Pjesme i proza 1954.–2004.
Special cijena
29,85 €
Redovna cijena
33,17 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Sonja Bennet
-
Broj stranica: 520
-
Datum izdanja: travanj 2013.
-
ISBN: 978-953266471-3
-
Naslov izvornika: Dikter och prosa 1954.–2004.
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 795 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 33,17 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Gotovo šest desetljeća nakon objavljivanja prve zbirke poezije Tomasa Tranströmera, a povodom obilježavanja njegovog osamdesetog rođendana (2011.), ovaj naslov donosi njegov cjelokupan poetski opus kao i zbirku kratkih autobiografskih zapisa. Nekada je svaka nova Tranströmerova zbirka od kritičara dobivala blagonaklono neodređenu reakciju, osim nejasnih prigovora u 60-ima kada mu je rečeno da mu poezija ne uspijeva biti politički angažirana. Na to je sam pjesnik obično odvraćao da njegove pjesme egzistiraju kao dio “veće slike”, one koja uključuje svijest o mijenjanju političkih i društvenih pitanja. Popularnost njegovih pjesama pripisuje se kombinaciji “jednostavne prirodnosti” i “nečega tajnovitog”, a onda i obećanju da će nam se ta “tajna razotkriti”. Njegove zbirke prevedene su na preko 60 jezika, premda se nikako ne može reći da su njegove pjesme jednostavne za prevođenje odnosno da se prevode “same od sebe”. Velikom broju prijevoda doprinio je način na koji se koristi švedskim jezikom: jezik Tranströmerove poezije privlačan je zahvaljujući svojoj konciznosti, a ujedno i nezahtjevnosti. No, to za njega nisu ograničenja, jer se, prema Borgesovim riječima, “prava” poezija zbiva kad se tekst i čitatelj susretnu. Pri prvom čitanju ostajemo zatečeni, u šoku zbog prepoznavanja pjesničkih slika, što je zasigurno osvajalo čitatelje i pjesme prenosilo preko svih barijera koje bi jezik inače stvarao.
Otvorena čistina poezije
Vijenac, Tomica Bajsić, 30.5.2013.
Prije dvije godine nova je vrsta kukaca, veličine 5–6 milimetara, još nepoznatih navika, otkrivena na Gotlandu, najvećem otoku koji pripada Švedskoj, i najvećem otoku Baltičkoga mora. Otkriće se pripisuje entomologu Michaelu Sörenssonu sa sveučilišta u Lundu, koji planira novu ekspediciju u to područje kako bi dodatno rasvijetlio okolnosti u kojima živi ta jedinstvena, prethodno nepoznata vrsta kukaca, koju je Sörensson nazvao transtroemeriana, u počast Tomasa Tranströmera, a sve to prigodom pjesnikova osamdesetog rođendana, 2011. Iste godine dobio je Nobelovu nagradu „za svoje zgusnute pjesničke slike iz kojih prosijava svjetlo i koje nam daju potpuno nov pristup stvarnosti“, kako glasi objašnjenje Nobelova odbora Švedske akademije za književnost.
Dobiti Nobelovu nagradu (za koju je Tranströmer bio nominiran osamnaest godina zaredom), znači da sve stvari u nečijem životu bivaju proslavljene, pa i zbirka insekata iz djetinjstva postaje djelo monumentalne važnosti. Švedski prirodoslovni muzej u Stockholmu prigodno je postavio izložbu Tranströmerove kolekcije insekata iz dječačkih dana, popraćenu katalogom entomologa Fredrika Sjöberga, koji u šest lijepih eseja opisuje putešestvije mladoga Tranströmera Stockholmskim arhipelagom u potrazi za najmanjim i najrjeđim kukcima. Naglašeno je i kako se u 21% Tranströmerove poezije spominju insekti, a eseji su predstavljeni citatom Charlesa Darwina: „Iz svega proizlazi da je sklonost prikupljanju buba nagovještaj budućeg uspjeha u životu.“
Tomas Tranströmer, koji je dobitkom Nobelove nagrade za književnost ujedno postao i najslavniji entomolog u Švedskoj, rođen je 1931. u Stockholmu. Otac mu je bio novinar, a majka učiteljica, kći kopilota lučke kapetanije. Roditelji mu se rastaju rano, pa ga odgaja majka, uz veliku bakinu pomoć. Studirao je povijest i povijest religije, književnost i psihologiju. Cijeli radni vijek radit će kao psiholog u institucijama za preodgoj maloljetnih delikvenata. Prehranjuje obitelj i često je primoran praviti dulje stanke u pisanju. Putovao je na Island, u Tursku, na Bliski istok. Proputovao je sve zemlje južne Europe, uključujući tadašnju Jugoslaviju. Često se vraća u Grčku, odlazi u Maroko, ali i putuje diljem svijeta, kad god mu se pruži prilika.
Skandinavska klima i osebujan krajolik koji se istovremeno i zatvara i otvara poput prozora prepuštena ukriženim vjetrovima, snažan su pečat njegove poetike. Ibsen je jednom, misleći na rodnu Norvešku, napisao kako ih „fjordovi sve čine filozofima“. U Stockholmskom arhipelagu više je od 17.000 otoka, od kojih su mnogi naseljeni barem tijekom ljetnih mjeseci. Tranströmerov djed posjedovao je kuću na malom otoku Rumnarö. Tamo je Tranströmer provodio duga ljeta djetinjstva. I poslije često je putovao na Rumnarö kada je želio pisati. U šetnjama tim živopisnim otokom, u ljepoti prirode, gradila se precizna smislenost njegove, metaforama bogate, pjesničke imaginacije.
Glazba je njegova istinska ljubav, neodvojiva od pisanja. Glazba ga prati svuda kroz poeziju. Piše slušajući Schuberta, Griega i Liszta. Iz glazbe izvlači naslove pjesama, a pjesme mu često i govore o skladateljima. Na mjestima su i strukturirane poput glazbenih djela. Gondola tuge prati trag dva Lisztova djela za klavir koja je komponirao nakon što je posjetio kćer Cossimu i njezina muža Richarda Wagnera u Veneciji (Wagner je umro nekoliko mjeseci poslije). Schubertiana govori i o tome koliko toga moramo vjerovati da bismo živjeli svoj svakodnevni život, a da ne potonemo u zemlju:
„... Vjerovati masi snijega koja se drži na litici iznad sela. / Vjerovati u obećanja o šutnji i u osmijeh razumijevanja, / vjerovati da telegram o nesreći nije upućen nama i da / iznenadni zamah sjekire neće doći iznutra. / Vjerovati u osovine kotača koji nas autocestom nose usred / čeličnog roja, tri stotine puta uvećanog. / Ali ništa od svega toga nije ustvari vrijedno našeg povjerenja. / Onih pet gudala kaže nam da možemo vjerovati nečem drugom. / Čemu to? Nečem drugom, i prate nas komad puta do tamo. / Kao kad se ugasi svjetlo na stubištu i ruka – s povjerenjem – / krene do slijepog rukohvata koji nas vodi u mraku.“
Od mladosti strastveni pijanist, Tranströmer s putovanja uvijek donosi pronađene partiture. Kad u pedeset devetoj godini života doživi srčani udar, desna strana tijela ostaje mu oduzeta; ne može se kretati, a govor mu je ograničen na dvadesetak riječi. Njegova supruga Monica njegov je glas i oslonac. On nastavlja pisati i svirati klavir, lijevom rukom.
Tranströmer šezdesetih godina postaje poznat u svijetu putem prijevoda na engleski Roberta Bligha. Od tada do danas postao je najcjenjeniji švedski pjesnik, preveden na više od šezdeset jezika. Prevode ga i hvale Czeslaw Milosz, Bei Dao, Seamus Heaney, Josif Brodski. Odavno je neizostavan u antologijama svjetske poezije. Kod nas se pojavljuje tek s nekoliko pjesama u časopisima, ništa ozbiljnije, i tako desetljećima.
U knjizi u izdanju Frakture sada imamo čitav autorov opus, poeziju i kratku prozu u izvanrednom prijevodu Sonje Bennet, što ovu knjigu čini izdanjem od iznimne važnosti za naš prijevodni fundus, ne samo švedske, ili skandinavske, nego vrhunske svjetske poezije. Unutra se nalaze zbirke poezije: 17 pjesama; Tajne na putu; Nedovršeno nebo; Tonovi i tragovi; Vid u mraku; Staze; Baltici; Barijera istine; Divlji trg; Za žive i za mrtve; Gondola tuge; Zatvor; Velika zagonetka; Sjećanja me gledaju (prozni zapisi).
„Kako pjesma raste, ja se sužavam” – jednom je rekao. Poezija, glazba i priroda isprepleću se kod Tranströmera s memorijom i poviješću. Nije sklon olakom kategoriziranju, zna da je ljudska svijest poput padobrana i da najbolje radi otvorena. Tranströmer se u bodelerovskoj „šumi simbola“ hvata tema poput smrti, samoće, čovjeka unutar prirode, unutar sebe sama, a poradi šokova sadašnjosti spreman je zagrabiti i daleko u povijest.
„Iza svakog koji ide lebdi križ koji nas želi / sustići, proći pored nas, sjediniti se s nama. / Nešto što bi nas htjelo zaskočiti odostrag i pokriti / nam oči šapćući ‘Pogodi tko je!’“, stoji u pjesmi Ulice Šangaja.
U pjesmi Vermeer, iz zbirke Za žive i za mrtve, piše: „Bolno je prolaziti kroz zidove, čovjek se od toga razboli ali mora se. / Svijet je jedan. No zidovi... / Zid je dio tebe samog – / Bilo da to znamo ili ne znamo tako je za sve osim za malu djecu. / Za njih zida nema. / Vedro se nebo naslonilo o zid. / Kao da se moli praznini. / A praznina okreće lice prema nama i šapće / ‘Nisam prazna, otvorena sam.’“
Pjesnik nam tako otvara prostore kroz koje prodiremo u prazninu. U pjesmi Čistina, iz zbirke Barijere istine, kaže: „U šumi postoji neočekivana čistina koju nalazi samo onaj koji se izgubio. Čistina je ovdje okružena šumom koja guši samu sebe... Gusto prepleteno drveće mrtvo je sve do vrhova gdje nekoliko pojedinih grančica dodiruje svjetlo. A dolje: sjena leži na sjeni, močvara raste. Ali na otvorenom mjestu trava je čarobno zelena i živa.“
U toj travi, ako se zagledamo bolje, pored nas će proći i kukac s početka teksta, s plavim, crnim ili leđima neke druge boje, a u njegovu nebeskom oklopu zrcalit će se suglasje zvijezda i svijeta u vječnom kretanju. To je Tranströmer, to je glazbena Harmonia mundi, to je poezija: izgubiti se u potrazi za neočekivanom čistinom u kojoj nastaje pjesma slobodna od ljudskom obijesti nametnutih utora, bistra i rezonantna, pjesma samosvojna i osamljena, iako bruji različitim glasovima, čak i onima iz drugoga vremena, briljantan i jednostavan stih koji otvara put u složene svjetove, u kojima se možemo barem okrhnuti o spoznaju, nagovještaj nade.
Tomas Tranströmer: Pjesme i proza 1954.-2004.
www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 8.7.2013.
U kratkoj priči “Devet milijardi imena Boga” Isaac Asimov piše o redovnicima samostana na Himalaji koji traže sva imena Boga. Ime Boga sastoji se od svih mogućih kombinacija devet slova, ne računajući besmislene nizove poput onih s tri samoglasnika u nizu. Svijet je stvoren kako bi se ta imena izgovorila, a jednom kad se to dogodi svijet će i propasti. Redovnici zato unajmljuju računalo i dva američka “kompjuteraša” koji će programirati da računalo ispiše devet milijardi mogućih imena Boga...
Svijet budističkih redovnika svijet je ograničenog, ali golemog niza imena. Švedski pjesnik Tomas Transtroemer svijet je potražio u najmanjem mogućem nizu riječi. Na posljednoj stranici njegove posljednje pjesničke zbirke (“Velika zagonetka”, 2004.) stoji sićušni haiku. Tu su tri kratke rečenice, šačica riječi - a u njima, kako se kaže, “čitav svijet”.
“Ljudi ko ptice.”, prvi je stih. Transtroemer čitav život piše o avionima. Brodovi i automobili također su jak motiv. Oni su utrobe od metala koje nose ljude. U autu je čovjek u bezvremenskoj kapsuli, odvojen od svijeta. U brodu se odražava ravnoteža svijeta: “ako je srce s lijeve strane, potrebno je nakriviti glavu malčice udesno, nemati ništa u džepovima, ne raditi nikakve velike pokrete, ostaviti svu retoriku.” (“Uspravno”, zbirka “Vid u mraku”, 1970.). Avion koji se odražava na zemlji sjena je križa. Putujuća sjena koja se pretvara u leteće mjesto raspeća: “Neki čovjek čuči na polju i kopa. / Dolazi sjena. / U djeliću sekunde u središtu je križa.” (“Na otvorenom”, zbirka “Tonovi i tragovi”, 1966.)
S neba, kojim u metalnom križu leti čovjek, Transtroemer se spušta na zemlju. Drugi stih glasi: “Stabla jabuke cvatu.” Priroda je glavna tema Transtroemerove poezije. Od prve do zadnje pjesme sabranih djela “Pjesme i proza 1954. - 2004.” priroda je gaza natopljena kloroformom na ustima i nosu poezije. Mora, šume, rijeke, sunce, mjesec („albino sunce”), zvijezde, konji, pa opet konji, sjeme (koje se “rita u zemlji”), lišće, magla, vjetar, lastavice, slavuji, kiša... u velikoj se isprepletenoj masi valjaju i lelujaju kroz Transtroemerovu poeziju. Ovdje tek jednostavno navodi voćke u cvatu. Tipično japanski.
Slijedi zadnji stih i jednostavna poanta: “Velika zagonetka.”... U tri koraka, od metala na nebu i čovjeka u njemu, preko cvatuće obnove prirode, do zajedničkog misterija prvog i drugog, Transtroemer daje prepoznatljivu i sažetu sliku svijeta. Ako se svijet i postojanje mogu izraziti u nekoliko jednostavnih slika i kroz tri jednostavna stiha - onda su to (između ostalog) i ova tri stiha...
Ideja da se svijet može stvoriti i izraziti kroz ograničen broj slova i riječi u temelju je i kršćanstva. Bog stvara svijet “ex nihilo”, samom riječju. Koncept “ničega” dugo je bio stran zapadnoj civilizaciji. Grci nisu uopće mogli pojmiti ideju “ničeg”, Rimljani nisu poznavali nulu kao broj (što im je stvaralo velike probleme kod množenja). Nula je na Zapad konačno stigla iz Indije preko Arapa. No oko trećeg stoljeća naše ere crkveni su oci osmislili radikalno novu kozmogoniju. Svijet je stvorila Božja riječ, i to bez ikakvog od prije postojećeg materijala. Ta doktrina stvaranja “ex nihilo” postati će i dio islamske teologije.
Uz Transtroemera se često veže kršćanstvo. No isto tako bi se mogao navoditi i islam, ili čak ateizam (koji se u ontološkom smislu oslanja na Veliki prasak). Ne zato što je Transtroemer prakticirajući musliman (ili ateist koji vjeruje grčki racionalizam), već zato što prirodu promatra kao pulsirajuće čudo kreacije; kreacije koju baš kao i u poeziji iz ničega stvara riječ.
Priroda, Bog (čija je snaga “smotana u mraku”; “Švedske kuće na osami”, zbirka “Tajne na putu”, 1954.), kreacija “ex nihilo” - markacije su Transtroemerova pjesništva. Ništa novo; uobičajeno pjesničko “čuđenje” na svijet i na samu poeziju - ali golemog kalibra: upravo nobelovskog. Krenuli smo od malog haiku trostiha sa samog kraja zbirke. On je nešto poput posljednjeg listića visokog stabla. Krenemo li se spuštati tim stablom Transtroemerova se tematika Prirode, Boga i Kreacije grana duboko prema dolje, cirkulirajući kroz razgranato deblo sve do zamršenog korijenja.
Negdje u samom živčanom i kozmičkom središtu te pjesničke slike nalazi se “Schubertiana” (zbirka “Barijera istine”, 1978.). Ovdje svijet ne stvara Bog, nego čovjek. Ali bitna je kreacija. U ovom slučaju glazbena. Kao što je Transtroemer u svojoj haiku-pjesmi pokušao uloviti svijet u najmanjem broju riječi tako se ovdje hvataju niti jednog čitavog života “u nekoliko / prilično običnih akorda za pet gudala”.
Čudo je, kako ti akordi “uspijevaju natjerati rijeku da proteče kroz ušicu igle”. A čudo je, i da je taj kojem to uspijeva “debeli mlađi gospodin iz Beča, među prijateljima poznat kao / “Spužva”, koji je spavao s očalima”... Dakle, spojimo nekoliko akorda i debelog gospodina (kao što se spojio čovjek u avionu i voćka u cvatu) i opet zaključimo: velika zagonetka. Moramo vjerovati matematici, fizici, i kemiji. A možemo vjerovati i ovih pet gudala. Mogu nas i ona voditi: “Kao kad se ugasi svjetlo na stubištu i ruka - s povjerenjem - / krene do slijepog rukohvata koji nas vodi u mraku.”
Tomas Transtroemer (1931., Stockholm) napisao je tek nešto više od dvjestotinjak pjesama. Radni vijek proveo je kao psiholog u popravnim domovima. U slobodno vrijeme putovao je od Balkana i Afrike do New Yorka. U poeziji je našao suputnika. S njome je prelazio geografske dužine, ulazio u prirodu i gradove, s njome je putovao u djetinjstvu (ugledavši balvane u snijegu pita ih “Idete li sa mnom u moje djetinjstvo?” Rekli su “da”., pjesma “Topi se”, zbirka “Nedovršeno nebo”, 1962.).
U 59-oj od posljedica srčanog udara postaje nepokretan, i gotovo bez moći govora. Piše i dalje, sada lijevom rukom. Godine 2011. dobiva Nobelovu nagradu za književnost. Taj Nobel kraj je dugog puta, svih pređenih morskih brazdi, gustih šuma, i prometnih ulica. No po njega nije trebao daleko ići. Izašao je i skrenuo iza ugla, kao da odlazi do dućana ili kavane. Nobel kao da je oduvijek za njega bio tu.
'U Tranströemerovim pjesmama nema ni traga dociranja'
tportal.hr, Gordan Duhaček, 6.3.2014.
Prevoditeljica Sonja Bennet dobila je nagradu za prijevod poezije od Društva hrvatskih književnih prevoditelja za svoj rad na prepjevu opusa nobelovca Thomasa Tranströmera, čije je pjesme prošle godine prvi put na hrvatskom jeziku objavila Fraktura. Sa Sonjom Bennet razgovarali smo o Tranströmerovim pjesmama i osobnim iskustvima prevoditeljice s ovim velikim skandinavskim pjesnikom.
Započnimo prvo s Vašim osobnim doživljajem Transtromera. Živite dugo u Švedskoj, jeste li bili svjesni njegove poezije prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost?
U Švedsku sam se doselila sredinom sedamdesetih, kada je Tranströmer već uspio oduševiti čitalačku publiku svojim prvim trima zbirkama tiskanim 1954., 1958. i -1962., ali isto tako pasti u nemilost tadašnjih književnih krugova zbog svoje 'socijalne i političke neangažiranosti' i nigdje ga nije bilo za vidjeti. Pojedinosti o njegovu životnom putu, to da je čitavo vrijeme bio zaposlen kao psiholog i savjetnik u odgojno-popravnim ustanovama za delikvente i da je na tom poslu samozatajno ostao sve do mirovine, prehranjujući obitelj, saznala sam tek nakon što je dobio nagradu! Isto tako kao podatak da je u svaki slobodni trenutak putovao Europom, držao seminare poezije u Americi, pa čak stigao do Dalekog istoka. Nisam znala da je istovremeno izvan domovine bio toliko cijenjen i prevođen. Pazite, među ranim prevoditeljima bili su velikani kao što su Cheslaw Milosz, Josif Brodski i Bei Dao! O tome je švedska javnost saznavala tek u kraćim vijestima preko televizije. Tek ranih osamdesetih, kada je izašla Transtroemerova deveta zbirka 'Divlji trg', u jednom kasnom radio programu o kulturi, prvi put sam uočila njegov poseban, skandirajući glas koji je čitao pjesme, tada meni još pomalo nerazumljive.
Dok sam hodala naokolo s dječjim kolicima, iz izloga knjižara, s plakata u cijeloj figuri, prodorno me promatrao mršavi dugonogi muškarac u prekratkom baloneru okružen primjercima svoje posljednje zbirke. Bio je to svjetski putnik Tomas Tranströmer rehabilitiran na domaćem planu!
Kad smo se konačno osobno upoznali, sjedio je nažalost u invalidskim kolicima, kao rezultat moždanog udara koji je doživio u pedeset i devetoj godini. Tog popodneva u Muzeju Sredozemlja u Stockholmu čitale su se pjesme rumunjskog pjesnika Marina Sorescua u švedskom prijevodu. Transtroemer je sjedio kao začaran. Kad su došle na red njegove pjesme i njihov prijevod na rumunjski, namijenjen pjesnicima kolegama s druge strane, na neki način još uvijek prisutne željezne zavjese, ljudi su ostali vrlo ozbiljni i on se uzvrpoljio. 'Pa ne pišem valjda tako dosadno', citirala ga je kasnije supruga dodavši da je isto tako uočio tko se od nas prisutnih tu i tamo nasmijao. Osjetila sam se polaskano.
A onda me posramio jeftini primjerak meko ukoričene zbirke Tranströmerovih pjesama koji sam nedavno pronašla neprolistan u vikendici! Impulzivno kupljen davnih osamdesetih za ljetno čitanje i odložen na stranu u trci za životom. Danas, nakon prevođenja cjelokupnog Tranströmerova djela znam da ta zbirka sadrži neke od meni danas jako dragih pjesama. Tada propuštena! Očito se radilo o mom sazrijevanju. Prije se nismo mogli naći.
Koliko je on zapravo poznat pjesnik u Švedskoj? I možda još važnije, koja je pozicija poezije u švedskoj (književnoj) javnosti?
Koliko je danas osamdesetdvogodišnji Tomas Tranströmer zapravo poznat i omiljen pjesnik u Švedskoj, vidjelo se nakon što je u listopadu 2011. dobio Nobelovu nagradu za 2012. godinu. U bezbroj reportaža napravljenih narednih dana na ulicama pjesnikovi sunarodnjaci spontano su progovarali njegovim riječima. Na trenutak bi gledali u zemlju, a onda izgovorili pokoji stih ili prepričali dio pjesme kojeg su se tog časa, uzbuđeni, uspjeli sjetiti. Tranströmerove duže pjesme satkane su od manjih zasebnih cjelina, portreta, pričica, koje svaka na svoj način ilustriraju nešto što će nam pjesnik u posljednjoj strofi neočekivano reći, a što će opravdati, pojasniti njihovo mjesto u pjesmi, i istovremeno baciti novo svjetlo na cijelu pjesmu.
No svatko se najlakše sjeti redaka u kojima prepoznaje dio vlastita puta. S obzirom na to da se radi o naciji koja živi s prirodom, spominjali su se sutoni na moru, šume u određeno godišnje doba te ptice i kukci od kojih kod Tranströmera sve vrvi! Čula sam također da je jedan Šveđanin s čuđenjem upitao poznanika Arapa što on ima od toga da čita nobelovčeve pjesme, sad već prevedene na arapski, a koje toliko govore o šturoj švedskoj prirodi koju nije ni vidio. Čovjek mu je odgovorio: 'Ali taj vaš pjesnik meni govori nešto o mojem životu!'
Veliki poznavalac Tranströmera, švedski pjesnik Kjell Espmark, inače profesor književnosti i dugi niz godina predsjedavajući u Nobelovom odboru za odabir književnog laureata, posjetio nas je u Zagrebu tijekom Tranströmerove godine. Došavši na promociju svoje zbirke pjesama 'Mliječna staza' na hrvatskom, Espmark je u knjižnici HAZU-a govorio i o načelima dodjele Nobelove nagrade. Istina je, predugi su vremenski intervali između nagrađenih pjesnika, priznao je Espmark. Od Wislawe Syzmborske do Transtroemera prošlo je šesnaest godina. No to ne znači da je, kako se često čuje, poezija na putu da nestane. Ona je maksimalno sažet i učinkovit oblik izražavanja. Nesmotreno je misliti da će baš ovo naše, istina, pomalo čudno vrijeme zatrti sve stihove, od Horacija nadalje, kako na primjer zna reći turski pisac Orhan Pamuk. Današnji roman, a naročito Pamukov, svoje korijene upravo vuče iz poezije. Istovremeno neki pjesnici prelaze na prozu tražeći izraz koji im bolje odgovara. Interakcija poezije i proze neminovna je.
Kako ste se odlučili na prevođenje cijelog Tranströmerova opusa? Je li Vas bio strah krenuti u tako izazovan pothvat? S čime ste se najviše mučili kada ste počeli prevoditi?
Pošla sam od pjesama koje su me privukle, a te su opet poslužile kao ključ za sljedeće i tako redom. Nakon nekog vremena Tranströmerova poetika bila je otkrivena. Postupak je pomalo nalikovao traženju gljiva: kad napokon ugledate prvu crnu trubicu, u sljedećem trenutku vidjet ćete ih sve četiri stotine! Tomas Tranströmer u moj je život ušao odjednom i zauvijek, usred prevođenja. Otvorio je sva moja vrata. Nisam osjećala nikakav strah pred zadatkom, prije ushićenje pa sam radila i po dvanaest sati dnevno, tako da je prijevod zgotovljen za sedam mjeseci.
Profesor Espmark mi je nakon posjeta Zagrebu poštom poslao svoju monografiju Tomasa Tranströmera koja nosi naslov 'Formule putovanja', studiju poezije Tomasa Tranströmera iz 1983. Pošiljka je, greškom izdavačke kuće otišla na dvomjesečno proputovanje do Vijetnama (!). Naime u Aziji danas vlada velik interes za nordijsku književnost i kontakti se produbljuju. Tako sam monografiju dobila kada je moj prijevod već stigao u ruke izdavača Frakture. Mnogo sam naučila čitajući je, no nasreću, nije bilo potrebe za promjenama. Želim reći da s Tranströmerom čovjek ne može pogriješiti ako ga je jednom shvatio. Ostaješ blizak i nikad se ne osjetiš preveslan. Njegova je velika erudicije prisutna, ali ne opterećuje. Poznavaoci safičke strofe, Biblije, Svetog Augustina, francuskih simbolista, i T. S. Eliota, naravno, mogu dodatno uživati. Tranströmerov pjesnički izričaj sastoji se od običnih, jednostavnih riječi koje svi možemo razumjeti i koje u međusobnom dodiru rađaju nešto novo. Kroz šavove njegove pjesničke slike prosijava svjetlo, značenje, poruka. Sam pjesnik pak tvrdi da nema poruke, već da nju učitavamo mi sami. Za mene osobno, transtroemerovska metafora je svjetlo pronicanja, uvijek na tragu istine, 'a-ha osjećaj' koji mi omogućuje da svijet vidim kroz nove naočale.
Zanimljivo je i da se u jednoj pjesmi Tranströmer dodiruje i ovih prostora, kojima je putovao pedesetih godina. Što kažete na njegovu 'dijagnozu' tadašnje Jugoslavije, koju opisuje kao zemlju smrknutih lica?
Tranströmeru je svaka dogma mrska, bez obzira je li to na prostoru postkomunizma ili kapitalizma, njegova reakcija u vidu slike stiže istančano i nepogrešivo: '...Partijski dužnosnik na glavnom trgu / u selu sa smradom štale i bijelim kućama. / Slijedi ga njegovo nebo: visoko / i tijesno kao minaret iznutra...' ('Formule putovanja', zbirka 'Tajne na putu' 1958.)
Pjesnik kojeg su sedamdesetih u Švedskoj proglasili neangažiranim, radije je putovao nego stajao na barikadama književnih salona. Pedesetih je prolazio Balkanom, sedamdesetih se zauzimao za države Baltika gdje je nakon dugih godina sovjetske vlasti došlo do izolacije otočkog stanovništva i propadanja malih zajednica. Osamdesetih se pak bunio se protiv nepravde u komunističkoj Rumunjskoj solidarizirajući se s kolegama pjesnicima i izdavao njihove pjesme u sklopu svojih zbirki, ponekad i na vanjskim koricama. Ustrajao je i u davanju moralne podrške prijateljima intelektualcima u Istočnoj Njemačkoj pišući im pisma unatoč cenzuri. Ukazivao je na neučinkovitost švedske administracije kao i na teror potrošačkog društva u SAD-u. No naglašavao je da svaki problem govori svojim jezikom i da se naoko slični problemi ne mogu rješavati na isti način.
Kad to ovako nabrajam, i sama se umorim od uvriježenih formulacija! Rado bih upozorila čitatelje: u Tranströmerovim pjesmama nema ni traga dociranju. Postoje samo njegove svježe slike u pjesmama koje bude svježe misli u našim glavama. Transtroemera moramo čitati, a ne objašnjavati ga.
Značajan dio Tranströmerove poezije tematizira prirodu; što je specifično u njegovu odnosu prema svijetu koji nas okružuje? Zašto pronalazi toliko inspiracije u, recimo to banalno, brdima i dolinama?
U Tranströmerovoj poeziji priroda je sveprisutna. Bilo da je to zimska idila u prigušenom osvjetljenju, ili široka panorama ljeta u jasnom svjetlu, priroda je uvijek utjeha, nešto veće, na što se čovjek može osloniti. U njenom krilu on se odmara, nalazi potvrdu o pravilima življenja. Sve raste, razvija se, cvjeta, stari, suši se i umire. Ona je čini se prelazan oblik prema zagrobnom, svemirskom transcendentalnom. U pjesništvu koje govori o prirodi vladaju prirodni zakoni, postoje plima i oseka, pušu vjetrovi. Tako u pjesmi Carillon, koja se događa u Flandriji pjesničko ja govori: 'Niske su moje obale, popne li se smrt još dva decimetra / potopit će me.' U drugoj pak kaže: 'Svijetom ide druga, ozbiljnija oluja / prislanja usne na našu dušu / i puše da izmami ton. Strahujemo / da će nas izdušiti do kraja.'
Između našeg malog bića i nepreglednog svemira pjesnik osjeća taj ogromni udah, čuje šum velikih vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Istovremeno dok hrabro gradi vertikalne mostove prema van, on ide prema vlastitom centru nastojeći ne pasti u veliki bezdan koji je posvuda oko nas. Spas i utjehu čovjek pronalazi u više stvari, kaže nam Tranströmer. Osim prirode, tu je i povijest koja govori o davno umrlim ljudima, čija djela još uvijek postoje za nas i tako ih čine besmrtnim. Svaka umjetnost, a nadasve muzika i poezija, baš kao i vjera, predstavljaju za Tranströmera čvrst oslonac. Spas vidi u kretanju, u našoj znatiželji koja nas tjera naprijed u život. Ali u kretanju je prisutno i mirovanje. Pjesma 'Ostinato' počinje eliotovski: 'Pod mirnom točkom jastrebova kruga...' Kad mirujemo, jasnije uočavamo detalj, detalj koji je u svojoj savršenosti potvrda stvaralačke snage, zvala se ona Život, Smisao ili Bog.
Kako ste preveli cijeli njegov pjesnički opus, što mislite o Tranströmerovu pjesničkom razvoju kroz desetljeća? Postoje li neke velike razlike između mladog i starog Tranströmera?
Nema razlike u stvaralaštvu mladog i starijeg Tranströmera. Slično kao Mozart, otpočetka je imao potpuni talent. Pisati je počeo vrlo rano, već u prvim razredima gimnazije. No kako je pisao vrlo sporo i promišljeno, tijekom pedeset godina dao je svega tristotinjak stihova i nešto proze. Njegova pjesnička estetika ne mijenja se kroz godine: metaforika ostaje originalna i prepoznatljiva, a mistika prirode uvijek je prisutna. Pjesme se uvijek odlikuju muzikalnošću i prirodnom dikcijom dok se motivi i naglašenost nekih tema mijenjaju. Postoje dva tipa pjesama: duga, široko 'zapasana' pjesma, te jasna kratka pjesma koja nastaje usput, uz ovu dugačku. 'Stihovi u jednoj te istoj pjesmi ponekad se učine nespojivim. Ali veza između njih se polako uspostavlja i pojavljuje se čitava mreža značenja. Izrazi se spajaju ispod površine vežući se jedan na drugi, na način na koji morsko dno spaja kontinente', zgodno se o Tranströmerovoj tehnici izrazio pisac i teoretičar poezije Niklas Schiöler. Iz ograničenog broja jednostavnih riječi u Tranströmerovoj poeziji nastaju čitavi svjetovi. A riječi postaju jezik.
Može li se povući paralela između Transtroemera i nekog hrvatskog pjesnika, odnosno postoji li netko u tematici i izričaju sličan njemu?
Naša čvrsta paralela s Tomasom Tranströmerom za mene je Slavko Mihalić, ali o tome jedan drugi put.
Tomas Tranströmer : Pjesme i proza 1954.-2004.
mvinfo.hr, Marko Pogačar, 27.03.2015.
Švedski pjesnik Tomas Tranströmer (15. travnja 1931. - 26. ožujka 2015.), osamnaest puta zaredom nominiran za Nobelovu nagradu (koju je 2011. i dobio), jedan on najprevođenijih i najčitanijih svjetskih pjesnika, paradigmatski je primjer istovremeno visokokodiranog, kompleksnog, stilski rafiniranog i zanatski suverenog “pjesnika za pjesnike” i autora s čijim se tekstovima – za razliku od dobrog dijela suvremene lirske produkcije – uspješno identificiraju mnogo širi čitateljski krugovi.
Iako sasvim suprotnog pristupa prijevodima i mnogočemu drugom, Tranströmerov bi se “status” i položaj u švedskom koliko i globalnom književnom polju lijepo dao prispodobiti onome što ga u domaćem ima Danijel Dragojević. Oba su autora manje ili više eksponirana središta unutarcehovnih lirskih galaksija i presudno su utjecala na sada već brojne generacije nakon njih formiranih pjesničkih glasova (bilo da se radilo o afekciji i oponašanju ili različito manifestiranome otklonu), dok se u njihovim stihovima u isto vrijeme lako pronalaze mnogi koji za poezijom inače rijetko ili nikako posežu.
Nije, ipak, riječ o nekovrsnom postmodernističkom “dvostrukom kodiranju” – oba autora dosljedno njeguju zasade modernizma, pa i naraštajno pripadaju njegovom drugom valu – već o spomenutoj specifičnoj sposobnosti transkodiranja svakidašnjeg, dostupnoga (dominantno organom vida evidentiranog) iskustva u sofisticirani visokomoderni registar. Na svjetonazorskoj i svjetotvornoj ravni, no to je već tema nekoga drugog teksta, dijele ovi autori i prividno paradoksalnu sklonost doduše “mekom”, ne pretjerano regresivnome antimodernizmu.
Tranströmer je u hrvatskim prijevodima donedavno ipak bio slabo dostupan. Po periodici mogli su se pronaći sporadični prijevodi Mate Tafre, Željke Černok i još pokojeg prevoditelja/ice sa švedskog izvornika (znali su se pojaviti i časopisni prilozi prevedeni s engleskog i drugih jezika), dok su presudnu ulogu u kakvoj-takvoj prepoznatljivosti pjesnika na prostoru jugoslavenskih književnosti imali višekratni prilozi pisca i prevoditelja Mome Dimića (koji je s Tranströmerom bio i prijateljski vezan), objedinjeni u Nolitovom izdanju “Sabranih pesama” iz 2003. Opsežno će i bogato opremljeno petstostranično Frakturino izdanje u izvrsnom, nagrađenom prepjevu Sonje Bennet, koje donosi sve do sada objavljene pjesničke knjige te prozne, memoarske zapise naslovljene “Sjećanja me gledaju”, odsada ipak predstavljati ključnu, pa i jedinu potrebnu bibliografsku jedinicu za otključavanje pjesnikova toplo-hladnoga svijeta.
Već u prvijencu naslovljenom 17 pjesama, kojeg 1954. objavljuje kao dvadesettrogodišnjak, postavio je Tranströmer sve njegove temeljne koordinate, koje će u idućih dvanaest pjesničkih knjiga (radi se o fizički nevelikome opusu od tek nešto više od 200 pjesama) samo raspisivati i utvrđivati. Čvrsto ukotvljen u domicilni sjeverni areal, njegovu klimu, floru i faunu (s galebom kao nekovrsnim totemom, promatranim i promatračem, tajnim zastupnikom pjesnikova oka i glasa), njegov se modernistički simbolizam, na početku poškropljen klasičnom formom, a kasnije nerijetko kondenziran do haikua, u složenome mozaiku ispliće oko opipljive misterije života.
To je svakodnevno, kojem se najčešće pristupa iz neke statične slike i utemeljeno je na opisu, istovremeno detaljnom i sasvim apstraktnom te podrazumijevajući prožimanje indukcije i dedukcije, podloga za mističku zapitanost i raspredanje eshatoloških tema, dok nad svim suvereno bdije nazočnost zatučenog diva. I kasnije, kada perfekt postaje “legitimnim vremenom” sve se kod Tranströmera odvija ovdje i sada, u nepokrenutoj svevremenosti, nekoj vrsti zamrznute sadašnjosti, trajnoga prezenta (Sadašnjost – ta vječno svježa rana. / Sadašnjost – ta vječno krvava točka.): i kada pričaju priču te su pjesme bliže fotografskim zapisima situacije, sličnije statičnom kadru nego dinamičnoj vožnji.
A to veliko mirovanje neprekidno pršti od prisutnosti, objave, najave Događaja: iako ga možda trenutno ne vidimo, sjeme se rita u zemlji. Metafora broda, koja postaje krovnom i globalnom, posreduje između ovozemaljskih i onozemaljskih krajnosti. Crna gondola iz kasne Gondole tuge integrira na neki način onu izvučenu, raspremljenu lađu Švedske iz epiloga prve knjige, s čitavo vrijeme prisutnom glazbenom podlogom (riječ je o naslovu Lisztove skladbe). I sam pasionirani pijanist, Tranströmer pjeva u čvrsto ritmiziranim, odmjerenim stavcima u kojim uvijek rezonira eho nadređene strukture, a muzikološki termini i izravne reference na kompozitore (Bach, Palestrina, Haydn, Schubert, Liszt, Balakirev...) obilato su zastupljeni i utkani u tkivo pjesama.
Osnovno je i najefektnije autorovo oruđe ipak živa, precizna metafora koja, kao galeb u poniranju za plijenom, razgrće očvrsli veo prepoznavanja i čini da te fine slojeve svakidašnjice ponovno, ili možda po prvi put zaista vidimo. Buđenje je padobranski skok iz sna, no pitanje je što nakon tog pada – hoće li zaista veliko svjetlo zasjati nad našim glavama?
-
Marko Pogačar preporučuje
Pjesnik, prozaik i esejist, Marko Pogačar (rođen 1984.) jedan je od najvažnijih glasova mlađe suvremene hrvatske književnosti. Za ovu je priliku odabrao pet Frakturinih naslova koje smatra posebno vrijednima pozornosti uz neizostavnu napomenu da bi već sutra taj izbor mogao izgledati drukčije.
Slične knjige
-
Arkana Fausta Vrančića ŠibenčaninaSpecial cijena 19,00 € Redovna cijena 21,11 € -
Glava velike ribeSpecial cijena 5,00 € Redovna cijena 13,14 € -
Kristalni kardinalSpecial cijena 19,00 € Redovna cijena 21,11 € -
Ushiti, zamjeranja, opčinjenostiSpecial cijena 11,83 € Redovna cijena 13,14 € -
Gozba Johna SaturnallaSpecial cijena 20,19 € Redovna cijena 22,43 € -
Svjetlost iz davnineSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
-
-
