Osam planina
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: talijanski
-
Prijevod: Ana Badurina
-
Broj stranica: 208
-
Datum izdanja: rujan 2018.
-
ISBN: 978-953266993-0
-
Naslov izvornika: Le otto montagne
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada osamljeni šestogodišnjak Pietro prvi put s roditeljima, zaljubljenicima u planinarenje, dođe provesti ljetne praznike u selo Grana u podnožju planine, i ne sluti da će mu planina, kao i njegovim roditeljima, odrediti život. U selu upoznaje pomalo divljega čuvara krava Bruna. Deset će godina svakoga ljeta njih dvojica obilaziti stare napuštene kuće i mlinove, tražiti nove putove i osvajati planinske vrhunce s Pietrovim ocem. U tinejdžerskoj dobi svaki od njih krenut će svojim, dobro utabanim i socijalnim odnosima predodređenim putem. Bruno će ostati na selu, neće se školovati, dok će Pietro prestati dolaziti na planinu, a njegov život postat će tipični život urbanog mladoga čovjeka. Kada Pietru iznenada, od srčanog udara, umre otac, on će se vratiti planini da zajedno s Brunom, starim prijateljem, obnovi kuću koju mu je ostavio otac. Jedan će cijeli život kao u staroj himalajskoj legendi obilaziti osam planina, a drugi će cijeli život provesti na jednoj.
Osam planina meditacija je o prijateljstvu i prirodi, o očevima i sinovima. Osam planina jedinstveni je književni fenomen – Paolo Cognetti u svojoj naoko jednostavnoj priči postavlja najvažnija i najteža pitanja koja muče suvremenog čovjeka. Mistična i filozofična priča o prijateljstvu i prirodi osvojila je čitatelje na više od četrdeset svjetskih jezika i najvažnije nagrade – talijansku Stregu, francuski Prix Médicis, nagradu Engleskog PEN-a i mnoge druge.
“Dojmljiva meditacija o čovjeku u vremenu i prirodi.” – World Literature Today
“Stil pisanja je blistav, ali povrh toga još je nešto: njegova je ljubav prema prirodi neizmjerna, znak da duboke struje teku ispod razvedene površine, vukući čitatelja u vrtlog njegovih osjećaja.” – New York Times Book Review
“Cognetti prikazuje neizmjernu sreću i melankoliju koje obuzimaju čovjeka nakon osvajanja veličanstvenog vrhunca, samo kako bi shvatio koliko majušnu ulogu igramo u panorami života.” – The Observer
“Roman koji se bavi temeljnim pitanjima – prijateljstvom, odnosom među generacijama, upravljanjem vlastitim životom – jednostavnim i preciznim, sugestivnim jezikom.” – Corriere della Sera
“Iznimno razotkrivanje dubokih načina na koje ljudi vole jedni druge.” – Annie Proulx
Cognetti u surovom i mističnom svijetu planinske Italije
Magdalena Blažević, 24Express, 28. 9. 2018.
Roman „Osam planina“ (prev. Ana Badurina) druga je na hrvatski jezik prevedena proza talijanskog pisca Paola Cognettija. U istoj je nakladničkoj kući prije dvije godine objavljen njegov roman “Sofia se uvijek odijeva u crno” koji kroz deset priča iz različitih pripovjedačkih pozicija govori o sazrijevanju junakinje Sofije Muratore te njezinoj transformaciji na putu otkrivanja životnih istina. U središte novog “coming-of-age” romana autor postavlja pripovjedača - dječaka Pietra Guastija.
Polazne Pietrove autorefleksije odvode čitatelja u 1984. godinu, u Italiju, u podnožje Monta Rose, gdje provodi ljetne raspuste sa svojom pomalo disfunkcionalnom obitelji. S mačistički nastrojenim ocem ima težak i kompleksan odnos, a introvertna majka, koja utočište nalazi u vlastitom svijetu knjiga i cvijeća, čini mu se miljama daleka. Suprotstavljaju se dva svijeta – život u gradskom stanu koji za Pietra s jedne strane predstavlja sigurnost, a s druge osamljenost i skučenost te život podno veličanstvenih planinskih vrhova koji u njemu izazivaju nezamislivo strahopoštovanje i otvaraju vrata svijeta o kakvom nije ni sanjao.
Kao opreka Pietru, pripadniku uspavane srednje klase, postavljen je lik dječaka Bruna, jednog od posljednje planinske djece čije je djetinjstvo i školovanje podređeno teškom fizičkom radu. Susret dvaju dječaka posebno će snažno utjecati na Pietra koji će otkriti tajne riječnih brzaca i nestvarno lijepih snježnih predjela. Kroz otkrivanje nepoznatog, gotovo mitskog svijeta i zadovoljenje znatiželje Pietro doživljava polaganu transformaciju duha. Pred očima čitatelja Bruno i Pietro iz dječaštva prelaze u adolescentsku dob razvijajući se u posve različite osobe koje neraskidivo vezuju zajedničke uspomene i ljubav prema planinskom krajoliku. Ta ljubav neće iščeznuti ni kasnije, Bruno će ostati živjeti u planinama, a Pietro će je pak ostvariti kroz stvaranje dokumentaraca na Himalaji. Priča o Brunu vrlo brzo postaje podjednako važna kao i ona o Pietru te će se one u određenim vremenskim intervalima redovito doticati, uvijek na istome mjestu, u seoskom dijelu podnožja Monta Rose.
Cognettijev roman lišen je svakog dijaloga, on kroz suptilne poetske opise nježno i spretno otvara vrata surovog i očaravajućeg svijeta planinske Italije. Odnosi među likovima i njihov odnos prema prirodi izmiču eksplicitnosti te se ostvaruju u širokoj lepezi asocijativnosti. Cognetti piše pitku, prozračnu i nenametljivu prozu oslobođenu pretjerane dramatike i iznenađujućih preokreta. Svoju životnost ostvaruje kroz slikovitost, odnosno stapanje čitatelja s nepoznatim svijetom te razumijevanje jedinstva čovjeka i prirode.
Motiv nedokučivog i nesavladivog provlači se čitavim romanom odnoseći se ne samo na planinske vrhove, nego i na zakutke ljudske duše čijeg postojanja nismo svjesni sve dok ih ne aktivira neka vrsta okidača. Takvo međusobno razotkrivanje stvara čvrstu vezu koja kasnije sasvim mirno upravlja sudbinom onoga koji je okusio surovost krajolika i osjetio tu vrstu uzbuđenja.
Tiha i introspektivna naracija odiše poštovanjem prema svijetu koji je izvan ljudskog dosega, svijetu na čijim se tajnama isplela mreža mitova i legendi. Onima rođenim u takvom okruženju suđena je neraskidiva veza s prirodom i onostranim, a njihove sudbine živa su kronika nasljeđa života planinskih obitelji. Taj motiv povezanosti vrlo je jak te zasjenjuje nedovoljno razrađen težak i kompliciran odnos pripovjedača s ocem. Proza „Osam planina“ puna je tragova nostalgije i romantiziranih momenata. Njome se protežu osjećaji osamljenosti i izoliranosti, susprezanja vlastitih slabosti i prepuštanje nečemu mnogo većem od sebe.
Alpska magija
Dragan Jurak, Novosti, 23. 11. 2018.
Tri, sedam, deset i dvanaest smatraju se brojevima koji označavaju neku cjelinu i savršenstvo. Tri je broj božanstava i obitelji, broj prokreacije kod kojeg iz dva nastaje tri; sedam je dana u tjednu i u sedam je dana stvoren svijet; deset je broj nakon kojeg se svi drugi samo ponavljaju, broj božjih djelovanja, broj prstiju i broj čovjeka; dvanaest je mjeseci, dvanaest je sati na satu, dvanaest je apostola… Paolo Cognettijev roman ‘Osam planina’, upadljivo organiziran u tri dijela i dvanaest poglavlja, nekako je u naslovu uspio čudno promašiti te savršene brojeve. Planine dolaze u obliku broja sedam (sedam je mora, sedam je gora) ili u obliku broja četrnaest (četrnaest je svjetskih vrhova osamtisućnjaka). Kada je planina osam, onda kao da to sugerira neku necjelovitost… ili možda obratno, sklad i ljepotu u ‘krivom’ broju, u promašaju samom.
S naslovnim planinama je simbolički sve u redu, i to još od vremena kada je lord Byron doputovao do Montreuxa da opjeva Chateau de Chillon, Ženevsko jezero i okolne alpske vrhunce. U planine odlazimo da svaki otrov ostavimo iza sebe. Tu je smisao egzistencije. Od Hessea do Seethalera tu zatičemo likove koji mijenjajući daščice na starom drvenom krovu na alpskom zraku pronalaze čistoću novog života. Moglo bi se reći da najljepša od lijepe književnosti odjekuje udarcima čekića koji zabijaju čavle u arišove daščice. Hesse je lupao u švicarskim Alpama, Seethaler u austrijskim, a gromko udaranje odjekuje i talijanskim Dolomitima, gdje ćemo naći Cognettijeve likove pri obnovi zapuštenog planinskog katuna i njegovog daščanog krova.
Kako god bilo, roman je upalio: od naslova pa do zadnjeg retka, od osmice iz himalajske legende o svijetu s osam planina i osam mora do talijanske planine Grenon u njihovom središtu. Roman talijanskog pisca i dokumentarista (Milano, 1978.) čita se, prevodi (do sada na više od četrdeset jezika) i nagrađuje (talijanska Strega, francuski Prix Medicis, nagrada Engleskog PEN-a!). ‘Osam planina’ je priča o odrastanju i prijateljstvu dječaka koji će obilaziti ‘osam planina’ i dječaka koji će život provesti na jednoj. Priča koja je povremeno banalna u svojim planinskim mudrostima, ali i puno češće odlična u svojim opisima obnove planinskog katuna ili – a ovo je najbolje – pokušaju uspostavljanja sirane s dvadeset i osam krava i obitelji s troje članova na dvije tisuće metara nadmorske visine.
Pišući nedavno o Seethalerovom romanu ‘Čitav jedan život’ čudili smo se hvalospjevima koje je pokupio i broju prodanih primjeraka, ali samo načas: brzo smo podlegli ‘alpskom poetskom realizmu’. Ista stvar je i s ‘Osam planina’. Ništa novo, ništa originalno, često na granici banalnosti i kiča, a opet jako i upečatljivo. Ako treba dati neki savjet kako čitati roman, onda je to ovaj: zaboravite himalajske legende i osam planina, ne zamarajte se pitanjem ‘tko je više naučio, onaj tko je obišao osam planina ili onaj tko je život proveo na jednoj’. Osmica je promašaj. Krivi broj. Literarna magija, alpska magija romana, u brojevima je 28, 3, 2000. U kravama, obitelji, nadmorskoj visini. U djevojci koja se kupa u alpskom jezeru i onda trči da povrati cirkulaciju, u žutim maslačcima koje pasu krave, u ljetima koja se provode na zraku i zimama koje se provode u krevetu.
Paolo Cognetti : Osam planina
Petra Miočić, Moderna vremena Info, 25. 1. 2019.
Talijanski pisac Paolo Cognetti (1978.) kao da se, stvarajući svijet s planinom u središtu, nadahnuo sjetnom i zlogukom Lorcinom “Konjikovom pjesmom”. No baš kao što ni Lorcina Cordoba nije samo grad tako niti Cognettijevih “Osam planina” nisu samo uzdignuti dijelovi Zemljine kore viši od 500 metara. Ovo u tri dijela razlomljeno i na dvanaest poglavlja podijeljeno, talijanskom nagradom Strega ovjenčano meditativno putovanje za autora, kao i za njegova glavnog junaka Pietra Guastija predstavlja traganje za dubljim smislom, probijanje kroz najsvakodnevnije, a samim time i najsloženije ljudske odnose od kojih je ispredeno fino tkanje života - one roditelja prema djeci, prvih i pravih prijatelja, pojedinca prema svijetu i istog tog svijeta prema pojedincu. Odnose brižljivo posložene oko planina, ponekad tmastim, tamnim oblacima zakriljenih, ali uvijek prisutnih dovoljno snažno da sve sudionike poput magneta povuku u svoje središte.
Da je Cognetti neupitni stručnjak za romane sazrijevanja dokazao je još 2012. stvorivši Sofiju Muratore, hirovitu, mušičavu i iskričavu djevojku čiju je priču ispričao u nesvakidašnjoj formi koja lagano titra na granici razdvajanja čvrsto zbijenih kratkih priča i labavo povezanog romana. Priču o djevojci prepunoj života čak i u trenucima kad od njega odustaje 2016. je na hrvatskom tržištu, pod naslovom „Sofia se uvijek odijeva u crno“ objavila zaprešićka „Fraktura“ u sjajnom prijevodu Ane Badurine, a nešto više od dvije godine nakon toga, iz iste literarne manufakture stigao je i prijevod Cognettijeva prvog romana u punom smislu te riječi.
Pietro, baš kao i Sofia, na stranicama romana odrasta, sazrijeva...živi. No za razliku od Sofije koja je svojom pričom kao marioneta u trećem licu provedena sigurnom autorovom pripovjedačkom rukom, Pietru Guastiju Cognetti prepušta vodstvo, dopušta mu da svoju priču ispripovijeda sam, u prvom licu, načinom i tempom koji njemu najviše odgovara, potpuno se kao pripovjedač izmičući iz autorskog fokusa.
Kako to? Kao što je i sam izjavio, djevojke poput Sofie Paolo Cognetti nije mogao razumjeti, nije mogao proniknuti u njihovu unutarnju borbu, njihov mu je bijes bio neshvatljiv. Možda si stoga nije mogao dopustiti autorsku slobodu niti luksuz pisanja u prvom licu. S Pietrom je, pak, podijelio mnogo toga. Biografski, obojica su rođena u Milanu i obojica su se, u nekom trenutku svojih života, nazivala redateljima dokumentarnih filmova. Životno, u obojici se u nekom trenutku dogodio rez koji ih je potaknuo da iskustva starih života zamijene novima, ispunjenima nadom i obećanjem. Obojicu je na to potakla trauma. Pietra očeva smrt, Paola osobna kriza uzrokovana onom društvenom, moralnom i financijskom. U obojici je taj rez izazvao duboki rasap između udobnosti života na gradskom asfaltu i slobode boravka na planini. Obojica talijanski dio planinskog masiva Monte Rosa nazivaju „svojim“. S tom razlikom što Cognetti u boravku na planini uživa od prvog trenutka. Pietru je taj osjećaj, unatoč gorućoj roditeljskoj želji da bude na njega prenesen majčinim mlijekom, nametnut.
Pietrovi roditelji, majka rođena u pokrajini Veneto i otac koji je ondje odrastao kao ratno siroče, nisu se isprva zaljubili jedno u drugo. Ne. Njihova su prva ljubav bile planine, veličanstveni Dolomiti. Prva ljubav i, pokazat će se, prvo prokletstvo. U tim će planinama ostati očev najbolji prijatelj i brat njegove majke, a Pietro će imenom cijelog života biti povezan s ujakom kojeg nikada nije poznavao. Je li mu otac to ime nadjenuo kako bi odao počast preminulom prijatelju ili kako bi sebe uvijek držao na oprezu, kao podsjetnik da bar jednog Pietra ne prinese kao žrtvu planini? Možda se baš u tome krije razlog uzmaku što je njegove roditelje, netom prije njegova rođenja, iz sigurnog zagrljaja planinom okružene udoline potjerao na izranjavane milanske ulice. Možda se već tu, i prije Pietrova rođenja, stvorio zametak problematičnog odnosa što će ga, kroz cijelo ovo elegično, u tri dijela razlomljeno, meditativno putovanje, pratiti.
Odnos oca i sina prva je nit u finom tkanju kojim Cognetti, pripovjedački vrlo umješno, ispisuje svoju priču. I nije ju slučajno nazvao „Osam planina“ (Le otto montagne). Naime, prema priči iz nepalske starine, postanak svijeta dogodio se stvaranjem kozmičke planine Sumeru. Nastala iz početnog ništavila, oblikovana vjetrom i pjenom oceana, planina Sumeru zauzela je središnje mjesto u nepalskom razumijevanju svijeta i ondje ostala do današnjeg dana. Oko nje se nalazi osam planina i osam mora koji, kao kotač u neprekinutoj vrtnji, pokreću unutarnji nepalski univerzum. Pietrov je Sumeru, premda si to možda nikad neće priznati, njegov otac, Giovanni. Onaj iz čije sjene želi izaći, čijem se mačističkom autoritetu želi oduprijeti i kojeg, istovremeno, tako silno želi zadiviti.
Dvojaka će potreba posebno do izražaja doći u Pietrovim dječačkim i godinama ranog mladenaštva, za ljeta što će ih s majkom i ocem provoditi u Grani, selu natkrivenom veličanstvenom i prkosnom planinom. U sjeni oca koji, kao i ta planina, prkosan i dalek uvijek ostaje tako sam. Na to ga nagoni ona vrsta nostalgije koja od nostalgičara zahtijeva neprekidno kretanje, putovanje prema vrhu, ispunjenje praznina i potragu bez cilja. Teško je to breme, no možda je poštenije od letargične nostalgije kakvom je zaražena Pietrova majka, a koja od nje stvara u sebe zatvorenu, vanjskom svijetu nedokučivu, pasivnu osobu čeznutljivog pogleda uprtog prema vrhu. Izvan središta roditeljske pažnje postavljeni Pietro u kasnijim će godinama ljeta u Grani pamtiti i kao trenutke ostvarivanja prvog pravog prijateljstva sa seoskim dječakom, svojim vršnjakom Brunom. Premda to tada neće znati prepoznati, bit će to prvi put da kuša osjećaj prave pripadnosti nekoj zajednici, makar i dvočlanoj i za tih će ljeta njih dvojica jedan drugome postati protuteža, uteg čijom zaslugom onaj drugi, ostajući svoj, ne ispada previše iz ravnoteže. Bruno će zatomiti svoju divlju stranu i pomisliti, makar nakratko, kako bi i u gradu mogao živjeti sretno dok će Pietro, svojoj povučenoj šutljivosti unatoč, u Brunovu društvu postati momčić kakvim ga, vjeruje, želi vidjeti njegov otac; hrabar, izravan i, važnije od svega, zaljubljen u planinu. Tim će ga više zaboljeti kratkotrajna izdaja prirode, visinska bolest koja će ga učiniti uljezom u začetku odnosa što će se ispresti između njegova oca i najboljeg prijatelja. Tim će ga više pogoditi spoznaja da je Bruno, a ne on, sin po mjeri njegova oca.
Upravo u tom trokutu maskulativnih odnosa u kojem otac i sin, makar i samo na tren, snažniju vezu uspostavljaju posredstvom trećega, do izražaja dolazi Cognettijeva spisateljska vještina, sposobnost da složene ljudske odnose uhvati u trenutku, raščlani, ali ne i pojednostavi, razbijajući uvriježeno mišljenje kako su najkompleksniji zakutci ljudske unutrašnjosti rezervirani za odnose majki i kćeri. Očevi i sinovi, pokazuje Cognetti, mogu razviti jednako kompetitivne i jednako oštećujuće odnose. Odnose nadvladavanja i potčinjenosti, odnose slijeđenja i slijeđenog, odnose u kojima jedan mora – izgubiti.
Je li izgubio Pietro? Bruno je, neopterećen potrebom da Giovannija impresionira, svakim novim ljetom, svakom novom potrebom za penjanjem na planinu, za dosezanjem novog vrhunca činio upravo to. Pietro se, ako ne poražen, a ono barem obezvoljen, udaljio od podjarmljivačkog odnosa što ga je s ocem izgradio prepuštajući se višegodišnjem lutanju koje će svoj svršetak (ili bar početak nove etape) doživjeti tek po očevoj smrti. Nezadovoljan sačuvanom očevom slikom, Pietro s ocem kao planinom u središtu započinje put kojim će očevi planinarski putevi postati i njegovi. Premda si to i neće htjeti priznati.
Zanimljivo je to, podcrtava autor u više navrata ne uzburkavajući tok svoga romana, koliko su zapravo dvojica muškaraca, otac i sin, bili slični. I s kolikim su žarom tu sličnost poništavali. Obojica poput endemskog bilja istrgnuti od svog staništa, prisiljeni živjeti u vječnoj potrazi za samim sobom, vječno na stazi bez pronalaska smirenja. Poznavali su ih drugi, donekle. Za većinu su, pa i jedan za drugoga (možda i za sebe same) ostali „Onaj Drugi“.
I tko je, na koncu, osoba koja je otišla, zapitao se Pietro shvativši kako je samo Bruno upoznao onu nježniju, osjetljiviju stranu njegova oca, stranu sakrivenu snježnim nanosima i mnogim lavinama, stranu kakva se nalazi u srcu svake planine? Isto će si pitanje postaviti i kada ga, u želji da nadvlada, planinu ili sebe sama, u njezinu podnožju ostavi i Bruno. U činu ultimativne izdaje jer njih su dvojica zrcalni odraz onog drugog i jedan bez drugog, kao teža bez protuteže, nisu potpuni.
Jednom je, govoreći o samoubojstvu, Paolo Cognetti izjavio kako na njega gleda kao na bijeg, kao na ultimativni čin slobode i, paradoksalno, čin prepun života. Ta se „prpošnost samoubojstva“ očituje u Sofiji koja se tom mišlju poigrava, istovremeno njome dodajući boju svome životu. U „Osam planina“ on, pak, poprima najtamnije nijanse jer, u trenutku kad nedorečen svršetak i tu mogućnost ostvari otvorenom, dvojica su muškaraca od života već toliko pobjegla da izvršenje čina i ne donosi preveliku promjenu.
„I je li naučio više tko je obišao svih osam planina ili tko je dospio na vrh planine Sumeru“, zapitao se na kraju priče stari Nepalac. „Nitko“, kao da mu odgovara Cognetti. Jer ova priča čija se izvorna talijanska jednostavnost, pjevnost i bravuroznost može osjetiti na svakoj stranici, dijelom maskulina inačica „Genijalne prijateljice“ s vrlo pomnjivim raslojavanjem složenog muškog prijateljstva, neprekidna je vrtnja i neprekidna potraga. I svaki korak bliže središtu protagonista od tog istog središta i udaljava postavljajući pitanje – nalazi li se moje središte u meni samome ili u nečemu što me neodoljivom privlačnošću k sebi vuče?
-
Margareta Medjurečan: Šetnja romanom kao udisanje svježega proljetnog zraka
Nastavlja se Frakturin Dekameron, koji sadržava desetpriča o knjigama što će ih u narednim danima ispripovijedati gospe i mladići iz vaše Frakture:
SEDMA PRIČA O KNJIZIPaolo Cognetti, Osam planina
O knjizi piše naša lektorica Margareta Medjurečan.
Slične knjige
-
-
-
-
Osmijeh kozletaSpecial cijena 21,59 € Redovna cijena 23,99 € -
Svjetovima dalekoSpecial cijena 20,69 € Redovna cijena 22,99 € -
U sjeni fantomaSpecial cijena 20,69 € Redovna cijena 22,99 € -
Obiteljski rječnikSpecial cijena 20,00 € Redovna cijena 22,99 € -
-
Gledajte kako plešemoSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 €