Poderana koljena

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 224

  • Datum izdanja: travanj 2018.

  • ISBN: 978-953266959-6

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 320 g

Tko je Dane Draženović? Mladi hrvatski glumac ovjenčan nagradom u Cannesu, autor slikovnica koje se uspješno prodaju na webu, hipster koji je svoje utočište našao u Berlinu, homoseksualac bez stalnoga partnera, dječak iz provincije kojega su vršnjaci maltretirali jer je drugačiji… Dane Draženović sve je to i mnogo više od toga – on je mladić koji odlazi iz Hrvatske da svoju sreću, bez obzira na uspješnu karijeru, pronađe negdje drugdje. On je uspješan, a kronično je bez novca, u potrazi je za idealnom ljubavlju za koju zna da ne postoji, on je heroj koji je spasio dijete usred terorističkog napada i osoba koja ima ozbiljan problem s alkoholom. Dani Draženoviću tek je dvadeset sedam godina i pred njim je cijeli svijet, ali on ne može izaći iz ruševina staroga. Osuđen je na prekarni rad, razumije svijet oko sebe, ali nije siguran razumije li svijet njega.

Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o milenijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred našim očima, a ne možemo ga shvatiti, o odrastanju i ljubavi, o slavi i njezinoj prolaznosti u vremenu društvenih mreža i interneta. Dino Pešut u svome romanesknom prvijencu pokazuje svu raskoš svoga spisateljskog talenta, već dokazanog brojnim nagrađenim dramama, a njegov Dane Draženović, snažan i ranjiv istovremeno, istinski je antijunak našega doba.

“‘Ne očekujem ništa od tebe’, kaže. I razmišlja kako ne očekuje od tog čovjeka da se pobrine za njega, da ga zbrine. Sada uviđa da je spreman pokušati, baciti se. Mogao bi i biti sam, ali vrijeme se vratilo u točku iz koje je krenulo i nudi šansu za ponovni početak. Jedan start. Samo jedan ožiljak na koljenu skriva tajnu njihova susreta, znak jednog upoznavanja. Poderana koljena bila su svjedoci nekih odluka donesenih u samosažaljenju, slomljenom narcizmu i razbijenom samopouzdanju. Gledaju se, poljube se. Dlake se trljaju o glatki torzo Lucasa Fischera. Dvije erekcije utiskuju se u bedra, poljubac traje, ljubav počinje. Ljubav koja ništa ne očekuje, svjesna je vlastitog neuspjeha.”

Dino Pešut: I ja sam urbani migrant poput mojeg lika

Branimir Pofuk, Večernji list, 18. 4. 2018.

Dane Draženović mladi je hrvatski glumac ovjenčan nagradom u Cannesu, autor slikovnica koje se uspješno prodaju na webu, hipster koji je utočište našao u Berlinu, homoseksualac u potrazi za savršenom ljubavlju koja ne postoji, dječak iz provincije kojega su vršnjaci maltretirali jer je drukčiji, mladić koji odlazi iz Hrvatske da svoju sreću pronađe negdje drugdje... a uz sve ostalo i heroj koji je spasio dijete usred terorističkog napada.

On je glavni junak “Poderanih koljena”, prvog romana najnagrađivanijeg mladog hrvatskog dramskog pisca Dine Pešuta. Naravno, prvo pitanje koje je na predstavljanju knjige u kinu Europa autoru postavio urednik izdanja Seid Serdarević bilo je o prelasku u novi žanr.

– To je treći put da danas odgovaram na ovo pitanje, kao da sam kardiolog koji se odlučio okušati na mozgu – nasmijao je odmah publiku 28-godišnji Pešut, da bi potom otkrio da su mu upravo Serdarević i Fraktura dali važan poticaj za pisanje romana, u što se upustio nakon dugih pregovora ponajprije sa samim sobom. Govoreći o glavnom liku, Pešut je rekao da je od samog početka o njemu znao jedno: da će biti umjetnik koji je preživio teroristički napad. Za glumca se odlučio shvativši da je biti glumac danas jedina umjetnost koju javnost, odnosno mediji uvažavaju i primjećuju, pa zato glumci i postaju supstitut i za javnog intelektualca, sveučilišnog profesora i aktivista. Uz to, glumačka profesija stavlja glumca u samo središte duha današnjeg vremena.

– Roman sam najprije zamišljao u Parizu, ali onda sam se odselio u Berlin i bilo mi je glupo izmišljati Pariz iz sjećanja kad živim u središtu Berlina – objasnio je Pešut situiranje svojeg junaka u glavni grad Njemačke.

– Kao i većina debitantskih romana koje poznajem i cijenim, moj također kreće iz nekog neposrednog životnog iskustva, s tim da bih tu ipak razdvojio autobiografiju i refleksiju – govori Pešut.

– Mnogo više nego moju autobiografiju roman nudi neko moje viđenje svijeta, a i sama umjetnost za mene je zapravo specifičan pogled na svijet – kaže Pešut objasnivši i odabir trećeg lica kao pogodan za ulogu pisca kao osamljeničkog promatrača koji do svojih spoznaja dolazi sam i onda ih nasamo dijeli s jednim po jednim čitateljem.

– Treće lice daje mi i odmak da sve ispitam, od tipa rečenice do osjećaja za humor, i daje mi puno veću slobodu da se koristim metodama koje sam volio i u svojim dramama, poput skakanja iz jedne svijesti u drugu – kaže autor, već neko vrijeme i sam urbani migrant kao i glavni junak njegova romana. Uz to, njegov je roman i generacijski.

– Kada bismo podijelili ovu prostoriju na dvije dobne skupine, dobili bismo dva potpuno različita ekonomska aspekta odrastanja, osjećaja sigurnosti i pogleda na svijet. Naša generacija, kojoj pripada i moj junak, doista odbija odrasti, ali ako ja konstantno živim kao student, a jako puno radim, taj disbalans između osjećaja sigurnosti i mojeg doprinosa svijetu uzurpira sve drugo. A da ne govorim o mladima koji rade u korporacijama, s mogućnošću da ih netko u srijedu ujutro otpusti, bez ijednog radničkog prava koje većina ljudi ovdje uzima zdravo za gotovo. U svemu tome naši roditelji nimalo ne pomažu misleći da mi još uvijek živimo u njihovu svijetu, ali s puno više mogućnosti – kaže Pešut opisujući svoju generaciju, koju predstavlja i Dane Draženović, kao uhvaćenu između sjećanja na drukčiju prošlost i neizvjesne budućnosti, dok se paradigma očito mijenja, što dobro osjećaju i sve histeričniji konzervativci.

'Besparica često probija spisateljske blokade i paranoje'

Zrinka Korljan, Jutarnji list, 20. 4. 2018.

Jedan od naših najboljih mladih dramskih pisaca upravo je objavio svoj roman prvijenac 'Poderana koljena'.

Od pisanja drama do romana... Logičan korak?

Izgleda da je. Ja sam preko kazališta počeo pisati pa je logično da sam nastavio pisati, istraživati druge forme, gristi jače. Iskreno, ne znam bih li počeo razmišljati o romanu da mi nije prišao Seid Serdarević i rekao da ako budem imao neku ideju da mu pišem. Tada je bio i natječaj za poticaje Ministarstva kulture. Besparica često probija spisateljske blokade i paranoje. Sada mi se sve to čini logičnim, ali zadnje dvije godine sam se puno pitao što mi je sve to trebalo.

Neki novi roman možda? Što iza?

Svaki puta kada napišem dramu, ili sada roman mi se čini, eto sve sam rekao. Gotov sam. Neko vrijeme će mi se morati akumulirati ideje. Neka se ovo slegne. Želim vidjeti kako će roman zaživjeti, naći svoju publiku, neke ljude usamljene poput mene, čitateljima za koje sam ovo pisao, a da ih ni ne poznam. Ja mislim da ću iduće probati sa esejima, komentarima, želim se isprobati u analitičkim formama koje mogu objavljivati i u novinama. Isto tako, još uvijek tražim načina da preživim od pisanja.

Koja je razlika u pisanju dramskog teksta i romana?

Drama se može brže napisati, direktnije su, na neki način razornije, opasnije. One su mišljenje da jedna grupa govori naglas drugoj grupi ljudi. To je puno političkog djelovanja. Zato valjda pozicije moći žele kontrolu nad kazalištem. A ravnatelji zaziru od suvremenih drama jer su previše direktna kritika vremena i struktura pa je izbjegavaju. Roman je usamljeno pisanje, stvaranje svijeta iz riječi, ogoljivanje. Roman je intimni čin pisanja i intimni čin čitanja. Meni je predivno da će nešto što sam ja napisao ljudi nositi u krevet, na plažu, kad se treba isključiti, kad muž ide na živce.

Autobiografski?

Sumnjam. Autobiografija je ispisivanje događaja i svog života. Moj život nije toliko zanimljiv. Barem meni. Uostalom, moj dar su opservacije i opaske. To je ionako pozicija društva. Pisci su vrlo često oni koji su isključeni iz igre, malo zlostavljani pa ostanu izvana promatrati. Tako da da, prvi mi je roman, dakako da sam pisao o nekom neposrednom životnom iskustvu jer je to logično i u skladu s mojim književnim mogućnostima. Svako je pisanje osobno, no uvijek je zanimljivije nešto vidjeti pa rastegnuti u mašti. Sve je ionako već ispričano, ali nije sve izmaštano. Evo slušam Cardi B. kako pjeva o money bagu (vreći para), moja glava je moja vreća para, tako da moram raditi s njom i što uspijeva zaključiti. Autobiografiju stavljam daleko glamuroznijim ljudima.

Vidite li ovo kao predstavu? Jednog dana, u nekom kazalištu...

Ja mislim da imam previše drama koje čekaju i da budu pročitane, a kamoli postavljene. Pa bih volio da one imaju prednost za postavljanje. Ali ja sam za radikalnu slobodu umjetnosti. Ako nekoga inspirira jedna rečenica mog romana, može raditi predstavu u svojoj dnevnoj sobi, ako želi.

Jer bogovi neumorno šute

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 13. 10. 2018.

Romaneskni prvijenac Dine Pešuta “Poderana koljena” na iznimno dojmljiv način pred čitaoca postavlja neke od ključnih dilema generacije koju bismo mogli označiti kao djeca devedesetih ili drugim riječima milenijumska generacija. Junak Pešutovog romana mladi uspješni glumac, dobitnik nagrade u Cannesu, autor slikovnica koje dobro kotiraju na web platformama, Dane Draženović ostavlja relativno ugodan život u Zagrebu i otiskuje se u prostranstvo berlinskog megapolisa. Dolazak u Berlin, sa specifičnim postjugoslovenskim generacijskim bremenom, junaka ovog romana vodi u niz preispitivanja pozicije vlastitog života u haosu naše savremenosti. Sa jedne strane imamo bolno odrastanje tokom ratova i mučne tranzicije jednog mladog homoseksualca, koji je neprestano drugi na kojem se trenira strogoća balkanskih patrijarhalnih mužjaka, a sa druge strane već formiranog mladog čovjeka koji u Berlinu pokušava ostvariti svoj novi život.

Kleš dva svijeta

U klešu ta dva svijeta, onog u kojem se odrastalo i ovog koji je sada izabran kao novi okvir egzistencije, pred čitaocem se odvija životna drama koja zrcali zapravo cijelu jednu generaciju izgubljenih i nesnađenih. Dakako, kada to kažem, ne mislim da Pešut ispisuje još jednu klasičnu nabrajalicu generacijskih konvulzija. Naprotiv, posrijedi je roman koji sa iznimno složenom kompozicionom organizacijom donosi slojevitu priču koja na više nivoa tematizira limb u koji su upali predstavnici zombizairanih lunatika s prelaza milenija.

Uzimajući takvu poziciju za svog junaka, Pešut stvara prostor za romaneskne intervencije koje prevazilaze puke generacijske detekcije. Dakle, autor “Poderanih koljena”, sintagme koja je direktna metafora pozicije koju je vrijeme namijenilo jednoj generaciji, ispisujući priču o Danetu, i njegovoj specifičnoj situaciji u Berlinu, zahvata i mnogo dublje u sliku našeg vremena. Dane je predstavnik generacije hipstera koja u nomadizmu traži lijek za svoju nestalnost, nemogućnost da se uhvati za bilo kakvu čvrstu utopiju budućnosti. To postaje najsuštastvenija odlika njegove generacije, odsustvo bilo kakvog čvrstog utemeljenja. Prekarni rad stvara neprestanu iluziju sigurnosti, sve je tako dostupno i prisutno, a zapravo sve se u velikoj brzini udaljava od nas. I ljubav je u tome potpuno dezavuisana. Dane neprestano pokušava naći utočište u partneru koji bi razumio njegove emotivne nestabilnosti i nesigurnosti. Pronaći onu iskru koja će ga konačno negdje usidriti. Ali nema mogućnosti ljubavne sigurnosti u svijetu okovanom neprestanom potrebom da se i ljubav, gotovo puko konzumentski, mijenja. Svaki mladić sa kojim Dane stupi u neku vezu ubrzo postaje njegov teret. Jer junak romana “Poderana koljena” čim osjeti bliskost koja bi mogla osvojiti njegove emocije, otkida se i bježi u nove nesigurnosti i alkoholne izmaglice.

Karakterizirajući junaka svog romana, Pešut pred čitaoca donosi nestabilnu emotivnu amplitudu koja je podložna infantilizacijama i strahovima. Međutim, treba kazati da se u pogledu prosedea romana “Poderana koljena” ne ide u pravcu lamentirajućeg pogleda na junaka. Treće lice pripovijedanja omogućava izvjesnu ironijsku distancu sa kojom Pešut tretira svoje junake. Čime se dodatno prenebregava mogućnost da ovo bude još jedan u nizu romana koji su tu da nam kažu poznate stvari. Kombinirajući taj ironijski otklon sa dobro motivisanim akcijama svojih junaka, čije odluke su stihijske i često plod različitih pritisaka i panike, autor uspijeva dati i priču koja jeste slika jednog vremena, ali i priču koja donosi umjetnički autentično tretiranje teme i junaka bez obzira na poznate okolnosti našeg vijeka.

Nebo nad Berlinom

Dok nebo nad Berlinom ubrzano promiče, dok se milioni koraka slijevaju na trotoare, Dane je osuđen na samoću. Ona je zapravo jedini konstantan osjećaj u životu junaka ovog romana. Samoća kao osjećaj svijeta, kao nepromjenjiva perspektiva gledanja na život. Ni onog trenutka kada u toku terorističkog napada od sigurne smrti spasi dijete, Dane Draženović ne nalazi trenutak za predah. Iako odjednom postaje viralni hit, junak našeg doba koji je rizikovao vlastiti život da bi spasio nekoga, on je i dalje jednako usamljen. Djeluje mu besmislen prijem kod njemačke kancelarke, svi ti osmijesi i tapšanja po ramenu njemu ipak ne mogu pomoći. Pešut dajući jedan dubinski sken generacijskog osjećaja izgubljenosti u ovom sve robotizovanijem svijetu, stavlja svog junaka u dileme i akcije koje su gotovo uvijek osuđene na poraz.

Tu dolazimo i do pitanja Berlina. Ovaj grad izabran kao mizanscen događaja u ovom romanu postaje sanjana platforma jedne generacije. Grad u koji se hrli kako bi se u njemu udahnulo slobodu, utapalo se u stotinama i hiljadama sličnih lica. Osjetilo tu blagotvornost anonimnosti, neisticanja i neposebnosti. Jer svuda oko tebe su gomile najčudesnijih ljudskih primjeraka, koji jure za vlastitim životima po širokim ulicama Berlina. Posebno je dojmljiva ta komparacija berlinskog megapolisa naspram suženih balkanskih provincija. Međutim, prateći svog junaka kroz ovaj roman, Pešut daje ne samo odnos koji izvire iz balkanske perspektive na ovaj veliki europski grad. Berlin sa svim svojim antagonizmima postaje presjek cijelog našeg svijeta, najblistavijih i najužasnijih momenata vremena u kojem živimo.

Jasno je da junaka ovog romana određuje njegov balkanski milje, u kojem je odrastao i koji ga je oblikovao, ali ono što Pešut u svom romanu ipak nedvojbeno pokazuje jeste jedna globalna slika somnabulnih generacija koje pod neonom svojih androida lutaju od zida do zida. Na izvjestan način “Poderana koljena” su upravo priča o iluziji slobode i nemogućnosti bijega od svijeta ovakvog kakav on doista jeste. Dane Draženović nedvojbeno pokazuje da sav užas nosimo sa sobom, ma gdje bili i ma gdje se obreli u pokušaju da nađemo ono iščašenje koje će bar na trenutak pokazati da sve ovo još uvijek ima bilo kakvog smisla. Ili riječima iz romana: “Ovaj svijet ujedinjen je u nesreći, u katastrofi, u tuzi, žalovanju. Ovaj svijet ujedinjen je u sjebanosti jer se po tome prepoznajemo kao ljudi, jedna rasa, kojoj nije glavna odlika što može graditi nebodere, služiti se palcem ili razviti kompleksne ekonomske sustave, nego što može biti istinski sjebana, nesretna, očajna. Jer svi ti bogovi neumorno šute. Pa ljudi nađu utjehu, kakvu-takvu, u vrlo opipljivim stvarima.”

Vješto ispričana priča

Dino Pešut svojim prvim romanom donosi istinski zanimljivu i vješto ispričanu priču. Konačno, postjugoslovenske književnosti su počele dobijati autore koji su spremni pomjerati fokus svojih pripovijedanja i tražiti izraz koji će umjetnički uspjelo progovoriti o onome što su tereti jedne generacije, bez opštih mjesta i feljtonističkih prežvakavanja.

  1. Jedan sasvim običan dan u Berlinu Jedan sasvim običan dan u Berlinu Rakija za sve Bože, samo da nisam ubio Švabu! pomisli Dane Draženović. Pa ja ovdje nisam ni prijavljen. Je li ovo uopće ubojstvo? razvija se anksiozna struja misli. Koja je uopće procedura? Može li se završiti u zatvoru, ako se sudariš s nekim? Ne, ne mogu danas ubiti nekoga. Danas, kada sam se prestao sažalijevati. Naravno, ovo nije bilo ubojstvu. Ovo je samo jedan grozan dan u životu Lucasa Fischera, relativn