U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Pisma mladom piscu
Nešto praktičnih i filozofskih savjeta
15,99 € / 120,48kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Tomislav Kuzmanović
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: listopad 2022.
-
ISBN: 978-953358498-0
-
Naslov izvornika: Letters to a Young Writer: Some Practical and Philosophical Advice
-
Vrsta uveza: meki uvez s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 190 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 € / 94,18 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrađivani autor bestselera Colum McCann u nadahnjujućoj knjizi Pisma mladom piscu uhvatio se procesa pisanja i svih izazova i borbi s kojima se pisac može susresti dok gleda u bezdan praznog papira. Iako će sam McCann napisati da nas zapravo nitko ne može naučiti pisati, ovom knjigom ipak će nas i utješiti i savjetovati koristeći svoje spisateljsko iskustvo kao i ono profesora kreativnog pisanja.
Pisma mladom piscu nisu udžbenik, već prijateljska ruka koja će reći da se ne bojiš bjeline stranice, da ponekad usporiš i živiš, da tvoji likovi trebaju biti toliko uvjerljivi da ti moraju slomiti srce, da ti pisanje, ako to zaista želiš, mora biti od životne važnosti, i da je neuspjeh dobar, samo moraš opet pokušati. Naravno, i da je bitno čitati Jamesa Joycea.
Pisma mladom piscu bit će dobar suputnik u procesu stvaranja na kojeg je moguće osloniti se, ali i idealan sugovornik svakom tko je ikada odlučio nešto staviti na papir. Slušat će vas, ali i postaviti ono pravo pitanje ili biti potpora kad se pojavi sumnja. Jer, na kraju, svi koji vjeruju u književnost, poput McCanna, znaju: Književnost može biti oslonac ili uporište protiv očaja. Je li to dovoljno? Naravno da nije, ali to je sve što imamo.
“McCann vodi vlastitim primjerom u možda i najzabavnijem dijelu knjige: izboru epigrafa. Citati koji otvaraju svako od ovih vrlo kratkih poglavlja puni su mudrosti. McCann se prisjeća kako je Zadie Smith jednom rekla nešto što se može primijeniti na pisce, ali i na sve druge koji teže nečemu velikom: ‘Pomiri se sa životom punim tuge jer nikada nećeš biti zadovoljan.’” – The New York Times
“Autor upozorava da se vlastiti uspjeh ne smije mjeriti s postignućima drugih pisaca i, sasvim originalno, savjetuje: ‘Nemoj da ti romantični privid sebe udari u glavu’, a za život pisca kaže: ‘Pisac nije netko tko to radi zbog kokaina ili White Horse Taverna gdje se Dylan Thomas napio pa umro…’ Jezgrovit, mudar, blago poticajan savjet priznata pisca.” – Kirkus Review
“Svoj svijet možemo proširiti samo ako prigrlimo drugost u samima sebi. Za to postoji jedna jednostavna riječ: empatija. Ali ne daj da te prevare. Empatija je nasilna. Empatija je teška. Empatija te može razbiti. Ako onamo zađeš, možda ćeš se promijeniti. Pripremi se: proglasit će te sentimentalnim. Ali zapravo su cinici sentimentalni. Žive u oblaku vlastite ograničene nostalgije. U njima nema ni jedne niti mišićnog tkiva. Ostaju na mjestu. Imaju jednu jedinu ideju i ona ne vodi ničemu. Upamti, jedna priča ne čini svijet, svijet je mnogo veći. U drugima nalazimo živu sliku samih sebe. I zato pusti cinike. Nadiđi ih vlastitim cinizmom. Zakorači u ono drugo mjesto. Vjeruj da je tvoja priča veća od tebe.” – Colum McCann
Knjiga je objavljena uz potporu Literature Ireland.
Najbolje iz 2022. - urednice i urednici portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2022. godine
Katarina Luketić, Kritika HDP, 30. prosinca 2022.
Kako dojmljivo piše McCann, pisanje je „rudarenje po vlastitom svijetu“, „doticanje elektriciteta muke“, „oslonac ili uporište protiv očaja“. Pisanje je, dodajem, borba protiv sebe u sjedinjenju sa sobom. Rizik, sumnja, glad, zabava, strepnja, ustrajnost, radost, imaginacija. Ekstaza i askeza, neuspjeh i ljubav. Pisanje se ne može nikada sasvim završiti, čak i onda kad se učini gotovim, uvijek se još nešto može dodati, ispraviti, izbrisati. McCann je posve u pravu kada tvrdi: „Ako ste gotovi, tek ste zapravo započeli“.
Rudarenje po vlastitom svijetu
„Prva ti rečenica mora rastvoriti grudni koš. Mora posegnuti unutra i zdrobiti ti srce. Mora ti se učiniti da svijet više nikada neće biti isti.“
„Nemoj pisati o onome što znaš, piši kako bi došao do onoga što želiš znati. Izađi iz vlastite kože. Izloži se riziku. To otvara vrata svijeta.“
„Ne smiješ tek sjediti i viriti u sebe. To je dosadno. Na kraju krajeva, u tvom se pupku kriju samo mucice.“
„Piši kao da rečenice, pažljivo ispisane, jednu po jednu šalješ svome čitatelju. Proza mora biti napisana dobro kao i poezija.“
„I ne zaboravi da je ono što ne kažemo jednako važno, ili čak važnije, od onoga što kažemo.“
„Kad završiš priču, moraš biti potpuno iscrpljen. Moraš se osjećati kao da si se potpuno rastvorio i više nemaš što dati… Ta iscrpljenost trenutak je najvećeg slavlja: tada znaš da si skoro gotov.“
***
Citiram nasumce rečenice Columa McCanna koje sam obilježila na marginama njegovih Pisama mladom piscu. I dok prelistavam iznova knjigu, evo, teško mi se odlučiti što uvrstiti, a što ispustiti, što uopće reći nakon tih citata i kako te nagovoriti da pobjegneš s novogodišnjih banketa poput ovoga na kojem se proglašava najbolje od najboljega, uzmeš McCannova Pisma i u njih zaroniš. Jasno mi je, umjesto mjerenja i rangiranja bilo bi zanimljivije da sad još malo citiram McCanna, da iznova osjetiš njegov dah za svojim vratom i čuješ kako ti šapće na uho neke lijepe i pametne riječi koje će te bodriti – tebe, čitatelju, koji vjerojatno i sam maštaš da postaneš pisac i tebe, čitateljice draga, koja i sama sanjaš da pišeš nešto svoje. Ipak, neću više prepisivati, malko ću sama elaborirati, tek toliko da te još više zagrijem za čitanje, zapravo da te nagovorim da brže-bolje zdipiš ovu knjigu i zbrišeš s njom negdje u pravu divljinu – u život i čitanje.
Možda već znaš, savjeti piscima kako trebaju pisati posebna su literarna forma, gotovo zaseban književni žanr, i u njemu su se dosada okušali mnogi. Rainer Maria Rilke, kojim se nadahnuo McCann, napisao je 10-ak Pisama mladom pjesniku, Danilo Kiš svoje je savjete sažeo u manifestu Saveti mladom piscu, formalist Viktor Šklovski otkrio je neke vještine majstora, Tolstoja, Čehova i dr., u Tehnici spisateljskog zanata, a Milan Kundera misli o pisanju razbacao po stranicama svojih romana. Neki od najpoznatijih suvremenika/ca poput Margaret Atwood, Jonathana Franzena i Neila Galmana sastavili su svojih deset pravila o pisanju po narudžbi velikog Guardiana, a čak smo i mi, na maloj tezgi Kritike h,d,p, svojevremeno izložili savjete nekolicine domaćih autora/ica.
Ukratko, savjeta ne manjka. Ali, pazi, ima ih raznih: dobrih i manje dobrih, praktičnih i neupotrebljivih, ohrabrujućih, iskrenih, a i onih koji uopće nisu savjeti, već plotuni spisateljskih afektacija. No svima njima je zajedničko to da neće ni od koga učiniti dobru spisateljicu i dobrog pisca. Sam McCann tvrdi slično; kao predavač kreativnog pisanja on na prvom satu svojim polaznicima običava reći (u duhu Rilkea): „Ništa vas ne mogu naučiti. Sada kada to znate, idite i učite“. Taj književni koan zapravo je prva i najvažnija lekcija koju se uopće može dati. Uistinu, sami se moramo suočiti s beskrajem bjeline ispred sebe i sami moramo u tu bjelinu zabijati slova kao klinove, između njih rastezati užad riječi, rečenica, odlomaka, kako bi pronašli put nakraj jednog književnog svijeta. I sve što drugi, iskusni/a pisac/spisateljica može učiniti jest gurnuti nas – nježno i odlučno – preko prijevoja stvarnosti, u bjelinu kojom nitko dosada nije kročio, u ledeno ništa, pa nas ohrabriti da krenemo u vlastitu književnu ekspediciju. Jer, kako dojmljivo piše McCann, pisanje je „rudarenje po vlastitom svijetu“, „doticanje elektriciteta muke“, „oslonac ili uporište protiv očaja“. Pisanje je, dodajem, borba protiv sebe u sjedinjenju sa sobom. Rizik, sumnja, glad, zabava, strepnja, ustrajnost, radost, imaginacija. Ekstaza i askeza, neuspjeh i ljubav. Pisanje se ne može nikada sasvim završiti, čak i onda kad se učini gotovim, uvijek se još nešto može dodati, ispraviti, izbrisati. McCann je posve u pravu kada tvrdi: „Ako ste gotovi, tek ste zapravo započeli“. Rastavljanje, čišćenje, usklađivanje, poliranje, taj tihi, strpljivi i mukotrpni urarski rad na tekstu, jedina je šansa da možda jednom uspijemo nešto dobro napisati. A opet ni tada naš tekst neće biti savršen, jer savršenstva u književnosti ne postoje. Odnosno, ono što djeluje savršeno artikulirano uglavnom je lišeno posebnosti – ogrebotina, nepravilnosti, tragova, tajanstvenoga glitcha – koje čine umjetničku originalnost. I zato, poslušaj još jedan koristan savjet iz McCannove knjige: „Ne zamaraj se time koliko si riječi napisao. Puno je važnije koliko si ih izbacio.“
***
Ako i dalje nisi siguran/a je li ova knjiga dobar izbor za tebe, dobacit ću ti još nekoliko mamaca. McCann piše duhovito i šarmantno (za humor treba kliker!), s lakoćom – i to onom lakoćom koja nije rezultat banalnosti, već dubinskog razumijevanja stvari, i koju je Italo Calvino naveo kao jednu od šest temeljnih književnih vrijednosti u svojim Američkim predavanjima. Ritam mu je dinamičan, bez praznog hoda (da, da, treba brisati!), a jezik ekspresivan i izravan. Puno je tu imperativa, ali nema nadmenog profesorskog dociranja. McCann će te ohrabriti, ali neće podržati cmizdrenja i lažna opravdanja. Tražit će da skineš „hrđu sa svojih rečenica“, ali i rasteš kroz vlastite neuspjehe. Jer: „Neuspjeh je dobar. Neuspjeh znači ambiciju. Neuspjeh znači hrabrost.“ Citati su ti sumnjivi? Zvuče ti kao neki self-help, budistička fatalistička mantra ili molitva za redovničko samobičevanje? Ma koga briga, oslobodi se, nemoj da ti kulturne predrasude, višak referenci i intelektualni cinizam ubiju želju! Ajde, uzmi tu knjigu, čitaj, čitaj, i vjeruj da ćeš jednom i sam/a nešto napisati.
Brda iznad Jeruzalema maglena su kupka
Još si tu? Razumijem, zanima te je li taj Colum McCann u praksi dobar pisac? Uspijeva li on svoje savjete transponirati u svoju književnost? Jesu li sve te zavodničke rečenice o pisanju odraz njegova proživljenog spisateljskog iskustva ili u njima ima varanja? Konačne odgovore ne mogu ti dati. Naime, nisam pročitala cijeli autorov opus, njegovih sedam romana i mnoštvo priča, pa, eto, ne znam kako miriše njegov neuspjeh. Ali knjiga koju sam pročitala i za koju tvrdim da je izvanredna i vrijedna sati i sati čitanja je njegov opsežan roman Apeirogon. Istina, on formalno ne spada u ovogodišnju konkurenciju (jer objavljen je krajem 2021.), ali ću ga u nju ipak prošvercati (jer sam ga dovršila čitati u 2022. godini). Tȁ priznat ću ti, nitko od nas koji se šepurimo sa svojim godišnjim listama zapravo ne čita uredno, po kalendaru. I znaj, naši su izbori uvijek suspektno subjektivni; izvlačimo dobitnike iz šešira koji smo sami skrojili. Nitko ne poznaje cijelu produkciju.
***
Dakle, prvo o misteriju naslova. Apeirogon je geometrijsko tijelo koje ima beskonačno mnogo stranica; riječ potječe od pojma apeiron u značenju bezgranično, beskonačno, kao i prapočelo, ono što se provlači u svemu, supstanca svega vidljivoga i nevidljivoga. Struktura romana je poput toga tijela: tisuću i jedan prozni fragment koji u cjelini čini jedno romaneskno tijelo, jednu sveobuhvatnu priču. Ta priča nije završena i zatvorena u rešetki kompozicije, već se ona može i dalje širiti u koncentričnim krugovima, tako da svaki krug obuhvati neki novi aspekt iste priče. I još, iako je posve uzemljena u konkretnom prostor-vremenu, ona se zapravo multiplicira u beskraju, pa od priče o sukobu Izraelaca i Palestinaca postaje priča o nepreglednim sukobima u našoj upamćenoj povijesti.
Bez straha, ta istaknuta romaneskna struktura nije zarobila duh romana, štoviše omogućila je njegovo otvaranje u brojnim značenjskim smjerovima, blistave retro-refleksije dviju strana iste priče. I zbog te izvanredne izvedbe, zbog jezika i umijeća pripovijedanja, čitajući postepeno shvaćaš da je ono naizgled različito, suprotstavljeno i neprijateljsko, zapravo vrlo slično, čak isto. Zbunjuje te ovo što pišem? Evo, bit ću konkretna: Rami je Izraelac, a Bassam Palestinac. Ne samo da njih dvojica žive u različitim (iako posve bliskim) gradovima i pripadaju različitim tradicijama, nego između njih prolazi i jedna od najtvrđih postojećih granica. Rampe, kilometri zida, deseci kontrolnih točaka, mržnjom nabijeno energetsko polje užasa. Ipak, Rami i Bassam su dva tijela u istome liku; njihove emocije, tuge, otriježnjenja, unutarnji obrati vrlo su slični. Obojicu nije bilo briga za one s druge strane granice. Obojica su izgubili svoje kćeri: Smadar je stradala u napadu palestinskih bombaša samoubojica, a Abir je ubijena snajperom izraelskog vojnika. Te smrti će ih trajno povezati.
Apeirogon je uistinu veliki suvremeni roman. Konzistentan u formi, a zadivljujuće slobodan u imaginaciji. Utemeljen na nekih stvarnim faktima i dugom istraživanju povijesti odnosa između Izraela i Palestine, ali ispisan u posve književnoj optici, bez iznošenja političkih agendi i eksplicitnih etičkih istina. Sam McCann je u jednom razgovoru spomenuo da ga u romanima zanima „demokracija pripovijedanja“, a tu demokraciju zapravo doživljavam kao dobru staru Bahtinovu polifoniju, kao mnogoglasje i višeznačnost koje se stvaraju samo u dobroj književnosti.
***
I da, provedimo brzinski još mali test koji ti može pokazati je li sam McCann u praksi, u romanu, jednako dobar kao u teoriji, u savjetovanju. Vraćam se na jedan od citata s početka: „Prva ti rečenica mora rastvoriti grudni koš.“ Ozbiljan zahtjev, gotovo da paralizira. Kako početi, gdje udariti prvi klin koji će te držati da ne otkližeš niz bjelinu stranice? Prva rečenica Apeirogona glasi: „Brda iznad Jeruzalema maglena su kupka.“ Nepretenciozno i sveobuhvatno. Kratko, a puno slutnji. Unutra si, u tom prostoru i atmosferi, udišeš gusti jeruzalemski zrak. Da, naš je savjetnik, čini se, jako dobar pisac.
Velike priče stižu s periferije
Što kažeš, zazireš od debelih, epskih romana? Iskreno, s vremena na vrijeme i ja zazirem od romana uopće, jer toliko je onih oko nas koji žele napisati veliki roman da se forma, ni kriva ni dužna malko isfucala. Ali, gle, nije roman kriv što ga opsjedaju megalomani, logorejičari, amateri. Evo, probaj s jednim tanjim, manje ambicioznim, a također polifonim romanom objavljenim ove godine. Romanom koji odlično ilustrira što znači imati pravu mjeru u pisanju. Naime, ono što je autor zamislio, u njemu je i postigao. A balans između htjenja i ostvarenja, namjere i poetike zapravo je rijetkost. Uglavnom se želi previše, a postigne premalo.
***
Roman Pad Carlosa Manuela Álvareza ima znatno jednostavniju strukturu od Apeirogona: u njemu pratimo četiri međusobno povezana lika iznutra, njihove monologe i introspekcije. U romanu nema klimaksa, otriježnjenja, katarze i velikih obrata. Sve je čehovljevski, ali na kubanski način. Ali, pazi, što znači „kubanski“? Pa tu nema standardnog folklora koji svi mi – koji smo ponekad imperijalisti i prečesto turisti – očekujemo. U romanu samo bruji običan život jedne radničke kubanske obitelji, svakodnevica u laganom otklizavanju. Ne čuje se tu soundtrack Buena Vista Social Cluba, ne prolaze kadilaci u pastelnim bojama, ne viđamo putene žene na balkonima s kolonijalnim željeznim ogradama, nema Che Guevarine revolucionarne patine. Kuba je to iz prizemne perspektive: propale iluzije, povremeni bljeskovi želja i povratak u letargiju, rastakanje društva koje se teško mijenja. Zapuštena ekonomija, oronuli interijeri, svijet bez neba i otvorene perspektive. Rutine, ruine i čekanje. Sin, kćer, majka i otac zaglavljeni u svojim mentalnim nišama; svatko želi nešto od onog drugoga, ali kao da su zaboravili riječi kojima će to iskazati. No najbolji od svega u romanu je sam jezik s kojim se prikazuje taj pad u kubansku ruševnu stvarnost. Álvarez čini upravo ono što McCann savjetuje, piše tako kao da svaku svoju rečenicu stavlja u posebnu kovertu pa ih onda jednu po jednu šalje svome čitatelju.
***
Ej, vidim te, sad već zvjeraš okolo kako da se napokon iskradeš s ove zabave i skupiš usput neku knjigu. Želiš čitati književnost, a ne slušati još govora o književnosti? To mi se sviđa. I ja jedva čekam da ovo slavlje završi, da se ispucaju petarde kritičarskih ispraćaja, da izađem iz ovog teksta i riješim se svojih dužnosti, pa udahnem i nešto dobro pročitam. Ali, čekaj, kad si još tu, ajde, jednu putnu na brzinu! Ubaci i ovu knjigu u torbu, nećeš požaliti. Nisu savjeti mladom piscu, nije ni debeli ni tanki roman. Ni Bliski istok ni Kuba. Ipak, plesat ćeš u sebi dok budeš čitao, ili još bolje, čitala. Riječ je o rubnom žanru, putopisu, i to putopisu čiji itinerar nije egzotičan. Odnosno, nije egzotičan na način na koji se egzotika reklamira u putničkim agencijama. Na ove destinacije rijetko tko putuje; iako nije daleko, nije ni posve nepoznato, zapravo nepoznat je samo sloj koji je u ovoj knjizi otkopan. Zvjezdana planina Strandža, Rodopi, Edirne, nekadašnji bjegunci iz Istočnog bloka, današnji migranti, arhaični obredi u prirodi. Uzbudljiva kulturna arheologija u kojoj ćeš vidjeti i nešto posve novo i nešto što toliko dobro poznaješ da će ti se činiti kao da je otkopano baš ovdje, na mjestu na kojem stojimo. Riječ je o putopisu Granica bugarske autorice sa škotskom adresom Kapke Kassabove. Originalna knjiga, pisana sa strašću i proživljena intenzivno. Neću ti sad puno tumačiti, pisala sam o toj knjizi ranije u jednom uzornom kritičarskom osvrtu, kakav ovaj tekst nije. Ipak, još kratka uputa: Kassabova istražuje priče o granicama, a dok prelazi stvarne geografske granice, sadašnje ili povijesne, ona se suočava i sa svojim unutarnjim granicama, s time koliko se može izložiti drugom iskustvu. A to izlaganje, izlazak iz zone komfora i prekoračenje poznatog svijeta jako su važni za literaturu. Jer, knjige koje te neće promijeniti, ne vrijedi pisati. Zapravo, takve ne vrijedi niti čitati. Sjeti se McCannovih riječi: u književnosti se trebaš „izložiti riziku“. Da, baš riziku!
A sad, slobodno kreni. I ja ću uskoro. Došlo je vrijeme za još jedan sretan kraj.
Najbolje iz 2022. - urednice i urednici portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2022. godine
Jagna Pogačnik, Kritika HDP, 28. prosinca 2022.
Premda su i kritičari u ovo doba godine nešto ‘mekši’ i emotivniji, osobito kad biraju knjige godine, jasno mi je kakva je općenito njihova reputacija, pa s nadom navodim citat iz knjige Columa McCanna: „Prigrli kritičare, osobito idiota koji te najdublje rani. Nemoj se pjeniti. Nemoj se iskaljivati. Nemoj mu pričati iza leđa. Priđi mu u baru ili kafiću“. Sretna vam nova, spisateljice/i i čitateljice/i, vidimo se u kafiću!
Novi kraj godine, ista stara panika! Svaki telefonski poziv, svaki peti mail (između su spamovi) istog imperativnog sadržaja – sumiraj, rekapituliraj, izaberi, izdvoji, ocijeni! Događaj, sajam, festival, poduhvat, promašaj, nagradu, domaćeg pisca, prevedenog pisca i – knjige. Najbolje knjige općenito, najbolje meni osobno, najvažnije gledano unatrag, najvažnije gledano unaprijed… Na svaki peti poziv i svaki petnaesti mail odgovorim da ne mogu, ne stignem, propustila sam poziv, nisam vidjela mail, sada je ionako kasno, ali većinom ipak pristanem. Izvadim rokovnik na čijim koricama piše #vjeruj u sebe, nervira me ta poticajna poruka čitave godine, uporno prelazim preko nje crnim flomasterom, ali ona se nevjerojatnom snagom opire iz dana u dan, svih tri stotine i šezdeset pet (ok, tri stotine i šezdeset dva, ali sumnjam da će u preostala tri baš naglo pokleknuti). Pregledavam bilješke, opaske, citate, naslove, popise za jednu književnu nagradu, pa drugu i treću, vrti se niz imena, naslova, fluorescentno podcrtanih poruka koje ispisujem sebi samoj, čak i umetnutih isječaka iz novina što je toliko zastarjela navika da se njome ne bi baš trebalo javno hvaliti. Bojim se da ne zaboravim nekoga koga sam čitala još u siječnju, istaknem naslov za koji svi znaju da je dobar, nagrađen, samim time predvidiv izbor ili još gore nekoga tko mi je blizak suradnik ili prijatelj, a realno ima odličnu knjigu. Sigurna sam da će svi spominjati Nobelovku i što sad, nju sam izdvojila još u prošlogodišnjem pregledu? Što s laureatima književnih nagrada, je li to ziceraška igra? Zastanem, pogledam dosadnu poruku na rokovniku i kažem si – ok, idemo, odabrat ću one knjige koje su mi ove godine bile bliske, toliko da o njima nemam previše bilježaka jer nisam imala vremena zastajati, niti volje svojim riječima ometati one koje upravo čitam. Pa krenimo obrnutim redom, od prosinca.
- Dora Šustić – Psi, Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka 2022.
Na samom kraju godine, naime, samo koji dan prije nego ovo pišem, pronašla me knjiga koju bez imalo grižnje savjesti prema ostalima mogu prozvati pravim iznenađenjem i osvježenjem 2022. godine. Zahvaljujući urednici knjige, Olji Savičević Ivančević (čiji bih roman Ljeta s Marijom svakako spomenula u ovom izboru da nisam već o njemu iscrpnije pisala na Lude jadne drage opasne divne žene | Kritika HDP (kritika-hdp.hr)) i jednom našem pulskom razgovoru, do mene su stigli Psi Dore Šustić, roman nagrađen nagradom Drago Gervais i slijedom toga objavljen kao knjiga. Dugo mi se nije dogodilo da pomislim, upravo ovim redoslijedom – to je to, novi glas, generacijska knjiga, artikulirana, uvjerljiva i hrabra! Riječ je o nekoj vrsti autofikcijske proze, ako je to uopće važno, a autorica se bavi pisanjem scenarija i filmskom režijom, što je već važnije jer ima direktne veze s romanom. Protagonistica romana pripadnica je generacije milenijalaca, erazmusovaca, ili kako ih već sve nazivamo, mlada Riječanka koja odlazi u Prag studirati filmsku režiju i tamo susreće fotografa Leona, muškarca na pragu četrdesetih koji je nedavno izgubio suprugu Aynu, pa s njime započinje strasnu ljubavnu vezu. Nije nevažno što ime Ayna inače znači zrcalo. Ljubić milenijalaca koji čitaju Sally Rooney, pitat ćete? E nije! Toliko je toga upisano u Pse da je doista teško sve pobrojati, ali pokušat ću. Roman o traumi koju ne moramo nužno doživjeti u djetinjstvu i vraćati se u davnu prošlost kako bismo tražili uzroke vlastite nesreće u sadašnjosti (ovo spominjem jer se dosta ovogodišnje proze bavi upravo tom temom). Roman o zrcaljenju vlastitog identiteta u onome nekoga drugog i svjesnom pristanku na to. O prvom licu jednine. O bolesti i samoubojstvu. Ženskom tijelu, promjenjivosti identiteta i seksualnosti. Ženskim prijateljstvima i susjedi Indijki čija je samo vanjština šarena. I psima, galgosima, kao provodnom motivu života i umjetnosti. O književnosti, filmu i fotografiji. Paralelizmu životnih događaja i nastanka scenarija koji se mora napisati, ali ne na način da čitamo klasičnu, tehnički montiranu priču u priči. O pitanju iz čega proizlazi uvjerljivost priče, a u tome ne mogu pomoći nikakvi mentori čak i ako se jako trude. O autentičnosti životnog iskustva i originalnosti priče koje su neraskidivo povezane. Roman se zbiva većim dijelom u Pragu, mjestu susreta studenata iz raznih dijelova svijeta koji osim profesionalnih tragaju i za mnogim drugim iskustvima, ali i Andaluziji, Istanbulu, jer putovanja su također iskustvo i potraga, ponekad i zatvaranje intimnog i spisateljskog kruga. Potpuno uronjen u vrijeme u kojem nastaje, fascinantno hrabar u tematiziranju emocija, ali i nastanka umjetnosti, roman je to o riječima koje „postaju sito kroz koje će se rijediti ljubav“ i tu nema dalje, osim želje da filmska karijera u slučaju ove talentirane autorice ne ‘pojede’ književnu.
-
Semezdin Mehmedinović – Rat je i ništa se ne događa, Bodoni, Zaprešić 2022.
Od iznenađenja i novog književnog glasa, naglo skrećem na drugi teren i kucam na druga vrata, ona provjerenih asova. Knjige Sarajevo blues i Ruski kompjutor čitala sam i o njima pisala onda kad je trebalo, 1995. i 2011., kada su prvi put objavljene. U međuvremenu Semezdin Mehmedinović napisao je i drugih knjiga i stekao status jednog od čitanijih, cjenjenijih, gotovo kultnih pisaca u čitavoj književnosti regije, a ja se povremeno, kad me uhvati profesionalna malodušnost i skepsa, vratim samom kraju svoga teksta koji sam pisala u lipnju 1996. za tadašnji Vijenac i rečenicama: „Mislim da će se zbog svoje nepretencioznosti, ali i nevjerojatne snage kojom zrače ti fragmenti, poput dobrog bluesa, čitati i slušati dugo. I onda kad slika Sarajeva prestane biti slika postmoderne apokalipse“. Otuda i potreba da u ovom izboru izdvojim knjigu koja je, pravno gledano, ponovljeno izdanje. Kako me u književnosti baš nikada nisu zanimali administrativni, ne-daj-bože državno-granični kriteriji, izdvajam knjigu sastavljenu od dvije pojedinačno važne knjige čijim je spajanjem, odgovorno tvrdim, nastala posve nova knjiga. Rat je i ništa se ne događa, bez obzira na priličnu upućenost u oba njezina dijela, čitala sam s oduševljenjem kao prvi put, a opet posve drukčije. Novi kontekst ocrtavali su Memed, crvena bandana i pahuljica i Ovo vrijeme sada, te su knjige dodavale značenja i otvarale nove mogućnosti interpretacije, emotivne i intelektualne. S iskustvom narednih pročitanih knjiga, naime, neki su detalji pisanja o ratu i izmještenosti u SAD, iskustvu preživljavanja u jednim i drugim uvjetima, strahovima i strepnjama, dobili svoju puninu, bez koje su mogli funkcionirati, ali ovako postaju jednostavno drukčiji. Sarajevo blues je knjiga sva u fragmentu, trenutnim refleksijama, jer samo takva može odražavati razbijenu stvarnost opsade grada, a Ruski kompjutor formalno zaokruženija priča o odlasku, na neki način i porazu, prtljazi uspomena i iskustva koje nosimo sa sobom i zavirujemo u njih i onda kad smo potpuno svjesni kako nas tamo čekaju samo razočarenja. Što sam novo pronašla u knjizi Rat je i ništa se ne događa? Obrise zaokruživanja priče o pripovjedačevu sinu, Harunu, koji se od dječaka što ruševni svijet odraslih želi barem prividno učiniti cijelim, pa makar i selotejpom kojim se povezuju otrgnute stranice knjige koju je poderao njegov otac, prelijeva u Crvenu bandanu. Evoluciju rečenice kako se o onome izvan ovog grada ne usudi misliti u precizno promišljanje toga izvan. Istinitost refleksije o putovanjima čija je svrha radovanje povratku, melankoliju postojanja u „geografskoemocionalnom“ limbu. I nešto na što, čitajući Ruski kompjutor sam za sebe, nisam dovoljno obratila pažnju, a to su sjajni fragmenti s početka knjige, smješteni u kratko vrijeme prije no što pripovjedač i njegova obitelj konačno odlučuju preko Zagreba prijeći Atlantik. Fragmenti su to Sarajeva u limbu između onda i sada, rata i mira, kraja ljeta 1995., vrijeme koncerta SCH na Obali i svijesti o optičkom neskladu koji već godinama obilježava odnos pripovjedača i svijeta iz čega proizlazi njegova odluka o odlasku. Taj uvodni dio Ruskog kompjutora potpuno funkcionira kao završni Sarajevo bluesa, čvrsto povezuje dvije knjige u jednu i gotovo zaslužuje samostalnu knjigu s hipotetičkim naslovom koji bi sadržavao sintagmu o vremenu između. Rat je i ništa se ne događa knjiga je koja je za mene i potvrda onoga što nikako ne bih uspjela uobličiti bolje i preciznije nego citatom: „Koliko sam se u međuvremenu promijenio, i sada, čitajući, osjećam se kao stranac u vlastitom životu“.
-
Edicija Dnevnici, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2022.
Sljedeća preporuka ne donosi jednu, nego čak pet knjiga i usko je, imenom urednika, povezana uz prijašnju. Primijetili ste vjerojatno kako je za mene ovo bila i godina koju su, između ostaloga, obilježili pisci kao urednici. Riječ je o ediciji koju bez imalo kolebanja mogu proglasiti nakladničkim projektom godine iz barem nekoliko razloga. Prvi se od njih tiče samog žanra dnevnika prema kojemu čitatelji i pisci imaju vrlo ambivalentan, gotovo love & hate, odnos. Jedni ga smatraju prilično egocentričnim da bi ga pisali i čitali, drugi ga zbog njegove fiction/faction pozicije smatraju manje ‘književnim’, dok neki opet među svojim favoritima uvijek spominju i dnevničke velikane, poput Kafke ili Krleže. Ja (pišemo o dnevnicima, pa mislim da nije problem započeti rečenicu tom egocentričnom zamjenicom?), na primjer, iznimno volim dnevnike, u jednom sam se razdoblju rado bavila njihovom teorijom i njihovim suodnosom s autobiografskim pismom, a jedno sam ga vrijeme i sama za sebe pisala, no ti bi pokušaji ipak spadali u ne baš književnu ladicu tzv. djevojačkih dnevnika. U ovome slučaju, dnevnici su nastali na poziv urednika Semezdina Mehmedinovića, što je jasan indikator kako se radi o ‘dnevnicima s pravom javnosti’, kako ih naziva jedan od pisaca koji je odgovorio na taj poziv, što na neki način sigurno određuje rakurs pisanja. Pet do sada objavljenih knjiga, Crveni kofer Lane Bastašić, Kućni ljudi Almina Kaplana, Mali smakovi Selvedina Avdića, Adolfove uši Marka Pogačara i Prošle godine u Barnetu Predraga Fincija, pokazuju čvrst urednički koncept iz kojeg je jasno da je poziv upućen onim piscima čije bi dnevnike i sam želio čitati i svakako u tom izboru nije pogriješio. Zaokruženost koncepta iskazuje se i odličnim dizajnom samih knjiga u kojem postoje jasno određene zajedničke točke i male individualne razlike, prije svega naznačene bojom. Osim što smo u boxu ove edicije dobili pet odličnih knjiga, još važnijim mi se čini način na koji pisci odgovaraju na postavljeni zadatak. Svatko od njih, naime, pronašao je svoju prepoznatljivu i drukčiju dnevničku nišu, iz nje propituje pitanje samog žanra, primiče mu se i od njega odmiče, klizi prema fikcionalizaciji ili esejizaciji i ponovo se vraća početnoj žanrovskoj odrednici. Dnevnici naručeni i pisani u, blago rečeno, naopaka vremena, kada je solilokvij silom prilika bio mnogo češći od dijaloga s drugima, u vremena izolacija i lockdowna, manjim su dijelom dokumentaristički prikaz onoga što smo svi prolazili i dobro da je tako. Premda se neki od njih poklapaju tematiziranjem smrti bližnjih i kolebanjem koliko je naša priča doista važna da bi se pribilježila za javnost, knjige su to toliko različite koliko su i inače različite poetike ovih pisaca. Istovremeno, treba naglasiti kako je važno ove dnevnike promatrati i u širem kontekstu dosadašnjih opusa autora, uočavati kontinuitete i odmake, stalne motive u novom okružju, hrabrost da se bude drukčija/i od sebe same/og. Upravo mi se to dok sam ih čitala činilo iznimno bitnim i te su knjige postale važan i znakovit okvir za ono što su ovi pisci pisali ranije, ali i što će tek pisati.
-
Colum McCann – Pisma mladom piscu, Fraktura, Zaprešić 2022.
Na kraju, kao svojevrstan bonus, knjiga koja se bavi samim procesom pisanja, dakle ključnim činom prije no što knjige uopće dođu do konkurencije za neki od ovakvih odabira. Colum McCann autor je tzv. pametnih bestselera kojeg sam zapazila prije desetak godina kad je preveden njegov roman Neka se veliki svijet vrti. Bez obzira na naslov, ovo nije još jedan od priručnika sa savjetima u kojima se pisanje kani svesti samo na zanat koji se može naučiti urednim pisanjem zadaća i vježbi na radionicama pisanja. Jer, jasno je, ne može, a toga je svjestan i autor ove knjige. McCannovi brojni i vrlo jasni imperativi proizlaze iz svijesti o borbi između pisca i teksta, o talentu i znanju koje treba posjedovati da bi ga se tek potom moglo dekonstruirati i kao takvi ne zvuče nimalo docirajuće ili štreberski. Premda prozvan već u samom naslovu, mladi pisac nije jedina podrazumijevajuća ciljana publika knjige, dapače, zanimljive su to i duhovite, a opet ozbiljne epistole koje odlaze i dalje od samog nastanka teksta, prema ulozi urednika, nakladnika, književnog agenta, ali i strategijama pisanja i spisateljskih kriza. Bez obzira koliko sam ‘unutra’ kad je riječ o navedenim temama, pisma su mi bila vrlo zanimljiva, čak i onda kad McCann piše o vrlo poznatim stvarima.
Premda su i kritičari u ovo doba godine nešto ‘mekši’ i emotivniji, osobito kad biraju knjige godine, jasno mi je kakva je općenito njihova reputacija, pa za kraj, s nadom navodim citat iz McCannove knjige: „Prigrli kritičare, osobito idiota koji te najdublje rani. Nemoj se pjeniti. Nemoj se iskaljivati. Nemoj mu pričati iza leđa. Priđi mu u baru ili kafiću“. Sretna vam nova, spisateljice/i i čitateljice/i, vidimo se u kafiću!
Slične knjige
-
-
-
-
-
-
-
Bog onoga ljetaSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 18,45 € / 139,01kn -
ČasovitoSpecial cijena 8,00 € / 60,28kn Redovna cijena 17,12 € / 128,99kn
