Pisanje ili nostalgija

Special cijena 159,71 kn Redovna cijena 177,45 kn
  • Broj stranica: 264

  • Godina izdanja: 2008.

  • ISBN: 978-953266062-3

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 430 g

Pisanje ili nostalgija naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića. U Pisanju ili nostalgiji Kovač oživljava burne, teške, ali i zabavne trenutke posljednjih pedesetak godina u kojima se miješaju književnost i politika, povijest i anegdota. Pišući o književnicima, Mirko Kovač ispisao je ponajbolje stranice naše feljtonistike oslikavši vrijeme komunizma i tranzicije jasnije i preciznije negoli bilo koji povjesničar. Ova knjiga govori o piscima i vlasti, o pisanju i životu, o fenomenima i događajima koje Kovač vadi iz bunara sjećanja otimajući ih zaboravu.
Seid Serdarević

19.1.2009.

Začitavanje: 'Pisanje ili nostalgija'

booksa.hr, Darija Žilić, 26.11.2008.

Zapisi Mirka Kovača predstavljaju značajan doprinos memoarskoj literaturi jer nas kroz njih uvodi u zanimljive priče iz književnog života bivše države. Knjiga Pisanje ili nostalgija (Fraktura) sadrži desetak eseja u kojima Mirko Kovač donosi zapise o prijateljima, bivšim prijateljima književnicima, o književnim krugovima, književnim polemikama i identitetu. Kovač je svoje tekstove odredio kao tekstove 'između eseja i pokojeg 'Mnemosinina treptaja'' (Nabokov), no njegovi zapisi predstavljaju itekako značajan doprinos memoarskoj literaturi jer nas kroz njih uvodi u zanimljive priče iz književnog života nekadašnje države. Budući da kao uzor navodi Krležu, koji je isticao da se mora pisati 'mrko, okrutno i neumoljivo', Kovač ne piše nikakve laude svojim prijateljima, već otkriva njihove slabosti, ulizništva, podilaženja... Ponajviše piše o druženju i prepisci svojih najbližih prijatelja - Davida, Kiša i Pekića. Kad analizira pisma koja su razmjenjivali davnih dana uočava kako su neki od njih, poput Pekića, zapravo već onda znali da pišu za vječnost, tj. doživljavali su vlastiti život kao nešto posebno. Ova pisma postaju i vodič za sjećanje na ta vremena, posebno na estetske sukobe koji su se događali na književnoj sceni u prvoj polovini sedamdesetih godina. Naknadna čitanja korespondencije omogućuju mu da uvidi neke aspekte koji su mu ostali posve nezamijećeni tad, kad ih je prvi puta čitao- a to je, prije svega, potreba pisca da sebe vidi kao važnog aktera u povijesti. Pekić, koji je bio inicijator grupe i druženja, kasnije je ušao u visoku politiku i ondje doživio poraz. Kovač pak nikad nije bio impresioniran vlastitom ulogom u društvu, dapače, privlačila ga je ta autsajderska pozicija, pa pomalo s čuđenjem promatra pisce s misijom, koji su povjerovali da je snaga njihove umjetnosti jednaka snazi koju bi mogli zadobiti u političkom životu. Kovačeva su sjećanja živopisna, otkrivaju nam slabosti pisaca - one sitne ljudskosti kao što su taština i sklonosti tračanju. Kovač nastoji naglasiti vlastitu neopterećenost identitetom i misijom i istaknuti tuđa dodvoravanja i vlastitu borbu za druge pisce, primjerice Kiša. Njegovi zapisi o Kišu pokazuju koje je sve muke prolazio, kako su njegovo djelo nagrizali 'književni štakori', kako je odavno naslutio pobjedu 'barbarogenija' i kako se njegov način života razlikovao od pravila koja je propisivao socijalistički režim. Kovač oslikava djelovanje grupe beogradskih intelektualaca i na neki način ispisuje kulturnu povijest jednog vremena u kojem su književne i uopće estetske polemike izazivale mnogo više pozornosti nego danas kad je umjetnost posve marginalizirana. Kao posebnu književnu osobnost izdvaja Ivu Andrića, navodeći niz primjera negiranja značenja ovog velikog pisca. O sprezi pisca i politike, posebno žestoko govori na primjeru Vuka Draškovića, no navodi i to da su mu neki sugerirali kako mu nije pametno rasipati snagu na pisanje o takvim ljudima. To je vjerovatno mišljenje nekog ljepoduha koji bi najradije politiku odvojio od umjetnosti, a to je upravo ono što Kovačeva generacija ne čini. Pripadnici te generacije ili su prokazani od režima, poput Kovača, ili su ušli u politiku, no ono što je zajedničko i jednima i drugima je njihov društveni angažman kroz umjetnosti, odnosno neignoriranje konteksta. Posljednji eseji u knjizi govore o Kovačevu shvaćanju identiteta. Kovač na vlastiti identitet gleda ludički, poigrava se njime. Jednom kad su ga pitali tko je, odgovorio je 'Puškinov sin'. Apsurdnost koju nam donosi pitanje identiteta opisuje sljedećim riječima: “Dvostruki je (ili 'višestruki') identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima 'kolektivnog terora' i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva 'pravda' ponese da učini drugome nešto nažao”. Jedino što zbunjuje je naslov knjige Pisanje ili nostalgija jer ovo nikako nije knjiga o nostalgiji, o finoj emociji kojom se sjećamo vlastite mladosti, već upravo suprotno, ovo je knjiga oštrih eseja o jednom vremenu i njegovim akterima, ljudima koji su ili prodali ili zadržali dušu.

27.3.2012.

Trolejbus za Medaković III - Mirko Kovač: Pisanje ili nostalgija

Blic, Mica Vujičić, 25.03.2012.

Knjiga pod naslovom „Pisanje ili nostalgija“ sačinjena je od sedamnaest eseja Mirka Kovača, jednog od najboljih eks-jugoslovenskih pisaca, koji već u uvodu napominje da će u tekstovima biti i memoarskih natruha. „Kada bih se usudio uzeti Marloovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg Mnemosinina treptaja, kako je Nabokov volio reći“, beleži pisac, dodajući da je mnoge slike iz svoje prošlosti pretakao u literarno štivo. Obilato je upotrebljavao „autobiografsko ja“ – jedno od najvažnijih obeležja Kovačeve proze. U „Pisanju ili nostalgiji“, Mirko Kovač, pored ostalog, piše o generaciji pisaca kojoj je pripadao (Kiš, Pekić, David), ali i o drugim ličnostima iz kulturnog i političkog života bivše Jugoslavije. Tekstovi, koji su na granici eseja i priče, portreti su i Miodraga Bulatovića, Tanasija Mladenovića, Oskara Daviča... Mirko Kovač je sjajan pripovedač, ali i oštar polemičar. Zbog toga se puno pričalo o ovoj knjizi. Ukoliko nameravate da se na račun ovog stupca pohvalite kako ste pročitali „Pisanje ili nostalgiju“, obavezno napomenite da je jedan od najlepših tekstova onaj o Milovanu Đilasu. U sklopu portreta, pisac je zabeležio da je Đilas voleo manje poznate Andrićeve pripovetke, pogotovo one o fratrima. Nakon što mu je Kovač poklonio svoju knjigu priča, Milovan Đilas je najavio svoj dolazak u njegov stan koji se nalazio u naselju Medaković III. Insistirao je da dođe gradskim prevozom koji je voleo – što duže relacije. Činilo mu se da u trolejbusu najbolje rešava probleme vezane za pripovetke koje je tih dana pisao. Sedeći u lepoj starinskoj fotelji, Đilas je pohvalio jednu Kovačevu storiju, skrećući mu pažnju i na pogrešku koju je napravio. „Vi na jednom mjestu opisujete vašeg junaka koji je nešto pomislio i navodite njegovu pomisao, ali to ne može kad ste već izabrali da pričate u prvom licu“, rekao je Đilas. „Vi kao pripovjedač u prvom licu ne možete napisati što je vaš junak pomislio, možete samo što ste vi pomislili.“ Čim je izašao, Mirko Kovač je zabeležio ovaj razgovor. Zatim je pronašao tih nekoliko rečenica u pripoveci, podvukao ih i ispravio za novo izdanje. Sporno mesto, ipak, nije ispravio u jednom pasusu. To je učinio namerno, kaže, kako bi ostao veran ugovoru sa književnošću po kome može da odstupi od pravila kad god želi.