Opasna partija

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Dražen Čulić

  • Broj stranica: 272

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266141-5

  • Naslov izvornika: Zugzwang

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 375 g

Godine 1914., u jeku političkih previranja koja prethode slomu Ruskoga Carstva, jednoga olujnoga proljetnog dana u Sankt Peterburgu naočigled zapanjene gomile ubijen je poznati novinski urednik. Istraga dovodi policiju u ordinaciju čuvenog psihoanalitičara Otta Spethmanna, koji i ne sluti da bi mogao biti povezan s tim zločinom. Dok se u zamršeno klupko polako ali sigurno zapleće i psihoanalitičareva svojeglava kćerka, njegovu pozornost zaokuplja dvoje novih pacijenata: ljepotica iz visokog društva koju muče noćne more i šahovski genij koji je na rubu potpunoga živčanog sloma uoči najvažnijeg turnira u svojoj karijeri. Gradom se šire glasine i strah, a Spethmann nad svojom šahovskom pločom, tijekom duge i neizvjesne partije s narcisoidnim violinističkim virtuozom - pokušava pronaći izlaz. Opasna partija Ronana Bennetta napeti je povijesni triler koji govori o tome kako se postaviti u razdoblju obilježenom diktaturom i nepravdom.

Zapanjujuća priča o političkoj prevrtljivosti i spletkama. Bennett se nevjerojatno približio Grahamu Greeneu – iskreno razmatra ljudsku prirodu i otkriva njezine neslućene dubine.
The Independent

Primamljivo je staviti Opasnu partiju uz bok knjigama kao što su Zima u Madridu Christophera Johna Sansoma i Sjena vjetra Carlosa Ruiza Zafóna. No ono po čemu Opasna partija nadmašuje spomenuta djela jest kompleksnost. To se ne odnosi samo na zaplet i obrate, već i na autorovo razumijevanje psihologije. Šah i identitet nisu samo u službi priče, nego joj daju dubinu i vrijednost.
The Observer

Opasna partija stilski je dotjeran književni triler o šahu, psihoanalizi, zavjerama, povijesti, tajnama, ljubavi – i mnogočemu drugom.
The Times

Povijesni elementi ovoga romana i njegov kriminalistički zaplet imaju suvremene odjeke, a njegov je kontekst uvod u ozbiljnu raspravu o politici i moralu. Jedno od pitanja koje postavlja jest kako se postaviti u razdoblju obilježenu diktaturom i nepravdom. Opasna partija istodobno je zabavno i ozbiljno književno djelo.
Times Literary Supplement

11.2.2011.

Vrsni stilist koji pisanjem podsjeća na Tolstoja, a njegov policijski inspektor na modernog Levina

najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 30.01.2011.

Za “Opasnu partiju”, povijesni triler kako ga je okarakterizirao njegov hrvatski nakladnik Fraktura, odmah je bilo jasno da je sjajno napisana. Priča o psihoanalitičaru Ottu Spethmannu i njegovoj svojeglavoj kćeri Katarini koji se u Sankt Peterburgu 1914., u jeku političkih previranja koja prethode slomu Ruskoga Carstva, nađu upetljani u okrutno ubojstvo poznatog novinskog urednika te sukoba boljševika, terorista i tajne službe, od početka glatko teče. Autor Ronan Bennett vrsni je stilist. Možda se, kako piše britanski The Observer, doista može staviti uz bok “Sjeni vjetra” Carlosa Ruiza Zafóna, jer je Bennett, kao i Zafón, u današnje doba rijedak primjer majstorskog pripovjedača. Dok se Sankt Peterburgom šire glasine i strah, potaknuti diktaturom i općom nepravdom, dok se sredovječni Spethmann, koji se oprostio od ljubavi i muškosti nakon smrti supruge, upoznaje sa svojim novim pacijentima - ljepoticom iz visokog društva koju muče noćne more i šahovskim genijem koji je na rubu potpunoga živčanog sloma uoči najvažnijeg turnira u svojoj karijeri – pripovijedanje plete živu sliku koja čitatelja sve više usisava. Spethmann je živ, kao da kroči pored vas i jungovski prati vaše reakcije, tajanstvena Katarina je tu negdje sa strane, oprezna da ne otkrije previše, briljantan lik policajca Mintimera koji istražuje ubojstva (jer se u međuvremenu dogodilo još jedno) naizmjence iritira i zastrašuje, a onda sve više intrigira. Ne znam točno kada, ali u jednom trenutku stilistička asocijacija je postala jasna; kao da je u Bennetta ušao sam Lav Tolstoj osobno. Naoko je to nepravedna usporedba – jer Bennett je Bennett, a Tolstoj je Tolstoj, no Tolstoj je Tolstoj ne samo zato što je otac suvremenog romana, nego i stoga što su njegovi likovi izvanredno psihološki portretirani. Levinova metafizička potraga u “Ratu i miru” učinila ga je, za mene, jednim od najblistavijih književnih likova ikad, a iritantno-intrigantni Mintimer mogao bi možda biti Levinova reinkarnacija koja je potragu za dušom i smislom u Napoleonovo doba zamijenila potragom za pravdom u predboljševičko vrijeme. Iznenađenje je bilo tim veće kad sam otkrila da Ronan Bennett nema ama baš nikakve veze s Rusijom, osim ako se kao veza ne računa da je studirao povijest. Bennett je, naime, Irac, koji danas živi u Londonu s partnericom Georginom Henry, inače pomoćnicom urednika The Guardiana, čije se nedjeljno izdanje zove Observer. Iako je Bennett sjajan stilist, a roman pravi “page turner”, trebalo mi je par tjedana da sjednem i napišem ovu recenziju. Razočarao me kraj pa je ta kombinacija divljenja i osjećaja čitalačke uskraćenosti stvorila za mene netipičnu blokadu. Neću, naravno, otkriti kakav je, ali nakon silnog uzbuđenja, puno toga ostaje visjeti u zraku. Što je točno ljepotica iz visokog društva učinila da je muče noćne more? Iako se većina njezine digresije fino rasplete, na ključno pitanje ne dobivamo odgovor. Doduše, mogli bismo ga možda naslutiti... Potom, kakva je sudbina Mintimera? Što će se dalje dogoditi sa carskom Rusijom svi znamo, ali bila bi prava poslastica vidjeti kako će se naši junaci snaći kad car Nikola II. abdicira, a onda, zajedno sa svim članovima obitelji, bude i pogubljen u Carskom Selu. Taj labavi kraj – zbog kojeg mi zapravo cijeli roman više nalikuje dobro strukturiranoj i napetoj sekvenci, nego dovršenom djelu – mučio me u jasnom određivanju toga što mislim o knjizi. Točka preokreta bila je Bennettova, u Hrvatskoj, nepoznata mladenačka priča. Ona mi je dala kontekst i romana i autora, a kontekst mi je, na kraju, oblikovao rasuto razmišljanje (i mišljenje). Ronan Bennett je, naime, kao 18-godišnjak nepravedno osuđen za ubojstvo policajca u Sjevernoj Irskoj i 18 je mjeseci proveo u političkom zatvoru Long Kesh. Mnogo je puta ispričao svoju priču o zatvoru i danas je uglavnom više ne priča (jer se ne uspijeva više pritom dovoljno razbjesniti, kaže u jednom intervjuu). Presuda je odbačena nakon žalbe 1975. i pušten je na slobodu. Tri godine kasnije u Londonu je opet uhićen, ovaj put pod optužbom da je planirao bombaški napad. Još je 16 mjeseci proveo u zatvoru dok je čekao suđenje. Branio se sam i oslobođen je 1979. godine. Je li bio nevin ili kriv, teško je procijeniti, iako on, naravno, tvrdi da je u oba slučaja bio nevin. Mnogi su ljudi tada, u Irskoj, bili uhićeni, a da nikad ni za što nisu bili optuženi, objašnjava. Britanci su donijeli zakon koji im je omogućavao da uhićuju Irce, a da godinama ne dođe do suđenja, dodaje. Boravak u zatvoru u Irskoj nije mu bio traumatičan, jer je često nalikovao obiteljskom okupljanju; većinu zatvorenika poznavao je iz svoje ulice ili škole. Ipak, dok je bio u Long Keshu dogodilo mu se nešto što će zauvijek obilježiti njegov život. Stariji zatvorenik rekao mu je kako čitanje romana nije ništa drugo nego “buržoaska besmislica” i kako je bitna jedino direktna akcija. Deset godina Ronan nije pročitao ništa fikcionalno; čitao je samo povijesne knjige, sve dok nije shvatio da pisanje romana nije samo nešto što ga veoma privlači, nego mu omogućuje i da politički djeluje. Pozornost javnosti privukao je tek svojim trećim romanom, “Katastrofičar”, a ovaj mu je peti. “Opasna partija” u originalu nosi naziv “Zugzwang”, što je šahovski termin koji dolazi od njemačke riječi “zug” (potez) i “zwang” (prisila), a označava očajničku poziciju igrača koji, bez obzira na potez koji odigra, samo pogoršava svoju situaciju. Ime “Opasna partija” odlična je igra riječi – ne samo zato što se radnja najvećim dijelom odigrava oko jedne partije šaha i jednog šahista, koji je također i Spethmannov pacijent, nego i stoga što asocira na “partiju” koja će se začeti u carskoj, a razmahati u boljševičkoj Rusiji. Za one koji se razumiju u šah i igraju ga, bez sumnje će biti zanimljivo što partija koja se igra u romanu ima sličnosti sa susretom King-Sokolov na prvenstvu Švicarske 2000. godine. Originalno, “Zugzwang” je objavljivan iz tjedna u tjedan u Observeru (uz ilustracije britanskog umjetnika Marca Quinna), a Bennett ga je pisao na tjednoj bazi, što je značilo da je novi nastavak često stizao u posljednji trenutak. Možda to može objasniti što je kraj takav kakav jest; tko zna je li i sam Bennett, kad je tek počeo pisati, znao što će prirediti svojim junacima do kraja.

20.4.2011.

Dao sam političkom trileru šahovski ključ

Vjesnik, Ines Kotarac, 19.04.2011.

Želio sam čitateljima dati priču koja je uzbudljiva i napeta, ali istodobno ih nagnati na razmišljanje o njima samima i društvu u kojem žive. Naravno, ne morate uloviti tu poveznicu da biste uživali u priči, ali ona je ondje, kaže Ronan Bennett Irski prozaist i scenarist Ronan Bennett doletio je iz Londona u Zagreb i Rijeku kako bi predstavio svoj roman »Opasna partija« (u nakladi Frakture). Iako mu je ovo peti roman, prvi je koji je preveden na hrvatski jezik. Bennett je rođen je 1956. u Belfastu, a jedan dio njegove biografije zvuči gotovo nestvarno. U mladosti je bio politički aktivist, te je oko dvije godine proveo iza rešetaka. Poslije je završio studij povijesti na londonskom King’s Collegeu, radio godinu dana kao znanstveni novak i na koncu se u potpunosti posvetio pisanju. Osim romana, poznat je i kao pisac filmskih i televizijskih scenarija, od kojih je vjerojatno najpoznatiji »The Hamburg Cell«, o skupini terorista koja je organizirala napad 9. rujna. Politički triler »Opasna partija« britanska je publika tijekom 2006. godine mogla pratiti u nastavcima u nedjeljnom izdanju »Observera«. S Bennettom smo porazgovarali o šahu, povijesti i pisanju.Jedina Vaša knjiga koja je na hrvatski jezik prevedena je »Opasna partija«. O čemu je riječ? - To je politički triler, no unutra se bavim još nekim svojim opsesijama kao što su šah, psihoanaliza te, naravno, politika. Trudim se povijesne teme obraditi zanimljivo, a ne da ispadne da poviješću nekoga nešto pokušavam podučiti. Radnja je smještena u 1914. godinu u Sankt Peterburg. No, valja naglasiti da povijesti u svojim romanima nastojim povezati sa suvremenošću.I koja je poveznica toga romana sa suvremenošću ? - Židovi su u onodobnoj Rusiji smatrani neprijateljima, te su im neprestano postavljana pitanja o tome zašto se nisu asimilirali, zašto nisu dio ruskoga društva, zašto su različiti. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali na Zapadu, posebice nakon 9. rujna, ista pitanja bivaju postavljena muslimanima. Želio sam čitateljima dati priču koja je uzbudljiva i napeta, ali istodobno ih nagnati na razmišljanje o njima samima i društvu u kojem žive. Naravno, ne morate uloviti tu poveznicu da biste uživali u priči, ali ona je ondje.Možete li pronaći neke sličnosti između igranja šaha i pripovijedanja, odnosno stvaranja priča? - Da, zasigurno, posebice kada imate zamršen zaplet kakav imamo u »Opasnoj partiji«. Raniji romani su mi puno jednostavniji od njega. Kad igrate šah, morate razmišljati o posljedicama svakoga svog poteza. Jednako kao u razvijanju priče, morate raditi izbore, a ako izaberete neki postupak lika, to određuje uvelike u kojem će se smjeru razvijati priča. O tome treba razmišljati od prvoga do posljednjeg poteza. Trenutno radim na jednom filmskom scenariju koji je kompliciran suvremeni politički triler i još mi je šah u glavi. Kako biste kontrolirali partiju šaha, morate znati sve svoje mogućnosti i znati što će se dogoditi nakon što povučete određeni potez. Sve morate cijelo vrijeme držati u glavi.Na kraju romana nalazi se oduža lista izvora koje ste konzultirali pri pisanju »Opasne partije«, bilo da se bave židovsko-poljskim temama ili razdobljem carske Rusije. Na koji se način odnosite prema povijesnim činjenicama? - Ja sam po zanimanju povjesničar. Najuzbudljivija faza svakoga mog projekta je kada odaberem temu o kojoj želim pisati i kada se bacim na čitanje i istraživanje. Kao pisac fikcije morate dobro poznavati materijal o kojem pišete, no ne dopustiti da vas on zadrži jer ćete dobiti plitku i nemaštovitu priču. Morate moći uvući čitatelja u svoju priču, a da biste to napravili, ne možete se osloniti na suhu povijest. Kao pisac povijesne fikcije morate odabrati između toga da budete istiniti i vjerni povijesti ili da na prvo mjesto stavite svoju priču, te da povijesne činjenice ponekad i iskrivite. Ja se uvijek osjećam slobodno da napravim ovo drugo.Roman ste ponajprije objavljivali u dijelovima u nedjeljnom »Observeru«. Je li tjedni ritam objavljivanja romana diktirao i tempo pripovijedanja i uvjetovao da poglavlja završavaju kada je najuzbudljivije? - Da, naravno. Trudio sam se poglavlja završiti napeto, tako da čitatelji željno očekuju nastavak. No, veći je problem bio što nisam mogao mijenjati i prerađivati ništa od onoga što bi izašlo. Negdje pred kraj izgubio sam nadzor nad materijalom i završetak je bio napravljen na brzinu i nije bio dobar. Prije ukoričenja knjige sam uvelike promijenio zadnju trećinu romana.Biste li rekli da je povijest učiteljica života, kako to lijepo kaže jedna latinska poslovica? - Potpuno sam fasciniran poviješću i mogu reći da p sve što se događa danas, već se nekad dogodilo. Ako nas povijest poučava, onda smo mi jako loši učenici jer kao da neprestano ponavljamo iste pogreške.Što držite da je najvažnije za dobru priču? - Smatram da su najvažniji likovi. Ako lik ne privuče čitateljevu pažnju, ako mu nije zanimljiv, onda ništa drugo neće pomoći. Zato i ja ponajprije biram likove, a glavni lik mora biti netko koga će razumjeti, s kim mogu suosjećati i za koga žele da preživi. Sve ostalo u pripovijedanju mi se čini kao puno lakši posao.Za Vas tvrde da ste izvrstan stilist. Ne biste li rekli da je jezik jednako važan segment? - Cijelo vrijeme dok sjedim u kafiću ili stojim na ulici, slušam kako ljudi govore. Postoji određen broj pisaca koji sjede i pišu zatvoreni u svoja četiri zida zaboravljajući pri tom da trebaju komunicirati sa svijetom i ljudima. Radio sam nedavno scenarij za televizijsku dramu o mladim crncima, petnaestogodišnjim dilerima, kakvi se mogu vidjeti u mom dijelu grada, istočnom Londonu. No, nisam znao kako oni govore, te sam im prišao i pitao ih da li ih smijem snimati. Dopustili su. Saznao sam da se pozdravljaju s »wagwan«, što je jamajčanski izraz koji znači »što se radi?« Kada sam pisao knjigu čija je radnja bila smještena u 17. stoljeće, upotrijebio sam oblik engleskog jezika kakav se govorio u tom razdoblju. Bio sam potpuno oduševljen bogatstvom i ljepotom tih izraza, toga jezika. Šah kao predstava, opera ili romanSir Arthur Conan Doyle, čovjek koji je izmislio Sherlocka Holmesa, kazao je da ni u deset ubojstava nema toliko zagonetki koliko ih ima u jednoj partiji šaha. Možete li to komentirati? - Smatram da je potpuno u pravu. Igram šah, ali nisam baš među najboljim igračima. Vozeći se avionom na putu ovamo do mene je sjedio čovjek koji mi je preko ramena pogledavao zaslon I-pada na kojem sam igrao partiju šaha. Trudio se ostati nezamjetan, no kada sam pomakao figuru konja, samo je otpuhnuo. Imamo tu situaciju s dva nepoznata čovjeka koja sasvim slučajno sjede u avionu jedan do drugoga i razumiju zagonetnost i uzbuđenje koje šah donosi. Za mene gledati partije velikih majstora šaha donosi jednak užitak kao gledanje kazališnog komada, slušanje opere ili čitanje romana.

20.4.2011.

Irski književnik Ronan Bennet gostovao u Rijeci

Novi list, Kim Cuculić, 19.04.2011.

Nikad ne pišem roman s idejom da bi on mogao prerasti u scenarij, i obratno. Dok pišem roman, pridajem pažnju svakoj riječi, a u scenarijima su mi važniji dijalozi. U romanu opisni dijelovi moraju biti što životniji, dok je u scenariju za to dovoljan jedan redak Prvo predstavljanje irskog pisca Ronana Bennetta u Hrvatskoj održano je u Rijeci, u sklopu tribine »Razotkrivanje«. Susret je zatim upriličen i u Zagrebu, u organizaciji »Frakture« i British Councila. Riječko predstavljanje održano je u knjižari »Filodrammatica«, a s Ronanom Bennettom o njegovu književnom radu, scenarijima za BBC, političkom angažmanu, zatvorskim godinama, Irskoj i drugim temama razgovarao je Seid Serdarević. Za konsekutivni prijevod bila je zadužena Daniela Uravić. Tijekom 1970-ih godina, kad je imao osamnaest godina, Bennett je uhićen i neko je vrijeme proveo u britanskom zatvoru, što je i evocirao na početku razgovora. – Te godine bile su za mene formativne u životnom smislu, a oblikovale su me i kao pisca. Početkom sedamdesetih godina u Sjevernoj Irskoj došlo je do konflikta između socijalno i politički ugrožene katoličke manjine i protestantske većine. Potlačena katolička manjina niz godina trpjela je diskriminaciju, a otvorene zamjerke dovele su do sukoba. Krenule su demonstracije kojima su se tražila građanska prava, što je preraslo u nasilje. Vjerujem da je takva situacija poznata i vama u Hrvatskoj. Došlo je do brojnih uhićenja. Uhitili su me, što je za mene bilo neobično životno iskustvo, međutim u to vrijeme hapšenja su postala nešto uobičajeno. U zatvoru su nam britanski vojnici dopuštali da igramo šah i nogomet, da vodimo beskrajne rasprave o umjetnosti, književnosti i povijesti. Sve u svemu, nije to bilo neugodno iskustvo, jedino ako se izuzme nedostatak žena – osvrnuo se Bennett. Nadahnuće u povijesnim temama Njegov roman »Opasna partija« odvija se 1914. godine, u jeku političkih previranja koja prethode slomu Ruskoga Carstva. Zaplet počinje u trenutku kad je u Sankt Peterburgu naočigled zapanjene gomile ubijen poznati novinski urednik. Istraga dovodi policiju u ordinaciju čuvenog psihoanalitičara Otta Spethmanna, koji i ne sluti da bi mogao biti povezan s tim zločinom... Na pitanje zašto pronalazi inspiraciju u povijesnim temama, irski je književnik odgovorio: – U zatvoru mi je bilo teško čitati romane koji govore o temama kao što su ljubav i smrt. To baš ne dodiruje ljude koji prolaze kroz ratnu situaciju. Odustao sam od čitanja fikcije, jer sam to smatrao gubitkom vremena. Godinama nisam čitao fikciju, a onda sam je ponovno otkrio. Kad sam se odlučio na pisanje fikcionalnih djela, želio sam pisati o temama koje se bave pitanjem života i smrti, ali i progovoriti o svijetu u kojemu živimo. Rusiju 1914. mogao sam povezati sa svojim osobnim iskustvom. U Sankt Peterburgu u to se vrijeme, uoči Prvog svjetskog rata, u zraku osjećala revolucija, a carističkom je društvu prijetio raspad. Privukla me ta povijesna drama, kroz koju sam mogao progovoriti i o suvremenosti. Pored toga bio mi je zanimljiv i element koji se odvaja od zajednice. U ondašnjoj Rusiji to su bili Židovi kao manjina, a nakon 11. rujna to su u Velikoj Britaniji bili muslimani. Tada su se iznova javila pitanja poput – zašto oni nisu više poput nas i zašto su tako različiti? Glavni lik mog romana židovski je psihoanalitičar koji ne želi imati ništa s politikom i svojim naslijeđem. On želi živjeti u miru. To je bio njegov odgovor na kriznu situaciju. Uvijek me zanimaju dileme i unutarnja previranja likova o kojima pišem – kazao je autor. Budući da i danas živimo u turbulentnim vremenima, Ronan Bennett izrazio je nadu da možemo promijeniti svijet, jer on danas većini ne pruža ono što bi mogao pružiti. Struktura šaha – Ukoliko se to može postići bez nasilja, tim bolje. Pokazalo se, naime, da nasilje na negativan način oblikuje društvo koje se želi stvoriti nakon revolucije. U Velikoj Britaniji sada se događa napad na najranjivije segmente društva. Zato i sâm demonstriram te potičem druge da to čine. Naslov romana »Opasna partija« u originalu je »Zugzwang«, što je termin preuzet iz šaha. Bennettov roman u svojoj strukturi sadrži šah, a ovaj pisac ima i vlastitu šahovsku kolumnu. – Šah je predivna igra, koja u meni izaziva isti osjećaj kao dobra predstava, roman, film ili glazba. Šah u sebi ima napetost i dinamičnost. U romanu postoji lik koji je napravljen po uzoru na tragičnu figuru šahovskog genija Akibe Rubinsteina, koji je bio patološki sramežljiv i nije mogao gledati ljudima u oči. Kad bi povukao potez, znao se negdje sakriti dok njegov protivnik ne odgovori... Ronan Bennett uspješan je i kao pisac filmskih i televizijskih scenarija. Između ostalog, napisao je scenarij za film o gangsteru Johnu Dillingeru »Gangsteri« (Public enemies) redatelja Michaela Manna, u kojemu glume Christian Bale, Johnny Depp i James Russo. – Nikad ne pišem roman s idejom da bi on mogao prerasti u scenarij, i obratno. Dok pišem roman, pridajem pažnju svakoj riječi, a u scenarijima su mi važniji dijalozi. U romanu opisni dijelovi moraju biti što životniji, dok je u scenariju za to dovoljan jedan redak. Volim pisati scenarije, ali su romani moj pravi dom – rekao je Bennett, koji za BBC potpisuje seriju kratkih filmova »10 Days to War« o invaziji na Irak. Djeca u zatvoru U ovom trenutku Bennett radi na dva filma – prvi je o crnoj djeci iz Istočnog Londona koja prodaju drogu na ulici, a drugi je politički triler o zavjeri. Ronan Bennett piše knjigu koja je inspirirana novinskim člankom o petnaestogodišnjem dječaku koji je uhićen zbog sitnog prekršaja i koji se nakon deset dana provedenih u zatvoru objesio. – Moj je stav da djeca ne spadaju u zatvor, a Engleska je zemlja u kojoj je zatvoreno više djece nego igdje drugdje. O slučaju zatočenog dječaka razgovarao sam s njegovom obitelji, doktorima, socijalnim radnicima, i svi oni rekli su sucu da će se mentalno nestabilni dječak ubiti. Unatoč tome sudac je, misleći da čini dobro, ipak dječaka poslao u zatvor. Mislim da je to odličan materijal za knjigu. U razgovoru se pisac osvrnuo i na današnju situaciju u Sjevernoj Irskoj i Velikoj Britaniji – U Britaniji su bankari prouzročili veliku financijsku krizu. Vlada je odlučila spasiti bankare, a to sada plaćamo svi, naročito mladi. Oni su najveće žrtve krize, nemaju posla i demonstriraju. U Londonu živim već trideset godina, ali redovito odlazim u Sjevernu Irsku. Kad je početkom 1990-ih počeo mirovni proces, ljudi su mislili da se taj sukob nikad neće riješiti. Tada sam u svojim člancima tvrdio suprotno i bilo ih je teško objavljivati. Rat je završio, ali nije nađeno idealno rješenje. Više je riječ o kompromisu prema tržišno-kapitalističkom sistemu. Specifični problemi su riješeni, ali gospodarski i socijalni nisu – smatra Bennett. Bilo je zanimljivo čuti i odgovor na pitanje iz publike zašto u sjevernoirskoj književnosti prevladava žanr trilera. – Razlog bi mogao biti taj što su ljudi odrastali u atmosferi građanskog rata, nasilnih smrti i zatvaranja, a tu je i pitanje vlasništva nad zemljom koje se povlači stoljećima. Ljudi su, dakle, živjeli svoje osobne trilere, pa je zato možda triler postao toliko zastupljen. Ali ima i onih koji pišu komično ili o ljubavi, te na taj način izražavaju taj bizarni svijet. kraj teksta

20.4.2011.

Razotkrivanje: Korisno sam proveo godine u zatvoru

tportal, S.F., 20.04.2011.

Književnik i povjesničar Ronan Bennett, rođen 1956. u Belfastu, tribinu je započeo pričom o jednome od najtraumatičnijih i najzanimljivijih razdoblja svoga života, pričom o boravku u zatvoru, tijekom mladosti. U zatvor je dospio zbog političkog aktivizma, no istaknuo je, kako paradoksalno sedamdesetih godina prošloga stoljeća to nije bilo nikakvo čudno u njegovoj domovini Irskoj. 'Nije bilo ništa abnormalno u to doba završiti u zatvoru i tamo su završili mnogi mladići', rekao je Bennett. 'Iako je zatvor izgledom podsjećao na logore 2. svjetskog rata, unutar njega bilo je dovoljno slobode', kazao je dodavši da se tog iskustva ne sjeća s žaljenjem, već smatra da je dobro potrošio to vrijeme jer je mnogo čitao i učio. Iskustvo u zatvoru opisuje poslovicom: 'Dijete je otac čovjeka', misleći da ga je upravo to razdoblje bitno odredilo i formiralo u osobu kakva je danas. Zanimljivo je, s obzirom na njegovo današnje zanimanje, da je u tom razdoblju potpuno besmislenom smatrao fikciju te gotovo jedno desetljeće nije čitao takva književna djela. To se kasnije promijenilo te je i sam počeo pisati. A pisati je počeo kako bi prenio poruku, najčešće povezanu s nekim povijesnim događajem. Uvidio je, kaže, i da poruku bez dodatne priče može prenijeti samo poštar i da ne može postojati samo tema odnosno samo ideja. Ronan Bennett pažnju javnosti osvojio je već prvim svojim romanom pod nazivom 'Drugi zatvor', a pozornost šire svjetske javnosti romanom 'Katastrofičar'. U Zagrebu je predstavio roman 'Opasna partija' napeti povijesni triler u centru kojega su psihoanalitičar Otto Spethmann i njegova svojeglava kćerka. Oduvijek ga je zanimala psihoanaliza, a njegov je glavni lik osoba nemirne nutrine, koja ne zna jasno koji su mu ciljevi. Bennett smatra da su odlučni likovi koji jasno znaju što žele, literarno nezanimljivi. U romanu, mjesto odnosa otac - sin, često obrađenog u književnosti, on obrađuje odnos na relaciji otac i kći. Tome je razlog to što je i sam otac kćerke, koja iako je tek osnovnoškolka, ima brojne osobine njegova lika, među ostalim svojeglavost i samostalnost. Na kraju predstavljanja Bennett je poželio da njegov roman inspirira ljude, kao što su i njega samoga inspirirala brojna književna djela.

21.4.2011.

Pisanje romana puno je osobnije od pisanja filmskih scenarija

Večernji list, Denis Derk, 20.04.2011.

Zaprešićka Fraktura, nakon Amosa Oza, u Hrvatsku je dovela još jednog intrigantnog pisca, irskog prozaika i scenarista Ronana Bennetta. Bennett je predstavio svoj povijesni roman “Opasna partija” smješten u carsku Rusiju - Pisati romane i filmske scenarije nikako nije isto. Roman je puno osobniji - rekao je na susretu s hrvatskom publikom u kinu Europa irski prozaist i scenarist Ronan Bennett koji na poziv Frakture u Hrvatskoj predstavlja povijesni triler “Opasna partija”. - Kada je u Hollywoodu sniman film “Gangsteri” po mom scenariju, na snimanje je dolazio Johnny Depp koji je prekrasan čovjek, ali i zvijezda. Imao je brojne pomoćnike i dočekivali su ga obožavatelji s kojima se slikao. To mi je bilo zanimljivo iskustvo, ali to je neki drugi svijet. Više me zanima scenaristička suradnja s televizijom i niskobudžetni filmovi. Ponosan sam na “Hamburšku ćeliju”. No, kada napišete knjigu, ako ste je dobro napisali, ona će biti dobra i nitko joj to ne može oduzeti. Kod scenarija je drugačije. Možete napisati odličan scenarij, imati odličnog redatelja, odlične glumce, sjajnu produkciju, ali iz nekog razloga zvjezdana prašina neće pasti na vaš projekt. To je tužan trenutak koji vam se ne može desiti s knjigom - kaže Bennett. Za roman “Opasna partija”, koji je na hrvatski preveo Dražen Čulić, Bennett kaže da bi mogao poslužiti za snimanje filma, ali da on nikako ne bi htio pisati scenarij. - Neka netko drugi napiše odličan scenarij. Ja sam sada opterećen mislima o novoj knjizi. Puno razmišljam o djetinjstvu potaknut viješću da je jedan četrnaestogodišnjak u Velikoj Britaniji, koji je bio u zatvoru, počinio samoubojstvo. Razgovarao sam s njegovom majkom, obitelji, proučavam spise i shvatio da Britanija ima najviše djece po zatvorima. A djeci nikako nije mjesto u zatvorima. Onda me zatekla vijest da su stražari u britanskom zatvoru ubili još jednog četrnaestogodišnjaka jer nije htio oprati suđe u kuhinji... O tome želim pisati - objašnjava Bennett koji piše i šahovske kolumne pa je u “Opasnoj partiji”, tj. “Zugzwangu” sve podređeno šahu. - Volim pisati o onome što me fascinira, a šah mi je izazovan i pustolovan. Partija šaha za mene je umjetničko djelo. Kada sam prije trideset godina bio u britanskom zatvoru, odvjetnik mi je donio knjigu o šahu s biografijama poznatih majstora. Među njima je bio i Akiba Rubinstein, velemajstor koji je govorio samo jidiš i bio jako sramežljiv. On mi je poslužio za osmišljavanje jednog lika u “Opasnoj partiji” u kojoj je glavni lik psihoanalitičar - kaže Bennett koji je roman u originalu nazvao “Zugang” (na hrvatskom iznudica), što u šahovskoj terminologiji znači obavezu na pokretanje. - Nisam uspio da knjiga doslovno prati tijek partije šaha - priznaje Bennett, no njegov glavni junak iz carske Rusije mora vući poteze koji ga vuku u propast. Rođen u Belfastu 1956. godine, Bennett, po majci katolik,a po ocu protestant, u sedamdesetima završava u britanskom zatvoru zbog opće pobune u sjevernoj Irskoj. - To je bio logor, poput onih logora u Drugom svjetskom ratu, ali i uzbudljivo iskustvo, premda smo živjeli bez žena. Tada sam prestao čitati fikciju i deset godina čitao sam samo povijesne, ekonomske i filozofske knjige. Potom sam upisao povijest u Londonu i shvatio da se sve što se sada događa već dogodilo. Pisanje knjiga i scenarija je veliko zadovoljstvo, jer čovjek postaje gotovo Bog. Stvara nešto ni iz čega. Čak je i bolji od Boga jer likovi rade ono što im ja kažem - šali se Bennett koji misli da Britanija tek ide u ekonomsku krizu. A što misli o britansko-irskom problemu. - Taj problem je sada u mirnoj fazi, ali još nije završen. Završnica neke šahovske partije može trajati i šezdeset poteza. Iako je situacija puno bolja nego prije, mnogi gradovi su još podijeljeni, imaju tzv. mirovne zidove koji su zapravo barijere. Mislim da trajnog mira neće biti dok ne dođe do nekog oblika irskog sjedinjenja. Mislim da Britanija ne treba imati ulogu u Irskoj, premda se s time mnogi ne slažu - kaže Bennett.

16.5.2011.

Irac sam i Britanac, ali romani su moj pravi dom

Glas Slavonije, Kim Cuculić, 14.05.2011.

Prvo predstavljanje irskog pisca Ronana Bennetta u Hrvatskoj održano je u Rijeci, u sklopu tribine “Razotkrivanje”. Susret je zatim organiziran i u Zagrebu, u organizaciji “Frakture” i British Councila. Povod je njegov povijesni triler “Opasna partija”, objavljen u izdanju “Frakture”. S Ronanom Bennettom o njegovu književnom radu, scenarijima za BBC, političkom angažmanu, zatvorskim godinama, Irskoj i drugim temama, razgovarao je Seid Serdarević. Inače, tijekom 1970-ih godina, kad je imao osamnaest godina, Bennett je uhićen i neko je vrijeme proveo u britanskom zatvoru, što je i evocirao na početku razgovora. - Te godine bile su za mene formativne u životnom smislu, a oblikovale su me i kao pisca. Početkom sedamdesetih godina u Sjevernoj Irskoj došlo je do konflikta između socijalno i politički ugrožene katoličke manjine i protestantske većine. Nadahnuće poviješću Potlačena katolička manjina niz godina trpjela je diskriminaciju, a otvorene zamjerke dovele su do sukoba. Krenule su demonstracije kojima su se tražila građanska prava, što je preraslo u nasilje. Vjerujem da je takva situacija poznata i vama u Hrvatskoj. Došlo je do brojnih uhićenja. Uhitili su i mene, što mi je bilo neobično životno iskustvo, u vrijeme kada su uhićenja postala nešto uobičajeno. U zatvoru su nam britanski vojnici dopuštali da igramo šah i nogomet, da vodimo beskrajne rasprave o umjetnosti, književnosti i povijesti. Sve u svemu, nije to bilo neugodno iskustvo, jedino ako se izuzme nedostatak žena. Njegov roman “Opasna partija” odvija se 1914. godine, u jeku političkih previranja koja prethode slomu carstva u Rusiji. Zaplet počinje u trenutku kad je u Sankt Peterburgu naočigled zapanjene gomile ubijen poznati novinski urednik. Istraga dovodi policiju u ordinaciju čuvenog psihoanalitičara Otta Spethmanna, koji i ne sluti da bi mogao biti povezan s tim zločinom... Na pitanje zašto pronalazi inspiraciju u povijesnim temama, irski je književnik odgovorio: - U zatvoru mi je bilo teško čitati romane koji govore o temama kao što su ljubav i smrt. To baš ne dodiruje ljude koji prolaze kroz ratnu situaciju. Odustao sam od čitanja fikcije, jer sam to smatrao gubljenjem vremena. Godinama nisam čitao fikciju, a onda sam je ponovno otkrio. Kad sam se odlučio na pisanje takvih djela, želio sam pisati o temama koje se bave pitanjem života i smrti, ali i progovoriti o svijetu u kojemu živimo. Rusiju 1914. mogao sam povezati sa svojim osobnim iskustvom. U Sankt Peterburgu u to se vrijeme, uoči Prvog svjetskog rata, u zraku osjećala revolucija, a carističkom je društvu prijetio raspad. Privukla me ta povijesna drama kroz koju sam mogao progovoriti i o suvremenosti. Pored toga, bio mi je zanimljiv i element koji se odvaja od zajednice. U ondašnjoj Rusiji to su bili Židovi kao manjina, a nakon 11. rujna to su u Velikoj Britaniji bili muslimani. Tada su se iznova javila pitanja poput - zašto oni nisu više poput nas i zašto su tako različiti? Dakle, glavni lik mog romana židovski je psihoanalitičar koji ne želi imati ništa s politikom i svojim naslijeđem. On želi živjeti u miru. To je bio njegov odgovor na kriznu situaciju. Uvijek me zanimaju dileme i unutarnja previranja likova o kojima pišem. Struktura šaha Budući da i danas živimo u turbulentnim vremenima, Ronan Bennett izrazio je nadu da možemo promijeniti svijet, jer on danas većini ne pruža ono što bi mogao pružiti. - Ukoliko se to može postići bez nasilja, tim bolje. Pokazalo se, naime, da nasilje na negativan način oblikuje društvo koje se želi stvoriti nakon revolucije. U Velikoj Britaniji sada se događa napad na najranjivije segmente društva. Zato i sâm demonstriram te potičem druge da to čine. Bennettov roman “Opasna partija” u originalu je naslovljen “Zugzwang”, što je termin preuzet iz šaha. Roman u svojoj strukturi sadrži šah, a ovaj pisac ima i vlastitu šahovsku kolumnu. - Šah je predivna igra koja u meni izaziva isti osjećaj kao dobra predstava, roman, film ili glazba. Šah u sebi ima napetost i dinamičnost. U romanu postoji lik koji je napravljen po uzoru na tragičnu figuru šahovskog genija Akibe Rubinsteina, koji je bio patološki sramežljiv i nije mogao gledati ljudima u oči. Kad bi povukao potez, znao se negdje sakriti dok njegov protivnik ne odgovori... Ronan Bennett uspješan je i kao pisac filmskih i televizijskih scenarija. Između ostaloga, napisao je scenarij za film o gangsteru Johnu Dillingeru “Gangsteri” (Public Enemies), redatelja Michaela Manna, u kojemu glume Christian Bale, Johnny Depp i James Russo. - Nikad ne pišem roman s idejom da bi on mogao prerasti u scenarij i obratno. Dok pišem roman, pridajem pažnju svakoj riječi, a u scenarijima su mi važniji dijalozi. U romanu opisni dijelovi moraju biti što životniji, dok je u scenariju za to dovoljan jedan redak. Volim pisati scenarije, ali su romani moj pravi dom, kaže Bennett, koji za BBC potpisuje i seriju kratkih filmova “10 Days to War”, o invaziji na Irak. Djeca u zatvoru U ovom trenutku Bennett radi na dva filma - prvi je o crnoj djeci iz istočnog Londona koja prodaju drogu na ulici, a drugi je politički triler o zavjeri. Također piše i knjigu koja je inspirirana novinskim člankom o petnaestogodišnjem dječaku koji je uhićen zbog sitnog prekršaja i koji se nakon deset dana provedenih u zatvoru objesio. - Moj je stav da djeca ne pripadaju u zatvor, a Engleska je zemlja u kojoj je zatvoreno više djece nego igdje drugdje. O slučaju zatočenog dječaka razgovarao sam s njegovom obitelji, doktorima, socijalnim radnicima, i svi su oni rekli sucu da će se mentalno nestabilni dječak ubiti. Unatoč tome sudac je, misleći da čini dobro, dječaka poslao u zatvor. Mislim da je to odličan materijal za knjigu. U razgovoru pisac se osvrnuo i na današnju situaciju u Sjevernoj Irskoj i Velikoj Britaniji: - U Britaniji su bankari prouzročili veliku financijsku krizu. Vlada je odlučila spasiti bankare, a to sada plaćamo svi, posebice mladi. Oni su najveće žrtve krize, nemaju posla i demonstriraju. U Londonu živim već trideset godina, ali redovito odlazim u Sjevernu Irsku. Kad je početkom 1990-ih počeo mirovni proces, ljudi su mislili da se taj sukob nikad neće riješiti. Tada sam u svojim člancima tvrdio suprotno i bilo ih je teško objavljivati. Rat je završio, ali nije nađeno idealno rješenje. Više je riječ o kompromisu prema tržišno-kapitalističkom sustavu. Specifični problemi su riješeni, ali gospodarski i socijalni nisu, smatra Bennett. Dvadeset godina pisanja Ronan Bennett, irski prozaist i scenarist, rođen je 1956., u Belfastu, gdje je i odrastao. Završivši studij povijesti na londonskom King’s Collegeu, proveo je godinu dana u londonskom Institutu za povijesna istraživanja kao znanstveni novak, te se potom posvetio pisanju. Pozornost publike privukao je svojim prvim romanom “Drugi zatvor” (1991.), koji se našao u izboru za nagradu Irish Timesa za književni prvijenac. Godinu kasnije objavljuje zapaženi roman “Overthrown by Strangers”, a veliki uspjeh doživio je zahvaljujući romanu “Katastrofičar” (1997.). Ta priča o irskom novinaru koji se pedesetih godina 20. stoljeća nalazi u Belgijskom Kongu donijela je Bennettu niz priznanja, te bila u užem izboru za nagradu “Whitbread”. Radnja napetog povijesnog romana “Treća godina pustošenja” smještena je u 17. stoljeće, a nagrađena je nagradom “Huges & Huges” za irski roman godine, te je bio u širem izboru za “Bookerovu” nagradu i užem izboru za nagradu IMPAC. Roman “Opasna partija” objavljen je 2006., a britanska ga je publika tijekom godine mogla pratiti u nastavcima u nedjeljnom izdanju Observera. Ronan Bennett živi s obitelji u Londonu, redoviti je suradnik Guardiana i Observera, te autor brojnih filmskih i televizijskih scenarija. Rat je ostavio tragove... Bilo je zanimljivo čuti i odgovor na pitanje zašto u sjevernoirskoj književnosti prevladava žanr trilera: “Razlog bi mogao biti taj što su ljudi odrastali u atmosferi građanskog rata, nasilnih smrti i zatvaranja, a tu je i pitanje vlasništva nad zemljom koje se povlači stoljećima. Ljudi su, dakle, živjeli svoje osobne trilere pa je zato možda triler postao toliko zastupljen. Ali ima i onih koji pišu komično, ili o ljubavi, te na taj način izražavaju takav bizarni svijet”.