Planet Friedman

Special cijena 117,52 kn Redovna cijena 146,90 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 256

  • Datum izdanja: listopad 2012.

  • ISBN: 978-953266410-2

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 360 g

U bliskoj budućnosti svijet se sasvim izmijenio, ne postoje ni države ni vlade, svijetom su zavladale korporacije, a naš se planet zove Friedman. Ljudi žive u zonama sukladno svojem statusu – zona A rezervirana je za elitu, zona B za one koji se još možda i mogu nadati, a u zoni C nalaze se odbačeni. Pohlepa i novac pokreću svijet, one su apsolutne vrline, emocije su beskoristan balast, roditelji i djeca žive odvojeno, a ekološka katastrofa ne brine nikoga.
Liječnik Gerhard Schmidt savršeni je pripadnik elite. Zaposlenik je moćne farmaceutske kompanije zadužen za razvoj dopinga i atletičarsku zvijezdu Paulu Bolt. Stimulansi sportašima uobičajeni su i poželjni, a sportske su igre uz reality showove najomiljenija zabava pučanstva. Paula Bolt donijela je iz zone B, u kojoj je odrasla, knjige, kojih na planetu više nema. Shakespeare i Yeats izmijenit će Schmidta i on će pomoći Pauli u potrazi za tajanstvenim vođom revolucije.
Planet Friedman jednoga od najboljih suvremenih pisaca Josipa Mlakića prepun je aluzija na velike kompanije i našu stvarnost. Ova antiutopija snažno progovara o svijetu danas, o ispraznosti, reklamnoj buci i stvarnim vladarima našeg planeta. Mlakićevi junaci u okrutnom svijetu lišenom emocija polako pronalaze zrnca ljubavi i pružaju nadu, no je li nada dovoljna da se svijet promijeni?

Knjigomanija - Naš planet zove se Friedman, a njime vladaju korporacije

24express, Marko Miro Alić, 30.11.2012.

Moj najdraži domaći pisac Josip Mlakić napisao je novu knjigu - Planet Friedman. Ali, avaj. Niti je tu riječ o ratu (najbolji romani s tematikom rata:Kad magle stanu,Živi i mrtvi) niti o prognanicima ili postratnom pokušaju pronalaženja života (Čuvari mostovaLjudi koji su sadili drveće), niti o povijesnom krimiću (Tragom zmijske košuljice). Mlakić je hrabro odbacio svijet neprilagođenih, a toliko opipljivih likova, odbacio je srednju Bosnu i Hrvatsku i otišao u svijet nimalo svijetle budućnosti.

Onaj tko nije čitao neki od dosadašnjih romana, nadam se da takvih nema, ako ih ima sram ih bilo, uživat će u Planetu Friedman(nazvan po ekonomistu i dobitniku Nobelove nagrade koji se zalagao za liberalnu ekonomiju u kojoj država gotovo ne smije intervenirati). To je u stvari Zemlja, samo se u Zoni A ona zove planet Friedman. A zona A je mjesto gdje žive oni koji stvaraju profit. Zona B ostatak je radničke klase, dok su Zona C divljaci. Tragove svijeta koje je Mlakić stvorio nalazimo u zabrinjavajućoj količini u današnjici, pa tako u imena šefova korporacija nalikuju na neka poznata imena (poput Steven Yobs). ukratko, ima tu malo Vrlog novog svijeta, malo Igara gladi, malo pripovijedaka Philipa K. Dicka. Sve je to dobro, ali nekako prazno, ako i svijet kojeg Mlakić opisuje.

Josip Mlakić napisao je roman poput Philipa K. Dicka: Svijet bez emocija i knjiga

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 12.12.2012.

Josip Mlakić u hrvatsku je prozu ušao ratnim romanom "Kad magle stanu" koji je do danas ostao jedan od najvažnijih naslova toga proznog modela.

Mlakić je ozbiljan pisac - on piše učestalo i kvalitetno, a njegov se rukopis razvija i nadopunjava. Glavne teme njegovog pripovjednog opusa do sada su bile Bosna i rat. Čak i kad se naizgled odmicao od njih, odmak je bio u formi. No, njegov novi roman "Planet Friedman" nova je etapa, prije svega izborom žanra koji je ovaj put - antiutopija.

Taj je žanr, očito, jedan od putova kojim, za sada u skromnom broju, kreće posttranzicijska domaća i regionalna proza (vidjeti najnovije naslove Ede Popovića, dvojca Grgić-Mihalinec ili pak u nas preveden roman Slovenca Andreja Blatnika "Promijeni me"...), u takvoj formi nalazeći okvir za frustracije pojedinca u radikalnom liberalnom kapitalizmu. Taj skok iz lokalnog u globalno jedan je od putova razvoja i promjene iz stvarnosne i tranzicijske proze prema novim proznim modelima i Mlakić je tu među prvima.

Suvereni pripovjedač koji čvrsto drži sve konce u svojim rukama, ponudio nam je priču iz možda ne tako daleke budućnosti u kojoj planet Zemlja više ne postoji. Svijet je podijeljen na zone, sa strogo određenim statusnim i svakodnevnim pravilima i granicama. Gerhard Schmidt, liječnik iz elitne zone A, u jednom trenutku sa svojom "štićenicom", slavnom atletičarkom Paulom Bolt od koje je farmaceutska industrija dopinga učinila čudo, ali i invalida, po zadatku odlazi u druge zone. Na tome putu Schmidt će spoznati kako funkcionira svijet u koji je donedavno vjerovao, ali i otkriti neke detalje svoga obiteljskog naslijeđa koje su mu bile nepoznanica.

Na tome putu "prosvjetljenja" koji prolaze glavni likovi od zone A do slobodne zone, isprva kao špijuni koji trebaju doći do glavnog neprijatelja Friedmanova carstva, ključnu ulogu imaju knjige. One su zabranjeni i izumrli proizvodi prošlog vremena, baš ako i bilo kakve emocije osim onih sintetički izazvanih.

Svijet Mlakićeva romana podsjeća na onaj Philipa K. Dicka i njegovog romana koji je poslužio kao predložak jednom od najboljih SF-filmova svih vremena, "Blade Runneru", i na sličan način postavlja pitanja o osjećajnosti, prirodi i smislu ljudskosti. Planet Friedman, koji se temelji na novcu, pohlepi, tržištu, korporacijama i pokojem reality showu, koji je Mlakić začinio aluzijama na slavna imena čitateljeve sadašnjosti i tipičnim SF detaljima, zapravo je poprište ljudskih drama i preobražaja te jakih pojedinaca koji ne pristaju na stroga i neljudska pravila sustava. Emocije i knjige mogu biti proglašene beskorisnim balastom, snijeg više ne mora biti bijel, a ekološka katastrofa može pojesti sve prepoznatljive obrise prirode, no i tada ima prostora za nadu i ljubav, ali i mržnju i rat kojim cijela priča završava. Mlakićev roman prepun je aluzija na stvarnost i kao da govori - da, Planet Friedman nam se ionako već dogodio i taj divni, novi svijet daleko je od svega što smo željeli, ali još uvijek postoji nada i vjera u pojedince s dovoljno hrabrosti.

"Planet Friedman" funkcionira na tri razine - kao uspješan primjerak svog žanra, kritika svijet u kojem živimo, ali i roman koji nudi optimističku nadu da nikad nije sve tako sivo. Ili crno.

U Mlakićevu SF romanu sport je natjecanje farmaceutskih kuća

Večernji list, Denis Derk, 5.1.2013.

Josip Mlakić široj je javnosti postao poznat kada je 2002. godine trijumfalno na sajmu knjiga u Puli dobio VBZ-ovu nagradu od 100.000 kuna za roman "Živi i mrtvi". Otada je objavio niz zapaženih knjiga, bio u nebrojenim užim izborima i finalima prestižnih regionalnih književnih nagrada. Ovih mu je dana Fraktura predstavila novi roman "Planet Friedman" kojimMlakić (konačno) namjerava osvojiti i strane čitatelje.

Zašto ste odlučili napisati SF roman?

S obzirom na to da je riječ o distopiji, čovjek bi pomislio da je to veći odmak od onoga što sam do sada radio. Međutim nije. Svaki pisac pokušava opisati stvarnost koju živi i pokušava uvjeriti čitatelja da je to ta stvarnost. Ovaj je roman opisivanje današnje stvarnosti, ali na malo drugačiji način. Pokušavam proniknuti u to kako će taj svijet izgledati. Svaka je distopija refleksija stvarnosti iz koje pisac piše u daleku ili bližu budućnost.

Svijet koji opisujete strogo je kontroliran, ali u njemu postoji otpor?

Postoji otpor, ali je sveden na minimum. Roman počinje u trenutku kada taj otpor sazrijeva i kada se u svijetu u kojem je povijest stala i u kojem ne postoje nikakve promjene te promjene počinju događati. Pokušao sam zamisliti svijet budućnosti koju određuje današnja pohlepa i to uz određeno karikiranje. Distopija je i karikiranje određenih odnosa.

Očekujete li sudske tužbe jer ste neke kompanije, koje se, zanimljivo, bave lijekovima, otvoreno spomenuli?

Stavljene su u roman, ali imena su promijenjena. Zna se na koje tvrtke mislim, ali one nemaju pravo ime. To je nekakva brana. Te korporacije koje u romanu rade ono što rade, rade to i danas. Nema tu velike razlike. Oni se i ponose tim radom. Nemaju nikakve moralne skrupule zbog načina na koji stvaraju profit. U roman sam uključio i sport pokušavajući zamisliti kako bi taj sport funkcionirao u budućnosti. Ne postoje tu više sportaši kao individue, nego sport postaje natjecanje farmaceutskih kuća u smislu koja će napraviti bolji doping. Rezultati se ne pripisuju sportašima nego farmaceutskim kućama, tj. klubovima koje one osnivaju.

To je vrlo aktualno?

Aktualno i vrlo moguće. Jedan od mogućih pravaca kojim ovaj svijet može krenuti. Kada srušimo sve moralne ograde, a one su dobrim dijelom srušene, zašto ne očekivati i da se doping proglasi nečim dopustivim zato što netko hoće biti gladijator i ići svojim putem samo radi uspjeha. Danas ne postoje moralne dileme u vezi s tim hoće li se to dopustiti ili ne.

U tom vašem svijetu nema knjiga?

Knjige su veliki neprijatelji. To je čest motiv u distopijama. One su u"Fahrenheitu 451" pale, u Orwellu su zabranjene i ne postoje. Jedino što sam ja ovdje uveo jest to što nisu paljene i uništavane, nego su nestale same od sebe, tržište ih je jednostavno uništilo. Pogledamo li danas situaciju na knjižarskom tržištu, čini mi se da se nešto slično već događa. Devedeset posto od onoga što se potura pod knjigu ne možemo uopće smatrati knjigom, to je samo forma knjige, a ne knjiga. To je jedan od nekakvih scenarija koji bi se mogli dogoditi.

Jeste li knjigu završili u optimističkom ili pesimističkom duhu?

Ne znam kako to nazvati. Revolucija pod navodnicima je uspjela i uništila je civilizaciju koja je izniknula iz doktrine Miltona Friedmana. Međutim, ti ljudi iz povlaštenih zona A sve su svoje znanje prenijeli na brodove i otišli s namjerom da se jednog dana vrate. Oni su neprijateljima ostavili samo spaljenu i sprženu zemlju, ali će se jednog dana vratiti. Povijest koja je bila zaustavljena tako se ponovno pokreće. To je povijest koja se zasniva na principu revolucija i kontrarevolucija, a taj se zamašnjak ponovno pokreće. Nakon svake revolucije doći će neka kontrarevolucija, jedna će slijediti drugu i mi ponovno ulazimo u povijest kakvu smo poznavali.

Vi imate zone A, B, C, a taj me A podsjeća na onih 200 bogatih obitelji u Hrvatskoj?

Može to biti simbolika za svaku privilegiranu skupinu pa i za tih 200 obitelji. Mi već danas živimo u svijetu gdje postoji zona A. Što je Europska unija za one koji su ostali izvan nje nego nekakva zona A koja je onima koji su ostali izvan nje nedostupna, recimo Bosni i Hercegovini.

Vi ste prvi dobitnik VBZ-ove nagrade, ali po mnogim ocjenama i najuspješniji?

Ne bih to komentirao jer mi je to i kompliment. Bilo je nagrađeno dosta dobrih knjiga, recimo Košćecov "Wonderland" ili Novakovićev "Vođa". Vidim da je ove godine natječaj ukinut, što je šteta. To je bio lijep način da ljudi uđu na velika vrata u svijet književnosti. Ja sam prije"Živih i mrtvih" imao jedan roman, ali tek sam s njima dobio dodatni motiv za ulazak u svijet književnosti, pogotovo zbog do tada nezamislive cifre od 100.000 kuna.

Ta je nagrada došla prije deset godina. Koliko prijevoda imate otad?

Nemam prijevoda, tj. samo su "Kad magle stanu" prevedene na njemački i objavljene u Austriji te u Sloveniji "Živi i mrtvi". Danas prijevode organizira svaki pojedini pisac. Ja po tom pitanju nisam radio ništa.

Je li problem i u tome što živite u Gornjem Vakufu?

Što se toga tiče, da. Sve drugo nije problem. No nije mi zbog toga žao jer ni tu mi nisu primarni književni kriteriji. Jer, ako čovjek treba biti dio neke grupe da bi mu se knjiga prevela, ja na to ne bih pristao ni da živim u nekom većem gradu.

Vi ste vuk samotnjak?

Da, što se tiče pisanja, jer pisanje je usamljenički posao. To je najpoštenije i prema sebi i prema drugima. Nikada nisam pisao s nakanom da od toga živim i da ću od toga živjeti.

Živite li od pisanja ili radite i dalje kao inženjer?

Radim i dalje svoj posao. S te strane imam ogromnu slobodu. Ne moram se držati nikakvih opcija ni principa. Kao što reče Meša Selimović u uvodu "Derviša i smrti": Pišem iz potrebe jače od koristi razuma.

Imali ste uspjeha s ekranizacijom "Živih i mrtvih". Hoće li još koji vaš roman završiti na filmu?

Nedavno je, točnije 27. prosinca, počelo snimanje filma "Most na kraju svijeta" režisera Branka Ištvančića koji je prošao na natječaju HAVC-a. A za dvije godine počinje i snimanje filma"Mrtve ribe plivaju na leđima" koji će raditi Kristijan Milić. "Most na kraju svijeta" snima se u okolici Karlovca i Zagreba. Ja sam radio scenarij i kasnije sam tražio od režisera neke ideje i te sugestije inkorporirao u scenarij. Taj scenarij prošao je u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a glumit će, što me posebno veseli, Miralem Zubčević, pa Slobodan Čustić najpoznatiji kao Kuduz, Boro Stjepanović, Mladen Vulić, Slaven Knezović, Jelena Perčin...

Suradnja s Milićem bila je jako dobra?

Da i nastavljamo je i s romanom "Mrtve ribe plivaju na leđima" koji se sastoji od šesnaest samostalnih priča ulančanih u roman. Pokušat ćemo ga snimiti po uzoru na sjajne "Kratke rezoveRoberta Altmana u kojima je on prema Carverovim kratkim pričama napravio, prema mojem mišljenju, jedan od najboljih filmova na svijetu. Pokušat ću iskoristiti tu formu, no kod Altmana su veze jako labave i slučajne te ispremiješane iz vremenske perspektive, što kod nas neće biti slučaj.

A što vam je na vrhu književne top-liste?

"Prokleta avlija". To je vrh. Od kada sam prvi puta pročitao tu knjigu, ona mi je na vrhu. Ta je knjiga izvanvremensko remek-djelo pripovijedanja, a da ne govorimo o drugim refleksijama tog djela, prije svega filozofskima.

Svi ljudski strahovi u priči o mogućoj budućnosti

Večernji list, Bojana Radović, 12.1.2013.

Frank Herbert napisao je svoj slavni ZF ciklus “Dina” davne 1965. godine. Te su romane voljeli čak i oni čitatelji koji od znanstvene fantastike bježe kao od kuge, a glavni razlog tome bila je nevjerojatno precizna rekonstrukcija socijalne strukture i funkcioniranja društva u zamišljenom svemiru. Baš zbog toga brojnim će se čitateljima svidjeti i “Planet Friedman” Josipa Mlakića (urednik Seid Serdarević), roman koji govori o planetu Zemlji iz ne baš daleke i buduće perspektive.

Mlakić je u priči o našoj mogućoj budućnosti skupio sve ljudske strahove, a pošteno treba priznati da velik dio njih nije ni iracionalan ni nemoguć. Tako društvo budućnosti živi u dvije zone (nešto kao 200 bogatih hrvatskih obitelji i obična raja), resursi nestaju, sportski rezultati se postižu isključivo kroz doping, a vlasništvo su farmaceutskih kompanija, a ne sportaša koji su (baš kao i ovi danas) potrošna roba koju baciš kada mu potrošiš tijelo. Treba li uopće reći da u tom i takvom svijetu djeca odrastaju odvojena od roditelja, a emocije su nepotreban balast u životu, te su dosljedno i učinkovito izbačene iz ljudi. Onima u zoni A bitno je biti solventan, oni u zoni B pokušavaju organizirati pokret otpora čiji je simbol imela – nametnik koji uništava. Mlakić je dosljedan u opisu svog zamišljenog svijeta, a čitatelju se, zato što on ne nudi prosudbe, nameće zaključak da smo tek nekoliko (malih) koraka udaljeni od te i takve budućnosti. Pravo je pitanje stoga: jesmo li već zakasnili u borbi protiv imele koja nas uništava. To je pitanje cilj ove knjige. Odgovor, na žalost, nije nimalo utješan. Nameće se sam kada se okrenete oko sebe. Počinite od grada u kojem tromjesečne bebe umiru od gladi!

Negativna utopija Josipa Mlakića

http://zonesf.wordpress.com, Anto Zirdum, 16.6.2013.

Moju generaciju su učili da su preteče marksističke (znanstvene) vizije socijalizma bili socijalisti utopisti, Saint-SimonCharls Fourie i Robert Owen.

Utopistički socijalizam nazvan je po djelu ranog socijaliste Thomasa Morea Utopija, i razvija se preko pisaca kao što je Tomaso Campanela (Grad sunca) kao pravac ekonomske misli koji se temelji na viziji idealnog društva u kojem vlada opća jednakost u stvaranju i raspodjeli dobara, društva koje bi trebalo zamijeniti kapitalistički poredak. Kada je od polovice 20 stoljeća postalo jasno da ni marsistički socijalizam neće odvesti čovječanstvo u sretno doba blagostanja i zdravlja, a da liberalni kapitalizam bezglavo i beskrupulozno ide ka ćorsokaku vlastite logike, počeli su se na književnoj sceni javljati romani kakav je Huxleyev Divni novi svijet, ili Orwellova 1984. koji su u okrilju SF literature od teoretičara imenovani kao podžanr ANTIUTOPIJE /DISTOPIJE odnosno i najčešće u kombinaciji.

Budućnost čovječanstva, koju karakteriziraju negativni, antiutopijski elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja možemo pronaći u čitavom nizu znaćčajnih djela i autora.

Klasik je roman Grad i zvijezde A. C. Clarkea gdje je opisana ljudska civilizacija za milijardu godina, utjelovljena u dvije zajednice na Zemlji. Najpoznatija distopijska djela su već spomenuta Orwellova i Huxleyeva knjige. Robert Heinlein u romanu Luna je okrutna ljubavnica opisuje socijalne aspekte ljudskog naseljavanja Mjeseca, Larry Niven u romanima Integralna stabla i Dimni prsten opisuje društvo kojeg su utemeljili odmetnici, a Željeznu petu, roman Jacka Londona je Erich Fromm opisao kao “najraniju modernu distopiju”. Tu spada i Bradburyijev roman Fahrenheit 451 u kojem država spaljuje knjige iz straha od pojave neovisnog mišljenja.

Na domaćem terenu već 1924. godine pojavio se roman Milana Šufflaya Na Pacifiku god. 2255. koji također spada u ovu kategoriju, kao i Belanov distopijski roman Utov dnevnik (1982.).

Postoji mišljenje da je SF literatura doživjela u svijetu svoj vrhunac i da dolazi do blage stagnacije u produkciji, ali na našim prostorima početkom trećeg milenija kao da ova literatura uzima uzlet. Moj roman Elkastrandin kompleks, svakako je u svojoj podžanrovskoj odrednici najbliži distopiji, a tu svakako spada i Brešanov roman Država Božja 2053.

Navođenje svih ovih predšasnika nema za cilj da lakovjerne navede na misao kako Mlakić nije napravio ništa novoga, već baš suprotno. Bez obzira što kompilira neke karakteristične teme i ideje iz ranijih utopija i distopija, kao uostalom i svi prethodnici što su činili, Josip Mlakić ipak donosi neku svoju distopiju, rekao bi angažiraniju u odnosu na trenutnu stvarnost svijeta, odnosno ekstrapolira postojeće trendove svijeta koji je već u civilizacijskom ćorsokaku. Roman je prepun je aluzija na velike kompanije i našu stvarnost i snažno progovara o stvarnim vladarima našeg planeta koji se nekada zvao Zemlja a u dobu Mlakićeva romana zove se Friedman. (prva asocijacija je na totalitarizam takvih razmjera da planetu promijenite ime).

Prva stvar koju treba primijetiti da kod njega nema uobičajene bipolarnosti (ni klasne, ni rasne, ni blokovske). Svijet je teritorijalno podijeljen na zone – u A zoni žive „ elitni dobitnici“ i korporacije, zona B je rezervirana i ograđena za one koji se još možda i mogu nadati, a u zoni C nalaze se odbačeni otpisani, koji ne sudjeluju u ekonomiji. Sve skupa je u bliskoj budućnosti ne postoje ni države ni vlade, svijetom su zavladale korporacije. u opisu proizvoda nakladnik ističe: Pohlepa i novac pokreću svijet, one su apsolutne vrline, emocije su beskoristan balast, roditelji i djeca žive odvojeno, a ekološka katastrofa ne brine nikoga.
Liječnik Gerhard Schmidt savršeni je pripadnik elite. Zaposlenik je moćne farmaceutske kompanije zadužen za razvoj dopinga i atletičarsku zvijezdu Paulu Bolt. Stimulansi sportašima uobičajeni su i poželjni, a sportske su igre uz reality showove najomiljenija zabava pučanstva. Paula Bolt donijela je iz zone B, u kojoj je odrasla, knjige, kojih na planetu više nema. Shakespeare i Yeats izmijenit će Schmidta i on će pomoći Pauli u potrazi za tajanstvenim vođom revolucije.

U ovoj distopiji svaka osoba ima „prag solventnosti“, a tko padne ispod praga slijedi mu deportacija… Naravno, ljubav je ta koja će osloboditi totalitarnu zarobljenu svijest a vrsni majstor konstruiranja i tempiranju priče, uz oštar kritički dsiskurs, čitatelja neosporno vuče kroz priču koja se čita do kraja.

"U mom budućem svijetu skinuta je PR-ovska šminka"

www.tportal.hr, Gordana Kolanović, 29.6.2013.

Svojim romanom 'Planet Friedman' pisac Josip Mlakić u finalu je književne nagrade roman@tportal.hr, uz Tatjanu Gromaču ('Božanska dječica'), Tahira Mujičića ('Budi Hamlet, pane Hamlete!'), Pavla Pavličića ('Muzej revolucije') i Igora Rajkija ('Detektor istine'). 'Ljudska emotivnost je nepoželjna jer je u konfliktu s ideologijom pohlepe', kazao nam je Mlakić u intervjuu

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Objavio je romane 'Kad magle stanu', 'Živi i mrtvi', 'Ponoćno sivo', 'Psi i klaunovi', 'Tragom zmijske košuljice', 'Čuvari mostova', 'Ljudi koji su sadili drveće' te zbirke priča 'Puževa kućica', 'Odraz u vodi', 'Obiteljska slika'. Roman 'Živi i mrtvi' donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na filmskom festivalu u Puli.

'Planet Friedman' (Fraktura) 
njegov je novi roman. Ova antiutopija snažno progovara o svijetu danas, o ispraznosti, reklamnoj buci i stvarnim vladarima našeg planeta. 

Nakon velikog uspjeha romana 'Živi i mrtvi' koji je doživio i ekranizaciju, okrenuli ste se SF-u, i to podžanru negativne utopije. Je li to veliki odmak od vaših prethodnih literarnih preokupacija ili je to samo logičan nastavak kojim ponovno progovarate o mračnoj današnjoj stvarnosti?

Ja tu ne vidim neki poseban odmak. Bit distopije je opisati sadašnjost, reflektirajući njenu grotesknu, karikaturalnu sliku u bližu ili dalju budućnost. Zapravo, karikatura je možda ključna riječ koja u najkraćem definira distopijski diskurs. Karikatura je uspjela u onoj mjeri u kojoj uspješno naglasi, podcrta karakteristične detalje. U ovom slučaju devijacije vremena u kojem distopija nastaje, i ne bih to ni na koji način povezivao sa SF-om.

Čini se da su direktni utjecaji za ovaj roman bili legendarni SF pisci distopija, Ray Bradbury, George Orwell i Aldous Huxley. Recite nam nešto o tome, kao i o filmu 'Blade Runner', napravljenom po romanu Philipa K. Dicka 'Sanjanju li androidi električne ovce?' Što je vama značio taj film?


Naravno, s tim da ću vas donekle ispraviti: samo je Bradbury od pobrojanih bio SF pisac. Radi se o žanrovskoj literaturi čije su kanone postavili upravo pisci koje ste spomenuli. Tako da se možda ne radi toliko o utjecaju, koliko o poštivanju žanrovskih konvencija. Tu bih još dodao Burgessa ('Paklena naranča'), Zamjatina ('Mi') i Nabokova ('Poziv na smaknuće'). Film 'Blade Runner' je po mom sudu jedan od najboljih filmova uopće, a ne samo jedan od najboljih SF filmova, kako mu se obično tepa, ali i primjer koliko su besmislene usporedbe dvaju medija, knjige i filma nastalog po njoj. 'Blade Runner' je nastao prema samo jednom od motiva ili slojeva Dickova romana. Nije se dotaknuo nekih drugih podjednako dobrih motiva iz 'Androida' (mercerizam, vještački kućni ljubimci…). Paradoks je da film zbog toga ništa nije izgubio.

Zašto je američki ekonomist i Nobelovac Milton Friedman toliko važan za ovo djelo i zašto je njegova ekonomska ideologija također poslužila kao inspiracija?

Živimo u vremenu koje je obilježeno Friedmanovom ekonomskom doktrinom ili onim u što je ona metastazirala. Vi ste u svom pitanju to nazvali ekonomskom ideologijom. To je točno, ta doktrina ima više ideoloških elemenata negoli znanstvenih, iako je nama danas poturaju pod znanost. U mom budućem svijetu samo su skinute maske ili PR-ovska šminka koja je najčešće puko 'dovođenje do neprepoznavanja suštine prijevare', kako bi to rekao Johnny Štulić

U vašem književnom, a često i u svakodnevnom svijetu, vladavina novca i pohlepe isključuje ljudsku emotivnost. Znači li to da je emotivnost droga za siromašne, nadomjestak za prava, egoistična iskustva? Znači li to da su emocije zapravo precijenjene i da nemaju onu moć koju im obično pridajemo, ili da moć i pohlepa samo kvare, pervertiraju čovjeka tako da on gubi doticaj sa svojom 'biti'?

Pohlepa je sama po sebi degradacija humanosti. Ja sam ovdje drugačije postavio stvari. Ljudska emotivnost je nepoželjna jer je u konfliktu s ideologijom pohlepe. U mom romanu, ljudske emocije, samilost konkretno, 'ruše filozofiju profita'. Pohlepa je dovoljna sama sebi, kao supstitucija za sve drugo. 

Distopijske priče nas, između ostaloga, poučavaju da su čovjek, društvo i vrijednosti vrlo elastične kategorije i da su stvari onakve kakvima ih napravite. Ako je sve ljudsko toliko nestabilno, promjenjivo i prilagodljivo, na što se onda mogu osloniti tzv. pozitivne vizije svijeta – je li humano (utopijsko) društvo samo jedna od fikcija, u osnovi ni po čemu nadređena drugim ideologijama?

Utopija je višestoljetni ljudski san o boljem svijetu, i ništa više, na žalost. 

Formira li našu budućnost pokretna traka ili pohlepa?

Proročka dimenzija distopija je definitivno precijenjena. Zapravo nevažna. Sjećam se godina prije 1984, kada su vođene silne rasprave o Orwelovom romanu, u smislu što se od onoga o čemu je Orwel pisao obistinilo. I tada je ta proročka dimenzija bila u prvom planu. Tu bih malo obrnuo stvari. Orwel nije bio prorok. On je samo opisivao nešto što se već događalo, tako da je njegova '1984' uspjela karikatura 1948, godine u kojoj je nastajala njegova antiutopija. Doduše, na marginama interesa za Orwelov roman dogodila se jedna odlična stvar: revitaliziran je žanr distopije, tih godina reizdana su gotovo sva ključna djela žanra.

Postoji određena bliskost mog romana i Huxleyjeva 'Divnog novog svijeta' na koji aludirate. Huxleyjevu budućnost definira tehnologija, točnije masovna proizvodnja u kombinaciji s genetičkim inženjeringom. Henry Ford, koji je prvi u svojim tvornicama u Detroitu počeo koristiti pokretne trake za masovnu proizvodnju, u tom romanu figurira kao božanstvo, a u kultu koji je stvoren oko njega ima religijskih i ideoloških elemenata. Slično je s Friedmanom u mom romanu. Vrijeme u kojem je nastala Huxleyjeva distopija bilo je obilježeno Fordovim tehnološkim novotarijama, kao što je naše neoliberalnom ekonomijom. Distopija je u neku ruku i simulacija. Imate motiv koji zatim ogolite do karikature u nekom budućem vremenu. Nije važno što će se dogoditi, nego ono što bi se moglo dogoditi.

Budući da je jasno da suvremenu stvarnost, domaću i stranu, gledate iz prilično tjeskobne perspektive, kako biste opisali svoj status spisatelja u Hrvatskoj? Može li se od vaših romana, koji su za naše pojmove vrlo uspješni, preživjeti?

Ne živim od pisanja niti imam sličnih ambicija. A o nekom statusu, iskreno, ne razmišljam, ni ovdje u BiH, gdje živim niti u Hrvatskoj.

Hoćete li se nastaviti baviti SF-žanrom ili možda osmišljavate neki novi iskorak?

Distopija nije eskapistički izlet u budućnost, na što možemo svesti veći dio SF produkcije, bez obzira na to što su u okrilju SF-a nastala neka remek-djela svjetske književnosti. Tu prvenstveno mislim na Lemov 'Solaris' i spominjani 'Sanjaju li androidi električne ovcePhilipa K. Dicka. Znači, ovdje se ne radi o SF-u. 

U romanu na kojem trenutno radim postoje dva zanimljiva pokušaja, nekakvi iskoraci u nešto novo. Lik iz romana pokušava napisati vjerodostojnu autobiografiju koristeći formu matematičkih zadataka, kao nekakvo propitivanje odnosa između idealnog i entropijskog. Još trebam vidjeti kamo će me to odvesti. 

Drugi iskorak je kratki roman u romanu, koji je zapravo skica za trailer kompjutorske igre. Radi se o opisu postapokaliptičnog društva koje ima jasno definiranu društveno-sociološku pozadinu, tako da se ni tu ne radi o SF-u. Simulaciju te igre kroz desetak nivoa zamislio sam kao svojevrsni finale romana. 

Da ne bi bilo zabune, nešto bih nadodao: nemam ništa protiv SF-a, naprotiv. Volim taj žanr, kao i drugu žanrovsku literaturu. To potječe još iz srednjoškolskih dana: moja generacija je odrastala uz Sirius i ediciju Trag, dva vrhunska izdanka žanrovskog štiva.

Pratite li 'domaću'/lokalnu književnu scenu? Događa li se nešto što vam osobno privlači pozornost?

U posljednje vrijeme nisam tako redovit kao ranije, tako da nemam što posebno izdvojiti.

Novi stari svijet

Motrišta br.71-72 (časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja), Iva Beljan, svibanj - kolovoz 2013.

Bosanskohercegovački je pripovjedač Josip Mlakić svoju prepoznatljivost izgradio na nizu romana (Kad magle stanu, 2000; Živi i mrtvi, 2002; Čuvari mostova, 2005; Psi i klaunovi, 2006; Tragom zmijske košuljice, 2007; Ljudi koji su sadili drveće, 2010; Mrtve ribe plivaju na leđima, 2011) i zbirki pripovijedaka (Puževa kućica, 1997; Odraz u vodi, 2002; Obiteljska slika, 2002; Ponoćno sivo, 2004), od kojih velika većina tematizira rat i poraće u Bosni i Hercegovini, što obilježava i bosanskohercegovačku suvremenu prozu u cjelini.

U svom posljednjem romanu, osmom po redu, Planet Friedman Mlakić pravi zaokret: na tematskoj se razini premješta na globalni plan, a na žanrovskoj stvara antiutopiju ili distopiju, djelo koje se bavi zamišljenom budućnosti svijeta do koje bi ga mogle dovesti posljedice razvoja suvremene civilizacije. Kako je antiutopija u suvremenoj književnosti najčešće ostvarena u okviru znanstvenofantastične proze, i Mlakićev roman preuzima brojne njezine konvencije. Na sadržajnom je planu očit utjecaj jednog od najcjenjenijih književnih ostvarenja antiutopije – romana Vrli novi svijet (1932) Aldousa Huxleyja i njegova spajanja svijeta rastuće tehnologije i tržišta s načinom ustroja totalitarnih režima.

Ulogu tvorca „vrlog novog svijeta“ u Mlakića igra figura koja ne sudjeluje u radnji romana, a za čije je književno oblikovanje iskorištena stvarna osoba: to je Milton Friedman, jedan od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, Reaganov savjetnik za ekonomsku politiku i zagovornik slobodnog tržišta. Njegovi stavovi i utjecaj na politiku država te na stvaranje sadašnjeg svjetskog poretka u romanu su iskorišteni tako što su dovedeni do krajnjih konzekvenca, gotovo do karikature, koja čini temelj nove civilizacije: svijetom u potpunosti vladaju tržište i njegovi zakoni, i svijet se prema svom „tvorcu“ sada zove – Planet Friedman. Protivnici friedmanovskog poretka u romanu zagovornici su ideja još jednog utjecajnog ekonomista 20. stoljeća, a to je John Maynard Keynes. Indikativno je na samom početku da su dvije najutjecajnije osobe u Mlakićevu svijetu budućnosti – ekonomisti, a presudne teorije one koje se tiču reguliranja tržišta, kao i to da se sve događa dugo nakon smrti obojice, kroz posljedice koje se kasnije očituju.

A posljedica friedmanove doktrine, Planet Friedman, odnosno Zemlja budućnosti, uništena je ekološkom katastrofom i tržišnom politikom velikih korporacija. Vizija Zemlje oblikovana je kao karikatura sadašnjosti: država više nema, stanovništvo se prorijedilo, prirodni su resursi gotovo potpuno uništeni. Ljudi žive podijeljeni u tri zone sukladno imovinskom statusu. Zona A carstvo je velikih korporacija čiji direktori vladaju svijetom, ustrojeno potpuno prema tržišnoj logici u kombinaciji s elementima totalitarnih režima. Pojedinci i kompanije održavaju se u zoni A prema „pragu solventnosti“ i novac im je apsolutni cilj. Nema pojedinačnih nego samo korporacijskih postignuća. Emocije, pa tako i obiteljski odnosi, predstavljaju „nepotreban balast“ koji se kontrolira lijekovima. Zona B materijal je zoni A, u kojoj uzurpira ostatke obradivih zemljišta uklanjajući „čistačima“ naselja i ljude, novačeći djecu koja pokazuju određene talente, držeći pod kontrolom znanje i informacije, potičući širenje bolesti koje razrjeđuju čovječanstvo i održavajući monopol nad prodajom hrane u dobro čuvanim prodajnim centrima. U zoni C nalaze se ljudi bez nade, koji nastanjuju potpuno iskorištenu i uništenu zemlju.

Vizija budućnosti Zemlje vrvi otvorenim aluzijama na njezinu sadašnjost, koju obilježava rastuća moć korporacija, tržišna logika koja nadjačava socijalne i humane dosege svijeta, nadzor znanja koji rezultira nadzorom proizvodnje i prodaje lijekova i hrane. U imenima se velikih korporacija (pre)lako prepoznaju aluzije na postojeće: Macrosoft, LG-A, E-ford, Rosche, Rodafon, C-Cola, Rollex, E-Bell, PeopleCar, iCar itd., kao i aluzije na vojne i političke sile: zaštitarske tvrtke, koje ujedno obavljaju i „čišćenja“ i osiguranja u zonama B i C, zovu se Natto i Blue Water (čija je „oktogonalna zgrada“ aluzija na Pentagon).

Zaplet romana započinje kada Gerhard Schmidt, liječnik u moćnoj farmaceutskoj kompaniji zadužen za razvoj dopinga i za atletičarku Paulu Bolt, po tajnom nalogu vlasti kreće kao Paulina pratnja u zonu B kako bi otkrio misterioznog vođu revolucije koja počinje ugrožavati zonu A i njezin poredak. Susret s ostacima nekadašnje civilizacije – u prvom redu s knjigama, koje na svijetu gotovo više ne postoje – počinje buditi Gerharda te on kroz potragu za vođom revolucije kreće u potragu za vlastitim korijenima. S istinom o sebi susreće se kroz upoznavanje legende o svom ocu, koji se u zonama B i C pamti kao Spasitelj jer je donio cjepivo i zato bio prognan iz zone A i javno pogubljen. Pronalazeći njegove napisane poruke, Gerhard počinje otkrivati složenu istinu o svijetu i njegovu poretku te o smislu ljudskosti. Unutarnju potragu prati niz obrata u radnji i iznenađenja vezanih za revoluciju, koja sugeriraju da strane u globalnom sukobu nisu crno-bijelo postavljene.

Premda je otklon od dosadašnjih preokupacija, Mlakićev novi roman ipak sadrži i mnoštvo poveznica s ranijim romanima. Naime, i njegovu je ratnu prozu obilježavala atmosfera sivila i beznađa, koja se u novom romanu samo potencira i preslikava na globalni plan. Karakteristični elementi te atmosfere, koji obilježavaju ranije romane, nalaze se i ovdje, kao i Mlakićeva navada da na podlozi proze s „realističnim“ književnim prosedeom stvara sugestivan splet znakova. I u Planetu Friedman imamo sličnu situaciju. Prostor je organiziran kao svojevrsna „scenografija“, što uključuje ruševine staroga svijeta, koji simbolizira poredak zasnovan na humanističkim vrijednostima (gradovi kao uređene zajednice, knjižnice kao simboli kulture, hramovi kao simboli transcendencije), a na njegovim su ostacima izgrađeni novi simboli: korporacijske zgrade kao simboli kapitala, zaštitarske tvrtke/vojske kao simboli snage i moći, prodajni centri ograđeni žicama kao simboli posvemašnje kontrole, kao i zabrana knjiga i gašenje Mreže/interneta itd.

Religija je, što se zapaža i u dehumaniziranom poretku svijeta Mlakićevih ranijih roma - na, svedena na elemente kulta, obožavanja i povjerenja koji se tiču čekanja spasitelja i izbavitelja, te simbolizira gubljenje ljudske sposobnosti da uspostavi kontakt s transcedencijom. Simboli kultova (Friedmanov kip u zoni A, Gerhardov otac u zonama B i C, Usain i Paula Bolt u zoni B, sjećanje na Raspetoga u zoni C) također upućuju na potonuće ljudske religioznosti.

I likovi, odnosno skupine likova, funkcioniraju kao simboli: u prvoj su zoni to tehnicizirani ljudi, nesposobni za emocije i za sve što se ne tiče profita. U drugoj je zoni „materijal“, koji zbog toga postaje bijesan i krvoločan, a u trećoj su zoni „otpisani“. Skupine likova u romanu su predstavljene trima slikama: prva su androidi kao roboti u ljudskom obličju (a taj je motiv sadržan i u naslovu Mlakićeve pjesničke zbirke Oči androida), druga su bijesni psi u zoni B koji, zaraženi bjesnoćom i pritisnuti glađu, napadaju ljude i jedni druge (motivi iz ratnih proza), a treća su pastiri u zoni C, koji čuvaju svoja stada i čekaju Spasitelja, što je očita aluzija na evanđelje. Kao simbol funkcionira i tajanstveni vođa pobune Blacktooth: čovjek bez lica, došao iz leprozorija, grada u koji su bili pro - gnani gubavci, predstavlja osvetoljubivost koja se javlja kao posljedica represije i koja onda, preuzimajući vlast, postaje slična ili gora od onoga što je svrgnula. Tako se roman dotiče i pitanja revolucija i uspostave režima, ali i represije koju stvaraju naizgled demokratski svjetski poreci. Nema idealizacije zone B jer i u noj vlada nagon za moći: oduzeti moć onima koji je imaju i zadržati je za sebe te zavladati svijetom strahom i nasiljem.

Sklonost simbolici prostora, likova i svih pojedinosti koje se uključuju u radnju Mlakićeva je konstanta, kojoj ostaje vjeran i ovdje. Vizija je čovjeka na Zemlji izražena slikom koja se često ponavlja u romanu, a to je bijela imela na sasušenu stablu, nametnik koji crpi vodu iz stabla nesvjestan da uništava sebe. Slično funkcionira i metafora mrtve zemlje, tj. otoka neobradive površine koji sve više zahvaćaju tlo. Kao višeznačan simbol pojavljuju se i ždralovi, ptice koje su važnu ulogu imale i u prethodnom Mlakićevu romanu, Mrtve ribe plivaju na leđima.

Razliku između posljednjeg i prijašnjih Mlakićevih romana čini i tema, ali i njezina obrada. Naime, ovdje Mlakić kombinira postupke umjetničke proze s postupcima tzv. zabavne književnosti (uvjetno rečeno zbog toga što je upravo u postmodernizmu teško razgraničiti ono što nazivamo umjetničkom i ono što nazivamo zabavnom ili trivijalnom književnošću jer često u okvirima ove posljednje nastaju vrijedna književna ostvarenja ili se postupci kombiniraju stvarajući nove učinke).

Mlakić spaja svoje ranije književne preokupacije s elementima znanstvenofantastič - nih romana. Tako Planet Friedman posjeduje sve karakteristične elemente ovoga žanra: viziju budućnosti, viziju razvoja tehnologije i njezine posljedice, neočekivane obrate i karakteristične likove. Konvencionalni su momenti i vizije zgrada, korporacija, izgleda pojedinih zona, vožnja pustarama, uloga knjiga kao prisjećanja znanja, kontrola emocija i obiteljskih odnosa te njihovo otkrivanje, potraga za starim svijetom i za smislom ljudskosti te mnoštvo drugih. Likovi su, premda sadrže određenu mjeru simbolike i mogu se čitati i na razini koja nije doslovna, znatno plošniji od onih u dosadašnjim Mlakićevim prozama, kao i njihova uloga u razvoju radnje i njihovi postupci. Sve sadrži dobru mjeru predvidljivosti i ostajanja unutar horizonata zacrtanih modelom distopije ostvarene u okviru znanstvenofantastične književnosti.

Treba napomenuti da postupak spajanja konvencija umjetničke literature sa žanrovima zabavne literature nije za Mlakića nov jer ga je ostvario i u fragmentima svojih ranijih romana: primjerice, u eksperimentiranju s klišejima akcijskih romana i vesterna u romanu Ljudi koji su sadili drveće. Osobito se pak ovaj postupak pokazao na djelu u romanu Tragom zmijske košuljice, čija je radnja smještena u bosanskohercegovačko 18. stoljeće. U središtu je romana kriminalistička priča, koja sadrži sve karakteristične elemente: ubojstvo, tajanstvenog ubojicu, redovnika-detektiva i istražne mehanizme vlasti. Kriminalistička je priča uklopljena u povijesne okolnosti i okvir joj je Ljetopis Nikole Lašvanina iz 18. stoljeća. Na interpretaciji ljetopisa donekle se gradi literarni svijet romana, ali povijest u njemu nije „glavni lik“, nego je u središtu zanimljiva detektivska priča, vješto i privlačno ispričana.

Taj postupak ponavlja Mlakić u Planetu Friedman. Kombinirajući elemente umjetničke književnosti s konvencijama zabavne literature, stvara komunikativan roman koji se lako čita. Otklon od modela zabavne literature, premda s dosezima koji se ne mogu usporediti s Mlakićevim ranijim prozama, čini mogućnost čitanja likova i prostora kao znakova, kao i otvoren kraj: nakon niza prevrata nitko ne pobjeđuje i ne razrješava se napetost kao u konvencionalnim raspletima. „Smisao“ koji se u romanu nudi na tragu je rješenjā u Mlakićevim prethodnim romanima: pisanje i čitanje, oblikovanje znakova i njihovo razumijevanje, simbolizirano ključnim momentom u romanu – pismom Gerhardova oca umetnutim među stranice Biblije, za koje nije bio siguran da će ikada dospjeti do njegova sina – svojevrsna je poruka koja se čitatelju nudi. „Slanje poruka u boci“ koje plove „u ništavilo“ te možda i nemaju svog adresata (str. 253.) nadaje se kao način razumijevanja života i svijeta.

Na koncu se može reći da je Mlakić Planetom Friedman, premda djelo ne doseže razinu njegovih najboljih proznih ostvarenja, stvorio dopadljiv znanstvenofantastični roman, koji, govoreći o budućnosti, nanovo skreće pozornost na sadašnjost što nam ozbiljno prijeti uništenjem.

 

Elegantno pripovijedanje jezovitih događaja

Oslobođenje, Davor Beganović, 12.9.2013.

Proza koju hrvatsko-bosanski spisatelj Josip Mlakić sukcesivno ispisuje u posljednjih desetak godina mogla bi se promatrati kao lagano eksperimentalna. Makoliko ta oznaka djelovala samovoljno, te samim tim i odmaknuto od onog stila književne kritike koju pokušavam njegovati, postoji i određeni momenti u kojima bih mogao braniti sama sebe zbog terminološke nepreciznosti. Naime, Mlakićeva se djela odlikuju radom na tekstu koji se prostire preko raznolikih tematskih matrica. Nedvojbeno je u središtu njegova interesa proučavanje predratne (Psi i klaunovi), ratne (Kad magle stanu) iporatno-tranzicijske (Ljudi koji su sadili drvećeMrtve ribe plivaju na leđima) tematike. No unutar tog, traumom opsjednutog i prožetog, proznog izričaja kao da se usijecaju vinjete drukčijeg pogleda na svijet, pogleda koji neće biti opsesivan, već će se potruditi učiniti pomak od bolnog osobnog iskustva autora i uputiti se u istraživanje drugih i drukčijih kompleksa s kojima se suočava u svakodnevnome promatranju i doživljavanju svijeta života. Time ne želim reći da se ni u proznim tekstovima što sam ih netom naveo ne pojavljuju iskrice manje osobnoga i više distanciranoga pripovijedanja. Naprotiv, Mlakićev se bogati raster i u njima zna udaljiti od predvidivog i pružiti uvide u diferencirano i nijansirano poimanje zbilje srednje Bosne. Pa ipak, oni se u svojoj tematskoj jednoznačnosti daju lakše sistematizirati svede li ih se na tu jednostranu dimenziju. (U takvom lagodnom pristupu vidim i jedan od razloga za povremenu neprijateljsku kritiku kojoj je Mlakić, nepravedno, znao biti izložen.) Međutim, između tih, jednoznačnih ali ne i jednoobraznih, tekstova smještaju se drugi koji temom odudaraju od njih, pokadšto ih osporavaju ali još češće dijalogiziraju s njima. Tako su se Živi i mrtvi, objavljeni neposredno po Maglama, pozabavili fantastikom i u njoj pokušali pronaći rješenje za povijesne aporije koje i dan-danas ostaju neriješene u političkoj i ideološkoj Hrvatskoj. Tragom zmijske košuljice se, povratkom u povijest, posvetio franjevačkoj povijesti Bosne (pri tome koketirajući s Ecovim Imenom ruže). Eksperimenti koji se koriste daleko su od revolucionarnoga dosega. Oni se kreću malim koracima prema smišljanju novih proznih tehnika i strategija, gotovo bojažljivo njima se proširuju prostori spoznaje a novoosvojeni epistemološki prostori ne ostavljaju se bez zaštite, već im podršku s boka pružaju upravo oni tekstovi koji se intenzivno bave sadašnjošću.

U takvome se stvaralačkom kontekstu novi Mlakićev roman Planet Freidman pokazuje konzekventnim slijeđenjem ranije zadane i strateški promišljene realizacije jednoga opusa. Kao takav, on me je, moram priznati, donekle iznenadio. Iskreno rečeno, nisam očekivao izlet na područje distopije, već dobrano uzorano u srpskoj književnosti, a u hrvatskoj dotaknuto u romanu Ede Popovića. U jednu riječ, Mlakić mi se nije činio kao netko podoban za upuštanje u nesigurni žanr znanstvene fantastike. S druge strane, njegovo „civilno“ zanimanje, inženjer strojarstva, pružalo je određenu autobiografsku potporu upuštanju u taj žanr, te se, bar s toga stajališta promatrano, i ne pokazuje osobitim iznenađenjem. Budući da nisam sklon biografskoj kritici, ostavit ću tu pretpostavku po strani i pokušati promotriti u kolikoj se mjeri Planet Friedman udaljuje od distopijskih tekstova ispisivanima u jugoslavenskim književnostima ovoga stoljeća a u kolikoj im se, pak, približuje.

Udaljavanje se otkriva ako se promotri „izbor po srodnosti“ koji je Mlakić nepobitno potražio van prostora jugoistočne Europe. Dodirnim mi se tekstom u jednoj finoj dijaloškoj igri čini Waiting fot the Barbarians južnoafričkoga spisatelja J. M. Coetzeea. U sličnome je modusu i postapokaliptički roman Angele Carter Angels and Demons koji je, vjerujem, recipiran preko kucijevskoga intertekstualnog modusa. Planet Friedman konstruira podijeljeni svijet koji se sastoji iz jedne visoko razvijene civilizacije – stanovnici Zone A – koja je svojom tehničkom (ali prije svega ekonomskom – no o tome će više riječi biti kasnije) superiornošću uspjela potisnuti agresivne ali nerazvijene barbare koji nastanjuju područja planete poznata pod imenom Zona B i Zona C. Kontakti su između triju područja sporadični a determinira ih kolonijalna sila koju predstavljaju intelektualno nadmoćni ljudi iz Zone A. Njihova se snaga reflektira u nedostatku emocionalnosti što im omogućuje koncentraciju na čisto mentalno. Svijet im je čist, dokraja tehniciziran i određen bespogovornim slijeđenjima načela neoliberalne tržišne ekonomije. Jasan je signal tomu i ime romana, planet koji je ostavio svoje prvobitno ime – Zemlja – i dobio ime po ocu čikaške ekonomske škole Miltonu Friedmanu.

Svijet je planeta Friedman korporacijski. Nacije su nestale s lica zemlje. Njome vladaju kompanije u kojima se, kao i u imenima njihovih pročelnika, mogu prepoznati neke od zvijezda suvremene Zapadne civilizacije – Jamie Rumsfeld, Steven Yobs primjer su takvih osoba, dok je najvažnija kompanija u Zoni A Blue Water, sasvim jasna asocijacija na ozloglašenu firmu Black Water čiji je utjecaj na američku politiku, za Bushove vladavine, jedno od najneslavnijih poglavlja u povijesti vanjske politike jedine preostale svjetske velesile. Fabula je romana relativno jednostavna i, u skladu s žanrovskim propisima, ispripovijedana pravolinijski. Dr. Gerhard Schmid, namještenik u istraživačkome odjelu farmaceutskoga giganta Roschea, brine se o sportašici Pauli Bolt, sprinterskoj rekorderki. Jedini je njegov zadatak da Paulu u vremenu njezina trajanja, koje je predviđeno i određeno tjelesnom građom i općenitom sposobnošću podnošenja medikamenata, održava u formi što čini ubrizgavanjem raznoraznih preparata. Prvi se simptomi istrošenosti ljudskoga materijala manifestiraju u napadima grčeva kojima je Paula sve učestalije izložena. Gerhard je prinuđen pronalaziti rješenja koja će odložiti kraj, neizbježan, slavne atletičarke. S gubljenjem jedine funkcije i njezin će život postati besmislen. Tada je jedino rješenje njegovo gašenje. Paradoksalno, u bliskom kontaktu s oboljelom sportašicom jedva će se primjetno početi buditi i znanstvenikovo suspendirano emotivno gospodarstvo, tako da će njihova fizička veza sve više otklizavati u pravcu jedva primjetne afektivnosti. Motivacijski Mlakić taj sadržaj obrazlaže rijetkom bolešću od koje pati Schmid: Daninijev je sindrom kronična reakcija na ugrađeni čip a ta je bolest iznimno rijetka – tek nekih sto pedeset ljudi u Zoni A pati od nje, što junaka romana čini ekstremno individualiziranim u glajhšaltovanome svijetu Planeta Friedman.

Sljedeći je moment individualizacije sadržan u Gerhardovoj obiteljskoj prošlosti. Naime, njegov je otac bio liječnik koji je odlučio, za epidemije koja je izbila u Zoni B, pomoći njezinim stanovnicima, a ne izolirati ih te ih tako žrtvovati i spriječiti širenje bolesti na Zonu A. To je bila zadaća koju je dobio, nije izvršio i zbog toga bio osuđen na smrt. No u kolektivnom pamćenju stanovnika Zone B ostao je zapamćen kao njihov spasitelj. Oni ga zbog toga obožavaju kao božanstvo. Situacija se komplicira u momentu u kojemu korporacija odlučuje poslati u akciju otkrivanja vođu barbara, pobunjenika Blacktootha. Mlakić organizira taj segment pripovjednoga teksta oslanjajući se na antagonističko razlikovanje između emocionalnosti i neemocionalnosti stanovnika jedne i druge zone. Kako Gerhard ne bi bio sumnjiv potrebno ga je umjetnim putem učiniti bićem sposobnim za osjećaje. Ono što glavešinama korporacije izmiče jest da je kod njega taj proces već začet. U izmijenjeoj konstelaciji odnosa moći njegova pacijentica, po definiciji ovisna o njemu, postaje osoba koja na njega vrši utjecaj. Ispočetka je on niskoga intenziteta, da bi polagano dobivao na snazi i preokrenuo zadanu shemu: Paula, snabdijevajući Gerharda knjigama, otkriva svome čuvaru tajne davno uništenoga a potom zaboravljenoga svijeta. Uz pomoć tekstova čija mu svrha nije poznata, točnije spoznavajući postupno čemu su mogli služiti, on se približava razumijevanju postupaka svojega oca.

To ga povezuje i s barbarima. Kao što sam nagovijestio, u tome se smislu Mlakićev roman svrstava u red distopijskih tekstova koji postapokaliptički svijet dijele binarnim postupkom na tehnicizirani svijet civilizacije u kojemu se, bar donekle, može detektirati načelo zla ili, točnije, dekadencije, dok se svijet barbara približuje idealnoj i idealiziranoj viziji o „plemenitom divljaku“ koja je dominirala filozofijom i antropologijom prosvjetiteljstva. Rusoovski barbar doista se može promatrati kao svojevrsni sinonim prikrivenih Coetzeejevih koji su stalna prijetnja „civilizarnome“ te ih stoga treba izolirati. No kada se doista pojave može se vidjeti da je njihovo poimanje etike neusporedivo moćnije a pristup istini ispravniji i pošteniji od onoga što ga njeguju prividno nadmoćna bića. Mlakićeva postapokalipsa zauzima položaj odlučne distance prema takvome stavu. U momentu u kojemu njegovi barbari, predvođeni Blacktoothom, preuzmu primat i osvoje Zonu A pokazuju se barbarima u pravome smislu riječi. Uništavaju sve do čega stignu, pa se čak i Gerhard Schmid i Paula Bolt koji bi se mogli (a i trebali) smatrati njihovim saveznicima nalaze u neposrednoj životnoj opasnosti i uopće nije izvjesno hoće li preživjeti vladavinu novih gospodara svijeta. Čini mi se da je to najvažnija točka odstupanja u odnosu na distopijsku matricu koju diktiraju binaristički postapokaliptički tekstovi. U isto vrijeme, u njoj se vidi i moment približavanja katastrofičkoj distopiji koja na alegorijski način progovara o trenutačnoj situaciji u postranzicijskom globaliziranom svijetu.

Promotrimo načas u čemu se kriju razlozi odstupanja. Prva asocijacija koju valja prizvati jest tradicija. Doista u jugoslavenskim je književnostima, sve do apokaliptičkoga raspada zemlje i postapokalitičkoga stanja tranzicije, bilo teško, makar i u tragovima pronaći distopijske oblike. Pojedina su djela napisana u distopijskome modusu zasigurno pronašla put u kanon svjetske književnosti, no njihova je dominacija na anglosaksonskom govornom području i više nego očita. Tako se „posudba“ mora promatrati prije svega kao aproprijacija. Htio bih poći korak dalje i uspostaviti sljedeću tezu. U onoj mjeri u kojoj se distopije Sretena UgričićaMiloša Živanovića ili Andreja Nikolaidisa etabliraju kao tranzicijske, te prema tome i postjugoslavenske, Mlakićeva se distopija narativno razvija kao globalizacijska. Raspadnuta se Jugoslavija u njoj ne može otkriti ni u naznakama. Mlakića zanima divljanje neoliberalizma. On krizu čiji smo svjedoci u posljednjih šest godina dovodi do krajnjih konzekvencija, promatra novonastali svijet ne kao rezultat njezinoga završetka (koji se da tek naslutiti), već apsolutnoga trijumfa. Njegove su posljedice razarajuće, a najgorom se čini ona sadržana u potpunome razaranju afektivnoga gospodarstva individua. Ljudi lišeni afekata u novonastalome svijetu egzistiraju tek kao mašine.

Ta je činjenica dodatno potcrtana ugrađivanjem čipova u njihova tijela. Time postaju žrtve dvostruke kontrole. S jedne se strane nalazi samokontrola, s druge, pak, kontrola od strane nadređenih instancija koja seže do najdublje intime. Neveseo je to svijet u kojemu još manje razloga za optimizam ostavlja ponašanje barbara. Ni u njima ne postoje elementi ljudskosti ili empatije koji bi kompenzirali nasilje što ga, moglo bi se očekivati po prirodi stvari, isijavaju. Totalitarizam čijim se nositeljem pokazuje Blacktooth stravičniji je od one njegove rafinirane varijante čiji su zastupnici upravljači korporacija iz Zone A. Odlika mu je destrukcija – kako ljudskog života tako i materijalnih dobara stvorenih visokom tehničkom razvijenošću zone neoliberalnog kapitalizma. Tri osobe s kojima nas kraj romana ostavlja su Paula Bolt, Gerhard Schmid i njegov sin Bruce koji tek započinje upoznavati svojega oca. Blacktooth im je poštedio život no ne zna se s kakvim ishodom. „'Mi napuštamo Sodomu. Blacktooth je gnjevni Bog koji će je uništiti.'“ S druge strane ostaje i opcija povratka korporacije. Neki od njezinih vođa preživjeli su armagedon, postoji mogućnost da nađu put natrag s Nojeve arke i da iznova preuzmu vlast. No dok se to ne dogodi svijet ostaje u rukama barbara. „Tisuće brodolomaca bacale su u more poruke s bocama koje nemaju kome doploviti. Njihove ruke nisu drhtale. Bili su očajni, ali se ničemu nisu nadali. Izvan otoka na koji su se nasukali nije bilo ničega. Njihove poruke plovile su u ništavilo. Zapravo, nisu imale smisla. Razmišljao je o sebi. Kome poslati poruku u boci? Ili: imamo li ih kome slati?“

Pesimistična je to završnica jednoga romana koji je napisan odmjerenim stilom, bez izazivanja jakih osjećaja, prizivanja moćnih afekata. Sročen ledeno-neutralnim jezikom uvlači se pod kožu čitateljstva. Njegova hladnoća dodatno pojačava nelagodu proisteklu iz tematike u kojoj monopol drži nužnost stjecanja. Kao što je ekonomija koja vlada Zonom A usmjerena na profit dok je sve ono što bi moglo spriječiti njegovo maksimiranje suspendirano, tako i ekonomija pripovjednoga teksta cilja na postizanje maksimalnoga efekta minimalnim sredstvima. Tada se može reći da jeza kojom zrači Planet Freidman ispripovijedana na elegantno sublimirani suptilan način.

 

Friedmanovo evanđelje

Quorum, Vladimir Arsenić

Antiutopija je žanr u kojem pisci i spisateljice ispoljavaju svoje strahove za budućnost ljudskog roda, odnosno preuveličavaju one anomalije koje se vide danas praveći hiperboličke buduće svetove koji bi trebalo da zastraše čitaoce i da ih nateraju se zapitaju o onome što se oko njih dešava. S obzirom na vreme u kojem živimo, nije ni čudo što je antiutopija postala jedan od vodećih žanrova, posebno u postjugoslovenskoj književnosti u kojoj su i neposredna prošlost i svakodnevica puni jasnih naznaka da će nam budućnost ukoliko je budemo imali, biti prilično sumorna.

Josip Mlakić je prethodne godine objavio svoju viziju onoga što nas čeka za neki ne toliko velik broj godina i ako je suditi po onom što je napisao ne treba se radovati sutrašnjici. U svom romanu Planet Friedman ovaj autor predstavlja svet koji je podeljen na zone, države su ukinute, a planetom upravljaju moćne korporacije. Upravo zbog ovakvog stanja planeta Zemlja preimenovana je u planetu Friedman. Radi se dakako o Miltonu Friedmanu, jednom od najuticajnijih ekonomista dvadesetog stoleća i autora čuvene doktrine šoka, koju je tako plastično u svojoj knjizi i potonjem Winterbottomovom filmu opisala Naomi Klein. Friedmanova ideja o tržištu koje ima sopstvene zakone i koje samo sebe kontroliše bez upliva države, na planeti koja nosi njegovo ime, dovedena je do svojih krajnjih posledica. Jedino što je bitno za svakog stanovnika jeste solventnost, preko nje se formulišu želje, ona upravlja svime. Solventni mogu da žive u zoni A, gde ekonomska situacija utiče na psihologiju ljudi i njihov emocionalni sklop. Sve emocije su štetne, one se čak uništavaju psihoaktivnim lekovima. Pored emocija, štetno je i suvišno znanje, odnosno ono koje nema svoju svrhu, zbog toga su uništeni Internet i knjige, kao sredstva protoka informacija. Za razliku od bogate zone A, one koje nose oznake B i C su naravno drugačije i u njima vlada anarhija, ali i emocionalna sloboda. Ovakvo stanje u kojem su jedni bogati i bezosećajni, a drugi siromašni i poseduju ljudske vrline i slabosti ne može večno da traje i ustanak počinje.

Planet Friedman je roman čiji zaplet, bez obzira što za svoj prauzor po političkim implikacijama i strukturi likova i njihovih međuodnosa ima Orvelovu 1984., pripada tipu avanturističko-špijunske potrage, jer se koncentriše oko pronalaženja misterioznog vođe ustanka kriptičnog imena Blacktooth. Narativ je ispričan iz perspektive dr. Gerharda Schmidta koji je ujedno i protagonista i čovek koji prolazi kroz promenu: od jednog od povlašćenih članova zone A, do preobraćenika koji će završiti u zoni C. Pored klasičnog avanturističkog zapleta sa ne baš tipičnim likovima, roman bi se mogao nazvati i vrstom travestije coming of age narativa jer Gerhard prolazi kroz faze emocionalnog i intelektualnog razvoja kroz koji bi čitaoci već trebalo da su prošli, odnosno on stiče ona znanja i one sposobnosti koje bi mi već trebalo da posedujemo. Ova ironična obrazovna avantura služi da bi se potcrtale upravo one osobine za koje pisac očigledno smatra da su ih čitaoci ili izgubili ili su kod njih u ozbiljnoj recesiji.

Antiutopija je nužno moralizatorska po svom karakteru. Međutim, ono što Mlakić prilično uspešno izbegava u svojoj slici budućnosti jeste stajanje na jednu od zavađenih strana. Jer, revolucija koju će izvršiti Blacktooth je izuzetno nasilna i jednako uništava znanje i emocije kao i ona koju su izvršili Friedmanovci. Ona takođe uništava knjige i vlada uz pomoć straha. Jedina razlika između civilizacije koju predstavlja Steve Yobs i one čiji je simbol Blacktooth jeste u glavnom pokretaču, sve ostalo je isto. Piramida novca zamenjuje se piramidom straha, a kako Yobs poručuje napuštajući zonu A, on će se vratiti. Istorija tako dobija jedno mračno, treba li reći tačno, tumačenje po kojem se smena vladajućih paradigmi vrši nasilno, ali princip vlasti je uvek jednak.

Spoznavši to Gerhard postupa onako kako je to učinio i Voltaireov Candide. On bira da obrađuje svoj vrt. Povlači se na Ždralove izvore, udaljeno mesto za koje ga vezuju porodične uspomene koje je takođe otkrio na svom putovanju. Pojedinac očigledno i ne može da učini ništa drugo. Ova filozofska pomirenost sa sudbinom i politički defetizam verovatno neće naići na previše odobravanja u vremenu u kojem je akcija preko potrebna, ali u okvirima knjige ona funkcioniše kao jedini logičan završetak.

Mlakićevom romanu se nema mnogo šta zameriti. Možda je dramaturški pomalo smušen pri kraju, ali uspeo je da dočara psihološku dubinu glavnih likova i njihove promene. Ono što je očigledno jeste jedna unapred zadata filmičnost čitave priče. Iako to možda nije bila namera pisca, ipak je očigledno kako bi se ovaj roman veoma lako dao pretvoriti u, nadam se, uspešan celovečernji film. Tome i služi potpuno odsustvo lokalnih boja u narativu. Ova knjiga je napisana tako da je mogu razumeti čitaoci širom sveta i to je od velikog značaja. Naime, već duže vreme se u postjugoslovenskoj književnosti javljaju pokušaji da se napusti tipičan balkanski kolorit, onaj koji tematizuje rat, ratne traume i tranzicijske priče. Čini se da je Mlakićeva knjiga jedan od boljih pokazatelja pravca kojim bi romani sa bhsc područja mogli da budu lakše čitljivi i manje zahtevni za takozvanog zapadnog čitaoca. Posebno stoga što se ovaj pisac nije libio u svojih prethodnim romanima da progovori o ratu na prilično uverljiv način, tako da Planet Friedman ne predstavlja sklanjanje iza svetskih tema da bi se pobeglo od lokalnih problema, već u suštini logičan nastavak, ako ne i produbljivanje upravo lokalnih tema. Može se reći čak da je Friedmanova doktrina šoka jedan od dubinskih uzroka za ratove na prostoru bivše Jugoslavije. A ako se na nešto Mlakićev narativ obrušava, onda je to učenje ovog američkog nobelovca.

Planet Friedman je odličan roman koji će nadam se imati dobar odjek, ne samo u lokalnim, postjugoslovenskim okvirima, već i šire. Ukoliko se to dogodi, možda će ovaj svet na trenutak porazmisliti o pravcu u kojem se uputio, a koji Mlakićev narativ slika u prilično sumornim bojama. E to bi bila značajna pobeda književnosti pred stvarnošću.

 

Planet Friedman

ČitajMe.com, Tea Šitum, 20.5.2014.

Planet Friedman’ Mlakićeva je sumorna vizija buduće Zemlje, svijeta i moderne civilizacije koja je napokon uspjela iscrpiti sama sebe. Uz osobit i već tipičan bosanskohercegovački humor, Josip Mlakić ironično prikazuje planet koji, na način na koji ga mi poznajemo, više ne postoji i odgovara na pitanje: „Gdje je nestao Homo sapiens, umni čovjek?“

Emocije su beskoristan balast, sva dobra imaju tržišnu vrijednost, ona je njihov bit, a jedina preživjela religija je marketing. Vječno emitirajući e-zidovi ispiru ljudsku svijest sloganima korporacija, a burzovni monitori neprestano osvježavaju podatke vrijednosnica na listama. No, je li to uistinu drastično promijenjen svijet? Ljudi su androidi, janjičarska generacija oteta roditeljima, odgajana da zaborave svoje porijeklo i pripadnost, sisavci koji ne poznaju instituciju obitelji nego nagonski preživljavaju. Čipirani, identificirani, određeni, praćeni i neslobodni, nose kodove kojima ih kontroliraju neki novi diktatori i manipulatori; farmaceutske i zaštitarske tvrtke, Rosche, Natto ili Blue Water, Vijeće dvadeset i pet najmoćnijih korporacija. Svijet je to apsolutne kontrole i emocija u pilulama; Stevena Yobsa, Jamie Rumsfeld, Friedmana i Blacktootha, reality showova, valute worldara i vremena koje se mjeri Rollexom. U tom svijetu nisu preživjele krijesnice, one su izumrle i umjetne, baš kao suze za koje se ugrađuju premosnice ili ždralovi koji su jednom, u nekoj drugoj priči, pokušali spasiti Sadako, žrtvu nuklearnog oružja. Ždral nade, taj književni feniks, namjerni je zaziv antiratnog simbola u onom istom, poznatom sustavu koji truje nevine, zagađuje i zaražava. Ždralovi su istrijebljeni kao prijenosnici supergripe, kuge novog doba, a Andreas, otac Gerharda Schmidta, glavnog lika, kao Prometej krijumčari cjepivo korporacijskim bogovima iz zone A i liječi potrebite; oboljele i siromašne u zoni B. Naravno, bit će kažnjen za zločin iz samilosti i pogubljen, kao Raspeti.

Gerharda hamletovski motivira želja da zatvori patrijarhalni krug nasljeđivanja. On, ubojica krijesnica i svjedok istrjebljenja posljednjih ždralova, opterećen nekom općom krivnjom radi koje produljuje pretplatu na uslugu umjetnih krijesnica, zapravo traži ubijenog oca. Unutar neopipljivog, u duhu mita o očevom liku i djelu, u antinomiji, proturječju koje čisti um, iskustvom ljubavi, razumijevanja i posthumnog zbližavanja, neočekivano pronalazi vlastitog sina Brucea, ne Willisa, ali sa i više no dovoljno sličnosti sa futurističkim ZF filmom, Petim elementom. Paula Bolt, atletičarka i prezimenjakinja legendarnog svjetskog rekordera Usaina Bolta, koji je njen daleki predak, neisključiv je peti element i Gerhardova pomoćnica u izvršenju misije koja će spasiti njih dvoje, Ždralove izvore i Brucea. Posljednji superjunak i njegova družica, jer lakše vjerujemo moći dvojca nego klišeju apsolutnih supersnagatora, spasit će lijekovima živote otpisanih, čitat će beletristiku i sprovoditi opismenjavanje te nekim čudom imati razlog koji će im kod zaraćenih strana poštedjeti život tako da svjedoče kraju jedne ere i stvaranju slobodne zone. Liječnik koji naizgled ima sve, suprugu, dobar posao i izvrsnu zaradu, i koji je donedavno pratio i liječio Pauline nuspojave dopinga, jer su stimulansi i mogućnost vrhunskih rezultata, makar i uz abnormalne napore i ubrzano trošenje tijela, vratili interes sportaša za sport, postaje odmetnik u stilu Robina Hooda.

Države ne postoje, Planet je podijeljen u zone prema solventnosti, odnosno imovini i zaradi. Kaste su, dakle, prostorno podijeljene u područja. Međutim, ljudska narav je letalni gen, fatalna ćud sa memorijom povijesti, zapis je koji se ponavlja. Friedmanov planet ima svoj pokret otpora i anarhiste koji se ponovno bore protiv diktature Tvorca, Friedmana čije je ime još jedna aluzija na povijest, tiraniju, ugnjetavane i ugnjetavače, na velike lomače knjiga, koje su oduvijek najomraženiji neprijatelj političkih revolucija, i znanje koje se mora kontrolirati. Schmidt je emotivac u protuemocionalnoj revoluciji, senzibiliziran do te mjere da ima Daninijev sindrom, preosjetljivost na identifikacijske implantate, meteoropatsko naslijeđe nove generacije. Gerhardov i Paulin zadatak je otkriti identitet svojevrsnog Scarfacea, tajnog vođe pokreta otpora koji piramidalno širi strah i ilegalno tiska knjige iz predfriedmanskog razdoblja. Knjige nisu preživjele na tržištu, zabranjene su i istovremeno najtraženije, kradu se i čitaju tajno, jer su ilegalno oružje anarhista. Da, Mlakić je u svom romanu posvećeni misionar knjige i ona u fabuli ima počasno mjesto. Oživljava se vrijednost kanonske književnosti i likovi koje, opravdano u njihovoj veličini, ne može uništiti vrijeme niti sustav. Najbolji opstaju jer su najbolji, u strasti čitanja i uživljavanju, u neobjašnjivom procesu bezvremenske ljepote i u njegovoj moći da tako neposredno i iznova osvaja svoga čitača, bilo kada i bilo gdje. Za recepciju knjige kao da smo iskonski adaptirani. Oduvijek je naš operativni sustav kompatibilan sa književnošću i pripremljeni smo za njen prihvat, nesvjesnu instalaciju i pohranu pročitanih podataka. Predodređeni smo bez iznimke reagirati na njen sadržaj. Knjiga će nas iščitati i pronaći u nama potreban kod zaljubljivanja na način koji nije moguće ili potrebno objašnjavati.

Josip Mlakić i ozbiljno, i uz dozu satire, upozorava na vrijednosti, ove suvremene, naše civilizacije, koje uzimamo zdravo za gotovo, a koje jednom više neće postojati ako ih ne osvijestimo i ne utrezorimo kao vrijedne spašavanja. Što kada imamo samo deset sekundi za ljubav koja ostavlja u ustima okus mentola? Ljudski odnosi, ljubav, obitelj i ljudskost su nestale. Emocije su simulirane. One su nastavno pomagalo u obliku tableta različitih okusa i djelovanja. Strast sa okusom naranče, depresija sa okusom trešnje, tuga i radost, obje u tableti sa okusom limuna i dvostruka doza PsychoR-a sa Roscheovim rombom, koji ih neutralizira. Smrt više ne šokira. Ljudi i njihove stvarne tragedije pokusne su životinje Blue Watera u eksperimentu emocionalne boli , unutar metode nulte tolerancije koja se jednako , univerzalno i bez iznimke primjenjuje u sustavu represivnog totalitarizma, i naravno, bez nijansi unutar crno-bijelih ekstrema. Sin pred majčinim očima umire od kuge, u uvjetima najnaprednije laboratorijske tehnologije. Empatije nema, samo korist, dobit i pohlepa. Postoje rijetka mjesta na kojima se može uživati u mirisima i zvukovima umjetnog oceana, čiji se valovi razbijaju o stijene sa podtekstom don Quijota koji nasrće na vjetrenjače i prava, uzgojena riba, a ne biljna zamjena, riblji odresci od soje. U odsustvu emocija i kulta Raspetog, i uz mikroprijenosnik koji mehaničkim otvaranjem oka aktivira suze, Gerhardu je jednako bezizgledno, čak i uz Paulu, svojega Sancha Panzu i ljubljenu Juliju pa čak i uz sintetički kobrin otrov sa jednakom svrhom kao harakiri, promijeniti vlastitu kob. Njegov otac, Spasitelj i mučenik, ostavlja Gerhardu u nasljedstvo proročanstvo koje mora ispuniti. Mora postati Emanuel, pročitati Bibliju, Yeatsa, Shakespearea i Cervantesa pa u reinkarnaciji oca, nastaviti spašavati bolesne. Naučit će osjetiti primarne emocije, strast, ljubav, tugu i sućut bez kemijskih ili mehaničkih pomagala. On je izabrani, onaj koji će vratiti čovjeka kući – korijenima i njegovom primarnom određenju.

Yeats je nerazumljiv i u budućnosti. Stihovi su nepoznanice u matematičkim jednadžbama bez rješenja ili su kemijska sinteza. Romeo i Julija govore nešto nalik marketinškim sloganima, jer su slogani jedina umjetnost riječi koju prepoznaje arijevska nenačitana rasa. Shakespeareove drame su reklame koje neke djevojke i mladići izgovaraju pred publikom. Knjige i emocije supostoje i međudjeluju kao premise logičnog suda. Bez knjiga nema emocija, a ako su emocije beskoristan balast, onda slijedi da su knjige beskoristan balast. Friedmanov svijet je u nekom predosjećanju katastrofe, kao u vrijeme hladnog rata u kojem su oružje sektora A kontaminirana cjepiva. Zona A kao imela drveće, crpi ostale zone sve do njihovog trajnog i nepovratnog iscrpljenja, odnosno neminovnog samoubojstva nakon što parazit uništi domaćina. Ostaje mrtva zemlja, napušteni bijesni psi, groteskna i iskasapljena beživotna tijela na koje pada smrdljivi, sivi, masni i sluzavi snijeg. Posljedak svake krize pa i ove friedmanovske je rat, koji se nepromijenjeno vodi na stare, prokušane načine spaljene zemlje, ikonoklasta i kalvinista; križara, nacista, fašista i komunista; atomskog ili hladnog rata. Ubijaju se ljudi, spomenici i ideologije. Spaljuju se, satiru se Sodome i Gomore, gradovi grijeha i poroka, plivaju nove Noine arke sa sjemenjem novoga početka, nekog novog Postanka. Ipak, naši su junaci preživjeli i ljubav, i rat, upravo zahvaljujući zahvalnosti koja je Blacktootha trajno zadužila, i pouci da se dobra djela i humanost (još) uvijek isplate.

No, ona najvažnija ipak je ideja slobode. Iritantna, neprestana čežnja koja čeka svoje ispunjenje. I onda se jednom dogodi, kao grč Paulinog mišića koji se konačno opusti. Snažna bol pa olakšanje.

Apsolutna sloboda samo je trenutak – onaj kratkotrajni udah bogova prije početka stvaranja svijeta.

29.11.2012.

Knjigomanija - “Potraga za sokolom”, odlična srednjovjekovna epopeja

24express, Igor Vikić, 16.11.2012.

Godine gospodnje 1072. franački otpadnik nailazi na starca i mladića koji nose zahtjev za otkupninu normanskom grofu čiji je sin zatočen u gradu Manzikertu (ondje su Turci porazili Bizant). Starac premine, a mladić nagovori viteza da s njim nastavi misiju. Naime, emir Sulejman spreman je pustiti Normana za 69 funti zlata ili četiri bijela sokola. Iskreno, nakon pročitana sam se sadržaja teškom mukom prihvatio romana jer se radnja čini šablonskom. No čim počnete čitati epopeju Roberta Lyndona spoznat ćete pravo značenje riječi mračni srednji vijek. Možda bi se na knjizi trebala sjajiti naljepnica da se roman zbog slikovitih opisa nasilja ne preporučuje mlađima od 16 godina, ali nije moje da popujem. Autor slaže zvjerstva od kojih se želudac okreće i prezentira najbolji povijesni roman u posljednjih 20 godina. Istražio je običaje, ratove i praznovjerja 11. stoljeća. Približio je taj kaotični svijet današnjem čovjeku. Ovu uzbudljivu knjigu Lyndon je pisao čak deset godina, a roman s gotovo 700 stranica nije stvoren za brzopotezno žvakanje. Kad ga počnete čitati zaboravit ćete na sve oko sebe jer Lyndon zna zadržati pozornost čitatelja.

 

Napeti pustolovni roman za opušteno čitanje u hladu

najboljeknjige.com, Nataša Ozmec, 24.6.2014.

Robert Lyndon navodno je svoj prvi roman “Potraga za sokolom” pisao deset godina, a kad ga počnete čitati, bit će vam jasno i zašto. Naime, knjiga koja počinje u opuštenoj pripovjedačkoj maniri egzotičnih Šeherezadinih priča, koja duhovitošću i smionošću podsjeća na dogodovštine slavnog Don Quijota, malo po malo, pretvara se u pravu pustolovnu dramu s primjesama romantične epopeje, ali i psihološkog nijansiranja likova dostojnog ponajboljeg realističnog romana, a usto odiše ekonomičnim stilom moderne proze. Tako nas Lyndon gotovo neprimjetno vodi na ugodan put kroz povijest književnosti, kao što nas njegovi likovi vode na nevjerojatno putovanje Europom 11. stoljeća.

Šarolika družina okupljena oko franačkog plaćenika Vallona kreće 1072. iz Engleske, tada pod okrutnim Normanima, na opasan pohod koji treba završiti u Anatoliji, jer nose otkupninu za zatočenog mladog Normana: četiri bijela lovačka sokola, protuvrijednost šezdeset devet funti zlata. Problem je što bijeli sokolovi žive samo na krajnjem sjeveru pa će družina najprije put dalekog Islanda i ledom okovanog Grenlanda, pa preko Norveške i Rusije do Carigrada. Na tom putu, naravno, kao i u svakom dobrom pustolovnom romanu, prate ih razne prepreke i nedaće, razni obrati, nova savezništva i stara neprijateljstva. Na gotovo sedamsto strana Lyndon si je dopustio da epskom sporošću nehajno prede i isprepliće tanke niti prijateljstva, ljubavi, naklonosti i empatije među likovima. Iako se kod nekih epizoda možda zapitate o njihovoj svrhovitosti za radnju, u romanu zapravo nema nijednog lika previše, nijedne scene viška - sve je to dio veličanstvene slike predivnog, opasnog i gotovo mističnog putovanja koju je zamislio jedan čovjek.

Upravo je začudna količina podataka - što povijesnih, što praktičnih - iz svakodnevnog života srednjovjekovnog doba kojima nas Lyndon nenametljivo obasipa. S nevjerojatnom preciznošću opisuje hvatanje sokola ili pak vađenje zuba bez kliješta, vidanje rana ili upravljanje brodom. Život na samotnom Islandu ili u živopisnoj Rusiji opisuje jednakom lakoćom, kao i raslinje i životinjski svijet engleske šume ili obala Baltičkog mora. Naslutit ćete i mnoge povijesne činjenice i osobe, ali nerado ćemo vam pokvariti veselje preopširnim nizanjem opisa i događaja. Kad vam napeta radnja to dopusti, morate se zapitati kolike je sate taj čovjek proveo u knjižnicama nad starim spisima i stručnom literaturom, slažući sliku svijeta ranog srednjovjekovlja.

Ono na što ipak treba upozoriti jest surovost kojom Lyndon ne samo opisuje okolnosti i odnose među likovima, nego se i sam surovo ophodi s vlastitim likovima, što čitatelja tjera da se osjeti zatečenim, gotovo odgovornim, poput nevidljivog suputnika, za ono što se zbiva. Naime, na početku romana lakoća stila, egzotičnost likova i originalnost radnje, lako vas mogu navesti da pomislite kako čitate neopterećenu izmaštanu fantaziju za odrasle, neke vrste zabavne i neopterećene Prstenove družine, samo u stvarnim povijesnim okvirima. No Lyndon vam upravo surovom realnošću bez imalo spektakla, kojom prema sredini i kraju romana sve više začinjava radnju, ne dopušta da povjerujete u početnu, gotovo pastoralnu idiličnost.

Prizori borbe, sukobi, umiranje, pa čak i mučenja jednostavno su njezin sastavni dio, činjenice kao i bilo što drugo. Ako radije čitate nešto sasvim light i ljeti nosite isključivo ružičaste naočale, ostavite ovu knjigu za neke tmurnije dane. Ako pak volite dobro, sočno, referencama i poviješću bremenito štivo, svakako na ljetovanje ponesite ovog mastodonta među knjigama u odličnom i dosljednom prijevodu Patricije Vodopije, jer će sigurno utažiti vašu glad za dobrom pustolovinom i još boljim romanom.

Knjigomanija - Naš planet zove se Friedman, a njime vladaju korporacije

24express, Marko Miro Alić, 30.11.2012.

Moj najdraži domaći pisac Josip Mlakić napisao je novu knjigu - Planet Friedman. Ali, avaj. Niti je tu riječ o ratu (najbolji romani s tematikom rata:Kad magle stanu,Živi i mrtvi) niti o prognanicima ili postratnom pokušaju pronalaženja života (Čuvari mostovaLjudi koji su sadili drveće), niti o povijesnom krimiću (Tragom zmijske košuljice). Mlakić je hrabro odbacio svijet neprilagođenih, a toliko opipljivih likova, odbacio je srednju Bosnu i Hrvatsku i otišao u svijet nimalo svijetle budućnosti.

Onaj tko nije čitao neki od dosadašnjih romana, nadam se da takvih nema, ako ih ima sram ih bilo, uživat će u Planetu Friedman(nazvan po ekonomistu i dobitniku Nobelove nagrade koji se zalagao za liberalnu ekonomiju u kojoj država gotovo ne smije intervenirati). To je u stvari Zemlja, samo se u Zoni A ona zove planet Friedman. A zona A je mjesto gdje žive oni koji stvaraju profit. Zona B ostatak je radničke klase, dok su Zona C divljaci. Tragove svijeta koje je Mlakić stvorio nalazimo u zabrinjavajućoj količini u današnjici, pa tako u imena šefova korporacija nalikuju na neka poznata imena (poput Steven Yobs). ukratko, ima tu malo Vrlog novog svijeta, malo Igara gladi, malo pripovijedaka Philipa K. Dicka. Sve je to dobro, ali nekako prazno, ako i svijet kojeg Mlakić opisuje.

Josip Mlakić napisao je roman poput Philipa K. Dicka: Svijet bez emocija i knjiga

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 12.12.2012.

Josip Mlakić u hrvatsku je prozu ušao ratnim romanom "Kad magle stanu" koji je do danas ostao jedan od najvažnijih naslova toga proznog modela.

Mlakić je ozbiljan pisac - on piše učestalo i kvalitetno, a njegov se rukopis razvija i nadopunjava. Glavne teme njegovog pripovjednog opusa do sada su bile Bosna i rat. Čak i kad se naizgled odmicao od njih, odmak je bio u formi. No, njegov novi roman "Planet Friedman" nova je etapa, prije svega izborom žanra koji je ovaj put - antiutopija.

Taj je žanr, očito, jedan od putova kojim, za sada u skromnom broju, kreće posttranzicijska domaća i regionalna proza (vidjeti najnovije naslove Ede Popovića, dvojca Grgić-Mihalinec ili pak u nas preveden roman Slovenca Andreja Blatnika "Promijeni me"...), u takvoj formi nalazeći okvir za frustracije pojedinca u radikalnom liberalnom kapitalizmu. Taj skok iz lokalnog u globalno jedan je od putova razvoja i promjene iz stvarnosne i tranzicijske proze prema novim proznim modelima i Mlakić je tu među prvima.

Suvereni pripovjedač koji čvrsto drži sve konce u svojim rukama, ponudio nam je priču iz možda ne tako daleke budućnosti u kojoj planet Zemlja više ne postoji. Svijet je podijeljen na zone, sa strogo određenim statusnim i svakodnevnim pravilima i granicama. Gerhard Schmidt, liječnik iz elitne zone A, u jednom trenutku sa svojom "štićenicom", slavnom atletičarkom Paulom Bolt od koje je farmaceutska industrija dopinga učinila čudo, ali i invalida, po zadatku odlazi u druge zone. Na tome putu Schmidt će spoznati kako funkcionira svijet u koji je donedavno vjerovao, ali i otkriti neke detalje svoga obiteljskog naslijeđa koje su mu bile nepoznanica.

Na tome putu "prosvjetljenja" koji prolaze glavni likovi od zone A do slobodne zone, isprva kao špijuni koji trebaju doći do glavnog neprijatelja Friedmanova carstva, ključnu ulogu imaju knjige. One su zabranjeni i izumrli proizvodi prošlog vremena, baš ako i bilo kakve emocije osim onih sintetički izazvanih.

Svijet Mlakićeva romana podsjeća na onaj Philipa K. Dicka i njegovog romana koji je poslužio kao predložak jednom od najboljih SF-filmova svih vremena, "Blade Runneru", i na sličan način postavlja pitanja o osjećajnosti, prirodi i smislu ljudskosti. Planet Friedman, koji se temelji na novcu, pohlepi, tržištu, korporacijama i pokojem reality showu, koji je Mlakić začinio aluzijama na slavna imena čitateljeve sadašnjosti i tipičnim SF detaljima, zapravo je poprište ljudskih drama i preobražaja te jakih pojedinaca koji ne pristaju na stroga i neljudska pravila sustava. Emocije i knjige mogu biti proglašene beskorisnim balastom, snijeg više ne mora biti bijel, a ekološka katastrofa može pojesti sve prepoznatljive obrise prirode, no i tada ima prostora za nadu i ljubav, ali i mržnju i rat kojim cijela priča završava. Mlakićev roman prepun je aluzija na stvarnost i kao da govori - da, Planet Friedman nam se ionako već dogodio i taj divni, novi svijet daleko je od svega što smo željeli, ali još uvijek postoji nada i vjera u pojedince s dovoljno hrabrosti.

"Planet Friedman" funkcionira na tri razine - kao uspješan primjerak svog žanra, kritika svijet u kojem živimo, ali i roman koji nudi optimističku nadu da nikad nije sve tako sivo. Ili crno.

U Mlakićevu SF romanu sport je natjecanje farmaceutskih kuća

Večernji list, Denis Derk, 5.1.2013.

Josip Mlakić široj je javnosti postao poznat kada je 2002. godine trijumfalno na sajmu knjiga u Puli dobio VBZ-ovu nagradu od 100.000 kuna za roman "Živi i mrtvi". Otada je objavio niz zapaženih knjiga, bio u nebrojenim užim izborima i finalima prestižnih regionalnih književnih nagrada. Ovih mu je dana Fraktura predstavila novi roman "Planet Friedman" kojimMlakić (konačno) namjerava osvojiti i strane čitatelje.

Zašto ste odlučili napisati SF roman?

S obzirom na to da je riječ o distopiji, čovjek bi pomislio da je to veći odmak od onoga što sam do sada radio. Međutim nije. Svaki pisac pokušava opisati stvarnost koju živi i pokušava uvjeriti čitatelja da je to ta stvarnost. Ovaj je roman opisivanje današnje stvarnosti, ali na malo drugačiji način. Pokušavam proniknuti u to kako će taj svijet izgledati. Svaka je distopija refleksija stvarnosti iz koje pisac piše u daleku ili bližu budućnost.

Svijet koji opisujete strogo je kontroliran, ali u njemu postoji otpor?

Postoji otpor, ali je sveden na minimum. Roman počinje u trenutku kada taj otpor sazrijeva i kada se u svijetu u kojem je povijest stala i u kojem ne postoje nikakve promjene te promjene počinju događati. Pokušao sam zamisliti svijet budućnosti koju određuje današnja pohlepa i to uz određeno karikiranje. Distopija je i karikiranje određenih odnosa.

Očekujete li sudske tužbe jer ste neke kompanije, koje se, zanimljivo, bave lijekovima, otvoreno spomenuli?

Stavljene su u roman, ali imena su promijenjena. Zna se na koje tvrtke mislim, ali one nemaju pravo ime. To je nekakva brana. Te korporacije koje u romanu rade ono što rade, rade to i danas. Nema tu velike razlike. Oni se i ponose tim radom. Nemaju nikakve moralne skrupule zbog načina na koji stvaraju profit. U roman sam uključio i sport pokušavajući zamisliti kako bi taj sport funkcionirao u budućnosti. Ne postoje tu više sportaši kao individue, nego sport postaje natjecanje farmaceutskih kuća u smislu koja će napraviti bolji doping. Rezultati se ne pripisuju sportašima nego farmaceutskim kućama, tj. klubovima koje one osnivaju.

To je vrlo aktualno?

Aktualno i vrlo moguće. Jedan od mogućih pravaca kojim ovaj svijet može krenuti. Kada srušimo sve moralne ograde, a one su dobrim dijelom srušene, zašto ne očekivati i da se doping proglasi nečim dopustivim zato što netko hoće biti gladijator i ići svojim putem samo radi uspjeha. Danas ne postoje moralne dileme u vezi s tim hoće li se to dopustiti ili ne.

U tom vašem svijetu nema knjiga?

Knjige su veliki neprijatelji. To je čest motiv u distopijama. One su u"Fahrenheitu 451" pale, u Orwellu su zabranjene i ne postoje. Jedino što sam ja ovdje uveo jest to što nisu paljene i uništavane, nego su nestale same od sebe, tržište ih je jednostavno uništilo. Pogledamo li danas situaciju na knjižarskom tržištu, čini mi se da se nešto slično već događa. Devedeset posto od onoga što se potura pod knjigu ne možemo uopće smatrati knjigom, to je samo forma knjige, a ne knjiga. To je jedan od nekakvih scenarija koji bi se mogli dogoditi.

Jeste li knjigu završili u optimističkom ili pesimističkom duhu?

Ne znam kako to nazvati. Revolucija pod navodnicima je uspjela i uništila je civilizaciju koja je izniknula iz doktrine Miltona Friedmana. Međutim, ti ljudi iz povlaštenih zona A sve su svoje znanje prenijeli na brodove i otišli s namjerom da se jednog dana vrate. Oni su neprijateljima ostavili samo spaljenu i sprženu zemlju, ali će se jednog dana vratiti. Povijest koja je bila zaustavljena tako se ponovno pokreće. To je povijest koja se zasniva na principu revolucija i kontrarevolucija, a taj se zamašnjak ponovno pokreće. Nakon svake revolucije doći će neka kontrarevolucija, jedna će slijediti drugu i mi ponovno ulazimo u povijest kakvu smo poznavali.

Vi imate zone A, B, C, a taj me A podsjeća na onih 200 bogatih obitelji u Hrvatskoj?

Može to biti simbolika za svaku privilegiranu skupinu pa i za tih 200 obitelji. Mi već danas živimo u svijetu gdje postoji zona A. Što je Europska unija za one koji su ostali izvan nje nego nekakva zona A koja je onima koji su ostali izvan nje nedostupna, recimo Bosni i Hercegovini.

Vi ste prvi dobitnik VBZ-ove nagrade, ali po mnogim ocjenama i najuspješniji?

Ne bih to komentirao jer mi je to i kompliment. Bilo je nagrađeno dosta dobrih knjiga, recimo Košćecov "Wonderland" ili Novakovićev "Vođa". Vidim da je ove godine natječaj ukinut, što je šteta. To je bio lijep način da ljudi uđu na velika vrata u svijet književnosti. Ja sam prije"Živih i mrtvih" imao jedan roman, ali tek sam s njima dobio dodatni motiv za ulazak u svijet književnosti, pogotovo zbog do tada nezamislive cifre od 100.000 kuna.

Ta je nagrada došla prije deset godina. Koliko prijevoda imate otad?

Nemam prijevoda, tj. samo su "Kad magle stanu" prevedene na njemački i objavljene u Austriji te u Sloveniji "Živi i mrtvi". Danas prijevode organizira svaki pojedini pisac. Ja po tom pitanju nisam radio ništa.

Je li problem i u tome što živite u Gornjem Vakufu?

Što se toga tiče, da. Sve drugo nije problem. No nije mi zbog toga žao jer ni tu mi nisu primarni književni kriteriji. Jer, ako čovjek treba biti dio neke grupe da bi mu se knjiga prevela, ja na to ne bih pristao ni da živim u nekom većem gradu.

Vi ste vuk samotnjak?

Da, što se tiče pisanja, jer pisanje je usamljenički posao. To je najpoštenije i prema sebi i prema drugima. Nikada nisam pisao s nakanom da od toga živim i da ću od toga živjeti.

Živite li od pisanja ili radite i dalje kao inženjer?

Radim i dalje svoj posao. S te strane imam ogromnu slobodu. Ne moram se držati nikakvih opcija ni principa. Kao što reče Meša Selimović u uvodu "Derviša i smrti": Pišem iz potrebe jače od koristi razuma.

Imali ste uspjeha s ekranizacijom "Živih i mrtvih". Hoće li još koji vaš roman završiti na filmu?

Nedavno je, točnije 27. prosinca, počelo snimanje filma "Most na kraju svijeta" režisera Branka Ištvančića koji je prošao na natječaju HAVC-a. A za dvije godine počinje i snimanje filma"Mrtve ribe plivaju na leđima" koji će raditi Kristijan Milić. "Most na kraju svijeta" snima se u okolici Karlovca i Zagreba. Ja sam radio scenarij i kasnije sam tražio od režisera neke ideje i te sugestije inkorporirao u scenarij. Taj scenarij prošao je u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a glumit će, što me posebno veseli, Miralem Zubčević, pa Slobodan Čustić najpoznatiji kao Kuduz, Boro Stjepanović, Mladen Vulić, Slaven Knezović, Jelena Perčin...

Suradnja s Milićem bila je jako dobra?

Da i nastavljamo je i s romanom "Mrtve ribe plivaju na leđima" koji se sastoji od šesnaest samostalnih priča ulančanih u roman. Pokušat ćemo ga snimiti po uzoru na sjajne "Kratke rezoveRoberta Altmana u kojima je on prema Carverovim kratkim pričama napravio, prema mojem mišljenju, jedan od najboljih filmova na svijetu. Pokušat ću iskoristiti tu formu, no kod Altmana su veze jako labave i slučajne te ispremiješane iz vremenske perspektive, što kod nas neće biti slučaj.

A što vam je na vrhu književne top-liste?

"Prokleta avlija". To je vrh. Od kada sam prvi puta pročitao tu knjigu, ona mi je na vrhu. Ta je knjiga izvanvremensko remek-djelo pripovijedanja, a da ne govorimo o drugim refleksijama tog djela, prije svega filozofskima.

Svi ljudski strahovi u priči o mogućoj budućnosti

Večernji list, Bojana Radović, 12.1.2013.

Frank Herbert napisao je svoj slavni ZF ciklus “Dina” davne 1965. godine. Te su romane voljeli čak i oni čitatelji koji od znanstvene fantastike bježe kao od kuge, a glavni razlog tome bila je nevjerojatno precizna rekonstrukcija socijalne strukture i funkcioniranja društva u zamišljenom svemiru. Baš zbog toga brojnim će se čitateljima svidjeti i “Planet Friedman” Josipa Mlakića (urednik Seid Serdarević), roman koji govori o planetu Zemlji iz ne baš daleke i buduće perspektive.

Mlakić je u priči o našoj mogućoj budućnosti skupio sve ljudske strahove, a pošteno treba priznati da velik dio njih nije ni iracionalan ni nemoguć. Tako društvo budućnosti živi u dvije zone (nešto kao 200 bogatih hrvatskih obitelji i obična raja), resursi nestaju, sportski rezultati se postižu isključivo kroz doping, a vlasništvo su farmaceutskih kompanija, a ne sportaša koji su (baš kao i ovi danas) potrošna roba koju baciš kada mu potrošiš tijelo. Treba li uopće reći da u tom i takvom svijetu djeca odrastaju odvojena od roditelja, a emocije su nepotreban balast u životu, te su dosljedno i učinkovito izbačene iz ljudi. Onima u zoni A bitno je biti solventan, oni u zoni B pokušavaju organizirati pokret otpora čiji je simbol imela – nametnik koji uništava. Mlakić je dosljedan u opisu svog zamišljenog svijeta, a čitatelju se, zato što on ne nudi prosudbe, nameće zaključak da smo tek nekoliko (malih) koraka udaljeni od te i takve budućnosti. Pravo je pitanje stoga: jesmo li već zakasnili u borbi protiv imele koja nas uništava. To je pitanje cilj ove knjige. Odgovor, na žalost, nije nimalo utješan. Nameće se sam kada se okrenete oko sebe. Počinite od grada u kojem tromjesečne bebe umiru od gladi!

Negativna utopija Josipa Mlakića

http://zonesf.wordpress.com, Anto Zirdum, 16.6.2013.

Moju generaciju su učili da su preteče marksističke (znanstvene) vizije socijalizma bili socijalisti utopisti, Saint-SimonCharls Fourie i Robert Owen.

Utopistički socijalizam nazvan je po djelu ranog socijaliste Thomasa Morea Utopija, i razvija se preko pisaca kao što je Tomaso Campanela (Grad sunca) kao pravac ekonomske misli koji se temelji na viziji idealnog društva u kojem vlada opća jednakost u stvaranju i raspodjeli dobara, društva koje bi trebalo zamijeniti kapitalistički poredak. Kada je od polovice 20 stoljeća postalo jasno da ni marsistički socijalizam neće odvesti čovječanstvo u sretno doba blagostanja i zdravlja, a da liberalni kapitalizam bezglavo i beskrupulozno ide ka ćorsokaku vlastite logike, počeli su se na književnoj sceni javljati romani kakav je Huxleyev Divni novi svijet, ili Orwellova 1984. koji su u okrilju SF literature od teoretičara imenovani kao podžanr ANTIUTOPIJE /DISTOPIJE odnosno i najčešće u kombinaciji.

Budućnost čovječanstva, koju karakteriziraju negativni, antiutopijski elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja možemo pronaći u čitavom nizu znaćčajnih djela i autora.

Klasik je roman Grad i zvijezde A. C. Clarkea gdje je opisana ljudska civilizacija za milijardu godina, utjelovljena u dvije zajednice na Zemlji. Najpoznatija distopijska djela su već spomenuta Orwellova i Huxleyeva knjige. Robert Heinlein u romanu Luna je okrutna ljubavnica opisuje socijalne aspekte ljudskog naseljavanja Mjeseca, Larry Niven u romanima Integralna stabla i Dimni prsten opisuje društvo kojeg su utemeljili odmetnici, a Željeznu petu, roman Jacka Londona je Erich Fromm opisao kao “najraniju modernu distopiju”. Tu spada i Bradburyijev roman Fahrenheit 451 u kojem država spaljuje knjige iz straha od pojave neovisnog mišljenja.

Na domaćem terenu već 1924. godine pojavio se roman Milana Šufflaya Na Pacifiku god. 2255. koji također spada u ovu kategoriju, kao i Belanov distopijski roman Utov dnevnik (1982.).

Postoji mišljenje da je SF literatura doživjela u svijetu svoj vrhunac i da dolazi do blage stagnacije u produkciji, ali na našim prostorima početkom trećeg milenija kao da ova literatura uzima uzlet. Moj roman Elkastrandin kompleks, svakako je u svojoj podžanrovskoj odrednici najbliži distopiji, a tu svakako spada i Brešanov roman Država Božja 2053.

Navođenje svih ovih predšasnika nema za cilj da lakovjerne navede na misao kako Mlakić nije napravio ništa novoga, već baš suprotno. Bez obzira što kompilira neke karakteristične teme i ideje iz ranijih utopija i distopija, kao uostalom i svi prethodnici što su činili, Josip Mlakić ipak donosi neku svoju distopiju, rekao bi angažiraniju u odnosu na trenutnu stvarnost svijeta, odnosno ekstrapolira postojeće trendove svijeta koji je već u civilizacijskom ćorsokaku. Roman je prepun je aluzija na velike kompanije i našu stvarnost i snažno progovara o stvarnim vladarima našeg planeta koji se nekada zvao Zemlja a u dobu Mlakićeva romana zove se Friedman. (prva asocijacija je na totalitarizam takvih razmjera da planetu promijenite ime).

Prva stvar koju treba primijetiti da kod njega nema uobičajene bipolarnosti (ni klasne, ni rasne, ni blokovske). Svijet je teritorijalno podijeljen na zone – u A zoni žive „ elitni dobitnici“ i korporacije, zona B je rezervirana i ograđena za one koji se još možda i mogu nadati, a u zoni C nalaze se odbačeni otpisani, koji ne sudjeluju u ekonomiji. Sve skupa je u bliskoj budućnosti ne postoje ni države ni vlade, svijetom su zavladale korporacije. u opisu proizvoda nakladnik ističe: Pohlepa i novac pokreću svijet, one su apsolutne vrline, emocije su beskoristan balast, roditelji i djeca žive odvojeno, a ekološka katastrofa ne brine nikoga.
Liječnik Gerhard Schmidt savršeni je pripadnik elite. Zaposlenik je moćne farmaceutske kompanije zadužen za razvoj dopinga i atletičarsku zvijezdu Paulu Bolt. Stimulansi sportašima uobičajeni su i poželjni, a sportske su igre uz reality showove najomiljenija zabava pučanstva. Paula Bolt donijela je iz zone B, u kojoj je odrasla, knjige, kojih na planetu više nema. Shakespeare i Yeats izmijenit će Schmidta i on će pomoći Pauli u potrazi za tajanstvenim vođom revolucije.

U ovoj distopiji svaka osoba ima „prag solventnosti“, a tko padne ispod praga slijedi mu deportacija… Naravno, ljubav je ta koja će osloboditi totalitarnu zarobljenu svijest a vrsni majstor konstruiranja i tempiranju priče, uz oštar kritički dsiskurs, čitatelja neosporno vuče kroz priču koja se čita do kraja.

"U mom budućem svijetu skinuta je PR-ovska šminka"

www.tportal.hr, Gordana Kolanović, 29.6.2013.

Svojim romanom 'Planet Friedman' pisac Josip Mlakić u finalu je književne nagrade roman@tportal.hr, uz Tatjanu Gromaču ('Božanska dječica'), Tahira Mujičića ('Budi Hamlet, pane Hamlete!'), Pavla Pavličića ('Muzej revolucije') i Igora Rajkija ('Detektor istine'). 'Ljudska emotivnost je nepoželjna jer je u konfliktu s ideologijom pohlepe', kazao nam je Mlakić u intervjuu

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Objavio je romane 'Kad magle stanu', 'Živi i mrtvi', 'Ponoćno sivo', 'Psi i klaunovi', 'Tragom zmijske košuljice', 'Čuvari mostova', 'Ljudi koji su sadili drveće' te zbirke priča 'Puževa kućica', 'Odraz u vodi', 'Obiteljska slika'. Roman 'Živi i mrtvi' donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na filmskom festivalu u Puli.

'Planet Friedman' (Fraktura) 
njegov je novi roman. Ova antiutopija snažno progovara o svijetu danas, o ispraznosti, reklamnoj buci i stvarnim vladarima našeg planeta. 

Nakon velikog uspjeha romana 'Živi i mrtvi' koji je doživio i ekranizaciju, okrenuli ste se SF-u, i to podžanru negativne utopije. Je li to veliki odmak od vaših prethodnih literarnih preokupacija ili je to samo logičan nastavak kojim ponovno progovarate o mračnoj današnjoj stvarnosti?

Ja tu ne vidim neki poseban odmak. Bit distopije je opisati sadašnjost, reflektirajući njenu grotesknu, karikaturalnu sliku u bližu ili dalju budućnost. Zapravo, karikatura je možda ključna riječ koja u najkraćem definira distopijski diskurs. Karikatura je uspjela u onoj mjeri u kojoj uspješno naglasi, podcrta karakteristične detalje. U ovom slučaju devijacije vremena u kojem distopija nastaje, i ne bih to ni na koji način povezivao sa SF-om.

Čini se da su direktni utjecaji za ovaj roman bili legendarni SF pisci distopija, Ray Bradbury, George Orwell i Aldous Huxley. Recite nam nešto o tome, kao i o filmu 'Blade Runner', napravljenom po romanu Philipa K. Dicka 'Sanjanju li androidi električne ovce?' Što je vama značio taj film?


Naravno, s tim da ću vas donekle ispraviti: samo je Bradbury od pobrojanih bio SF pisac. Radi se o žanrovskoj literaturi čije su kanone postavili upravo pisci koje ste spomenuli. Tako da se možda ne radi toliko o utjecaju, koliko o poštivanju žanrovskih konvencija. Tu bih još dodao Burgessa ('Paklena naranča'), Zamjatina ('Mi') i Nabokova ('Poziv na smaknuće'). Film 'Blade Runner' je po mom sudu jedan od najboljih filmova uopće, a ne samo jedan od najboljih SF filmova, kako mu se obično tepa, ali i primjer koliko su besmislene usporedbe dvaju medija, knjige i filma nastalog po njoj. 'Blade Runner' je nastao prema samo jednom od motiva ili slojeva Dickova romana. Nije se dotaknuo nekih drugih podjednako dobrih motiva iz 'Androida' (mercerizam, vještački kućni ljubimci…). Paradoks je da film zbog toga ništa nije izgubio.

Zašto je američki ekonomist i Nobelovac Milton Friedman toliko važan za ovo djelo i zašto je njegova ekonomska ideologija također poslužila kao inspiracija?

Živimo u vremenu koje je obilježeno Friedmanovom ekonomskom doktrinom ili onim u što je ona metastazirala. Vi ste u svom pitanju to nazvali ekonomskom ideologijom. To je točno, ta doktrina ima više ideoloških elemenata negoli znanstvenih, iako je nama danas poturaju pod znanost. U mom budućem svijetu samo su skinute maske ili PR-ovska šminka koja je najčešće puko 'dovođenje do neprepoznavanja suštine prijevare', kako bi to rekao Johnny Štulić

U vašem književnom, a često i u svakodnevnom svijetu, vladavina novca i pohlepe isključuje ljudsku emotivnost. Znači li to da je emotivnost droga za siromašne, nadomjestak za prava, egoistična iskustva? Znači li to da su emocije zapravo precijenjene i da nemaju onu moć koju im obično pridajemo, ili da moć i pohlepa samo kvare, pervertiraju čovjeka tako da on gubi doticaj sa svojom 'biti'?

Pohlepa je sama po sebi degradacija humanosti. Ja sam ovdje drugačije postavio stvari. Ljudska emotivnost je nepoželjna jer je u konfliktu s ideologijom pohlepe. U mom romanu, ljudske emocije, samilost konkretno, 'ruše filozofiju profita'. Pohlepa je dovoljna sama sebi, kao supstitucija za sve drugo. 

Distopijske priče nas, između ostaloga, poučavaju da su čovjek, društvo i vrijednosti vrlo elastične kategorije i da su stvari onakve kakvima ih napravite. Ako je sve ljudsko toliko nestabilno, promjenjivo i prilagodljivo, na što se onda mogu osloniti tzv. pozitivne vizije svijeta – je li humano (utopijsko) društvo samo jedna od fikcija, u osnovi ni po čemu nadređena drugim ideologijama?

Utopija je višestoljetni ljudski san o boljem svijetu, i ništa više, na žalost. 

Formira li našu budućnost pokretna traka ili pohlepa?

Proročka dimenzija distopija je definitivno precijenjena. Zapravo nevažna. Sjećam se godina prije 1984, kada su vođene silne rasprave o Orwelovom romanu, u smislu što se od onoga o čemu je Orwel pisao obistinilo. I tada je ta proročka dimenzija bila u prvom planu. Tu bih malo obrnuo stvari. Orwel nije bio prorok. On je samo opisivao nešto što se već događalo, tako da je njegova '1984' uspjela karikatura 1948, godine u kojoj je nastajala njegova antiutopija. Doduše, na marginama interesa za Orwelov roman dogodila se jedna odlična stvar: revitaliziran je žanr distopije, tih godina reizdana su gotovo sva ključna djela žanra.

Postoji određena bliskost mog romana i Huxleyjeva 'Divnog novog svijeta' na koji aludirate. Huxleyjevu budućnost definira tehnologija, točnije masovna proizvodnja u kombinaciji s genetičkim inženjeringom. Henry Ford, koji je prvi u svojim tvornicama u Detroitu počeo koristiti pokretne trake za masovnu proizvodnju, u tom romanu figurira kao božanstvo, a u kultu koji je stvoren oko njega ima religijskih i ideoloških elemenata. Slično je s Friedmanom u mom romanu. Vrijeme u kojem je nastala Huxleyjeva distopija bilo je obilježeno Fordovim tehnološkim novotarijama, kao što je naše neoliberalnom ekonomijom. Distopija je u neku ruku i simulacija. Imate motiv koji zatim ogolite do karikature u nekom budućem vremenu. Nije važno što će se dogoditi, nego ono što bi se moglo dogoditi.

Budući da je jasno da suvremenu stvarnost, domaću i stranu, gledate iz prilično tjeskobne perspektive, kako biste opisali svoj status spisatelja u Hrvatskoj? Može li se od vaših romana, koji su za naše pojmove vrlo uspješni, preživjeti?

Ne živim od pisanja niti imam sličnih ambicija. A o nekom statusu, iskreno, ne razmišljam, ni ovdje u BiH, gdje živim niti u Hrvatskoj.

Hoćete li se nastaviti baviti SF-žanrom ili možda osmišljavate neki novi iskorak?

Distopija nije eskapistički izlet u budućnost, na što možemo svesti veći dio SF produkcije, bez obzira na to što su u okrilju SF-a nastala neka remek-djela svjetske književnosti. Tu prvenstveno mislim na Lemov 'Solaris' i spominjani 'Sanjaju li androidi električne ovcePhilipa K. Dicka. Znači, ovdje se ne radi o SF-u. 

U romanu na kojem trenutno radim postoje dva zanimljiva pokušaja, nekakvi iskoraci u nešto novo. Lik iz romana pokušava napisati vjerodostojnu autobiografiju koristeći formu matematičkih zadataka, kao nekakvo propitivanje odnosa između idealnog i entropijskog. Još trebam vidjeti kamo će me to odvesti. 

Drugi iskorak je kratki roman u romanu, koji je zapravo skica za trailer kompjutorske igre. Radi se o opisu postapokaliptičnog društva koje ima jasno definiranu društveno-sociološku pozadinu, tako da se ni tu ne radi o SF-u. Simulaciju te igre kroz desetak nivoa zamislio sam kao svojevrsni finale romana. 

Da ne bi bilo zabune, nešto bih nadodao: nemam ništa protiv SF-a, naprotiv. Volim taj žanr, kao i drugu žanrovsku literaturu. To potječe još iz srednjoškolskih dana: moja generacija je odrastala uz Sirius i ediciju Trag, dva vrhunska izdanka žanrovskog štiva.

Pratite li 'domaću'/lokalnu književnu scenu? Događa li se nešto što vam osobno privlači pozornost?

U posljednje vrijeme nisam tako redovit kao ranije, tako da nemam što posebno izdvojiti.

Novi stari svijet

Motrišta br.71-72 (časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja), Iva Beljan, svibanj - kolovoz 2013.

Bosanskohercegovački je pripovjedač Josip Mlakić svoju prepoznatljivost izgradio na nizu romana (Kad magle stanu, 2000; Živi i mrtvi, 2002; Čuvari mostova, 2005; Psi i klaunovi, 2006; Tragom zmijske košuljice, 2007; Ljudi koji su sadili drveće, 2010; Mrtve ribe plivaju na leđima, 2011) i zbirki pripovijedaka (Puževa kućica, 1997; Odraz u vodi, 2002; Obiteljska slika, 2002; Ponoćno sivo, 2004), od kojih velika većina tematizira rat i poraće u Bosni i Hercegovini, što obilježava i bosanskohercegovačku suvremenu prozu u cjelini.

U svom posljednjem romanu, osmom po redu, Planet Friedman Mlakić pravi zaokret: na tematskoj se razini premješta na globalni plan, a na žanrovskoj stvara antiutopiju ili distopiju, djelo koje se bavi zamišljenom budućnosti svijeta do koje bi ga mogle dovesti posljedice razvoja suvremene civilizacije. Kako je antiutopija u suvremenoj književnosti najčešće ostvarena u okviru znanstvenofantastične proze, i Mlakićev roman preuzima brojne njezine konvencije. Na sadržajnom je planu očit utjecaj jednog od najcjenjenijih književnih ostvarenja antiutopije – romana Vrli novi svijet (1932) Aldousa Huxleyja i njegova spajanja svijeta rastuće tehnologije i tržišta s načinom ustroja totalitarnih režima.

Ulogu tvorca „vrlog novog svijeta“ u Mlakića igra figura koja ne sudjeluje u radnji romana, a za čije je književno oblikovanje iskorištena stvarna osoba: to je Milton Friedman, jedan od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, Reaganov savjetnik za ekonomsku politiku i zagovornik slobodnog tržišta. Njegovi stavovi i utjecaj na politiku država te na stvaranje sadašnjeg svjetskog poretka u romanu su iskorišteni tako što su dovedeni do krajnjih konzekvenca, gotovo do karikature, koja čini temelj nove civilizacije: svijetom u potpunosti vladaju tržište i njegovi zakoni, i svijet se prema svom „tvorcu“ sada zove – Planet Friedman. Protivnici friedmanovskog poretka u romanu zagovornici su ideja još jednog utjecajnog ekonomista 20. stoljeća, a to je John Maynard Keynes. Indikativno je na samom početku da su dvije najutjecajnije osobe u Mlakićevu svijetu budućnosti – ekonomisti, a presudne teorije one koje se tiču reguliranja tržišta, kao i to da se sve događa dugo nakon smrti obojice, kroz posljedice koje se kasnije očituju.

A posljedica friedmanove doktrine, Planet Friedman, odnosno Zemlja budućnosti, uništena je ekološkom katastrofom i tržišnom politikom velikih korporacija. Vizija Zemlje oblikovana je kao karikatura sadašnjosti: država više nema, stanovništvo se prorijedilo, prirodni su resursi gotovo potpuno uništeni. Ljudi žive podijeljeni u tri zone sukladno imovinskom statusu. Zona A carstvo je velikih korporacija čiji direktori vladaju svijetom, ustrojeno potpuno prema tržišnoj logici u kombinaciji s elementima totalitarnih režima. Pojedinci i kompanije održavaju se u zoni A prema „pragu solventnosti“ i novac im je apsolutni cilj. Nema pojedinačnih nego samo korporacijskih postignuća. Emocije, pa tako i obiteljski odnosi, predstavljaju „nepotreban balast“ koji se kontrolira lijekovima. Zona B materijal je zoni A, u kojoj uzurpira ostatke obradivih zemljišta uklanjajući „čistačima“ naselja i ljude, novačeći djecu koja pokazuju određene talente, držeći pod kontrolom znanje i informacije, potičući širenje bolesti koje razrjeđuju čovječanstvo i održavajući monopol nad prodajom hrane u dobro čuvanim prodajnim centrima. U zoni C nalaze se ljudi bez nade, koji nastanjuju potpuno iskorištenu i uništenu zemlju.

Vizija budućnosti Zemlje vrvi otvorenim aluzijama na njezinu sadašnjost, koju obilježava rastuća moć korporacija, tržišna logika koja nadjačava socijalne i humane dosege svijeta, nadzor znanja koji rezultira nadzorom proizvodnje i prodaje lijekova i hrane. U imenima se velikih korporacija (pre)lako prepoznaju aluzije na postojeće: Macrosoft, LG-A, E-ford, Rosche, Rodafon, C-Cola, Rollex, E-Bell, PeopleCar, iCar itd., kao i aluzije na vojne i političke sile: zaštitarske tvrtke, koje ujedno obavljaju i „čišćenja“ i osiguranja u zonama B i C, zovu se Natto i Blue Water (čija je „oktogonalna zgrada“ aluzija na Pentagon).

Zaplet romana započinje kada Gerhard Schmidt, liječnik u moćnoj farmaceutskoj kompaniji zadužen za razvoj dopinga i za atletičarku Paulu Bolt, po tajnom nalogu vlasti kreće kao Paulina pratnja u zonu B kako bi otkrio misterioznog vođu revolucije koja počinje ugrožavati zonu A i njezin poredak. Susret s ostacima nekadašnje civilizacije – u prvom redu s knjigama, koje na svijetu gotovo više ne postoje – počinje buditi Gerharda te on kroz potragu za vođom revolucije kreće u potragu za vlastitim korijenima. S istinom o sebi susreće se kroz upoznavanje legende o svom ocu, koji se u zonama B i C pamti kao Spasitelj jer je donio cjepivo i zato bio prognan iz zone A i javno pogubljen. Pronalazeći njegove napisane poruke, Gerhard počinje otkrivati složenu istinu o svijetu i njegovu poretku te o smislu ljudskosti. Unutarnju potragu prati niz obrata u radnji i iznenađenja vezanih za revoluciju, koja sugeriraju da strane u globalnom sukobu nisu crno-bijelo postavljene.

Premda je otklon od dosadašnjih preokupacija, Mlakićev novi roman ipak sadrži i mnoštvo poveznica s ranijim romanima. Naime, i njegovu je ratnu prozu obilježavala atmosfera sivila i beznađa, koja se u novom romanu samo potencira i preslikava na globalni plan. Karakteristični elementi te atmosfere, koji obilježavaju ranije romane, nalaze se i ovdje, kao i Mlakićeva navada da na podlozi proze s „realističnim“ književnim prosedeom stvara sugestivan splet znakova. I u Planetu Friedman imamo sličnu situaciju. Prostor je organiziran kao svojevrsna „scenografija“, što uključuje ruševine staroga svijeta, koji simbolizira poredak zasnovan na humanističkim vrijednostima (gradovi kao uređene zajednice, knjižnice kao simboli kulture, hramovi kao simboli transcendencije), a na njegovim su ostacima izgrađeni novi simboli: korporacijske zgrade kao simboli kapitala, zaštitarske tvrtke/vojske kao simboli snage i moći, prodajni centri ograđeni žicama kao simboli posvemašnje kontrole, kao i zabrana knjiga i gašenje Mreže/interneta itd.

Religija je, što se zapaža i u dehumaniziranom poretku svijeta Mlakićevih ranijih roma - na, svedena na elemente kulta, obožavanja i povjerenja koji se tiču čekanja spasitelja i izbavitelja, te simbolizira gubljenje ljudske sposobnosti da uspostavi kontakt s transcedencijom. Simboli kultova (Friedmanov kip u zoni A, Gerhardov otac u zonama B i C, Usain i Paula Bolt u zoni B, sjećanje na Raspetoga u zoni C) također upućuju na potonuće ljudske religioznosti.

I likovi, odnosno skupine likova, funkcioniraju kao simboli: u prvoj su zoni to tehnicizirani ljudi, nesposobni za emocije i za sve što se ne tiče profita. U drugoj je zoni „materijal“, koji zbog toga postaje bijesan i krvoločan, a u trećoj su zoni „otpisani“. Skupine likova u romanu su predstavljene trima slikama: prva su androidi kao roboti u ljudskom obličju (a taj je motiv sadržan i u naslovu Mlakićeve pjesničke zbirke Oči androida), druga su bijesni psi u zoni B koji, zaraženi bjesnoćom i pritisnuti glađu, napadaju ljude i jedni druge (motivi iz ratnih proza), a treća su pastiri u zoni C, koji čuvaju svoja stada i čekaju Spasitelja, što je očita aluzija na evanđelje. Kao simbol funkcionira i tajanstveni vođa pobune Blacktooth: čovjek bez lica, došao iz leprozorija, grada u koji su bili pro - gnani gubavci, predstavlja osvetoljubivost koja se javlja kao posljedica represije i koja onda, preuzimajući vlast, postaje slična ili gora od onoga što je svrgnula. Tako se roman dotiče i pitanja revolucija i uspostave režima, ali i represije koju stvaraju naizgled demokratski svjetski poreci. Nema idealizacije zone B jer i u noj vlada nagon za moći: oduzeti moć onima koji je imaju i zadržati je za sebe te zavladati svijetom strahom i nasiljem.

Sklonost simbolici prostora, likova i svih pojedinosti koje se uključuju u radnju Mlakićeva je konstanta, kojoj ostaje vjeran i ovdje. Vizija je čovjeka na Zemlji izražena slikom koja se često ponavlja u romanu, a to je bijela imela na sasušenu stablu, nametnik koji crpi vodu iz stabla nesvjestan da uništava sebe. Slično funkcionira i metafora mrtve zemlje, tj. otoka neobradive površine koji sve više zahvaćaju tlo. Kao višeznačan simbol pojavljuju se i ždralovi, ptice koje su važnu ulogu imale i u prethodnom Mlakićevu romanu, Mrtve ribe plivaju na leđima.

Razliku između posljednjeg i prijašnjih Mlakićevih romana čini i tema, ali i njezina obrada. Naime, ovdje Mlakić kombinira postupke umjetničke proze s postupcima tzv. zabavne književnosti (uvjetno rečeno zbog toga što je upravo u postmodernizmu teško razgraničiti ono što nazivamo umjetničkom i ono što nazivamo zabavnom ili trivijalnom književnošću jer često u okvirima ove posljednje nastaju vrijedna književna ostvarenja ili se postupci kombiniraju stvarajući nove učinke).

Mlakić spaja svoje ranije književne preokupacije s elementima znanstvenofantastič - nih romana. Tako Planet Friedman posjeduje sve karakteristične elemente ovoga žanra: viziju budućnosti, viziju razvoja tehnologije i njezine posljedice, neočekivane obrate i karakteristične likove. Konvencionalni su momenti i vizije zgrada, korporacija, izgleda pojedinih zona, vožnja pustarama, uloga knjiga kao prisjećanja znanja, kontrola emocija i obiteljskih odnosa te njihovo otkrivanje, potraga za starim svijetom i za smislom ljudskosti te mnoštvo drugih. Likovi su, premda sadrže određenu mjeru simbolike i mogu se čitati i na razini koja nije doslovna, znatno plošniji od onih u dosadašnjim Mlakićevim prozama, kao i njihova uloga u razvoju radnje i njihovi postupci. Sve sadrži dobru mjeru predvidljivosti i ostajanja unutar horizonata zacrtanih modelom distopije ostvarene u okviru znanstvenofantastične književnosti.

Treba napomenuti da postupak spajanja konvencija umjetničke literature sa žanrovima zabavne literature nije za Mlakića nov jer ga je ostvario i u fragmentima svojih ranijih romana: primjerice, u eksperimentiranju s klišejima akcijskih romana i vesterna u romanu Ljudi koji su sadili drveće. Osobito se pak ovaj postupak pokazao na djelu u romanu Tragom zmijske košuljice, čija je radnja smještena u bosanskohercegovačko 18. stoljeće. U središtu je romana kriminalistička priča, koja sadrži sve karakteristične elemente: ubojstvo, tajanstvenog ubojicu, redovnika-detektiva i istražne mehanizme vlasti. Kriminalistička je priča uklopljena u povijesne okolnosti i okvir joj je Ljetopis Nikole Lašvanina iz 18. stoljeća. Na interpretaciji ljetopisa donekle se gradi literarni svijet romana, ali povijest u njemu nije „glavni lik“, nego je u središtu zanimljiva detektivska priča, vješto i privlačno ispričana.

Taj postupak ponavlja Mlakić u Planetu Friedman. Kombinirajući elemente umjetničke književnosti s konvencijama zabavne literature, stvara komunikativan roman koji se lako čita. Otklon od modela zabavne literature, premda s dosezima koji se ne mogu usporediti s Mlakićevim ranijim prozama, čini mogućnost čitanja likova i prostora kao znakova, kao i otvoren kraj: nakon niza prevrata nitko ne pobjeđuje i ne razrješava se napetost kao u konvencionalnim raspletima. „Smisao“ koji se u romanu nudi na tragu je rješenjā u Mlakićevim prethodnim romanima: pisanje i čitanje, oblikovanje znakova i njihovo razumijevanje, simbolizirano ključnim momentom u romanu – pismom Gerhardova oca umetnutim među stranice Biblije, za koje nije bio siguran da će ikada dospjeti do njegova sina – svojevrsna je poruka koja se čitatelju nudi. „Slanje poruka u boci“ koje plove „u ništavilo“ te možda i nemaju svog adresata (str. 253.) nadaje se kao način razumijevanja života i svijeta.

Na koncu se može reći da je Mlakić Planetom Friedman, premda djelo ne doseže razinu njegovih najboljih proznih ostvarenja, stvorio dopadljiv znanstvenofantastični roman, koji, govoreći o budućnosti, nanovo skreće pozornost na sadašnjost što nam ozbiljno prijeti uništenjem.

 

Elegantno pripovijedanje jezovitih događaja

Oslobođenje, Davor Beganović, 12.9.2013.

Proza koju hrvatsko-bosanski spisatelj Josip Mlakić sukcesivno ispisuje u posljednjih desetak godina mogla bi se promatrati kao lagano eksperimentalna. Makoliko ta oznaka djelovala samovoljno, te samim tim i odmaknuto od onog stila književne kritike koju pokušavam njegovati, postoji i određeni momenti u kojima bih mogao braniti sama sebe zbog terminološke nepreciznosti. Naime, Mlakićeva se djela odlikuju radom na tekstu koji se prostire preko raznolikih tematskih matrica. Nedvojbeno je u središtu njegova interesa proučavanje predratne (Psi i klaunovi), ratne (Kad magle stanu) iporatno-tranzicijske (Ljudi koji su sadili drvećeMrtve ribe plivaju na leđima) tematike. No unutar tog, traumom opsjednutog i prožetog, proznog izričaja kao da se usijecaju vinjete drukčijeg pogleda na svijet, pogleda koji neće biti opsesivan, već će se potruditi učiniti pomak od bolnog osobnog iskustva autora i uputiti se u istraživanje drugih i drukčijih kompleksa s kojima se suočava u svakodnevnome promatranju i doživljavanju svijeta života. Time ne želim reći da se ni u proznim tekstovima što sam ih netom naveo ne pojavljuju iskrice manje osobnoga i više distanciranoga pripovijedanja. Naprotiv, Mlakićev se bogati raster i u njima zna udaljiti od predvidivog i pružiti uvide u diferencirano i nijansirano poimanje zbilje srednje Bosne. Pa ipak, oni se u svojoj tematskoj jednoznačnosti daju lakše sistematizirati svede li ih se na tu jednostranu dimenziju. (U takvom lagodnom pristupu vidim i jedan od razloga za povremenu neprijateljsku kritiku kojoj je Mlakić, nepravedno, znao biti izložen.) Međutim, između tih, jednoznačnih ali ne i jednoobraznih, tekstova smještaju se drugi koji temom odudaraju od njih, pokadšto ih osporavaju ali još češće dijalogiziraju s njima. Tako su se Živi i mrtvi, objavljeni neposredno po Maglama, pozabavili fantastikom i u njoj pokušali pronaći rješenje za povijesne aporije koje i dan-danas ostaju neriješene u političkoj i ideološkoj Hrvatskoj. Tragom zmijske košuljice se, povratkom u povijest, posvetio franjevačkoj povijesti Bosne (pri tome koketirajući s Ecovim Imenom ruže). Eksperimenti koji se koriste daleko su od revolucionarnoga dosega. Oni se kreću malim koracima prema smišljanju novih proznih tehnika i strategija, gotovo bojažljivo njima se proširuju prostori spoznaje a novoosvojeni epistemološki prostori ne ostavljaju se bez zaštite, već im podršku s boka pružaju upravo oni tekstovi koji se intenzivno bave sadašnjošću.

U takvome se stvaralačkom kontekstu novi Mlakićev roman Planet Freidman pokazuje konzekventnim slijeđenjem ranije zadane i strateški promišljene realizacije jednoga opusa. Kao takav, on me je, moram priznati, donekle iznenadio. Iskreno rečeno, nisam očekivao izlet na područje distopije, već dobrano uzorano u srpskoj književnosti, a u hrvatskoj dotaknuto u romanu Ede Popovića. U jednu riječ, Mlakić mi se nije činio kao netko podoban za upuštanje u nesigurni žanr znanstvene fantastike. S druge strane, njegovo „civilno“ zanimanje, inženjer strojarstva, pružalo je određenu autobiografsku potporu upuštanju u taj žanr, te se, bar s toga stajališta promatrano, i ne pokazuje osobitim iznenađenjem. Budući da nisam sklon biografskoj kritici, ostavit ću tu pretpostavku po strani i pokušati promotriti u kolikoj se mjeri Planet Friedman udaljuje od distopijskih tekstova ispisivanima u jugoslavenskim književnostima ovoga stoljeća a u kolikoj im se, pak, približuje.

Udaljavanje se otkriva ako se promotri „izbor po srodnosti“ koji je Mlakić nepobitno potražio van prostora jugoistočne Europe. Dodirnim mi se tekstom u jednoj finoj dijaloškoj igri čini Waiting fot the Barbarians južnoafričkoga spisatelja J. M. Coetzeea. U sličnome je modusu i postapokaliptički roman Angele Carter Angels and Demons koji je, vjerujem, recipiran preko kucijevskoga intertekstualnog modusa. Planet Friedman konstruira podijeljeni svijet koji se sastoji iz jedne visoko razvijene civilizacije – stanovnici Zone A – koja je svojom tehničkom (ali prije svega ekonomskom – no o tome će više riječi biti kasnije) superiornošću uspjela potisnuti agresivne ali nerazvijene barbare koji nastanjuju područja planete poznata pod imenom Zona B i Zona C. Kontakti su između triju područja sporadični a determinira ih kolonijalna sila koju predstavljaju intelektualno nadmoćni ljudi iz Zone A. Njihova se snaga reflektira u nedostatku emocionalnosti što im omogućuje koncentraciju na čisto mentalno. Svijet im je čist, dokraja tehniciziran i određen bespogovornim slijeđenjima načela neoliberalne tržišne ekonomije. Jasan je signal tomu i ime romana, planet koji je ostavio svoje prvobitno ime – Zemlja – i dobio ime po ocu čikaške ekonomske škole Miltonu Friedmanu.

Svijet je planeta Friedman korporacijski. Nacije su nestale s lica zemlje. Njome vladaju kompanije u kojima se, kao i u imenima njihovih pročelnika, mogu prepoznati neke od zvijezda suvremene Zapadne civilizacije – Jamie Rumsfeld, Steven Yobs primjer su takvih osoba, dok je najvažnija kompanija u Zoni A Blue Water, sasvim jasna asocijacija na ozloglašenu firmu Black Water čiji je utjecaj na američku politiku, za Bushove vladavine, jedno od najneslavnijih poglavlja u povijesti vanjske politike jedine preostale svjetske velesile. Fabula je romana relativno jednostavna i, u skladu s žanrovskim propisima, ispripovijedana pravolinijski. Dr. Gerhard Schmid, namještenik u istraživačkome odjelu farmaceutskoga giganta Roschea, brine se o sportašici Pauli Bolt, sprinterskoj rekorderki. Jedini je njegov zadatak da Paulu u vremenu njezina trajanja, koje je predviđeno i određeno tjelesnom građom i općenitom sposobnošću podnošenja medikamenata, održava u formi što čini ubrizgavanjem raznoraznih preparata. Prvi se simptomi istrošenosti ljudskoga materijala manifestiraju u napadima grčeva kojima je Paula sve učestalije izložena. Gerhard je prinuđen pronalaziti rješenja koja će odložiti kraj, neizbježan, slavne atletičarke. S gubljenjem jedine funkcije i njezin će život postati besmislen. Tada je jedino rješenje njegovo gašenje. Paradoksalno, u bliskom kontaktu s oboljelom sportašicom jedva će se primjetno početi buditi i znanstvenikovo suspendirano emotivno gospodarstvo, tako da će njihova fizička veza sve više otklizavati u pravcu jedva primjetne afektivnosti. Motivacijski Mlakić taj sadržaj obrazlaže rijetkom bolešću od koje pati Schmid: Daninijev je sindrom kronična reakcija na ugrađeni čip a ta je bolest iznimno rijetka – tek nekih sto pedeset ljudi u Zoni A pati od nje, što junaka romana čini ekstremno individualiziranim u glajhšaltovanome svijetu Planeta Friedman.

Sljedeći je moment individualizacije sadržan u Gerhardovoj obiteljskoj prošlosti. Naime, njegov je otac bio liječnik koji je odlučio, za epidemije koja je izbila u Zoni B, pomoći njezinim stanovnicima, a ne izolirati ih te ih tako žrtvovati i spriječiti širenje bolesti na Zonu A. To je bila zadaća koju je dobio, nije izvršio i zbog toga bio osuđen na smrt. No u kolektivnom pamćenju stanovnika Zone B ostao je zapamćen kao njihov spasitelj. Oni ga zbog toga obožavaju kao božanstvo. Situacija se komplicira u momentu u kojemu korporacija odlučuje poslati u akciju otkrivanja vođu barbara, pobunjenika Blacktootha. Mlakić organizira taj segment pripovjednoga teksta oslanjajući se na antagonističko razlikovanje između emocionalnosti i neemocionalnosti stanovnika jedne i druge zone. Kako Gerhard ne bi bio sumnjiv potrebno ga je umjetnim putem učiniti bićem sposobnim za osjećaje. Ono što glavešinama korporacije izmiče jest da je kod njega taj proces već začet. U izmijenjeoj konstelaciji odnosa moći njegova pacijentica, po definiciji ovisna o njemu, postaje osoba koja na njega vrši utjecaj. Ispočetka je on niskoga intenziteta, da bi polagano dobivao na snazi i preokrenuo zadanu shemu: Paula, snabdijevajući Gerharda knjigama, otkriva svome čuvaru tajne davno uništenoga a potom zaboravljenoga svijeta. Uz pomoć tekstova čija mu svrha nije poznata, točnije spoznavajući postupno čemu su mogli služiti, on se približava razumijevanju postupaka svojega oca.

To ga povezuje i s barbarima. Kao što sam nagovijestio, u tome se smislu Mlakićev roman svrstava u red distopijskih tekstova koji postapokaliptički svijet dijele binarnim postupkom na tehnicizirani svijet civilizacije u kojemu se, bar donekle, može detektirati načelo zla ili, točnije, dekadencije, dok se svijet barbara približuje idealnoj i idealiziranoj viziji o „plemenitom divljaku“ koja je dominirala filozofijom i antropologijom prosvjetiteljstva. Rusoovski barbar doista se može promatrati kao svojevrsni sinonim prikrivenih Coetzeejevih koji su stalna prijetnja „civilizarnome“ te ih stoga treba izolirati. No kada se doista pojave može se vidjeti da je njihovo poimanje etike neusporedivo moćnije a pristup istini ispravniji i pošteniji od onoga što ga njeguju prividno nadmoćna bića. Mlakićeva postapokalipsa zauzima položaj odlučne distance prema takvome stavu. U momentu u kojemu njegovi barbari, predvođeni Blacktoothom, preuzmu primat i osvoje Zonu A pokazuju se barbarima u pravome smislu riječi. Uništavaju sve do čega stignu, pa se čak i Gerhard Schmid i Paula Bolt koji bi se mogli (a i trebali) smatrati njihovim saveznicima nalaze u neposrednoj životnoj opasnosti i uopće nije izvjesno hoće li preživjeti vladavinu novih gospodara svijeta. Čini mi se da je to najvažnija točka odstupanja u odnosu na distopijsku matricu koju diktiraju binaristički postapokaliptički tekstovi. U isto vrijeme, u njoj se vidi i moment približavanja katastrofičkoj distopiji koja na alegorijski način progovara o trenutačnoj situaciji u postranzicijskom globaliziranom svijetu.

Promotrimo načas u čemu se kriju razlozi odstupanja. Prva asocijacija koju valja prizvati jest tradicija. Doista u jugoslavenskim je književnostima, sve do apokaliptičkoga raspada zemlje i postapokalitičkoga stanja tranzicije, bilo teško, makar i u tragovima pronaći distopijske oblike. Pojedina su djela napisana u distopijskome modusu zasigurno pronašla put u kanon svjetske književnosti, no njihova je dominacija na anglosaksonskom govornom području i više nego očita. Tako se „posudba“ mora promatrati prije svega kao aproprijacija. Htio bih poći korak dalje i uspostaviti sljedeću tezu. U onoj mjeri u kojoj se distopije Sretena UgričićaMiloša Živanovića ili Andreja Nikolaidisa etabliraju kao tranzicijske, te prema tome i postjugoslavenske, Mlakićeva se distopija narativno razvija kao globalizacijska. Raspadnuta se Jugoslavija u njoj ne može otkriti ni u naznakama. Mlakića zanima divljanje neoliberalizma. On krizu čiji smo svjedoci u posljednjih šest godina dovodi do krajnjih konzekvencija, promatra novonastali svijet ne kao rezultat njezinoga završetka (koji se da tek naslutiti), već apsolutnoga trijumfa. Njegove su posljedice razarajuće, a najgorom se čini ona sadržana u potpunome razaranju afektivnoga gospodarstva individua. Ljudi lišeni afekata u novonastalome svijetu egzistiraju tek kao mašine.

Ta je činjenica dodatno potcrtana ugrađivanjem čipova u njihova tijela. Time postaju žrtve dvostruke kontrole. S jedne se strane nalazi samokontrola, s druge, pak, kontrola od strane nadređenih instancija koja seže do najdublje intime. Neveseo je to svijet u kojemu još manje razloga za optimizam ostavlja ponašanje barbara. Ni u njima ne postoje elementi ljudskosti ili empatije koji bi kompenzirali nasilje što ga, moglo bi se očekivati po prirodi stvari, isijavaju. Totalitarizam čijim se nositeljem pokazuje Blacktooth stravičniji je od one njegove rafinirane varijante čiji su zastupnici upravljači korporacija iz Zone A. Odlika mu je destrukcija – kako ljudskog života tako i materijalnih dobara stvorenih visokom tehničkom razvijenošću zone neoliberalnog kapitalizma. Tri osobe s kojima nas kraj romana ostavlja su Paula Bolt, Gerhard Schmid i njegov sin Bruce koji tek započinje upoznavati svojega oca. Blacktooth im je poštedio život no ne zna se s kakvim ishodom. „'Mi napuštamo Sodomu. Blacktooth je gnjevni Bog koji će je uništiti.'“ S druge strane ostaje i opcija povratka korporacije. Neki od njezinih vođa preživjeli su armagedon, postoji mogućnost da nađu put natrag s Nojeve arke i da iznova preuzmu vlast. No dok se to ne dogodi svijet ostaje u rukama barbara. „Tisuće brodolomaca bacale su u more poruke s bocama koje nemaju kome doploviti. Njihove ruke nisu drhtale. Bili su očajni, ali se ničemu nisu nadali. Izvan otoka na koji su se nasukali nije bilo ničega. Njihove poruke plovile su u ništavilo. Zapravo, nisu imale smisla. Razmišljao je o sebi. Kome poslati poruku u boci? Ili: imamo li ih kome slati?“

Pesimistična je to završnica jednoga romana koji je napisan odmjerenim stilom, bez izazivanja jakih osjećaja, prizivanja moćnih afekata. Sročen ledeno-neutralnim jezikom uvlači se pod kožu čitateljstva. Njegova hladnoća dodatno pojačava nelagodu proisteklu iz tematike u kojoj monopol drži nužnost stjecanja. Kao što je ekonomija koja vlada Zonom A usmjerena na profit dok je sve ono što bi moglo spriječiti njegovo maksimiranje suspendirano, tako i ekonomija pripovjednoga teksta cilja na postizanje maksimalnoga efekta minimalnim sredstvima. Tada se može reći da jeza kojom zrači Planet Freidman ispripovijedana na elegantno sublimirani suptilan način.

 

Friedmanovo evanđelje

Quorum, Vladimir Arsenić

Antiutopija je žanr u kojem pisci i spisateljice ispoljavaju svoje strahove za budućnost ljudskog roda, odnosno preuveličavaju one anomalije koje se vide danas praveći hiperboličke buduće svetove koji bi trebalo da zastraše čitaoce i da ih nateraju se zapitaju o onome što se oko njih dešava. S obzirom na vreme u kojem živimo, nije ni čudo što je antiutopija postala jedan od vodećih žanrova, posebno u postjugoslovenskoj književnosti u kojoj su i neposredna prošlost i svakodnevica puni jasnih naznaka da će nam budućnost ukoliko je budemo imali, biti prilično sumorna.

Josip Mlakić je prethodne godine objavio svoju viziju onoga što nas čeka za neki ne toliko velik broj godina i ako je suditi po onom što je napisao ne treba se radovati sutrašnjici. U svom romanu Planet Friedman ovaj autor predstavlja svet koji je podeljen na zone, države su ukinute, a planetom upravljaju moćne korporacije. Upravo zbog ovakvog stanja planeta Zemlja preimenovana je u planetu Friedman. Radi se dakako o Miltonu Friedmanu, jednom od najuticajnijih ekonomista dvadesetog stoleća i autora čuvene doktrine šoka, koju je tako plastično u svojoj knjizi i potonjem Winterbottomovom filmu opisala Naomi Klein. Friedmanova ideja o tržištu koje ima sopstvene zakone i koje samo sebe kontroliše bez upliva države, na planeti koja nosi njegovo ime, dovedena je do svojih krajnjih posledica. Jedino što je bitno za svakog stanovnika jeste solventnost, preko nje se formulišu želje, ona upravlja svime. Solventni mogu da žive u zoni A, gde ekonomska situacija utiče na psihologiju ljudi i njihov emocionalni sklop. Sve emocije su štetne, one se čak uništavaju psihoaktivnim lekovima. Pored emocija, štetno je i suvišno znanje, odnosno ono koje nema svoju svrhu, zbog toga su uništeni Internet i knjige, kao sredstva protoka informacija. Za razliku od bogate zone A, one koje nose oznake B i C su naravno drugačije i u njima vlada anarhija, ali i emocionalna sloboda. Ovakvo stanje u kojem su jedni bogati i bezosećajni, a drugi siromašni i poseduju ljudske vrline i slabosti ne može večno da traje i ustanak počinje.

Planet Friedman je roman čiji zaplet, bez obzira što za svoj prauzor po političkim implikacijama i strukturi likova i njihovih međuodnosa ima Orvelovu 1984., pripada tipu avanturističko-špijunske potrage, jer se koncentriše oko pronalaženja misterioznog vođe ustanka kriptičnog imena Blacktooth. Narativ je ispričan iz perspektive dr. Gerharda Schmidta koji je ujedno i protagonista i čovek koji prolazi kroz promenu: od jednog od povlašćenih članova zone A, do preobraćenika koji će završiti u zoni C. Pored klasičnog avanturističkog zapleta sa ne baš tipičnim likovima, roman bi se mogao nazvati i vrstom travestije coming of age narativa jer Gerhard prolazi kroz faze emocionalnog i intelektualnog razvoja kroz koji bi čitaoci već trebalo da su prošli, odnosno on stiče ona znanja i one sposobnosti koje bi mi već trebalo da posedujemo. Ova ironična obrazovna avantura služi da bi se potcrtale upravo one osobine za koje pisac očigledno smatra da su ih čitaoci ili izgubili ili su kod njih u ozbiljnoj recesiji.

Antiutopija je nužno moralizatorska po svom karakteru. Međutim, ono što Mlakić prilično uspešno izbegava u svojoj slici budućnosti jeste stajanje na jednu od zavađenih strana. Jer, revolucija koju će izvršiti Blacktooth je izuzetno nasilna i jednako uništava znanje i emocije kao i ona koju su izvršili Friedmanovci. Ona takođe uništava knjige i vlada uz pomoć straha. Jedina razlika između civilizacije koju predstavlja Steve Yobs i one čiji je simbol Blacktooth jeste u glavnom pokretaču, sve ostalo je isto. Piramida novca zamenjuje se piramidom straha, a kako Yobs poručuje napuštajući zonu A, on će se vratiti. Istorija tako dobija jedno mračno, treba li reći tačno, tumačenje po kojem se smena vladajućih paradigmi vrši nasilno, ali princip vlasti je uvek jednak.

Spoznavši to Gerhard postupa onako kako je to učinio i Voltaireov Candide. On bira da obrađuje svoj vrt. Povlači se na Ždralove izvore, udaljeno mesto za koje ga vezuju porodične uspomene koje je takođe otkrio na svom putovanju. Pojedinac očigledno i ne može da učini ništa drugo. Ova filozofska pomirenost sa sudbinom i politički defetizam verovatno neće naići na previše odobravanja u vremenu u kojem je akcija preko potrebna, ali u okvirima knjige ona funkcioniše kao jedini logičan završetak.

Mlakićevom romanu se nema mnogo šta zameriti. Možda je dramaturški pomalo smušen pri kraju, ali uspeo je da dočara psihološku dubinu glavnih likova i njihove promene. Ono što je očigledno jeste jedna unapred zadata filmičnost čitave priče. Iako to možda nije bila namera pisca, ipak je očigledno kako bi se ovaj roman veoma lako dao pretvoriti u, nadam se, uspešan celovečernji film. Tome i služi potpuno odsustvo lokalnih boja u narativu. Ova knjiga je napisana tako da je mogu razumeti čitaoci širom sveta i to je od velikog značaja. Naime, već duže vreme se u postjugoslovenskoj književnosti javljaju pokušaji da se napusti tipičan balkanski kolorit, onaj koji tematizuje rat, ratne traume i tranzicijske priče. Čini se da je Mlakićeva knjiga jedan od boljih pokazatelja pravca kojim bi romani sa bhsc područja mogli da budu lakše čitljivi i manje zahtevni za takozvanog zapadnog čitaoca. Posebno stoga što se ovaj pisac nije libio u svojih prethodnim romanima da progovori o ratu na prilično uverljiv način, tako da Planet Friedman ne predstavlja sklanjanje iza svetskih tema da bi se pobeglo od lokalnih problema, već u suštini logičan nastavak, ako ne i produbljivanje upravo lokalnih tema. Može se reći čak da je Friedmanova doktrina šoka jedan od dubinskih uzroka za ratove na prostoru bivše Jugoslavije. A ako se na nešto Mlakićev narativ obrušava, onda je to učenje ovog američkog nobelovca.

Planet Friedman je odličan roman koji će nadam se imati dobar odjek, ne samo u lokalnim, postjugoslovenskim okvirima, već i šire. Ukoliko se to dogodi, možda će ovaj svet na trenutak porazmisliti o pravcu u kojem se uputio, a koji Mlakićev narativ slika u prilično sumornim bojama. E to bi bila značajna pobeda književnosti pred stvarnošću.

 

Planet Friedman

ČitajMe.com, Tea Šitum, 20.5.2014.

Planet Friedman’ Mlakićeva je sumorna vizija buduće Zemlje, svijeta i moderne civilizacije koja je napokon uspjela iscrpiti sama sebe. Uz osobit i već tipičan bosanskohercegovački humor, Josip Mlakić ironično prikazuje planet koji, na način na koji ga mi poznajemo, više ne postoji i odgovara na pitanje: „Gdje je nestao Homo sapiens, umni čovjek?“

Emocije su beskoristan balast, sva dobra imaju tržišnu vrijednost, ona je njihov bit, a jedina preživjela religija je marketing. Vječno emitirajući e-zidovi ispiru ljudsku svijest sloganima korporacija, a burzovni monitori neprestano osvježavaju podatke vrijednosnica na listama. No, je li to uistinu drastično promijenjen svijet? Ljudi su androidi, janjičarska generacija oteta roditeljima, odgajana da zaborave svoje porijeklo i pripadnost, sisavci koji ne poznaju instituciju obitelji nego nagonski preživljavaju. Čipirani, identificirani, određeni, praćeni i neslobodni, nose kodove kojima ih kontroliraju neki novi diktatori i manipulatori; farmaceutske i zaštitarske tvrtke, Rosche, Natto ili Blue Water, Vijeće dvadeset i pet najmoćnijih korporacija. Svijet je to apsolutne kontrole i emocija u pilulama; Stevena Yobsa, Jamie Rumsfeld, Friedmana i Blacktootha, reality showova, valute worldara i vremena koje se mjeri Rollexom. U tom svijetu nisu preživjele krijesnice, one su izumrle i umjetne, baš kao suze za koje se ugrađuju premosnice ili ždralovi koji su jednom, u nekoj drugoj priči, pokušali spasiti Sadako, žrtvu nuklearnog oružja. Ždral nade, taj književni feniks, namjerni je zaziv antiratnog simbola u onom istom, poznatom sustavu koji truje nevine, zagađuje i zaražava. Ždralovi su istrijebljeni kao prijenosnici supergripe, kuge novog doba, a Andreas, otac Gerharda Schmidta, glavnog lika, kao Prometej krijumčari cjepivo korporacijskim bogovima iz zone A i liječi potrebite; oboljele i siromašne u zoni B. Naravno, bit će kažnjen za zločin iz samilosti i pogubljen, kao Raspeti.

Gerharda hamletovski motivira želja da zatvori patrijarhalni krug nasljeđivanja. On, ubojica krijesnica i svjedok istrjebljenja posljednjih ždralova, opterećen nekom općom krivnjom radi koje produljuje pretplatu na uslugu umjetnih krijesnica, zapravo traži ubijenog oca. Unutar neopipljivog, u duhu mita o očevom liku i djelu, u antinomiji, proturječju koje čisti um, iskustvom ljubavi, razumijevanja i posthumnog zbližavanja, neočekivano pronalazi vlastitog sina Brucea, ne Willisa, ali sa i više no dovoljno sličnosti sa futurističkim ZF filmom, Petim elementom. Paula Bolt, atletičarka i prezimenjakinja legendarnog svjetskog rekordera Usaina Bolta, koji je njen daleki predak, neisključiv je peti element i Gerhardova pomoćnica u izvršenju misije koja će spasiti njih dvoje, Ždralove izvore i Brucea. Posljednji superjunak i njegova družica, jer lakše vjerujemo moći dvojca nego klišeju apsolutnih supersnagatora, spasit će lijekovima živote otpisanih, čitat će beletristiku i sprovoditi opismenjavanje te nekim čudom imati razlog koji će im kod zaraćenih strana poštedjeti život tako da svjedoče kraju jedne ere i stvaranju slobodne zone. Liječnik koji naizgled ima sve, suprugu, dobar posao i izvrsnu zaradu, i koji je donedavno pratio i liječio Pauline nuspojave dopinga, jer su stimulansi i mogućnost vrhunskih rezultata, makar i uz abnormalne napore i ubrzano trošenje tijela, vratili interes sportaša za sport, postaje odmetnik u stilu Robina Hooda.

Države ne postoje, Planet je podijeljen u zone prema solventnosti, odnosno imovini i zaradi. Kaste su, dakle, prostorno podijeljene u područja. Međutim, ljudska narav je letalni gen, fatalna ćud sa memorijom povijesti, zapis je koji se ponavlja. Friedmanov planet ima svoj pokret otpora i anarhiste koji se ponovno bore protiv diktature Tvorca, Friedmana čije je ime još jedna aluzija na povijest, tiraniju, ugnjetavane i ugnjetavače, na velike lomače knjiga, koje su oduvijek najomraženiji neprijatelj političkih revolucija, i znanje koje se mora kontrolirati. Schmidt je emotivac u protuemocionalnoj revoluciji, senzibiliziran do te mjere da ima Daninijev sindrom, preosjetljivost na identifikacijske implantate, meteoropatsko naslijeđe nove generacije. Gerhardov i Paulin zadatak je otkriti identitet svojevrsnog Scarfacea, tajnog vođe pokreta otpora koji piramidalno širi strah i ilegalno tiska knjige iz predfriedmanskog razdoblja. Knjige nisu preživjele na tržištu, zabranjene su i istovremeno najtraženije, kradu se i čitaju tajno, jer su ilegalno oružje anarhista. Da, Mlakić je u svom romanu posvećeni misionar knjige i ona u fabuli ima počasno mjesto. Oživljava se vrijednost kanonske književnosti i likovi koje, opravdano u njihovoj veličini, ne može uništiti vrijeme niti sustav. Najbolji opstaju jer su najbolji, u strasti čitanja i uživljavanju, u neobjašnjivom procesu bezvremenske ljepote i u njegovoj moći da tako neposredno i iznova osvaja svoga čitača, bilo kada i bilo gdje. Za recepciju knjige kao da smo iskonski adaptirani. Oduvijek je naš operativni sustav kompatibilan sa književnošću i pripremljeni smo za njen prihvat, nesvjesnu instalaciju i pohranu pročitanih podataka. Predodređeni smo bez iznimke reagirati na njen sadržaj. Knjiga će nas iščitati i pronaći u nama potreban kod zaljubljivanja na način koji nije moguće ili potrebno objašnjavati.

Josip Mlakić i ozbiljno, i uz dozu satire, upozorava na vrijednosti, ove suvremene, naše civilizacije, koje uzimamo zdravo za gotovo, a koje jednom više neće postojati ako ih ne osvijestimo i ne utrezorimo kao vrijedne spašavanja. Što kada imamo samo deset sekundi za ljubav koja ostavlja u ustima okus mentola? Ljudski odnosi, ljubav, obitelj i ljudskost su nestale. Emocije su simulirane. One su nastavno pomagalo u obliku tableta različitih okusa i djelovanja. Strast sa okusom naranče, depresija sa okusom trešnje, tuga i radost, obje u tableti sa okusom limuna i dvostruka doza PsychoR-a sa Roscheovim rombom, koji ih neutralizira. Smrt više ne šokira. Ljudi i njihove stvarne tragedije pokusne su životinje Blue Watera u eksperimentu emocionalne boli , unutar metode nulte tolerancije koja se jednako , univerzalno i bez iznimke primjenjuje u sustavu represivnog totalitarizma, i naravno, bez nijansi unutar crno-bijelih ekstrema. Sin pred majčinim očima umire od kuge, u uvjetima najnaprednije laboratorijske tehnologije. Empatije nema, samo korist, dobit i pohlepa. Postoje rijetka mjesta na kojima se može uživati u mirisima i zvukovima umjetnog oceana, čiji se valovi razbijaju o stijene sa podtekstom don Quijota koji nasrće na vjetrenjače i prava, uzgojena riba, a ne biljna zamjena, riblji odresci od soje. U odsustvu emocija i kulta Raspetog, i uz mikroprijenosnik koji mehaničkim otvaranjem oka aktivira suze, Gerhardu je jednako bezizgledno, čak i uz Paulu, svojega Sancha Panzu i ljubljenu Juliju pa čak i uz sintetički kobrin otrov sa jednakom svrhom kao harakiri, promijeniti vlastitu kob. Njegov otac, Spasitelj i mučenik, ostavlja Gerhardu u nasljedstvo proročanstvo koje mora ispuniti. Mora postati Emanuel, pročitati Bibliju, Yeatsa, Shakespearea i Cervantesa pa u reinkarnaciji oca, nastaviti spašavati bolesne. Naučit će osjetiti primarne emocije, strast, ljubav, tugu i sućut bez kemijskih ili mehaničkih pomagala. On je izabrani, onaj koji će vratiti čovjeka kući – korijenima i njegovom primarnom određenju.

Yeats je nerazumljiv i u budućnosti. Stihovi su nepoznanice u matematičkim jednadžbama bez rješenja ili su kemijska sinteza. Romeo i Julija govore nešto nalik marketinškim sloganima, jer su slogani jedina umjetnost riječi koju prepoznaje arijevska nenačitana rasa. Shakespeareove drame su reklame koje neke djevojke i mladići izgovaraju pred publikom. Knjige i emocije supostoje i međudjeluju kao premise logičnog suda. Bez knjiga nema emocija, a ako su emocije beskoristan balast, onda slijedi da su knjige beskoristan balast. Friedmanov svijet je u nekom predosjećanju katastrofe, kao u vrijeme hladnog rata u kojem su oružje sektora A kontaminirana cjepiva. Zona A kao imela drveće, crpi ostale zone sve do njihovog trajnog i nepovratnog iscrpljenja, odnosno neminovnog samoubojstva nakon što parazit uništi domaćina. Ostaje mrtva zemlja, napušteni bijesni psi, groteskna i iskasapljena beživotna tijela na koje pada smrdljivi, sivi, masni i sluzavi snijeg. Posljedak svake krize pa i ove friedmanovske je rat, koji se nepromijenjeno vodi na stare, prokušane načine spaljene zemlje, ikonoklasta i kalvinista; križara, nacista, fašista i komunista; atomskog ili hladnog rata. Ubijaju se ljudi, spomenici i ideologije. Spaljuju se, satiru se Sodome i Gomore, gradovi grijeha i poroka, plivaju nove Noine arke sa sjemenjem novoga početka, nekog novog Postanka. Ipak, naši su junaci preživjeli i ljubav, i rat, upravo zahvaljujući zahvalnosti koja je Blacktootha trajno zadužila, i pouci da se dobra djela i humanost (još) uvijek isplate.

No, ona najvažnija ipak je ideja slobode. Iritantna, neprestana čežnja koja čeka svoje ispunjenje. I onda se jednom dogodi, kao grč Paulinog mišića koji se konačno opusti. Snažna bol pa olakšanje.

Apsolutna sloboda samo je trenutak – onaj kratkotrajni udah bogova prije početka stvaranja svijeta.