimenziju, i to time što postaje naglašeno lična. Završavajući se, pred unutrašnjim okom pripovedača koji i sam jednim delom svoje svesti očekuje nekakvo razrešenje – povest o jednoj neobičnoj, ratom obeleženoj mladosti se transformiše u nešto “poput bestjelesnog spomenika”, postaje “eterična straža koja, na apsolutnoj liniji razgraničenja, zadržava nešto posve nejasno, jedva opipljivo, poput hladnog zraka koji sada dolazi sa zapada”; priča, dakle, tu i tada, pred onim koji je čita postaje priča.

Ali ne samo to: priča, naime, sada dobija obrise autofikcije i otvara se na nov način, i mimo relativno anahronog narativnog trika sa uvođenjem junaka koji nosi ime pisca. Tako popis knjiga i albuma, dat za nijansu intimnijim narativnim tonom, posredno, ali čini se nedvosmisleno u horizont romana uvodi i časopis Quorum, pošto ne samo da je dobar deo navedenih knjiga objavljen u poznatoj ediciji ovog časopisa, već je u Quorumu u njegovim poslednjim herojskim godištima izlazio u više nastavaka temat koji je analizirao nezavisnu muzičku scenu i poimence sve bendove koji se u romanu pominju, dakle taj popis se može razumeti i kao autopoetički iskaz prvog reda, to jest kao izbor i smeštanje na konkretnu liniju tradicije unutar sopstvene kulture, ili u najmanju ruku naklon toj tradiciji.

Ukupno uzev, Bekavac je, očekivano, napisao odličan, zapravo svoj do sada najbolji roman. Tri i po dela slavonsko-baranjske gotske hronike, koja se može razumeti i kao fikcija na pola puta između Faulknerovog okruga Yoknapatawpha i Derryja Stephena Kinga, svakako su umetnički najrelevantnije spajanje žanrova 'visoke' i 'niske' književnosti na našim prostorima još od Pekićevih antiutopija. Pa ipak, uprkos istrajnosti u formalnim eksperimentima i podizanju zahteva koje postavlja pred svoje čitaoce, budući da pravo čitanje ovih hronika nameće sa svakim novim naslovom ponovno iščitavanje svih prethodnih delova, nad ovim piscem sada stoji još veća opasnost da ne postane zatočenik sopstvenog žanra.

Drugim rečima, Policijski sat bolje funkcioniše kao zaseban roman, nego kao deo fiktivne hronike, jer u kontekstu hronike čvrsto držanje za temu drugih, tajanstvenih svetova deluje, uprkos velikoj spisateljskoj veštini, pomalo usiljeno. Autobiografska ispovest neimenovanog junaka, dakle, bila bi, možda, umetnički uverljivija da je ovaj lajtmotiv zamenjen nekim drugim, sličnim, ali 'zemaljskijim' motivom. Koliko god to ni na koji način ne dovodilo u pitanje činjenicu da je ovo odličan roman.

 

Nešto opasno nam se približava

Vladimir Arsenić, e-novine,com, 5.1.2016.

Veoma su retki romani koji su književnost per se, oslobođeni viška istoričnosti, biografije, lažnog i manje lažnog angažmana, oni, dakle, zaokupljeni samo medijumom u kojem nastaju, a koji je, znamo to odveć dobro, daleko od savršenog. Pitanje literature sa velikim „L“ u svetu poremećenih vrednosti i komunikacija, ponavljam se, ali niko ne sluša, pa velim možda da pojačam, jeste pitanje njenog opstanka, a ne eskapizma i žmurenja pred zastrašujućom stvarnošću bodljikavih žica, siromaštva, zlostavljanja svake vrste kojima planeta Zemlja obiluje preko mere. Književnost koja se bavi sobom posredno se bavi svetom jer samo ako je kvalitetna ona može da se suprotstavi praznosloviju stvarnosti i da u sebi sadrži klicu onog revolucionarnog potencijala koji joj priželjkujem. U takvim izuzetnim emanacijama ona dodiruje metafizička značenja, približava im se, razotkriva njihovu mnogostrukost, suočava čitaoce sa njima i tera ih da se zapitaju o principima funkcionisanja sveta. U tu svrhu ona ne treba da zabavi, kome je do zabave nek ide u cirkus, ne treba da pouči, kome je do pouke nek uči škole ili čita istoriografiju, sociologiju, pedagogiju, ona prosto treba da se okrene sebi i da sa sobom raščisti šta je i kako je.

U tu svrhu postoji u postjugoslovenskoj literaturi nekoliko pisaca: Ušumović, Srdić, Spahić, Pogačar. Među njima je i Luka Bekavac, doktor komparativistike i pisac kultnih i izvrsnih romana Drenje i Viljevo koji je ove godine objavio i neformalni treći deo svog slavonskog opusa imenom Policijski sat. Ova izvanredna knjiga nije za prosečne čitaoce, bez imalo uvrede svima onima koji čitaju da im vreme prođe, nema u tome ništa loše, štaviše, bolje je od besciljnog gledanja televizije ili lutanja internetom. Ona je zahtevna i na momente može da deluje zbunjujuće, nekima verovatno i dosadno. Ipak, njena privlačna moć, njena zavodljiva igra u kojoj nema rešenja, ničeg opipljivog, nikakvog happy enda, čak ni završetka, upravo je njen najveći kvalitet. U podnaslovu teksta stoje dve imenice: slutnje, uspomene i zaista tekst je u svom obimnijem delu koji nosi naziv „Policijska uprava osječko-baranjska“ konstruisan kao neka vrsta memoarske proze, sećanja koje se tiče perioda od 1991. do 1995, ali seže i do današnjih dana. Drugi deo teksta „Druga prostorija“ podseća na one segmente Kišovog Peščanika poznate kao „Slike sa putovanja“ i predstavlja detaljan opis jedne zgrade koja može biti kasarna, može biti bolnica ili stacionar, a možda i neka druga vrsta upravne zgrade, iako postoje izvesni tekstualni signali da se radi o vojarni, i to ne u Slavoniji, odnosno Baranji, nego u Istri. Ali, kako već rekoh, a kako kaže i podnaslov romana, ostaju nam samo slutnje na uspomene.

„Policijska uprava“ tiče se perioda Domovinskog rata, kao i opsade Osijeka koja je trajala godinu dana od avgusta 1991. do juna naredne godine, ali ne radi se o ratnom romanu. Kao i u Drenju i Viljevu, i u ovom romanu postoji kontakt koji bismo na izvestan način mogli opisati i kao onaj „treće vrste“, naime dolazi do izvesnog mešanja frekvencija i njihovog uticaja na život ljudi. Ova formulacija je veoma gruba jer pripovedač ni sam nije siguran šta se zapravo dogodilo, a njegova rekonstrukcija, koliko god minuciozna bila, ima previše lakuna na važnim mestima, mnogo varijabli ostaje nam nepoznato u toj jednačini. Istovremeno, ljudi o kojima govori ne deluju najpouzdanije, te to njegovu priču dodatno komplikuje. Konačno, ni on sam ne deluje uvek kao neko kome bismo bezrezervno verovali, posebno stoga što nije u stanju da dođe ni do čega konačnog jer čak i kad je pozvan da svedoči, on to ne može da učini jer ga drže dovoljno daleko od onoga što bi bila srž problema. Ovo čitaoce mora dovesti do pitanja suštine, odnosno značenja i navodi nas na zaključak da ono ne postoji kao jedno i nepromenljivo, kao i da ga nije moguće dosegnuti, dotaći, posebno ne kroz jezik.

To paradoksalno nepoverenje u sopstveno oruđe ogleda se i u pripovednom prosedeu, u kombinaciji onoga što je nekada nazvano visokim modernizmom, kao u francuskom novom romanu ili kod Kiša, i postmodernog prosedea, koji se služi ironijskim matricama da bi opovrgao mogućnost stvaranja sveta, da bi negirao mogućnost literarne kosmogonije, a samim tim i ontologije. Najbolji primer za to je pojavljivanje Luke Bekavca u romanu. Lik sa svojim piscem deli određene biografske crte, ali je, ukoliko je moguće verovati pripovedaču, nešto stariji od njega i objavio je samo jednu knjigu poezije, koja će se posle pokazati problematičnom po određene bezbednosne strukture. Ipak, ova fikcionalizacija svedoči upravo o fikcionalnosti same fikcije, o „zaboravu zaboravom“, o tautologiji koja leži u osnovi našeg bavljenja tekstom kao ozbiljnom umetnošću, u njegovoj inherentnoj performativnosti koja kao Ime božje koji se objavljuje kaže: Ja sam onaj koji jesam, a na nama je samo da verujemo. Ovu predodžbu, ovu predstavu, ovu maštariju Bekavac uporno dovodi u pitanje svojim romanima, ali to čini na jedan užasno zavodljiv, literaran način, neminovno i svesno skačući sam sebi u usta – proizvodeći upravo ono što opovrgava, nastojeći da se igra nastavi po svaku cenu, čak i kada nam je jasno kako funkcioniše njen mehanizam.

Još je jedna stvar neporecivo značajna, a to je da dobar književni tekst, kakva god njegova namera bila, porađa kod čitaoca emocije. I ako je nešto važno u književnosti, onda je da se afekti izazovu. Bekavčeva knjiga u tom smislu povlači paralelu sa čuvenom Đorđoneovom slikom Oluja na kojoj je čitava priroda uznemirena i divlja, dok majka doji dete, a vojnik ili pastir mirno stoji u kontrapostu oslonjen o svoj štap. Oluju u daljini kojom se Policijski sat otvara i zatvara i koja neprekidno stoji kao mogući rascep, kao rupa u tkivu vremena i prostora kroz koju nam se nešto opasno približava, Bekavčev pripovedač posmatra sa bezbedne udaljenosti posredno osećajući njenu snagu koja njemu ne može da naudi. Ona je neobjašnjiva, ona je nepojmljiva, ali je nemoguće ostati netaknut. I tu je verovatno najveće majstorstvo – ispisivati rečenice koje zvuče maestralno, čak i kada nam je njihovo značenje nejasno. Bekavac uspeva da vas zavede tekstom koji nije moguće prepričati, koji povremeno razumete isključivo intuicijom i čulima.

Policijski sat je za razliku od Drenja i Viljeva naizgled knjiga čiste nepatvorene naracije. U njoj nema ničeg začudnog, ništa se od izvanprirodnog iskustva ne opisuje, već se samo posredno saznaje, delimično i nepouzdano, a opet ona nastavlja tu igru na granici svetova, na granici pripovedanja, na mestu na kojem su stvari nejasne i mutne. Ostajući graničan, roman nam pokazuje mogući pravac kojim bi trebalo poći, u šum nepoznatog, u interferenciju sa izvaniskustvenim, teško zamislivim i neobjašnjivim, u tišinu i tamu iz kojih će literatura, ako je bude, izaći bolja i jača.

 

Opsada Osijeka kao opsada svijesti

Domagoj Brozović, Vijenac, 3.3.2016.

Nakon romana Drenje (2011.) i Viljevo (2013.) Luka Bekavac nedavno je objavio roman intrigantna naslova Policijski sat. Budući da sva tri njegova romana dijele neke zajedničke točke o kojima se autor u kulturnoj javnosti više puta izjasnio, teško se othrvati dojmu da ovdje nije riječ o romanesknoj trilogiji, pogotovo zbog nekih zajedničkih likova i zbog povremenih prepoznatljivih aluzija na događaje, također i na stilske osobitosti prethodnih dvaju romana. Štoviše, krovna ideja „transkomunikacije“ i apokalipse, na koju se i sâm autor u svojim nastupima više puta pozvao, bitno povezuje sva tri romana, iako se ona ostvaruje na tri bitno različita načina. Drenje sena osebujan način koristi fantastičnim motivima u gradnji naracije, a više puta nagrađivano Viljevo (među ostalim i uglednom nagradom Europske Unije) nekonvencionalnom diskursom i teško prohodnom stilizacijom, kojom se fingira rekonstrukcija magnetne vrpce, gotovo da uništava komunikaciju između teksta i čitatelja. U ovoj novoj manifestaciji ideje propitivanja mogućnosti komunikacije Policijski sat njezinu apokalipsu prenosi u ključu lažne memoaristike, popraćene već prokušanim reorganiziranjem faktografije. Ta uvjetno rečeno trilogija, dakle, svojim trećim dijelom ponovno mijenja način tekstualne i žanrovske pojavnosti.

U novom Bekavčevu romanu prepoznatljiva je psihološka relativizacija prostora i vremena, u kojem precizne političke odrednice ratnoga Osijeka ranih devedesetih služe ne kao konkretizacija radnje, već kao poligon za pesimističnu rekonstrukciju vlastite svijesti. I to prokušanom tehnikom fingirane faktografije. Ono što se u Drenju i Viljevu osjećalo kao neka snažna naznaka nostalgično-melankolična raspoloženja, u Policijskom satu dolazi do punog izražaja. Slutnje, uspomene iz podnaslova uistinu diktiraju diskursom u kojem je svijest pripovjedača u prvom licu stalno rastrgana u otvorenom prostoru između nepostojanih duhova prošlosti i nejasnih predodžbi o budućnosti u kojima nema mjesta za normalnu i uobičajenu konstituciju subjekta, ako je ona uopće moguća. A posljedica nemirenja prošlosti i budućnosti jasna je nemogućnost uspostave konkretne svijesti o sadašnjosti. Kao lajtmotiv pripovjedni subjekt u nizu samostalnih, relativno nepovezanih epizoda često meditira o apokaliptičnom predmnijevanju kraja i lažnim prorocima koji ga najavljuju, ustrajava na nedostatku vremena kao kvazifilozofiji. Navedeni vremenski lom time u čitatelju postaje još veća smetnja, a rastakanje i autodestrukciju subjekta pomiču za još jedan stupanj prema rezigniranom ništavilu.

Presjek svijesti maloga broja glavnih likova, a posebice pripovjedača u prvom licu, bitno je određen i različitim nepodudarnostima u koncepcijama prostora. Pripovjedni subjekt i popratni likovi doslovce su bačeni u gotovo nasumične kontekste, uglavnom je to ugođaj sumnjivih kavana i tamnih podruma, a urbana topografija ratnoga Osijeka zapravo je labavo vezana uz dežurnu pripovjednu svijest. Cijeli grad opisan je kroz različite vrste opsade. S jedne strane to je konkretna politička opsada, koja gradi uvjerljivu distopijsku, pesimističnu i poprilično flegmatičnu atmosferu. Političko ograničavanje univerzalnoga vremena policijskim satom i istovjetna manipulacija fizičkoga prostranstva državnim granicama dio je neprirodnoga sustava s kojom se svijest ne miri, koji je čovjeku nametnut, a ta su ograničavanja još više zaoštrena u ratom okruženu gradu.

S druge strane u pitanju je također opsada vlastite svijesti, to su obrambeni zidovi vlastite psihe nužni za izdvajanje iz ratne atmosfere, a opet neskladni i neprirodni jer narušavaju simbiozu pojedinca i prostora. U takvoj otuđenoj, ratom razorenoj civilizaciji čak i jedno usputno razmišljanje o suncokretima i livadama čini se neobičnim, neskladnim i očuđujućim, kao da nikada nije pripadalo aktualnom svijetu koji je utemeljen na posve krivim zasadima. No bijeg od ratne neposrednosti, da egzistencijalni paradoks bude još veći, izgrađuje se upravo kroz taj isti fragmentirani intelektualni subjekt koji se nastoji očuvati kroz nostalgično intoniranu kritičku inventuru podataka popabirčenih kroz život – od Hegela preko Herzoga pa do Siriusa...

Memoaristički subjekt definiran je dakle konkretnim vremenom i prostorom predratnoga i ratnoga konteksta, no istovremeno im se pokušava otrgnuti i bježi im kroz autokritički presjek vlastite psihološke izgradnje te uloge vlastite egzistencije u otuđenom svijetu. Taj se subjektivni prijepor međutim prati nezainteresirano, pomireno sa sudbinom, čini to u društvu u kojem je, kako s punom egzistencijalističkom težinom u romanu stoji, „prisjećanje odavno zamijenilo sve oblike aktivnoga djelovanja...“ Melankolična i apatična nostalgija popraćena fragmentacijom ideja potvrđuje modernističko utemeljenje glavnih aktera romana.

Memoaristička analiza vlastite svijesti te trostruki lom (prostora, vremena i vlastite svijesti) postmodernistički su pretočeni i u fizički prostor sâme knjige, i to kroz vrlo detaljan opis zagonetnoga kompleksa koji na više točaka sablasno i fantastički presijeca tekst ne samo nepripadnim stilom i naizgled proizvoljnom motivacijom, već i samostalnom numeracijom poglavlja i stranica. To je prostor u kojem nema pripovijedanja, nego se ono tek predmnijeva kao neugodna slutnja, kao začetak straha od civilizacijskih brutalnosti. Također, taj osebujan odnos prema vlastitome tekstu kroz pretakanje redoslijeda čitanja postmodernistički implicitno propituje još jednu opsadu, a to je upravo opsada fizičkih korica knjige. Enigmatična paralelna gradnja dva zasebna prostora u romanu rezultira i ne toliko neobičnim ishodom koji cijeli problem i dalje ostavlja otvorenim.

Policijski sat pažljivo kontroliranom tehnikom toka svijesti gradi kompleksan svijet individualne manifestacije. Ta izgradnja uspijeva izbjeći tipične modernističke klišeje, još jednom pomaknuti žanrovske i stilske granice romana te ponovno potvrditi Bekavca kao respektabilna autora koji kroz složeni konglomerat različitih podataka, mišljenja i predmnijevanja suvremenom čitatelju razotkriva apokalipsu i u njegovoj neposrednoj okolini.

 

Interferencije u sjećanjima

Ivana Buljubašić, Hrvatska revija, br. 4 / 2016.

Posve je sigurno – Luka Bekavac nije pisao trilogiju. To sada potvrđuju mnogi motivi, imena i pojmovlje novoga, trećega romana Policijski sat, u kojem se polako raspetljava tekstna slagalica autorovih proza, povezujući tako prethodne romane i kratke proze te otvarajući mjesto sljedećim, već najavljenim dijelovima ciklusa o pojavama transkomunikacije i otvaranja »prozora« u autorovu pripovjednom imaginariju Slavonije i Baranje. Iako roman Policijski sat nije »pobrao« književne nagrade kao prethodno više nagrađivano Viljevo (Nagrada Janko Polić Kamov HDP-a 2014., Nagrada HAZU-a za područje književnosti 2014. i Nagrada Europske unije za književnost 2015), nagrađen je Nagradom Josip i Ivan Kozarac HDK-a za područje književnosti u 2016. godini, a nagradi su prethodile redom pozitivne kritike koje su još jednom istaknule autorovu stilsku umješnost, (među)žanrovsko nadigravanje te ispitivanje različitih pripovjednih strategija i oblikovanja fikcijskog i fakcijskog materijala. Čini se da je to recept uspjeha – iznenaditi čitatelja posve novom perspektivom i koncepcijom teksta, podati mu tekst koji je čitljiv i razumljiv i bez poznavanja opusa, a u drugu je ruku zahtjevan ako se nađe pred onim čitateljem koji se prihvati angažmana potrage za mrvicama tragova posutih u nizu autorovih objavljenih proza.

Treći roman ciklusa o transkomunikaciji kao provodnoj temi i prelasku onoga što prvotno možemo razumjeti kao sklopove (digitalnih, mentalnih itd.) informacija iz »pojasa u pojas« u fokusu ima grad Osijek, i to Osijek u specifičnome vremenu ratnoga vihora. Koncepcijski govorimo o knjizi u dvama dijelovima: fragmentima ispovjednoga rukopisa te dvanaest numeriranih poglavlja nečega što bi moglo, u drugoj knjigovnoj verziji, biti samostalna knjiga. Za razliku od dvaju prethodnih romana, Drenja i Viljeva, koji su svojim naslovima eksplicirali ruralna područja baranjskoga, iako izmaštanoga kraja (čija topografija nerijetko nije potvrđivala podudarnost s ruralnim okolišem kakvu razumijevamo u njegovu najširem shvaćanju) u posljednjem se romanu prostorna komponenta u glavnome tekstu, rukopisu ispisanome u prvome licu jednine, seli u urbani prostor ratom pogođenoga Osijeka. Ta će urbana, ali i populacijski i infrastrukturno razorena scenografija odlično poslužiti u prikazima (post)apokaliptičnoga stanja opustošenoga i razrušenoga grada, koji u ljetnim mjesecima, zahvaćenima sjećanjima pripovjednoga lica, predstavljaju teške, sumorne trenutke zatišja prije kakve oluje. Ovaj roman ponovno donosi žanrovski teško odrediv tekst. Iako se, poput ostalih romana, razmatra kroz termin spekulativne fikcije, u tekstu koreliraju elementi različitih podžanrova SF-a. Tako odčitavamo elemente horora i distopijske fikcije upakiranih u preokupaciju postojanja paralelnih svjetova i mogućih onostranih komunikacijskih interferencija koje ometaju ono što je »ovdje« i »sada«, elemente koji evociraju isprepletenost psihotrilerskih kontura stanja pripovjednoga subjekta, s postupnim naglašivanjima suspensa, ali i odgodama kakva razrješenja ili konačnoga shvaćanja događanja, čije je stalno izmicanje iz vidokruga poimanja i deskriptivnosti dodatno podcrtavano i erozijom sjećanja; zatim su tu povremene slike apokaliptičnih područja, koje najčešće povezujemo s opsadnim stanjem grada, te naglašenim ambijentom filma noir predočenom u noćnim tumaranjem gradom ili u nedoglednim preslagivanjima neobičnih događaja u kasne noćne sate. Potonja se pak žanrovska impostacija može čitati i kroz druge stilske i tematske specifičnosti teksta, posebice imajući na umu da je riječ o pseudoautobiografskom diskursu, koji pripovjedač imenuje memoarskim zapisima. Dakle, riječ je o stilizaciji fiktivnih autobiografskih i memoarskih zapisa kojima se, nakon što se aktiviraju sve razine generičkog i žanrovskog uokvirivanja, stvara specifični međužanrovski križanac.

Žanrovska isprepletanja u tekstu svakako funkcioniraju, poput nekih drugih struktura teksta, kao alati kojima se razvija radnja, odgađa njezino razrješenje ili pokušavaju narativizirati teorijske silnice krovne teme cijeloga ciklusa. Jedna od struktura koja također biva oblikovana radi funkcioniranja priče jest odabir upravo Osijeka 1991. i 1992. godine, ali i prostorne smještenosti preostalih proza u istočnu Hrvatsku u sličnom razdoblju. Takvo smještanje pokazalo se kao vrlo pogodno tlo za oblikovanje cijele kronologije događaja, stanja subjekta, oblikovanje čudnoga ponašanja ostalih likova itd., a sve sa svrhom pokušavanja odgonetanja tko su ljudi čijoj se »grupi« pripovjedač pridružuje, kakve su njihove namjere i kako su povezani s nizom misterioznih događaja u koje sam upada. Ta razvidna inscenacija – mraka zatvorenoga stana pripovjednoga subjekta u satima poslije ponoći, podruma s tehničkim postrojenjem u kojem za vrijeme rata radi, izbombardiranih fasada napuštenoga grada ili pak kavana po kojima se u sparnim poslijepodnevima sastaje s neimenovanim licima »grupe« – nudi potencijal dodatnog mistificiranja događaja u koje biva uvučen. Ratno okružje zbiljske razine priče pripovjedač jasno opisuje kroz niz svađa, obračuna, razbojništva, otuđivanja, premlaćivanja itd. koje poentira time da »sve to danas zvuči poput paranoičnoga pretjerivanja« – upravo time pokušavajući zamagliti granice između paralelnih događanja – onih u gradu kao stvarnoj ratnoj fronti te onih u gradu koji postaje točka »proboja«, rata iz drugoga »pojasa«. Takvo je zapravo u tekstu prikazivanje realnoga stanja opasnosti, u onim elementima u kojima se aludira na ratnu apokalipsu, ali i jednako tako na apokalipsu koja potencijalno nastaje prožimanjem dviju vremenski različitih zona.

Odabir pseudoautobiografskog diskursa dodatno se usložnjava jasnim i čestim problematiziranjem sjećanja i uspomena, ali i slutnji, kako se podnaslovno indicira. Na toj razini pripovjedač se služi različitim mehanizmima prisjećanja kako bi s vremenskim odmakom sagledao minule događaje koji ga progone. Često se tako služi materijalnim dokumentima koje spominje – starim zapisima koje nanovo iščitava i korigira, isječcima iz novina, dostupnim videosnimkama i sl. Tu svakako ne treba zaboraviti i pokušaj obuhvaćanja kulturne sfere grada referencijama koje su najjača spona s autorovim kratkim prozama kroz motiv Galerije likovnih umjetnosti. U tom je kontekstu važno spominjanje instalacije Slavonski nadgrobni spomenik Ivana Faktora koja je iskorištena kako bi se njezino referiranje na ratno uništavanje proželo s dionicom pojašnjavanja svojevrsnih »aporta«, predmeta koji ne pripadaju svijetu realnoga vremena te se, kao i u Drenju, načelo pitanje kauzalnosti smetanja i interferencija, koje se pojavljuju na prostorima pod opsadom, te ratnih »proboja«. Osim toga, važnost fingiranja autobiografizma uz sjećanje i uspomene za sobom povlači i pitanje pamćenja i memoriranja, a ono je specifikum teksta zbog odnosa pripovjedača i »grupe«, tj. relativnosti kolektivnoga pamćenja koje pripovjedač nije usvojio, on ga samo povremeno naslućuje: »Ako si sad s nama, uvijek si bio s nama... Sjetit ćeš se.« Među ostalim signalima na književnost i popularnu kulturu važno je u ovome kontekstu istaknuti i referiranje na kultni film Blade Runner Ridleya Scotta kojim se potiče pitanje relacije autobiografskoga i kolektivnoga pamćenja te uopće poroznosti sjećanja i mogućnosti prisvajanja tuđih: »[...] sve su slike uvjetne, i ono što preostaje moglo bi biti i nešto drugo, odsjaj dalekog uličnog svjetla, posljednja fotografija iz filma, crno-bijelo lice smrtno ozbiljne, možda i tužne Rachael, izobličeno do ruba razaznatljivosti, s titlom: ‘Usađeno. To nisu vaša sjećanja.’«. Svoj tekst stoga pripovjedač (pre)ispisuje kako bi konačno pripitomio sjećanja i slutnje kao tragove koje je pokupio družeći se s licima iz »grupe«, iako mu ona stalno izmiču. Naposljetku njegovo razumijevanje događaja u kojima je sudjelovao ostaje onkraj mogućnosti transponiranja u cjeloviti tekst: »Vrijeme i zaborav već su temeljito izjeli i ovu priču, oduzeli mi je i odmaknuli od mene cijelu tu galeriju lica i događaja: tekst je cijelom dužinom izbušen rupama koje sam, pišući prvu verziju, možda postavljao i sam, znalački, podmuklo«. Subjektov se rukopis stoga svodi na fragmente prepune izblijedjelih referencija kojima se pokušava obuhvatiti širina i rastočenost cijele priče, on je prožet popratnim osjećajem tjeskobe i rastrojenosti koji ponajbolje opisuje stanje pripovjedača u prevladavajućim noćnim, insomničnim satima prošlih radnji. Duge parataksične rečenice u tekstu naznačuju pokušaje sveobuhvata, minucioznoga komentiranja i opisivanja, no njima se napetost, jednako tako kako se gradi, i otklanja za sobom ostavljajući praznine.

O pripovjedaču samome ne saznajemo mnogo, iako nam se cijeli sklop događaja nudi jedino iz njegove perspektive – osnovne informacije poput imena ostaju neizgovorene, upoznajemo ga kao nediplomiranoga računalnog tehničara, studenta s potencijalom koji nije uspio kapitalizirati, jedan je od onih civila koji u Osijeku za rata ostaje raditi. Njegovi odnosi s drugim likovima svedeni su na labave veze, već i samo inzistiranje na nepripadanju »grupi« te nepoznavanje materije kojom barataju u razgovorima ostavlja dojam autsajdera koji dodatno pojačavaju komentari o praznim stanovima zgrada, ulicama na kojima možete vidjeti jedino životinje, pri čemu uspješno koreliraju kronotopska smještanja pripovjedača u takvome stanju u poluprazan grad. Upoznajemo ga iz vizure priče o »grupi« oko koje se počinje kretati te preko mnogobrojnih književnih, glazbenih, povijesno-kulturoloških referencija u onim dionicama teksta u kojima se odmiče od misterioznih događaja te opisuje svoju stvarnosnu rutinu.

Što se odnosa među likovima i pripovjedača tiče, uz nedefiniran, povremen i napet odnos profesora Markovića, lika koji se javlja kao jedna od ključnih figura triju dosadašnjih romana, i pripovjedača svakako treba imati na umu i odnos pripovjedača prema poznaniku Luki Bekavcu, jednomu od likova čije se ime veže i uz kraće u časopisima objavljivane autorove proze. Naime, on se pokazuje bitnim za potencijalno tumačenje koncepcije romana, odnosno njegova drugoga dijela imenovanog u zasebnome sadržaju Druga prostorija. Tih dvanaest poglavlja čine minitekstove podrobnih opisa nekakve vojarne i njezine bliže okoline. Nešto slično tomu pojavljuje se i u rukopisnome dijelu knjige, kada pripovjedač pojašnjava tko je njegov poznanik Luka te dodaje da je početkom 2000-ih objavio »knjižicu maloga formata od pedesetak rijetko tiskanih stranica naslovljenu Divizija«. Tekst Lukine knjige subjekt kratko komentira kao »nefabularn[e] opis[e] nepoznatih prostora bez jasnoga konteksta«, odnosno na drugome mjestu precizira da se tekst svodi »na suhoparne opise oružja i vojnoga pogona u mirovanju«. Jesu li dva teksta istovjetna te je li u Drugoj prostoriji riječ o postrojenju koje iz prethodnih proza poznajemo kao arhiv, generator, pisaći stroj, nekakvom tehničkom aparatu ili programskom sustavu koji šalje informacije s »druge strane«, kao i pitanje jesu li to opisi one žute zgrade za kojom pripovjedač traga u moru žita i je li ta zgrada imanje na kojem se nalaze sestre Eliza i Dora u Viljevu iz 2109., to ostaje samo još jedan od tragova koje treba povezati u budućim autorovim tekstovima.

Bez obzira na to o kojem je Bekavčevu romanu riječ, autor je u svakome na jedinstven način narativizirao teoriju o postojanju onostranih prostora koji u transmisijskim smetnjama odašilju određene emisije našoj stvarnosti. I dok je u prvome romanu Drenje dominantni sveznajući pripovjedač poput kamermana snimao različite monotone slike područja Drenja i okolice, pokušavajući prenijeti i zvukovnu strukturu tih prostora i događaja, u drugome romanu Viljevu nailazimo na koegzistiranje triju različitih razina tekstova – transkript monologa s oštećene vrpce, strojne transkripte komunikacije dvaju entiteta, s komentarima trećega, te (para)znanstveni rad Josipa Markovića, s komentarima Stjepana Markovića – koji tematsko-motivski sklop drukčijim stilskim varijantama uspijeva preoblikovati u tekstni materijal. U tom nizu Policijski sat uklapa se kroz još jedno poigravanje diskursima čiji je rezultat stilizacija autobiografskoga tipa zapisa te umetnuta knjižici statičnih, golih deskripcija. Događaji pak kojih se pripovjedni subjekt prisjeća, koje pokušava ukrotiti svojim pisanjem, najbolje se apstrahiraju replikom lika Luke Bekavca, autopoetičkim signalom, koji nakon upoznavanja svih subjektovih anegdota konstatira: »Šteta što Sirius više ne izlazi«.