Pobuna obješenih

Special cijena 131,36 kn Redovna cijena 145,95 kn
  • Broj stranica: 132

  • Godina izdanja: 2008.

  • ISBN: 978-953266066-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 510 g

Ono za čime žudi Bajsićevo pjesništvo upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi izvornoga pogleda. Napor da se iziđe iz začarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnih tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnička toliko i diskurzivna izvedba ove knjige približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta.

Ono što doista nadahnjuje u Bajsićevu “slučaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nisu nikada bili mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka.

8.6.2011.

Tomica Bajsić: Četvrti svijet

Booksa.hr, Marko Pogačar, 07.06.2011.

U kratkom vremenu objavio si dvije pjesničke knjige, u rukopisu 'Cesarićem' nagrađenu Zrak ispod mora i Pobunu obješenih u novoj Frakturinoj biblioteci. Zrak se na neki način vraća temama kojima si se bavio u Južnom križu – vjerojatno najvažnijoj našoj knjizi lirskoga 'ratnog pisma' – dok ih se Pobuna jedva dotiče; napućena je nemalim brojem 'egzotičnih' veduta, putopisnih krokija, kulturnih i književnih referenci. Kako bi sam ocrtao njihovu razliku? Pitanje vrijedi i za sličnosti ... Ne znam koje su razlike, možda u tome što sam Zrak ispod mora objavio u Slavoniji, koja je jako stradala u ratu, pa ima više dijelova vezanih uz ratnu prošlost. Na mjestima u knjizi gdje se govori o društvenoj situaciji, pjesme su možda negdje i rudimentarne, ali rudimentarna je i gola egzistencija kojoj smo izloženi. No teško mi je pričati o knjizi koje zapravo ni nema, u širem smislu ne postoji, iako je objavljena kao nagrađeni rukopis, i dobila je izvrsne recenzije. Zrak ispod mora može se naći možda u jednoj knjižari u Osijeku, ali inače nema je nigdje u drugim hrvatskim knjižnicama i knjižarama, pa ni u glavnom gradu. Zato je objavljena online, na DPKM-u, da je putnik namjernik može pročitati. Što se izbora i rasporeda tiče, u obje knjige urednički je potpis Delimira Rešickog. Pobuna obješenih više je snovita (no snovi meni nisu fatalistički simboli, gledam ih više kao jednu oplemenjenu dimenziju pustolovine i dobrodošao začin stvarnosti. Mogu nas i smlaviti i jako razveseliti, ali u svakom slučaju potiču na razmišljanje.) Potonja knjiga nosi naslov posuđen od B. Travena – svojevremeno popularnog i u nas prevođenog fantomskog pisca koji je identitet skrivao kao zmija noge. Travenu je u knjizi posvećen i jedan opsežan prozni sastavak. Odakle ova fascinacija? Korespondira li knjiga izravno s Travenovim romanom, ili je riječ samo o svojevrsnoj posveti? Traven pripada prošlosti, našim djedovima i bakama, oni su se s njime oduševljavali, ali ta vjera u ono što se radi, ta očajnička predanost ideji da rukopis treba živjeti apsolutno nezavisno od autora, i opet, silovita kob koja je tog mladog bavarskog anarhista odredila za život pod vulkanom i dovela sve do meksičkih prašuma, taj maelstromski vrtlog koji ga na kraju zapravo nevidljivo sjedinjuje s likovima njegovih knjiga, govori nam da u njegovim djelima postoji kreativna snaga koja opstoji i više od pola stoljeća nakon smrti autora. Mislim da to može biti zanimljivo naročito danas kada se u društvu toliko propituje smisao pisanja, i općenito umjetnosti. Dok ovo pišem već vidim Travena kako se čudi: “Što ovaj tamo filozofira, to moje skrivanje identiteta bila je igra slučaja. S vremenom se to uhvatilo korijena i neoprezan kakav jesam, postao sam zarobljenik mašte svojih čitatelja.” Nije to fascinacija, ali sigurno je da postoje pjesnici, novelisti, slikari i filmski stvaraoci koji nas mogu i oplemeniti svojim umijećem i produhoviti nam horizonte. Pobuna obješenih je i putopisna, ne pazim baš na okvire pa montiram i prozne fragmente, dokumentarne zapise, razne slike i osjete zaustavljene u vremenu. Da li je to dobro ili loše, ne znam. Veći dio knjige zauzimaju prozni ciklusi. Uvedeni su onim naslovljenim Gašpar noćnik, naslovom također posuđenim, ovaj put od francuskog pjesnika Aloysiusa Bertranda – kojeg povijest književnosti pamti između ostalog i po tome što je pjesmu u prozi uveo u francusku književnost. No u tvom slučaju upitno je radi li se uopće o pjesmi u prozi, bez obzira na probleme s njezinim definiranjem. Prije je možda riječ o mikro-esejima, izbrušenim kratkim traktatima koji se nerijetko bave svojevrsnom kulturno-historijskom mistifikacijom. Kamo ih sam smještaš, ukoliko za tim uopće postoji potreba? Ne razmišljam puno o tome, vjerujem da ne treba kategorizirati, niti secirati. Pusto definiranje ne vodi nikuda. Treba postojati neki sklad cjeline, ali to se ne postiže formatiranjem po zadanoj disciplini, nego umijećem da se izbjegne kakofonija, iako se raspolaže raznovrsnim elementima. Naslove ne posuđujem nego ih postavim više kao svjetionike na razna mjesta, da ne zaboravimo da je uvijek postojalo i nešto prije nas, i da je, primjerice, svjetska poezija baština koju nasljeđujemo, i ako bude sreće, možemo je interakcijama između različitih kultura, a i prevođenjem, svojim osobnim doprinosom u nekoj mjeri oplemeniti i očuvati. Knjiga je premrežena putopisnim motivima. Objavio si i proznu putopisnu knjigu Dva svijeta i još jedan. Koliko je iskustvo putovanja, napose vraćanje Latinskoj Americi, ostavilo traga na tvome pismu? Čini mi se da si ga i sam na više mjesta označio fundamentalnim i u neku ruku formativnim... Putujući, mi uvijek nailazimo na mjesta koja smo već upoznali putem mašte. Tako je govorio veliki umjetnik, pripovjedač i strip crtač Hugo Pratt. I zato je svako putovanje dvostruko otkriće: otkrivamo nepoznate predjele, ne samo geografske, nego i duhovne, i pronalazimo točke koje smo ranije zacrtali u mašti. A Brazil je i živo duhovno raskršće. Staneš bilo gdje, usidriš se nakratko u tlo, bilo ono pješčano, uz ocean, ili ono humusno iz kišnih šuma s početka svijeta, bio to prljavi asfalt megalopolisa kojim hodaju vojske bezimenih i koji stvara otpor svakom koraku unazad, u sjećanje, a gdje god se nađeš, otvoren si strujama koje povezuju sve krajeva svijeta jer u tlu i u pločnicima Brazila ugravirane su nevjerojatne sudbine došljaka iz raznih zemalja, a njihove šarolike kulture isprepletene su s onima starosjedioca. Prošlo sam ljeto bio u Brazilu prvi puta nakon trinaest godina, posjetio sam i dio obitelji, polubrata s djecom koji živi u Rio de Janeiru, i zasjekao brodom i kanuom u srce Amazonije, Rio Negrom uzvodno sve do Rio Jauapuri gdje sam u prašumi blizu ekvatora posjetio jednu divnu školu na dalekom kraju svijeta koja ima i solarnu energiju i satelitski internet, što tamošnjim ljudima koji žive u nekoliko naselja uz rijeku Jauapuri pomaže da ne budu prognani iz svojih domova. Oni su, braneći se od korporacija koje nemilice sijeku šume provodeći tehniku spaljene zemlje i od raznih uljeza i lovaca na zaštićene životinje, osnovali rezervat kojem su svi stanovnici vlasnici u jednakom omjeru, svi su jednako vrijedni. Najopasnije je to što kad te dobroćudne ljude istjeraju iz njihovih prirodnih staništa, oni lako mogu, a naročito djeca, završiti kao plijen za lance prostitucije i narko-bandi iz velikih gradova Brazila, jer su neotporni, ne znaju i ne mogu uhvatiti se u koštac sa svirepim pravilima ponašanja u puno grubljoj, betonskoj džungli. Lijepo je u društvu tih domorodaca uz rijeku koji ne mogu čitati poeziju i prozu i kada bi htjeli jer većinom ne znaju ni čitati ni pisati. Ali zato mogu ploviti Amazonijom na nekom starom brodu i ležeći u mreži za spavanje gledati slobodna jata papiga kako prelijeću rijeku i nestaju iza visokih krošanja kišne šume. Južni križ je tamo na noćnom nebu nevjerojatno blizu. A sve životinje tu su u svojim prirodnim staništima, daleko od rešetaka zoološkog vrta: ptice, tukani, iguane, razne vrste majmuna koji te gađaju granama s vrhova drveća kada im se približiš, maleni su, ali pred noć riču intenzitetom kojeg se ne bi posramio ni King Kong, onda nevjerojatni žuti leptiri, koji se stvore nevjerojatnom lakoćom u velikom broju i isto tako brzo nestanu, ružičasti delfini i divovske vidre, piranje koje su ovdje uz još neke ribe glavni izvor prehrane, velike žabe i kornjače, komarci prznice, toliko mali da ih niti čuješ niti vidiš samo ostavljaju male crne točke na koži žrtve, zmije koje vole spavati u slamnatim stropovima koliba i tarantule koje se noću šuljaju između drvenih zidova ... tu je i mladi kajman, sin velikog kajmana Lucifera koji uvijek u isto vrijeme ujutro i popodne dolazi u seosku lučicu ispred škole po svoje dvije ritualne ribe koje mu ostavljaju seljani kako ih ne bi uznemiravao i napadao dok se kupaju ili peru odjeću. Plivao sam rijekom koja se zove Crna rijeka iako nije baš crna, a pjena je na rubovima valova blistave boje pjene Coca-Cole. Igrao sam nogomet koji je svake večeri u pet sati na šumskom igralištu, bez obzira na vremenske nepogode. Tamo igraju svi zajedno s djecom i ženama, od najmanjih do najstarijih. Ako u igri počiniš neki prekršaj, i najmanji nasrtaj na drugog igrača, svi stanu i čude ti se kao da si lud; bez ljutnje, s osmjehom, ali s potpunim nerazumijevanjem. Ta od civilizacije odmetnuta ekipa postavlja pitanje radi li se ovdje o kraju ili o samom početku svijeta, jer priroda je tu gotovo ista kao i ona koja je dočekala prvi izlazak sunca na zemlji. Snimio sam i tristo minuta videa na kameru koju sam posudio od Ede Popovića, htio bih te materijale, kada skupim malo vremena i nađem neki studio, montirati u polusatni dokumentarac. Fotografije s Amazone se mogu vidjeti ovdje: http://tomicabajsic.com. Intenzivno prevodiš, prije svega poeziju, s engleskog, španjolskog i portugalskog jezika. Isti si poduhvat, u pjesmi 'Prevoditi poeziju' (posvećenoj još jednom velikom prijevodnom entuzijastu – Damiru Šodanu) eksplicitno identificirao s ludošću. Odakle toliki 'poriv za ludilom'? To je dobrodošla ludost, iako je neisplativa, prevoditi poeziju dalekih prostora. Mislim da je jako važno da pjesnici i prevode druge pjesnike. Osim što osjećaju da sudjeluju u zajedničkom pothvatu izlaska iz jednog hermetičnog kruga zadanog slovoslagarstva, u koji često upadamo kada smo okrenuti samo sebi, oni prijevodima oplemenjuju i kulturu jedne zemlje, a šire se i vidici njihove poetike. Štampao si dvije vrlo specifične antologije – Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike, koja donosi lijep broj prijevoda mahom hispanofonih i kod nas slabo prevođenih pjesnika i pjesnikinja popraćenih umetnutim esejima, te upravo otisnutu Urezi: Izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu, u kojoj si okupio mnogo sasvim različitih svjetskih pjesnika i angažirao nekolicinu prevoditelja. Možeš li pobliže predstaviti ta izdanja? Pa evo, sve si rekao, a i ono najvažnije piše u naslovu. Više se može naći na internetu, u novinskim člancima, i u samim knjigama koje su dostupne u knjižnicama. Urezi se mogu naći i u mnogim knjižarama. Južna pošta je nastala kao duhovno putovanje poezijom Latinske Amerike, to je mapa koja se piše u hodu i jedan me zanimljivi, a malo poznati pjesnik lako odvede do drugog isto tako zanimljivog pjesnika u nekoj drugoj latinoameričkoj zemlji, u nekom drugom vremenu. Urezi su, osim bunara raznovrsnih pjesnika iz raznih krajeva svijeta, od drevne Grčke i Kine i Afrike sve do kastinskog sistema suvremene Indije, i pokušaj da se približimo i sudjelujemo u suvremenim temama svijeta, ali i onima iz prošlosti koje su od podjednakog značaja za sve. Ropstvo postoji i danas možda više no ikada, samo je zakriveno lukavim formulacijama, a gdje ima i represije ima i rata, i obrnuto. Kod nas i u društvu, u vlasti i u mislećim krugovima još uvijek postoji dvostruka linija pristupa odnosu prema žrtvama bilo čega. Studirao si na ALU, bavio se ilustracijom, restauracijom i slikanjem murala. Kao spoj dvaju afiniteta nastala je slikovnica Ana i vila Velebita, a i Pjesme svjetlosti i sjene sam si likovno opremio... Poezija je za mene samo jedna od grana umjetnosti, a crtanje mi jako nedostaje i planiram za sljedeću godinu napraviti slikovnicu o putovanju Amazonijom, ja crteže, a supruga kolore, o školi na dalekom kraju svijeta. U crtežima će mi pomagati i najmlađa kći. Sa starijom kćeri bio sam u Berlinu u izvrsnom muzeju filma, gdje postoji velika zbirka dokumentacije o izvrsnom njemačkom filmu prije II svj. rata, i u njihovom muzeju fotografije, a izvrsna su im i arhitektonska rješenja sjedinjenog Berlina. Dobre umjetnosti može se naći svuda oko nas. Najmanje je ima u komercijalnim galerijama. Hodajući svaki dan ulicama često ćemo se začuditi kada pogledamo izvan vidokruga svakodnevnog, na vrh neke od zgrada pored koje smo prošli nebrojeno puta i nađemo nešto, neku lijepu skulpturu ili neku formu koju nismo primijetili jer gledamo samo ravno ispred sebe. Ili ako u kutovima između kuća, prateći možda glasove zaigrane djece, zastanemo, priđemo bliže i pred nama se otvori vrt bujne vegetacije i dvorište do tada nepoznatih nam stanara. A oblaci? Koliko rijetko pogledamo u oblake? Samo kada pokušavamo predvidjeti kišu ili neku drugu vremensku nepogodu. Oblaci su jedina galerija ili besplatni muzej otvoren od 0 do 24, s postavom koja se stalno izmjenjuje i ti su eksponati uvijek različiti, ništa nije isto, ni boje ni kutovi i tonovi svjetlosti, kao što je to bilo prije minutu – dvije. Čini mi se da si na poseban način vezan uz lik i djelo švicarskog pjesnika i novelista Blaisea Cendrarsa. Na hrvatski si, između ostalog, preveo i njegove izabrane pjesme. Što te to k njemu tako neodoljivo privlači? Vjerujem da je Cendrars među nekoliko najznačajnijih pisaca XX stoljeća, a slabo je poznat, izguran je nekako u stranu, ne samo kod nas. Treba širom otvoriti vrata Cendrarsovoj duhovitosti i razigranosti. Optimizam tog jednorukog pjesnika i putopisca, nama čitateljima može i danas dati zahvalnog suputnika u imaginarnim ili onim stvarnim životnim avanturama ili neprilikama. Primjerice, u 'tvrdokuhanom realizmu' njegovog suvemenika, Ernesta Hemingwaya, bar što se tiče ratnih zbivanja, ima manje stvarnosti nego kod samo naizgled 'nadrealističnog' Cendrarsa, tog “Homera Transsibirske željeznice”, kako ga je nazvao John Dos Passos, ili “Božjeg reportera, mješavinu knjiškog crva i pustolova”, kako se on sam nazivao. Na više mjesta si, u svojim knjigama i javnim nastupima, zagovarao maksimalnu depolitizaciju književnosti, posebice poezije. Smatraš li da je tako nešto zaista moguće u potpunosti provesti, ili se radi o doziranju i pitanju dominante? Iako je poezija jedan od najstarijih ljudskih izričaja, iskrenost poezije treba braniti kao što se brani malo dijete od nekih nasilnih rođaka ili korozivnog društva. Upregnuti umjetnost u plug trenutnih potreba političke ili neke druge interesne skupine, negacija je same umjetnosti, koja time gubi vjerodostojnost, jer se onda svodi na militantni karijerizam gdje cilj opravdava sredstva. Što trenutno čitaš? Kojim se piscima, kojim knjigama uvijek rado vraćaš? Kako izgleda tvoj osobni, privatni kanon, i možeš li u neko ime ili naslov uprijeti kao u formativan ili prijeloman za tvoj vlastiti rad? Može li se ičim toliko nijemo i tiho lutati kao knjigama? Ima li gušće bjeline? Podsjetio si me svojim pitanjem da čitam premalo u zadnje vrijeme, čini mi se kao da proživljavam onu da tko piše taj ne čita, a onaj tko čita ne piše... no moj kanon je više kanjon kroz koji struji puno slika, filmova, glazbe i knjiga pa mi je teško ukratko nešto sažeti. Razgovarao: Marko Pogačar (Razgovor s Tomicom Bajsićem, kao i ostali razgovori iz ovog Specijala, objavljen je knjizi razgovora Jer mi smo mnogi u izdanju Algoritma) Tomica Bajsić (Zagre, 1968.) pjesnik je, prozaik i prevoditelj. Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Honorarno radi kao restaurator i kao crtač. Primio nagrade 'Goranovo proljeće' za zbirku Južni križ, 1998., i 'Dobriša Cesarić' za zbirku Zrak ispod mora 2008. Poezija i proza pojavljuje mu se u raznim antologijama, časopisima i na radiju, u zemlji i inozemstvu. Prevođen je na francuski, engleski, njemački, španjolski, poljski, ruski, slovenski, slovački, bugarski, švedski, kineski. Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija i osnivač naklade Druga priča. Bibliografija: Južni križ, poezija (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 1998.) Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, Zagreb, 2004.) Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.) Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i tekst (NP Velebit, 2007.) Pobuna obješenih, poezija i prozni zapisi (Fraktura, Zagreb, 2008.) Zrak ispod mora, poezija (Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić, Požega, 2009.) *** Zbirku pjesama Pjesme svjetlosti i sjene u cijelosti možete pročitati na stranicama Besplatnih elektroničkih knjiga.