Pješčana gora

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Mladen Martić

  • Broj stranica: 448

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266499-7

  • Naslov izvornika: Piaskowa góra

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 600 g

Jadzia Maślak odrasta bez oca, heroja poginulog u ratu. Završivši školu, radi kao bolničarka, a nakon fatalne ozljede ruke njezina majka Zofia šalje je dobrostojećim rođacima u industrijski grad Wałbrzych. No već na kolodvoru, u sceni koja kao da je preslikana iz njoj omiljenih ljubavnih romana, upoznaje svog budućeg supruga rudara Stefana Chmuru. Uskoro se sele u golemi stambeni socijalistički kompleks Pješčanu goru, gdje im se rađa i kći Dominika. Mala Dominika potpuno je drugačija od svoje obitelji, a Zofia u njoj konačno pronalazi dio davno izgubljene prošlosti...

U romanu koji ju je proslavio Joanna Bator gradi priču o tri generacije žena jedne obitelji čiji životi svjedoče o gotovo cijelom 20. stoljeću. Ova obiteljska saga odvija se u njezinu rodnom gradu, u kojem, kako piše, u kućama ostalim poslije Nijemaca knjige na gotici idu na potpalu, Wasser se nakon kuhanja pretvara u vodu, a Adolf Hitler Strasse postaje Ulica Vladimira Lenjina. Pješčana gora dirljivo je sjećanje na zauvijek završeno vrijeme, a fatalizam njezinih likova na hrvatski je vjerno prenio Mladen Martić.

Proza Joanne Bator neuobičajeno je izražajna i uvjerljiva.
Twórczość

Pješčana gora jedna je od najboljih knjiga koje sam pročitao u posljednje vrijeme. U glavi su mi još uvijek ritam, zvuk i okus naracije kakvom Joanna Bator zavodi u svojoj knjizi. Jer riječi u njezinu romanu teku poput vodopada kojemu se divimo na fotografiji visoke razlučivosti.
Marcin Wilk, Czas Kultury

To je izražajna i ludo autentična proza. Po mome mišljenju, svakako najbolji roman posljednjih godina. Ako ga još niste pročitali, vrijeme je da što brže nadoknadite to čitalačko zakašnjenje.
Damian Gajda, czytelnia.onet.pl

Otrovna i inteligentna ironija aroma je ovoga romana i važni dio stilističke strategije koju je primijenila Joanna Bator. Jezik Pješčane gore mješavina je naivnoga i vulgarnoga govora te elegantne, disciplinirane naracije. Iskazi likova sjedinili su se s glasom sveznajućeg i sarkastično raspoloženog pripovjedača. Rezultat je distanca, kao da si je autorica htjela odrediti mjesto na pola puta između empatije i poruge.
Dariusz Nowicki, Gazeta Wyborcza

Začitavanje: 'Pješčana gora'

booksa.hr, Zvjezdana Balić, 22.1.2014.

Obiteljski roman uz inteligentnu ironiju pripovijeda o skoro sto godina jedne poljske obitelji i poljskog društva.

Poljska spisateljica, novinarka i profesorica Joanna Bator dosad je objavila četiri romana među kojima se ističe obiteljska saga Pješčana gora (objavljena 2009.). Roman je osvojio nekoliko nacionalnih nagrada, a bio je nominiran i za prestižnu poljsku nagradu Gdynia Literary Prize. Bator je u romanu umjetnički dekonstruirala jednu posve običnu poljsku obitelj kroz nekoliko neobičnih persona. Tako sagu o obitelji Máslak - Chmura čine priče o svakom članu ponaosob, no isječci iz njihova života poprimaju vjerodostojne konture tek uklapanjem u širi spektar, u prošlost vlastite obitelji.

Kritičari su roman ocijenili kao izražajnu i autentičnu prozu koju obilježava inteligentna ironija, a samu su autoricu u ovom romanu smjestili “na pola puta između empatije i poruge”. Možda razlog tome leži i u činjenici kako je autorica događanja u ovom romanu smjestila upravo u rodni grad, Wałbrzych – mjesto gdje su “poslije Nijemaca knjige na gotici otišle za potpalu, Wasser se nakon prokuhavanja pretvara u vodu”, a ulica Adolfa Hitlera postala je ulica Vladimira Lenjina. Takav je ambivalentan ton (prema likovima, običajima, pa i jeziku kojim se koristi) prisutan tijekom cijelog romana. Sama podijeljenost prema onome o čemu piše autoricu ne čini neodlučnom i nedovoljno čvrstom da zauzme jednu od strana, već joj pridaje mogućnost da se prema napisanom odnosi poput kakvog ruskog realista – objektivno i sveznajuće. Bator tako svoje likove ocrtava kao uvjerljive karaktere, minuciozno stvorivši od njih pojedince koje gotovo prepoznajemo te ih promatramo kao stvarne.

Roman započinje prikazom odnosa Jadzije i njezine kćeri Dominike, no ubrzo prerasta u prikaz Jadzijinog života od djetinjstva nadalje. Dominika je u njezin život unijela pomutnju, no ne onakvu kakvu je priželjkivala, već u obliku neprestanog preispitivanja i nemogućnosti pomirenja s tim što to dijete nikad nije nalikovalo njoj i njezin pretcima. Ipak, obje su bake, svaka na svoj način, u njoj prepoznale osobu koja im je na nebrojeno mnogo načina – bliska.

Trima generacijama o kojima piše, Bator obuhvaća gotovo cijelo jedno stoljeće. Time ne pokriva samo osobnu povijest jedne poljske obitelji već i društveno – političke prilike koje su u dvadesetom stoljeću izravno utjecale na živote svih pojedinaca. Usmjerivši se u nešto većem obimu na ženske likove u romanu, autorica vješto umeće i dozu feminističkih nazora prisutnu u mislima likova. Ipak, i prema tom se odnosi dvojako – tematizira osobe kojima je prisutnost muškaraca u njihovom životu imanentna i kojoj se bespogovorno podvrgavaju, no s druge strane nije joj strana problematizacija homoseksualizma (“homoamotamo”), preljuba ili tek naznaka emancipacije.

Odnosi između spolova svojevrsni su akceleratori međuodnosa likova i njihovih razmišljanja, prešutnih želja, priželjkivanih ciljeva – njihovih intimnosti koje ipak ostaju samo njihove. Ipak, likovi se ne čine nezadovoljnima. Naprotiv, prihvaćaju sudbinu koja im je dodijeljena (ipak je tako odlučio Bog / ipak žive u takvoj sredini / ipak su oni obični ljudi kojima je malo dovoljno). No, svojim mislima i, nešto rjeđe, svojim ponašanjem pokreću mini-revolucije koje utječu i na njih same, ali i na bliske osobe koje ih okružuju. Upravo tim buntovnim trenucima likovi u ovom romanu čine iskorak unaprijed, a radnja romana podiže se na razinu literature koja će zadovoljiti i nešto zahtjevnije čitatelje.

Pješčana gora roman je koji svojom pričom nalikuje tipičnim romanima ovakve fabule, no svojim načinom pisanja Bator ipak unosi neke neočekivane elemente koji čine djelo istaknutim, zanimljivim i domišljatim. Obiteljska saga tako poprima životniji oblik od uobičajene romansirane priče o jednoj obitelji promatranoj kroz nekoliko generacija, a likovi ni u jednom trenutku nisu samo papirnati već čitateljima postaju bliski. A to i jest cilj autora koji kreiraju ovakve svakidašnje priče.

 

Alternativna, ženska povijest

Vijenac, Đurđica Čilić Škeljo, 6.3.2014.

Male domovine – književni motiv popularan u poljskoj književnosti još od romantizma, u suvremenoj poljskoj prozi ponovno je osvježen i s nekoliko dobrih romana vraćen na književnu scenu. Prepoznatljiv je u uglavnom muškom svetom trojstvu: identitet, zavičaj, povijest. U romanu Pješčana gora Joanne Bator na djelu je razbijanje toga malodomovinskog koncepta. Naime, ukorjenjujući veći dio radnje u donjošleski Wałbrzych, roman između ostalog progovara upravo o iskorijenjenosti, o „preseljenima“ – o Poljacima koji su istrgnuti iz svojih domova, iščupani iz tzv. izgubljenih zemalja na istoku, i utisnuti u – od ljudi naglo ispražnjene, ali još tople – njemačke domove na tzv. vraćenim zemljama na zapadu. O Poljacima koji panično i uzaludno raskopavaju vrtove dodijeljenih im njemačkih kuća, tražeći u njima zakopano blago, Poljacima koji nagurani u tijesne stanove u neboderu s užasom konstatiraju da unutra nema mjesta za držanje domaćih životinja, Poljacima koji su u novoj raspodjeli adresa, imovine i uloga, sumnjičavi, oprezni, nesretni, tuđi sami sebi, a još više onima s kojima dijele istu sudbinu.

Ili, još preciznije, u romanu je zapravo riječ o ženskoj naraciji gotovo cijeloga dvadesetog stoljeća, s nešto većim naglaskom na njegovu drugu polovicu – desetljeća poljskoga komunizma. Ta opsežna, razgranata pripovijest s naglaskom na alternativnu, žensku povijest stoljeća, unutar sebe nalazi mjesta i za izbor pape, rusku dominaciju, černobilsku katastrofu i perestrojku, ali presudnu ulogu ipak igraju abortusi, porodi, trivijalnost svakodnevice i brutalnost rutine obiteljskog života, posvećenost najbližima i poraz te posvećenosti, koji ima različita lica.

Četiri naraštaja poljskih žena

Četiri generacije žena: Jadwiga koja početkom prošloga stoljeća u braku s mlinarom rađa Zofiju nakon šest nesretnih trudnoća u kojima su plodovi umirali još u utrobi ili su se prerano rađali, preslabi da požive više od nekoliko dana. Zofija, koja nakon neuspješna pokušaja da se, lijeganjem pod jureći vlak, riješi neželjene trudnoće za koju nije bila sigurna je li rezultat kratkotrajne ljubavi sa Židovom kojeg je skrivala ili silovanja kojim ju je kaznio u nju zaljubljen Poljak, jer joj se oboje dogodilo istodobno, rađa Jadziu. Jadzia, koja se udaje za rudara Stefana, rođena u izvanbračnoj vezi, što je njegova mama pomno krila, rađa blizanke: živu Dominiku i mrtvorođenu Paulinu. U romanu jedino Dominika, za koju je majka isplanirala život u braku s bogatim Nijemcem, ne samo da ne ostvaruje majčin plan nego za svojim pretkinjama ne ponavlja ni imperativ bivanja majkom po svaku cijenu i doživotno. Štoviše, Dominika je predmet požude ne samo svoje lezbijske prijateljice, na što odgovara nježnim prijateljstvom, nego lokalnog, naporno požudna mladog svećenika, u kojega je i sama zaljubljena.

Očevi su u romanu, kao i u vlastitim obiteljima, gotovo statisti. Oni koji ne pogibaju u ratu ili prekasno doznaju da su očevi, ili postaju očevima djeci koja nisu njihova, ili pak bivaju mrtvo prisutni, opsjednuti alkoholnom ovisnošću, metastazama tumora, i uvijek paralizirani zahtjevnošću roditeljske uloge. Gotovo uvijek umiru prerano, doslovno ili simbolički, pa ta muka bivanja-nebivanja ocem, srećom za njih, ne traje predugo. U ženskim likovima pak oslikane su majke koje vole kćer „istodobno i premalo i previše“, majke koje vole naknadno, i sa zakašnjenjem, ne uspijevaju „dovoljeti kćer za godine nevoljenja“, konstatiraju da su posvetile život djetetu koje nisu naučile voljeti, majke koje vole nespretno, naporno, bolno... koje vole kao da mrze.

Izvrstan Martićev prijevod

U pozadini tih odnosa teku desetljeća, muškarci odlaze u jedan, pa u drugi rat, poljska se država pomiče, gutajući u sebe nešto zapadnih krajeva, a istiskujući iz svojih granica otprilike toliko istočnih, uspostavlja se novi društveni ustroj, potom vojno stanje, pa tranzicija. Identitet, nacija, religija, novac, politika... sve to ostaje samo muškom domenom, a kako autorica ne polemizira otvoreno s muškom vizijom stvarnosti i u svome romanu muškarcima dodjeljuje marginalnu ulogu, sve ono što bi, uvjetno rečeno, muška perspektiva primjećivala kao bitno, u njezinu se pripovijedanju pojavljuje kao sekundarno. S druge strane, muška dominacija, iako oslikana samo u konturama, presudna je za ženske živote. Ilustrira se to i s pomoću jednog od življih i dugovječnijih muških likova u romanu, poduzetnoga Kazimierza, koji je lakom na hranu, piće, svoje mlade rođakinje i općenito djevojčice. Za jednoga pijanstva, nakon noći provedene na groblju, nesposoban da se osovi na noge kleči uz kapelicu, što župnik pogrešno shvaća kao krajnju molitvenu poniznost te ga poziva da se u crkvi pridruži vjernicima okupljenima u borbi protiv abortusa. Kazimierz, potaknut vapajima braniteljica začetog života, u sjećanje priziva kako su ga u mladosti „blizanke iz Brzezine navukle na dvostruki abortus“ i nadahnuto govori protiv prekidanja začeća. Ta obrnuta perspektiva što je katkad autorica nudi nije bez cinizma, ali jasno apostrofira ironičnu poziciju žene u svijetu skrojenu po muškom aršinu: muškarac kažnjen abortusom, žena koja vjeruje da je sama skrivila vlastito silovanje, majka koja se veseli što će joj sin biti svećenik jer je to najbolji način da ostane jedina žena u njegovu životu... Takvim patologijama roman obiluje.

Dinamična i disciplinirana naracija Joanne Bator, duhovite i uspjele usporedbe, te rafinirani stil besprijekorno su očuvani u sjajnom prijevodu Mladena Martića, koji posljednjih godina intenzivno, savjesno i s velikom odgovornošću posreduje između suvremene poljske književne produkcije i hrvatskih čitatelja.

Izbor romana Joanne Bator za prijevod na hrvatski jezik dobro korespondira s prije tri godine objavljenim romanom Lala Jaceka Dehnela, u također iznimno uspjelu prijevodu Adrijana Cvitanovića. Ta dva romana, osim što dostojno predstavljaju kvalitetu suvremene poljske prozne književnosti u smislu njezine pripovjedačke vještine, fabularne domišljenosti i stilske sofisticiranosti, na različite načine govore o istom: ženama u prošlom stoljeću. Naglasci su, kao i pripovjedni rakursi, bitno drukčiji. Iako se u frenetičnim poljskim recenzijama Dehnelova romana moglo pročitati da je autor glasom bake Lale ispripovjedio povijest vlastite obitelji, pa i povijest cijeloga poljskog društva, točnije je da je u romanu na djelu pripovjedačka prezentacija samo jednog, vrlo uskog i malobrojnog dijela poljskoga društva – aristokratskog, preko kojega je i ta spomenuta povijest poljskoga društva zapravo prikazana fragmentarno, osiromašeno i iskrivljeno. Klaviri, porculan i prvi automobil, Flaubert i Stendhal na policama, putovanja svijetom, audijencije kod Svetog Oca, poznavanje stranih jezika, velika novčana ulaganja, kurije, nekonvencionalni društveni i obiteljski odnosi... to su rekviziti, inventar i scenografija romana u kojem nam se sugerira da je povijest poljskoga društva dvadesetog stoljeća zapravo šarena slikovnica zapravo nekonfliktnog svijeta, u kojoj vladaju luksuz, lijepe dosjetljive žene i ekscentrični muškarci, a Židovi, Nijemci i drugi pojavljuju se kao epizodni likovi. Čak i kad govori o pokoljima kojima su svjedočile za vrijeme rata, mrtvim muževima i sinovima čije su lijesove dočekivale na kolodvorima, Dehnel svoje junakinje odijeva u korzete, krinoline, kosu im učvršćuje punđama i glave prekriva šeširima. One iz neprijateljskih zamki izlaze zahvaljujući dovitljivosti i koketnosti, milostive su prema služinčadi. Dehnelov pripovjedač, i njegova baka kojoj daje glas, zapravo neprekidno govore tonom povlaštena neznanja jer se cijela dramatična poljska povijest njih doticala tek ovlaš, kad su zbog njezine ćudljivosti ostajali bez svoga finog porculana. Ubojstva, smrti, bolesti, klasna nejednakost, oružani sukobi, sve je to kod Dehnela svedeno na razinu anegdote. Čini se, štoviše, da su i niži slojevi društva: seljaci, sluge, bolesni, siromašni itd. u roman uvedeni samo kao tlo, kao podloga na kojoj će autor odnosno njegova pripovjedačica lakše i vrckavije prikazati svoje i prebivanje svoje obitelji u višim sferama društva.

Dehnelov roman i njegova plemenita baka sjajno naliježu na poljski društveni diskurs koji podupire snobovsku sklonost kolektivne svijesti čiji je kanon u dominantnoj komponenti „plemićki“ pa se taj klasni prefiks vrlo često smatra univerzalno poljskim.

Joanna Bator pak u svojoj Pješčanoj gori daje glas i mjesto onim ženama koje su kod Dehnela rubne i nevažne, prikraćene za pažnju jer je nemaju čime zaslužiti. Domaćice su, medicinske sestre, žene rudara, švelje. U njihovim životima strani jezici prisutni su samo preko televizijskih sapunica, molitvenici i ljubići jedina su im literatura, a automobil je tek dio petogodišnjega plana njihovih na društvenoj ljestvici pri samu dnu pozicioniranih muževa.

Za razliku od Lale, Pješčana gora potvrđuje da suvremena književnost ima snage suprotstaviti se formatiranju i petrificiranju slika jednoga vremena i društvenog ustroja, njegovih vrijednosti i ideja posredovanih jednim, dominantnim rakursom. Ako to može činiti kad je riječ o komunizmu, muškoj dominaciji, heteronormativnosti i patrijarhalnoj paradigmi, nema razloga sumnjati da isti potencijal nosi i kad je riječ o suprotstavljanju bilo kojoj drugoj opresiji, pa i onoj klasnoj.