Pizzerija Kamikaze

i druge priče

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: hebrejski

  • Prijevod: Andrea Weiss Sadeh

  • Broj stranica: 160

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266647-2

  • Naslov izvornika: The Bus Driver Who Wanted To Be God,  Pipelines, Missing Kissinger, Kneller’s Happy Campers,  The Nimrod Flipout

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 270 g

Da se može napraviti, karta svijeta po Etgaru Keretu imala bi svoj Teksas i svoj Tel Aviv, svoje šutljive anđele i ambiciozne vozače autobusa. Na nju bi bili ucrtani selo u Uzbekistanu gdje još i danas stoji ulaz u Pakao i mjesto na koje nakon smrti odlaze samoubojice – gdje slavni pjevač, izvjesni Kurt, ne prestaje jamrati, a arapski se teroristi odaju alkoholizmu, jer u tamošnje barove ne zalaze obećane im hurije.

Da se može nacrtati, karta svijeta po Etgaru Keretu na sebi bi imala pregažene pse, beznadno trezvene roditelje, prve ljubavi i izdaje, neodoljive kasice-prasice, i dobrim bi dijelom odgovarala karti djetinjstva: sve na njoj bilo bi nam poznato, ali i kao da sve to vidimo prvi put. (Legenda bi joj sadržavala riječi poput “seks”, “Kafka”, “Holokaust”... ali i druge – za samo 79,00 kn ova jedinstvena karta garantirano se prilagođava svakom čitatelju!)

Da se može proizvesti, karta svijeta po Etgaru Keretu mnoge bi zbunila, a još brojnije usrećila, što, nažalost, otežava serijsku proizvodnju. Na njoj, svijet bi nam najednom izgledao malo apsurdniji i malo istinitiji, malo luđi i ljepši, možda čak i malo više naš – a s tim bi (sa svijetom ili s nama) nešto valjalo započeti, zar ne?

I baš zato, jer takve karte nema, predajemo vam Pizzeriju Kamikaze i druge priče. Zato što su baš one najbolji putokaz za svijet po jednom od najnevjerojatnijih pisaca današnjice, i zato što smo prilično sigurni da će nemoguće poći za rukom baš vama!

Svijet nonšalantnih čuda

Luka Šipetić, booksa.hr, 2.9.2015.

Ako ste ikad zabrazdili u područje novije izraelske književnosti, sigurno ste čuli za Etgara Kereta, no ako niste, onda vas čeka jedno zabavno i neobično putovanje.

Keretovo gostovanje na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti popraćeno je objavljivanjem njegove zbirke priča pod nazivom 'Pizzerija Kamikaze' i druge priče. U zbirku je uključen niz popularnih priča iz zbirka koje su objavljivane u Izraelu ('Nedostaje mi Kissinger' i 'Cijevi'), tako da je svojim obujmom od 22 priče ovo izdanje veoma slično prvom američkom izdanju iz 2001. pod nazivom The Bus Driver Who Wanted to Be God (prema istoimenoj priči koja otvara i ovu zbirku).

Najveći dio knjige pak zauzima novela 'Pizzeria Kamikaze' koja je slavu stekla kao predložak za sad već kultnu crnu komediju Gorana Đukića Wristcutters: A Love Story iz 2006 godine.

Osim kratkih priča Keret piše eseje, a dijelu javnosti poznat je kao filmski redatelj, tako da njegove priče na trenutke djeluju kao spoj tih dviju aktivnosti, no svijet koji nam Keret predočuje u svojim pričama, točnije nadrealnom toku misli, uspijeva u par kartica probiti sve granice.

Apstraktne, crnohumorne i zabavne, ove priče pokazuju svu raskoš njihovog autora koji u svojim tekstovima obrađuje niz persona; od vozača autobusa, zaljubljenih adolescenata, djece agenata Mosada, vojnike, žrtve Holokausta, cirkusanta do slučajnih putnika, lažnih anđela, blagajnika u dućanu pored pakla i samoubojica koji se i u smrti dosađuju. Sve njih povezuje Keretov fantastični svijet, živa i pulsirajuća metafora za sve post-ideološke generacije koje, poput Keretovih likova, lutaju svijetom kao fragmenti, krnje misli.

Ako na trenutak dopustimo mislima da zađu u oblast kritike ideologije, koja započinje kad se upitamo je li moguće lagati u formi istine, na trenutak kao da ulovimo niti od kojih je ispleten Keretov fikcionalni svijet: svijet nonšalantnih čuda i ljudi sa srcem u džepu. Jer junaci njegovih priča nisu samoubojice i vozači autobusa, oni su puka laž, trenuci fantazija koje se probijaju u našu realnost kako bi sakrile činjenicu da smo junaci mi sami.

Genijalnost Kereta kao pisca leži u sposobnosti da nam poanta njegovih priča konstantno izmiče, nismo točno sigurni o čemu se radi, koja je tema, no sve djeluje poznato i toplo, zapisano kratkim i čvrstim rečenicama koje ostavljaju dojam na čitatelja. Keretov mikrokozmos sitnih detalja, naizgled nebitnih, pokreće lavine misli u kojima prepoznajemo narative koji nisu nužno vezani uz priču koju čitamo, a koji sažimaju Keretove tekstove i čine ih prepoznatljivima.

Možda bismo te narative mogli nazvati zasebnim pričama ili, ako bolje razmislimo, jednom pričom: kratkom misli koju ne znamo izraziti, no znamo je ispisati na mnoštvo različitih načina, koja se na dvije kartice teksta može preformulirati beskonačno mnogo puta.

Keret tako iznova ispisuje jednu te istu priču, priču našeg čuđenja u svijetu, emocija i misli koje nam se javljaju kroz dan a da ih nismo ni svjesni. Keret ih zaustavlja, rasteže, oblikuje, pretvara u laži i fantazije samo kako bi ih učinio još stvarnijim, tako bolno očitim svima nama koji smo slijepi da bi ih ugledali samostalno.

Keretova knjižica je literarna okrjepa koja se čita u jednom dahu, te se nadam kako je ovaj prijevod otvorio vrata potencijalnom prevođenju ostalih priča i eseja ovoga autora.

Najbolji kratkopričaš današnjice vrhunski je cinik čiji humor liječi čak i kada se opako šali sa svijetom samoubojica

Bojana Radović, Večernji list, 11.9.2015.

“Postoje dvije vrste ljudi: oni koji vole spavati do zida i oni koji vole spavati do onih koji će ih gurnuti s kreveta.” Opasno je autora ove rečenice čitati u krevetu jer će vas (savršeno neočekivan) ironijski lucidan svijet ovog izraelskog otkvačenjaka lansirati iz kreveta pa će rezultat u konačnici biti isti kao u spomenutom citatu kojim završava priča “Nedostaje mi Kissinger”.

Ta je priča dio zbirke kratkih priča “Pizzerija Kamikaze i druge priče” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Andrea Weiss Sadeh) kojom se njen autor Etgar Keret – kojem New York Times tepa da je genij – dokazuje kao najuzbudljiviji kratkopričaš među književnicima današnjice. Kako Keret piše? Ludim tempom i u još luđim slikama. Dok ga čitate, u glavi vam se, tarantinovskom brzinom, vrti film nastanjen nadasve čudnim likovima, a tragedije u njegovim pričama (čak i kada se radi o straži na Golanskoj visoravni, holokaustu ili samoubojstvima) tjeraju čitatelja da umire od smijeha. Keretov humor je humor životnog cinika, ali humor koji iscjeljuje i liječi.

Opisati njegov stil nije jednostavno i zato je možda najbolje posegnuti za usporedbom. Jednom je Tom Hanks rekao da scenarije bira na temelju prvih sedam stranica. Ako povučemo analogiju s kratkim pričama, to znači da pisac čitatelja treba privući s prvih sedam rečenica. Keret to postiže u prve dvije! Posebne pohvale, naravno, moraju se izreći za naslovnu priču (po kojoj je Goran Dukić snimio hvaljeni film) u kojoj nas autor vodi u svijet u koji odlaze samoubojice. To nije ni pakao ni raj, već neka vrsta krajnje dosadnog čistilišta u kojemu je baš sve onako kao u svijetu iz kojeg samoubojice bježe. To je svijet u kojem svima dosađuje Kurt Cobain, onaj u kojem su od svih komada na najvećoj cijeni “kemičarke” jer po sebi nemaju ožiljke ili tragove vješanja ili skoka s nebodera, svijet u kojem je nemoguće pobjeći od vlastite obitelji...

Ili još kraće: ova je priča najbolja preporuka za ostanak na ovome svijetu. Može li jedan književnik bolje (i više) od toga?

 

Brend ekstenzije smrti

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 12.9.2015.

Književni kritičari su razmetljiv, da ne kažem bahat svijet. Pisac potrati godine da bi dovršio knjigu, a onda mu recenzent režira sačekušu: potroši nekoliko sati na čitanje njegova rukopisa, puno manje vremena na pisanje prikaza, eda bi s visoka docirao i sirotome autoru i njegovoj publici.

Ipak, dogodi se koji put, doduše, vrlo rijetko, da 1 kritičari osjete stanovitu nelagodu nakon što preuzmu zadatak da se uhvate u koštac s nečijim djelom. I najveći napuhanac među nama ponekad pomisli kako naprosto nije dorastao izazovu koji si je postavio. Upravo takav osjećaj prožeo je moju malenkost nakon sto sa m zaklopio korice zbirke “Pizzerija Kamikaze i druge pričeEtgara Kereta (u prijevodu Andree Weiss Sadeh).

Jedinu utjehu pronašao sam u spoznaji da na cijelome svijetu vjerojatno ne postoji čeljade koji je kadro napisati čestiti prikaz toga djela, koji će ga znatiželjnoj publici uistinu približiti. Jedini koji je raspolagao tim talentom, na žalost, nije više medu nama. Ćićo Senjanović imao je neću reći istu, ali u mnogo čemu podudarnu krvnu grupu kao i Keret, bio je blagoslovljen darom pisanja (i mišljenja) izvan svake racionalne škvare i sigurno bi se znao nositi s trknutim Izraelcem.

Netko je zapisao da Keret sliči na Franza Kafku u roli stand-up komičara. Tome bi se moglo dodati i kako je nalik Woodyju Allenu na steroidima, Monty Pythonima nakon serije moždanih udara... Mogli bismo se tako igrati svim mogućim ćaknutim prispodobama, pa opet promašiti ili tek ovlaš dirnuti esenciju njegova pisanja.

Ajmo, za početak, barem “tehnički” opisati što knjiga nudi: 21 kratku priču i novelu “Pizzerija Kamikaze”, za koju ste možda čuli jer je po njoj Goran Dukić 2006. godine snimio film “Wristcutters: A Love Story” s Tomom Waitsom u jednoj od glavnih uloga. Barem polovica knjige bavi se smrću i njezinim brend-ekstenzijama. Spomenuta novela ambijentirana je, primjerice, u svijet kamo dospijevaju samoubojice. Način pogibije koji su izabrali vidljiv je iz ožiljaka koje su na njima ostavili žileti, meci ili padovi s velikih visina. Oni koji na sebi nemaju jasnih znakova usmrćenja takozvani su kemičari. U tome svijetu erotski najpoželjnije su, logično, mlade, zgodne suicidalke kemijskoga smjera. Glavnome junaku novele najveća je pak gnjavaža što svakoga dana susreće Kurta Cobaina koji se ni poslije smrti ne odriče navade da recitira čemerozne stihove svojih pjesama.

Teško mi je odoljeti iskušenju da vas na zaspem još ponekom bizarnom cvebom iz novele, no i ove dvije dovoljne su, vjerujem, da vas makar okvirno upute u Keretov imaginarij iz kojeg je izrasla storija u isti mah dirljiva i smiješna, ali savršeno neusporediva s ičim što ste imali prilike pročitati, ako se do sada niste već susreli s ovim piscem.

A kako izgleda zagrobni život onih koji nisu imali sreće ili dovoljno kreposti odnosno zasluga? Odgovor nudi kratka priča pod naslovom “Kacenštajn”: “U Paklu su me posjeli u ćup ključale vode. Meso mi se ofurilo i opeklo, koža prekrila mjehurima i nisam mogao prestati urlati od bola. Ondje su golemi televizijski ekrani na kojima možeš izravno gledati sve što se događa u Raju. Umirati od boli i zavidjeti, gledati i previjati se u patnji.”

Gdje god uprli prstom u Keretovu knjigu potrefit ćete pasus koji bi vrijedilo citirati. On je, naime, strašno ekonomičan pisac kojemu su koji put i samo tri kartice čisti višak da bi u njih zbio toliko osebujne karaktere i moćnu priču od kojih bi neki drugi pisci nadrljali debele romane. Svakom sljedećom rečenicom on izbacuje čitatelja iz ravnoteže, skreće na paralelne kolosijeke, meandrira lijevo-desno, pa je iskustvo čitanja njegove knjige najlakše usporediti s vrtoglavo brzom vožnjom niz planinu i to na cesti koja je sva od serpentina. Jedino se, valjda, tako može pisat o velikim i konačnim pitanjima istine i smisla, a ne ispasti smiješan, nego dapače nasmijavati. Keret, naime, nije pisac s porukom. Ili možda jest, ali nam ona stalno izmiče.

To, međutim, ne znači kako je Keret čovjek čiji se svjetonazor ne zrcali dovoljno sa stranice njegove proze. Samo osoba “nagnuta ulijevo” kojoj ništa - ili barem mnogo toga - nije sveto, kadra je štrikati nadrealne groteske u kojima će, uz ostale defilirati i žrtve Holokausta i agenti Mossada, čiji će junaci kukati zbog okrutnosti hebrejskoga boga ili u odori izraelske vojske premlaćivati Palestince.

Pizzerija kamikaze i druge priče” legitimiraju Kereta kao jednog od najduhovitijih pisaca današnjice. Ali, u paketu s ovom ocjenom, obvezno bi trebalo ići i ozbiljno upozorenje: humor koji pršti sa svake stranice njegove proze od one je vrste koja zapinje u grlu. Uz ovu se knjigu nećete kikotali u falsetu, nego smijati muklo, gorko, u sebi, cijelo vrijeme mučeći se pitanjem je li vaše keserenje umjesno. Naravno da jest, pretpostavim da bi vam odgovorio Keret. Jer da nismo blagoslovljeni darom smijanja vlastitoj muci, život bi nam stvarno bio nepodnošljiv.

'Nogomet je sličan umjetnosti'

Neven Svilar, booksa.hr, 18.9.2015.

Razgovarali smo s izraelskim piscem Etgarom Keretom u povodu njegovog gostovanja na Festivalu svjetske književnosti.

Već nekoliko puta bili ste u Zagrebu, i to u raznim prigodama. Prvi put smo razgovarali prije šest godina kada ste promovirali hrvatski prijevod knjige 8% ni od čega. Sada je, pak, u Hrvatskoj objavljena knjiga Pizzerija Kamikaze, izbor priča iz nekoliko knjiga, od kojih su neke veoma stare. U takvim prilikama morate se vratiti u prošlost i posjetiti nekog prošlog sebe. Je li u pitanju pisac kojeg više nema ili su vam te priče i dalje bliske kao u trenutku kada ste ih napisali?

Kada putujem uokolo i promoviram svoje knjige, gotovo nikad ih ne čitam ponovo niti razmišljam o njima. Čak ih ni ne pogledam, ne znam ni kako izgledaju. Ali usprkos tome, ovakve prigode koristim kao priliku za refleksiju o samome sebi, i to ne samo kao o piscu već i kao ljudskom biću. Ovakvi događaji mi se katkad čine poput svojevrsnog foto-albuma koji čovjek s vremena na vrijeme prolista da se podsjeti kakav je bio kad je bio mlađi, i kakav je svijet bio kad je bio mlađi.

Ti povratci u prošlost meni, za razliku od nekih drugih ljudi, pričinjavaju zadovoljstvo, bilo da je riječ o knjigama i razgovorima na festivalima ili doslovnom listanju foto-albuma, gdje vidim sebe na fotkama iz 70-ih, s golemim zulufima i trapezicama u kojima sam bio strašno kul. Kad se suočim sa svojom prošlošću, i kao pisca i kao osobe, uočavam jednu ključnu stvar, naime da tu nema govora o kvalitativnim pomacima. Nisam bolji ili gori pisac i čovjek sada u odnosu na prošlost, ali sam umnogome različit.

U knjizi Pizzerija kamikaze nalaze se priče koje su otrgnute iz različitih okvira i stavljene u novi kontekst, novi prozni kolaž, koji svejedno funkcionira. U tom smislu čitatelju je jako teško odrediti koja priča je novijeg datuma, a koja je napisana 80-ih. Je li Pizzerija kamikaze kao nekakva pomaknuta prozna retrospektiva?

Kada govorimo o pisanju, neke stvari koje sam napisao davno i dalje funkcioniraju, a neke ipak ne. Recimo, u knjizi Pizzerija kamikaze nalazi se priča Cijevi koju sam napisao sredinom 80-ih godina, kad mi je bilo tek 19. Zanimljivo mi je osvrnuti se na tu priču, koja je tehnički možda nešto lošije napisana od novijih priča, no koja ima određenu snagu, odnosno strast i čistu energiju što može doći samo od drskosti i nedostatka sumnje u sebe.

S druge strane, novije priče sadrže nešto što nisam imao tada ni u tragovima, određenu refleksivnost i ambigvitet, ali i dozu samokritičnosti. Drago mi je što sam se promijenio, što nisam ostao ista osoba. Mislim da je dosadno biti uvijek isti. Život je zapravo jedna konstantna promjena, ili bi barem trebao biti. Gubljenje nekih stvari ujedno donosi i neke dobitke, a tu je i konstantno učenje i stjecanje određene mudrosti.

Globalni uspjeh vaših knjiga posljednjih desetak godina neminovno stvara situaciju u kojoj se u različitim zemljama istovremeno objavljuju vaše različite knjige, koje vi promovirate kada posjetite te zemlje na poziv izdavača, odnosno festivala i sajmova. Koliko je neobična situacija u kojoj gotovo svaki drugi dan govorite o drugoj knjizi?

Istina, to zna biti zaista čudnovato. U svakom slučaju u pitanju je interesantna pozicija. Upravo sada sam na nekoj vrsti malene turneje u sklopu koje obilazim razne zemlje. I zaista, u svakoj od njih je u zadnje vrijeme objavljena neka druga moja knjiga. Recimo, u Sloveniji izlazi druga knjiga, Missing Kissinger, a u Hrvatskoj je objavljena knjiga Pizzerija kamikaze. U Italiji ću govoriti o svojoj knjizi memoara Sedam dobrih godina. No, iako je u pitanju čudna pozicija, mislim da je riječ o privilegiji.

U svakom slučaju, kao piscu mi je mnogo manje zamorno govoriti svaki put o nekoj drugoj knjizi, nego uvijek o jednom te istom djelu, gdje god da dođete. To je dosadno. Ovo je pak, prava avantura, nešto simpatično i zgodno. Jučer sam hrvatskoj publici čitao priču koju sam napisao kao tinejdžer, a za nekoliko dana ću talijanskoj publici pročitati esej koji sam napisao s 47 godina. Mogućnost kretanja od jedne do druge točke u vremenu je nešto u čemu uživam. To je taj užitak u promjeni.

Zato, recimo, volim sport, i zato ga pozorno pratim, a uvijek mi je posebno interesantno pratiti igrače kako stare i mijenjaju se tokom svojih karijera. Recimo, Michael Jordan je u prvom dijelu svoje karijere, kad je bio mlad, vječno ulazio pod koš i bazirao igru na prodorima i strašnom atleticizmu. Kako je stario, više nije mogao toliko skakati, no postao je mnogo pametniji igrač i počeo igrati na potpuno drukčiji način. Kada me pitate je li bolji mlađi ili stariji Jordan, ne bih odgovorio ovaj ili onaj. Naprosto je prekrasno pratiti evoluciju.

To se pitam i kao pisac. Ne pitam se jesam li bolji ili lošiji, niti se probudim jedno jutro i kažem, “bože pa ja sam bio bijedan pisac i šupak kao osoba zadnjih 20 godina, sad ću biti bolji”. Mislim da postoji nešto zdravo u tom procesu.

Kada već spominjete košarku, a s obzirom da dolazite iz Tel Aviva, moram vas pitati jeste li navijač Maccabija iz Tel Aviva?

Iako jako volim košarku, nisam navijač Maccabija, više pratim našu nogometnu momčad. Općenito, nogomet mi je ipak draži od košarke, uvijek sam ga volio i gledao. Imam teoriju zašto mi je nogomet draži od košarke. Smatram da je nogomet sličan umjetnosti, da je izuzetno mimetičan u odnosu na život, međutim ipak se znatno razlikuju. Umjetnost uzima stvarnost i re-kreira je kao nešto ambivalentno, dok sport, posebno nogomet, uzima stvarnost i filtrira je u nešto mnogo čišće i jasnije. Ona se rastavlja na proste komponente, imamo uzročno-posljedične veze kao u stvarnosti, ali s neminovnim dodatkom krajnjeg cilja, svrhe.

Recimo, pitate li me, 'što ti zapravo želiš od života, Etgare?', ja vam mogu iskreno reći, 'nemam pojma'. U nogometu nećete naići na tako nešto. Tamo cilj uvijek postoji, a to je da moja ekipa zabije gol i pobijedi. To je ono što je divno kod nogometa, taj dodatak svrhe na estetiku. Osim toga, nogomet posjeduje komponentu koju većina drugih sportova ipak nema. U košarci, na primjer, bolja ekipa gotovo uvijek pobjeđuje. U nogometu ipak nije tako, vrlo često bolja ekipa ipak ne pobijedi. I u tom aspektu je nogomet mnogo bliži realnosti, mnogo je bliži životu.

Možda nije nebitno ni porijeklo sportova, odnosno mjesto njihova nastanka. Sport sjajno ukazuje i na razlike u mentalitetu, recimo između Amerikanaca i Evropljana. Amerika, gdje su nastali sportovi poput košarke, zato nikada neće shvatiti nogomet u potpunosti, ne mogu razumjeti da sport može biti dosadan, a s obzirom da su i paradigmatska 'goal-oriented' kultura gdje se najviše cijeni pobjeda, potpuno im je stran koncept da rezultat utakmice može biti 0-0.

Mislim da je to istina. Zanimljiva je razlika između američkih sportova, poput košarke ili hokeja, gdje imamo neprestanu akciju, uvijek se nešto zbiva, uvijek je akcija i uzbuđenje. Nogomet je mnogo bliži životu i zato što je vrlo često dosadan, i kad najmanje očekuješ dogodi se neka nevjerojatna stvar. Umireš od dosade, i onda odeš na WC, a kada se vratiš vidiš da su pala dva gola i da je dosuđen penal.

Život je mnogo više žudnja i želja nego njihovo ostvarenje, nego sama egzekucija. Žudnja za poljupcem, želja da prvi put poljubim određenu djevojku je neusporedivo snažniji osjećaj od ionako izuzetno snažnog doživljaja samog poljupca. Žudnja je uvijek iznad ostvarenja, i život je čekanje ispunjenja želja, koje se često nikada ne dogodi. Nogomet donosi to. Mi 90 minuta čekamo nešto što se možda nikada neće dogoditi, ali živimo u nadi. Žudimo da se ispuni cilj, to je naš gol, naš goal.

Naravno, postoje pojedinci koji izlaze iz svih okvira, bilo da govorimo o samom životu, umjetnosti, pa čak i sportu. Recimo, kad spominjemo nogomet, postoji legenda o genijalnom nogometašu Robertu Prosinečkom koja kaže da on nije previše volio zabijanje golova, “jer se tako samo gubi vrijeme koje se moglo provesti igrajući”. Koliko je važnost takvih genijalnih pojedinaca koji razbijaju sve okvire i stvaraju posebnu estetiku zbog čega dolazi do mitologizacije?

To je nešto presudno, upravo zato što je u pitanju aberacija. Sjećam se Roberta Prosinečkog i njegovog čudnog stila igre, igrao je i za Real i za Barcelonu. Priča o Prosinečkom podsjeća me na Eyala Berkovica, izraelskog nogometaša kojeg se vjerojatno ne sjećate, igrao je negdje tamo krajem 90-ih godina.

Sjećam se Eyala Berkovica, bio je omiljen igrač u engleskoj ligi i legenda West Hama.

Ne samo West Hama, bio je omiljen gdjegod je igrao, a igrao je svugdje. Igrao je i u Celticu, Manchester Cityju, Blackburnu i rivalima s juga Engleske, Portsmouthu i Southamptonu. Bio je sjajan tehničar i odličan asistent, ali mnogo slabiji strijelac. On je izjavio kako je zabijanje golova nešto mnogo manje zanimljivo, i puno predvidljivije od asistiranja. Jer ako želite zabiti gol vaše su mogućnosti relativno ograničene i tu nema puno filozofiranja, no ako želite dodati loptu imate bezbroj mogućnosti, i tu je moguća kreacija i originalnost.

Njemu je vrhunsko umijeće bilo znati lijepo asistirati suigraču. Osim toga, u zabijanju golova postoji određena konačnost, ono ispunjenje o kojem smo razgovarali, dok je asistiranje i kreiranje samo karika u beskonačnom lancu i potraga za ostvarenjem. To je i razlog zašto uživamo u igri upravo takvih igrača kao što je Prosinečki.

Vi ste i pisali o nogometu, a jedna priča je u knjizi Pizzerija kamikaze. Iako je dosta književnika fascinirano nogometom, čini se da nogometna utakmica u sebi sadrži element koji isključuje ili barem odbija literarnost i umjetničku obradu. Uostalom, vjerojatno nije bez razloga to što postoji malo filmova o nogometu, a i oni snimljeni su u pravilu smeće. Koji je razlog tome?

To s jedne strane jest istina, zbog čega uostalom i knjige o nogometu zapravo i nisu knjige o nogometu. Recimo, moja priča o nogometu, pod imenom Tenisice, govori o periodu u kojem je došlo do bojkota njemačkih proizvoda, gdje mladi dječak nakon što je bio u Muzeju volinjskih Židova na Dan sjećanja na holokaust odbija kopačke Adidas, iako je takve nosio njegov idol Johan Cruyff. I ta priča je tek okvirno o nogometu, no sasvim je jasno da nije o tome. Čak i filmovi o nogometu koje ste spomenuli, i koji zaista najčešće jesu smeće, zapravo koriste nogomet kao nekakvu štangu za potporu.

Poput znamenitog čuda Bijeg u pobjedu u kojem glume Stallone i Pelé!

Da, da! I to ne samo Pelé, tamo su i Osvaldo Ardiles, Bobby Moore! Stvar s pisanjem o nogometu jest ta redukcija života na manje elemente, koja baš i ne funkcionira. Nešto poput prskanja s crijevom. Kad stavite prst na otvor i smanjite površinu izlaska, snaga koju dobijete je mnogo jača. A s nogometom je to teško postići zato što je on sam već krajnja redukcija, a redukcija redukcije u ovom slučaju ne nosi izuzetnu moć, već potpuno začepljenje. Zato mislim da je teško ili nemoguće napisati roman o nogometu koji će biti isključivo o nogometu, ali nogomet možete sjajno iskoristiti u romanu.

 

Napušeni Kishon

Nenad Rizvanović, Novosti, 1.10.2015.

Svjetska popularnost izraelskog pisca Etgara Kereta (1967.) nikoga, zapravo, ne bi trebala previše čuditi: istinski humoristi su rijetke zvjerčice, a humoristi koji nisu mediokriteti (‘šupci’) tek su pravi rariteti, no možemo li se sjetiti nekoga koliko-toliko mlađeg humorista koji nije šupak a piše hrabro i originalno?

Humorist Etgar Keret ne samo da nije ‘šupak ’ već je i popularan u Hrvatskoj, što je shvatljivo: njegove priče općenito nude vrlo jednostavnu točku identifikacije za sve čitatelje koji žive na trusnim područjima poput Balkana ili Bliskog istoka. Kontekst je, nažalost, isti i univerzalan: potaknimo sukob kojem se ne vidi kraja, potpirimo političku paranoju i najstrašniji ekstremizam, a na vrhu istaknimo neizlječive ratne traume iz prošlosti, na primjer holokaust. Trebate biti stvarno pravi humorist da biste u ovim balkanskim i bliskoistočnim temama vidjeli neiscrpni humoristički potencijal. Keret, za početak, nije posebno impresioniran ratnim nasiljem, užasima rasizma i dražima međusobnog mučenja. On je konvencionalan pripovjedač koji barata običnim temama poput odrastanja i porodice, ljubavi i seksa, no ono što ga izdvaja od tolikih drugih pisaca nisu ratni užasi već njegova jedinstvena spisateljska kombinatorika. Kao da je prirodno nadaren da sve poznate sheme isprevrne i okrene naopako, da spoji nespojivo, ujedini obično i neočekivano, uveže svakodnevno i bizarno i da do kraja priče – koje su rijetko duže od tri kartice – opet sve ispreplete u blistavo čitku strukturu. Kako mu to uspijeva? Odgovor potražite u spektakularnim tajnama ljudske maštovitosti.

To što Keret nije mediokritet u njegovom je slučaju gotovo podjednako važna činjenica kao i to što je humorist i neobično talentiran. Keret izbjegava direktan politički angažman i zbog svog je antiratnog stava u Izraelu stalno na meti domoljubnih psihopata. No istina je da Keret gotovo neprestano ‘provocira’ u svojim pričama i da su te ‘provokacije’ drastične i brutalno politički nekorektne – što je neizbježna karakteristika pravog humora. Keret u pričama stvarno ne štedi nikoga, ni Arape ni Židove, ni žrtve holokausta ni ljubavnike, kuhare, vozače autobusa, o religiji da i ne govorimo – posebno se rado sprda sa Starim zavjetom. No ako već nema ‘milosti’ prema izboru tema, on sigurno ima viška empatije za svoje likove, što rezultira čudesnim efektima. Izgleda da Keret ponajprije želi raskrinkati ljudskih mane i zastranjenja toplo vjerujući da ljudi uglavnom ne znaju što čine jedni drugima. Iz svake njegove priče vrišti želja – pomalo infantilna – da ljudi prestanu biti šupci i bijednici.

Keret je dakle profinjeni zabavljač koji piše kratko i efektno i maštovito. Tom Waits nije slučajno pristao glumiti u filmskoj verziji ‘Pizzerije Kamikaze’ koju je prije nekoliko godina snimio Goran Dukić. Usput, hrvatsko je izdanje ‘Pizzerije Kamikaze’ izbor priča, svojevrsni best of pet prethodnih autorovih zbirki: ‘The Bus Driver who Wanted to be God’, ‘Pipelines’, ‘Missing Kissinger’, ‘Kneller’s Happy Campers’ i ‘The Nimrod Flipout’. Kritičari su već isprobavali na Kereta nakačiti kojekakve prigodne sintagme – ‘stand-up Kafka’ je recimo dosta zgodna. Mi ovdje prilažemo ‘napušenog Kishona’ kao moguće rješenje.