Padajući izbornik
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: studeni 2015.
-
ISBN: 978-953266675-5
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 505 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada sv. Kvirin 2016. za najbolju zbirku poezije autora do 35 godina
Jedan od najzanimljivijih pjesničkih glasova najmlađe generacije pjesnika već je svojom prvom zbirkom Nabrajanja najavio da je riječ o iznimnom pjesniku. Nova zbirka Padajući izbornik pokazuje da je riječ o zrelom glasu, pjesnički istančanom, koji itekako dobro poznaje svoje pjesničke prethodnike, i to ne samo hrvatske već i svjetske, ali i pronalazi novi, svježi pristup temama kojima se bavi te, još i više, načinu na koji obrađuje pjesničku građu.
U svojim dugim pjesmama Aleksandar Hut Kono daje drugačiju sliku svijeta. Njegova poezija može se nazvati kozmopolitskom, ali je usto prepuna novog iskustva svijeta u kojem živimo, svježih, drugačijih metafora, ostvaruje se ne radi sebe same, već radi svojih čitatelja. Hut Kono jedan je od onih zanimljivih pjesničkih glasova koji se rijetko javljaju, jedan od autora koji kroz poeziju izriče ono što se događa oko nas danas vješto spajajući i, što je još važnije, nadograđujući i proširujući pjesničke horizonte svojih suvremenika i neposrednih prethodnika. Smirenim tonom Hut Kono izvještava nas o bolnim promjenama, o ustreptalom stanju duha koji ne zna kamo krenuti te na taj način daje i pokazuje ono što je moguće izraziti samo pjesmama.
Padajući izbornik
Saša Šimpraga, H-Alter, 10.11.2015.
U izdanju Frakture objavljena je nova zbirka pjesama Aleksandra Huta Konoa pod naslovom “Padajući izbornik”, vjerojatno najznačajnija pjesnička zbirka objavljena u Hrvatskoj ove godine. Aleksandar Hut Kono živi i radi u Londonu.
Kroz čitavu zbirku provlače se vaši izmišljeni citati koji su pripisani poznatim osobama. Primjerice, Waltu Disneyju pripisali ste sljedeće: “Biti čovjek stalno je zaposlenje. Samo primjećivanje zauzet će čitavo poslijepodne.”
Svojedobno sam bio opsjednut opusom fotografa Phila Sterna. Do besvijesti bih buljio u slike Marily Monroe koja se u nešto zagledala, predsjednika Kennedyija kojem Frank Sinatra pomaže pripaliti cigaretu ili Jamesa Deana lica dopol utonulog u pulover.
Tom prilikom bih obično razmišljao kako su poznati ljudi čarobni i u najglupljim mogućim pozama samo zato što su slavni. Dovoljno je znati da je onaj gospodin u kariranom kaputu koji upravo kupuje cigarete zapravo Humphrey Bogart pa da trenutak poprimi svoj povijesno-međunarodni značaj! I općenito, magija slavnih imena je takva da s vremenom ona sama počnu voditi zasebni, besmrtni život neovisan o odlikama ljudi kojima su u početku pripadala. Danas tako, na spomen imena Coco Chanel nikome više ne pada na pamet živčana baba koja je podržavala nacizam - Coco s etikete je nadživjela i redefinirala stvarnu Coco i uz što god je dometnuli ona će predmetu, situaciji ili izreci odmah osigurati vrlo specifičan kontekst.
Ponekad hodam iz jedne sobe u drugu, ustajem se od radnog stola i sto puta bezrazložno perem ruke. Zatim silazim u kuhinju s namjerom da si napravim kakao ili da sa zida skinem sat koji me već danima izluđuje glasnim kucanjem, ali putem sve zaboravim i na kraju jedino povirim u vrt pa me zapanji što je već pao mrak. I dok tako hodam, raznovrsne misli mi padaju napamet - na primjer: “Ljubav treba voditi pod svjetlima, a jesti uvijek u najvećem mraku”. Odmah se pitam - što da radim s tom rečenicom i već idući čas odlučujem je pripisati Zsa Zsi Gabor. Tako nastaju svi moji izmišljeni citati.
Kako biste opisali novu zbirku?
Radi se, prije svega, o knjizi koju se može čitati napreskokce, što je čini nezamislivo konkurentnom! U njoj je, nažalost, opisano samo jedno ubojstvo, međutim protagonist jedne od pjesama je drvo dok nas neka druga poziva da što prije uništimo planetu Zemlju jer, budimo realni, došlo je vrijeme za selidbu na ljepše mjesto. Osim toga, u zbirci pratimo gostovanje pravog pravcatog ljudoždera u New Yorku, detaljno skiciramo čudesnu dosadu života u Londonu i pokušavamo se jednom zauvijek obračunati s nedjeljom. Nebo je ovdje dvospolno, a Zemlja nepresušan izvor ubogosti i problema. Knjizi ne fali ni znanosti jer vrlo detaljno progovaram o simbolu cvijeta u Asteka. Osim toga, dotičem se i kraće recenzije predstave Narodnog pozorišta iz Podgorice koju sam prije nekoliko godina, zajedno sa Snježanom Kordić, pogledao u Budvi.
U drugoj polovici knjige svjedoci smo oštre osude šekspirologije samo da bismo već na idućoj stranici došli do važnog zaključka o prirodi prašine. Životinja koju najčešće spominjem, čak dva puta, je pauk, a od pop zvijezda, mjesta se našlo jedino za Lepu Brenu. Za razliku od moje prošle knjige Nabrajanja, u ovoj mi se potkrala i jedna ljubavna pjesma, ali spjevana je s tolike distance da će neupućenima djelovati putopisno - što je zapravo dobro jer u potpunosti prezirem ljubav!
Iako sam tokom ove i prošle godine s velikim uživanjem napisao dvije opere i premda mi u zadnje vrijeme čitav život prolazi u opernom znaku, samo jedna pjesma je posvećena operi tako da čitatelji, manje-više, ne moraju strahovati od opernih baljezganja! Od gradova, najčešće se spominje New York - čak četiri puta, ali samo je Konstantinopol dobio cijeli mali tekst. Općenito gledano, čitatelja stalno pozivam na nestrpljivost kao i na brižnu kultivaciju mana pa se zbirku da čitati i kao svojevrsni self-help. Riječju, moja nova knjiga sadržava - sve odjednom.
Zbirka se zove Padajući izbornik. Kako ste se odlučili za taj naslov?
Dugo mi je bilo jasno da će se knjiga zvati Sve odjednom, jer doista nudi sve i to odjednom. Negdje sam, tko bi znao kada, pročitao da se tik prije smrti, u jednoj jedinoj minuti, sjetimo baš svega što smo proživjeli, a to munjevito i komprimirano prisjećanje popraćeno je osjećajem nezamislivog ushita kakav se može doživjeti jedino još na drogama. Pišući često tragam za tim trenutkom i uvjeren sam da postoje i druge metode prizivanja opisanog stanja. Bio sam toliko zadovoljan svojim naslovom da me zabezeknulo kad je urednik, Delimir Rešicki, predložio promjenu. Njemu se činilo da bi bolje bilo Nasilje, po jednoj od pjesama, jer nasilje je upravo ono o čemu pišem, pogotovo kad su u pitanju nove vrste divljaštva kojima smo, kao podanici globalnog oligarhijskog poretka, u sve većoj mjeri izloženi, tvrdio je Delimir. To me objašnjenje zaintrigiralo, dapače uopće mi nije bilo jasno zašto i sam to nisam ranije uvidio! Zbirka se od tog trenutka zvala Nasilje. Na kraju je glavni urednik, Seid Serdarević, predložio naslov Padajući izbornik - čistoća, hladnoća i tehnička priroda kojeg su me isti tren oduševili!
Pjesma naslovljena Gledam da se ubijem doslovno nudi sve odjednom.
Nekom prilikom je moja majka usred ljeta rekla da “gleda da ne ozebe” i spretno se zaogrnula vestom. Mora da je bila noć i da je zapuhalo. Ili smo se nekamo vozili. U svakom slučaju izraz “gledam da ne ozebem” mi se učinio toliko čarobnim i ekstravagantnim da mi je odmah bilo jasno kako ću ga iskoristiti u pisanju. Začeta tim izrazom, nekoliko godina kasnije nastala je pjesma Gledam da se ubijem koju sam napisao prošli Božić u Londonu kad sam zamalo podivljao shvativši da u ovako kozmopolitskom gradu na blagdan ne rade čak ni kineski supermarketi. Dapače, ne voze ni vlakovi! Činilo mi se da sam upao u zamku i da je čitav svijet tek ogromna tamnica. Od praznika strahujem prije svega zato što nameću prisilno odmaranje za koje nemam snage. Isto tako, osjećam se obespravljeno jer prodavaonice odjednom ne rade isto kao što mi rastu očnjaci kad mi dućanski zaštitari žele “čestit Božić”. A već kad smo kod riječi “čestit” potrebno je istaknuti da se radi o patvorenom, izmišljenom, kukavičkom jeziku koji ostatak godine ne postoji. U konačnici, ako mi čak i London zabija nož u leđa svetkujući što onda mogu očekivati od ostatka svijeta?
Tko su ljudi u vašim pjesmama?
Pjesmu Delegacija posvetio sam ljudožderu o kojem ne znam gotovo ništa. Pjesmu Šetnja nadahnuo je stanoviti gluhi gospodin. Protagonist pjesme Gledam da se ubijem sam ja. Afganistanac u pjesmi Ako se još noćas zatreskao se u svog susjeda i zato mora nekamo otići. Pauk iz pjesme Pauk je moj ljubimac TVC koji je tjednima živio na zidu iznad radnog stola povremeno se spuštajući do računala da pogleda što pišem. Zatim, Ahmed Ragimov iz Moskve koji kod kuće za stolom promatra kartu Uzbekistana je idealizirana, glamurozna, sovjetska verzija mene. Fatalni muškarac iz pjesme Nasljedstvo koji pijan povraća po tračnicama i spava u dućanskim frižiderima je netko na koga sam i dalje ljubomoran. I tako dalje.
U nekim pjesmama posežete i za svojim alter egom.
Moj supertajni alter ego je Zvjezdana Stanimirović, kućanica iz Karlovca, koja mi pomaže da pišem u ženskom rodu i da se usudim istražiti Jedan dan u medijima sastoji se od tri četiri izjave pojedinih ministara, gradonačelnika, guvernera, a te se rečenice zatim komentira i remiksa na sto načina. U konačnici, za vrlo malo novca društvu se pruža privid dijaloga i smisla neke teme kojih se inače užasavam - na primjer vjernost.
Vlastite pjesme sami prevodite na engleski, a prijevodi su, kako je to rekao Umberto Ecco, samo otprilike isto.
Prevoditi samoga sebe je traumatičan pothvat. To je kao kad se čovjek gleda na snimci - odjednom otkriva da, dok govori, nepotrebno trza glavom, napinje vrat, strahovito bulji, nekontrolirano maše rukom i tako dalje. Prijevod, slično, osvijetli sva ona mjesta koja su samo naizgled smislena premda možda zvuče dobro. U par navrata sam zato popravljao hrvatske originale premda su neke pjesme već objavljene.
U zadnje vrijeme sve više pišem na engleskom i užasnut otkrivam da sam daleko besramniji na stranom jeziku. Bez pardona sam nadrljao čak tri ljubavne pjesme! Tako nešto mi se na srpskohrvatskom ne bi zalomilo nikada! Jednom sam negdje čuo da se dominantni i subordinatni jezik u bilingualnih ljudi određuje na način da se provjeri na kojem jeziku osoba računa - taj je dominantni, i na kojem psuje - taj je subordinatni. To onda navodno ukazuje na manju kritičnost ili osjetljivost na sadržaj uobličen na subordinatnom jeziku. Isto tako, poznata je činjenica da tokom seksa ljudi s lakoćom izdaju najopscenije naredbe na stranim jezicima dok u materinjem određene upute jednostavno ne mogu izgovoriti. Strani jezik je uvijek apstraktan i čist. Zato osvajanje tog teritorija omogućava emancipaciju od tabua koje smo usvojili odrastajući.
Ovo ljeto ekipa stranaca koja je snimala dokumentarni film o konc-logoru Slana praktički je protjerana s Paga. Jedna od pjesama u zbirci, naslovljena Vrijeme od kamena, posvećena je upravo žrtvama Slane.
Slana je fascinantno mjesto, a Hrvatska rijetka zemlja koja se može pohvaliti logorom na plaži! Ne razumijem zašto mještanima smeta interes koji ljudi pokazuju za tu uvalu u vrijeme kad logorski turizam cvate. Pogledajte samo pare koje se vrte oko turističkih posjeta jednom Auschwitzu! A mi imamo mediteransku verziju.
Ljudima, bit će, fali osobina pa prazninu nadomještaju vjerujući da se sastoje i od svojih predaka. Zato kad netko uperi prstom u djedove koji su bili i ubojice, njihovi potomci imaju osjećaj da se govori o njima samima. Potrebno je puno discipline kako bi se shvatilo da se čovjek sastoji jedino od samoga sebe. S tim da je važno emancipirati se čak i od slavne prošlosti. Konkretno, znam nekoliko ljudi kojima bi koristilo da smjesta zaborave pretke kazališne režisere, kustose ili pak vlasnike aviokompanija te načas zavire u prazninu.
Kako općenito gledate na političku situaciju u Hrvatskoj? Sve je to također dio vaših pjesama.
O političkoj situaciji u Hrvatskoj ne znam gotovo ništa prije svega zato što vijesti ignoriram. Dugo sam se smatrao predobrim i preuzvišenim da bih pratio svakodnevna zbivanja, ali nedavno sam shvatio da je razlog mog ignoriranja - ljubomora. Izgleda da osjećam zavist spram političara koji se neprestano vrte po naslovnicama gdje bih zapravo htio biti ja. Silno bih volio da me se do besvijesti citira! Ipak primjećujem poboljšanja jer prije deset godina, osim politike, ignorirao sam i vremenske prilike i vječito se oblačio prema raspoloženju, a opet iz razloga kako ničem vanjskom ne bih dopustio da me odredi i oblikuje.
Unatoč apolitičnosti, otkako sam sve više u Londonu shvaćam da je Hrvatska napravila kardinalnu grešku onaj čas kad je odustala od bogatog nasljeđa socijalističke revolucije i odlučila u svemu slijediti Zapadnu Europu koja je zapravo zapela u neofeudalizmu. To novo hrvatsko prihvaćanje starog, i u društvenom smislu nadiđenog, otvorilo je vrata raznovrsnim gadostima kao što je financijska eksploatacija zemlje od strane Vatikana, stvaranje domaće oligarhije, dovođenje u pitanje apsolutno svih stečevina socijalizma kojemu će se svijet neminovno vratiti, a zaokret će početi upravo ondje gdje je nepravda najtvrdokornija - odnosno u Velikoj Britaniji i to na idućim izborima kad do krajnjih granica eksploatirane narodne mase izaberu laburističku stranku na čelu s Jeremyijem Corbynom.
Gdje je u svemu kultura?
Čini mi se da su politički ekscesi vladajućih, zajedno s medijskom pompom koja ih prati zapravo zamjena za kulturu, odnosno za nepostojeći javni život zajednice. Kultura je skupa. Treba proizvesti bezbroj kazališnih predstava i opera. Snimiti more filmova i postaviti katastrofalno puno preskupih izložbi, pa zatim sve to ponuditi po vrlo niskoj cijeni kako bi kultura postala zajednička tema osjetnom postotku pripadnika nekog društva. Usto, Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u čitavoj EU, pa prostora za rasplamsavanje jednostavno nema. Političari su, s druge strane, jeftiniji: godinama se po medijima vrte ista lica, troškovi produkcije su minimalni - dovoljno da netko izvali neku glupost - ne treba im ni scenarist! Osim toga, politički output je lako konzumirati putem televizije koja ne košta skoro ništa. Ako pogledate, jedan dan u medijima sastoji se od tri četiri izjave pojedinih ministara, gradonačelnika, guvernera, a te se rečenice zatim komentira i remiksa na sto načina. U konačnici, za vrlo malo novca društvu se pruža privid dijaloga i smisla. Ne bih se ama baš nikada usudio s nekim koga sam tek upoznao razgovarati o operi. S druge strane bez ustručavanja bih započeo neku političku temu i osjećao se dobro čak i ako nam se mišljenja razilaze jer konverzacija teče i nitko nije isključen.
Neke od vaših pjesama mogu se staviti i u kontekst aktualne izbjegličke krize. Kako gledate na taj egzodus i potrebu da se tim ljudima pomogne?
Nedavno me oduševila vijest da je glasovita proročica Baba Vanga predvidjela kako će do 2076. godine u Europi prevladati Islam pa ubrzo zatim komunizam, a ljudi će jedni druge umjesto s “bok” ili “hvaljen Isus”, kako je to danas slučaj, pozdravljati sa “selam alejkum, druže” ili “selam alejkum, drugarice”. Danas se Babina predskazanja koriste kako bi se progon Sirijaca u Europu interpretiralo kao početak tog novog doba.
Slično Babi, dozlaboga genijalni švedski statističar Hans Rosling upozorava da će početkom dvadeset drugog stoljeća stanovništvo planete biti u padu - naročito u Europi, Indiji i Kini. Rasti će, javlja Rosling, jedino još Afrika, a ta demografska dinamika će, u konačnici, afrički kontinent - na čelu s Nigerijom - pretvoriti u ekonomski i politički epicentar svijeta. Drugim riječima, rat u Siriji dolazi kao naručen i predstavlja priliku da Europa uspori svoje demografsko opadanje. Zato smatram da treba omogućiti svim građanima Sirije i Iraka momentalno preseljenje, osigurati im smještaj, hranu, tečaj jezika i poslove kako bi što prije počeli doprinositi očuvanju gigantske europske ekonomije. Inače, početkom devedesetih sam se i sam našao u izbjeglištvu u Njemačkoj, a te dane pamtim kao izrazito sretno razdoblje, pa Saveznu Republiku preporučam.
Magistrirali ste opernu libretistiku u Londonu gdje su ove godine praizvedene vaše dvije opere, od toga jedna u Kraljevskoj opernoj kući u Covent Gardenu čime ste postali i prvi uopće autor iz Hrvatske čija je opera nastala i praizvedena za tu čuvenu opernu kuću.
Bože sveti, to je bilo toliko senzacionalno da tjednima nisam dolazio sebi! Provodio sam dane u nezamislivom mahnitanju sve dok se konačno, na Plitvicama, nisam zamalo strmoglavio u jezero. Pisati operna libreta i zatim promatrati kako tekst dobiva svoj muzički oklop pa postaje predstava - neopisivo je iskustvo.
A onda sve to prođe i čovjek je čak malo uvrijeđen što vrijeme nije imalo obzira stati ili barem teći sporije. Nakon uspjeha i ushita, odjednom se u sandučiću pojavila ovrha za neplaćene račune za izgradnju grada i uređenje voda zajedno sa zateznim kamatama kao i pozdravima od javnog bilježnika. Uskoro se ispostavilo da me Grad Zagreb tereti za dugovanje koje je već dobrano u zastari, ali kako nisam podnio žalbu u propisanom roku tu se više ne može učiniti ništa premda je moguće tražiti otpis kamata, samo što za to pak treba sići u neku sobu u podrumu, takozvani urudžbeni ured, gdje se iza do stropa naslaganih kartonskih kutija nalazi ulaz u prostoriju s vrlo ljubaznim gospođama spremnim pokrenuti čitav proces i tako dalje. Nakon svega mi se upalilo oko i ukočio vrat.
Podmirivši dugovanja vratio sam se u London i nepazeći, putem do stana, sjeo na krivi vlak. Bilo je to strašno poniženje i nepobitni dokaz da vrijeme briše baš sva pa i ona najsitnija privatna postignuća kao što je snalaženje u nekom gradu. Ali s novom kazališnom sezonom došla su nova operna uzbuđenja i tako u nedogled.
Nova zbirka sadrži i tekst o Kraljevskoj operi koji je zapravo antioligarhski. Možete li reći nešto o tome?
Zadnjih godinu dana proveo sam puno vremena u londonskoj Kraljevskoj operi što uopće ne znači da sam stekao neki dublji uvid u funkcioniranje te fascinantne zgrade. Royal Opera House je rijedak primjer velike kuće koja se posvećuje stvaranju novog opernog repertoara. Pri tome im pomaže mala scena koju ostale vodeće opere navodno nemaju pa si ne mogu priuštiti rizik eksperimenta. Osim toga, postoji još čitav niz mjera koje ROH čine jedinstveno progresivnim!
Međutim, budući da sam divljak, lako me iznervira i najmanja sitnica. Jednom sam tako u operi zapazio pločicu zahvale stanovitoj Lady koja sponzorira određeno sjedalo, kupaonske pipe, komad zavjese ili pak zbor. Smjesta sam podivljao! Zašto se mora znati da je neka dobrostojeća ljubiteljica dala stotine tisuća funti za umjetnost, a sve one legije ljudi čiji se porezni novac svake godine troši za održavanje Kraljevske opere ostaju anonimne. Stvar je u tome da Engleska njeguje kult bogataša s jednakom pobožnošću kojom Rusija njeguje kult ličnosti.
Pjesme su vam zemljopisno široke, a pažnju osobito posvećujete gradovima. Što su vama sva ta mjesta?
Moj otac je diplomirao geografiju i vrlo brzo zapostavio nastavničko zvanje otišavši za drugom karijerom. Posljedično u kući su, uz Enciklopediju seksualnog odgoja s naslovnicom na kojoj se gola djeca drže za ruke i ljubakaju, stajala dva gigantska atlasa: sivi i svjetloplavi. U sivome je Iran još monarhija, a Japan ima 90 milijuna stanovnika. Sjeverna je ondje razvijenija od dvije Koreje, a Sovjetski Savez - golemo carstvo površina kojeg je jednaka površini Mjeseca. Zapadni Berlin knjiga naziva “gradom staraca”, Veliku Britaniju “brodom koji tone”, a Brazilija na slikama stoji poludovršena. Obje knjige sam godinama opsesivno prelistavao vječito gledajući slike, grafikone i zemljovide dok sam za tekst samo povremeno nalazio strpljenja. Zbog toga sam dan danas u stanju iz glave nacrtati Pakistan, Gornju Voltu ili Rodeziju te olovkom ucrtati položaje glavnih gradova. Neki nauče mnogo o životu čitajući ljubavne romane, a ja sam svu mudrost svijeta pokupio iz ta dva atlasa. Dapače, godinama sam bio uvjeren da ću studirati zemljopis, što sam, završivši strane jezike, na neki način i učinio. Još se sjećam prvog posjeta Londonu 1997. godine i kako sam gotovo svaki dan zalazio u knjižaru u Paddingtonu te satima listao knjige fiksirajući se naročito na Argentinu po kojoj i pamtim to ljeto. Isto tako sjećam se srpnja na Ibizi tri godine kasnije kad sam, zatreskavši se u nekog Južnoafrikanca, i nakon čitave noći drpanja na plaži, putem kući zastao u knjižari gdje su prodavali turističke vodiče i dugo čitao o Južnoj Africi: sablaznilo me što su u međuvremenu ukinuli provinciju po imenu Transvaal, ta mi je uvijek bila omiljena, i područje nazvali proizvoljnim imenima kao što su Gauteng i Mpumalanga! Ubrzo zatim u moj život je provalila Kazuko i dosta detaljno nadopisala dio sive knjige posvećen Japanu. Zajedno smo već četrnaest godina, od toga šest u braku. Zemljopis je, u mom slučaju, bio i ostao način razumijevanja svijeta, ali i način razgovaranja sa samim sobom. U konačnici, i samoj književnosti sam prišao zato da bih bolje upoznao pojedine toponime - na primjer, zanimalo me što Neruda ima za reći o vulkanu Rano Raraku na Uskršnjim otocima. S tim da se kroz njegovu poeziju neprestano provlačio prvorazredni zemljopis juga i već pri površnom listanju se vidjelo da je dobar pisac jer neprestano spominje riječi kao što su Temuco, Araukanija, Antarktika.
Vezanost za geografiju me čini vjerojatno najgorim kandidatom za život na Marsu jer kako da se čovjek snađe na planeti koja nema more? Na planeti gdje ne postoji Kazahstan! Iz istog razloga zazirem od zemljovida na kojima je prikazana Pangea i gdje je, ma koliko čovjek tražio, nemoguće locirati Grenland jer gotovo cijelu sjevernu polutku prekriva bezlični superocean. Tradicionalno, Englezi kažu - život je dolina suza dok stanovnici Rio de Janeira tvrde - život je plaža. Što se mene tiče, ja stalno ispočetka otkrivam da je život zemljopis.
U vašim pjesama osjete se i neki utjecaji, od Tomasa Tranströmera do azijskih književnosti; konačno, uz europske književnosti diplomirali ste i japanistiku. Možete li reći i nešto o tome?
Svašta sam diplomirao, a uz diplome imam i vozačku dozvolu koju ne koristim nikada. Moj se život sastoji od polaganja ispita gradivo kojih me uglavnom prestane zanimati jednom kad ga položim. Radi se o obliku promiskuiteta - idem od jedne ljubavi do druge, a nema te koja bi mi spasila život. Mislim da čovjek može ostati vjeran jedino onoj vrsti znanja koja mu pruža utočište gdje sve brige i bolovi načas prestaju.
Što se tiče utjecaja, moj književni panteon sastoji se od sljedećih sedam božanstava: Li Bai, Mevlana Dželaludin Rumi, Matsuo Basho, Charles Baudelaire, Fernando Pessoa, Octavio Paz i Wislawa Szymborska. To su ujedno pisci čiji se utjecaj u mom pisanju najmanje osjeti, vjerojatno zato što su toliko nedostižni.
Što čini dobru pjesmu?
Dobra pjesma iznova tumači stvari i na taj način povećava svijet.
Slobodu treba neprestano uvježbavati
Saša Šimpraga, Novosti, 22.12.2015.
Vaša zbirka se može čitati i kao svojevrsni put u slobodu. Ima li slobode danas, kada u Europi niču ograde, a kontinentom vlada strah od terorizma?
Slobodu treba neprestano uvježbavati, ali svatko tko krene tim putem osudit će se na permanentnu nedovršenost i frustracije. Razlog tome je što porobljenost čovjeku dolazi prirodno poput starenja pa se istu uzima za zaokruženost. Čovjekova zadaća, izgleda, nije postati slobodan, već što prije se zatvoriti u tvrđavu identiteta.
Smatram da smo danas slobodniji nego ikada i da nam se baš zato sloboda gadi. S toliko se prijezira govori o Europskoj uniji, nazivajući je u isti mah utopističkom i totalitarnom, a prešućuje se da je ta tvorevina najveća vježba slobode u povijesti europskog čovjeka. Europa danas nalikuje na gigantski mozak koji iz dana u dan stvara nove, dosad nikad sanjane konekcije. Unija je višejezično carstvo gdje se neprestano susreću ljudi s minimalno 28 vrlo različitih perspektiva i jedni druge tjeraju na rast. Sjedinjene Države nisu konkurencija jer su u usporedbi s nama, i unatoč kozmopolitizmu, one i dalje monokultura. Kina je ono što mi prolazimo sada prošla prije dvije tisuće godina, međutim danas je u teškoj misaonoj stagnaciji i živi na staroj slavi. Sve u svemu, mislim da se ne treba bojati vanjske opresije, već naravi takozvanog malog čovjeka kojemu je najvažnije da se ništa puno ne mijenja i koji se ne libi izaći na sto referenduma kako bi to osigurao.
Da za potrebe ovog intervjua izdvojite jednu pjesmu iz nove zbirke, koja bi to bila i zašto?
Definitivno bih izabrao pjesmu 'Pokušaj zemljovida' u kojoj analiziram prirodu snova i zaključujem da je osim na smrt, čovjek još jedino osuđen na sanjanje. Stvar je u tome da sam opsjednut efikasnošću pa me frustrira što toliko vremena provodim sanjajući trivijalne ili zastrašujuće snove kad sam za to vrijeme mogao pogledati neki film ili napokon pročitati jednu od dvadeset započetih knjiga. Čovjek trećinu života provodi spavajući, a ne čini ništa da savlada tehniku lucidnog sanjanja koja bi mu omogućila da snovima upravlja po volji. Zamislite koje bi se mogućnosti otvorile da napokon suvereno zaposjednemo mračni kontinent snova. Američki stručnjak za sanjanje, Robert Waggoner, u knjizi 'Lucidno sanjanje - prolaz u samoga sebe' tvrdi da se svjesnim snom može navodno ukloniti i neke psihofizičke tegobe. Stvar je u tome da se u svakome od nas krije holodek kakav smo viđali u 'Zvjezdanim stazama' i da ga naučimo koristiti ne bismo svijet maltretirali svojim frustracijama i potrebama. Sve u svemu - smjesta počnite s vježbama lucidnog sanjanja jer stvar je hitna već barem nekoliko tisuća godina.
Na kojem jeziku pišete?
Na ovo pitanje čovjek ne može odgovoriti, a da se ne objašnjava. Jezik kojim upravo govorim međunarodna lingvistika naziva hrvatskom varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika, a zašto je to tako objašnjava Snježana Kordić u knjizi 'Jezik i nacionalizam'. Knjiga je dostupna na internetu te je i dalje, nažalost, aktualna. Nedavno su je preveli i u Španjolskoj koju, uslijed krize, razdiru mikronacionalizmi.
U nekoliko navrata u javnosti sam rekao da pišem na srpskohrvatskom i mnogi su to doživjeli kao nezrelu provokaciju koja mi, tvrdili su, doista ne treba jer, ukazivali su, tim putem neću na sebe privući ništa više pažnje. Ali što reći o društvu koje znanstvene fakte doživljava kao provokaciju. No svaka nacija je histerična, Englezi podivljaju svaki put kad saznaju da im se zemlja nalazi u Europi. Nijemci uopće ne shvaćaju zašto je njihov trgovinski suficit najveća prijetnja europskom jedinstvu dok se Australci navodno boje da će se Kinezi, ljubomorni na prevlast Zapada, među sobom dogovoriti i svi u isti tren skočiti. Sinkronizirani udarac milijardu i 400 milijuna ljudskih tijela u planetu Zemlju izbacit će nas iz orbite pa će cijeli svijet zalutati u mrzlu pustoš kozmosa.
Na kraju knjige zahvalili ste se hrvatskim poreznim obveznicima.
Ovom prilikom zahvaljujem im se još jednom jer, s obzirom na veličinu tržišta, bez njihove potpore suvremene hrvatske književnosti ne bi bilo. Često se pitam na što sve Vlada troši porez koji od mene ubire i svako razbacivanje me zgrozi. Zgrozi me čak i u onim zemljama gdje ne plaćam porez, na primjer u Velikoj Britaniji, gdje namjeravaju izdvojiti 31 milijardu funti za nuklearne podmornice, a u isto vrijeme se ukida socijalna pomoć gluhim i slijepim kvadriplegičarima. Tko se onda u takvom svijetu, gdje su mjere upropaštavanja neprestano na snazi, ne bi zahvalio ljudima koji svojim novcem podupiru književnost.
Što sad pišete?
Radim na novoj knjizi i operi. Nastavljam i s pisanjem književnih kritika, ovaj put na engleskom. Stvar je u tome da u Velikoj Britaniji trenutno postoji nekoliko izdavača koji objavljuju autore s jugoistoka Europe, na primjer 'Istros Books', čija su izdanja, od kvalitete prijevoda pa do same opreme, izvanredna. Međutim, samo 5 posto književnog tržišta u toj zemlji otpada na prijevodnu književnost za razliku od Francuske gdje prijevodi drže između 50 i 60 posto. Posljedično, nedovoljan broj kritičara je zainteresiran za stranu književnost premda postoji bogata mreža književnih časopisa i medija spremnih baviti se balkanskim pismom. Sve u svemu, vrijeme je da bar malo doprinesem medijskoj prisutnosti nekih doista fantastičnih autora iz bivše Jugoslavije, koji unatoč virtuoznosti i solidnim nakladama na kontinentu u Britaniji, spletom okolnosti i na štetu čitatelja, ostaju u sjeni.
“Zabranjeno je sve što ne pridonosi vladajućoj eliti.”
Petra Miočić, Pročitajto.com, 28.1.2015.
Aleksandar Hut Kono, pjesnik, hispanist, anglist i japanolog već je svojom prvom knjigom pjesama Nabrajanja objavljenom 2013. u nakladi Hrvatskog društva pisaca privukao pozornost kritičara, a na, sinoć održanom predstavljanju njegove druge zbirke Padajući izbornik, što je nedavno objavljena u nkladi zaprešićke Frakture, razvidno je bilo koliko su dobro pjesme Aleksandra Huta Konoa primljene i kod publike. Velvet cafe bio je gotovo nedostatan za sve one koji su poželjeli čuti što o svojoj novoj zbirci pjesama, suvremenom društvu i mnogočemu drugome ima za reći pjesnik čije riječi privlače pozornost gotovo jednaku onoj što je na sebe skreće njegova osobnost.
U razgovor Hut Konoa i Jadranke Pintarić publiku su uvele Marija Galić i Iva Kraljević interpretacijom pjesme Gledam da se ubijem i Ana Brnardić opisavši, u svom nadahnutom osvrtu, Padajući izbornik kao uzoran primjer pisanja prema savjetima mladim pjesnicima jer nekada valja pisati o stvarima koje se opažaju u svakodnevici, a Hut Kono pišući izvlači konce rukopisa izvlači iz svakodnevnog svog vremena, dajući mi poseban okus koji, potom, dijeli s čitateljima. Piše slobodnim stihom, umije zgusnui iskaz u jedan stih pjesme, suvereno klizi duljim naraativnim oblikom, piše pjesme u prozi, mikroeseje, pseudoznanstvene studije pjesme i pjesme monologe u kojima lirski junak nastupa u sasvim novom ruhu. Teme i motive gradi priroda, nehumana prostranstva i intimni zakuci, ljubav, glazba, poezija, prirodne i društvene znanosti. Svoje teme često tretira na calvinovski način, stvarajući alegorijske ili bajkovite cjeline, fiktivne istine kao alternative znanstvenoj ili egzaktnoj istini. Knjiga, kako je primjetila Brnardić, njeguje raznovrsnu i razvedenu vezu s glazbom, s jedne strane na sadržajnom planu, a s druge na formalnom uspostavom mnogobrojnih lirskih junaka što i ne čudi budući da, osim pjesama, Hut Kono piše i libreta za kazalište te je jedini hrvatski libretist čiji je libreto izveden u Covent Gardenu.
London je, po riječima samog autora, razlog tolikom odmaku druge od prve zbirke jer London nudi mogućnost anonimnosti, omogućuje slobodu i drskost ubacivanja, primjerice, melankoličnih pjesama no odmah potom proturječi sam sebi tvrdeći kako je London, zapravo, samo izgovor jer sve su te promjene odavno bile u njemu, no preseljenje ih je samo potaknulo i ubrzalo. Prema Londonu gradi ambivalentan odnos, divi se mogućnostima koje on pruža, kulturnim programima, anonimnosti i odsutstvu svake prirode, no istodobno ga se i grozeći jer, dok Zagreb ostavlja mnogo mjesta imaginaciji, London je završen i kao takav pomalo budi strah. No, kad se negativno izražava o Londonu, Hut Kono to ponekad čini i iz pristojnosti jer, kaže, nema ništa gore od vulgarnog hvaljenja. Osim Londona, kroz Padajući se izbornik protežu putovanja, ali i teme poput samoubojstava, depresije, melankolije i problema što ih često susrećemo kao građanii suvremenih društava jer društvo je uvijek isto.
Kao dobri građani, moramo biti i dobri potrošači, moramo konzumirati i moramo posjedovati najvažniju vrijednost u suvremenom društvu – mogućnost konvertibilnosti. Ta je vrijednost, smatra Hut Kono, jednako bitna kod bankarskih i inih institucija, ljudi kao i u kulturnoj industriji. Stoga se, kaže, inspirira Murakamijem koji rečenice na japanskom piše imajući u vidu njihov prijevod na engleski jezik, a svoje pjesme piše kako bi bio jasan, sažet i koncizan. U suvremenom društvu, gdje su melankolija i depresija najveći neprijatelji društvenog poretka i samim time strogo zabranjene, čitatelji, zaključuje Hut Kono, za drugo nemaju niti vremena.
Horoskop za siromašne
Tamara Brixy i Saša Šimpraga, Zarez, 12.2.2016.
Kako ste u jednom intervjuu naveli, u novoj zbirci čitatelja pozivate na kultiviranje mana i na - nestrpljivost.
Mrzim gradualnost, strpljenje, strategiju, odmjerenost, održivost. Sve to vodi u ludilo. Manama se naziva legitimne čovjekove osobine pa je važno pronaći u sebi sve ono što kolektiv osuđuje i na tome inzistirati. Dobrota koju propisuje društvo nije ništa drugo nego ideološka podobnost koja osigurava maksimalnu iskoristivost pojedinca za potrebe vladajućeg sloja. Stalno čujem da se zdravo rano ustajati premda to uopće nije točno. Navodno su tri četvrtine sisavaca noćne vrste. A ljudi ima i dnevnih i noćnih što je povezano s tim da je u pradavno doba netko morao čuvati stražu. Ali ako ste danas pojedinac kojem se od dnevnoga svjetla zijeva proglasit će vas bolesnim i preporučiti tisuću metoda koje će od vas učiniti funkcionalnu, odnosno uslužnu individuu spremnu sudjelovati u diurocentričnoj civilizaciji koju smo izgradili otkad smo iselili iz pećine. Iduća ogavna režimska laž je vjernost - kako partneru tako i mjestu rođenja. I jedno i drugo je neprirodno. Čovjek je, izvorno, nomadska vrsta isto kao što je i nemonogaman. Sjedioci, bračni partneri i ranoranioci morali smo postati razmjerno kasno i taj način života odgovara tek određenom broju ljudi.
U jednoj od pjesama, naslovljenoj Znanstvena metoda, opisuje se brutalan čin ubojstva koji je istovremeno i zastrašujuće normalan. Kako je došlo do ideje za tu pjesmu?
Imaginarni safavidski šah sasiječe dječaka sabljom i temeljito ga pregleda ne bi li pronašao gdje točno prebiva smrt. Neuki monarh smrt zamišlja u obliku organa ili tjelesne tekućine koja se s vremenom širi donoseći starost. Na ideju za pjesmu došao sam prije par godina na Pelješcu. Ljetovao sam s prijateljicom odvjetnicom i dok smo se vozikali kroz šikaru ova mi je rastumačila da je pravo na život, isto tako, pravna stečevina. To što se ubojstvo kažnjava je stvar dogovora. Lako je zaboraviti da su do prije sto i nešto godina u Zapadnoj Europi postojala društva gdje žene nisu imale pravo nasljeđivanja imovine ili pravo glasa. Sve se to u međuvremenu izdogovaralo, a moglo je biti i drugačije. Ako odemo dalje u prošlost susrećemo se s pojavom monarha koji je iznad zakona. Zato sam pjesmu smjestio u safavidsku Perziju koja je unatoč kulturnoj raskoši, iz današnje perspektive, pravno nazadna zemlja kao i sve države tog vremena. Nadalje, nedavno sam saznao da kineski državljani ne uživaju potpunu slobodu kretanja po svojoj zemlji. Došljacima s ruralnog zapada se navodno otežava pristup zdravstvenoj skrbi, školama i tako dalje u gradovima na istoku. I opet je riječ o pravnoj stečevini koju u Europskoj Uniji građani uživaju bez pogovora. O svemu tome čovjek počne razmišljati kad se npr. druži s pravnicima.
Nova zbirka sadrži i nekoliko proznih tekstova. S obzirom da se radi o zbirci poezije, kako gledate na te tekstove kao dio cjeline?
Oni su zamišljeni kao odmor od stihova. U knjizi ih je ukupno sedam. Da bih neku ideju uobličio u pjesmu moram biti naročito uzbuđen prije nego što počnem zapisivati. Kad sam u nešto manje povišenom raspoloženju ideja se odmotava u obliku nestihovanog teksta. Isto tako, ako je informacija važnija od forme onda umjesto stihova posežem za rečenicama.
Urednik zbirke je pjesnik Delimir Rešicki. Kakva je bila suradnja s njim?
Senzacionalna! Delimir razumije i raspiruje moju mahnitost, a nije popustljiv. To je rijetka kombinacija. Osim toga, on uvijek ima više energije od bilo koga drugoga. Uopće mi nije jasno kako! Ipak ovdje moram stati jer ću u protivnom početi ispisivati hvalospjev, a to je već nepristojno.
Mislite li da je pjesništvo općenito slabo vidljivo? Kako ga učiniti vidljivijim?
I meni samom brzo bude dosta pjesništva. Ponekad uzmem “Cvijeće zla”, pročitam dvije, tri pjesme i ne mogu dalje - osjećaj je kao da sam se prežderao. Poezija je zasićeni tekst uz koji se nemoguće opustiti, odnosno treba biti specijalno raspoložen da bi se prišlo pjesmama. Svejedno, mislim da se pjesništvo može i treba učiniti vidljivim tako da se konačno krene s imenovanjima državnih laureata kao što je to običaj u mnogim zemljama. Laureat bi opjevavao zasjedanja sabora, referendume, sportske trijumfe... bilo bi sjajno!
Kakav je za vas odnos poezije i opere?
Operni libreto je primijenjena poezija, odnosno poezija upregnuta u kazališne svrhe. Razlika je možda slična onoj koja postoji između dizajna i umjetnosti. Dizajn na domišljati način rješava neki problem i dizajnersko rješenje uvijek ima praktičnu primjenu. Umjetnost, s druge strane, domišljato rješava ili ne rješava neko pitanje iz domene duha, no pri tome ne mora služiti ama baš ničemu. Zbog toga libretist mora imati opako precizan osjećaj za producentske reperkusije svakog stiha dok je pjesnika za to baš briga. Dodao bih još nešto. Čini mi se da mnogo suvremenih libretista i kompozitora nema razvijen osjećaj za dramski aspekt opere. I jedni i drugi prečesto kreću od apstraktnih ideja pa štrikaju nespretnu cjelinu od koje se publici na kraju jedino povraća. Na početku mog opernog studija, šef Katedre nas je okupio i upozorio da nikad ne zaboravljamo da smo svi mi samo i jedino pripovjedači, a naš rad vrijedan je u onoj mjeri u kojoj smo publici u stanju ispričati priču. To što neki sopran na pozornici izvodi koloraturne vratolomije je jako lijepo, ali tehnička izvrsnost se podrazumijeva. Idući korak je upregnuti glas i tijelo u svrhe interpretacije. Isto vrijedi za libretiste i kompozitore.
Suvremene opere općenito ne ponavljaju uspjehe kanonskih opera. Zašto?
Zapravo nemam pojma zašto suvremena opera tako često ne valja. Moguće je napraviti suvremenu operu koja bi bila jednako dobra kao i Tosca, ali slabo se ulaže. Dajte meni i mom kompozitoru samo djelić budžeta prosječnog holivudskog filma i garantiram vam dva sata prvorazredne zabave. Lako se zaboravlja da su Puccinijeva djela holivudski filmovi svog vremena i da im se tada pridavala usporediva ekonomska važnost. Veliki problem suvremene opere je i proces narudžbe novih djela. Obično se kontaktira kompozitore koji su se proslavili ne skladajući za glas, a to što je netko napisao dobru simfoniju ne znači da mu je zagarantiran uspjeh u operi. Stvar se dodatno pogorša kad ti kompozitori krenu u suradnju s libretistima koji, premda npr. vrlo poznati pjesnici, nemaju iskustva s opernom dramaturgijom. Tako na kraju dobijemo anemičnu operu i publika odmah živčano povlači crtu zaključujući da je opera mrtva i da je ipak bolje po sto pedeseti put otići na Traviatu.
Što vas je inspiriralo za vaše dvije opere?
Ograničenja, odnosno format zadatka. Prva opera je trebala poslužiti potrebama ansambla od 42 člana, druga je trebala biti komorna s tri pjevača. Jasno da je i naručena dužina trajanja utjecala prvo na brainstorm, a onda i na razvoj ideja. Osim toga, u oba slučaja sam vodio računa o tome što bi bilo zanimljivo kompozitoru tako da se ovaj ne počne osvećivati i muzikom potkopavati libreto. Nadalje, trebalo je zadovoljiti još neke, ispod glasa izrečene, ali prevažne zahtjeve režisera, dirigenata, pojedinih pjevača i slično. Opera je od svih umjetnosti najsličnija politici.
Nobelova nagrada 2015. godine dodijeljena je nekome tko je nije ni autor pripovjedne proze ni poezije. Kako na to gledate?
Užasnulo me kad sam čuo da je Aleksijevič, ta novinarka (!), dobila Nobela. Dovraga i stvarnost, pomislio sam, i svi njeni zagovaratelji! Što je sljedeće - Nobelova nagrada Big Brotheru? Možemo li, za promjenu, malo izmišljati život. A onda sam, kako bih potvrdio da su predrasude na mjestu, u knjižari dohvatio njezine Glasove iz Černobila i ostao zapanjen. Ovako dobrog laureata nismo imali još od Kertésza! U knjizi o Černobilu ćete saznati što se dogodilo kućnim ljubimcima koji su zaglavili u radioaktivnoj zoni, o eliminacijskim odredima koji su išli iz sela u selo i radioaktivno tlo zakopavali - u zemlju, o mlijeku koje radijacija pretvara u prah, o trudnicama koje su od toksina spasili fetusi, o ljubavi, o dosadi, o čudovišnoj ljepoti prirode tog kraja, o kumici na placu koja prodaje radioaktivne jabuke iz Černobila i kupci dolaze sa svih strana ne bi li ih uzeli na poklon šefu ili svekrvi, o vojnicima samoubojicama koji su ronili ispod reaktora ne bi li spriječili miješanje vode i radioaktivnog materijala - da su se dvije smjese spojile nastala bi eksplozija neviđenih razmjera i Europa ne bi bila pogodna za život narednih sto tisuća godina. Pogovor knjizi autorica završava sljedećim riječima: “Ti ljudi (oni koje je za knjigu intervjuirala) već su vidjeli ono što je svima ostalima i dalje nepoznato. Osjećala sam se kao da dokumentiram budućnost.” Od 1986. kad je prsnula elektrana, svijetu se dogodio još jedan Černobil. Procjenjuje se da je ranjena nuklearna centrala u Fukušimi ispustila otprilike jednaku količinu radioaktivnog materijala. Kad je 2011. Fukušima riknula igrom slučaja zatekao sam se u Japanu. Točno se sjećam kako smo s knedlom u grlu promatrali eksploziju na televiziji - sve se prenosilo uživo. Tada nitko nije mogao znati u kojem će smjeru puhati vjetar, o čemu je sve ovisilo. Srećom, zračne struje pomele su plutonij u more, no da je bilo drugačije toliki ljudi bi završili kao doživotni izbjeglice. Danas se svijet pravi glup i svi su zaboravili tu katastrofu premda se lako da pronaći blogove ljudi koji žive u blizini nuklearke i na sebi prate napredovanje radijacijske bolesti. Zapravo, treba biti pošten i naglasiti da sam i sam zaboravio čitavi incident. Aleksijevičkin Černobil mi poput Proustove madeleine vraća sjećanje na tu odvratnu zimu.
Čitava zbirka bogata je mjestima i putovanjima, a za sebe ste jednom i rekli da ste geoseksualni. Što to znači i je li vama važno putovati?
Putovanja su za budale koje nisu u stanju obračunati se s problemom pod imenom ovdje i sada pa zahtijevaju promjenu ne bi li shvatili stvari. Samo što kad ih shvate opet ne valja jer spoznaja je uzrokovana lažnom slikom o mjestu na koje su doputovali. I sam neprestano tako živim pa znam o čemu govorim. Zato nije istina da nas putovanja obogaćuju, ona jedino pomažu izvozu frustracija osnažujući status quo. Da sve zemlje svijeta najednom zabrane putovanja došlo bi do revolucije. Ovako i dalje živimo u konzumerističkom balonu koji je površan i svet, to sigurno, ali i vrlo štetan. Nema civilizacije bez droga kao što naglašava Huxley, a danas se drogiramo ovako - oh, mrzim svoj posao i svoj život, dajte mi 5 grama Amsterdama, 10 grama Seula, i 3 grama New Yorka! Treba sve turiste baciti u zatvor! Ili ih prisiliti da na destinaciji ostanu godinu dana dok im se ne zgadi. Što se tiče geoseksualnosti - fenomenu kad vam je netko privlačan samo zato što je iz Sao Paola ili neprivlačan zato što je iz Bratislave - to mi je mana. Premda se ne radi o obliku snobizma jer ponekad je Ekaterinburg poželjniji od Pariza. Zbog geoseksualnosti čovjek će, bez problema, zanemariti i vlastitu seksualnu orijentaciju.
Vaša prva zbirka, Nabrajanja, donijela je neke potpuno nove riječi, a i inače ih osmišljavate. Primjerice, zajedno s Magdalenom Došen, smislili ste nebopis kao hrvatsku verziju engleske riječi skyline ili prosjaj kao inačicu japanske riječi komorebi za zrake sunce koje prodiru kroz lišće ili šumu. Koliko su nove riječi važne?
Netko je rekao da je izmišljanje riječi jedan od simptoma šizofrenije. A Magdalena i ja, i cijela naša generacija odrastala je baš u doba kad su u jezik pompozno uvođeni tuđmanizmi - pučanstvo, zrakomlat, krugovalna postaja! Valjda zato svako malo smišljam nove riječi. Pogotovo dok se tuširam: ispljunem vodu, a iz usta izleti nova riječ. Ponekad je i zapišem u svoj supertajni rječnik pa to izgleda ovako: nove riječi, studeni: “nubliežeez” (značenje promjenjivo); nove riječi, prosinac: “čudosuđe” (onaj trenutak kad se u umjetnosti dogodi čudo i kad čovjek osjeti da je u društvu duha kao što se često događa u romanima Svetlane Aleksijevič). Za prošlu knjigu sam izmislio 17 novih riječ jer sam opisivao svjetove koji ne postoje. U novoj nema ni jedne. Za moju prvu operu, The Colony, trebalo je izmisliti jezik mrava što je bilo silno dosadno jer mravi komuniciraju sasvim matematički. No bez obzira na književna naprezanja svakodnevno radim na medvjeđem jeziku: “gaa” - inzistiram. Međutim, ono što me u zadnje vrijeme fascinira je vokabularna “nemaštovitost” i postupak kojim je najobičnije, najsivije riječi moguće poslagati na način da djeluju uzbudljivo i točno.
Živite već neko vrijeme u Londonu gdje ste i magistrirali opernu libretistiku, a jednom ste rekli da je jedina bezveznija stvar od Londona, Isus Krist. Jeste li promijenili mišljenje o gradu?
Trenutno ne bih živio nigdje drugdje jer neke stvari treba obaviti i gotovo. Međutim, London je umorno, izmrcvareno mjesto. Funkcija tog grada je zaraditi novac ljudima koji ondje ne žive. Milijarderi što ga koriste kao tvornicu profita udobno su se nastanili drugdje. Nadalje, ostatak Velike Britanije siše prijestolnicu financijski pod izgovorom da je zemlja centralizirana i da putem poreza treba prerasporediti bogatstvo glavnog grada što je posve točno. London je epicentar neokolonijalizma, ali je u tom procesu unakazio i samoga sebe. Osim toga, on je jedan od najzagađenijih gradova u Europi, a od posljedica onečišćenja godišnje umire gotovo 10 000 ljudi.
Vraćate li se ikada na ranije napisane pjesme ne bi li napravili svojevrsnu retrospekciju?
Vraćam se jedino kad moram. Na primjer, prije nego predam rukopis uredniku. Ili kad počnem s prevođenjem. Ili kad mi novoobjavljena knjiga napokon dođe u ruke. Često tad popravljam stihove što je apsurdno u slučaju kad je tekst već osvanuo u knjizi, ali ne mogu si pomoći. Kad mi je Padajući izbornik stigao poštom, knjigu sam pročitao na licu mjesta. Zaklopivši je pomislio sam - dobro je! Unatoč tome, olovkom sam usput unio nekoliko korekcija s kojima sad nemam pojma što ću. Možda mi posluže tokom narednih čitanja, samo što prije nastupa ponekad opet mijenjam tekst. Jednom sam, sjećam se, ponovo čitao kritiku koja mi je davno objavljena u Zarezu i opet u tekstu precrtavao i dopisivao. Slično, nedavno u Japanu, prijatelj mi je pokazao staru zajedničku fotografiju i prvo mi je došlo da si fotošopiram frizuru. Unoseći promjene u nešto već fiksirano, čini mi se, oživljavamo stvari i ponovno ih puštamo u opticaj sadašnjosti.
Možete li za kraj reći nešto o predstojećoj kineskoj godini Majmuna?
Oduvijek sam htio biti baba vračara. U Kini kažu da majmun ima više sreće od bilo kojeg drugog znaka. Lukav je, ali ne zato što je proračunat, već zato što je iskompleksiran. Sjećam se legende koja kaže da je nekoć davno zmaj zgrabio majmuna koji je sjedio na grani i rekao mu - odnijet ću te svojoj ženi koja jede isključivo majmunska srca. Mrtav hladan majmun je odgovorio - oh, pa baš sam srce zaboravio na grani. Nato, glupi zmaj vrati majmuna na drvo, a lukavac nestane u krošnji. Iz toga zaključujem da će 2016. biti godina spretnih obmana, godina impresivnog falsifikata koji će se ne trenutak činiti ispravnijim od istine. Hologram će se nametnuti kao stvarnost i nastradati će oni koji su se kleli u uzemljenost ili vjerovali u prirodni poredak stvari. Esenciju 2016. sažima novi predsjednik vlade koji jer prvi izmišljeni premijer na svijetu. Po običaju, slabije i srednje razvijene zemlje osjetit će majmunsko komešanje u 2016. nešto jače od takozvanih razvijenih društava koja su, slično kao i bogati pojedinci, otporni na horoskop.
-
Pjesma za po kući (izabrala Monika Herceg)
Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.
Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...
Slične knjige
-
Živeći s CaligulomSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Temeljenje kućeSpecial cijena 15,29 € Redovna cijena 16,99 € -
ja se zovem lidija dedušSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
Maria Callas se baca u moreSpecial cijena 14,39 € Redovna cijena 15,99 € -
-
Bijasmo nečija budućnost: bilješke i bjesnilaSpecial cijena 16,71 € Redovna cijena 18,57 €