Paralelne pripovijesti

Special cijena 330,66 kn Redovna cijena 367,40 kn
  • Jezik izvornika: mađarski

  • Prijevod: Xenia Detoni

  • Broj stranica: 1572

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266416-4

  • Naslov izvornika: Párhuzamos történetek

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 715 g

U središtu Paralelnih pripovijesti, romana neslućene dubine i širine koji zahvaća dvadesetostoljetnu povijest srednjoeuropskih naroda – Mađara, Židova, Nijemaca i Roma – nalaze se osobne priče trojice prijatelja te njihovih obitelji, prijatelja i poznanika, čije se životne silnice dotiču na najneobičnijim mjestima i u najneočekivanijim situacijama. Mreža osobnih drama, sreća i tragedija koju Nádas plete oko Ágosta Lippaya Lehra, Hansa von Wolkensteina i Andrása Rotta gusta je i proteže se od Berlina 1989. do Budimpešte prije rata pa preko nacističkih logora i eugeničkih instituta do Mađarske revolucije 1956.

Paralelne pripovijesti roman su u kojem se savršeno dotiču eros i tanatos, u kojem je tjelesno i seksualno magično spojeno s filozofskim i povijesnim iskustvom. U ovome monumentalnom romanu s nezaboravnim likovima koje osjećamo kao dio svoje osobne povijesti neprestano se suočavamo s osobnim i kolektivnim dvojbama, moralnim pitanjima pravednosti, krivnje, sreće i nesreće. Péter Nádas napisao je knjigu koja opisuje život onakav kakav jest – kaotičan, nabijen strašću i natopljen tjelesnošću. Paralelne pripovijesti nastajale su osamnaest godina i istinsko su djelo književnog majstora koje je čudesno stvarnije od života samoga.

Nádas isprepleće društvene i političke okolnosti njihovih života u veličanstvenu tapiseriju protkanu uznemirujućim sličnostima koje povezuju likove kroz vrijeme i prostor.
A New York Times Book Review Notable Book of the Year

Kriminalistički roman, povijesni roman, pripovijest o Holokaustu, povijest Mađarske, obiteljski roman, roman o odrastanju, ljubavni roman, pornografski roman, obračun s komunizmom: sve su to Paralelne pripovijesti, ali i nisu, jer su mnogo više. Ovdje su realizam i postmoderna, konstrukcija i dekonstrukcija, no samostalne i međusobno povezane pripovijesti postavljaju se u suodnos uz pomoć strukture, koja je, kako je zapisao sam Nádas, najviše nalik na kaos.
Die Tageszeitung

Nádas je blizak Proustu i Musilu, čak i Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu, po svom ultrafrojdovskom ili lakanovskom pristupu... U Nádasovoj knjizi naići ćemo na trenutke čistog užitka.
George Gomori, Literary Review

Nikada nećete pročitati ništa što bi bilo imalo nalik na Paralelne pripovijesti. Uživajte čitajući ih u slobodnim trenucima između seksualnih igrica, maštanja pri pogledu na privlačnog neznanca ili mahnitih masturbacija.
The Slate Book Review

Velika knjiga koju je lako čitati i nemoguće iscrpsti.
Frankfurter Allgemeine Zeitung

Mađarski romanopisac i esejist Peter Nádas pozabavio se, vještije od bilo kojeg drugog suvremenog europskog pisca, obvezama i moralnim nedoumicama pamćenja, kako osobnog tako i kolektivnog.
New York Times

U središtu Nádasova djela njegovo je prihvaćanje i razvijanje uloge tjelesnosti u književnosti. Tu je ljudsko tijelo sa svim svojim divljim i nagonskim potrebama, vonjem i ljepotom. On piše tako da čitajući postajemo neugodno svjesni vlastitog tijela. Paralelne pripovijesti više od bilo kojeg drugog romana istražuju što znači biti ljudska životinja. Likovi vrše nuždu, spolno opće, grče se, krvare i znoje, i sve to čine gotovo opsesivno detaljno.
Paralelne pripovijesti naznačuju novi oblik humanizma koji odvažno istražuje tjelesnu svjesnost svakog daha i kruljenja crijeva. Roman uspijeva u onome što vrlo malo suvremenih proznih djela ima hrabrosti učiniti: uznemiruje nas i tjera da razmišljamo drukčije.
Tod Wodicka, The National

Roman zastrašujuće lijep, nesaglediv, iznenađujući, profinjen, pohotan, prepun snoviđenja i potpuno nalik na labirint.
Die Zeit

5.12.2012.

Roman nad romanima Pétera Nádasa na 1564 stranica

Večernji list, Denis Derk, 03.12.2012.

Zaprešićka Fraktura objavila je roman Pétera Nádasa “Paralelne pripovijesti” u prijevodu Xenije Detoni. Roman u hrvatskom izdanju ima 1564 izuzetno zanimljivih i neočekivanih stranica.

Čak 1564 stranice ima prvo hrvatsko izdanje romana “Paralelne pripovijesti” mađarskog književnika Pétera Nádasa koje je objavila, a tko bi drugi, Fraktura. Nevjerojatno složen, opširan, zgusnut i višeznačan roman s mađarskog je prevela, a tko bi drugi, Xenija Detoni i nepovratno ušla u povijest hrvatskog književnog prevođenja.

Riječ je o suvremenom romanu suvremenog pisca koji ima sedamdeset godina, ali nije starac. Roman je objavio 2005. godine u Pečuhu, u Jelenkoru. I inače je teško (i nepotrebno) u nekoliko rečenica prepričavati važne i odlično napisane romane, a kod “Paralelnih pripovijesti” to je i nemoguće. Nemoguće je i odrediti glavne likove jer tu je riječ o nekoliko romana u jednom i o nekoliko žanrovski različitih tekstova umetnutih u jednu knjigu koja je leksikon dobre književnosti. Nádas je u “Paralelnim pripovijestima” ispisao vrlo strastvene, ali i vrlo erotične, ako hoćete i pornografski osviještene stranice o kojima mnogi drugi takozvani autori erotske i pornografske literature mogu samo sanjati.

Tu se na više desetaka stranica ispisuju više nego brutalne scene iz gay života Budimpešte, kao što se čitavi eseji ispisuju o kvaliteti i izgledu muškog donjeg rublja, a autor naširoko razglaba o tajnovitim muškim prijateljstvima i nadmetanjima. No, nisu mu strani ni heteroseksualni klinčevi, ali ni ljudi koji svoju aseksualnost pretvaraju u fizičko nasilje. Mađarska revolucija, pad Berlinskog zida, Kádár ili staljinist Rákosi, istrebljenje Židova opisano na neviđeno potresan način, njemačko i mađarsko plemstvo izgubljeno u stvarnosti, sjetne opsesije, ubojstva i tajni agenti tek su dio Nádasove galerije likova i zbivanja iz romana koji mađarskoj literaturi služi na čast.

 

Europa danas? U stanju manirizma, izbezumljena od ponavljanja povijesti

Jutarnji list, Adriana Piteša, 17.9.2013.

Rat i mir 21. stoljeća - najčešća je sintagma koja je pratila roman “Paralelne pripovijestiPétera Nádasa, velikog mađarskog pisca za kojeg se već godinama spekulira kao izglednom dobitniku Nobelove nagrade. Tema romana na više od 1500 stranice, pojednostavljeno rečeno, jest 20. stoljeće naroda Srednje Europe - Mađara, Židova, Nijemaca i Roma - ispričana kroz priče trojice prijatelja i različitih ljudi koji su s njima povezani. Roman je na hrvatski prevela Xenia Detoni te za to dobila i nagradu Iso Velikanović. Uz njezinu pomoć smo i razgovarali s piscem koji večeras gostuje na Festivalu svjetske književnosti.

Kako je bilo 18 godina baviti se jednim te istim i to tako golemim tekstom kao što su “Paralelne pripovijesti”?

- Nisam se samo time bavio, ali sve ostalo što sam radio i objavljivao nastajalo je u fušu, dakle izvan radnog vremena posvećenog tom romanu. U praksi to znači da sam svako jutro u osam sjedao i do 13/14 sati radio na jednom te istom tekstu. Naravno, što ste stariji, sve manje posla ste u stanju obaviti. Nemojte vjerovati glasinama kako je s vremenom i godinama sve lakše, pisanje ovakve knjige je i ozbiljan fizički napor.

Teže piscu nego čitaocu

Što je drugim, negativnim, emocijama: zamorom, otporom, gađenjem...?

- Postoje poglavlja za koja bih volio da ih nikad nisam napisao. Često mi ljudi kažu da im je neka poglavlja teško čitati. Odgovaram im: a što mislite kako ih je meni bilo napisati. Bilo mi je puno teže nego vama, koji ste ih dobili donekle pročišćene. Uz tu razliku, da se ja kao autor od njih ne mogu ograditi. Bez obzira na emocije, nisam ih mogao izostaviti. Ne postoji nešto što se zove spisateljska zakletva, ali za pisca svejedno postoji nešto nalik stručnom zavjetu liječnika ili pravnika. Baš kao što liječnik ne može izbjeći neka područja, ne smije ni pisac. To je profesionalna obveza na kojoj ustrajavate, bez obzira koje emocije osjećate.

Mađarsko i njemačko izdanje romana prati opširna bibliografija knjiga koje ste konzultirali prilikom pisanja. Hrvatsko izdanje ima napomenu da su “Paralelne pripovijesti” roman; plod vaše mašte. Slična napomena, naravno, postoji i u drugim izdanjima. Zašto ste imali potrebu podsjetiti čitatelja na to?

- Taj popis nastao je na molbu njemačkog nakladnika, kao neka vrsta čitanke, vrsta putokaza kroz ono na što se pozivam i na čemu gradim roman. Što se tiče napomene o romanu, to je igra unutar igre: ja se doista bavim stvarnim događajima, zbog kojih i prilažem bibliografiju da čitatelj izvoli provjeriti iz čega sam “prepisivao”, ali u svom pisanju neprestano se klatarim na tom razmeđu fikcije i dokumentiranja stvarnosti: ne obrađujem samo ono što se zaista dogodilo, nego se prepuštam i vlastitoj mašti, a onda proces maštarija i maštanja kontroliram dokumentima. Ako me više desetljeća rada i književnog iskustva nečemu naučilo, onda je tome da čovjek misli da je nešto izmislio. Ali, izmisliti se može samo ono što je unutar ljudske psihe, iz toga nije moguće iskoraknuti. Svi se krećemo unutar iste praznine, praznine koja je prostor naše igre.

Više puta ste izjavljivali kako ste “Paralelnim pripovijestima” imali namjeru predočiti stanje kaosa, u smislu da postoje priče koje se ne mogu povezati, mjesta koja nužno ostaju nedorečena. Svjesni ste da čitatelj, čak i ako zna za tu vašu napomenu, nužno traži veze?

- I dobro je ako to radi. Uostalom, u romanu ostavljam točke uporišta odakle se može krenuti za istraživanjem, onu vrstu tragova koju slijede kriminalisti kad traže počinitelja ubojstva. Ali, statistika je i u stvarnom životu neumoljiva: znatan je broj stvarno krvavih zločina koje nijedan dobar istražiteljski tim nije u stanju rasvijetliti. Ono što želim reći jest da ja nisam htio stvarati nejasnoće, dapače, pokušavao sam ih rasvijetliti, pa sam tako i sam nastojao naći počinitelja, ali problem je što su oni, kako uostalom znamo iz života, vraški spretni i imaju prednost.

Traganje za ljubavlju

U romanu obrađujete najrazličitije slojeve društva, najrazličitije emocije i seksualne navike, ali ste u deficitu s ljubavlju. Zašto?

- Da, ali, onda opet, svi moji likovi uvjereni su da će naći ljubav i tragaju za njom.

Niste se htjeli smilovati barem nekom od njih?

- Imam prijatelja, ženskaroša koji je na dnevnoj osnovi mijenjao partnerice. Jednom mi je rekao da nikad nije bio zaljubljen. Odgovorio sam mu protupitanjem: kako znaš da nisi, ako ti je ta emocija nepoznata. Dugo je razmišljao, ali mi nije ponudio odgovor. Znamo još od Platona i Sokrata da u ljubavi tražimo metafizičku razinu koju ćemo naći čak i ako ne pronađemo cjelovitost ljubavi. A i volim te svoje likove, dok su u potrazi.

Mađarska je izgubljena, kaže jedan od vaših likova. Poznato je da ste bili žestoki kritičar uspona desnice u vašoj zemlji. Koliko vas brine ta situacija, ne samo u Mađarskoj nego i šire?

- Brine me svaka pojava koju smatram negativnom, ali to nije bitno. Puno mi je važnije što se krije iza te pojave, ono što je dovelo do toga da se to događa. Što se događa s tim liberalnim kapitalizmom koji više nema svog prirodnog neprijatelja kao u doba dualizma kapitalizma i socijalizma. Zanima me što je svojina demokracije, koje su točke gdje demokrati griješe, zakonitosti koje priječe demokrate da se smisleno ponašaju. Ovo što se događa u Mađarskoj jest regresija, i to regresija u težem obliku, ali mene više zanima što je do te regresije dovelo, koji su uzroci regresije, jer pojava, sama po sebi, nažalost je legalna i događa se ne samo u Mađarskoj nego i u ostalim srednje-istočnim europskim zemljama, pa i šire.

Kapacitet za promjene

Ako prihvatimo vašu tezu da je ideja “Paralelnih pripovijesti” bila pokazati kako društvo lako sklizne u kanibalizam, vjerujte li da imamo kapaciteta da tu regresiju nadvladamo?

- Suvremena društva jesu kanibalistička, jedino je zakonom zabranjeno pojedinačno žderanje drugog ljudskog bića. Međutim, društva ne ubijaju promišljeno, nego su društvene strukture takve da samelju i izjedaju mase kao da dragi Bog uzme lopatu i gura je među ljudske organizme. Što se tiče sadašnje situacije, na osnovi dvadesetak godina demokratskog razvoja društva, mogli bismo reći da nema ljudskog i intelektualnog kapaciteta koji bi to doveo u red ne samo u novim demokracijama, nego i u najstarijim demokracijama kontinenta. I zbog toga je čitava Europa u nekom stanju manirizma, neurotično izbezumljena od ponavljanja istoga, kao na nekoj beskonačnoj traci. Ali, to je varljivo. Bio sam svjedok ustanka ili revolucija ‘56, svjedočio sam promjenama u Parizu i Pragu ‘68, pojavama koje su prilično uzdrmale društva, pojavama koje su dovele do regeneriranja okoštalih društava, i na Istoku i na Zapadu. Iz beznadnih situacija tad su iskočili ljudi nevjerojatno zanimljivih i kvalitetnih osobina. Vjerujem da i danas, bilo u mansaradama ili podrumskim stanovima, i dalje žive i čekaju takvi ljudi. Nadajmo se da će izaći i nešto napraviti.

Bliži nam se Nobelova nagrada. Bilo bi, naravno, lijepo da je dobijete ali pustimo sad očekivanja i nadanja. Ono što me zanima jest kako se pisac osjeća kad vidi da se kalkulira s njegovim imenom, kao što trenutno rade s vašim?

- To je vraški neugodna situacija. Nisam konj da se netko na mene kladi, niti loto broj da me neka djevojka izvuče. Čitava moja djelatnost s takvim čim nema nikakve veze. Shvatimo to, dakle, kao igru, ali i bolest društva u kojem živimo.

Senzualnost je u srži pisanja o čovjeku

Od Joycea nismo imali roman koji je toliko koncentriran na tijelo, ponavljaju kritičari. Ljudska seksualnost, čovjek kao životinja jedna je od tema ovog romana, ali i vašeg pisanja. Koliko je teško pisati o ljudskoj senzualnosti?

- Desetljećima je to gorivo koje me pokreće, pokušaj da pronađem najmanji zajednički nazivnik različitih pristupa čovjeku: da ga promatram kao individuu, kao dio mase, kao produkt socijalizacija. Kad nađete taj nazivnik, onda doista možete promatrati drugoga, ali i sebe. Što se tiče senzualnosti; moje protupitanje je može li se pisati o čovjeku bez pisanja o senzualnosti? Svjestan sam da se čovjek može odreći opažanja o sebi i drugima, da ih drži ispod razine svijesti, koči ili svjesno prekriva. Posao pisca je da ta opažanja izvadi, oslobodi i iznese u javnost, da ne dođe u konflikt prikrivanja konflikta.

 

Da čovjek odbacuje nasljeđe, bio bi blesav i lud

tportal.hr, Gordana Kolanović, 17.9.2013.

Slavni mađarski pisac Péter Nádas gostuje večeras na Festivalu svjetske književnosti na tribini Razotkrivanje.
Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priča, drama i eseja. Osim spisateljskim radom, bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. Nakon prvih zbirki priča, 'Biblija' (1967.) i 'Traženje ključa' (1969.) objavljivanje njegova prvog romana 'Kraj obiteljskoga romana' (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura. Međunarodni je ugled stekao 'Knjigom sjećanja' (1986.), psihološkim romanom pisanim na tragu Prousta, Thomasa Manna i magičnoga realizma.

Kod nas je nedavno izašao njegov monumentalni roman 'Paralelne pripovijesti', kojeg je objavila Fraktura u genijalnom prijevodu Xenije Detoni. S autorom smo razgovarali o samom romanu ali i o ljubavi, moralu, slobodnoj volji, omiljenoj literaturi...

Mađarska književnost doživljava u posljednje vrijeme iznimno pozitivnu svjetsku recepciju. Vjerojatno je Kerteszova Nobelova nagrada pomogla da se vrata prema mađarskoj književnosti šire otvore, no tamo je cijelo vrijeme čekalo ugledno mnoštvo – Banffy, Krudy, Szentkuthy, Krasznahorkai, Esterházy, Bartis, Dragoman... Kako sami procjenjujete mađarsku književnost i imate li skladan odnos s njezinom tradicijom ili joj se opirete?

I jedno i drugo. Da se samo identificiram s nasljeđem, gdje bi onda mene bilo? Opet, da čovjek neprestano odbacuje nasljeđe u ime obnove i iznalaženja novog, stvarno bi bio blesav i lud.

Kad neki čitatelji, pa i urednici, otkriju nekog pisca iz nekog manjeg naroda skloni su reći – dajte mi još nešto od 'tih' Mađara, Rumunja, Norvežana... kao da se nekom magijom vrijednost nekog autora prelijeva i na njegove sunarodnjake? Čini li Vam se to smisleno, postoji li nešto 'mađarsko' kod mađarskih pisaca ili se radi samo o individualcima koji više-manje slučajno pripadaju nekom narodu?

To je poput biotopa. U nekoj životnoj zajednici pod istim uvjetima i istim okolnostima, razne jedinke počinju se razvijati i donositi nekakve plodove. U principu, uvijek prođu duga razdoblja inkubacije, još dulja razdoblja razvoja, ali kad se iz toga nešto izlegne, ako je to nešto zanimljivo, onda se to prelijeva u svim smjerovima. Vanjski svijet odjedanput se počinje zanimati i za neke druge aspekte. Načelno, zanima se u vrlo kratkim razdobljima, nakon kojih slijedi jako dugo razdoblje mirovanja, da ne kažem zaborava. Gotovo je nemoguće prognozirati ili procijeniti zbog čega će se svjetska javnost usmjeriti na jednu književnost. U umjetnosti, konkretnije, u književnosti, ne vjerujem da se ljudi 'pale' na nekakvu naciju, nego se zanimaju za nekog čovjeka i njegove pojavnosti i aktivnosti. Kroz taj interes saznaju nešto o i toj naciji, o tom jeziku, ulaze u neki drugi svijet.

Je li Vama osobno bliska neka od svjetskih nacionalnih književnosti ili autore čitate kao 'pojedince'?

Uvijek me zanimaju isključivo osobe. Njemačka književnost me zanimala iz jednostavnog razloga: kod kuće sam u djetinjstvu s police skinuo neko djelo; bilo je slučajno na njemačkom i bili su u pitanju njemački autori. Kasnije su me na isti način počele zanimati i francuske knjige. Recimo, što ima zajedničko između Roberta Musila ili Thomasa Manna, možda samo razdoblje?

Vaš, kod nas najnovije preveden roman 'Paralelne pripovijesti' monumentalan je i opsegom i brojem tema i likova koje zahvaća. Paralelizam (tj. povezanost ljudi, pojava i događaja koji nisu u izravnoj vezi, to kako se poznaju oni koji se međusobno ne poznaju) kod Vas je, čini se, svojevrsna filozofska pozicija. Kako ste do nje došli?

Najsirovije i najsurovije. Spora smrt europskih diktatura, odnosno njihovo unutarnje raspadanje dovelo me do moje filozofske pozicije. Postojao je eksperiment za efikasno organiziranje života kod fašista, a usporedo s tim za dobro organiziranje međuljudskih odnosa tu je bio komunizam. Ti pokušaji nalazili su se na marginama građanskog društva i rasli na tim marginama te na određen način ponavljaju isti obrazac. Čak i one katastrofe koje je europska povijest proizvela u ranijem razdoblju, nanovo se 'štancaju'. Prije nego što se fašizam rodio, a komunizam bio u početnom stadiju, Nietzsche je ukazao na vječno cikličko ponavljanje. To je za umjetnost općenito jedna vrlo opasna teorija, moralno je razoružana, lišena je svojih sredstava - sve je dobro kako je, prolaze ubojstva i masovna zvjerstva, kao što prolazi i prosvjed protiv toga. Još je opasnije iz estetske razine, jer ako se sve zaista ponavlja, ustvari se ne moramo baviti ničime. Potpuno je suvišno htjeti nešto ponovno osmisliti, graditi, napraviti, kad je to već postojeće.

Sve to vodi prema jednom nihilizmu, a to deprimira. Biološki deprimira, fiziološki deprimira i to su vrlo opasne stvari. Pokušao sam pronaći specifičan izraz kojim ću objasniti samome sebi zašto čovjek svoj život želi toliko politički reformirati, kad se ni pojedinčev život, niti život zajednice ne može reducirati samo na politiku. Ni u kojoj formi, čak ni na način kao što se to odvija s rješavanjem feminističkih pitanja ili gay brakova. Ako se to riješi, onda će se neke druge rubne skupine naći u njihovoj ulozi, istiskivanja i isključivanja.

Pokušao sam pronaći onu plohu na kojoj se mogu svesti sve ljudske osobine te što ih je tjeralo da neprestano rade grozote, a istodobno ih ili nadići ili eliminirati te grozote. Jedino što je u svakom čovjeku isto, bez obzira na nacionalnu, rodnu pripadnost ili socijalni status jest - ljudska senzualnost. Filozofski, za autora je to istodobno prekretnica, ali i jedina čvrsta točka za koju se svaki pojedinac može uhvatiti i osjećati da je na sigurnom putu.

Što se tiče paralelizma, u romanu je riječ o jednom vremenskom razdoblju, gdje se stvari ne slažu jedna iznad druge, već događaju usporedo. Naime, informacijski svijet je sagrađen na način da su svjetovi usporedni. Postoje područja koja informacijski nisu pokrivena. Ono što je bilo svojina 19. i 20. stoljeća što se hijerarhijske gradnje tiče, to u današnjoj literaturi ne funkcionira.

Kako je to pisati tako kompleksan roman, kako sve to držite u glavi, i to još i po desetak godina, jer Vam toliko treba da dovršite neke svoje romane?

Ovo je samo vrh sante, vama se čini da ovdje ima puno likova, ali to nisu svi već samo vidljivi od svih onih nevidljivih likova. Čovjekov je mozak poput računala: na osnovi nekih naloga u stanju je izvršiti neke postupke ili se prilagoditi i pripremiti na izvršavanje određenih naloga. Pisac neće u glavi imati samo egzaktne činjenice, već će imati i te činjenice i maštu. Usmjerit će jedno u drugo i jedno preko drugoga. Uostalom, kao i glumac: čas pisac glumi jedan, čas drugi lik, što kompjutor ustvari nije u stanju odigrati. Nakon što se odigra posljednja izvedba iste predstave i zna se da više neće igrati, isti sekunde glumac zaboravi cijeli tekst. Mora ga spremiti u poseban 'file' ili ga eliminirati iz mozga. Ako to ne učini, neće moći mozak natjerati da se pozabavi drugom količinom informacija. Jedan od najvećih zadataka je bio baš to: imati pri ruci i u glavi setove bilježaka koje su se odnosile na te likove, koje podržavaju takvu množinu. To je bio ozbiljan zadatak. Pošteno me to izmorilo, a i postaralo.

Sami kažete da volite 'velike teme' – ljubav, rat, znanost. Je li to zato što su te teme 'velike', važne, sveprisutne, ili zato što su tajanstvene pa omogućuju zanimljivu književnu obradu? Koje Vas metafizičko pitanje osobno najviše zanima – smrt, bog, beskonačnost, početak i kraj svemira, svijest, seks...?

Metafizička pitanja me općenito jako zanimaju. Razapet sam između Platona i Aristotela, ne mogu ne postaviti pitanje je li ljubav kao takva dostižna ili nije? Je li samo dostižan neki drugi čovjek i jesu li ljubav i taj drugi čovjek jedno te isto? Može li se 'plava ptica sreće' ipak ukazati u nekoj drugoj osobi, nekom drugom biću? Ako toga svega nema, onda zašto uopće ta fantazija postoji, ne samo u meni samome, već u cijelom čovječanstvu? Isto vrijedi i za smrt. Ako čovjek nije u stanju davati ni privremene odgovore na neka krajnja, fundamentalna pitanja, ne može proizvesti ni stol, a ne može ni napisati roman.

Detaljno opisujete ljudsku tjelesnost, primjerice odraslog muškarca koji još uvijek piša poput dječaka. Ako preskočimo Rabelaisa, činjenica je da ne nalazimo često u književnosti takve opise, iako je naša svakodnevica ispunjena takvim detaljima. Je li to argument za to da tzv. književni realizam uopće nije realističan ili se radi o nečemu drugome, da je mnogim autorima i čitateljima neugodno pisati/čitati o nekim pretjerano intimnim temama? Zbog čega je tako, srame li se ljudi, gade...?

Ljudi obično nemaju za to adekvatan jezik, način izražavanja. Piščev je poziv da nekoj pojavi podari njegov jezik. Moje čitanje u adolescenciji pretvorilo se u potragu za onim 'temama o kojima se pred djecom ne priča'. Imao sam nećakinju koja je bila dvije godine starija od mene, pri tom je bila Francuskinja pa je čitala na oba jezika i to najrazličitiju literaturu. U telefonskim pozivima jedno drugom bismo sugerirali što čitati. Nakon nekog vremena shvatio sam da se književnost 18., 19. i 20. stoljeća odnosi prema tijelu na najnevjerojatniji način. Prema Rabelaisu, čovjek vidi nešto sasvim zapanjujuće. Vlada potpuna kontradiktornost između izražavanja i ponašanja, a pritom i potpuno barbarsko ponašanje roditelja prema djeci. Naime, njima je dopušteno vidjeti čovjeka samo do ramena, a djecu se pravi već tisućama godina na isti način.

Zanimaju Vas i suvremena neurološka istraživanja te u jednom intervjuu napominjete da ako znanstvenici dokažu da je naša slobodna volja samo iluzija, imat će to gadne posljedice za sve naše sustave - moralne, pravne, političke, vrijednosne.

Postoje znanstvena nastojanja, biološka, psihološka, moždano-fiziološka istraživanja koja navode neke znanstvenike na zaključke da slobodna volja ustvari ne postoji, jer sve se odlučuje na razini kemijskih i fizičkih reakcija, dakle nešto što se opet svodi na to da smo svi mi došli na svijet na unaprijed programirani način. Unaprijed zadato stanje neko vrijeme se održava i to se zove onda ovaj životni vijek. U znanstvenoj sferi to su samo hipoteze. O genomu je mnogo toga otkriveno, međutim još uvijek postoji jedan odsječak za koji ne znamo što znači. Ja bih sasvim sigurno znao ključ svemira kada bih ga mogao 'sagledati', ali budući da sam dio tog svemira, nemam izdvojeni pogled na njega. U tom slučaju bi morao imati točku promatranja koja je izvan, ali ako sam izvan sebe, nisam u sebi, nisam identičan samom sebi. Primjerice, zvjezdoznanci znaju mnogo, ali jako je teško to znanje funkcionalno spojiti sa znanjima internista.

Ali već sad znamo da u samoj prirodi nema morala, no svejedno vjerujemo u moralne vrijednosti? Zar ne bismo mogli reći, OK, slobodna volja je privid, ali to je samo prirodna činjenica?

To je konstrukt koji zapravo nema smisla sukladno kriterijima smislenosti. Ima još jedna poteškoća: dakle, ne možemo u to aplicirati one značajke koje se odnose na moral i smisao, ako u najmanju ruku toliko zaokupljaju ljudsko društvo. Sve skupa zvuči poput mnogih propovijedi koje se ponavljaju kroz vremenska razdoblja i u neograničenim količinama, a da bismo se mi osjećali ugodno i udobno, najbolje nam je to bez otklona prihvatiti.

Živite i radite povučeno u jednom malom selu. Kako je došlo do tog povlačenja?

Nastojao sam u što većoj mjeri ukinuti vanjske podražaje kako bi se unutarnji podražaji pojačali i došli do izražaja. 'Poštucao sam' svijet oko sebe, ostao je samo input, ali kako on ne postoji bez outputa, bila su oba pola ovdje.

Vaš roman 'Knjigu sjećanja' Susan Sontag pohvalila je kao najveći roman našeg vremena. Koje biste nam mađarske i strane autore preporučili?

Ima mađarskih pisaca koje bih preporučio i koje jako često preporučujem. Međutim, neko vrijeme zanimanje europskih nakladnika najviše se usmjeruje na komercijalne naklade, a nešto takvo, što bi se u velikom broju moglo prodati na ovom tržištu, toga se baš ne bih mogao sjetiti. Zasad nisam uspio nikoga 'efikasno' preporučiti. Ima i francuskih i njemačkih autora na koje bi skrenuo pozornost. Prije svega, na dnevničke bilješke Helen Hessel i Henrija-Pierrea Rochéa. Po poluautobiografskom romanu koji je utemeljen na tim dnevnicima, francuski redatelj François Truffaut napravio je scenarij za film 'Jules i Jim'. Poznati književnik Franz Hessel molio je svog bliskog prijatelja Rochea da se ne udvara njegovoj ženi, ali on ju je svejedno osvojio. Helen i Franz vodili su dnevničke zapise godinu dana, one kritične godine kad se ona zaljubila u drugoga. To je najzanimljivija lektira koju sam ikad imao u ruci. Iz te knjige mnogo se saznaje: što je ljubav, kakve su međuljudske veze... Njihovo doživljavanje istih događaja ili istih mjesta, toliko se razlikuje, iako su bili povezani, u razdoblju kad još vjeruju da jedno bez drugog ne mogu živjeti. Film 'Jules i Jim' jedna je simpatična budalaština, ali dnevnik iz kojeg je nastao scenarij, taj sirovi materijal stvara jednu od temeljnih knjiga čovjekova postojanja, a nema nakladnika kojeg bi to moglo zanimati.

Što je danas ostalo od postmodernizma?

Jedino možda samo konstrukcijsko načelo koje nije hijerarhijsko, već usporedno. Zapravo, bio sam svim tim nezadovoljan i posegnuo sam dalje u povijest i vratio se starim Grcima i njihovom poimanju kaosa. Oni nisu razmišljali na način kako mi to danas činimo. Naše poimanje kaosa danas svodi se na nered i kupleraj, izričaj je degenerirao u nabacanost i isprepletenost svega. Kod Grka je to bilo nešto drugo. To je konstrukcija na kojoj počiva svijet. Nekakva ukupnost gdje se u suradnji i dosluhu s bogovima sve stvari što se svijeta tiču, nalaze neraspoređene. Sve se negdje i u nečemu nastavlja, ali kako točno i gdje - to se već gubi pred očima, jer nešto drugo to prekriva i zaklanja pogled. U postmodernizmu vlada manija nihilizma i plasiranja slučajnosti, a antičko poimanje kaosa nasuprot tome, nabijeno je ljubavlju za čovjeka. Ili barem razumijevanju za čovjeka. Zapravo, ne možemo ni sve znati ni vidjeti. I bogovi žive u kaotičnom sustavu, ali to nije problem.

 

Svi su životi paralelne pripovijesti

Vijenac, Ivan Pavlović, 3.10.2013.

Mađarski književnik Péter Nádas, autor čiji je roman prvijenac u sedamdesetima niz godina pri objavi priječila mađarska cenzura, a međunarodna je književna zvijezda postao desetljeće poslije drugim romanom Knjiga sjećanja, pri čemu je zapažen i kao novelist, esejist, dramski pisac, ali i vrstan fotograf, zaključio je gostovanjem premijerno izdanje Festivala svjetske književnosti. Njegovo najnovije djelo – monumentalni roman Paralelne pripovijesti na kojem je intenzivno radio osamnaest godina, Fraktura je objavila prošle godine, a prevoditeljskog se pothvata prihvatila Xénia Detoni, koja je za taj rad nagrađena najvećim domaćim priznanjem, nagradom Iso Velikanović. Uz mnoge nagrade koje je Nádas već zaslužio sve se češće spominje i ona najzvučnija, Nobelova.

Još je Susan Sontag za vaš roman Knjiga sjećanja (1986.) izjavila kako je riječ o najvećoj knjizi svojega doba, slična se formulacija može pripisati i Paralelnim pripovijestima ne samo zbog opsega (više od 1500 stranica) već i inovativne strukture, intenzivnog otvorenog teksta koji nerijetko iznevjerava očekivanja tradicionalnog čitatelja. Mislite li da su oni ljuti na vas?

Jako mi je žao što Susan nije mogla pročitati i ovu knjigu, bila je toliko očarana Knjigom sjećanja da mi je satima pričala o njoj u kafiću u New Yorku, kao da nisam ja taj koji ju je napisao. Tradicionalni čitatelj, mislim, i ovdje može pronaći ono što traži – u romanu ima više od jedne priče i jako mnogo povijesti. Što se tiče otvorenosti forme – ne poznajem nijednu knjigu, nijedan roman u kojem su sve priče koje se otvaraju završene, a išao bih korak dalje – nisam još nikada susreo ni čovjeka koji bi sve svoje započete priče završio. To bi, mislim, bilo čudovišno – zatvoriti sve ljubavne, obiteljske, prijateljske priče. Ljudi se pojave i nestanu, kao i u ovom romanu.

Kad se pojavio, neki su ga kritičari pridružili slijedu modernističke tradicije, uspoređujući vas s najvećim imenima žanra, dok su ga neki odbijali uopće imenovati romanom, nazivajući ga postmodernističkim eksperimentom. Što mislite o tome i jesu li Paralelne pripovijesti uopće roman?

One su sasvim sigurno roman, kojem možda treba proširiti i dopuniti definiciju, napravljen po nekim drugim principima, koji se u književnosti stalno mijenjaju. Za dvadeset ili trideset godina netko će ponovno pisati roman i razbiti konvencije koje sada postoje. Nije to drukčije od onoga kako se radilo potkraj devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, kada su se pisali romani koji su imali jednu glavnu, ali i niz sporednih priča koje su se pojavljivale i nestajale. Kod mene neke od tih sporednih priča postanu glavne pa potom nestanu – sve se odvija, zapravo, kao i u zbilji. Ono što je u tom smislu novo jest da u romanu zapravo ne postoji hijerarhija, nego je ideja da sve priče budu u nekoj ravnoteži, da jedna ulazi u drugu i obrnuto. Naravno, to je ipak samo tendencija i nemoguće je to napraviti u potpunosti – postoji mala hijerarhija unutar priča, no ideja je da velike hijerarhije nema.

Je li kompozicija kaosa, kako ste je opisali, ujedno jedini mogući mimetički model koji ste uspostavili?

Mimetički je princip ovdje iznimno važan, ideja je da struktura romana i mimetički princip budu spojeni jedno s drugim. To svakako nije jedini mogući model, ali za mene je jedini – stvari postaviti ne jednu na drugu, nego jednu pokraj druge, dakle ponuditi horizontalan, a ne vertikalan pogled na svijet.

Je li vam se ta struktura nametnula spontano, slijedeći pojedine pripovijesti svojih junaka, ili ste, svjesni, kako ste jednom rekli, da je svaki pokušaj ozbiljnijeg uvođenja reda samo produbljivanje kaosa, unaprijed konstrurirali i isplanirali upravo takvu strukturu?

Ona nikako nije dolazila slučajno i tijekom pisanja, naravno neke su se sporedne priče dodatno javile tijekom procesa, no cijelu sam strukturu i sve glavne junake osmislio unaprijed. Slijedimo li princip kauzaliteta, za razliku od mimetičkoga principa, postavimo neke temelje i potom pratimo što će uslijediti, no to ne mora uopće biti istina. Što će uslijediti ne možemo znati čak ni kod vlastite djece, ni kod svojih žena ili muževa, odakle bismo onda to uopće mogli znati? Mogu dakako u romanu primijeniti kauzalni princip kao što ga uostalom svi mi primjenjujemo – kažu li primjerice Hrvati da sve loše dolazi iz Mađarske, a Mađari, s druge strane, da moraju imati barem jedan izlaz na more, možemo pretpostaviti što će se dogoditi. Sve nacije imaju svoje razloge zašto nekoga drugoga žele poubijati, i to su uglavnom sve vrlo dobri razlozi, zar ne? (Smijeh.) No ti razlozi, uza sva sredstva empatičnosti i mimetičnosti koja imamo na raspolaganju i kojima se mogu objasniti i obuhvatiti, ipak ne daju odgovor na to zašto ljudi istodobno i ubijaju. Mene zanimaju upravo ta pitanja i njima se bavim. Postoji u svijetu princip da samim postojanjem djelujemo na ljude koje čak i ne poznajemo. Upravljajući se kauzalnim principom literatura slijedi i promatra sve te neposredne posljedične odnose, no neželjene posljedice ili nešto što se zbog toga događa nakon dva-tri koljena, uopće se ne vidi, niti prati kako veliki povijesni politički sustavi djeluju jedni na druge, odnosno kako djeluju na nepoznate ljude... Bio je potreban zahvat u strukturi, učiniti nešto što zapravo izlazi iz shematskih klasičnih književnih postupaka.

Na koje ste sve probleme nailazili pišući osamnaest godina i je li se ta zamišljena struktura tijekom vremena mijenjala? Čini se da je roman s lakoćom mogao imati još dvostruko više stranica. Kako ste znali da je gotov i kako je bilo staviti konačnu točku?

Ne može se, naravno, raditi tako da nema kraja, i za tu strukturu koja se osmislila također mora postojati neki kraj, stoga sam zadnja dva poglavlja prva napisao. Pokušao sam pisati odostraga, što ne ide, neprestano sam se morao vraćati i iznova započinjati. Pojedine od tih pripovjednih tokova stalno sam dopisivao, ali sam ipak uza sve to imao pred očima veliku strukturu koju sam zamislio i koju nisam želio izgubiti te sam se kroz nju vraćao u te pojedine rukavce, gdje su se likovi spontano dalje razvijali. S njima se počelo svašta događati, neprestano sam ih dorađivao i u konačnici potpuno brutalno kratio i rezao, kao što je uostalom i stvarnost brutalna. U tom je smislu taj postupak vrlo srodan stvarnosti – može se neprestano vidjeti na ulicama – primjerice kada sretnemo nekoga koga poznajemo i htjeli bismo možda zastati i pričati s njim, ali zapravo ne možemo jer moramo ići dalje. Ili će nas pregaziti auto – i to je dakako brutalno – i prekinuti našu pripovijest. Te sam odluke donosio i po estetskom principu, ali i po jednom vrlo sličnom onomu u glazbi – tako i Wagner u Tristanu i Izoldi primjerice preskače vrijeme i prostor, princip je gotovo primitivan, s malim odmacima i s malim pomacima u ritmu – glavni je motiv poput šlagera koji traje manje od tri minute, ali ga on, uz druge manje popratne, rasteže na petosatnu operu. I ovaj je tekst napravljen po sličnom, vagnerijanskom principu. Mnoga poglavlja završavaju u uzlaznoj lagi nalik jeftinim štosovima u šmirantskom kazalištu ili romanima koji izlaze u nastavcima neprestano navlačeći čitatelja i podražavajući ga u iščekivanju što će se dogoditi, a potom ga bacajući u ništavilo. Takve su spisateljske geste moji mali prijatelji.

Pripovijesti su u romanu doista paralelne, no i sam je čovjek prikazan kao biće čije glavne sastavnice također supostoje paralelno – s jedne strane njegov unutarnji svijet, a s druge tijelo koje živi zasebnim, usporednim životom...

Tako je jer svi mi zapravo sve vrijeme živimo paralelne živote – jedan život koji je naš osobni unutarnji, drugi naš život prema van, potom usporedne živote s našim obiteljima... To je posebno vidljivo i, u tjelesnom smislu, naglašeno kod muškaraca kada se moraju odlučiti što će raditi u životu jer im je pred očima jedan duhovni, misaoni ideal koji žele dosegnuti, a to ne ide jer su zapravo ovisni o svome tijelu. I tada dolazi do problema sa samim sobom, sa samopouzdanjem, s identitetom, jer duhovno i tjelesno u ljudskom životu teku paralelno i ne dotiču se.

Smatrate li da pojedine tjelesne manifestacije neposrednije otkrivaju o likovima/ljudima te da je jezik, kao instrument mišljenja i sredstvo komunikacije, u tom smislu zapravo smetnja?

Tjelesno i jezično pripadaju igri između stvarnog i nestvarnog. Jedno se stalno igra s drugim, a kada to dvoje spojimo, time se mi igramo prema drugima. To je moj glavni problem još od djetinjstva – koju to igru igramo, koju igru igraju ljudi, koju igram ja? Kao i jezikom, možemo se lagati i tijelom, žene možda nešto više od muškaraca koje erekcija vrlo zorno razotkriva, ali oba su tijela sposobna prikrivati istinu i istodobno su blisko povezana s jezičnim, misaonim. I tjelesno i jezično u tom je smislu ograničeno i ne može jedno bez drugog te se nadopunjuje. U trenutku kada ostanemo bez riječi, zagrljaj ili poljubac ili neka tjelesna reakcija nadopunjuju jezik. No ako nema toga misaonog i jezičnog, tada prestaje postojati i tjelesno i čovjek postaje najobičniji predmet, poput primjerice stola. Jedino što svoje tijelo poznajemo slabije nego svoj jezični izričaj, živimo, naime, u kulturi riječi, Knjige, Biblije.

Smatrate li da se dosadašnji autori nisu bavili tijelom i tjelesnošću na primjeren način?

Tjelesna ljubav i tjelesno ponašanje u literaturi su uvijek opisivani kao neki vic. Kod Rabelaisa šaljivo i monstruozno, kod Boccaccia i šaljivo i avanturistički, često ljubavni čin nema veze s ljubavi, nego priča priču o odnosu novca i moći i ondje ne stoji što se stvarno s tijelom događa. Miller pak opisuje tehnički, a tu gubimo duhovnu refleksiju o tjelesnom. To je zapravo dijalog dvaju tijela, no i unutarnja, duhovna refleksija o djelovanju tijela jedno na drugo. Zato se nakon ljubavnoga čina ne sjećamo točno što smo sve doslovno radili, sve ono što se radilo zapravo potpuno nestaje, a ostaje duhovna refleksija i atmosfera, osjećaj, možemo poput Rilkea govoriti o duši koja promatra tijelo i reflektira se na njega. Naravno postoje i smiješni trenuci tjelesne ljubavi s kojima se može nešto započeti u spisateljskom smislu.

Doživljavate li povijest, ovdje prisutnu kroz velike prekretnice 20. stoljeća, uglavnom kao povijest tijela – čovjeka-životinje – i može li se, ako je tako, iz povijesti išta naučiti?

Tu nije problem s animalnim, već u našoj antropološkoj slici koja je puna sentimenta i idealiziranih herojskih prikaza o nama samima, dok o nama zvijerima zapravo vrlo malo znamo i vrlo malo želimo znati, ne želimo ni misliti o tome. Herojska povijest nacije uvijek se uči u školama, ali ondje se gotovo uopće ne uči o vlastitom tijelu. Samo starci intenzivno reflektiraju o tijelu i zapravo je vrlo smiješno kako se nosimo sa svojim ograničenjima. Čovjek stoga neprestano radi iste greške, sve se prikriva unutar velikih priča koje se oblikuju, dok se, zapravo, priprema sljedeći pokolj. A to naše životinjsko trebalo bi štititi, ne uznemirivati, da se stalno ne vraćamo na njega...

Ponavljanje povijesti moguće je, prema tome, izbjeći samo uzdajući se u to da tijelo pamti traume te instinktivno nastoji izbjeći buduće katastrofe?

To su upravo ti osnovni instinkti kojima smo povezani sa životinjama – da želi preživjeti možda ne čovjek, ali njegovo tijelo. To sam ja doživio. Želja za preživljavanjem mojega tijela bila je snažnija od mojega saznanja o tome, od moje svijesti. Ja sam znao da umirem, ali moje se tijelo pobunilo protiv mene jer je željelo preživjeti i protiv svoje volje preživio sam.

Globalizacijom brišu se granice između tijela – naša tijela sve neposrednije utječu jedna na druga – imaju li ona još neki zajednički nazivnik osim elementarnih fizioloških poveznica kada vidimo da su u globalnoj kulturi najveći znakovi moći upravo simboli pojedinih tjelesnih potreba – hrane, pića, seksualnosti... Nije li ona ipak više pobjeda tijela, a ne riječi?

Zapravo je upravo suprotno. U poslovne se svrhe koriste i nude samo idealizirane, herojske prikaze i simboli tijela muškarca i žene. To nisu stvarna nego idealizirana tijela i sve tjelesno njima je oduzeto i retuširano na najprimitivniji način. Te idealizirane slike potpomažu trgovinu hranom, pićem, kozmetikom, medicinom i daju potpuno nemoguću i krivu sliku tijela. Ta tijela nemaju mnogo veze s tijelom, ona kao nemogući nedosegnuti ideali koja svi žele oponašati mogu potpomoći prodaju i donijeti zaradu, ali sigurno ne mogu otići na zahod.

Je li nakon Paralelnih pripovijesti uopće moguće napisati kraći roman? Hoćete li vi to pokušati učiniti?

Jedna knjiga uvijek je samo jedna mogućnost, jedan prijedlog, ja neprestano i predlažem kako čovjek može drukčije misliti, kako može drukčije pisati, u krajnjoj liniji izbjeći taj kauzalni princip. Ne, više nikad neću pokušati pisati nešto takvo.