Patnje Antonije Brabec

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Broj stranica: 264

  • Godina izdanja: 2008.

  • ISBN: 978-953266065-4

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 360 g

Patnje Antonije Brabec roman je o životu dvoje intelektualaca u Jugoslaviji, obilježenih svojim njemačkim podrijetlom. Ispričan iz sasvim nekonvencionalne ženske i muške vizure, roman oslikava odrastanje, školovanje, rad, brak, karijere i svekoliku propast dvoje ljudi i njihovih ideala. Kroz pedesetak godina života svojih junaka Bauer prikazuje sve nijanse socijalizma na jugoslavenski način.
Patnje Antonije Brabec roman je o ustrajnoj borbi intelektualca, “malog čovjeka”, protiv sistema, dogme i ustaljenih normi, kao i o njegovu porazu pred poviješću, ali još više porazu pred samim sobom. To je i suptilna analiza, literarno seciranje anatomije međuljudskih odnosa.
Romanom Patnje Antonije Brabec Ludwig Bauer potvrđuje epsku snagu svoga pisma kao najsnažnije i najinventivnije pero suvremenoga povijesnog romana. Njegove se knjige čitaju bez daha.

9.3.2009.

Ljubav vs. politika

III. program Hrvatskoga radija, Božidar Alajbegović

Ludwig Bauer je urednik, prevoditelj, scenarist i vrlo plodan prozni pisac bogata i raznolika opusa koji, osim brojnih uspješnica dječje i književnosti za mladež, uključuje i nekoliko kriminalističkih romana. No Bauer se ipak najviše ističe kao pisac novopovijesnih knjiga i obiteljskih kronika, što su žanrovi u kojima je u zadnjih deset godina autorski iznjedrio čak šest naslova. Njegov novi roman ''Patnje Antonije Brabec'' svojevrsna je kombinacija te dvije, za ovoga pisca već prepoznatljive žanrovske odrednice jer osim što donosi tijek sudbina više članova dviju obitelji kroz pedesetak godina dugo razdoblje (od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa do pred sam početak Domovinskog rata) roman istovremeno prikazuje i brojne nijanse ''socijalizma na jugoslavenski način''. Bauer pritom detektira nemali broj nedostataka tog društvenog uređenja ali društveno-socijalnu analizu i naličje ''najboljeg od svih svjetova'' ne iznosi na docirajući način iz arogantne pozicije tzv. naknadne pameti već nesavršenosti sistema recipijent iščitava iz sudbina likova, samostalno registrirajući političke silnice koje su utjecale na tijekove njihovih životnih puteva. Ipak, društvenokritički komentar u drugome je planu jer svoj temeljni autorski interes Bauer vidi u tematici međuljudskih odnosa, prvenstveno se koncentrirajući na disfunkcionalni bračni suživot svojih glavnih protagonista, inženjerke elektrotehnike Antonije Brabec i arhitekta Martina Geigera. Čitatelj upoznat s Bauerovim opusom već će u prezimenima likova prepoznati poveznicu s njegovim prethodnim romanima, koja se osim u prethodno naznačenoj ponovnoj tematizaciji utjecaja povijesi i politike na živote pojedinaca, očituje i u njemačkom podrijetlu likova. Okosnicu romana čini rekonstrukcija životnih puteva Antonije i Martina koje – od djetinjstva, odrastanja i školovanja pa sve do njihova upoznavanja, zasnivanja zajedničke obitelji i konačnog rastanka – pratimo kroz poglavlja u kojima se naizmjenično izmjenjuju verzije događaja iz njihovih, različitih perspektiva. Roman naime karakterizira dvostruka dvodijelna kompozicija sastavljena od po dva para poglavlja (nazvanih ''Lijeva strana mozga'' i ''Desna strana mozga'' kao odraz osnovnih karakterizacijskih značajki protagonista) u kojima autor naizmjenično posreduje Antonijinu i Martinovu perspektivu zbivanja, koje presijeca kratkim interludijem te zaokružuje i zaključuje epilogom napisanim u obliku dramskoga teksta. Takvu žanrovsku hibridnost teksta (koja je inače u priličnoj opreci s Bauerovim prethodnim romanima uglavnom pisanim klasičnom, linearnom, kronološkom naracijom) autor je i sam apostrofirao podnaslovivši knjigu kao ''genetski modificirani roman'', referirajući se na činjenicu da je rukopis zapravo nastao romanesknom nadogradnjom prethodno napisane i na trećem programu Hrvatskog radija već izvedene istoimene drame, koja je svoje mjesto, kako već rekosmo, našla u epilogu romana. Formalnu kompozicijsku razvedenost romana Bauer nadograđuje uporabom različitih pripovjednih tehnika – uz prevladavajuće izvještavalačko pripovijedanje u trećem licu od strane tzv. sveznajućeg pripovjedača autor koristi i subjektivizmom obojene unutarnje monologe (u Martinovim poglavljima ''Lijeva strana mozga''), zatim brojne dijaloge, već spomenuti epilog u obliku dramskoga teksta, povremene esejističke digresije (od kojih se ističu zanimljivo razmatranje zločina i kazne te analiza uzroka urušavanja socijalističkog društvenog uređenja), a na jednome se mjestu autor čak poigrava i grafičkim oblikovanjem teksta. No, unatoč formalnoj razvedenosti i brojnosti pripovjednih tehnika kojima se autor služi, te širokom vremenskom rasponu kojega obuhvaća, priča je ispripovijedana vrlo tečno, bez škripe fabularnih kotačića i uz vrlo iznijansiranu psihološku karakterizaciju dvoje glavnih protagonista, ali i njihovih roditelja s čijim nas životnim putovima Bauer također ne propušta upoznati. Pri psihološkom portretiranju Bauer se služi neizravnom, svojevrsnom situacijskom karakterizacijom pri čemu čitatelj na osnovu ponašanja likova u određenim situacijama (uglavnom na radnom mjestu i u odnosima s drugim ljudima) iščitava njihove psihološke i karakterne značajke, ali i stavove i svjetonazorne odrednice. Tako postupno otkrivamo da se Bauer upustio u, uvjetno rečeno, izmjenu uobičajenih uloga pa je kod njega muškarac taj koji je romantičan i kolebljiv, te djeluje impulzivno prvenstveno vođen emocijama dok je žena racionalna, sistematična, hladna i usredotočena osoba koja neprestano kritički preispituje sebe i sve oko sebe. U cilju naglašavanja karakterne različitosti svojih aktera Bauer poglavlja u kojima pratimo njihovo viđenje događaja piše služeći se različitim sredstvima. Sukladno njegovom karakteru i psihološkom profilu, Martinove su dionice mnogo raznolikije; u njima autor pripovijedanje u trećem licu često koristi u funkciji prvoga lica te rado poseže za elipsama i monolozima u obliku tijeka svijesti dok poglavlja u kojima iznosi Antonijinu perspektivu Bauer piše uobičajenom klasičnom naracijom u trećem licu, bez monologa i elipsi i bez eksperimentalnijih postupaka. Za svoje junake autor je svjesno odabrao par intelektualaca, razloge čega treba tražiti u društvenoj kritičnosti jer su obrazovani pojedinci sposobni detektirati nedostatke sustava, a zamjeke iz ustiju inteligentnog individualca prodiru dublje i oštrije, te djeluju vjerodostojnije i uvjerljivije. Bauerove su kritičke strelice pritom izrazito feministički obojane i ukazuju na seksistički ustroj socijalističkog birokratskog aparata te maskulinistički utemeljenu upravljačku strukturu tadašnjih radnih kolektiva – na svome radnom mjestu Antonija se na vlastitoj koži osvjedočila kako se od žena u jugoslavenskom socijalizmu očekivala isključivo poslušnost i podložnost dok je pravo na znanje, ideje, vlastiti stav i mišljenje bila povlastica muškoga dijela populacije. I to naravno pod uvjetom da njihovi stavovi nisu nepodudarni s kolektivnim stavovima, a ideje ne vode potkopavanju usustavljene društveno-političke matrice. Stoga se ''Patnje Antonije Brabec'' ispostavljaju romanom o mimikriji, o pokorovanju i (ne)pristajanju na pokornost te o (ne)iskakanju iz prosječnosti (i kaznama za eventualno drukčije ponašanje). Osim što je kompleksnije strukturiran, novi Bauerov roman njegovo je najerotičnije djelo, s brojnim opisima seksualnih susreta Martina i Antonije. U tim se dionicama autor ipak manje zadržava na eksplikaciji fiziološkog aspekta spolnog odnosa jer naglasak stavlja na popratna emocionalna i psihološka proživljavanja kao dodatni dokaz prevelike međusobne različitosti i nesukladnosti između Antonije i Martina, a koje su, uz često nelogične norme i društvenim uređenjem postavljene limite uzrokom potonuća njihova bračnog broda. Njihova se bračna kalvarija pritom nadaje znakovitom ali pomalo banalnom metaforom istovremenog urušavanja socijalističkog sustava, čijih su nesklapnosti i ovi Bauerovi protagonisti (kao primjerice i glavni junak njegove prethodne knjige Nikica Slavić) bili kolateralnim žrtvama. Božidar Alajbegović