Ovdje neće biti čuda
Special cijena
17,43 €
Redovna cijena
19,37 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 232
-
Datum izdanja: lipanj 2011.
-
ISBN: 978-953266249-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 340 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,37 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Pustoš, praznina, povratak u nigdinu, raspad i odlazak iz povijesti samo su neke od velikih tema koje jedan od najtalentiranijih dramaturga mlađe generacije Goran Ferčec obuhvaća svojim prvim romanom Ovdje neće biti čuda. Glavni junak Bender mladi je intelektualac suočen s krizom identiteta u neimenovanoj metropoli na Zapadu u kojoj se skrasio za vrijeme ratova na našim prostorima. On je eskapist koji bježi ne samo od prošlosti već i od svakodnevice, prepun sumnje prema sebi samome. U takvoj potpuno narušenoj poziciji jedan ga nenadani očev poziv nagna da se vrati u domovinu, u selo iz kojega je potekao, u kojem nakon ratnih pustošenja više gotovo nitko ne živi. Povratak iz urbane antiutopijske stvarnosti u ruralnu pustoš ne događa se samo na stvarnoj, fizičkoj razini putovanja već i, još izraženije, u svijesti glavnoga junaka. Njegov sukob sa samim sobom, svojim demonima i s ocem te nemogućnost pronalaženja iskoraka iz sudbine vode ga k posvemašnjoj negaciji realnosti.
Ovdje neće biti čuda jedan je od onih romana koji postavljaju stvarna pitanja, no pritom ne daju odgovore jer ih i nema. Ferčecov glavni junak Bender amblematski je intelektualac sadašnjice, on može samo tragati i u tom traganju sasvim nestati jer su posljedice ratova, tranzicije i suvremenosti tolike da mislećem pojedincu ne ostavljaju nikakvu perspektivu osim potpunog ništavila, koje možda jest, ali i ne mora biti početna točka stvaranja novoga.
16.8.2011.
'Ovdje neće biti čuda': Povratak usamljenog apatrida u horor poratne hrvatske provincije
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 11.08.2011.
Premda naslov prvog romana jednog od najtalentiranijih dramaturga mlađe generacije Gorana Ferčeca govori posve drugo, ne vjerujte mu - na dvjestotinjak stranica tog iznimnog rukopisa itekako ima čuda! Njegov roman nije nimalo “user friendly”, dapače, na njega ćete potrošiti nešto više vremena i koncentracije no što ste navikli, no to ne bi smjelo biti preprekom. Mladi čovjek, Bender, prije petnaestak je godina napustio ove “naše” prostore, kao i mnogi drugi koje je na to natjerao rat, i smjestio se negdje u nekom neimenovanom gradu Zapadne Europe.Telefonski poziv Doseljenik, apatrid, samac, gay, nedefinirane profesije, u ranim tridesetima, samo “promatrač prepušten iluziji” koja može biti sadržana i u običnom mramornom kolaču, u takvom Zapadu sveden je na preživljavanje u zapuštenom stanu i osluškivanje zvukova vanjskog svijeta koji nikako nije njegov. Jedan telefonski poziv odvodi ga natrag, u stari kraj, s prtljagom koja je toliko nebitna da je se može i ostaviti u aerodromskom zahodu. To neimenovano selo u kojem živi njegov otac, donedavno i njegova majka koja je jednoga dana nestala, samo je po diskretnim detaljima čitljivo kao jedno od onih hrvatskih mjesta koje su rat i tranzicija pretvorili u apokaliptično mjesto na kraju svijeta. Šahovnice, “prokleta srpska pseta” i ostaci nesreće onih koji su otišli i onih rijetkih koji su ostali jedini su signali prepoznavanja o čemu se tu zapravo radi.Otac i sin A radi se o tjeskobnom odnosu oca i sina (što je jedna od trenutno najpopularnijih tema hrvatskih pripovjedača!), o prazninama i pustošima ne samo na zemljopisnim kartama nego i onim privatnim, kartama duše, o moralnoj pustoši koju iza sebe ostavlja svaki rat, nakon što je prethodno opustošio ljudske živote i, što je ovdje važno, krhotine tih života upisane u osobne predmete.Mučan i crn Minimalizam Ferčecovog pripovjednog svijeta očituje se reduciranim brojem likova i ruševnim kulisama svijeta u kojem oni egzistiraju. Tehnika struje svijesti, pak, omogućava pripovjedaču svojevrsno unutarnje oko kamere koje bilježi i naizgled nebitno i gradi znakovitu atmosferu, zasićenu detaljima koji nisu konkretni i napadni, ali grade tekst u kojem se čita pametna angažiranost i sveopća rezignacija svijetom u kojem “sutra neće biti ništa bolje”. Ferčecov mučan i crn roman o svijetu koji se raspao i identitetu koji se više ne može pronaći, originalno je i znalački ispripovijedan, s mnoštvom umješnih, dramaturških, postupaka.
26.8.2011.
Beleška o romanu Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca
Nebojša Vukelić, 25.08.2011.
Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca govori o jednoj određenoj generaciji sa određenog prostora – o generaciji „mladih“ (mladih u smislu da je njihova budućnost, ipak, neizvesna) koji su bili dovoljno stari da budu svedoci ratova na teritoriji bivše Jugoslavije. Ipak, ovo nije roman koji pretenduje da bude „glas generacije“ ili portret njene „duše“; ovo nije pokušaj identifikacije jedne generacije, nalaženja njenog mesta, sa kojeg bi se možda uputio i nekakav zahtev. Naprotiv, Ovdje neće biti čuda dosledno izneverava svaku želju za identifikacijom, za živom simulacijom nekakve zajednice sa njenim problemima i nepravdama. Umesto toga, Ovdje neće biti čuda iznosi na videlo specifičnu nelagodu vezanu za ovu generaciju, ali opet, ne kroz slikanje raspoloženja, ’atmosfere’, s kojom bi čitalac trebalo da saoseća, već kroz pokušaj apstrahovanja njene strukture, ili možda čak gramatike te nelagode. Bender, junak romana, nakon petnaest godina vratiće se negde iz Zapadne Evrope u rodno selo opustošeno ratom. Sa jedne strane, on je subjekt determinisan jednim jakim istorijskim događajem, štaviše, istorijskom katastrofom. Sa druge strane, on je čovek bez prtljaga (osim onog minimalnog, što u njegovom slučaju ne znači i neophodnog), čovek koji opsesivno briše sve svoje tragove. Naracija u trećem licu ga prati u stopu: stalno u prezentu, gde svaki potencijalan događaj biva pregažen pokretnom trakom dešavanja, detaljnih opisa i usputnih impresija. Jedino mesto u romanu gde dolazi do erupcije gramatičkog prošlog vremena je u očevoj pripovesti o ratu, ali taj deo je sintaksički retardiran. No, ako Benderovom ocu i nedostaje sintaksa, čini se da Benderu nedostaje kompletna gramatika prošlosti, jer on već živi na drugom govornom području, jer se svet promenio. I čini se da upravo ovaj nedostatak omogućava Benderu da nemo konzumira blagodeti i nepravde tog sveta, u svojoj permanentnoj sadašnjici. Ovde se ne radi o kvazi-psihoanalitičkoj potrebi za suočavanjem sa prošlošću (nije li to opšte mesto diskursa naše vlasti – „suočavanje sa prošlošću“?), uz hrabrost da se „otvore stare rane“, što bi Benderu navodno dopustilo da nastavi dalje. To je već dobio od oca, i taj lek nije delovao. Ne radi se naprosto o potrebi za nekom određenom pričom o prošlosti – koja bi bila manje ili više drugačija od zvanične – već za određenim načinom pričanja, određenom gramatikom istorije kao uslovom da bilo šta bude ispričano. U svojoj lokalnosti i savremenosti Ovdje neće biti čuda ne pokušava da se igra politike, već iznosi na videlo jedan simptom konkretne političke situacije: proliferacija raznih priča o devedesetim, o komunističkoj prošlosti (a to su upravo priče preko kojih su se lokalne vlasti legitimisale) dovodi do paralisanja svakog mišljenja o istoriji, a u toj meri i o politici, pre nego što genuino otvara pitanja o istoriji i mogućnosti nove političke subjektivacije. Svaki ekskurs u zajedničku prošlost simptomatično se završava sa „ne znam“, jer se nijedna priča o prošlosti ne čini dovoljno uverljivom. Upravo tako ovaj roman uspeva da, sa osećanjem urgencije, prodre u nelagodu jedne generacije – ne pričajući o njoj, već ocrtavajući njen gramatički reljef.
20.9.2011.
Nepodnošljiva težina suočavanja
Booksa, Aleksandar Novaković, 19.09.2011.
U romanu-prvencu dramaturga Gorana Ferčeca Ovdje neće biti čuda (Fraktura, 2011.) autor se bavi izmeštenim čovekom čije je postojanje u savremenom svetu ništa više do neprestana agonija. Ferčecov roman se sastoji od dve jednake celine. Prva celina govori o Benderu, umetniku koji je na više nivoa izdvojen u odosu na svoju okolinu - nastanjen u Nemačkoj, ali sa korenima u Hrvatskoj, besposlen, usamljen i homoseksualac. On, za razliku od njegovog prezimenjaka Ostapa Bendera, majstora prevare iz dela Iljfa i Petrova, ne zna da se 'snađe' u savremenom svetu i njegova sudbina je, za razliku od Benderove, tragična. Umetnika Bendera je svet 'snašao'. Do promene u njegovom grozničavom tavorenju dolazi kad sazna da je njegova majka nestala. U drugom delu romana se Bender vraća u rodno mesto, ratom opustošeno selo u Hrvatskoj. Otkriva da je u ovom, za njega već zaboravljenom kraju, vreme stalo. Kuće, hrvatske i srpske jednako, su puste i niko se ne vraća. Potraga za majkom je neuspešna. Otac umire. Bender spaljuje porodičnu kuću u kojoj leži leš njegovog oca i beži a da ne zna ni sam gde. DUGO PUTOVANJE U NEIZVESNOST U prvom delu su fizička slabost, strahovi, nesigurnosti, njegova usamljenost i bezuspešni pokušaji da sastavi parčiće rasutog života prikazani skoro mikroskopski precizno u rečenicama-kadrovima, što i ne čudi s obzirom da je autor dramaturg. Benderov život nalikuje na francuske novotalasne filmove – muče ga najdublji egzistencijalni strahovi, više na filozofskom nego na materijalnom nivou (mada ni oni nisu za potcenjivanje), na ulicama ispod njegovog prozora se odvijaju ideološke borbe koje ne razume, stanovnici grada u kojem živi komuniciraju na čudan, otuđen način. Čak je i Benderova fizionomija indikativna jer liči na francuskog reditelja Žan-Lik Godara što je posebno zanimljivo s obzirom da Ferčecova naracija podseća na kadrove iz novotalasnih filmova. Usamljenost savremenog čoveka zna da bude zanimljiva ako se predstavlja kao rezultat radoholičarstva pomešanog sa kokainom (Begbede) ili zasićenost ocvalog hedoniste (Uelebek). Neki bi rekli da u pobrojanim pristupima ima ponečeg teatralnog, samosažaljivog, sa satiričnim ili sarkastičnim otklonom. Kod Ferčeca to nije slučaj – usamljenost njegovog junaka je pravi pakao na zemlji. Stoga je autor, da bi publici približio taj pakao, napravio toliko dugu ekspoziciju. Kratke rečenice, pokatkad aforistične, nalaze se na onoj tankoj granici između scenarija i romana. Iako se isprva može učiniti da veliki broj kratkih rečenica može da zamori čitaoca to ovde nije slučaj. Reč je o romanesknom stakatu koji ne promašuje tonove. Mogao je Ferčec da, kao srbijanski 'enter' pisac Vladimir Kecmanović, nameni svakoj svojoj rečenici poseban red, pretenciozno tvrdeći da je njegov roman i scenario i roman i poema (a i pregledno je, nema šta). Umesto toga, autor je uputio izazov čitaocima da se probijaju kroz skoro neurotične rečenice-kadrove koje prate Bendera dok se bori sa sitnim gadostima života kao što je povreda koju je dobio jer je stao na figuricu Aragorna iz Gospodara prstenova što se može protumačiti kao loš znak jer je uništio figuru savremenog idola, za obožavaoce Tolkinovog dela gotovo božanstva ili barem arhanđela ali i baksuzluk u intimnom životu Naime, Vigo Mortensen, koji u ekranizaciji trilogije igra Aragorna, je gej-ikona. Bender potom za dlaku izbjegava prebijanje od strane policije zbog učestvovanja u uličnim demonstracijama da bi docnije bio prebijen u parku. Ove dve poslednje epizode su posebno zanimljive jer autor, kao i na drugim mestima u romanu, ne propušta priliku da stvari ostavi otvorenim. Nije jasno u kakvim demonstracijama Bender učestvuje osim da je među demonstrantima mnogo pripadnika drugih rasa. Da li je u pitanju borba protiv ugnjetavanja emigranata, antiglobalistički skup? Ideološki i etički pogledi glavnog junaka nisu jasni. Pridružio se protestu zato što ga je jedan od demonstranata pozvao ili, možda, zato što ga pomenuti privlači. Očito je da nema rasnih i nacionalnih predrasuda ali ništa više od toga. On, na prvi pogled, nema mnogo istorijskog ili ideološkog prtljaga. Ni njegovo prebijanje u parku nije najjasnije – da li je posledica pogrešnog pristupa ili homofobije napadača? U ČISTILIŠTU Do trenutka kad ga otac nazove čitaoci ne znaju Benderovo poreklo. Njegovo prezime zvuči nemački a ljudi iz njegovog okruženja nemaju imena. Ovo nije nimalo slučajno jer autor teži da podvuče Benderovu usamljenost i izdvojenost. Njegovo putovanje u Hrvatsku deluje kao odlazak u stran, dalek svet a ne obližnju evropsku državu. Umesto užurbanosti i prenatrpanosti velegrada, dočekuje ga ruralna pustoš. Benderov otac je prerano ostareo, izdržava se kako zna i ume a ponekad 'pozajmljuje' predmete iz napuštenih kuća. Ne smatra svoje delo krađom, ionako se niko neće vratiti po imovinu. Iz nekih vremena kad su još živeli u tom kraju iskrsavaju imena i prezimena komšija, njihove dece, mesta koja su Bender i roditelji obilazili u nekadašnjoj Jugoslaviji. Iskrsavaju ponovo mape zemlje koje nema, gradovi iz kojih se bežalo ili su uništavani. I tu dolazi do paradoksa - u prvom, 'nemačkom', delu romana nema imena i toponima ali ima ljudi dok je drugi deo romana u pustari kojoj su još jedino ostala imena napuštenih mesta i porodica kojih više nema. Sam nestanak Benderove majke je neobjašnjen. Motive za odlazak od kuće nije imala. Živela je u pustom kraju i teško da je mogla naići na bilo koga poznatog. Postoji indikacija u tekstu da je oko sela bilo mnogo minskih polja i da je majka možda stala na jednu od njih no ni to nije najbolje objašnjenje s obzirom da bi policijski psi nanjušili njene ostatke. Objašnjenje nije logičko već metafizičko – nestala je jer je mnogo pre toga postala nevidljiva i živela samo formalno. Bender i njegov otac su svesni da je neće naći. Potraga je bezuspešna i obojica, iako ne govore o tome, predosećaju da je mrtva. Smrt i razaranje okružuju Benderovu kuću, priče o ratu, seljanima koje je jedna ili druga armija proterivala iz kuća. Posebno je užasna priča o porodici koja je stradala od ručne granate u podrumu kuće. Da li zbog toga što su bili druge nacionalnosti ili su se vojnici plašili da su u podrumu naoružani neprijatelji nije jasno. Paradoks je i da modernizacija nije zaobišla ni Benderov zavičaj – lokalni putevi su povezani sa nekadašnjim autoputom Bratstva i jedinstva ali više nema ljudi koji bi ih koristili. U ovoj zabiti Bender nailazi na mladića, jednog od retkih koji su ostali, s kojim pokušava da se upusti u seksualnu vezu ali u tome ne uspeva. Bio u jednom ili u drugom svetu, Bender ostaje usamljen a njegovi pokušaju da bude intiman trapavi su i nedorečeni. Smrt Benderovog oca predstavlja olakšanje za napaćenog starca ali i motivaciju za Bendera da dođe do katarze, pročišćenja. To pokušava tako što spaljuje porodični dom i telo roditelja. Ne postoji kraj, ne postoji dno, samo neprestano posrtanje kroz život. Spaljujući svoj skoro zaboravljeni, nekadašnji život Bender nije uspeo da uništi glavne probleme koji ga pritiskaju i zato je kraj, po svojoj suštini, antikatarzičan. SEĆAŠ LI SE DEVEDESETIH? Ono što izdvaja Ferčecov roman u odnosu na brojne romane koji se bave ratovima devedesetih i njihovim posledicama je snažan, ličan, egizstencijalistički pristup. Ono što je ostalo posle ratnih užasa je usamljen, ogoljen čovek koji ne uspeva da pobegne od svoje prošlosti. Iako Nemačka iz romana podseća na veliku košnicu stvara se utisak da velika utrošena energija ne stvara ništa veliko i da je došlo do društvene, ekonomske, ideološke entropije u kojoj pojedincu, kao u nekom ekspresionističkom komadu, preostaje jedino da strada ili bude poražen u poslednjoj sceni. Velegrad u kojem Bender živi je taman, u polumraku, skoro gotički pa onaj naoko bolji zapadni svet, iako je bučan, prenatrpan i šarolik deluje hladno i pusto, kao rodni Benderov kraj. Svet evropske budućnosti, napretka kojem se teži, se urušava na naše oči. Samim tim se stvara utisak da je deo ratom opustošene, ekonomski znatno manje razvijene zemlje od Nemačke, ne prošlost već žalosna budućnost sveta – kad prođu ratovi, krize, društveni nemiri ostaće samo usamljeni ljudi koje će povezati putevi koji neće voditi nigde i kojima će se slabo ko voziti. Ferčec je, na taj način, pripovedajući o čoveku koji se nalazi na pola puta između dve zemlje koje se, svaka na svoj način, urušavaju, dao romanu univerzalnu, humanističku poruku koja nadrasta lokalne okvire i može se primeniti na čitav svet.
23.9.2011.
Goran Ferčec: Junak mog romana ne sagledava stvarnost
Večernji list, Milena Zajović, 20.09.2011.
Goran Ferčec beskompromisni je dramaturg i teoretičar mlađe generacije već dobro poznat u kazališnim krugovima. Nedavno objavljenim proznim prvijencem dokazao se i kao vrstan pisac, koji ne podilazi širokom čitateljstvu i ne prihvaća dominantne društvene obrasce. Vaš roman “Ovdje neće biti čuda” glas je deziluzionirane, izgubljene generacije mladih domaćih intelektualaca. Pripovijedate kroz lik emigranta-povratnika u poslijeratnu pustoš. Je li iz te pozicije lakše sagledati našu današnju stvarnost? Nisam siguran da postoji samo jedna, pogotovu ne lakša pozicija s koje bi se mogla promatrati stvarnost. To posebno vrijedi za stvarnost male posttranzicijske države koja osim izborene suverenosti i restaurirane nacionalnosti ne posjeduje ni jedan drugi oblik dublje ontološke, pa onda ni moralne i etičke svijesti. Nije teško pronaći poziciju, teže je pronaći način preko kojeg bi se o toj stvarnosti progovorilo. Tim više ako se to čini kroz proces pisanja, jer on je u odnosu spram stvarnosti uvijek slab, nekonkurentan. U romanu, od trenutka kad se protagonist Bender vrati, možda uopće više i ne sagledavam stvarnost, već neki privid načinjen od nezbrinutih ostataka onoga što čitatelj prepoznaje kao oponašanje života. U knjizi ste mnogo pažnje posvetili ritmu teksta, koji se sve više reducira prema kraju romana. Jednom ste rekli da vas je Ivana Sajko naučila mogućnostima poigravanja jezikom. Koliko je njezin rad i rad drugih suvremenih domaćih autora utjecao na vaše radove? Ta redukcija teksta, njegovo stezanje prema kraju romana, zapravo se nadovezuje na prethodni odgovor. Nemogućnost pripovijedanja proizlazi iz nemogućnosti bivanja kroz koju prolaze protagonisti u romanu. Ta ogoljenost jezika kojim se koriste i svijeta u kojem žive zapravo je vrsta anamneze. Kao što je jezik kojim se ja koristim kao autor, vrsta moje vlastite pripovjedne anamneze. Ivana Sajko predavala mi je na Akademiji dramske umjetnosti i nikada nije polazila od ideje da bi nekoga mogla nešto naučiti, već od ideje da bi s nekime mogla nešto podijeliti. Ona me uputila na jezik i tekst kao na niz mogućnosti, a ne samo jednu. Osim Ivane Sajko, od suvremenih domaćih autora iznimno cijenim Dašu Drndić zbog beskompromisne i lucidne citatnosti kojom postiže nevjerojatan ritam, te Dubravku Ugrešić koja nam kroz vlastitu poziciju i pisanje govori tko smo zapravo bili u devedesetima i tko smo danas. I to je, manje više, to. U vašim dramama, baš kao i u romanu, često koristite homoseksualne likove. Što vas intrigira u toj poziciji višestrukih manjina, kako intelektualnih, tako i seksualnih? Manjine gledam isključivo u odnosu na dominirajuće većine. Vidim ih kao pojedinke i pojedince koji su zbog svoje pozicije prisiljeni snažno artikulirati kritički pogled na svijet i svoju poziciju u društvu. Dok za to vrijeme većina pasivno održava svoju poziciju desničarske, ili u boljem slučaju apolitične ili nezainteresirane, potrošačke mase lišene osjećaja društvene odgovornosti. Pitanje manjine je jedno od pitanja s kojima se politika suvremene Hrvatske kukavički odbija suočiti, bilo da se radi o intelektualnoj, nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili seksualnoj manjini. Kakav je položaj mladog dramskog ili proznog pisca u današnjoj Hrvatskoj, pogotovu ako, poput vas, stilski značajno odudara od uvriježene produkcije? Položaj je upravo onakav kakav je oduvijek bio. Pomaci su rijetki i spori. Kulturna politika ne postoji. Održava se tek krnji mehanizam koji daje privid kulturne politike. Dok nešto ode nabolje, već je potrošeno. Ipak, postoje nakladnici poput Frakture koji tom krnjem mehanizmu državne kulturne politike mogu biti primjer kako treba raditi. Entuzijazam urednika Seida Serdarevića dovoljan je poticaj da se osjećam kao autor i da kao autor budem odgovoran. Da pišem. Osim rada na romanu, u prošloj kazališnoj sezoni bili ste dramaturg “Kiklopa” u režiji Ivice Buljana i “Mauzera” u režiji Boruta Šeparovića. Zbog snažne političke oštrice, obje su predstave bile predmet žučnih rasprava izvan kulturne scene. Uz to, početkom ljeta naprasno je, u posljednji trenutak, povučen vaš tekst otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Kako komentirate kontroverzije koje prate vaš rad? Mislim da nije toliko problem u kontroverznosti mog rada, već u konzervativnosti i konvencionalnosti institucionalne kulturne proizvodnje koja nam se nudi. Predstave “Kiklop” i “Mauzer” kontroverzne su samo zbog nemogućnosti da ih šire gledateljstvo kritički sagleda i smjesti u širi društveni kontekst. Jer kazališnu predstavu treba i gledati i misliti. A kazalište je godinama odgajalo pasivnog gledatelja koji ono što ne razumije, a što prijeti njegovoj pasivnosti, odmah označava kontroverznim. U Zagrebačkom kazalištu mladih upravo postavljaju vaš nagrađivani izvedbeni tekst “Pismo Heineru M”. Recite nam više o tom projektu. ZKM je otvoren suvremenom pristupu, on odgaja autore i gledatelje koji misle. Ravnateljica Dubravka Vrgoč već godinama na repertoar uvrštava tekstove domaćih autora, pa se to kazalište pokazalo kao idealno mjesto i za moj tekst. Moja je jedina preporuka bila da režiju povjeri beogradskom redatelju Bojanu Đorđevu u tandemu s vizualnim umjetnikom Sinišom Ilićem. Kasnije smo u ekipu pozvali još i zagrebačku koreografkinju Selmu Banich te beogradski bend Nina Levkov koji se bavi improvizacijom u glazbi. Glumci Goran Bogdan, Danijel Ljuboja i Frano Mašković pokazali su se kao izvanredni suradnici i izvođači. Premijera je predviđena za početak listopada.
8.10.2011.
Goran Ferčec: Rad u kazalištu uvijek je borba s konvencijom
Jutarnji list, Adriana Piteša, 05.10.2011.
Goran Ferčec već je poznat kao jedan od najnagrađivanijih ovdašnjih mladih dramskih autora. U proteklih godinu dana radio je kao dramaturg na predstavama “Bjesovi” , “Mauzer” , “Kiklop” , koji mu je baš kao i rad na “Generaciji 91-95” donio nagradu za najbolju dramaturgiju na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. U nedjelju će u ZeKaeM-u biti premijerno izveden njegov nagrađeni tekst “Pismo Heineru M.” u režiji Bojana Đorđeva. Riječ je o tekstu sastavljenom od instrukcija koje protagonist prati na putu za aerodrom pri povratku iz neke zapadne metropole u grad na istoku, a u predstavi isti lik glume Goran Bogdan, Danijel Ljuboja i Frane Mašković. U izdanju Frakture, pak, nedavno je objavljen Ferčecov roman “Ovdje neće biti čuda”, zahtjevan i jako dobar tekst u kojem se tematizira sudbina muškarca koji se, na poziv oca, vraća u ostatke svog rodnog mjesta. Kolektivan čin Roman ste pisali gotovo pet godina. Zašto tako dugo? - Materijal za roman akumulirao se godinama. Nesvjesno sam taložio slike i priče vezane za vrijeme nakon 1995., ne znajući da ću ih koristiti kao narativ za roman. To su slike i priče vezane uz iskustvo jednog dijela moje šire obitelji, različita iskustva svedena u jednu priču. Pokušavao sam pronaći jezik koji bi nabolje odgovarao temi jer sam oduvijek smatrao da je odluka o jeziku kojim ću pisati važna jednako kao i ono o čemu ću pisati. Dramski tekst podrazumijeva kolektivnu praksu. Koliko to smeta egu pisca? - Rad u kazalištu za mene je kolektivan čin koji od pojedinca zahtijeva svjesnost da se rad u kolektivu temelji na jednakopravnosti i doprinosu svih suradnika. Redatelj Bojan Đorđev organizirao je rad na predstavi kao autorsku suradnju afirmiranih umjetnika iz različitih disciplina. Scenskim prostorom bavi se vizualni umjetnik Siniša Ilić. Za scenski pokret zadužena je plesna umjetnica, autorica i izvođačica Selma Banich. Zvukom, kao bitnim elementom predstave, bavi se beogradska grupa Nina Levkov. Rad u kazalištu uvijek je borba s konvencijom. Nadam se da smo ovom suradnjom napravili mali korak ka kazalištu koje svakog suradnika prepoznaje kao autora i tako ga plaća. Kakav vas teatar zanima? - Teatar kao mjesto jakih autorskih koncepata, kao mjesto svjesno svoje političnosti koje ne strepi od toga da propituje i vlastite mehanizme rada. Kazalište koje se ne plaši hermetičnosti i kompleksnosti. Podilaženje gledatelju stvorilo je pasivnog promatrača koji je razvio istu vrstu percepcije za sve medije, pa pasivno i bez pitanja sjedi ispred TV ekrana, kino platna ili pozornice. Pasivni malograđanin Koliko se predodžba o pasivnom gledatelju kosi s time da su se pojavile nove generacije redatelja i dramaturga koje dobivaju prostor, ali i pažnju? - Nove generacije utjecale su na kazališnu scenu unoseći neke postdramske elemente, razbijajući konvencije i baveći se u širem smislu medijem kazališta. Međutim, želja za emancipacijom nije nešto prenosivo. Nemoguće je kod gledatelja potaknuti želju da se iz pasivnog objekta emancipira u misleći subjekt. Pasivnost je posljedica kojoj je uzrok kontekst širi od kazališnog. Pasivnost je posljedica malograđanstva. Mladi redatelji i dramaturzi time se mogu baviti, ali teško da mogu imati nekog direktnog utjecaja. Svaku priču o sebi malograđanština ignorira. Vidite li se više u drami ili u prozi? - Pisanje u teatru zahtijeva kompromis. Tekst je uvijek u službi neke šire ideje. Spreman sam na taj kompromis jer mi rad na tekstu i dramaturgija omogućuju jasniji uvid u strukuru bilo koje druge forme ili medija. Iskustvo dramaturgije bilo mi je od velike pomoći u strukturiranju romana, dok mi je rad u kazalištu osiguravao prihode da bih isti taj roman mogao dovršiti. Za mene je pisanje alat primjenjiv u raznim disciplinama i medijima, a sebe percipiram kao kulturnog radnika čiji je medij jezik, a kreativna disciplina pisanje.
28.1.2012.
U pregovorima s jezikom
Kulturpunkt, Srđan Sandić, 26.01.2012.
Pustoš, praznina, povratak u “nigdje”, raspad, rascjep i odlazak iz povijesti samo su neke od tema koje jedan od najtalentiranijih dramaturga mlađe generacije Goran Ferčec problematizira svojim prvim romanom Ovdje neće biti čuda. Glavni junak romana je mladi intelektualac Bender suočen s krizom identiteta u neimenovanoj metropoli na Zapadu u kojoj se skrasio za vrijeme ratova na našim prostorima. On je eskapist koji bježi ne samo od prošlosti već i od svakodnevice, prepun sumnje prema sebi samome. Utjelovljenje je suvremenog bića. U takvoj potpuno narušenoj poziciji jedan ga nenadani očev poziv nagna da se vrati u domovinu, u selo iz kojega je potekao, u kojem nakon ratnih pustošenja više gotovo nitko ne živi. Za mislećeg pojedinca to predstavlja poziciju ništavila, s kojom se ne može ništa i koja ne obećava “bolje sutra”. Rat i tranzicija istodobno su pozadinske “činjenice” romana i slike unutarnjeg stanja junaka čemu valja priložiti onu (vječnu) misao F. M. Dostojevskog da se najveći ratovi vode upravo u nama samima. Autor kroz svog junaka to i potvrđuje. Goran Ferčec, dramatičar, dramaturg i romanopisac, studirao je povijest umjetnosti i poljski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Kao dramaturg i/ili asistent redatelja radio je na mnogim kazališnim projektima od kojih su najvažniji Generacija 91-95 i Mauzer redatelja Boruta Šeparovića (ZeKaeM), Bjesovi redatelja Janusza Kice (HNK Zagreb) te Kiklop redatelja Ivice Buljana (Scena Gorica). Kao dramatičar debitira 2011. godine dramom Pismo Heineru Mulleru u režiji Bojana Đorđeva i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih. Objavljuje teorijske tekstove, intervjue i kritike u časopisima i na radiju. U tandemu s kolegicom Jasnom Žmak, pokrenuo je inicijativu Dramaturški kolektiv, a prvi mu je roman Ovdje neće biti čuda u izdanju Frakture. KP: U romanu Ovdje neće biti čuda, od trenutka kad se protagonist Bender vrati u svoje “mjesto” bavi se “nezbrinutim” ostatcima njegova života. Jesmo li svi Bender? G. F.: Suzdržao bih se od bilo koje vrste uopćavanja, jer ni roman nisam pisao s namjerom da konstruiram i ponudim čvrste indentifikacijske točke preko kojih bi čitatelj mogao ili morao neizbježno prepoznati sebe u protagonistu Benderu. Ipak, Bendera sam kreirao kroz situacije, postupke, observacije, reakcije i odnose koji mogu zrcaliti neke refleksije koje onda iniciraju pitanje poput tvojeg. Benderov je lik u nezahvalnoj poziciji književnog lika koji je tu samo onda kad ga se čita, kad ga se prati, kad mu se daje prostor i vrijeme. Osim u čitanju, Bendera zapravo nema, što dovodi do zaključka da poistovjećivanje s Benderom znači neku vrstu samo-poništavnja. Ako se, dakle, složimo da smo svi mi Bender, onda nas nema, a taj mi se poništavajući i pomalo apstraktni zaključak sviđa jer to ne-postojanje formira, da tako kažem, pustu tranzicijsku frontu na koju se Bender vraća. KP: Je li vraćanje “nužnost” što mi se čini da je jedna od mogućih poruka ovog romana. Lik se vraća da bi posvjedočio kraju, smrti - kako sam kažeš - Velikog oca? G. F.: Kad već govorimo o nužnosti, mislim da je odlazak nužnost, a da je vraćanje tema, odnosno nusprodukt nužnosti odlaska. Naravno da i odlazak ima potencijal velike teme, naročito u bliskoj povijesti književnosti raspadnutih jugoslavenskih država: Vladimir Arsenijević, Bora Ćosić, Daša Drndić, Dubravka Ugrešić, svi oni postavljaju problematiku odlaska kao temu. Mene je interesiralo baviti se povratkom kao prisilom na koju Bendera ne obvezuje toliko vlastita želja, koliko očeva molba. Rekao bih s primjesom ironije, da Bender samo poštuje zakone žanra i vraća se da bi postao svjedokom onoga što me kao autora interesiralo izložiti u ovom romanu. Ali to i dalje isključuje nužnost. Ako je u mom romanu i moguće iščitati nužnost povratka, onda ona proizlazi samo iz potrebe da svojim povratkom Bender metaforički i doslovno svjedoči smrti velikog oca. KP: Nemogućnost bivanja/postojanja protagonista u romanu ponajviše se izrazilo u ogoljenom jeziku koji koristiš za pripovijedanje. Je li tvoj “svakodnevni jezik” uvelike odijeljen od profesionalno-umjetničkog jezika i da li je to uopće moguće? G. F.: Jezik me zbunjuje, jer je tek naizgled podatan, jer se lažno izdaje kao nešto što je u dosluhu s piscem. I zato što je tako lažno podatan a istovremeno živ, jezik neprestano održava stanje nesigurnosti, krize, nerazumijevanja, ali i potiče na rizik, eksperiment i novo. Velik dio mog ranijeg pisanja bio je potrošen na to da shvatim da s onime što mislimo da je naš vlastiti, autorski jezik, treba znati pregovarati. Jezik nije u službi autora. Ogoljeni jezik o kojem govoriš produkt je moje diplomacije u pregovorima s Jezikom. Bivajući stalno uronjem u jezik, bilo kao čitatelj ili kao pisac, uvijek sam imao subjektivni osjećaj o prevelikoj količini jezika, da mi je jezika uvijek malo previše i da tom suvišnošću jezik samo održava stvarnost koja je poput račšupane kose i koju je nemoguće počešljati i ukrotiti, kako kaže Elfriede Jelinek u jednom svom tekstu. Moja odluka o jeziku kojim pišem u romanu je pokušaj da na trenutak počešljam ili u ovom slučaju, pograbljam obrasle tratine bliske povijesti i njenih posljedica o kojima se govori samo onda kad netko pita. Ta pozicija slučaja o kojem se ne govori, a kojom se bavim u romanu, formirala je i jezik koji osim što svojom sintaksom uspostavlja cjelovitost teme i narativa, referira i na sebe kao na temu, ne služeći samo kao sredstvo opisa, već penetrirajući duboko u strukturu, ispreplićući svoj diskurzivni autizam s egzistencijalnom prazninom protagonista. Odnos između jezika kojim pišem i jezika kojim govorim i na kojem mislim, odnos je međusobnog nadopunjavnja, pri čemu jeziku kojim pišem dajem prednost te on u određenoj mjeri utječe na jezik kojim govorim. Kako je ipak nemoguće, a i besmisleno govoriti onako kako se piše, moje idealno stanje je stanje nijemosti. Ne prepoznajem užitak u govoru. Uživam u pisanju, čitanju i slušanju. KP:Većina tvojih likova, kako kazališnih tako i književnih su, recimo to tako, glasni marginalci. Snažno artikuliraju svoj kritički pogled na svijet, dakle svoju poziciju u društvu. Kako vidiš odgovornost sebe kao autora po tom pitanju? I što znači biti “odgovoran” autor? G. F.: Ne znam koja bi bila definicija odgovornog autora. Vjerojatno ista definicija koja vrijedi i za odgovornog člana društva. Dakle, netko tko svojim radom i djelovanjem neprestano upozorava na slabe točke u odnosu društva i pojedinca i obrnuto. Ne mislim da postoji razlika u odgovornosti samo zato što je netko autor a netko drugi, recimo, vozač taksija. Jedina je razlika u tome što autor posjeduje specifičan alat kojim dublje i sustavnije može analizirati neuralgične točke društva, što ga onda u percepciji javnosti pozicionira kao onoga od kojeg se očekuje da bude odgovoran. Za razliku od ostatka društva koje ne bi trebalo biti odgovorno?! Ne slažem se. Društvo je organizam koji može opstati unutar prihvatljivih civilizacijskih normi samo ako konstatno preispituje svoje postupke, pozicije, odnose, zakone, politike. I u tom smislu pozicija autora, bez obzira bio glasni marginalac ili ne, koji svojim radom ne artikulira svoj kritički pogled u odnosu na društvo, meni je suviše apstraktna. Tko je onda autor? Što je onda autor? Po čemu se i u odnosu na što definira pozicija autora? U odnosu na medij? Na pisanje? Mislim da nije dovoljno pisati da bi se bilo autorom. KP: A što znači biti politički odgovoran autor? G. F.: To znači da društveno odgovoran autor istovremeno mora biti svjestan da je u radu nemoguće zaobići ideologiju. Govorim o idologiji općenito, ne definiram. Politički odgovoran autor, dakle, bio bi onaj koji analizira ideologiju koja se kritičkim propitivanjem društva neminovno uvlači i u njegov rad. Važno je biti svjesan mogućih posljedica vlastite političnosti. Nekritička samouvjerenost da si na jedinoj mogućoj pravoj strani meni je već naznaka neke ideološke devijacije. KP: Kako vidiš politiku i političko u umjetnosti, konkretno pisanju, te koja je nit granica koja tekst čini običnim političkim pamfletom odnosno dobro kreiranom dramskom radnjom? G. F.: Mislim da je svako pisanje političko. Bilo u propitivanju i razbijanju formalnih i žanrovskih konvencija, bilo u odnosu prema temi. Ako pisanje zaobilazi baš svaki oblik propitivanja, onda to možda više nije pisanje, već tipkanje. Htio bih naglasiti da političko ne mora biti eksplicitno, ali i može, samo što je tada bliže pamfletizmu koji spominješ u pitanju. Ali pamfletizam u pisanju ne mora biti nužno negativno konotiran. Kulturu pamfletističkog političkog diskursa bez argumenta u kojoj živmo, ponekad je moguće kritizirati jedino ako i sami posegnemo za pamfletističkim diskursom. I ako to radimo s pozicije svjesnog umjetničkog čina, onda je to legitimno, onda je to jedan brehtijaski Verfremdungseffekt a i trenutak za dobro kreiranu dramsku radnju. KP: Tvoj rad u suštini prate medijske kontroverze, što naravno samo po sebi ništa ne znači ili može značiti samo si kvalitetan autor, do trenutka dok te ne izbace i/ili odbiju što se i dogodilo na Dubrovačkim ljetnim igrama. Naime, samo deset dana prije službenog otvorenja dobili ste otkaz suradnje, navodno zbog nekih spornih rečenica u tekstu koje kasnije nitko od naručitelja nije komentirao ili uputio na dijelove koji su im bili sporni? Možeš li to komentirati? G. F.: Moje iskustvo s Igrama svedivo je na nekoliko rečenica i kao takvo nije vrijedno komentara. S druge strane mislim da se koncept Igara godinama razvija bez jasne programske politike, ponavljajući festivalske matrice stare šezdeset godina. Meni kao autoru i kulturnom radniku to recikliranje jeftinih programskih matrica koje porezne obveznike košta desetak milijuna kuna nije prihvatljivo. Kao što mi nije prihvatljiv ni grandiozni elitizam Igara začinjen lokalno-folklornim detaljima. Prihvatio sam pisati otvaranje jer mi se učinilo da bi se kroz preispitivanje te javne ceremonije mogla postaviti neka problemska pitanja vezana uz same Igre. Baviti se takvim pitanjima ne bi trebalo smatrati kontroverznim, već legitimnim. Nametanje kontroverznosti nečijem radu najbolji je način da se i rad i autor diskvalificiraju kao nevrijedni ozbiljne pažnje, kao provokacija bez dubljeg sadržaja. Taj je princip svojstven našoj kulturi kojim se diskvalificiraju i obezvrijeđuju pitanja koja bi na bilo koji način mogla načetni šuplju sferu našeg palanačkog društva. KP: Dramaturški kolektiv čiji cilj jest afirmacija suvremenog dramskog teksta mladih i neafirmiranih autora kroz koncept Malih noćnih čitanja koje ste radili u &TD-u, a od iduće godine će se održavati u ZeKaeM-u ide dalje. Ti i Jasna Žmak, inicijatori ovog projekta, i dalje inzistirate na manje-više anonimnim autorima. Kako funkcionira odlučivanje o tome koga odabrati te što za vas znači “umjetnička vrijednost/kvaliteta”? G. F.: Dramaturginja Jasna Žmak i ja pokrenuli smo inicijativu s namjerom da usmjerimo pažnju javnosti, kazališnih ljudi i institucija na mlade dramske autorice i autore. Nismo inzistirali na tome da autorice i autori budu anonimni, već da prezentiramo radove koji nisu imali priliku susresti se sa scenom, a činili su nam se vrijednim scenskog čitanja. Ove sezone koncept smo malo proširili, te će samim čitanjima prethoditi, desetodnevna intenzivna radionica za dramatičare, dramaturge, izvođače i producente koju smo nazvali Dramaturški studio. Poziv za slanje tekstova je bio otvoren do 1. studenog 2011. Pristiglo nam je desetak tekstova. Nakon što pročitamo tekstove, Jasna Žmak, producentica Petra Glad i ja, odlučit ćemo kojih će pet tekstova imati svoje scensko čitanje. Odluku ne donosimo isključivo u odnosu na umjetničku kvalitetu teksta, niti je moguće stvoriti univerzalnu kategoriju umjetničke vrijednosti. Svako od nas tekstove čita sa znanjem i iskustvom koje posjeduje. Kako su to različita iskustva i znanja, i pristupi tekstovima su različiti. Na temelju odabranih tekstova, pozvat ćemo petoro domaćih redatelja da za vrijeme Dramaturškog studija budu mentori na pojedinom tekstu te zajedno s odabranim suradnicima rade na postavljanju njegova čitanja. Zadovoljstvo mi je da smo u komunikaciji s Dubravkom Vrgoč uspjeli pronaći zajedničke interese i dogovoriti suradnju s Zagrebačkim kazalištem mladih koje već godinama puno prostora daje dramskim tekstovima domaćih autora. ZeKaeM će nam ustupiti na korištenje scenu Miško Polanec i scensku tehniku. Time će čitanja dobiti profesionalan okvir što autorima i njihovim suradnicima, u uvjetima teško dostupnog prostora namijenjenog istraživačkom radu na novim tekstovima, može biti vrlo vrijedno iskustvo. KP: Kakva je pozicija autora u ovoj indolentnoj kulturnoj politici kod nas? Koja je vaša pozicija u smislu svakodnevnog života? Može li se živjeti od pisanja ili se živi za pisanje ili to može biti uspješna simbioza? G. F.: To je pitanje često bude postavljeno piscima u regiji. Uvijek ponovo postavljanje to pitanje sugerira neku prikrivenu nadu onih koji ga postavljaju da živjeti od pisanja jest moguće. Pitanje se ponavlja poput mantre koja će pomoći da se želja o življenju od pisanja i ostvari. Iako oni koji pitanje postavljaju vrlo dobro znaju da jednoznačan odgovor na to pitanje nije moguć. U jednom odgovoru na slično pitanje, što iz nemoći da odgovorim, što iz prkosa počeo sam nabrajati sve stvari koje ne posjedujem a koje u percepciji javnosti ispunjavaju širu materijalističku sliku življenja. Želio sam, prije nego što odgovorim, najprije sebi definirati što moje življenje jest u odnosu prema stereotipu življenja koje navedeno pitanje sugerira. Dakle, uspijevam živjeti od rada koji se većim dijelom sastoji od pisanja i dramaturškog rada, samo zato jer sam življenje prilagodio radu i poziciji koju posao kojim se bavim ima u socijalnoj, ekonomskoj i kulturnoj politici ove države. To je marginalna pozicija kulturnog radnika koji, i povijesno gledano, u siromašnim kulturama naše regije nikada nije bio, pa nikada i neće biti ni od kakve važnosti. Biti pisac, ali ne samo pisac nego i vizualni umjetnik, plesač, koreograf, kulturni radnik bilo koje vrste oblik je dobrovoljnog pristanka na egzistencijalno izgnanstvo. Država u kojoj živimo održava širi koncpet kulture u stanju neke vječne hibernacije. Povremeni trzajevi tog mlakog, uspavanog kadavera mogu zaličiti na pomak. Ali pomaka zapravo nema.
4.8.2012.
Goran Ferčec: Ovdje neće biti čuda
Moderna vremena Info, Marijo Glavaš, 27.07.2012.
Kao da sjedim i gledam (dobru) predstavu u kojoj glumac, ili lutka na koncu, dok traje, opisuje (izgovara) svaki pokret koji napravi, eto tako sam se osjećao čitajući roman Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca (Koprivnica, 1978.).
Kažem 'glumac ili lutka na koncu' jer se i one najmanje radnje i pokreti glavnog lika koji traga za smislom kao po nekom beskorisnom automatizmu besciljno nastavljaju događati (nijedan od njih, unaprijed je vidljivo, neće ništa promijeniti), kao da su posljednji pokreti beživotnog tijela čiji se (duhovnim i materijalnim ruševinama) priklješteni udovi trzaju jer, eto, još poneki živčani impuls pronađe put od leđne moždine do vrhova prstiju.
Djelo, kojem bi zbog snage jedinstvenog prikaza mučnog odlično pristajao naslov slavnog Sartreovog romana, prema riječima autora i napomeni na kraju knjige, nastajalo na relaciji Zagreb-Koprivnica-Beč-Beograd, u vremenu od 2006. do 2011. godine, a kao inspiracija, mladom je, nagrađivanom dramatičaru poslužila vlastita prošlost i trajna preokupacija pozicijom manjina u društvu, kako seksualnih, tako i intelektualnih.
Naime, roman govori o Benderu, mladom muškarcu homoseksualnih sklonosti, intelektualcu koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja u inozemstvu u kojem nije uspio pronaći svoje mjesto na karti postojanja, u koje je izbjegao zbog rata, na poziv starog oca vraća u Hrvatsku, u selo u kojem pronalazi veću pustoš od one koju je upamtio i ostavio za sobom. Čovjek koji je pobjegao od svega niskog što u ljudskome proizvodi rat, koji je pokušao raskinuti sa svime iz prošlosti, vraća se jer ga zove roditelj, netko koga ne biramo, a tko nas, ma kakav bio, navede na razmišljanje, na povratak, na pružanje pomoći.
Jedan telefonski poziv za koji Bender, zbog vlastitih misaonih preokupacija, ne može sa sigurnošću reći da li je dio zbilje, očev glas i informacija da je majka nestala, potaknut će jedinku u krizi identiteta na putovanje vlakom, a čitatelju će, kao suputniku, u svakom trenutku, u prezentu, kroz pripovijedanje u trećem licu, biti iznesena protagonistova previranja koja, kroz kratke rečenice odsječene točkom, a koje govore o pokretima ili mislima koje postoje svaka za sebe, potpuno odvojeno, nepovezano s drugima, pojačavaju sliku čovjeka koji je ruševina, ljuštura, sav od komada, sve samo ne cjelina.
Bender se vraća prazan, bez prtljage (iz inozemstva nema uspomena, dijelova života koji bi mogao ponijeti, a ono malo stvari što je nasumice utrpao u torbu i ponio sa sobom otuđeno mu je u zračnoj luci), pa se stvara dojam kao da se u dugom vremenu izbijanja za njega ništa nije promijenilo, ništa se nije dogodilo, borba i bijeg su bili uzaludni, on isti, samo ponešto stariji, vraća se u kraj s kojim je izgubio sve veze, čak su i kratke rečenice koje (ako i) izgovori dodatna muka, jer se i jezika mora prisjetiti.
Ne samo radi potonjeg, već zato što si nemaju što reći, razlog je što je između Bendera i oca, kao i svugdje oko njih, umetnuta gusta šutnja, prekinuta tek očevim krikom i trkom kad ugleda psa koji kopa u dvorištu (kao da se boji da će mu otkopati neku tajnu, nečije kosti), a i sav krajolik pridružen je tišini u kojoj nema života, pa, kako kaže otac, nema ni zločina, nema krivnje, jer nema svjedoka.
Distanciranost koju stvaraju kratke rečenice u prezentu, nanizane jedna za drugom kao definicije, dobro funkcioniraju u kontekstu prikaza narušenog odnosa oca i sina, njihovih sudara i razilaženja, počevši od mitskog hrvanja u dvorištu kojim odbjegli sin treba zaslužiti pravo ponovnog ulaska u kuću, zatim scena mladosti suočene s demencijom, staračkih začuđujućih radnji i Benderovih promatranja, pa sve do završnog preslagivanja istine i (doslovnog) preslagivanja stvari koje su pripadale obiteljima protjeranima iz sela nakon „oslobođenja” i dobro je što se u šest godina stvaranja romana ova odlika nije razvodnila.
Upravo ta stilska ujednačenost i bogatstvo promišljanja temelj su romana Ovdje neće biti čuda, a na tome je uspješno izgrađena čvrsta priča o raskomadanosti, pustoši, praznini koju rat posije za sobom u zemlju kojom prođe i čije sjeme još dugo poslije buja u ljudima i okolišu.
Depresivna slika svijeta u čovjeku i oko njega, dugoročne posljedice rata, tematski reklo bi se nije to ništa novo u domaćoj književnoj produkciji, no Ovdje neće biti čuda mnogo je više od toga, pravo malo čudo, jer sve eventualne tematske poveznice s nekim drugim štivom ovdje su ispričane na iznimno originalan način, a Ferčecovo vladanje tekstom, moć dočaravanja, uvlačenje čitatelja u atmosferu i ambijent čine ovaj roman pravom knjigom za čitanje.
Količina rezignacije i sivila, spaljena srpska pseta, opljačkane kuće, zarasle staze, možda sve to i nije najbolji mamac za one sklonije ležernijem čitanju (ova knjiga traži angažiranost čitatelja, pažnju i polagano iščitavanje), no svakako je naslov koji treba pročitati i uvjeriti se zbog čega je toliko hvaljen i u 2012. godini uvršten u uži izbor velikih književnih nagrada.
1.11.2012.
Povratak u zagonetku
Novosti, Saša Ćirić, 15.10.2012.
Roman prvenac Gorana Ferčeca lakše je hvaliti nego čitati. Barem na prvo čitanje. Stoga što je pisan manirom brojnih poetičkih redukcija koje su proizvele atmosferu začudnog i nerazjašnjivog zbivanja. Sem imena glavnog lika, Bendera, a i on je označen samo imenom, u naraciji koja ne detektuje veliki broj učesnika, svi ostali likovi su anonimni ili markirani zajedničkom imenicom (mladić, muškarci, otac...). Topografija romana takođe je opskurna. Prvi deo odvija se u neimenovanom inostranom velegradu. Drugi deo romana, u kome je prikazan Benderov povratak u zavičaj, jasniji je jer detektuje Hrvatsku 15 godina nakon završetka ratnih sukoba. Treći tip redukcije autor je sproveo na planu motivacije, učinivši da postupci junaka zadrže oreol iščašene zagonetnosti. Žig drugog Ferčecov roman na zanimljiv način ukršta dve manjinske pozicije: gej orijentaciju svog glavnog lika i figuru žrtve rata, posredno oličenu u spaljenim i opljačkanim pretežno srpskim kućama. U postapokaliptični krajolik “puste zemlje” ili sela bez žitelja, umetnut je specifičan odnos oca i sina ispunjen potisnutim tenzijama. Ferčec vešto i pažljivo gradi gej identitet svog lika, ne odustajući od principa redukcije. Najpre su dati indikativni nagoveštaji Benderovih sklonosti: gej porno časopisi odloženi u podrum i rašomonski nokturno u gradskom parku kada dobija batine od onih koje je posmatrao. Potom sledi susret u vozu sa mladićem, mlađim od Bendera i žiteljem očevog sela, sa kojim će se seksualno spojiti u davno napuštenom hotelu, smeštenom na brdu nadomak sela. Ipak, u svetu očudnog Ferčecovog romana ispoljavanje gej afiniteta ne prati atmosfera pretnji, zabrana ili greha; slučaj obračuna u parku više se doima kao posledica Benderove nesmotrenosti ili nepristojne indiskretnosti. Deo tenzija na relaciji Bendera i oca, ispoljiće se kad Bender sazna da njegov otac u šupi čuva brojne stvari koje je otuđio iz razrušenih kuća svojih nekadašnjih komšija. Jedno od upečatljivijih poglavlja u romanu “Ovdje neće biti čuda”, ispovest Benderovog oca o ratnom zločinu nad Srbima, Ferčec je oblikovao pripovedno apartno, koristeći se tehnikom skaza ili neposrednog kolokvijalnog govora koji je prenet bez ijedne interpunkcijske oznake. Simbolički povraćaj otete imovine koji sprovode u delo otac i Bender na očevu inicijativu, pojačava tek utisak iščašenog poraza: razrušene kuće su bez povratnika kojima bi koristile i bez krova i zdravih zidova koji bi ih zaštitili od kiše, vetra i pasa lutalica. Simbolički lavirint Stil romana “Ovdje neće biti čuda” usaglašen je s poetikom redukcije. Kraće rečenice podrobno prate postupke junaka, gotovo su bez epiteta i sa malim brojem poređenja. U percepciji spoljašnjeg sveta sva čula su u igri, posebno čulo mirisa i dodira. U onome što roman čini posebnim, krije se i njegova najveća slabost. Simboličko ulančavanje nerazjašnjenih zagonetki, na kojima počiva matrica romana, doima se proizvoljno. Očudno je tek dimni efekat koji krije prazninu. Roman i počinje uzaludnom Benderovom potragom za neznancem koji ga uznemirava zvoneći mu na ulazna vrata, a nastavlja epizodom u kojoj Turčin iz susednog stana, koji puši sedeći na deki i naslonjen na ulazna vrata, neznano zašto Benderu gasi opušak na špijunku dok ga ovaj kriomice posmatra iz svog stana. Slična je stvar sa nizom motiva: mrtva golubica na terasi, ukradena torba na aerodromu, novinski članak o jedenju pasa u Kini, rvanje sa ocem ispred očeve kuće na selu, spaljivanje mrtvog oca, završni odlazak u hotel nadomak sela itd. To su sve motivi jakog simboličkog naboja koji, kada se umreže u celinu romana, stvaraju nerazmrsivu značenjsku kakofoniju ili samodovoljni autizam. Zaključak posebno važi za psihoanalitičke impulse u odnosu Bendera i oca, koji se odvija u seni nerazjašnjenog majčinog nestanka. Vest o njenom nestanku bio je povod Benderovog dolaska, ali ne i predmet posebnog interesovanja ni Bendera ni oca. Kao da se neobično zadovoljilo time da se ustanovi i da deluje kao neobično. Roman “Ovdje neće biti čuda” je napisan dramaturški vešto, sa brigom za detalj i ispoljenom vizualnošću pripovednih scena, što je prednost autora obrazovanog na temeljima filmske umetnosti. Goran Ferčec je uspeo da izgradi efektnu atmosferu i da zadrži pažnju tokom čitanja, uprkos hotimično impersonalnom stilu i izostavljenom usmeravanju značenja fabule. I bez čuda, koje nismo dobili a ni očekivali, Ferčecov roman nesumnjivo ide u red boljih ostvarenja nove hrvatske proze.
22.11.2012.
O poreklu traume
e-novine.com, Vladimir Arsenić, 10.11.2012.
Goran Ferčec je napisao zaista odličan, zahtevan i zanimljiv roman koji od svojih čitalaca traži povećanu pažnju. On je na momente toliko mučan da izaziva i fizičko gađenje, ali nemojte da vas to obeshrabri. Budimo bolji i strpljiviji čitaoci od žirija koji su protekle godine dodeljivali nagrade jer je, čini mi se, Ferčec nepravedno zaobiđen Odavno je jasno da ratna i postratna tematika neće skoro nestati iz književnosti koja nastaje na prostoru bivše Jugoslavije. U tradiciji koja kaže da je to “nama naša borba dala” ova činjenica nije nimalo čudna. Još nije stasala generacija pisaca koja ratom nije u manjoj ili većoj meri zahvaćena, a posebno veliki problem predstavlja negiranje sopstvenih zločina i trauma potiskivanja koja po uncle Freudu jednom mora da izbije na površinu, ma koliko je mi duboko u podsvest gurali. U tom smislu proces katarze u Srbiji još nije ni počeo, a ni u ostalim državama nastalim raspadom velike Jugoslavije ne odvija se ne znam kakvom brzinom. Malo tu smeta i činjenica da smo iz rata skočili pravo u razjapljene čeljusti tranzicije, mada je jasno da je na ovim prostorima rat obeležio početak ovog procesa, a kada je ubijanje prestalo nastupila je njena druga faza, jednako krvava, doduše na drugačiji način. Književnost koja ne živi na Parnasu, Olimpu, Akonkagvi ili nekim drugim vrhovima prosto mora da reaguje na sve ono što dolazi spolja, čak i kada se takvoj reakciji svojim umetničkim credom opire i protivi. Možda tada još i više. Međutim, kako naći pravi način govora o onome što nas tišti, odnosno, govoreći književno teorijskom terminologijom, kako nači objektivni korelativ za ovo stanje koje živimo? Jedan od odgovora na koji način možemo progovoriti o stvarnosti koja nas okružuje jeste i roman Ovdje neće biti čuda mlađeg hrvatskog romanopisca i dramatičara Gorana Ferčeca. Ipak, pre nego što kažem koju reč o ovom prilično mučnom i neprohodnom, ali zato ne manje vrsnom romanu, hteo bih da naglasim da stvarnost koju roman opisuje i koja pripovedača očigledno tišti, ne podrazumeva samo (opažajni) svet stvoren naracijom koji ima čvrsto referentno utemeljenje vidljivo i opipljivo kroz proces mimeze, već se radi i o svim onim potkožnim elementima, onom neiskazivom u sadržaju koji osećamo kao neku vrstu nelagode, mučnine, onog egzistencijalnog i egzistencijalističkog Angsta koji se ne može mimetički obraditi, ali koji je tu, sveprisutan i razarajući. Ovdje neće biti čuda je u mnogo većoj meri roman atmosfere i slika nego naracije u smislu onoga što je Tomas Man zvao duhom pripovedanja. Tako bi se Ferčecov prvenac mogao posmatrati i kao nastavak Kišovog Peščanika jer se kao i ovaj formativni roman eksjugoslovenske proze od osamdesetih naovamo, naslanja na francuski novi roman i radove Alena Rob Grijea. Podeljen u scene u kojima se ne dešava bog zna koliko akcije, narativ se koncentriše na svest glavnog junaka Bendera i kroz prilično doslednu perspektivu čitalac se suočava sa nizom metafora truljenja, raspada, dekompozicije, rastakanja. Siže romana je prilično jednostavan. Bender koji živi negde na nemačkom govornom području, u Beču ili Berlinu, dobija poziv od oca sa vešću da je majka nestala. Nakon oklevanja, ipak odlučuje da otputuje i poseti oca koji živi u pustom, etnički očišćenom selu. Povratak “kući” posle desetak-petnaestak godina izbivanja, suočava i njega i oca sa onim što se dogodilo i u tim trenucima otac umire... Narativ je dramaturški podeljen u tri dela – onaj koji se odvija u velikom gradu u kojem saznajemo ponešto o Benderovoj “problematičnoj” seksualnosti, interregnum koji se dešava na putu: na aerodromu, u avionu, u vozu, i konačno onaj koji se odigrava u očevom domu. Dosledna perspektiva koja prati svest glavnog junaka onemogućava čitaocima da saznaju šta je ono što muči Bendera, zbog čega je on takav kakav jeste: pasivan, neodlučan, apatičan, depresivan. Ipak, postavivši problem u prvom delu romana, Ferčec će u drugom i trećem pokušati da mu da izvesno objašnjenje, da delimično ukaže na poreklo traume. Bender je izvesno drugačiji. On predstavlja drugost i to ne samo u kontekstu patrijarhalno nacionalnog modela u kojem je živeo do odlaska, već i unutar okvira u kojem živi i u velikom gradu, što se vidi iz scene u parku. Njegova neprilagođenost je trajna i to je jedna od istina koju roman naglašava. Drugo i drugačije je unapred već osuđeno na svoju marginalnu i marginalizujuću poziciju. Svako ko se ne slaže sa vladajućim modelom, osuđen je na propast. I to ne važi samo za osobe, već i za svet oko nas, neživu i živu prirodu jednako. Proces marginalizacije i raspadanja sela u kojem živi otac počeo je ratom, ali se oslobođenjem samo nastavio. Ništa se po oslobođenju nije popravilo i ništa se i neće popraviti. Možemo se truditi koliko hoćemo, možemo pokušati stvari vratiti u pređašnje stanje, ali to je nemoguće. U ovoj konstataciji nalazi se i najveći kritički potencijal Ferčecovog romana. Jer, ukoliko je sve gore nego što je bilo, ukoliko jorgovana više nema, čemu onda rat i ubijanje. Sve je bilo uzalud. Selo je oslobođeno Srba samo zato da bi umrlo zajedno sa svojim poslednjim stanovnikom. U jednom trenutku Bender kaže: Ovdje više nema drugosti. A svet bez drugosti osuđen je na propast. Ferčecova kritika ne odnosi se isključivo na hrvatsko postratno društvo, iako je njemu prevashodno namenjena. Ona ima mnogo širi zamah. Svet koji se unifikuje, koji teži tome da potre razlike i da nas kokakolizuje, vindousvizuje ili eplvizuje, pretvara se u svet pustoši, a nas kao svoje stanovnike neposredno ranjava, onemogućujući nam slobodno kretanje (u jednom trenutku Bender staje na figuricu Aragorna i raseče taban i ta rana ga prati kroz čitav roman). Ovdje neće biti čuda ne iscrpljuje se samo u ovoj svojoj dimenziji, iako mi se čini da je ona dominantna. Ferčecov roman bi se mogao definisati kao neomodernistički i zbog toga što u velikoj meri ponavlja mitološko-tragičke obrasce kroz svoju pripovest, posebno one vezane za Edipa, jer Bender je slobodan tek kada svojim nečinjenjem ubije oca i naposletku spali roditeljsku kuću. Tu je naravno i veoma važna tema (homo)seksualnosti koju sam u ovom tumačenju uklopio u širu temu različitosti, ali ona zaslužuje mnogo više pažnje i prostora. Može se naravno posmatrati i intertekstualni odnos koji Bender ima sa svojim slavnim prezimenjakom Ostapom Benderom jer njih dvojica u književnosti označavaju suprotnosti. Ukupno uzev, Goran Ferčec je napisao zaista odličan, zahtevan i zanimljiv roman koji od svojih čitalaca traži povećanu pažnju. On je na momente toliko mučan da izaziva i fizičko gađenje (na primer scena ubistva i spaljivanja psa), ali nemojte da vas to obeshrabri. Budimo bolji i strpljiviji čitaoci od žirija koji su protekle godine dodeljivali nagrade jer je, čini mi se, Ferčec nepravedno zaobiđen.
29.11.2012.
Subverzija mirnog pisca
Nacional br.829, Barbara Ivezić, 4.10.2011.
Nagrađivani dramatičar mlađe generacije Goran Ferčec, suradnik Boruta Šeparovića i Ivice Buljana, objavio je prvi roman, a drama 'Pismo Heineru M.' praizvest će mu se u ZKM-u Ne posjedujem ni stan ni druge nekretnine. Ne otplaćujem kredit. Ne odlazim na skijanje. Nemam ni automobil ni bicikl. Švercam se u javnom prijevozu jer je ionako ni za što. Nemam televizor. Jedini kapital koji posjedujem je moja biblioteka i više od 20 različitih snimki Bachovih sonata i partita za violinu solo”, kaže 33-godišnji spisatelj i dramaturg Goran Ferčec, otkrivajući što u njegovu slučaju znači “živjeti od pisanja”. Ali i živjeti za pisanje. NJEGOV TEKST “Pismo Heineru M.” za koji je 2007. nagrađen austrijskom dramskom nagradom na natječaju “Govoriti o granicama” 9. listopada bit će premijerno izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih. Beogradski redatelj Bojan Đorđev organizirao je rad na predstavi kao kolektivni autorski proces suradnika: Siniša Ilić zadužen je za scenski prostor, zagrebačkoj koreografkinji Selmi Banich povjerio je brigu o scenskom pokretu, za zvučnu sliku pobrinula se beogradska grupa “Nina Levkov članovi” koja se na specifičan način bavi improvizacijom u glazbi, a glavne uloge povjerene su Goranu Bogdanu, Danijelu Ljuboji i Frani Maškoviću. Ferčec je prije nekoliko mjeseci objavio prvi roman “Ovdje neće biti čuda” u izdanju Frakture. Za dramaturgiju predstava “Generacija 91-95” i “Kiklop” nagrađen je na Festivalu malih scena u Rijeci, a s Borutom Šeparovićem je surađivao na predstavi “Mauzer” u ZKM-u i na rekonstrukciji predstave “Vatrotehna” povodom 20-godišnjice rada Montažstroja. Iako je od austrijske nagrade do postavljanja predstave prošlo četiri godine, tekst “Pismo Heineru M.” nije stajao u ladici. Zaredali su pozivi autoru na radionice i čitanja, pa je tekst imao scenska čitanja u sklopu Sterijinog pozorja u Novom Sadu, kao dio programa Die Besten aus dem Osten u Volkstheateru u Beču te u sklopu festivala PreGlej u Ljubljani. U međuvremenu je objavljen u novosadskom časopisu za kazališnu umjetnost Scena i u zagrebačkom časopisu Kazalište, te je kao dio prostorne instalacije vizualnog umjetnika Siniše Ilića predstavljen u Beču, Istanbulu i Novom Sadu, a preveden je na njemački, slovenski i engleski. No svoje prvo kazališno uprizorenje imat će u ZKM-u. Već nekoliko sezona, naime, počevši od predstave “Generacija 91-95” pa do predstave “Mauzer”, Ferčec kao dramaturg vrlo uspješno surađuje sa ZKM-om. Kad je tekst ponudio Dubravki Vrgoč, ona ga je odlučila uvrstiti na repertoar. Složili su se oko njegova prijedloga o suradnicima, čiji rad i sama dobro poznaje. Tekst “Pismo Heineru M.” napisan je kao niz instrukcija za izvedbu, pri čemu pod pojmom izvedbe autor podrazumijeva širi kontekst svakodnevnih radnji i situacija. “U tekstu pratim kretanje protagonista od hotelske sobe do aerodroma, na povratku sa simpozija pisaca koji se održao u nekom zapadnoeuropskom gradu. Javni prostor postaje mjesto izvedbe s kojim protagonist pokušava ostvariti svojevrstan oblik komunikacije, iskoristiti uvjetovanosti sustava za oblik parazitskog izvođenja. Glavni protagonist je bijelac u tridesetima koji se u političkoj slici svijeta osjeća inferiorno, pa inzistira na vlastitoj neprimjetnosti, koristeći istodobno prostor aerodroma kao bazu za svoju izvedbu”, otkriva Ferčec. Referenca na Heinera Müllera odabrana je kao podsjetnik na posljednjega velikog ideologa, izrazito angažiranog, politički i aktivistički osviještena autora s jedne i kao antipod mitskoj referenci Herakla s druge strane. “Heiner Müller za mene je paradigma autora, ono što bi autor trebao biti. Mislim na političku angažiranost, podijeljenost njegova života i iskustva između Istočne Njemačke i ostatka zapadnog svijeta i povezivanje tih svjetova, njegovo referiranje na antičku dramu i preispitivanje odnosa političke moći.
-
Praizvedba teksta Gorana Ferčeca na festivalu Steirischer Herbst u Grazu
Jedan od luksuznih apartmana Grand Hotela Wiesler u Grazu scena je novog izvedbenog teksta Gorana Ferčeca, a u postavci Bojana Đorđeva. U ovom raskošnom i intimnom okruženju namijenjenom filmskim i glazbenim zvijezdama, vjerskim vođama i VIP poslovnim putnicima, glumac i glumica u bliskom kontaktu s publikom, kroz pet monoloških glasova, evociraju jedan drugi hotel – Grand Palace Hotel Haludovo, dekadentni raj za bogate američke kockare