Patria
26,41 €
-
Jezik izvornika: španjolski
-
Prijevod: Željka Somun
-
Broj stranica: 608
-
Datum izdanja: srpanj 2019.
-
ISBN: 978-953358150-7
-
Naslov izvornika: Patria
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 850 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 26,41 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Vlasnik malog transportnog poduzeća Txato ubijen je u svom baskijskom selu u terorističkom napadu. On je tek jedna u nizu žrtava ETA-e i njezine borbe za samostalnu Baskiju. Njegova je krivnja što nije plaćao danak teroristima. Tko je i zašto ubio ovog Baska, je li to bio netko od suseljana? To su pitanja na koja udovica ubijenog Bittori i njezino dvoje djece traže odgovore. Kolika je krivnja obitelji njezine nekada najbolje prijateljice Miren i njezina sina, pripadnika ETA-e, koji već godinama leži u španjolskom zatvoru, što o svemu zna njegov brat baskijski pjesnik, a što sestra zarobljena u vlastitom tijelu nakon teškog moždanog udara? Dvije nekoć najbolje prijateljice i njihova djeca nose se s teretom politike i političkih odluka, njihov život nepovratno je obilježen terorističkim činom – mogu li i kako preskočiti zidove mržnje i nerazumijevanja koje su sagradili oni sami i njihova okolina?
Patria je panorama proteklih četrdeset godina španjolske povijesti, knjiga o terorizmu i njegovu besmislu, o odnosu politike i svakodnevice, o velikim malim ljudima i njihovim ljubavima, čežnjama, strahovima, vjeri i njezinu gubljenju, o razumijevanju bližnjega, o tugama i radostima, roman koji se pamti i čita iznova jer govori o svima nama u svijetu bez kompasa.
"Kompleksno i izazovno djelo… poput sofisticirane plime iza koje sa svakom osekom ostaju novi tragovi u pijesku."
- The Washington Post
"Malo me knjiga danas može rasplakati, ali na zadnjim stranicama Patrije malo je nedostajalo. Analizirajući društvo do najsitnijih detalja, Aramburu nas potiče da razmišljamo o gorkim podjelama ovoga svijeta i mogućnostima pomirenja. Čitajući Patriju, najviše ćemo naučiti upravo o sebi samima."
- The Sunday Times
"Već dugo nisam pročitao ovako uvjerljivu i potresnu knjigu, tako mudro napisanu, književno djelo koje je ujedno i rječita oporuka povijesne stvarnosti."
- Mario Vargas Llosa, El País
"Jednostavno rečeno, sjajan roman… primjer izvrsne književnosti."
- J. A. Masoliver Ródenas, La Vanguardia
"Izuzetno snažno djelo. Autor opisuje mikrokozmos političkih i društvenih napetosti čija nas čvrsta struktura i emocionalna složenost još jednom podsjećaju kako neodoljiva, sveobuhvatna i snažna književnost može biti."
- Die Zeit
"Čovječno i dojmljivo književno djelo."
- Kirkus Reviews
"Silovito poput udarca u lice, s gorko-slatkim svršetkom, ovaj roman vodećeg španjolskog romanopisca pravo je remek-djelo."
- The Washington Post
"Nezaobilazno štivo za svakoga tko želi razumjeti nedavnu povijest Baskije. Izniman roman, održava napetost pripovijedanja od početka do kraja, snažan i uznemirujuće izazovan."
- I. Urrutia, Diario Vasco
Knjiga je objavljena u sklopu projekta Coping with Insecurities of Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa. Više o projektu OVDJE.
Kako se piše veliki nacionalni roman u društvu u kojem svi kao hulje šute
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 17. 8. 2019.
Selo, dvije međusobno bliske obitelji, borba za državnu samostalnost, naše doba. Otac bogatije obitelji vlasnik je male špediterske tvrtke, u slobodno vrijeme bavi se bicikliranjem niz pokrajinu. Majke su dobre prijateljice, djeca se međusobno zaljubljuju, sve je, zapravo, vrlo idilično, čak su i istoga, u selu poželjnog, etničkog podrijetla i umnogome sličnih ideoloških stavova. Govore svojim jezikom, euskerom, koji nije u lingvističkom srodstvu ni s jednim drugim jezikom, i već su na osnovu toga u stanju jasno diferencirati vlastitu zajednicu od veće i prevlađujuće zajednice čiji jezik, naravno, poznaju, a koja im nameće državni okvir.
Idila traje sve do trenutka kada borci za državnu samostalnost od špeditera zatraže danak, kakav organizaciji plaćaju svi boljestojeći građani. On plati, ali oni traže opet, i opet. U jednom trenutku on više ne može, pa traži dogovor. U isto vrijeme, stariji sin one druge, siromašnije porodice, uključen je u oružanu borbu. Sa stanovišta prevlađujuće zajednice i države, te međunarodne zajednice unutar koje je država dobro uklopljena, borci za državnu samostalnost i slobodu su teroristi. Sa stanovišta sela oni su svojevrsna povijesna nužnost, okvir za svakodnevicu, element kolektivnog identiteta koji se ili prihvati, ili odbaci. U slučaju da se odbaci, preostaje iseljenje i ono sve što selidba pod prisilom podrazumijeva.
Umjesto da se dogovore sa špediterom, borci za državnu samostalnost izvrše atentat na njega. Više im je u tom trenutku vrijedila njegova glava od novca koji su od njega mogli dobiti. Trebao im je herojski čin.
U tom trenutku započinje ona velika priča o rascjepu između dvije obitelji, koja je dvostruko simbolična. S jedne strane metafora je to cijepanja društvene zajednice, ali je s druge strane i metafora rascjepa unutar čovjeka. Postoji trenutak u povijesti zajednice u kojemu rascijepljenost postaje način postojanja, postaje Identitet. Društva sposobna za autorefleksiju taj će trenutak prepoznati. Ona druga nastavljaju živjeti u laži i nastavljaju putem vlastitog propadanja i iščezavanja, s državom ili bez države, to je svejedno. Roman, književnost općenito, sredstvo su društvene autorefleksije.
No, priča, ovako skicirana, linearna je i samim tim nezanimljiva. Što, naravno, ne znači da je svako linearno pripovijedanje nazanimljivo, dobar pripovjedač će prepoznati kako priču valja ispričati. A ne samo da je dobar pripovjedač, on pokazuje zašto je književno pripovijedanje u dvadeset i prvom stoljeću nezamjenjivo i nenadomjestivo. Priča je voda. Od nje je načinjeno sve drugo što nije kamen ili zemlja.
Svoj roman Aramburu sastavlja od kratkih i vrlo kratkih poglavlja, nikad dužih od pet stranica, koja su gotovo u pravilu narativno zaokružena i uobličena u kratke priče. Njihov je raspored uvjetovan delikatnom dramaturgijom romana. Vrlo brzo saznajemo da je Txato ubijen, znamo tko ga je ubio, slutimo (možda nam je slutnja kriva?) i tko je potegao oroz, a u isto vrijeme, ili još prije toga, saznamo i na koji način to promijeni odnose u selu i između dviju obitelji, ali svejedno u najvećoj napetosti, zorno, skoro ne dišući, ili kratko udišući i izdišući, kao da nam se na grudi svalila stijena, bez prekida čitamo i u rekordnom roku pročitamo šeststo stranica. Nije ovo knjiga koju bi čitatelj razvlačio iz čistog zadovoljstva. Nema tu zadovoljstva, ovo je suđenje. Ali ne akterima, nego nečemu ili nekome tko je prethodno u samom čitatelju već postojao, kao osoba, ili kao niz osobnih iskustava.
“Patria” je na hrvatskom objavljena u gluha kolovoška doba, kod zaprešićke Frakture. Odličan prijevod Željke Somun. Knjiga bi, iz niza književnih i neknjiževnih razloga, trebala postati nacionalni bestseler, naravno pod uvjetom da u Hrvatskoj još uvijek ima dovoljno odrasloga pismenog svijeta, mozgova koji nisu trajno oštećeni nečitanjem, integriranih ličnosti koji ne pate od smartfonovskih poremećaja pažnje… Najprije, “Patria” ima sva obilježja velikoga, tradicionalnog europskog romana, napisanog tako da se čitatelju čini da drukčije nije mogao ni biti napisan, s društvenom i porodičnom dramom, te s nekoliko melodramatskih vrhunaca i finala, koja čovjeka samo što ne dotuku.
Ali zbog još nečega silno je važno odmah pročitati ovaj roman: riječ je o velikom baskijskom, a onda i španjolskom nacionalnom romanu, o epskom tekstu koji svjedoči povijesno iskustvo, kulturu i identitet zajednice, onako kako to čine neki veliki romani devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća (na um mi padaju “Rat i mir”, “Život i sudbina” Vasilija Grossmana, Lalićeva “Lelejska gora”…), samo na posve drugi način. To su oni romani bez kojih je zajednica slijepa, jer se bez njih uglavnom i ne zna što se to s nama dogodilo.
Pripovjedač se od povjesničara ili političara razlikuje uglavnom po tome što pripovjedač nikome ne drži stranu. On je na strani onih o kojima pripovijeda. Pa ako, recimo, učini tako ubojit izbor kakav čini Fernando Aramburu i pripovijeda o dvije obitelji, onoj ubojice i onoj ubijenoga, on mora biti i onaj koji puca, i onaj u kojeg puca, i mora biti u koži, u glavi, u srcu svih koji za njima ostaju, a čiji su životi atentatom izmijenjeni. Pritom, on ne smije potonuti u moralni relativizam, ne smije svoje junake prikazati kao nedužne žrtve velike povijesti, niti im na bilo koji drugi način olakšati položaj. Kada piše o ETA-i, on nije obavezan europskim ni španjolskim političkim bontonom, unutar kojeg je ETA samo jedna od terorističkih skupina, a terorističke skupine se, unutar rečenog političkog bontona, od oslobodilačkih pokreta razlikuju upravo po tome što se njih diskvalificira bez pokušaja razumijevanja; suprotno tome, za pripovjedača je ETA društvenopolitički kontekst njegova romana. On nije tu ni da ga prihvaća, ni da ga odbacuje. Pripovjedač pripovijeda, i to čini pod svaku cijenu, tako što razumijeva svaku perspektivu unutar romana, i svaku predstavlja kao svoju vlastitu. Jedino tako može.
Baski su, kao i Španjolci općenito, pismeniji od Hrvata i susjednih im zajednica. “Patria” je napisana na kastiljanskom, dakle na najvećem i prevlađujućem španjolskom jeziku, objavljena je 2016., i prodana u više od pola milijuna primjeraka. U jednom intervjuu Aramburu potvrđuje da knjige nema u izlogu i na policama knjižare u selu o kojem u “Patriji” piše, ali da je drže ispod pulta, a da je seljaci, iz opreza, radije kupuju u gradu. Seljaci koji čitaju, knjige po selima? Možemo li to razumjeti? Ako ne možemo, onda nam nerazumljivom ostaje i mogući utjecaj i odjek ove knjige.
Knjigu čitaju i jedni, i drugi, jer je potrebna i jednima i drugima, upravo zato što je onaj rascjep unutar jednoga sela, jedne zajednice i svakog pojedinca unutar nje, nešto što pripada svima, i što nije uvjetovano time jeste li se stjecajem prilika, porodičnom poviješću ili vlastitom odlukom, zatekli na strani (trenutno) poraženih, dakle ETA-e i baskijskih suverenista, ili na strani (trenutnih) pobjednika, dakle onih koji se protive terorizmu, oružanoj borbi, stvaranju baskijske države od dijela španjolskog i francuskog teritorija. “Patria” nije zagovor tobožnjega nacionalnog pomirenja, jer žrtve se u civiliziranom svijetu ne izmiruju s ubojicama, niti književnost služi u te svrhe, “Patria” je roman o nastavku života unutar vlastite podvojenosti, jer istovremeno baštiniš iskustvo ubojica i ubijenih.
Teroristi čine saučesnike od vlastitog naroda, sve dok od njega ne načine kolektivnog terorista. Ili kolektivnog borca za stoljećima snivanu slobodu i neovisnost. Oni koji šute, bivaju saučesnici u ubojstvu. Oni koji progovore, postaju nacionalni izdajnici. Šuti se zato što drukčije ne može, šuti se iz kukavičluka. “Točno. Jer sam kukavica poput njega i poput tolikih drugih koji upravo sad, sigurno, u selu, šapću da ih tko ne čuje: kakvo divljaštvo, nepotrebno prolijevanje krvi, tako se ne gradi domovina. Ali nitko neće prstom maknuti. Do sad su već sigurno šmrkom oprali ulicu da ne ostane ni trag zločina. Sutra će posvuda šuškati, ali u osnovi sve će ostati isto. Ljudi će pohrliti na sljedeće demonstracije potpore ETA-i, svjesni da je dobro da budu viđeni u masi. To je zalog koji se plaća da bi se mirno živjelo u ovoj zemlji gdje svi šute kao zaliveni.”
Roman Fernanda Aramburua nije napisan na euskeri, nego na onom većem materinskom autorovom jeziku, na kastiljanskom španjolskom. Aramburu, međutim, ne živi u Španjolskoj, nego je od 1985. u Njemačkoj, gdje radi kao profesor španjolskog jezika. Velike nacionalne romane u malim narodima pišu izopćenici i otpadnici. Ili ih ne napiše nitko.
Nijedna žrtva nikad ne prestaje biti žrtvom
Petra Miočić, Vijenac, 12. 9. 2019.
Domovina je prostor, ali i povezanost zasnovana na pripadanju i osjećaju, koju svatko osobno održava s tim prostorom / Domoljublje je potraga za pozitivnom definicijom kolektiviteta / Odnos prema žrtvama ETA-e žalosno je poglavlje u prošlosti moje zemlje / Tko je žrtva, to je pitanje na koje nema jednoznačna odgovora u Baskiji / Ponadao sam se da bi moj roman mogao ponuditi temelj za raspravu koja bi u dijalogu okupila pojedince različitih političkih stavova, što se na koncu i dogodilo. Na to sam osobito ponosan
Rijetki su romani čija tematika, iako vrlo lokalno usmjerena, nadrasta geografske okvire i, pletući priču na mikroprostoru, njezinim finim tkanjem obavija sva trusna područja, mjesta potrebnog, ali nemogućeg ili teško ostvariva suživota različitih etničkih, rasnih ili vjerskih skupina. Rijetke su priče čiji reci, kroz tijek života dviju obitelji, opisuju i ispisuju rasap kakav unutar naroda nastaje kad jedan njegov dio postane zatočen prekomjernom željom za postizanjem fiktivne, a njima naizgled tako dostižne slobode. Rijetki su romani s čijih se stranica prelijeva život pa one, umjesto da oživotvoruju književnost, život oknjiževljuju. Rijetki su romani ujedno i „rječite književne oporuke povijesnoj stvarnosti“.
A upravo je takvom Mario Vargas Llosa ocijenio Patriju, 2016. objavljen roman španjolskoga romanopisca, esejista i autora kratke proze Fernanda Aramburua, kojemu je pripala čast da u nedjelju 8. rujna u Velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda prvim u nizu Razotkrivanja otvori sedmo izdanje Frakturina Festivala svjetske književnosti, ali i, s posljednjim danima ljeta, simbolički označi početak zagrebačke kulturne jeseni.
Fernando Aramburu rođen je 1959. u španjolskom San Sebastianu (baskijskoj Donostiji), na Sveučilištu u Zaragozi diplomirao je španjolski jezik i književnost, no od 1985. živi u Njemačkoj, gdje je predavao španjolski jezik prije nego što se 2009. u potpunosti posvetio književnom radu. Taj mu je rad, s devet objavljenih romana i dvije zbirke kratkih priča, donio poštovanja vrijedan niz nacionalnih i međunarodnih nagrada, ali i velik broj prodanih primjeraka. Primjera radi, 2016. objavljena Patria nagrađena je, između ostalog, europskom nagradom Strega, nacionalnom nagradom za književnost, nagradom kritičara, a samo na španjolskom tržištu prodano je više od milijun primjeraka knjige. Ti podaci ponajprije pokazuju kako je Fernando Aramburu vješt pripovjedač čijem se pisanju ne mogu othrvati ni publika ni kritika, no pokazuje i spremnost i želju španjolskih čitatelja da se suoče s bolnim i još svježim ranama iz nedavne nacionalne prošlosti.
Sposobnost oprosta i mogućnost zaborava neka su od temeljnih pitanja opsežnoga romana kojim se autor, u prijevodu Željke Somun što ga je objavila zaprešićka Fraktura, prvi put predstavio hrvatskoj književnoj publici. Lišen politikantskih spona i pretenzija, oslobođen dužnosti povjesničara, Aramburu se u 125 poglavlja ispričanih kroz vizure devetero različitih likova, ali uvijek iz iste pripovjedačke perspektive, postavlja kao nepristrani promatrač, nespreman zauzeti stranu ikome i ičemu osim životu samu. Uz osnovne pokretače zapleta, smrt oca jedne obitelji i gubitak sina druge, u tkivo romana upisuje i druge osobne tragedije kako bi istražio latentnost granica osobnog, obiteljskog i kolektivnog, a istražujući ih, ispituje i odnose slobode naspram neslobodi i zatočeništvu, nedostajanju i gubitku.
Patria, ukratko, sadržava sve što može pomoći u cijeljenju rana i voditi do potpunog, konačnog oporavka. I ne samo Baskije i Španjolske nego i svakoga područja zahvaćena sličnim, jer o istima ne možemo govoriti, razdorima. Stoga bi, da takvo što postoji, roman zaslužio da uđe na popis obvezne svjetske lektire, a u romanu otvorena pitanja poslužila su i kao povod ovom razgovoru održanu uoči njegova posjeta Zagrebu.
Pročitala sam kako se ideja za ovaj roman dugo gradila u vama. Iako ste pisanju u potpunosti posvećeni još od 2009, Patriju ste objavili tek sedam godina poslije. Jeste li vi kao pisac sazrijevali za tekst ili je tekst sazrijevao u vama? O Baskiji pišete iz Njemačke, s vremenske, ali i prostorne udaljenosti. Jesu li vam te distance pomogle u sagledavanju šire slike?
Djelo poput Patrije ne piše se tako da sjedneš za stol i mirno nižeš riječi, i to ne samo zbog složenosti koju pretpostavlja tekst od šestotinjak stranica. Pisanju predstoji dugo razdoblje prikupljanja materijala, promišljanja i traganja za najprikladnijim tonom kojim bi se ispričao slijed priča u kojima se ogleda izlomljenost društva i mnogo patnje. Prvih 25 godina živio sam u Baskiji, sasvim dovoljno da upoznam navade, kulturu i ljude svoga kraja. Pretpostavljam da mi je činjenica da živim daleko ponudila širi uvid, kakav primjerice ima igrač šaha ako partiju promatra iz zraka. Ovisno o problemu kojem se pristupa, možda je bolji taj sveobuhvatni pogled na cijelu igraću ploču od pogleda koji ima pojedina figura koja vidi svaku pojedinost u neposrednoj blizini, ali ne shvaća širi smisao igre. Osim toga, tijekom proteklih godina nikad me ništa nije sprečavalo da putujem, da se informiram, da čitam knjige i novine, da razgovaram s ljudima. Uz to, internet je uistinu dokinuo svaku udaljenost.
Vaš roman naslovljen je Patria i hrvatski ga je nakladnik, vrlo promišljeno, odlučio ostaviti u originalu. Naime, čitajući bila sam sve manje uvjerena u ispravnost engleskog prijevoda Homeland. Je li Patria o kojoj pišete geografsko područje zbivanja radnje, konotirano svime što uz patriotsko dolazi ili je, pomalo, i stanje u kojem se nastoji pobjeći od vlastitih očeva, iz ovog ih ili onog razloga izdati?
Domovina je prostor, ali i povezanost zasnovana na pripadanju i osjećaju, koju svatko osobno održava s tim prostorom. Ima onih koji tu povezanost zagovaraju agresivno i fanatično do te mjere da osjećaju da im je dopušteno nasilno se odnositi prema drugima, nečistima, neprijateljima, onima koje treba protjerati. Takvo ponašanje u meni izaziva gnušanje. Odgajan sam u duhu humanizma, što podrazumijeva poštivanje čovjeka neovisno o njegovu biološkom ili nacionalnom predznaku. Već 35 godina živim kao stranac u Njemačkoj. Mogao bih si izmaštati domovinu od isječaka lijepih krajolika, nastanjenu prijateljima; prostor bez granica gdje se izvrsno kuha, gdje se pije dobro vino i gdje je more. Glavni grad bila bi moja vlastita knjižnica.
Što vama znači domoljublje?
Domoljublje je potraga za pozitivnom definicijom kolektiviteta. Ogledalo nam uzvraća samo jednu dimenziju onoga što doista jesmo, no čovjek je više od toga, mnogo više od pukog odraza vlastitog lica. Čovjek pripada određenom prostoru, govori materinskim jezikom, pjeva neke pjesme, uživa u određenoj hrani, i tako dalje. Sve to može se simbolički izraziti zastavama, himnama i ceremonijama. Tko voli sve to što mu pomaže da se osjeća ispunjenim taj je domoljub. Domoljublje je temeljne prirode. Problem nastaje kad netko, s pozicije političke moći, želi drugima nametnuti svoj domoljubni osjećaj i pretvara ga u selektivni kriterij. To običavamo nazivati nacionalizmom, koji je u Europi već uzrokovao mnogo krvoprolića.
Začetak fanatičnog ekstremizma u mladih opisujete kao početak zaluđenosti sportom, kao kolektivnu zabavu, razonodu, kao ritual ujedinjavanja društva. Je li tomu doista tako? I na kome leži krivnja za raspirivanje tog ekstremizma, na ideji samoj, društvu ili pojedincu?
Novorođeno dijete predstavlja čist um, poput čista lista papira. Odrasli od prvog trena počinju pisati po njemu. Dijete uči jezik (ili dva), usvaja navike, možda i neka religiozna uvjerenja i, samim time, prve pojmove za shvaćanje svijeta. Ništa od toga ne otkriva sam. Sve je preuzeto, prvo od kuće, zatim iz škole, kao i na ulici od prijatelja. Vrlo je lako proizvesti fanatike. Srećom, isto je tako lako, konstruktivnim odgojem, stvoriti buduće odrasle koji će biti demokratični, tolerantni, obrazovani, miroljubivi.
Iz jedne od pripovjedačkih perspektiva progovara i žena čija je vjera nekoć bila toliko snažna da je život umalo provela u samostanu, no nakon besmislene muževe smrti ona tu istu vjeru gubi. Ili od nje odustaje. Često govorimo o snazi nečije vjere, no kolika je snaga njezina aktivnog poricanja ili odricanja? Koliko je važno govoriti o tom odustajanju i može li i ono donijeti osjećaj mira?
Iskreno, ne vjerujem da roman može, ili da treba, odgovoriti na ta pitanja, ili pak autor, izuzev na individualnoj osnovi. Roman iznosi slučajeve, intimna iskustva, konkretne situacije. Ja nisam stručnjak za pitanja vjere. Usadili su mi je kao djetetu, poslije sam je izgubio. Ne pamtim da bi se to zbilo zbog nekog određenog povoda, kao što je slučaj s junakinjom iz mog romana.
Propitujete i pravo na sreću nakon smrti voljene osobe. Odaje li se veće poštovanje pokojniku izborom vječne korote ili nastavkom vlastitog života? Osim toga, koliko je teško ne dopustiti da tragedija kakva je zadesila obitelj iz romana njezine članove ne obilježi i ne učini ih lošim ljudima?
Žalovanje zbog gubitka voljene osobe različito se manifestira, to ovisi i o kulturama kojima pripadamo. Tragedija bude otežana osjećajem nepravde kad je rečeni gubitak posljedica atentata, pogotovo politički motivirana atentata. Ta je tema jako važna u mojem književnom radu i često sam joj se vraćao, no ni ovog puta nisam pronašao konačni odgovor ili rješenje.
Priča ispričana u romanu ukazuje na ono na što su mnogi ostali slijepi; i ETA-ine žrtve bili su Baski. Koliko je teško osvijestiti tu činjenicu u društvu, kolike je podjele prouzročilo i koliko je, naposljetku, na obitelji žrtava utjecalo to što im nije bilo dopušteno istaknuti da su žrtve?
Odnos prema žrtvama ETA-e žalosno je poglavlje u prošlosti moje zemlje. Kronike bilježe nepostojanje razumijevanja. Žrtve su se na kraju okupile u raznim udruženjima kako bi se čuo njihov glas i kako bi zajednički izrazile svoja traženja. No na neki način ostaju smetnjom, jer one podsjećaju na krvavo i mučno razdoblje i mnogi bi, osobito oni koji zagovaraju stavove koje je ETA branila oružjem, željeli da žrtve šute.
Može se pročitati i kako su pravi Baski bili „žrtve države, a sada su žrtve žrtava“. Što je s kolektivnom krivnjom? Postoji li ona uopće ili je, kao i bol, individualan osjećaj? Jesu li obitelji ETA-inih terorista dužne osjećati krivnju ili i one imaju pravo na tugu i suosjećanje?
Čini mi se opasnim pokušavati podijeliti krivnju. Ja nisam sudac. Kriv je onaj tko je napravio neko zlo, a ako su mnogi drugima nanosili zlo, onda su mnogi krivi, što nije isto što i kolektivna krivnja. Meni se čak čini da se podijeljena krivnja na neki način ublažava i nudi utočište velikim zločincima. Tko je žrtva, to je pitanje na koje nema jednoznačna odgovora u Baskiji. A ja sam u svojim romanima, pojedinim likovima, želio ukazati na dvije stvari: prvo, da nitko ne prestaje biti ljudskim bićem ma kakve zločine počinio; i drugo, da je u mojoj domovini mnogo ljudi silno patilo, uključujući i one koji su posezali za oružjem i njihove obitelji, premda ne možemo tvrditi da su svi žrtve istog ranga.
Određene strukture o žrtvama govore kao o smetnji čije se postojanje nastoji gurnuti pod tepih jer stoje kao vječna prepreka miru. Je li takav mir moguć? Može li nastati mir ako mu nije prethodilo izmirenje? Je li suživot nakon svega uopće moguć?
Vjerujem da je suživot moguć, čak poželjan, kako u društvenom kontekstu, tako i unutar obitelji, jednom kad je konflikt okončan. I to je doista velika vrlina demokracije, da dopušta suživot različitih, pod uvjetom da svi oni prihvaćaju određena pravila tog suživota i da ih poštuju. U mojoj zemlji neće biti pomirbe. Pomirba pretpostavlja ponovno uspostavljanje afektivnih veza. Te veze nikad nisu postojale. Vrijeme će donijeti nove generacije koje nisu sudjelovale u konfliktu, s drugim problemima i s drugim društvenim očekivanjima, i na kraju će, kako to uvijek biva, pobijediti zaborav.
Može li se krivnja ili, bolje rečeno, odgovornost za počinjene zločine disperzirati? Jer netko je samo nešto rekao, „ali to su samo riječi“, netko drugi je napisao... leži li odgovornost na svakome tko nije ustao u obranu meta terorizma? Ili se, podijeljena, krivnja umanjuje?
Iskreno rečeno, ne znam. Krivnje koje se ne potvrde sudskom presudom, krivnje kojima ne slijedi kazna propisana zakonom, svode se na obične psihološke doživljaje, zanimljive romanopiscu, ali sasvim neupotrebljive za proces uspostavljanja mira u nekom društvu.
Što znači biti pravi Bask? Joxe-Mari, terorist iz romana, kaže da „nisi pravi Bask ako ne znaš euskeru, čak niti ako si član ETA-e“. Što je onda važnije, jezična ili ideološka borba za identitet?
Biti pravi Bask glupost je kojom neki žele demonstrirati svoju rasnu čistoću. To je stvaranje visokog pojma o sebi i način da se osjećaju gospodarima zemlje po kojoj hodaju. Dodijeliti jeziku ideološku ulogu najgore je što jeziku možete napraviti, tad se riječi više ne koriste za sporazumijevanje i stvaranje kulture i ljepote, već za uspostavljanje diskriminatornog i rasističkog kriterija. Za jezik je opasno da dijeli sudbinu ideologije kojoj je podložan.
Jedno od važnijih pitanja u romanu jest i pitanje slobode, kako slobode zemlje, tako i one osobne, pojedinčeve. Jedan od pripadnika ideologijom nagrizene obitelji pokreće borbu za vlastito oslobođenje, no na tom putu naizgled odustaje od velike, nacionalne borbe. S druge strane, zemlju žele osloboditi pojedinci koji ni sami nisu slobodni. Je li to uopće moguće? Može li slobodna biti zemlja nastanjena neslobodnim ljudima? I što znači osloboditi zemlju koja i nije okupirana?
Zamisao da bi neka zemlja mogla biti slobodna jest mit. Za zemlju je već dovoljno da se rukovodi demokratskim načelima i da je u miru sama sa sobom i sa susjednim zemljama. Raspodjela moći, neovisno novinarstvo i sudstvo, dobar školski sustav i opće pravo glasa, nema bolje opcije od toga, no ETA se bombama i pištoljima borila upravo protiv svega toga ne bi li nametnula svoju partikularnu diktaturu, a ne da bi ikoga oslobodila.
Patria znači očevinu, no čini se kako su očevi u romanu, čak i dok drijemaju zavaljeni u naslonjaču, bolno odsutni, a scenom vladaju majke, što je u posvemašnjem nerazmjeru s položajem žena izvan granica obiteljskog života. Kakav je položaj žena u Baskiji?
Jedno je pitanje položaj žena, a drugo postupci nekih likova u romanu. Roman uvijek pripovijeda živote pojedinaca. Likovi nikad ne bi smjeli biti okvir za opće ideje ili običaje. Osim toga, Španjolska uživa u punoj demokraciji. Iz toga proizlazi da je prihvatila ili je primorana prihvatiti, za dobrobit demokracije i društvene pravde, izjednačenost prava muškaraca i žena.
Teroristov mlađi brat Gorka osvaja novčanu nagradu za mlade pjesnike u iznosu od deset tisuća peseta. Postoje li u Španjolskoj doista takve nagrade, koliko ih je i kakva je njihova vrijednost? Što one, u financijskom, ali i moralnom smislu, znače mladim autorima? Kakav je položaj mladih pisaca i pjesnika danas?
U Španjolskoj postoje tisuće književnih nagrada. Jednom sam u šali rekao da ima više nagrada negoli pisaca. Mnoge imaju potporu institucija. One na taj način daju do znanja da se brinu o kulturi, što je samo djelomično istinito.
Kakav je danas položaj euskere i baskijske književnosti? Jesu li vidljiviji, stječu li autonomnost ili se podvode pod korpus španjolske nacionalne književnosti?
Euskera se danas uči u školama. Uživa društveni ugled, ljudi žele naučiti jezik, pa i starije osobe imaju mogućnost da ga uče.
Udovica ubijenog poduzetnika kaže da je potrebno isisati sav gnoj jer u suprotnom rana neće zacijeljeti. Je li to doista tako? Mora li se po rani duboko prokopati ili je bolje pustiti da se stvori ožiljak i nastaviti dalje? Koliko se na čišćenju rana u društvu radi danas? Vidite li mogućnost cijeljenja?
Što se toga tiče, mogu samo reći da nijedna žrtva nikad ne prestaje biti žrtvom. Nikomu neće vratiti ubijenog oca, sina, sestru. Čovjek može naučiti živjeti s patnjom. S druge strane, društvo ne zastaje, ide svojim putem, ima druge probleme, druge konflikte, i na koncu zaboravlja pojedince koji su doživjeli nepravdu. Uz malo sreće, knjige i muzeji mogu nam reći poneku istinu o prošlosti.
Oduzeta Arantxa prijetećim tonom najavljuje da će jednog dana ispričati svoju priču. Je li to i vaša namjera s ovim romanom? U kojoj je mjeri priča iz Patrije i vaša priča?
Moj roman nije izvršenje prijetnje. Naprotiv, ponadao sam se da bi on mogao ponuditi temelj za raspravu koja bi u dijalogu okupila pojedince različitih političkih stavova, što se na koncu i dogodilo. Na to sam osobito ponosan. U Patriji ima malo moje osobne priče, no istina je da sam se za roman nadahnuo osobama koje sam poznavao i događajima za koje sam znao.
Kolika je snaga književnosti u iščašenom vremenu kakvo opisujete? Što, ako išta, može učiniti književnost, a što kultura?
Književnost ne može donijeti rješenje za kolektivne probleme. Da bi uopće mogla imati ikakva utjecaja, moralo bi se masovno čitati, što je rijedak slučaj, na margini područja zabave. Književnost, umjetnost i kultura općenito mogu pridonijeti formiranju pojedinca, poboljšanju kvalitete osobnosti i civiliziranosti pojedinca, premda za to nikad nema potpune garancije. Nimalo ne sumnjam u odgojnu vrijednost književnosti. Društvo s velikim brojem obrazovanih pojedinaca ima veće mogućnosti napredovanja na svim područjima negoli društvo sačinjeno od neznalica.
Sa španjolskog prevela Željka Somun
Tribina Razotkrivanje s Fernandom Aramburuom
Festival svjetske književnosti 2019.
8. 9. 2019., Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb
-
Josip Mlakić preporučuje
Proslavljen, nagrađivan i rado čitan, Josip Mlakić jedan je od najuzbudljivijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca. Kao i mnogi drugi veliki pisci, tako je i Mlakić prije svega gladan i neumoran čitatelj. Zamolili smo ga da za nas izdvoji pet knjiga koje bi svakako trebalo pročitati, pet naslova koje smatra posebno vrijednima čitateljske pozornosti. Ovo je njegov izbor.
-
Fraktura na Interliberu 2019.
Volimo Interliber!
Najveći domaći sajam knjiga prilika nam je da predstavimo ono što smo radili cijelu godinu. Volimo se družiti s našim čitateljima, volimo ih upoznavati i veseli nas povratna informacija o onome što im se sviđa u našim izdanjima i što od nas očekuju. Ispunjava nas razgovor o knjigama. Posebno nas obraduje kada nekome otkrijemo knjigu koja se podudara s njegovim čitateljskim ukusom, naslov koji bi inače možda propu -
Željka Somun: Prijevod romana "Patria" pamtit ću po velikom veselju i silnim emocijama
U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe na hrvatski jezik preveden je roman Patria, veličanstvena obiteljska i povijesna saga španjolskog pisca Fernanda Aramburua. Patriju je maestralno prevela Željka Somun, sjajna prevoditeljica koja je dosad prevela petnaestak romana i niz stripova.
Željka Somun rođena je 1967., u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnos -
Selidba pod okriljem mraka
Poglavlje iz romana Patria Fernanda Aramburua
Nakon nekoliko tjedana udovištva Bittori je otišla na nekoliko dana u San Sebastián. Ponajprije zato da više ne vidi nogostup na kojem su ubili njezina muža i da umakne zloćudnim pogledima susjeda, tolike godine ugodna suživota i onda, odjednom, sve se izokrene; i da ne mora svakodnevno prolaziti pored žvrljotina na zidovima i vidjeti onaj grafit na kiosku na trgu, jedan od posljednjih, koji
Slične knjige
