Oštri predmeti

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Dragan Koruga

  • Broj stranica: 276

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266186-6

  • Naslov izvornika: Sharp Objects

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 395 g

Nakon boravka u psihijatrijskoj ustanovi novinarka niskotiražnog dnevnika Camille Preaker dobiva zadatak da istraži okrutna ubojstva dviju djevojčica u svome rodnome mjestu Wind Gapu. Povratak u provinciju teško joj pada, ne samo zato što lokalna policija od nje pokušava sakriti detalje istrage već i zbog ponovnog susreta s majkom, koja se preudala i grčevito održava privid sretne obitelji. Dok otkriva istinu o ubojstvima, Camille se sve više poistovjećuje s umorenim djevojčicama, a ako želi preživjeti privremeni povratak u rodni gradić, mora se suočiti s onim što joj se dogodilo prije mnogo godina...
Oštri predmeti Gillian Flynn impresivan su psihološki triler čije su najveće vrline stil i sjajni likovi.

Bilo bi preblago reći da su Oštri predmeti strašan prvijenac... Posljednjih tridesetak stranica natjeralo me u strah, no nisam mogao izdržati da ih ne pročitam. Nakon što sam ugasio svjetlo, priča mi je i dalje bila na pameti, sklupčana i siktava poput zmije u procjepu. Začudno opaka proza, oplemenjena oštrim pismom i još oštrijim uvidima.
Stephen King

Oštra, jasna i napeta proza koja vas obuzme već nakon prve stranice. Pravi užitak.
Kate Atkinson

Autoričino je oko nenadmašno u opažanju ljudskih nedostataka i zlobe...
Washington Post

Hitchcock i Stephen King u kombinaciji... Teška priča koja je izvanredno dobro i spretno ispričana.
Denver Post

Mračno i sjajno... Oštri predmeti nekoliko mi noći nisu dopuštali da zaspim — čak ni nakon što sam pročitao knjigu.
Tulsa World

13.2.2011.

Studija ženskog zla s periferije u kojem su kćeri okrutnošću nadmašile majke i bake

najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 12.12.2010.

Prvu djevojčicu mještani Wind Gapa, selendre na samom dnu Missourija, našli su kako zadavljena pluta u potoku. Drugu su našli na ulici, pored zalogajnice, usred bijela dana. I ona je bila zadavljena. I jednoj i drugoj nedostajali su zubi.

Camille Preaker koja je relativno nedavno izašla iz psihijatrijske bolnice, gdje se samoinicijativno prijavila jer se od puberteta ozljeđuje, mora se nakon osam godina vratiti u rodni gradić i napisati priču o ubojstvima za chicaške novine u kojima radi. Povratak joj teško pada jer je Wind Gap natopljen bolnim sjećanjima – onim na smrt mlađe sestre, od koje se nikad zapravo nije oporavila, na majku Adoru koja s Camilleinim poočimom i polusestrom nastoji održati privid sretnog života, na svoje i majčine prijateljice koje su redom ili histerične ili pijane gadure.

Ni Camille, da se razumijemo, nije baš neki cvijetak. Osrednja je novinarka crne kronike, što nije za zamjeriti ako se ima na umu da piše o ubojstvima, silovanjima i tučnjavama. Teško da se tu može razviti neka poetika riječi, a da se pritom ozbiljno ne naruši mentalno zdravlje. Jednom, kao dijete, i ona je bila jedna od tih windgapških gadura, doduše u ponešto razblaženom obliku. Ipak, Camille ima jednu kvalitetu kojoj je teško odoljeti – brutalno je iskrena, kirurški precizna u svojim zapažanjima i komentarima, inteligentna, suosjećajna i dobra osoba. Od svih (ženskih) likova u ovome romanu, ona je sasvim sigurno najbolja, čak i kad lansira otrovne rečenice. (Koje su, usput, sasvim zaslužene.)

Oštri predmetiGillian Flynn, u izdanju zagrebačke Frakture, usisat će vas u svoju radnju, a još više u stil pisanja – u taj Camillein neumotani, izravni monolog – od prve rečenice i neće vas ispustiti sve do kraja, kada vas zapravo više ispljune, znojne i premorene nakon sulude, vrtoglave vožnje koja nalikuje noćnoj mori otvorenih očiju.

“Predmeti” su odlično napisan roman, a pothvat je tim veći, jer je u pitanju roman prvijenac, nakon kojeg je uslijedio još jedan slične tematike. (Zove se “Dark Places” i nije još preveden na hrvatski.) Niti prvi, niti drugi roman – koji nisam čitala, ali se atmosfera da naslutiti prema kratkom opisu sadržaja – nisu romani za ljude tankih živaca i slabog želuca. Flynnina tematika duboko je uznemirujuća. Ako vam je teško gledati televizijske serije u kojima sve pliva u krvi ili raskomadanim tjelesima, ili pak odiše jezovitom atmosferom koju proizvodi duboko poremećeni ubojica nejasnih motiva (osim nerazblaženog zla), uznemirit će vas i ova knjiga. Možda još i više, jer u njoj sve pliva u zloći.

Ubojstva djevojčica u “Oštrim predmetima” zapravo su samo uvod u ono što bi se, sociološkim terminom, moglo nazvati studijom zla maloga mjesta ili, još preciznije, studijom ženskoga zla na periferiji. Lepeza ženske zloće u ovoj knjizi doista je impresivna i svakako intrigantna. Imamo tako majku simboličkog imena Adora, što implicira adoraciju, njezine prijateljice koje su relativno umirovile svoju težnju za nadmoći, njihove kćeri koje tek stasaju u lokalnom nadmetanju muževima, lovom i brojem sinova i, na kraju, njihove kćeri koje su granicu zla pomakle do neslućenih razmjera. One su Gadure 3.0, opskrbljene potpuno novim inventarom uvreda, podmetanja, kalkulacija i oštrih predmeta kojima nanose bol. I dok su njihove majke i bake vlastitu zloću začinile cugom i barbituratima, one su mnogo konkretnije i u odabiru droge i u odabiru metoda osvete, kad adoracija drugih žena i curica tako “neprikladno” izostane.

Svoje uzore za te ženske likove Flynn je pronašla u likovima vještica i zlih maćeha iz bajki svog djetinjstva. Nema tu vila i dobrih kuma; tek jedna koja se kreće na periferiji vida glavne junakinje i zapravo je sporedan lik, utjeha za kraj. Kao obrazloženje za odabir teme, autorica navodi kako je ženska zloća u većini današnje literature i dalje vječni tabu, jer su žene po definiciji “uvijek” žrtve. Kad žena počini zločin, kaže Flynn, uvijek tražimo muškarca iza nje koji ju je na to natjerao. U ovom romanu nema zlog muškarca. Ali postoji, kao što smo već rekli, cijeli niz zlih, okrutnih žena.

Ne znam je li to neki marketinški trik, ili to autorica doista misli, no ona dosta otvoreno na svojoj web stranici slavi tu žensku zloću. Poziva se upravo na te zle ženske likove iz bajki braće Grimm, opisujući ih kao uzbudljive, rasne karaktere. Da, dobrota je u bajkama nerijetko dosadna i jadnjikava, no čini mi se da je zloća toliko rasna i dramatizirana primarno zato da nas se upozori koliko je opasna.

Nije mi bliska ideja slavljenja ženske zloće (kao uostalom ničije zloće) i ne precipiram to kao izraz ženske snage ili emancipacije (na što Gillian Flynn sugerira na svojoj web stranici). Ženska zloća – sjetimo se primjera iz srednje škole ili ureda doslovce zatrovanog napetošću između natjecateljski raspoloženih žena – nije privlačna ni na koji način. Otrovna je, podmukla, perfidna. Muška zloća je otvorena, gruba i nerijetko agresivna. Moguće je, naravno, i obratno, moguće su i kombinacije. Ne treba generalizirati.

Kad je zloća posljedica ludosti, nekako nam je još i prihvatljiva u smislu objašnjivosti, jer ludost slovi kao bolest na koju nije moguće dramatično utjecati. Kad je zlo posljedica proračunatosti, istinski je zastrašujuće. Ja se tješim time da je proračunatost takve vrste, bez očite ludosti, zapravo posljedica duboke podvojenosti i nesposobnosti pojedinca koji čini zlo da osvijesti da nešto s njime nije u redu. Što se tiče autoričinog “navijanja” za žensku zloću, i tu se tješim – time da takvi likovi mogu biti “simpatični” samo iz vizure nekoga tko je odrastao okružen ljubavlju i razumijevanjem, što autorica, prema vlastitom priznanju, jest. Na fotografiji izgleda dosta milo, iako tvrdi da je u djetinjstvu mučila mrave i njima hranila paukove.

U osvrtu na knjigu, pisac Stephen King napisao je sljedeće: “Nakon što sam ugasio svjetlo, priča mi je i dalje bila na pameti, sklupčana i siktava poput zmije u procijepu. Začudno opaka proza, oplemenjena oštrim pismom i još oštrijim uvidima.”

Sklupčano i siktavo. To su riječi koje bih i ja upotrijebila da sam ih se (prva) sjetila. Nisam sigurna da ću poželjeti pročitati drugi roman Gillian Flynn jer mi se ne sviđa takva slika svijeta. Ali ovaj, o ženskoj zloći, svakako ću zapamtiti.

 

Gillian Flynn - sugestivna junakinja jeze

Jutarnji list, Jurica Pavičić, 19.7.2014.

Ona je najzanimljiviji novi glas koji se u krimiću pojavio u posljednja dva desetljeća.

U jednom od prizora romana „Oštri predmetiGillian Flynn, novinarka čikaškog lista Camille Preaker prisjeća se scene koju je davno – kao adolescentica - vidjela u domu vlastite majke, bogate vlasnice farme na debelom Jugu. Jednog dana, Camille je sa stepenica za gornji kat promatrala vlastitu majku koja je u prizemnom salonu dvorila gošću, novopečenu majku s djetešcem. Kad je gošća otišla u nužnik, majka glavne junakinje podigla je bebu u naručje, kao da će je priviti u zagrljaj. Ali, majka junakinje Camille umjesto toga je bebu ugrizla. Beba je zavrištala, a gospođa Preaker vratila ju je mirno u kolijevku, i - dok je dijete vrištalo - s prijaznim osmijehom dočekala povratak usplahirene majke.

Ta scena - prisjećanje glavne junakinje, sasvim nevezana uz glavnu radnju - scena je koja perfektno dočarava književni svijet Gillian Flynn. Zagušljiva atmosfera debelog Juga, klasne razlike, mračni prikaz čiste, nemotivirane zloće i gotovo dijabolični likovi ženskih „bogomoljki“ koji proždiru bližnje: to je literarni svijet ove književnice, autorice koja je u svom pisanju povezala sjajno baratanje žanrom i zagušljivu atmosferu „southern gothic“ koja podsjeća na Flannery O'Connor. Gillian Flynn istodobno je i majstor napetosti i sugestivni pjesnik jeze. Te dvije vrline spojene zajedno čine je bliskom autorici s kojom je često povezuju, a to je Patricia Highsmith. Sa svega tri romana u karijeri, Flynn se nametnula kao stvarna zvijezda suvremenog američkog krimića i - za mene osobno - najzanimljiviji novi glas koji se pojavio u kriminalističkom romanu u posljednja dva desetljeća.

Rođenjem južnjakinja iz Missourija, pripadnica bijele, privilegirane akademske klase, Gillian Flynn spada u onu kategoriju književnika koji su u književnost ušli iz novinarstva. Štoviše - slično kao u slučaju Ruth Rendell - njena je književna karijera počela nakon što je novinska skrahirala. Kao studentica novinarstva u Chicagu, Flynn je spisateljsku karijeru otpočela u filmskom časopisu Entertainment Weekly za koji je pisala reportaže s filmskih setova, te televizijsku kritiku (omiljena joj je serija, kako navodi, „Žica“). Nakon što je dobila otkaz, povukla se i 2006. napisala svoj debitantski kriminalistički roman „Sharp Objects“ (Oštri predmeti, Fraktura 2010.). Junakinja tog romana čikaška je novinarka Camille Preaker kojoj visi otkaz. Da je spasi, urednik je šalje u njen vlastiti rodni grad - tešku zabit u Missouriju - da izvještava u ubojstvu dviju djevojčica. Tu se junakinja upliće u istragu koja mjesecima stoji na mjestu. Ali povratak u zavičaj kod Camille probudi sve demone prošlosti, odrastanje uz ledenu majku i boležljivu sestru, srednjoškolske okrutnosti, pubertetske erotske užase te - na koncu - klasni stid privilegirane curice kojoj je majka glavni poslodavac u gradiću. Povratak u zavičaj, ukratko, uznemirit će novinarku. A Preaker je pri tom daleko od stabilne osobe. Junakinja „Oštrih predmeta“, naime, u Chicagu je mjesece provela na psihijatriji jer ima psihotični poriv da sebi oštrim predmetima urezuje u kožu riječi.

Oštri predmeti“ odmah su opaženi: roman je nominiran za „krimi Oscara“ (nagradu Edgar) i osvojili nekoliko britanskih nagrada za krimić. No, prava senzacija slijedi tri godine kasnije, kad Flynn objavljuje novi roman „Dark Places“ (u Hrvatskoj još neobjavljen). Junakinja tog romana je Libby Day, žena u kasnim dvadesetim godinama kojoj je 1985. masakrirana obitelj - majka i dvije sestre. Za zločin je osuđen najstariji brat Ben, a za osudu je bilo ključno svjedočenje same Libby koja je posvjedočila da je skrivena u ormaru čula njegov glas. Dvadeset godina kasnije, lijena, debela i cinična Libby živi od tantijema biografije i donacija sućutnih građana. Jednog dana kontaktira je skupina ljudi opsjednutih slavnim zločinima koji vjeruju da je Ben nevin. Libby im u besparici prodaje obiteljske memorabilije, ne krijući prijezir prema istražiteljima-hobistima koji sumnjaju u „njenu“ verziju priče. No, prekapajući ladice počinje malo po malo i sama počinje sumnjati u službenu verziju zločina, verziju koju je kao djevojčica potkrijepila svjedočenjem.

Treći roman Gillian Flynn izišao je 2012. i postao njen najveći uspjeh. „Gone Girl“ (Nestala, Fraktura 2013.) roman je o otpuštenom novinaru koji se sa svojom suprugom - privilegiranom bogatašicom - seli u svoj rodni grad u Missouriju, gdje honorarno predaje novinarstvo i skrbi o umirućoj majci. U provincijskoj memli, dotad perfektni par suočava se prvi put s besparicom i polako tone u ogorčenje i svađe. Jednog dana, junakova žena nestaje netragom, a sve, baš sve ukazuje da je krivac baš on: preljuba, novčani problemi, dug na kartici, svjedočenja susjeda. Kako se službena istraga neumitno usmjeruje prema njemu, junak otpočinje vlastitu istragu u kojoj pretresa i vlastite neslavne tajne.

Tijekom 2012. „Gone Girl“ je izletjela na vrhove američkih lista čitanosti. Roman je osam tjedana bio prvi na bestseler listi tvrdog uveza New York Timesa, a lice Gillian Flynn - lijepo, ali malo dosadno lice pristojne, bijele Amerikanke iz srednje klase - vrištalo je sa svih kioska. Činilo se da je Amerika dobila novog, perfektnog „aerodromskog pisca“: bijelu, običnu curu koja izgleda kao trgovkinja nekretninama, strpljivo potpisuje pejperbeke po knjižarskim lancima u šoping-molu, koja se prijazno se smiješi u fotoaparat i piše knjige koje postojano donose novac. Gillian Flynn kao da je postala novi, sveamerički „success story“, vješti, ali bezopasni proizvođač lakočitljivih hitova. No, tko god tako misli, misli posve krivo! Jer, unatoč svojoj den-braunovskoj popularnosti, Gillian Flynn je opasan, mračan pisac, pisac koji vas dovodi do psihičkog i socijalnog ruba, baš kao i dvije prethodnice na koje podsjeća: Flannery O'Connor i Patricia Highsmith.

Zanat (pogotovo žanrovskog) pisca sastoji se od dva usporedna talenta: onog pjesnika i onog inženjera/arhitekta. Neki ljudi imaju jedan od njih. Nesbo je sjajan pripovjedač kompleksnih zapleta, ali likovi su mu tek osrednje zanimljivi, a atmosfera neizuzetna. Postoje pisci čudesne rečenice i likova, ali nezainteresirani za arhitektoniku: takvim su piscima najbolja djela eseji, dnevnici ili rasuti romani-sage. Gillian Flynn ima oba talenta. Njeni su romani napučeni karakterima koje nećete zaboraviti. Svirepe majke, duboko ranjena djeca, srednjoškolske zlostavljačice, likovi shrvani grižnjom, moreni tajnom, snažne i svirepe žene, te obično mlaki, popustljivi i blijedi muškarci - to je „bogomoljski“, pomalo mizantropski (neki bi rekli: mizogini) imaginarij likova ove autorice. Flynn taj mračni repertoar likova nadograđuje onim što Highsmith nije imala, ili je bar nije zanimalo: a to je razumijevanje socijalnog konteksta. Propale farme, hipoteke, naftna kriza, južnjačka aristokracija, svijet freelance intelektualaca koji su u krizi ostali bez posla - likovi Gillian Flynn nikad ne obitavaju u socijalnom vakuumu, oni su uvijek „marksistički“ uzemljeni i u svakom trenutku znate stanje njihova žiro-računa, jer je za njihove postupke taj žiro-račun važan. Flynn socijalni kontekst zna i dočarati s aforističkim, minijaturnim opisima koji podsjećaju na le Carrea.

Osim svega toga, Flynn je pisac originalne kompozicije. U pravilu izbjegava dosadnu, ponavljajuću strukturu ortodoksnog britanskog krimića u kojoj se na početku dogodi zločin, a onda pratite istražni proces kroz točku gledišta središnjeg, istražiteljskog mastermajnda. Tako u „Dark Places“ roman prati paralelno tri vizure: onu Libby Day 2012. i dvoje likova na dan ubojstva 1985., a jedan od njih dvoje je budući osuđeni. U „Nestaloj“, film je strukturiran kao dvoplet u kojem sudbinu osumnjičenog muža prekidaju izvaci dnevnika nestale žene. Orkestriranje perspektiva Flynn omogućava da pripremi obrat i tempira iznenađenje. Kako počivaju na jakom, iznenađujućem obratu, romani Flynn nezgodni su za recenzenta, jer ne smije odati radnju. No, upravo je to očito privuklo najvećeg meštra holivudskog „high concepta“ Davida Finchera („Sedam“, „Igra“) koji po „Nestaloj“ dovršava film s Benom Affleckom i Rosamund Pike.

Bilo bi, međutim, pogrešno Flynn pojmiti kao vještu pripovjednu manipulatoricu koja zna zanatski istesati šokantni obrat. Iako to ona doista zna, njeni su romani kudikamo bolji kao čista literatura, nego kao žanrovski „domaći rad“. Sa stanovišta poetike krimića, Flynnovoj bi se moglo štošta prigovoriti, od nepripremljenih razrješenja do hrapavosti u istrazi. Ali njezini su krimići naprosto su sjajna literatura, opasna, svjetlucava sonda u jezu malih, zagušljivih zajednica, obiteljskih tajni i života koji su pošli krivim putem.