Poderana koljena
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: travanj 2018.
-
ISBN: 978-953266959-6
-
Naslov izvornika: Poderana koljena
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 320 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Tko je Dane Draženović? Mladi hrvatski glumac ovjenčan nagradom u Cannesu, autor slikovnica koje se uspješno prodaju na webu, hipster koji je svoje utočište našao u Berlinu, homoseksualac bez stalnoga partnera, dječak iz provincije kojega su vršnjaci maltretirali jer je drugačiji… Dane Draženović sve je to i mnogo više od toga – on je mladić koji odlazi iz Hrvatske da svoju sreću, bez obzira na uspješnu karijeru, pronađe negdje drugdje. On je uspješan, a kronično je bez novca, u potrazi je za idealnom ljubavlju za koju zna da ne postoji, on je heroj koji je spasio dijete usred terorističkog napada i osoba koja ima ozbiljan problem s alkoholom. Dani Draženoviću tek je dvadeset sedam godina i pred njim je cijeli svijet, ali on ne može izaći iz ruševina staroga. Osuđen je na prekarni rad, razumije svijet oko sebe, ali nije siguran razumije li svijet njega.
Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o milenijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred našim očima, a ne možemo ga shvatiti, o odrastanju i ljubavi, o slavi i njezinoj prolaznosti u vremenu društvenih mreža i interneta. Dino Pešut u svome romanesknom prvijencu pokazuje svu raskoš svoga spisateljskog talenta, već dokazanog brojnim nagrađenim dramama, a njegov Dane Draženović, snažan i ranjiv istovremeno, istinski je antijunak našega doba.
“‘Ne očekujem ništa od tebe’, kaže. I razmišlja kako ne očekuje od tog čovjeka da se pobrine za njega, da ga zbrine. Sada uviđa da je spreman pokušati, baciti se. Mogao bi i biti sam, ali vrijeme se vratilo u točku iz koje je krenulo i nudi šansu za ponovni početak. Jedan start. Samo jedan ožiljak na koljenu skriva tajnu njihova susreta, znak jednog upoznavanja. Poderana koljena bila su svjedoci nekih odluka donesenih u samosažaljenju, slomljenom narcizmu i razbijenom samopouzdanju. Gledaju se, poljube se. Dlake se trljaju o glatki torzo Lucasa Fischera. Dvije erekcije utiskuju se u bedra, poljubac traje, ljubav počinje. Ljubav koja ništa ne očekuje, svjesna je vlastitog neuspjeha.”
Dino Pešut: I ja sam urbani migrant poput mojeg lika
Branimir Pofuk, Večernji list, 18. 4. 2018.
Dane Draženović mladi je hrvatski glumac ovjenčan nagradom u Cannesu, autor slikovnica koje se uspješno prodaju na webu, hipster koji je utočište našao u Berlinu, homoseksualac u potrazi za savršenom ljubavlju koja ne postoji, dječak iz provincije kojega su vršnjaci maltretirali jer je drukčiji, mladić koji odlazi iz Hrvatske da svoju sreću pronađe negdje drugdje... a uz sve ostalo i heroj koji je spasio dijete usred terorističkog napada.
On je glavni junak “Poderanih koljena”, prvog romana najnagrađivanijeg mladog hrvatskog dramskog pisca Dine Pešuta. Naravno, prvo pitanje koje je na predstavljanju knjige u kinu Europa autoru postavio urednik izdanja Seid Serdarević bilo je o prelasku u novi žanr.
– To je treći put da danas odgovaram na ovo pitanje, kao da sam kardiolog koji se odlučio okušati na mozgu – nasmijao je odmah publiku 28-godišnji Pešut, da bi potom otkrio da su mu upravo Serdarević i Fraktura dali važan poticaj za pisanje romana, u što se upustio nakon dugih pregovora ponajprije sa samim sobom. Govoreći o glavnom liku, Pešut je rekao da je od samog početka o njemu znao jedno: da će biti umjetnik koji je preživio teroristički napad. Za glumca se odlučio shvativši da je biti glumac danas jedina umjetnost koju javnost, odnosno mediji uvažavaju i primjećuju, pa zato glumci i postaju supstitut i za javnog intelektualca, sveučilišnog profesora i aktivista. Uz to, glumačka profesija stavlja glumca u samo središte duha današnjeg vremena.
– Roman sam najprije zamišljao u Parizu, ali onda sam se odselio u Berlin i bilo mi je glupo izmišljati Pariz iz sjećanja kad živim u središtu Berlina – objasnio je Pešut situiranje svojeg junaka u glavni grad Njemačke.
– Kao i većina debitantskih romana koje poznajem i cijenim, moj također kreće iz nekog neposrednog životnog iskustva, s tim da bih tu ipak razdvojio autobiografiju i refleksiju – govori Pešut.
– Mnogo više nego moju autobiografiju roman nudi neko moje viđenje svijeta, a i sama umjetnost za mene je zapravo specifičan pogled na svijet – kaže Pešut objasnivši i odabir trećeg lica kao pogodan za ulogu pisca kao osamljeničkog promatrača koji do svojih spoznaja dolazi sam i onda ih nasamo dijeli s jednim po jednim čitateljem.
– Treće lice daje mi i odmak da sve ispitam, od tipa rečenice do osjećaja za humor, i daje mi puno veću slobodu da se koristim metodama koje sam volio i u svojim dramama, poput skakanja iz jedne svijesti u drugu – kaže autor, već neko vrijeme i sam urbani migrant kao i glavni junak njegova romana. Uz to, njegov je roman i generacijski.
– Kada bismo podijelili ovu prostoriju na dvije dobne skupine, dobili bismo dva potpuno različita ekonomska aspekta odrastanja, osjećaja sigurnosti i pogleda na svijet. Naša generacija, kojoj pripada i moj junak, doista odbija odrasti, ali ako ja konstantno živim kao student, a jako puno radim, taj disbalans između osjećaja sigurnosti i mojeg doprinosa svijetu uzurpira sve drugo. A da ne govorim o mladima koji rade u korporacijama, s mogućnošću da ih netko u srijedu ujutro otpusti, bez ijednog radničkog prava koje većina ljudi ovdje uzima zdravo za gotovo. U svemu tome naši roditelji nimalo ne pomažu misleći da mi još uvijek živimo u njihovu svijetu, ali s puno više mogućnosti – kaže Pešut opisujući svoju generaciju, koju predstavlja i Dane Draženović, kao uhvaćenu između sjećanja na drukčiju prošlost i neizvjesne budućnosti, dok se paradigma očito mijenja, što dobro osjećaju i sve histeričniji konzervativci.
'Besparica često probija spisateljske blokade i paranoje'
Zrinka Korljan, Jutarnji list, 20. 4. 2018.
Jedan od naših najboljih mladih dramskih pisaca upravo je objavio svoj roman prvijenac 'Poderana koljena'.
Od pisanja drama do romana... Logičan korak?
Izgleda da je. Ja sam preko kazališta počeo pisati pa je logično da sam nastavio pisati, istraživati druge forme, gristi jače. Iskreno, ne znam bih li počeo razmišljati o romanu da mi nije prišao Seid Serdarević i rekao da ako budem imao neku ideju da mu pišem. Tada je bio i natječaj za poticaje Ministarstva kulture. Besparica često probija spisateljske blokade i paranoje. Sada mi se sve to čini logičnim, ali zadnje dvije godine sam se puno pitao što mi je sve to trebalo.
Neki novi roman možda? Što iza?
Svaki puta kada napišem dramu, ili sada roman mi se čini, eto sve sam rekao. Gotov sam. Neko vrijeme će mi se morati akumulirati ideje. Neka se ovo slegne. Želim vidjeti kako će roman zaživjeti, naći svoju publiku, neke ljude usamljene poput mene, čitateljima za koje sam ovo pisao, a da ih ni ne poznam. Ja mislim da ću iduće probati sa esejima, komentarima, želim se isprobati u analitičkim formama koje mogu objavljivati i u novinama. Isto tako, još uvijek tražim načina da preživim od pisanja.
Koja je razlika u pisanju dramskog teksta i romana?
Drama se može brže napisati, direktnije su, na neki način razornije, opasnije. One su mišljenje da jedna grupa govori naglas drugoj grupi ljudi. To je puno političkog djelovanja. Zato valjda pozicije moći žele kontrolu nad kazalištem. A ravnatelji zaziru od suvremenih drama jer su previše direktna kritika vremena i struktura pa je izbjegavaju. Roman je usamljeno pisanje, stvaranje svijeta iz riječi, ogoljivanje. Roman je intimni čin pisanja i intimni čin čitanja. Meni je predivno da će nešto što sam ja napisao ljudi nositi u krevet, na plažu, kad se treba isključiti, kad muž ide na živce.
Autobiografski?
Sumnjam. Autobiografija je ispisivanje događaja i svog života. Moj život nije toliko zanimljiv. Barem meni. Uostalom, moj dar su opservacije i opaske. To je ionako pozicija društva. Pisci su vrlo često oni koji su isključeni iz igre, malo zlostavljani pa ostanu izvana promatrati. Tako da da, prvi mi je roman, dakako da sam pisao o nekom neposrednom životnom iskustvu jer je to logično i u skladu s mojim književnim mogućnostima. Svako je pisanje osobno, no uvijek je zanimljivije nešto vidjeti pa rastegnuti u mašti. Sve je ionako već ispričano, ali nije sve izmaštano. Evo slušam Cardi B. kako pjeva o money bagu (vreći para), moja glava je moja vreća para, tako da moram raditi s njom i što uspijeva zaključiti. Autobiografiju stavljam daleko glamuroznijim ljudima.
Vidite li ovo kao predstavu? Jednog dana, u nekom kazalištu...
Ja mislim da imam previše drama koje čekaju i da budu pročitane, a kamoli postavljene. Pa bih volio da one imaju prednost za postavljanje. Ali ja sam za radikalnu slobodu umjetnosti. Ako nekoga inspirira jedna rečenica mog romana, može raditi predstavu u svojoj dnevnoj sobi, ako želi.
Jer bogovi neumorno šute
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 13. 10. 2018.
Romaneskni prvijenac Dine Pešuta “Poderana koljena” na iznimno dojmljiv način pred čitaoca postavlja neke od ključnih dilema generacije koju bismo mogli označiti kao djeca devedesetih ili drugim riječima milenijumska generacija. Junak Pešutovog romana mladi uspješni glumac, dobitnik nagrade u Cannesu, autor slikovnica koje dobro kotiraju na web platformama, Dane Draženović ostavlja relativno ugodan život u Zagrebu i otiskuje se u prostranstvo berlinskog megapolisa. Dolazak u Berlin, sa specifičnim postjugoslovenskim generacijskim bremenom, junaka ovog romana vodi u niz preispitivanja pozicije vlastitog života u haosu naše savremenosti. Sa jedne strane imamo bolno odrastanje tokom ratova i mučne tranzicije jednog mladog homoseksualca, koji je neprestano drugi na kojem se trenira strogoća balkanskih patrijarhalnih mužjaka, a sa druge strane već formiranog mladog čovjeka koji u Berlinu pokušava ostvariti svoj novi život.
Kleš dva svijeta
U klešu ta dva svijeta, onog u kojem se odrastalo i ovog koji je sada izabran kao novi okvir egzistencije, pred čitaocem se odvija životna drama koja zrcali zapravo cijelu jednu generaciju izgubljenih i nesnađenih. Dakako, kada to kažem, ne mislim da Pešut ispisuje još jednu klasičnu nabrajalicu generacijskih konvulzija. Naprotiv, posrijedi je roman koji sa iznimno složenom kompozicionom organizacijom donosi slojevitu priču koja na više nivoa tematizira limb u koji su upali predstavnici zombizairanih lunatika s prelaza milenija.
Uzimajući takvu poziciju za svog junaka, Pešut stvara prostor za romaneskne intervencije koje prevazilaze puke generacijske detekcije. Dakle, autor “Poderanih koljena”, sintagme koja je direktna metafora pozicije koju je vrijeme namijenilo jednoj generaciji, ispisujući priču o Danetu, i njegovoj specifičnoj situaciji u Berlinu, zahvata i mnogo dublje u sliku našeg vremena. Dane je predstavnik generacije hipstera koja u nomadizmu traži lijek za svoju nestalnost, nemogućnost da se uhvati za bilo kakvu čvrstu utopiju budućnosti. To postaje najsuštastvenija odlika njegove generacije, odsustvo bilo kakvog čvrstog utemeljenja. Prekarni rad stvara neprestanu iluziju sigurnosti, sve je tako dostupno i prisutno, a zapravo sve se u velikoj brzini udaljava od nas. I ljubav je u tome potpuno dezavuisana. Dane neprestano pokušava naći utočište u partneru koji bi razumio njegove emotivne nestabilnosti i nesigurnosti. Pronaći onu iskru koja će ga konačno negdje usidriti. Ali nema mogućnosti ljubavne sigurnosti u svijetu okovanom neprestanom potrebom da se i ljubav, gotovo puko konzumentski, mijenja. Svaki mladić sa kojim Dane stupi u neku vezu ubrzo postaje njegov teret. Jer junak romana “Poderana koljena” čim osjeti bliskost koja bi mogla osvojiti njegove emocije, otkida se i bježi u nove nesigurnosti i alkoholne izmaglice.
Karakterizirajući junaka svog romana, Pešut pred čitaoca donosi nestabilnu emotivnu amplitudu koja je podložna infantilizacijama i strahovima. Međutim, treba kazati da se u pogledu prosedea romana “Poderana koljena” ne ide u pravcu lamentirajućeg pogleda na junaka. Treće lice pripovijedanja omogućava izvjesnu ironijsku distancu sa kojom Pešut tretira svoje junake. Čime se dodatno prenebregava mogućnost da ovo bude još jedan u nizu romana koji su tu da nam kažu poznate stvari. Kombinirajući taj ironijski otklon sa dobro motivisanim akcijama svojih junaka, čije odluke su stihijske i često plod različitih pritisaka i panike, autor uspijeva dati i priču koja jeste slika jednog vremena, ali i priču koja donosi umjetnički autentično tretiranje teme i junaka bez obzira na poznate okolnosti našeg vijeka.
Nebo nad Berlinom
Dok nebo nad Berlinom ubrzano promiče, dok se milioni koraka slijevaju na trotoare, Dane je osuđen na samoću. Ona je zapravo jedini konstantan osjećaj u životu junaka ovog romana. Samoća kao osjećaj svijeta, kao nepromjenjiva perspektiva gledanja na život. Ni onog trenutka kada u toku terorističkog napada od sigurne smrti spasi dijete, Dane Draženović ne nalazi trenutak za predah. Iako odjednom postaje viralni hit, junak našeg doba koji je rizikovao vlastiti život da bi spasio nekoga, on je i dalje jednako usamljen. Djeluje mu besmislen prijem kod njemačke kancelarke, svi ti osmijesi i tapšanja po ramenu njemu ipak ne mogu pomoći. Pešut dajući jedan dubinski sken generacijskog osjećaja izgubljenosti u ovom sve robotizovanijem svijetu, stavlja svog junaka u dileme i akcije koje su gotovo uvijek osuđene na poraz.
Tu dolazimo i do pitanja Berlina. Ovaj grad izabran kao mizanscen događaja u ovom romanu postaje sanjana platforma jedne generacije. Grad u koji se hrli kako bi se u njemu udahnulo slobodu, utapalo se u stotinama i hiljadama sličnih lica. Osjetilo tu blagotvornost anonimnosti, neisticanja i neposebnosti. Jer svuda oko tebe su gomile najčudesnijih ljudskih primjeraka, koji jure za vlastitim životima po širokim ulicama Berlina. Posebno je dojmljiva ta komparacija berlinskog megapolisa naspram suženih balkanskih provincija. Međutim, prateći svog junaka kroz ovaj roman, Pešut daje ne samo odnos koji izvire iz balkanske perspektive na ovaj veliki europski grad. Berlin sa svim svojim antagonizmima postaje presjek cijelog našeg svijeta, najblistavijih i najužasnijih momenata vremena u kojem živimo.
Jasno je da junaka ovog romana određuje njegov balkanski milje, u kojem je odrastao i koji ga je oblikovao, ali ono što Pešut u svom romanu ipak nedvojbeno pokazuje jeste jedna globalna slika somnabulnih generacija koje pod neonom svojih androida lutaju od zida do zida. Na izvjestan način “Poderana koljena” su upravo priča o iluziji slobode i nemogućnosti bijega od svijeta ovakvog kakav on doista jeste. Dane Draženović nedvojbeno pokazuje da sav užas nosimo sa sobom, ma gdje bili i ma gdje se obreli u pokušaju da nađemo ono iščašenje koje će bar na trenutak pokazati da sve ovo još uvijek ima bilo kakvog smisla. Ili riječima iz romana: “Ovaj svijet ujedinjen je u nesreći, u katastrofi, u tuzi, žalovanju. Ovaj svijet ujedinjen je u sjebanosti jer se po tome prepoznajemo kao ljudi, jedna rasa, kojoj nije glavna odlika što može graditi nebodere, služiti se palcem ili razviti kompleksne ekonomske sustave, nego što može biti istinski sjebana, nesretna, očajna. Jer svi ti bogovi neumorno šute. Pa ljudi nađu utjehu, kakvu-takvu, u vrlo opipljivim stvarima.”
Vješto ispričana priča
Dino Pešut svojim prvim romanom donosi istinski zanimljivu i vješto ispričanu priču. Konačno, postjugoslovenske književnosti su počele dobijati autore koji su spremni pomjerati fokus svojih pripovijedanja i tražiti izraz koji će umjetnički uspjelo progovoriti o onome što su tereti jedne generacije, bez opštih mjesta i feljtonističkih prežvakavanja.
Kad bi se muškarci ponašali kao na koncertu Miše Kovača, nikada više ne bi bilo ratova
Srđan Sandić, Moderna vremena Info, 14. 12. 2018.
Blurb na romanu "Poderana koljena" (Fraktura, 2018.) kaže: Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o milenijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred našim očima, a ne možemo ga shvatiti, o odrastanju i ljubavi, o slavi i njezinoj prolaznosti u vremenu društvenih mreža i interneta. O romanu i drugim „stvarima“ koje pisanje omogućuju, Berlinu, identitetima razgovarao sam s mladim, višestruko nagrađenim autorom Dinom Pešutom.
Inače, Pešut je završio dramaturgiju, dramsko i filmsko pismo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao dramaturg radi u različitim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao dramatičar pak debitira s dramom Pritisci moje generacije, koja je bila pozvana na Forum of Young European Playwrights na festivalu Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu. Drama je praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 2013. Drama (Pret)posljednja panda ili statika osvaja prvu Nagradu Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture te je imala premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih 2015. Ista drama pozvana je na program Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu 2016. Osvojio je Nagradu Marin Držić i za drame Veliki hotel Bezdan, 2015., Stela, poplava, 2016., i Olimpia stadion (trilogija), 2017.
Srđan Sandić: "Poderana koljena" tvoj su prvi prozni rad. Što te je nagnalo da izbjegneš dramu?
Dino Pešut: Pa jednom sam se valjda morao suočiti sa činjenicom da sam pisac. Prije nešto više od tri godine, Seid Serdarević iz Frakture mi je pristupio i pitao da li bih pisao roman. Ja sam tada bio nešto bez para pa sam pristao i prijavio stipendiju na Ministarstvu. Svi imaju jedan roman u sebi, sigurno. No, prvo sam se preselio u Berlin i tamo krenuo pisati. U jednom sam trenutku imao previše stranica, stipendija je bila potrošena, a od Seida sam iscrpio i previše pažnje. Pa sam morao završiti. U tri godine, roman se promijenio, kao i ja.
Koliko je trajalo i kakvo je bilo iskustvo ispisivanja ovog romana?
Kao što sam rekao, od Seidovog pitanja do tiskanja romana prošlo je tri godine. Za mene izuzetno formativne. Naravno sada, kada je prošlo dovoljno vremena, djeluje mi kao priča iz filmova. Ja u nekim kafićima sjedim i pišem, čitam i križam crvenom olovkom. Naravno da nije bilo tako lako. Htio sam odustati sto puta, odustajao od pisanja, molio da mi se objavi zbirka drama… Dakle, isto predrasuda, ali samo na drugom kraju spektra. No, roman je nešto kvrcnuo, postao sam O.K. s time da sam pisac. I da nešto želim reći i da imam pravo na to.
Kakvo je bilo autorsko iskustvo Berlina? I s kojim gradom bi to iskustvo ponovio?
U Berlinu sam proveo dvije fantastične godine. I još ga osjećam kao jedan od svojih gradova. No, kako ovo nije intervju za Gloriju, iako bih baš volio tamo pričati o avanturama, skoncentrirat ću se na iskustvo vezano za umjetnost. Berlin je još uvijek centar ekonomske i političke moći Europe. To je grad koji se brzo mijenja, gdje se na ulicama rastače svaki od novih trendova i gdje možeš vidjeti u kojem se smjeru (zapadni) svijet razvija. To je fantastično za pisca. No, postaje preskupo. I uskoro si kulturna klasa neće moći priuštiti živjeti tamo. Ja imam svoje gradove u regiji koje žongliram i koji me, zbog ljudi koji klize niz njihove ulice, ispunjavaju. Sad u tu kartografiju upisujem Berlin. Sada se spreman za malo duži boravak u Beču. Možda… Moji su prijatelji već naviknuli na moje oduševljenje gradovima. I povremene odlaske.
Uglavnom se u svom radu baviš identitetom odnosno posljedicama identitetskih politika. Je li preuska ovo ocjena?
Ja mislim da nije na meni da nudim interpretacijske okvire svoga pisanja. Da, identitet je sigurno jedna od tema kojom su prošarane moje drame i roman. Ali ako će neki Amerikanac/ka čitati roman kroz tu prizmu, naljutit će ga što se u cijelom romanu pojavi jedan crnac, tamo negdje pri kraju. Feminističko čitanje će uočiti da je neobično malo žena u tom gej svijetu. Lako se može učiniti preuskim. Ja mislim da se bavim osjećajem samoće u svim svojim djelima. Ali kada se o tome progovara kroz gej likove, mogući prostor interpretacije kao da se sužava. Ja pišem neke svoje svjetove i neke svoje istine. Naravno, svaki čitatelj čita za sebe i u njemu otvara nešto drugo, na što ja nemam uticaja. Za neke će to biti priča o nekom pederu što kuka cijelo vrijeme, za druge priča o PTSP-u i depresiji, za treće turistički vodič o Berlinu, za četvrte priča o samoći, za pete aktivistički roman itd… Ja ne želim sužavati mogući prostor interpretacije. To je za moje neznane čitatelje i njihove neprospavane noći.
Što je s pitanjem samoće u eri prevelike virtulne „bliskosti“? Ipak je nešto drugačija, perfidnija, opasnija?
Mislim da je sada baš svima jasno da društvene mreže nisu ovdje kako bi povezivale ljude. Iako, mislim da mladim ljudima može pomoći da se samo malo utješe, premoste težak pubertet u nekom malom gradu. Lijepo je i utješno znati da nismo baš sami na ovom svijetu. Ali društvene mreže nisu mišljene kao neko oružje u borbi protiv uređenog ljudskog stanja, osjećaja samoće. Društvene mreže su tu da prikupe podatke o nama, našem ponašanju i interesima, fetišima i žudnjama.
Potom te podatke obrade i onda algoritam izračuna koju reklamu da ti protura. Sve to, svi naši napori da super izgledamo, da šeramo, da smo politički aktivni, svo to paranje društva je tu kako bi nam se uvila neka bespotrebna majica s printom mačaka. Virtualna bliskost ne postoji. Da, malo nam je moderirala kako flertamo i kako doživljavamo svijet oko sebe. No, sve se to moglo vidjeti i na ulici. Virtualni prostor je nešto što tek koloniziramo. I zato je tako sirov. Sastavljen od trgova na kojima se ljudi deru i svađaju. I štajgi. Internet je spasila pornografija. Samoća ostaje u čovjeku bez obzira na sve. Mislim da se mi osjećamo jednako usamljeni kao i prije, od davnina. Zamišljam to kao neki evolucijski višak kojeg se ne možemo otarasiti. Zamišljam neandertalku kako uzdahne i pomisli, nitko me ne razumije ovdje. Samoća povezuje Mariju Antonetu sa spaljenom vješticom na Gornjem gradu, povezuje bankara pred bankrotom i fotomodel ovisan o kokainu, ljubavnicu koja ostaje u praznom stanu i jednog malog gej dječaka u Sisku.
Što u današnjem vremenu znači dohvaćati se queer perspektive u pisanju? Koji su efekti koje tvoje pisanje želi i misli pobuditi u čitatelja?
Mislim da živimo u zanimljivom vremenu gdje su mnogi termini, iskovani u prošlom stoljeću, u nekoj vrsti inventure. Vrijeme se promijenilo i ipak su neki teritoriji ostvareni. I vidjet ćemo kroz neko vrijeme što je uopće to queer perspektiva. Ja uviđam da ako se termin koristi suviše olako, doprinosimo marginalizaciji queernesa i njegovog underground političkog potencijala. Prostor mainstreama je ostvaren, pravo da se govori svojim glasom je isto u sve većem zamahu. Mojoj generaciji je Xavier Dolan rastvorio pravo da stvaraju svoje narative na način kako žele. Ryan Murphy razvija neki televizijski maksimalizam gdje stvara posve nove svjetove, intergrira queer kulturu unutar popularnog mainstreama. On, uostalom ima strategiju 1:1 zapošljavanja. Broj muškaraca i žena na njegovom setu je isti (ne samo u sektorima režije i scenarija nego scenskih radnika i radnica, snimatelja i snimateljica…). To je meni sto puta uzbudljivije, pankerskije i queer od bilo kojeg sadržaja. Tako ja gledam svoj roman, mali simbolički doprinos svijetu. Ali, praktičnom doprinosu ljudima koji su bili isključivani iz mainstreama, umjetničke i kulturne ekonomije, na tome još radim, smišljam strategije. Ne želim stajati nigdje sam i pametovati. Možda je Pupoljak moj prvi pokušaj. Kuda bolje nego s drag kraljicama!
Ja kao i mnogi drugi pisci svojim čitateljima šaljem šifrirane poruke da nismo sami. A onda se oni, u nekoj neprospavanoj noći, prije posla na WC-u ili napola budni u tramvaju, u nečemu prepoznaju.
Pupoljak je priča o piscu, i o „muškom“ nasljeđu...Koliko su tu „autobiografski“ elementi pomogli, odnosno odmogli u kreiranju?
Pupoljak je dio dramske trilogije Veliki hotel Bezdan koja na različite načine tematizira odnos autobiografskog u fikciji. Ja sam napokon O.K. s time da pišem iz sebe. Nešto poput glume Bette Davis. Ali svako će pisanje imati autobiografske elemente. Samo će se s analizom toga više maltretirati žene i gejevi. Jer kod strejt muškaraca je to hrabro ogoljavanje kao bonus generalnoj dijagnostici društva. Tako mi se barem čini. S druge strane, postoji i određena odgovornost pisati iz vlastitog iskustva jer takvih tekstova i narativa naprosto nema u mainstreamu. Ali, na kraju dana, svatko piše o onome o čemu mora pisati. Za mene su to sada mladi i prijateljstvo, i borba protiv samoće i cinizma. No, kao što sam već negdje rekao, moje pisanje piše moj život, a ne obrnuto. Život piše zastrašujuće osrednju književnost.
Tematizira se, barem kako je najavljeno – „kič muškosti“? Je li isti univerzalan ili je ovaj naš lokalni model nešto drugačiji?
U jednom smo razgovoru otvorili temu campa i ja sam rekao da bismo trebali porazmisliti o redefinicijama pojmova iz prošlog stoljeća. Isto tako, mislim da smo se spremni suočiti se i s kičem. U današnjem svijetu više volim kič od campa jer je lišen intelektualnog opravdanja i pranja ruku. I možda je vrijeme da se pomirimo s time da je muškost jedan kič Zapadnog svijeta. Sve te transgeneracijske drame su melodramatski kič. Freud je nanio nepravdu odnosima očeva i sinova jer se time nije bavio, a mi smo žrtve tih odnosa. Oni probijaju u ljubavnim, političkim i osvetničkim činovima. Mi svi gledamo sinove neseparirane od svojih očeva kako vode države, banke i korporacije, kako siluju, pljačkaju i ubijaju. Kič kojem se oduzme smisao za humor i humanost, postaje smrtonosan. Muškost je kič, spektakularni kič i zbog toga sam uživao pisati ovaj tekst. I ja se nadam svijetu koji će to sve više priznavati. Kada bi se muškarci ponašali kao na koncertu Miše Kovača, nikada više ne bi bilo ratova. Tako da na neki način baviti se melodramatičnosti muškaraca je i aktivistički čin. Svatko zaslužuje reprezentaciju u kazalištu.
Edouard Louis je objavio svog Eddija, a kao da je pisao o nama, našem iskustvu. Klasna i seksualna drugost je u fokusu. Ta vrst literature kod nas ne može tako lako dohvatiti šire mase.
Kategorije kod nas i kod njih su mi se nakon dvije godine u Berlinu totalno pomutile. Osobito po pitanju književnosti. Svugdje se mora boriti za čitatelje. Dubravka Ugrešić lijepo to opisuje u jednom eseju kada piše da čitati Murakamija znači pripadati. Ono što je kod nas drugačije je što je cijeli sustav orijentiran prema izdavačima. Nakon toga, autori kukaju da njih nitko ne vidi, ne plaća i ne vrednuje. A meni se čini da smo svi skupa zaboravili čitatelje. Vani znaju da čitatelje ne treba samo stvarati nego i zadržati. Netflix je opak protivnik. Serije sada nalikuju na romane u nastavcima plus slike. Plus katkad seks. S romanom u rukama se ne može seksati. Evo čini mi se da sada svi čitaju Ferrante i Knausgarda. To je kao biti na Facebooku, pripadanje Dubravke Ugrešić. Tako bi se mogao čitati i Eddie. No, valja pripomenuti, Eddija je u njemačkoj stvorilo kazalište. Kazalište i u Hrvatskoj ima sličan učinak kao recimo s Kristijanom Novakom. Može, a i mora stvoriti priču, događaj, pa i skandal. To je dobar znak za kazalište. Kazalište je silom prisiljeno razmišljati o gledatelju, komunikaciji s publikom, jer je kolektivno. Roman bez čitatelja je samo dekorativni objekt u novootvorenom zagrebačkom posh kafiću. Nepotreban kič.
Odgajanje čitateljstva i dovođenje publike strateška su mjesta kojima se nove kulturne politike bave, u Europi, i naravno kod nas. Ipak živimo u kulturi nečitanja. Koje je tvoje iskustvo s tim, izvan teatra? Što čitaš, tko utječe na tebe? Koliko tvoje kolege objektivno čitaju? A da to nisu linkovi...
Iz Berlina mi nedostaju knjižare. Tamo stvarno naprave iskustvo od kupnje knjige. Stvore uvjete da biraš, listaš, čitaš, flertaš. Knjiga je luksuz. Isto tako, izdaje su puno knjiga. Knjižara mora preuzeti odgovornost da probere između naslova. Lokalna knjižara zapravo bira za nas, pomaže nam da kompletiramo svoje knjižnice, ali i snove i žudnje. To nam treba. U trenutku kada knjižara postaje mesnica, supermarket, kome se kupuju knjige? Onda od tog terrora prevelikog izbora ljudi uzmu ono što svi kupuju i bježe van. Čitatelji su posebni ljudi. Knjižnice se trebaju aktivirati kako bi postale prostori gdje se autori susreću sa zajednicom čitatelja. Za sada je knjižnica mjesto gdje se knjiga susreće s prašinom.
Ja čitam sve. Uvidio sam kako sam se na faksu previše okrenuo filozofiji i teoriji. A ona, iako pomogne razvijati analitički jezik, kritičko promišljanje i konceptualizacije, sužava prostor mašte. A za maštu je nužno baviti se ljudima i našim bedastoćama. Čitam sve što mi padne pod ruku, sve što mi se učini zanimljivim. 21. lekcija za 21. stoljeće od Yvala Noah Harrarija. Silvio Vujičić mi je dao da čitam My dear bomb, poetsku autobiografiju dizajnera Yohjia Yamamota koja mi krade noći. Čitam Harrya Pottera jer sam to kao klinac preskočio. To čitam trenutno. A inače, kao najvažnije autore navodim Virginu Woolf, Dubravku Ugrešić, Fran Lebowitz, i Jamesa Baldwina. Ne znam koliko moje kolege čitaju. To me ni ne zanima. Čitanje je intiman čin. S knjigom se vucaraš kako bi se zaštitio od svijeta. Zato ljudi najviše čitaju na WC-u, u javnom prijevozu i na plaži. Ali problem s čitanjem je i ekonomski. Pisce, spisateljice se sada doživljava samo kao content providere. I poslodavci samo plaćaju čin pisanja, tipkanja da budem precizniji. A pisanje je ipak puno više od toga. Ono je šetanje, ono je popit kavu, ono je vidjeti list kako padne i pomisliti na smrt, ono je stalkanje bivših dečkiju, ono je sanjanje i maštanje. To isto treba naplatiti. Veli moja mentorica, treba naplatiti svaku svoju suzu. Poslodavci sada plaćaju samo tipkanje. A pisanje, pa ono je sastavljeno od barem 70 posto čitanja. (Evo i jedan link na moje ultra kratke priče. Eto, tako mislim o književnosti na internetu.)
DanceINN je prvi projekt na kojemu radiš otkad si se vratio u Hrvatsku? Ako ćemo to tako reći? O čemu je riječ?
Unutar DanceInn festivala napravio sam performans izvedbu svoje drame Pupoljak koji je dio trilogije Veliki hotel Bezdan. Radio sam u suradnji s ultratalentiranim drag kraljicama iz House of Flamingo te plesačem Matom Jonjićem. Sada smo već pri kraju i ja ne mogu biti sretniji zbog tog iskustva. Drag kraljice su me svemu naučile, a pritom smo još dekonstruirali moj odnos s ocem i mrtvim djedovima. Propitivali muškost i neke trope hrvatske popularne kulture. I pritom umirali od smijeha. Spremni smo za Eurosong.
Gdje je sada trenutno tvoje multi-autorstvo? Koliko te i dalje zanima režija, u odnosu na dramaturgiju, u odnosu na "nenamjensko" pisanje proze?
Evo trenutno sjedim za svojim radnim stolom. Gledam u mali vrt koji je došao sa stanom. Mama mi je kupila buketić tulipana. Pored je bilježnica. Sasvim mi je lijepo ovako. Trenutno uživam u pisanju. Osjećam samopouzdanje od romana. I probudila se znatiželja koja me tjera da istražim što je esej, što je kratka forma, što reportaža, a što sama znatiželja… To mi daje slobodu, da hodam, maštam, razmišljam i pijem kave. Ne treba mi više. Kazalište je moj dom, ma kako to kičasto zvučalo. Tamo mi je neka obitelj i zajednica, status… No kako je rekao John Waters, It is scary to stay home. Zastrašujuće je ostati doma. To izgleda ne vrijedi samo za moju adresu nego i zanimanje.
Tribina Razotkrivanje s Dinom Pešutom
16. 4. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb