Pedeset cigareta za Elenu
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 232
-
Datum izdanja: kolovoz 2019.
-
ISBN: 978-953358152-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 325 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Pedeset cigareta za Elenu, najnoviji roman istaknute spisateljice Marine Vujčić u svojoj potki ima teoriju kaosa, tihi i neprimjetan "leptirov učinak" na razini malog čovjeka i njegove svakodnevnice. Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može, kaže poslovica, uzrokovati uragan na Floridi – ali što se, recimo, može dogoditi kad jedan pedesetogodišnjak odluči svoj rođendan obilježiti tako da svih dvadeset i četiri sata, od ponoći kad mu rođendan počinje, pa do ponoći kad završava, ostane budan i da pri tome u čast svojoj poginuloj sestri blizanki, ispuni sasvim bizaran zavjet da popuši pedeset cigareta i sačuva pedeset opušaka?
Život Olivera Radmana, nositelja ove odluke, neće se zbog nje promijeniti ništa – ali bezazlena noćna šetnja na koju se uputio kako bi ostao budan utjecat će na živote troje neznanaca na način koji Oliver niti je mogao zamisliti niti će ga ikad postati svjestan.
Tijekom romana pratit ćemo još troje junaka tijekom ta dvadeset i četiri sata koja je Oliver, prkoseći rutini, odlučio provesti budan. Prva je Magdalena, žena koja te noći ne može spavati jer njezinog muža sutradan očekuje suđenje za pljačku mjenjačnice. Činjenica da je Oliver tijekom šetnje zastao pored njezinog prozora uočivši znak života u noćnoj pustoši, promijenit će njezinu prvotnu odluku o svjedočenju na suđenju zbog straha koji je pretrpjela misleći da se radi o predatoru koji će nauditi njoj i djeci. Drugi je mladić Viktor koji zbog Oliverove slučajne prisutnosti na ulici, gdje djevojka koja je dio noći provela kod njega čeka taksi, završi polugol na toj istoj ulici bez ključa i bez mogućnosti da se vrati u stan, a sutradan ga očekuje prvi radni dan na dugo željenom poslu na koji ne smije zakasniti. Treća je Greta, depresivna žena za koju se čini da joj je suprugov preljub najveći životni problem, ali način na koji joj se Oliver slučajno toga dana našao na putu izazvat će stanje u kojem će isplivati druge, daleko ozbiljnije potisnute traume.
Četiri paralelne priče ovih junaka, naizgled posve nepovezane, odvijat će se tijekom dvadeset četiri sata u danu na početku kojeg je Oliver donio odluku koja će utjecati na živote ostalih troje protagonista i likova koji su s njima povezani. Usprkos tome ostat će neznanci, iako bi im taj jedan dan, a nekima možda i ostatak života, izgledao sasvim drukčije da se jedni drugima nisu našli na putu.
Zbog jednog pucnja odrasla sam bez djeda kojeg je Mimica učinio legendom u klasiku “Kaja, ubit ću te”
Ružica Aščić, Express, 2. 8. 2019.
Festival svjetske književnosti, uz mnoštvo stranih, ugostit će i nekoliko interesantnih domaćih spisateljskih imena. Među njima je i Marina Vujčić, autorica koja iz godine u godinu pobija stereotip da hrvatska književnost nije čitana i čije je fino psihološko nijansiranje čitave palete likova postalo već prepoznatljiv potpis. Jesenju književnu sezonu otvara romanom "Pedeset cigareta za Elenu", u izdanju Frakture, u kojemu se bavi time kako ljudi svojim postupcima nesvjesno utječu na druge.
Tvoj novi roman zove se 'Pedeset cigareta za Elenu'. Tih pedeset cigareta za sestru, zauvijek izgubljenu, puši njezin brat kako bi okajao njezinu smrt. Čini mi se da je središnja tema ovoga romana, kao i tvojih ostalih romana, gubitak, ali i identitetska kriza, što najčešće kulminira željom protagonista da krene ispočetka. Vjeruješ li i sama u nove početke? Zašto te zanimaju pojedinci koji su zaglavili u životima i situacijama iz kojih se teško vade?
Itekako vjerujem u nove početke. Sama sam barem nekoliko puta počela ispočetka i sigurna sam da od sebe mogu očekivati još koji životni preokret. Možda me baš zato zanima suprotno stanje uma, ono u kojem neka životna teškoća ili tragedija postaju izgovor za propuštanje života i nemicanje s mjesta. Od četvero junaka ovoga romana, ni s jednim se ne mogu poistovjetiti, ali volim čeprkati po mozgovima neke druge vrste. No u ovom romanu, prije svega, zanimalo me pitanje leptirova učinka, odnosno sudbinska matematika po kojoj svatko može, pa i nehotice i nesvjesno, utjecati na nečiji život. Oliver Radman, glavni junak ovoga romana, vjeruje da je jedina njegova uloga u svijetu proizvodnja opušaka, a nema pojma da je u ta 24 sata, koliko radnja romana traje, nešto promijenio u životima troje ljudi koje ne poznaje.
Dolaziš iz Trogira, s djevojačkim prezimenom Ciciliani. Jesi li ikad istražila podrijetlo Cicilianovih? Tko je bio taj prvi Ciciliani koji je kročio na trogirsko tlo?
Prvi Ciciliani koji je kročio na trogirsko tlo bio je Gaetano Ciciliani koji je 1492. došao u Trogir sa Sicilije. Zanimljivo je da je došao izrađivati lijesove - to sam oduvijek doživljavala kao podatak koji kao da je ispao iz književnosti. Tad je na našoj obali harala neka vrsta kuge od koje se naveliko umiralo pa su pozvani stolari iz Italije jer naši nisu stizali izraditi toliko lijesova. On se u Trogiru oženio i više se nije vraćao u Italiju. Moj brat pokušava naći podatke iz matičnih knjiga za sljedećih nekoliko stoljeća jer od Gaetana pa sve do našeg šukundjeda Giovannija Cicilianija, vjerojatno Gaetanova prapraunuka, zasad nemamo pisanih tragova. Jedan od Giovannijevih sinova bio je moj pradjed Ignacio, rođen 1877. On je imao sedmero djece, a jedno od njih je bio moj djed Kaja.
Vatroslav Mimica je snimio 1967. godine film 'Kaja, ubit ću te'. Radnja filma smještena je u Trogir, u vrijeme Drugog svjetskog rata i dolaska talijanskih okupatora. Beskičmenjak i poklonik okupatora Pjero diže ruku na Kaju, vlasnika dućana. Kaja Ciciliani bio je tvoj djed. Najprije, zašto je Mimica odabrao baš taj događaj iz 1941. godine za predložak svojega filma, i drugo, kako je taj događaj utjecao na tvoju obitelj, prvenstveno na tvojega oca, a onda i na tebe?
Priča o djedu Kaji ispričana mi je još kao djevojčici. Baka Jugoslava, Kajina udovica, najviše mi je govorila o tome jer je taj događaj obilježio njezin život i život mojega oca koji je imao samo sedam mjeseci kad mu je otac ubijen. Film je završen kad sam ja imala otprilike godinu dana, a prvi put sam ga gledala u tinejdžerskoj dobi, kad je repriziran u televizijskom programu. Sjećam se da sam još kao dijete bila užasnuta djedovom sudbinom - da je netko koga je poznavao od djetinjstva mogao ući u njegovu 'trafiku', najaviti mu da će ga ubiti i onda hladnokrvno pucati u njega zato što je saznao da pomaže partizanima. Zbog tog jednog pucnja moj je otac odrastao bez oca, a moja braća i ja bez djeda. Nažalost, ovaj naš prostor obiluje pričama o smaknućima dojučerašnjih susjeda, poznanika ili prijatelja, a naša je obitelj imala taj privilegij da se Vatroslav Mimica zainteresirao za ovu priču i da je zahvaljujući njemu moj djed ušao u legendu. Prije desetak godina srela sam ga u Motovunu i dobila priliku zahvaliti mu na tome. To je i za njega bio neobičan trenutak - da pred njim stoji unuka čovjeka o kojem je četrdesetak godina ranije snimio film.
Imaš brata blizanca koji se po djedu zove Kaja. Na koji način te odredilo to što si rame uz rame odrastala uz brata blizanca? Koji interesi vas danas vežu, kao odrasle ljude?
Da, Kaja se zove tako po našem znamenitom djedu, a ja sam dobila ime po djedu Marinu, majčinu ocu, koji je poginuo u partizanskoj uniformi u Istri 1945. Iskustvo odrastanja u paru doista je neobično i vjerojatno drukčije od onoga kad imaš samo svoje djetinjstvo, samo svoj rođendan, kad si samo ti barem neko vrijeme svojim roditeljima jedino novorođenče. Koliko god se ti osjećao kao jedinka, nikad nisi u jednini. Čak smo i u školskoj klupi u početku zajedno sjedili, što nam se ni jednom ni drugom nije sviđalo. Vjerojatno nije čudo da smo se istinski povezali tek kasnije, kad je svatko od nas dvoje počeo živjeti svoj odvojeni život. Ne mogu reći da imamo puno zajedničkih interesa - zapravo smo za blizance neobično različiti - ali imamo povezanost i bliskost kakvu valjda mogu imati samo ljudi koji su od začeća paralelno postojali. To je ljubav na nekoj višoj frekvenciji.
Prvi roman 'Tuđi život' objavila si tek 2010. godine, a potom još šest romana u devet godina. Nekoliko puta si spominjala da si propisala tek nakon suprugove smrti. Kako to da si počela pisati tako kasno?
Pisala sam ja i prije - ili bolje reći pokušavala pisati - ali ne tako predano i s osjećajem da bi mi to mogao biti poziv. Ima jedna divna rečenica Semezdina Mehmedinovića koju je upotrijebio kao odgovor nekoj ženi koja mu je prigovorila da je pisao malo: 'Malo sam pisao, ali sam zato puno volio'. Ja bih tu rečenicu mogla potpisati. Kad mi je suprug preminuo, pisanje mi je prvo bila neka vrsta bijega od te užasne neželjene stvarnosti, a onda s vremenom postalo nešto poput obnovljivog izvora energije. Kad pišem, 'doma sam'. To mi je postao način života. Zapravo ne mislim da sam počela kasno, jer kad se danas osvrnem na neke svoje književne pokušaje iz dvadesetih i tridesetih, drago mi je da nisam počela prerano.
Oni koji su devedesetih i ranih dvijetisućitih iole pratili kulturnu scenu, poznato im je ime tvojega supruga Borislava Vujčića, koji je, među ostalim, i jedan od osnivača kazališta Ulysses te koji je iza sebe ostavio desetke dramskih tekstova. Kakav je Boro bio čovjek intimno, u krugu obitelji i prijatelja?
Borislav je bio blag, dubok i senzibilan čovjek, karizmatičan na svoj tihi način. Volim reći da je bio čovjek bez dna. U praktičnom životu uvijek pomalo zbunjen, ali superiornog duha i intelekta. Nesvakidašnje brižan, ne samo prema obitelji i prijateljima, nego katkad i prema potpunim neznancima. Jehovini svjedoci koji bi nam s časopisom Kula stražara pozvonili na vrata mogli su računati na njegovu pozornost i razumijevanje. Strašno ga je pogađala nepravda svake vrste te ponekad mislim da je i otišao zato što je bio presenzibilan za ovaj i ovakav svijet. Ostavio je trag u svima koji su ga poznavali, i često se dogodi da mi netko citira njegovu rečenicu iz razgovora koji ta osoba još i danas pamti.
Prošle godine si uredila Borinu knjigu 'Nesanica'. Kakvo je za tebe bilo iskustvo vratiti se tom tekstu dvadesetak godina kasnije?
Bilo je i teško i lijepo. 'Nesanicu' je u prvom izdanju uredio Simo Mraović, koji je, što se mene tiče, urednik i ovog drugog izdanja kojeg sam ja samo priredila za pretisak. Vraćajući taj roman na police nije bilo moguće izostaviti iz glave tužnu činjenicu da ni jednog od njih dvojice više nema. Rad na novom izdanju obilježila je sjeta prisjećanja na vrijeme kad je roman nastajao i kad smo se njegovu objavljivanju veselili zajedno.
U samoći pišeš, u samoći uređuješ dobar dio domaće književne produkcije. A i baviš se književnošću koja je sama po sebi neka vrsta eskapizma. Čini mi se da drugim ljudima predstavlja teret, a ti često spominješ da voliš vrijeme provedeno sama sa sobom. Jedne godine si sama otišla na svjetionik, bez mobitela i s malo prtljage, kako bi se barem nakratko isključila od vanjskog svijeta. Što ti predstavlja samoća? Zašto je toliko voliš?
Samoću uvijek vidim kao priliku da nešto naučim, otkrijem, razvijem, napravim, pročitam, napišem - bilo što od onoga što ne ide uz pozadinski šum koji uključuje ostatak svijeta. Nietzsche je to predivno formulirao u rečenici: 'U samoći raste ono što u nju donesemo'. Ima ljudi koji u svoju samoću donesu osjećaj usamljenosti i očajanja pa onda to u njoj još više naraste. Ja u samoću ponesem neku ideju, temu ili znatiželju - i vidite i sami što se dogodi.
Jednom prilikom si rekla da bi nekad u budućnosti voljela napisati nešto sa sinom Bornom, poput 'Otpusnog pisma', koje si pisala s Ivicom Ivaniševićem. Borna piše drame, scenarije, a iza sebe ima i roman. Nije neobično što se sin poveo primjerom svojih roditelja, no je li ti drago vidjeti sina u spisateljskoj branši, i to u vrijeme kad to zanimanje nije nimalo glamurozno?
Dugo se činilo da Borna neće krenuti našim stopama, ali onda je ispalo da se ipak 'zarazio'. Koliko god mi je jasno da bi za njega možda bilo sigurnije da se bavi nekim profitabilnijim ili 'atraktivnijim' zanimanjem, ipak sam sretna što nas veže i taj dio života, što imamo zajedničke interese i teme. Sve dok njega usrećuje ono što je izabrao za svoj poziv, sretna sam i ja. Bilo je zapravo vrlo hrabro zakoračiti na teren na kojem su njegovi roditelji postigli to što jesu, ali njemu uspijeva izboriti se za svoje mjesto na kulturnoj sceni i tabati vlastiti put, i to puno ranije nego što smo nas dvoje u svojim životima to učinili. Mnogo toga naučila sam od njega kao kolege pisca i veselim se svemu što će još postići.
Čini mi se da je za tebe nagrada VBZ-a dosta toga nabolje promijenila, predstavila te mainstream publici i učvrstila tvoj književni status. Nešto ranije si počela raditi kao književna urednica, dogodile su se dvije nagrade 'Marin Držić'. No ipak naglašavaš da ne bi počela ozbiljno pisati da te sin nije podržao u uzimanju jednogodišnjeg dopusta da napišeš roman. Koji je bio prijelomni trenutak u tvojem životu po pitanju književne karijere?
To je bila ta 2008., kad sam uzela slobodnu neplaćenu godinu u školi. Nema sumnje da je to godina koja je od mene učinila pisca. U tom trenutku činilo se vrlo nerazumnim odreći se plaće, kao samohrana majka sa sinom tinejdžerom, ali upravo me je Borna u tome podržao i navijao za taj rizik. Nisam tad imala nikakav plan ni ambiciju, nisam ni izbliza slutila kamo vodi odluka da tu jednu godinu posvetim pisanju - jednostavno sam sama sebi išla na živce sa svim tim započetim književnim pokušajima koji ostaju nedovršeni i osjećala da moram sebi dati priliku da raščistim s tim jesam li pisac ili nisam. Ispalo je da jesam, ali trebala su mi četiri romana da i sama u to povjerujem.
Godinama si radila odnose s javnošću za kazalište Ulysses. Što je najdragocjenije čega se možeš prisjetiti iz tih godina? Nekoliko puta si naglašavala da su uvjeti rada na Brijunima teški, baš zbog izoliranosti, iako cijela stvar u medijima ima elitistički, skoro pa snobovski predznak.
Ljeta s Ulyssesom sasvim sigurno su neki od najdragocjenijih odlomaka mojega života. Ne samo zato što sam radeći za Ulysses naučila raditi puno toga što ne bih naučila drugdje, nego i zbog svih iznimnih ljudi koje sam upoznala. Najčvršća moja prijateljstva započela su upravo tamo jer sam neke od najljepših i najtežih životnih trenutaka podijelila s 'posadom' Ulyssesa. To će uvijek ostati moje veliko životno učilište i utočište.
Tvoja sljedeća knjiga bavit će se ženama koje odslužuju kaznu u ženskoj kaznionici zbog počinjenja težih zločina. Zašto si se prihvatila ove tematike? Što te intimno privlači toj priči? Nekoliko puta si i bila u posjetu ženskoj kaznionici. S kakvim dojmovima si se vratila?
Junakinja mojeg sljedećeg romana bit će žena koja služi zatvorsku kaznu zbog ubojstva nasilnog supruga. Duboko me uznemiruje tema obiteljskog nasilja jer smatram da su žrtve zlostavljanja prepuštene sebi, da ih sustav iznevjerava i da smo svi odgovorni ako od tog pitanja okrećemo glavu. Nekoliko puta išla sam u požešku kaznionicu i upoznala neke od žena koje tamo služe kaznu, ali ne volim govoriti o tome jer bih se osjećala kao da tuđe tragične priče pretvaram u medijski materijal. Moja junakinja neće biti ni jedna od tih postojećih žena, nego fiktivna osoba koja će progovoriti u ime njih i umjesto onih kojima se može dogoditi isto. Teška tema i težak književni zadatak, ali to je priča koja me neće ostaviti na miru dok je ne napišem.
Kako gledaš na položaj žena u hrvatskom društvu? Jesu li naše bake doista dobile bitku za jednaka prava ili će biti potrebna još jedna borba? Kao da se ponovno steže obruč oko ženskog tijela, ženske slobode koja, čini se, nikad nije stvar samo njezine volje. Na kojem frontu bi se trebala voditi ta borba?
Trebala bi se voditi na svim frontovima. Čini mi se da se, kad je položaj žena u društvu u pitanju, svako malo neka već dobivena bitka ponovno izgubi. Bez obzira na to što neka žena postigne na profesionalnom planu, opet je u primarnom fokusu zanimanja javnosti što je odjenula, je li stesala liniju, s kim je u vezi i vidi li joj se trudnički trbuščić. Svrstavanje žene 'gdje joj je mjesto' odvija se toliko perfidno da više nitko i ne primjećuje da se, recimo, nakon sjednice Hrvatskog sabora piše što su zastupnici rekli, a što su zastupnice odjenule. Sve dok je tako, neće biti stvarne ravnopravnosti žena i neće ih se doživljavati ozbiljno.
Teorija kaosa u novom romanu Marine Vujčić
Davor Mandić, Novi list, 9. 8. 2019.
Naslov možda najavljuje priču romana, ali ne i temu. Glavni junak toga dana puši 50 cigareta u spomen na sestru blizanku, ali tema romana je zapravo teorija kaosa na razini »malog« čovjeka
Kada Marina Vujčić, istaknuta i nagrađivana naša spisateljica, objavi novi roman, sjajna je to vijest za brojne poklonike njena pisma. Još kada se to dogodi u netipično izdavačko doba, usred ljeta, pa se, ako godišnji odmor kojim čudom još nije potrošen, može otrčati do knjižare i pribaviti primjerak prije odlaska na plažu, veselju nema kraja.
A po onome što čitamo u uredničkoj napomeni o romanu naslova »Pedeset cigareta za Elenu« (Fraktura), očekuje nas i opet zanimljivo štivo, pa smo stoga priupitali autoricu da nam pojasni o čemu je riječ, počevši od naslova, za koji nam se učinilo da bi mogao najavljivati temu romana.
Naslov možda najavljuje priču romana, ali ne i temu. Istina je da glavni junak Oliver Radman toga dana puši 50 cigareta u spomen na sestru blizanku koja nije dočekala njihov 50. rođendan – kao da puše u 50 svjećica na torti koje neće biti. Ali tema romana je zapravo teorija kaosa na razini »malog«, »običnog«, »neprimjetnog« čovjeka, jer taj isti glavni junak koji za sebe vjeruje da je potpuno beskoristan i da je proizvodnja opušaka jedina njegova uloga u svijetu, nehotice utječe na život troje drugih ljudi samo time što se pojavio u određeno vrijeme na nekom mjestu koje je bilo i na njihovoj putanji – i uopće nije svjestan »leptirovog učinka« koji je proizveo odlukama donesenim u ta 24 sata koliko traje radnja romana – kaže Vujčić.
Sudbinska matematika
Pitamo je i otkud je došao poticaj za pisanje ove knjige, na što spisateljica odgovara da je došao iz istog izvora kao i poticaj za svaku drugu, iz nekog unutrašnjeg nagovora koji je već naučila ne preispitivati.
- Neke misli i preokupacije jednostavno se izbore za knjigu, ne daju mi mira dok ih ne ispišem. Pitanje takozvane slučajnosti oduvijek me intrigiralo, jer u slučajnosti zapravo ne vjerujem. Vjerujem u lančane reakcije svemira, u sudbinsku matematiku u kojoj se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo – što se ne bi moglo dogoditi da se nije dogodilo ono prije toga. Imam već predugi staž razmišljanja o tome da ne bi jednom završilo u mom romanu – kaže Vujčić.
Nama je posebno zanimljiv datum izlaska romana: praktički je riječ o sredini ljeta. Pa iako je to za čitatelje koji si mogu priuštiti godišnji odmor na moru, a na njemu vole čitati, odlična vijest, ipak nas je zanimalo kako je do toga došlo, s obzirom na to da se s potencijalnim hitovima čeka barem Interliber. Vujčić kaže da ne misli da je njen novi roman potencijalni hit, no ako ga nekim čudom zadesi ta sudbina, onda će to po njenu mišljenju biti bez obzira na vrijeme izlaska, ili možda baš zato što izlazi u vrijeme kad baš i nema novih knjiga.
Drugi izdavač
No nije tu bilo ni neke proračunatosti u tom smjeru; razlog ovako »ranog« izlaska Vujčić otkriva kao prozaičan: namjerava se prijaviti na natječaj Ministarstva kulture za pisanje novog romana, a to ne bi mogla da ovaj roman nije izašao do početka rujna, jer je za njega prije tri godine dobila potporu.
Još je jedan novitet zanimljiv onima koji pažljivije prate domaću književnu scenu. Nakon niza knjiga objavljenih u Hena comu, gdje Vujčić radi kao urednica, novi roman izlazi u Frakturi. Vujčić pojašnjava da je to baš zato što je u Hena comu urednica.
- Za autora nije baš zahvalna situacija objavljivati u kući u kojoj radi. Iako sam tamo imala sjajne uvjete i tretman, nakon četiri romana u Heni počela sam sama o sebi misliti kao o nekome tko objavljuje »zato što može«. Osjetila sam da se moram vratiti u onu za pisca zdravu situaciju kad ponudiš rukopis izdavaču i onda strepiš čekajući odgovor – koji može biti i negativan. S vodstvom Hena coma porazgovarala sam o tome i složili smo se da je sazrelo vrijeme da odvojim urednički život od autorskog – zaključuje spisateljica.
Naša cijenjena autorica Marina Vujčić ima novi roman; ‘Pedeset cigareta za Elenu’
Davor Špišić, Telegram, 31. 8. 2019.
Trogiranka rodom a, još od studija kroatistike, Zagrepčanka doseljenjem, Marina Vujčić u spisateljskom biću nosi jednake doze mediteranske strasti i srednjoeuropske melankolije. Čitateljske fanove, kritiku i žirije osvaja iznimnom pronicljivošću i iskrenošću u izmaštavanju fiktivnih junaka tako bliskih svakome od nas. Ispod površina njezinih prividno jednostavnih priča bujaju višestruka značenja i trajno nas okupiraju.
Ona podjednako stvara veličanstvene proze i osebujne dramske (dvostruka je dobitnica Nagrade Marin Držić) tekstove. Kao profesionalna književnica i urednica disciplinirano i zaneseno živi ritam neprekidne proizvodnje snova. Marinino najnovije ostvarenje, kafkijanski britko, a nježno privrženo sporednicima života, roman „Pedeset cigareta za Elenu“ (objavljen kod Frakture) tek je uzbudljiv povod. Napričasmo se, bogme, o ljubavi koja je jača i od smrti, o jalovim mržnjama koje nikako da uminu, o ljepotama i prokletstvu pisanja…
Dok smo dogovarali intervju, priznali ste mi da je i vama samoj „išlo na živce“ koliko je taj Oliver Radman ispražnjen od smisla.
Da, nitko me od mojih junaka dosad nije tako namučio.
Mora da je vraški teško voditi takvog antiantijunaka?
Cijelo sam se vrijeme pokušavala s njim zbližiti, ali ta se ljubav nije dogodila. Ostao mi je kao neka vrsta skretničara na tračnicama priče, netko tko omogućuje da se drugim junacima dogodi ono što im se treba dogoditi. No tako je i moralo biti jer sam se kroz njega uvjeravala da svaki čovjek, koliko god „neupotrebljiv“ i iritantan bio, ima neku ulogu u svijetu. Oliver Radman nikad neće saznati da je pokrenuo važne stvari u životima troje ljudi koje ne poznaje – a njima bi trebalo pribrojiti i mene jer mi je pomogao svladati lekciju da se ne mora baš uvijek voljeti svoje junake.
Itekako ću dobro razumjeti svakog čitatelja kojega će Oliver iznervirati, ali se nadam da ću dobiti koji bod za hrabrost da im isporučim junaka kojega neće simpatizirati. Neki dan sam dobila lijepu poruku od čitateljice koju je roman duboko potresao, a na kraju te poruke pisalo je: „Vi ste moj Oliver Radman.“ U prvi mah sam se lecnula. Jer, tko bi želio biti taj i takav Oliver? Ali ako moja knjiga u nekome pokrene unutrašnje procese kao što ih je Oliver nehotice pokrenuo u drugima, onda je sve imalo smisla.
Ispada da Musilovski ljudi bez svojstava danas niču žešće no ikad?
Niču, da, valjda zato što u ovom i ovakvom svijetu čovjek, odnosno njegov kapacitet za misao, stalno gubi na vrijednosti i važnosti. Čovjek je sve više tek dio neke statističke cjeline i nije mu zadaća da misli i ima osobine nego da troši, da plaća poreze i namete, da se razmnožava, da skrola i klika tamo gdje netko plaća reklamu, da usvaja kolektivne sadržaje i norme ponašanja, da kamatama na kredite opslužuje banke, da se koji put razboli radi prosperiteta farmaceutske industrije i da onda, po mogućnosti prije mirovine, pristojno umre kako bi oslobodio mjesto za nove radno i kreditno sposobne.
Oduprijeti se tom programu i misliti svojom glavom gotovo je neka vrsta junaštva u društvu u kojem je izvorna misao nepoželjna. Nije ni čudo da influenceri dobro zarađuju – u nemislećem svijetu baš je „zgodno“ imati nekoga tko će ti objasniti što trebaš misliti, jesti, obući, kupiti ili zastupati. No moj junak nema zajedničkog nazivnika s Musilovim Ulrichom. On nema ni osjećaj za stvarnost ni osjećaj za mogućnost – ima samo trajnu ogorčenost zbog jedne smrti koja mu služi kao izgovor za izbjegavanje života.
Iako je struktura romana građena u majstorskom i koncentriranom pletivu između potpunih stranaca u 24 sata, imam dojam da ste ga pisali u jednom dahu, nagonski.
Lijepo je čuti da se tako čini, ali nije ni izbliza tako. Ovaj sam roman počela pisati prije nekoliko godina, a onda sam ga privremeno napustila zbog „Pitanja anatomije“, da bih mu se kasnije ponovno vratila. Nisam znala da je tako teško reanimirati davno započetu priču. Kako je vrijeme prolazilo, mijenjala mi se i autorska namjera i doživljaj vlastitog teksta pa je roman u procesu nastajanja doživio najmanje tri velike preobrazbe.
U fajlu u kojem je završilo sve što sam izbacila ima još cijela jedna linija priče od koje sam odustala, i teksta vjerojatno dovoljno da se započne nešto novo. Urednik Seid Serdarević puno mi je pomogao u toj fazi neodlučnosti, kad više nisam mogla objektivno prepoznati viškove jer sam predugo bila u romanu, s pauzama koje su me uvijek iznova udaljavale od prethodne verzije. Ovaj ću roman pamtiti po tome da sam prvi put otkad pišem pomislila da pisati nije uvijek lako.
Priča o tragično izgubljenoj Oliverovoj sestri blizanki ima i nečeg mitskog u sebi?
Elena je morala biti blizanka jer je Oliver samo u toj slučajnoj, biološkoj množini mogao biti donekle kompletna osoba. Morala je biti blizanka i zbog njegove opsjednutosti brojevima i datumima. U blizanačkom odnosu ne mora biti ništa mitsko, ali definitivno ima nešto drukčije, moćnije od „obične“ bratske veze.
To znam iz prve ruke jer sam i sama blizanka pa mi je taj osjećaj dvojine, koji počinje još u plodnoj vodi, dobro poznat. No tu prestaje svaka sličnost s mojim životom u ovome romanu. Moj brat blizanac i ja oboje smo živi i zdravi, a ni s drugim junacima ne mogu se poistovjetiti, osim na razini empatije za ljude u nevolji.
Novim romanom kao da ste prvi put zakoračili u onostrano, u diskretna područja metafizičkog?
Kad sam ušla u ovaj roman, osjećala sam se otprilike kao da sam s cvjetne livade pune tratinčica zakoračila u duboku, mračnu šumu. Volim te izazove u pisanju, kad se odvažim na nešto potpuno drukčije, bez jamstva i bez sigurnosti poznatoga.
U ovom procesu jezik mi je bio jedini saveznik, sve drugo je bilo nepoznanica – i karakteri, i njihove životne priče, i struktura romana koja ovisi o kazaljkama, i teorija kaosa koja se mora potvrditi u dvadeset četiri sata, i glasovi kakvima dosad nisam progovorila. No baš u tom neznanju pronalazim „gorivo“ za svaku sljedeću knjigu. Kad osjetim da više nemam što novo reći, da više ni sebe ni druge ne mogu iznenaditi, sigurno ću prestati s pisanjem.
Nekako su svi vaši junaci luzeri. Osjećate li posebnu naklonost prema gubitnicima?
Nije to naklonost, nego znatiželja prema stanju uma koji zaglavi u neželjenim životnim okolnostima i više se ne zna iz toga iskobeljati. Mnogim sam svojim junacima ipak dala priliku da se „preobrate“, da nevolju pretvore u priliku i okrenu je u svoju korist. Ima u mom opusu i takvih primjera. No ljudi kojima je teško zahvalni su junaci. Ne znam što bih uopće sa zadovoljnim, sretnim i ispunjenim protagonistom – vjerojatno bih digla ruke od njega već na desetoj stranici romana, i kao spisateljica i kao čitateljica.
„Prokleta nada. Još je gora od beznađa“ – rečenica je iz romana koja baš onako zakucava. Niste baš nikome odškrinuli vrata happy endu?
Meni se čini da sam ih odškrinula svima osim Oliveru. Sve se događa u dvadeset četiri sata, tijekom kojih junaci prožive svatko svoj registar emocija, stanja, misli koje im određuju raspoloženje i stav prema životu. Neki od junaka dan ipak završavaju s optimizmom s kojim će krenuti u sljedeći dan i lako nam je povjerovati da ih čeka nešto bolje. Volim otvorene završetke koje čitatelj može zamisliti po svome kad zatvori knjigu. Od svog prvog romana nikad više nisam napisala klasičan, transparentan happy end, iako vjerujem da je život pun malih, privremenih „hepiendova“ koji nemaju doživotno jamstvo – kakve sam ispisala, recimo, u „Susjedu“ i „Pitanju anatomije“.
Rečenica koju spominjete nije dio mog osobnog vokabulara jer mi beznađe nije prirodan osjećaj, ali junaku koji je izgovara prirodno je nadošla oko 6:30 ujutro, kad se bio ponadao da će uspjeti ući u zaključan stan. Na kraju dana ni on je više ne bi izgovorio. Zanimljivo je kako sa svojim junacima proživimo neke emocije koje nisu naše, ali osvijestimo koliko su moguće. Puno sam puta kroz ovaj roman bila zahvalna na tome što je moj mentalni sustav baždaren za optimizam i što nemam ništa zajedničko s ljudima o kojima sam pisala.
Kao i u „Susjedu“, romanu nagrađenom VBZ-ovom nagradom, zabrinuto analizirate sve veće distance između ljudi koji stanuju faktički vrata do vrata.
Ne mogu reći da sam zabrinuta zbog toga jer mislim da je sasvim u redu da imamo distancu s ljudima koji žive vrata do nas. Nismo ih izabrali, niti su oni izabrali nas. Dovoljna je određena doza solidarnosti u kriznim situacijama, i čini mi se da ona funkcionira kad je potrebno. Više sam puta doživjela da susjedi koje jedva poznajem priskoče u pomoć kad treba nositi namještaj ili prtljagu, a i meni su znali pozvoniti na vrata kad im je zatrebalo, iako nikad nismo zajedno popili kavu.
Više me brine distanca s ljudima koji su nam važni, onaj prividan osjećaj prisutnosti i povezanosti jer se pratimo na društvenim mrežama, a prođu mjeseci dok uspijemo dogovoriti odlazak na piće. Mnoga prijateljstva održavamo lajkovima jer se minutaža borbe za egzistenciju povećava na štetu vremena koje imamo za sebe i druge. Evo, to me zaista brine jer često uzimamo u obzir samo idealiziranu verziju života koja je vidljiva na Facebook i Instagram profilima, a kad netko tamo utihne jer proživljava teško razdoblje, u „šumi“ objava to nećemo ni primijetiti.
Ravnodušno okretanje glave od nesreća koje su nam pred očima, to je i ozbiljan problem ovog društva?
S jedne strane imamo ravnodušnost, a s druge neumjerenu i neumjesnu znatiželju prema tuđoj nesreći. Vijesti iz crne kronike najčitanije su štivo našeg vremena. Ispada da je za „popularnost“ najproduktivnije postati mrtav ili zločinac. Od zvukova mlaćenja u susjednom stanu susjedi će okrenuti glavu, a kad nasilnik tu ženu jednom ubije, pa onda još i cijelu njezinu obitelj i sebe, kreće temeljito informiranje o njemu: kako je izgledao, kakav je bio od djetinjstva do tragičnog događaja, je li ljubazno pozdravljao susjede, kakav je auto vozio i što je rekao prijatelju u kafiću prije nego je krenuo u krvavi pohod… S društvenih mreža već su preuzete njegove fotografije, i to one iz vremena dok su on i žrtva „bili sretni“. Nju posthumno zlostavljaju objavljujući zajedničke fotografije s čovjekom koji ju je ubio, a njemu u biografiji pronalaze podatke koji su ga „doveli do toga“, kao da se traži opravdanje za to što je učinio.
Ponekad stvarno imam osjećaj da u ovom društvu mrtav čovjek vrijedi više nego živ – jer dok je živ nikome nije stalo. Mrtav postaje tema, a to je već iskoristivo. Društvene mreže u početku su se činile kao mjesto na kojem se može čuti i naš glas, ali problem je da taj glas i ostaje tamo, zaglušen bukom svih drugih glasova, i da isti taj prostor dijelimo i sa svima koji ne misle kao mi. Imamo platformu za gunđanje, zgražanje i svađanje, svako malo neku Facebook revoluciju koja utihne kad se pojavi nova tema koja nas uznemiri, a kad treba izaći na ulice, okupi se šačica istinskih revolucionara. Tresu se brda, a rađaju se miševi. Nerijetko i štakori.
Kako reagirate na klimu netrpeljivosti i otvorene ksenofobije koja je zapljusnula Hrvatsku?
Reagiram sramom. Imam poriv ispričati se svakome tko je doživio bilo koju vrstu omalovažavanja, napada, šikaniranja ili provokacije u ovoj zemlji, objašnjavati da u njoj ima drugih i boljih, da su samo naletjeli na pogrešne ljude. Reagiram i ljutnjom koju prati osjećaj strašne bespomoćnosti.
I uvijek se iznova čudim kako je moguće da cijele generacije zapnu u mržnji, da netko doista tako odgaja djecu, da taj korov uvijek iznova pronalazi plodno tlo u zemlji na kojoj je toliko krvi i žuči već proliveno. A cijenu plaćamo svi, jer društvo koje stalno gleda unatrag, koje inzistira na ovoj ili onoj interpretaciji povijesti, koje obračun s neistomišljenicima njeguje kao program, koje napravi tri koraka unatrag umjesto jedan naprijed, ne može napredovati ni u kojem pogledu.
Da li se vaš spisateljski talent posve otvorio iz bezdana boli? Nakon smrti vašeg supruga Borislava Vujčića, jednog od naših najznačajnijih dramatičara i prozaika.
Ne znam je li se tu radilo o talentu, prije bih rekla da je u pitanju bila disciplina na koju me ta bol i praznina natjerala. Tada mi je očajnički trebala stvarnost u koju se mogu skloniti od vlastite neželjene, pa sam je počela izmišljati. Oduvijek sam znala da sam pisac po vokaciji, ali nisam to postala dok mi nije zatrebalo da preživim.
Možda i nije bilo u pitanju samo spašavanje sebe, nego i neki podsvjesni nagon da silom sačuvam njegov svijet, pišući umjesto njega. U svakoj mojoj knjizi neki je detalj koji ga tiho održava prisutnim. Još nitko nije primijetio, recimo, da se radnja romana „Pedeset cigareta za Elenu“ događa na datum njegova rođenja. Taj petnaesti svibnja nije slučajno odabran.
U čovjeku mora biti uskladištena golema količina ljubavi u venama da bi se prebrodio gubitak voljene osobe. Na nekoj vagi koju bi vam ponudio cinični Bog, biste li pristali na manje ljubavi u zamjenu za manje boli od rastanka?
Nikad, naravno, jer iskustvo ljubavi čak ni smrt ne može poništiti. Može ti biti oduzeto samo ono što imaš, ali to onda znači da si to i imao. Postalo je lakše kad sam upravo to shvatila – da sam dvadeset godina imala nešto što mnogi ne nađu ni na pet minuta u cijelom životu. To donosi posebnu vrstu emocionalnog mira, čak i kad se moraš pomiriti s tim da je nepovratno izgubljeno.
Iz uredničkog nerva, razmišljate li možda o radu na monografiji o Borislavu? Dobro bi nam došla knjiga takvog kalibra.
Pouzdano znam da Borislav ne bi želio takvu knjigu o sebi. Znam kakvu bi želio, a nju ću jednog dana napisati. Trenutno se bavim zbrinjavanjem njegove ostavštine u rukopisima i dnevnicima i o tome razgovaram s nadležnima u njegovom rodnom Vrgorcu. Umjesto monografije, radije bih da mogu nešto učiniti s njegovim nedovršenim rukopisima. Govorim o tri nedovršena romana i nekoliko započetih drama. Ti svjetovi zaustavljeni u hodu imaju posebnu težinu i ne želim misliti da nikad neće ugledati svjetlo dana.
Geni nisu šala. I vaš sin Borna sjajan je dramatičar i prozaik. Uspijevate li kao majka zadržati kritičnost? I kako vam sin vraća, kad čita vaše nove proizvode?
Moj sin mi je najiskreniji kritičar. Nakon čitanja nekog mog rukopisa, on se pojavi s bilješkama, s cijelim popisom primjedbi koje ja najozbiljnije shvatim. I obratno je tako. Zbilja nastojim biti objektivna, ne unatoč tome što sam mu majka, nego baš zato. Mislim da se kao kolege dobro nadopunjujemo jer on ima dramaturško obrazovanje koje meni nedostaje, a ja prozno iskustvo koje on tek treba steći.
Naši razgovori o projektima koje smo započeli uvijek su jako poticajni jer znamo pretresati svoje labave ideje koje ili dobiju jasan oblik ili ne prežive takav razgovor. Ali najljepše u svemu tome je kako se međusobno podržavamo u pisanju kao životnom izboru. U nekim životnim odlukama koje su se činile nerazumnima, a od mene su na koncu učinile pisca, jedino me Borna bezrezervno podržao.
Koliko pratim vaš stvaralački ritam, sad nam dugujete novu dramu. Elem, rađa li se štogod iz dramskog medija?
Rađa se, rađa. Zasad samo u glavi, ali sad već znam da to nikad nije bez vraga. Ne znam koliko će ovaj put inkubacija trajati jer nikad ne nosim samo jednu priču u glavi pa je uvijek pitanje koja će se prije izboriti za život. Već sam se upustila u istraživanje za novi roman – priču o ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je u samoobrani ubila nasilnog partnera. Tema je zahtjevna i teška pa je vrlo vjerojatno da ću povremeno morati predahnuti od nje uz neku dramu. Ili možda od drame predahnem uz roman, tko zna. Divna je ta stvaralačka neizvjesnost.
Svatko ima pravo na tugu, ali ima li pravo zbog nje ne živjeti život?
Bojana Radović, Večernji list, 18. 11. 2019.
Ponoć je. Jedan je čovjek upravo zakoračio u dan svojeg 50. rođendana. No to je sve samo ne sretan dan. Taj isti dan, naime, trebao bi biti i rođendan njegove sestre blizanke, ali to je i dan njezine smrti. Poginula je baš na rođendan, prije 26 godina. S tako neobičnim likom, njegovom životnom pričom koja je zapravo puko trajanje, a ne život, Marina Vujčić gradi svoj novi roman “Pedeset cigareta za Elenu”.
Njezin junak odlučuje svoj rođendan provesti budan i, posve banalno, u ta 24 sata za svoju umrlu sestru popušiti 50 cigareta. On luta noćnim i dnevnim Zagrebom, odlazi na posao, u posjet roditeljima, na groblje... Tijekom tih svojih lutanja nailazi na ljude podjednako same, nesretne, izgubljene...
Tako čitatelj u ovoj knjizi sreće očajnu ženu koja mora baš tu noć odlučiti što će reći na suđenju suprugu koji je zapravo pljačkaš, mladog novinara koji mora spavati sam jer se kao maleno dijete probudio uz mrtvu majku i ženu utonulu u manijakalnu depresiju jer se ne zna (i ne može) nositi s muževom nevjerom. Kroz te i takve likove autorica u ovu knjigu ulijeva priču o samoći, onoj koja je moguća samo u velikom gradu, kada je čovjek zarobljen u mnoštvu očajnih ljudi, kada od vlastitih nevolja, nedoumica i strahova ne može vidjeti ni prihvatiti da su svuda oko njega ljudi koji imaju stvarne životne probleme, koji su istinski očajni. To je ujedno i glavna pouka ove knjige.
Glavni junak, svakako, ima pravo na svoju tugu za poginulom sestrom. No, ima li pravo svoj život “potrošiti” u sjeni tog gubitka? Nema univerzalnog ni pravog odgovora na ovo pitanje, ali Marina Vujčić likovima koje suprotstavlja svojem glavnom junaku jasno poručuje da život ide dalje, a da samo o nama ovisi hoćemo li ga živjeti ili ćemo se kroz njega provući, baš kao što se kroz zrak provlači dim netom zapaljene cigarete.
Tribina Dvostruki portret s Mojcom Kumerdej i Marinom Vujčić
Festival svjetske književnosti 2019.
14. 9. 2019., Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb
-
Marina Vujčić na splitskoj Bookvici
U četvrtak 5. prosinca 2019. u 20.30
Marina Vujčić bit će gošća
književnog programa Bookvica
u splitskom Klubu Quasimodo (Gundulićeva 26a/II).
S Marinom Vujčić razgovarat će voditeljica Bookvice, prevoditeljica Patricija Horvat.
-
Marina Vujčić u Gradskoj knjižnici Samobor
U četvrtak 28. studenog 2019. u 19 sati
Marina Vujčić gostuje u
Gradskoj knjižnici Samobor (Krležina 9).
O njezinom novom romanu
Pedeset cigareta za Elenu
s Marinom Vujčić razgovarat će Andrija Škare.
Pedeset cigareta za Elenu, najnoviji roman istaknute spisateljice Marine Vujčić u svojoj potki ima teoriju kaosa, tihi i neprimjetan "leptirov učinak" na razini malog čovje -
Fraktura na Interliberu 2019.
Volimo Interliber!
Najveći domaći sajam knjiga prilika nam je da predstavimo ono što smo radili cijelu godinu. Volimo se družiti s našim čitateljima, volimo ih upoznavati i veseli nas povratna informacija o onome što im se sviđa u našim izdanjima i što od nas očekuju. Ispunjava nas razgovor o knjigama. Posebno nas obraduje kada nekome otkrijemo knjigu koja se podudara s njegovim čitateljskim ukusom, naslov koji bi inače možda propu -
Zagrebačko predstavljanje "Pedeset cigareta za Elenu"
Na tribini Razotkrivanje
u ponedjeljak 4. studenoga 2019. u 18 sati
predstavit ćemo roman
Pedeset cigareta za Elenu
Marine Vujčić.
U Maloj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (Gundulićeva 6)razgovor s autoricom vodit će urednik Seid Serdarević.
"Marina Vujčić je napisala roman koji me je ostavio nijemu od oduševljenja i iznova – još odanije, još složenije, još
Slične knjige
-
Čovjek bez osobina III.Special cijena 23,77 € Redovna cijena 26,41 € -
-
-
Gotovo ništa / Next to nothingSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
U vrtu čudovištaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Klasične priče da se bolje spoznašSpecial cijena 11,93 € Redovna cijena 13,26 €