Olivino nasljeđe
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Štefica Martić
-
Broj stranica: 336
-
Datum izdanja: svibanj 2015.
-
ISBN: 978-953266631-1
-
Naslov izvornika: Olivas Garten
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 430 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jedno odvjetnikovo pismo može promijeniti sve. Kada krene u potragu za naslijeđenim maslinikom i zaplete se u ralje hrvatske birokracije jer treba raščistiti stanje u zemljišnim knjigama da bi dobila ono što joj je ostavila baka Oliva, pripovjedačica Alida započinje potragu za vlastitim korijenima, za pričama koje se u njezinoj obitelji nikada nisu ispričale. Nekoliko generacija, nevjerojatne sudbine, snažne žene i muževi koji ginu za ideale – sve to tvori ovaj fascinantni roman koji pripovijeda sve one nikada kazane, vješto skrivane obiteljske priče.
Od teškoga težačkog života u Vodicama na prijelazu stoljeća preko Prvoga svjetskoga rata, atentata na Stjepana Radića, okupacije Dalmacije, ustanka i partizanske borbe, odlazaka u logore od Molata do Italije i Vojvodine, zbjega u El Shattu do Domovinskoga rata, Alida Bremer tka priču o obiteljskim tajnama, odvođenjima u noć, strijeljanjima i paljenju kuća, o svemu što se u današnjoj Hrvatskoj, zajedno s partizanskim spomenicima, zaboravilo.
Olivino nasljeđe roman je o Dalmaciji, o njezinim okusima i mirisima, o ženama i muškarcima, o Hrvatskoj koja je i dalje podijeljena i nesretna, o privatnim povijestima koje može razotkriti samo netko tko nije uronjen u našu svakodnevicu. O životu između dva jezika i dvije države, vlastitim dilemama i snovima, zapuštenome masliniku, napuštenoj kući i starom otomanu na kojem je nekoć, opterećena svojim strahovima, Oliva po cijele dane ležala strepeći za svoje kćeri i unuke.
“Alida Bremer otkriva nam u ovom napetom, često vrlo zabavnom obiteljskom romanu neka nepoznata poglavlja hrvatske povijesti i priča o vjenčanjima i sprovodima, praznovjerju, atentatima i izgubljenim tradicijama. Pred nama se kao lepeza rastvara jedan svijet na Sredozemlju, sa svojim aromama, glasovima i voljom za životom u zamršenom 20. stoljeću.”
Elke Schmitter, Der Spiegel
“Preciznim jezikom, lišenim svake taštine, prepričana je sudbina Hrvatske od Prvoga svjetskog rata do 21. stoljeća.”
Die Presse
“Alida Bremer s velikom toplinom opisuje protagoniste svog romana i vrlo trezveno povijest svoje zemlje.”
Nadine Lange, Der Tagesspiegel
“Unatoč mračnoj temi i mnogim strašnim pričama Alida Bremer uspijeva uvijek iznova pronaći lagani ton. Naročito kad se pripovjedačica mora snaći u hrvatskoj sadašnjici i kad je uspoređuje sa životom u Njemačkoj.”
Elisabeth Nehring, Westdeutscher Rundfunk (WDR 5)
“Roman Alide Bremer pravi je dobitak jer pruža pogled izvana na povijest zemlje i istodobno duboki uvid u osjećaje njezinih stanovnika.”
Thomas Maar, Leseart
“Povijest odozdo prepričana je naizmjenično ozbiljno i duhovito, tako da čitatelja nijednog trenutka ne napušta osjećaj napetosti – do zadnje stranice romana.”
Friedemann Kluge, Neues Deutschland
“Istodobno napeto i s puno empatije opisuje Alida Bremer, poznata prevoditeljica s hrvatskog jezika, sudbinu jedne dalmatinske obitelji u 20. stoljeću. U svojoj obiteljskoj sagi autorica nas upoznaje s povijesnim događajima i umjetnošću življenja u jednoj zemlji koju se isplati posjetiti i istražiti onkraj turističkih plaža.”
Wolfgang Moser, Bibliotheksnachrichten
“Privatna povijest pretvorena u svjetsku povijest. Vrijedno čitanja!”
Günter Moseler, Münstersche Zeitung
Olivino nasljeđe u sto godina hrvatske povijesti u Dalmaciji
Želimir Periš, ezadar.hr, 13.5.2015.
Nedavno ste objavili vaš je prvijenac, međutim, vaše je ime već godinama prisutno u samim temeljima hrvatske književne scene, prevoditeljica ste i promotorica hrvatske književnosti na njemačkom govornom području. Da li je književno stvaralaštvo uvijek bilo dio vaših osobnih želja i kako to da je trebalo toliko dugo čekati na prvi roman?
Kad sam bila mlada objavljivala sam priče i pjesme, kao što to često rade vrijedne učenice i studentice, studirala sam književnost i pisala osim svojih radova još i kritke i eseje, ali odlaskom u Njemačku doživjela sam priličan prekid u biografiji, jer je prebacivanje iz jednog jezika u drugi bilo naporno i traje u stvari do danas. Zato je rad na vlastitom književnom stvaralaštvu morao čekati, jer sam mu se polako približavala.
Pisala sam prvo seminarske radove, a zatim doktorat na njemačkom jeziku, zatim književne kritike i recenzije, a onda sam počela prevoditi, prvo novinske članke, pa eseje, a onda i sve druge žanrove: poeziju, prozu, dramu. Kad isprobate stvarno sve registre u jednom naučenom jeziku, onda ste možda na pola puta da se usudite pisati na njemu... Ali to je i dragocjeno iskustvo, jer me je navelo na pomno razmišljanje o riječima i izrazima. Dok sam sve više uranjala u njemački jezik i pripremala se za pisanje na njemu, pisati na hrvatskom je postajalo sve teže, jer su moje teme i moje misli postajale sve više njemačke. To je neobičan proces s kojim se suočava sve više pisaca u današnjem globalnom svijetu, nešto slično je opisao i Aleksandar Hemon, bosanski pisac koji piše na engleskom jeziku.
„Olivin vrt“ je naslov vašeg romana na njemačkom, a hrvatsko izdanje nosi naslov „Olivino nasljeđe“. Roman je obiteljska kronika koju je njemački nakladnik ovako najavio „Kako je moja obitelj preživjela Hrvatsku“. Roman ste pisali na njemačkom, je li to odredilo fokus romana? Da li je stvaran za njemačku publiku i nosi li on na neki način obilježje knjige koja želi predstaviti „naše krajeve“ ili „našesudbine“ zapadu?
Nakladnik je reklamirao roman ovom rečenicom, ali nisam je ja napisala, jer u romanu ima i puno onih koji nisu preživjeli, i to ne Hrvatsku, nego Drugi svjetski rat, tako da ja ovu rečenicu ne bih ni upotrijebila, ali ponekad je marketing uspješniji i od autora i od urednika u jednoj nakladničkoj kući... Roman je obiteljska kronika autobiografskog tipa, kakve su zadnjih desetljeća baš u njemačkoj književnosti bile dosta popularne, dakle žanrovski se uklapa u jedan njemački trend. I upravo je to i razlog da je premijera romana, koji je na hrvatski jezik prevela Štefica Martić, baš u Zadru! Naime, na Sveučilištu u Zadru održava se na Odjelu za germanistiku međunarodni simpozij na temu „Obitelj i identitet u suvremenoj književnosti“ i profesor Goran Lovrić me je pozvao u okviru ovog skupa čitati iz originala na njemčkom jeziku, a taj se poziv poklopio s datumom izlaska hrvatskog izdanja, tako da smo urednik Seid Serdarević i ja odlučili premijeru održati u Zadru, a dan poslije u mom rodnom Splitu. 24. 5. je onda u okviru Zagreb Book Festa promocija i u Zagrebu.
Pripovjedačica u romanu - isto kao i autorica - je osoba koja živi u dva svijeta i koja jedan svijet „prevodi“ u drugi. Ja sam između ostalog prevoditeljica i prevođenje mi je uobičajeno stanje duha, tako da ste to dobro primijetili: Roman je obilježen željom predstavljanja „naših krajeva“, ali i pružanja neke vrste zrcala Nijemcima, jer u romanu doznajemo i kako se stranci s juga osjećaju u Njemačkoj.
Najzaslužnija ste osoba za promociju hrvatske književnosti na njemačkom govornom području, sudjelovali ste i organizirali predstavljanje hrvatskih autora na mnogim sajmovima, posebno vrijedi istaknuti sajmove u Leipzigu i u Franfurtu. Možete li usporediti koliki je doista vidljivost hrvatskih autora na toliko velikom tržištu? Ima li napretka posljednjih godina i smiješi li se Hrvatskoj više prilika otkad je postala članica Unije?
Iznenađujuće je zanimanje njemačke publike i njemačke javnosti za sve strane književnosti, a od tzv. „malih“ upravo za hrvatsku književnost, na čemu sam i ja sustavno radila. To je bio proces za koji treba puno vremena: Uredila sam zbornike, časopise, antologije, prevela velik broj knjiga i predstavila puno pisaca, te ostvarila suradnju s agentima i organizatorima književnih događanja. To je dalo rezultate, koji su se uklopili u rad drugih kolegica i kolega, raznih projekata itd. Mislim da se nešto slično vidi u rezultatima nakladnika „Istros Books“ iz Londona, koji je također kontinuiranim radom počeo postizati vidljivost pisaca iz cijele jugoistočne Europe na engleskom jezičnom području. Naravno, uvijek se može i više i bolje, ali hrvatska književnost je u Njemačkoj pristojno zastupljena i lijepo prihvaćena.
Svi napori ne bi urodili plodom bez spremnosti druge strane prihvatiti pisce iz neke strane zemlje, pa ja tako važno zapitati se: Koliko je zanimanje ovdašnje publike za pisce iz Njemačke? Nekad mislim čak manje nego njemačko zanimanje za hrvatsku literaturu. Ili npr. koliko se Hrvati zanimaju za suvremene pisce iz Poljske, Ukrajine ili Grčke, a čije prijevode također rado objavljuju Nijemci? Mislim da je važno razmišljati u oba pravca, a ne samo o tome koliko smo mi nekome vidljivi i prepoznatljivi.
Otkad je Hrvatska članica Unije nije se puno promijenilo u recepciji književnosti, ali je ostvarivanje nekih projekata postalo lakše, tako da bi na duže staze moglo postati vidljivim da se nešto zbilja i mijenja. Traže se osobine kao što su kreativost, mobilnost, fleksibilnost i upornost, i ja sam sigurna da one krase mnoge ljude u Hrvatskoj, ali da bi se one mogle razviti, neophodna je i opća klima i raspoloženje u zemlji, a čini im se da s tim u Hrvatskoj natprosječno često postoje problemi. To kažem zato što se i segment promidžbe knjige neće sam od sebe održati ako se i na njemu ne bude stalno i sve bolje radilo. Možda je to njemački pristup stvarnosti, ne znam, ali ja sam za podjelu zadataka po kompetencijama i za strpljiv rad, koji ne daje odmah rezultate. Sve zemlje koje su proširenjem EU postale članicama profitirale su od ovog članstva, stoga mi se čini nemogućim da bi upravo Hrvatska mogla postati jedinom novom članicom koja ne bi osjetila pozitivne promjene.
Da li bi mogli usporediti stanje književne scene i produkcije u Njemačkoj u posljednjih pet godina. Postoji li i tamo izražena kriza knjige? Kako knjiga živi na velikom tržištu i koliko je i tamo ovisna o državi i subvencijama?
Stanje se teško može usporediti, jer se radi o ogromnom tržištu – govornika njemačkog jezika u Europi je 105 milijuna, a ukupno 185 milijuna ljudi u svijetu vladaju njemačkim jezikom. Za knjigu je naklada presudna, jer „proizvod“ iz lanca „autor-urednik-nakladnik-knjižar-čitatelj“ je takve prirode da ovisi o broju prodanih primjeraka odnosno o broju pročitanih primjeraka. I hrvatski i njemački pisac mora knjigu napisati, urednik urediti, nakladnik sa svojim suradnicima prelomiti, dizajnirati naslovnicu, pripremiti za tisak, a to je i glavni dio posla (i troška). Od tog trenutka, kad je taj dio gotov, za zaradu postaje presudnim koliko se primjeraka tiska i kako je organizirana prodaja ovih primjerka. Možete i sami zamisliti da je njemački nakladnik ovdje u puno većoj prednosti od hrvatskog!
U Njemačkoj ne postoje državne subvencije za knjigu, ali postoje različiti programi za potpore prijevoda ili stipendije za pisce i prevoditelje. Ni ovi najčešće nisu državni, jer u Njemačkoj je malo toga što državno, uopće se Nijemci puno manje pouzdaju u državu od Hrvata, iako plaćaju poreze i iako im je država prilično uređena. Mislim da je to i tajna njihovog ekonomskog uspjeha – pouzdanje u vlastite snage kao opća odlika društva. No naravno neki vidovi krize postoje i ovdje – sve više je na brzinu prevedenih i napisanih uspješnica siromašne književne vrijednosti, dok složenija umjetnička djela teže dolaze do čitatelja. Književna kritika ima sve manje mjesta u medijima, Amazon je ugrozio i male knjižare i knjižarske lance, djeca i mladi čitaju sve manje, a sve više vremena provode za svojim računalima ili sa svojim „pametnim“ telefonima.
No mislim da su hrvatski problemi puno veći i da ih se teško može usporediti, jer gore navedeni problemi suvremene stvarnosti pogađaju isto i Njemačku i Hrvatsku, ali su u Hrvatskoj dio jedne sveukupno loše situacije za nakladnike i knjižare. Broj potencijalnih kupaca knjige ovdje je mali samo po sebi, jer se radi o malom tržištu, u zemlji nema dobre knjižarske distribucije i prodaje, a platežna moć srednjeg sloja kao najvičnijeg kupovanju knjiga sve više opada.
Posebno smo sretni što ćemo u sklopu kratke hrvatske turneje (Zadar, Split, Zagreb) u četvrtak u Gradskoj knjižnici imati priliku upoznati vašu knjigu. Što Zadrani mogu očekivati?
Na prvoj stranici moje knjige spominje se Zadar; knjiga počinje pismom koje je jedan odvjetnički i bilježnički ured iz Zadra 2008. godine poslao pripovjedačici, a u kojoj ju se obavještava da joj je njezina baka Oliva, koja je prije 18 godina (dakle 1990. godine) umrla, ostavila jedan zapušten maslinik negdje kraj Vodica.
Pripovjedačica se upravo bila pomirila sa sudbinom koja ju je odvela na sjever Europe, gdje nema ni sunca ni mediteranske hrane ni dobrih prijatelja, ali je sve uređeno i organizirano, te prvo pomišlja da bi bilo pametno ignorirati ovo pismo, jer u njemu stoji da ovaj maslinik neće baš tako lako moći uknjižiti na svoje ime, naime morat će prvo proglasiti mrtvima sve koji su na njemu upisani, a to su najrazličitiji preci čiji tragovi sežu do kraja devetnaestog stoljeća.
A onda ipak kod pripovjedačice prevagne čežnja za Dalmacijom, za prijatejima i za roditeljima, te se ona odluči upustiti u proces brisanja predaka iz zemljišnika, i brišući ih, ona pronalazi njihove priče. A ove priče nisu bile previše vesele: Bilo je i gladi, i emigracije u Australiju i Slavoniju, onda dolaze talijanska pa njemačka okupacija, muškarci odlaze u partizane, a žene u logore Molat, Bagni Caldi, „Le Fraschette“, u zbijeg u El Shatt, u logor Ciglana u Beogradu.
U Domovinskom ratu devedestih umiru djed Šimun i baka Oliva, oboje u staračkoj demenciji uvjereni da se radi o „onom“ ratu, koji je kao Drugi svjetski rat obilježio njihove živote. To je naravno žalostan trenutak vraćanja unatrag, koji ljudske napore za sretnijim životom čini naizgled uzaludnima. Pa ipak su članovi obitelji – oni koji su preživjeli – ostali vesele naravi, mudri i pošteni, a vole i pojesti i popiti, samo što je baka Oliva poslije svih strahota postala depresivnom i u romanu je povremeno vidimo kako leži na otomanu u svojoj kuhinji i nikad ne govori, nego samo razmišlja, dok oko nje bruji život...
Zadrani mogu očekivati promociju romana u kojemu se pričom o jednoj obitelji obuhvaća sto godina hrvatske povijesti u Dalmaciji iz jednog osobnog ugla. Slične sudbine su upravo u ovim krajevima prepoznatljive, kao što su prepoznatljivi okusi i mirisi Dalmacije, za kojima u svom sređenom njemačkom životu čezne pripovjedačica.
Alida Bremer: O ratu ne pišem ideološki
Jasenka Leskur Staničić, Slobodna Dalmacija, 15.5.2015.
Alida Bremer, Splićanka s adresom u njemačkom Münsteru, prevoditeljica mnogih hrvatskih književnika na njemački jezik, urednica nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti i uopće promotorica naše književne riječi u zemlji u kojoj živi, stiže kao gost u “Bookvicu”, u klub “Quasimodo”, u petak, u 20.30 sati, ali - kao romanopisac. S urednikom Frakture Seidom Serdarevićem predstavit će prvi roman “Olivino nasljeđe” - izvorno napisan na njemačkom jeziku - koji je osvojio mnoštvo pohvala u Njemačkoj. U Split stiže dan nakon predstavljanja romana u Zadru, a prije nastupa u Zagrebu.
Pisanje na drugom jeziku pojavljuje se vrlo rijetko u književnosti. Koji su bili vaši motivi da roman objavite na njemačkome?
- Već gotovo 30 godina živim u Njemačkoj, puno čitam na tom jeziku, prevodim na njemački - slično kao Aleksandar Hemon promijenila sam jezik pisanja. Hrvatski sam dobila rođenjem, a njemački sam sama “osvojila“. Svi se jezici moraju učiti, čak i kad ste u njima rođeni, dakle proces stalnog “osvajanja“ njemačkog čini mi se ispravnim odnosom prema jeziku, volim taj napor koji stoji iza toga.
Kao prevoditeljica, zašto ste svoj roman “Olivas Garten” dali drugoj prevoditeljici, Štefici Martić da ga prevede na vaš materinski jezik?
- Ja uglavnom prevodim s hrvatskog na njemački, prevela sam velik broj knjiga na taj jezik. Štefica Martić prevodi s njemačkog na hrvatski. Meni bi se bilo teško distancirati od originala i osjećala bih se kao da ga moram ponovno napisati. Kao prevoditeljica imam puno povjerenje i u svoju struku i u svoju kolegicu! Naravno, to sad više nije samo moj tekst, nego i njezin, ali tako je uvijek s prijevodima.
Kakav je život između dvaju jezika i dviju država? Razmišljate li na njemačkom ili hrvatskom?
- Kad god sam u Splitu, čini mi se da nema ljepšega grada na svijetu, ali dosta mi je jedanput prošetati po nekoj od pješčanih plaža na Sjevernom ili Baltičkom moru, pa da se zapitam nije li možda baš sjever Europe najljepše mjesto za život. I isto tako kad mi se Westfalci učine hladnima i ne previše srdačnima, sjetim se nekih pretjerivanja ili pojednostavljivanja kojima su moji Dalmatinci skloni i odmah mi bude lakše među svim tim Nijemcima... Naravno, tamo gdje smo proveli djetinjstvo nalazi se naš izgubljeni raj, ali drago mi je što sam mogla otići iz Splita da bih mu se uvijek s velikom radošću mogla vraćati. Razmišljam na oba jezika, a njemački je dobar jezik za razmišljanje.
U svom romanu kroz obiteljsku priču provlačite i priču o povijesti svoje domovine i događajima u njoj ususret i nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je autobiografskog u njemu? Koliko ste dugo radili na “Olivinu nasljeđu”?
- U knjigu su utkane priče koju su mi pričale žene iz obitelji moje majke, među tim pričama je bilo i puno tragičnih događaja iz Drugoga svjetskog rata, i sve što se na taj period odnosi zasnovano je na stvarnim događajima. Autobiografska je situacija života između Hrvatske i Njemačke, a puno toga je izmišljeno. Radila sam pet godina na romanu, ali naravno ne svakodnevno, nego kad bih uspjela odvojiti vrijeme.
Je li činjenica da o tom prošlom vremenu pišete iz dijaspore, distancirani od dnevnopolitičkih razmišljanja, pomogla ili je odmogla?
- Ono što ponekad pročitam na hrvatskim portalima i u hrvatskim novinama ne djeluje mi naročito inspirativno. Pisala sam roman i iz iskustva njemačke literature o Drugom svjetskom ratu. A ta literatura je impozantna i puno se iz nje može naučiti. Mene zanimaju osjećaji, sumnje, nade, uvjerenja, sudbine, ljubavi, lomovi, razočarenja, hrabri ili niski postupci, tragedije, a o njima nisam htjela govoriti iz ideološke ili dnevnopolitičke perspektive.
Jesu li se na predstavljanjima knjige na njemačkom tržištu pojavljivali i Hrvati? Kakve su im reakcije?
- Da, često su dolazili i Hrvati, neki su me znali nazvati i pričati mi kako su prepoznali sudbinu svoje obitelji u mojoj knjizi ili kako im je žao što možda Nijemci neće baš sve moći razumjeti... No, Nijemci su nevjerojatan narod, zanimaju se za sve i svašta i mogu puno toga razumjeti. Hrvatima bude zabavan i moj opis života između dva svijeta, tu prepoznaju i svoja razmišljanja i osjećaje, a poznato im je naravno i dovlačenje ulja, vina, rakije, pršuta, hobotnica, sira, maslina, a o čemu se isto govori u romanu.
Sada ste na turneji po Hrvatskoj, a najavili ste predstavljanje romana i u Makedoniji. Koji su vam planovi nakon toga?
- U Makedoniji je prijevod mog romana objavljen već u prosincu 2014. i sad sam pozvana na jedan književni festival. Pišem novi roman koji se opet odigrava između Njemačke i Hrvatske, između Berlina i Splita, a smješten je u tridesete godine prošlog stoljeća.
Povijest Hrvatske kroz sudbine žena u romanu Alide Bremer
V.I. / Hina, tportal.hr, 25.5.2015.
Prozni prvijenac 'Olivino nasljeđe' hrvatske prevoditeljice i urednice Alide Bremer, predstavljen u nedjelju navečer u Zagrebu, priča je o nekoliko generacija žena u jednoj obitelji kroz čiju je sudbinu ispričana povijest Hrvatske od Prvog svjetskog rata do danas.
Roman je upravo objavljen u izdanju nakladnika Frakture, a njegovo je predstavljanje u nedjelju navečer u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) okrunilo prvo izdanje Zagreb Book Festivala (ZBF) koji se u organizaciji Naklade Ljevak održao od 18. do 24. svibnja.
Glavni urednik Frakture Seid Serdarević istaknuo je kako je riječ o proznom prvijencu istaknute promotorice hrvatske kulture u svijetu, sa stalnom njemačkom adresom, koja je u obiteljskom povijesnom romanu ispričala neka nepoznata poglavlja hrvatske povijesti i običaja, od Prvog svjetskog rata do današnjeg doba.
'Njezina je obitelj partizanska komunistička obitelj, a u knjizi Bremer se dotiče niza tema inače donekle potisnutih u našoj književnosti – borbi protiv fašista, nacista, odlascima u logor', kazao je Serdarević na predstavljanju.
Njihovu povijest Bremer predočuje iz ženske perspektive – jer riječ je o jednoj snažnoj ženskoj obitelji iz Vodica. 'No, to nije tužan roman – to je veseo roman koji slavi radost života, podcrtan s mnogo humoresknih likova i epizoda', napomenuo je Serdarević.
Autorica je istaknula da ju je na pisanje romana potaknula fotografija koju je pronašla u ostavštini svoje bake Olive. 'Fotografija je prikazivala 50-ak žena u crnom iza kojih se nalaze ogomni portreti Tita i Staljina ovjenčani lovorovim liščem', kazala je.
Na pitanje tko su žene u crnom, majka joj je objasnila da su to žene koje su u ratu izgubile djecu ili muževe. U središtu fotografije nalazila se njezina prabaka, koja je u ratu ostala bez sina, nevjeste i unuka. 'Činilo mi se zanimljivim pozabaviti se tom temom', pojasnila je Bremer.
Pet je godina pažljivo iščitavala povijesnu literaturu kako ne bi pogriješila u povijesnim činjenicama, a središnji događaj cijele knjige je atentat na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.
'Atentat na Radića i ostale delegate Hrvatske seljačke stranke meni se, proučavajući povijesnu građu, pokazao kao apsolutno središnji za hrvatsku povijest i sve ono što se poslije događalo', pojasnila je Bremer. Da bi ga što vjernije opisala, proučila je sve do čega je mogla doći - literaturu, dokumentaciju, fotografije, sve što su ondašnji mediji pisali o tome, napomenula je.
Vedra snaga Mediterana
Unatoč mračnoj temi i mnogim strašnim pričama, svoje protagoniste i svoju domovinu Bremer opisuje s velikom toplinom i puno empatije, prepričavajući sudbinu Hrvatske od Prvog svjetskog rata do 21. stoljeća.
'Bilo mi je jako važno pokazati snagu Mediterana, vedrinu tamošnjih ljudi koji su proživjeli sve te strahote a i dalje su veseli i vedri, sposobni uživati u hrani, zalasku sunca, moru', rekla je autorica.
Baka Oliva jedan je od tek nekolicine likova koji su u romanu zadržali svoje pravo ime, no ona nema glas. 'Ona predstavlja meditativni dio romana, ona je kao pčela matica oko koje se sve događa dok ona samo leži i razmišlja', kazala je Bremer.
Roman je u Njemačkoj objavljen 2013., te je dobio izvrsne kritike.
Priča počinje s pismom koje junakinji romana pristiže u njemački Munster iz Zadra. U njemu je odvjetnik obavještava o masliniku koji joj je oporučno prije još 18 godina ostavila njezina baka Oliva. Zemlja do danas nije upisana u zemljišne knjige i odvjetnici je pozivaju na pokretanje sudskog procesa.
Odlučujući se na taj korak, Alida započinje potragu za vlastitim korijenima, slažući iz zaboravljenih priča svoje obitelji kolaž Dalmacije, njezinih okusa i mirisa, ljudi i povijesti.
Autorica je istaknula kako, iako su se događaji opisani u knjizi uistinu odigrali, te su sudbine pojedinih likova manje-više vjerno prepričane, ta knjiga nije dokument.
'Cijeli je okvir u stvari fikcionalan a ono što je činjenično su glavni, ključni trenuci - smrti, strijeljanja, prizori strave i umiranja. Stvarno je sve ono što se tiče povijesnog aspekta, dok je sve ostalo fikcija', kazala je Bremer.
Bremer je dugogodišnja urednica i prevoditeljica – urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti te je prevela na njemački mnogobrojna djela s hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika.
Knjigu je napisala na njemačkome jer je to književni jezik u kojemu se kreće posljednjih trideset godina, napomenula je.
Predstavljanje njezina proznog prvijenca bilo je posljednje književno događanje premijernog izdanja Zagreb Book Festivala (ZBF), koji je u organizaciji Naklade Ljevak u sedam festivalskih dana i četrdesetak događanja okupio u Zagrebu tridesetak istaknutih domaćih i inozemnih književnih gostiju.
»Olivino nasljeđe«: Države i sistemi prolaze, vedrina Mediterana ostaje
Sandra Sabovljev, Novi list, 26.5.2015.
Predstavljanjem »Olivinog nasljeđa« u izdanju zaprešićke Frakture, romana prvijenca Alide Bremer koja je na domaćoj književnoj sceni dosad bila poznata kao prevoditeljica i promotorica hrvatskih i regionalnih pisaca u Njemačkoj, preksinoć je u Muzeju za umjetnost i obrt uspješno okončan prvi Zagreb Book festival što je u organizaciji Naklade Ljevak u sedam festivalskih dana i više od 40 događaja ugostio tridesetak stranih i domaćih pisaca.Roman – kojim se Alida Bremer prebacila na autorsku stranu književne scene, na kojoj se, kako kaže, ne osjeća nimalo autsajderski jer je i prevođenje kojim se dugi niz godina bavi također autorski književni rad – nije pisan na njezinom materinjem, već na njemačkom jeziku. U Njemačkoj je roman nakon objavljivanja 2013. godine izazvao val pozitivnih kritika, kao i velik interes Nijemaca za Hrvatsku i njezinu povijest.
Fotografija iz albuma
– Njemački je jezik u koji sam uronjena već tridesetak godina i na njemu čitam većinu svoje književne lektire, pa je bilo logično da na tom jeziku i napišem svoj roman, jer po meni pisanje uglavnom proizlazi iz čitanja – kazala je Bremer i navela da je i žanrovski pratila suvremene njemačke literarne trendove budući da je tamo trenutno popularna forma velikog obiteljskog romana.
Poticaj za pisanje romana, koji govori o gotovo stogodišnjoj turbulentnoj povijesti jedne dalmatinske obitelji, Bremer je dobila iz obiteljskog foto-albuma.
– Riječ je o fotografiji iz 1946. godine u čijem je u središtu moja prabaka, koja je u ratu izgubila sina, unuka i snahu, te pedesetak drugih žena u crnom koje je zadesila slična sudbina. Iznad njih lebde fotografije Tita i Staljina. O toj sam fotografiji napisala esej osvrnuvši se kratko na povijest svoje obitelji i moji su me njemački prijatelji uvjerili da ga trebam proširiti na roman, objasnila je ona.
Autorica je, priznaje, pet godina marljivo istraživala arhive, razgovarala sa svjedocima događaja i čitala povijesnu literaturu jer radnja njenog romana pokriva mnoge značajne povijesne događaje 20. stoljeća koji su snažno obilježili njezinu porodicu. Njezini junaci svjedoci su sarajevskog atentata, Prvog svjetskog rata, kolonizacije u Slavoniji, atentata na Stjepana Radića, zbjega 30.000 ljudi u El Shatt, a njezine junakinje žrtve su logora – od nacističkog Starog Sajmišta u Beogradu, talijanskih, fašističkih logora na Molatu i Rabu gdje je, kako kaže, smrtnost bila veća nego u Treblinki, o čemu se ne piše dovoljno, pa do logora u Italiji gdje se takva mjesta također ne memorijaliziraju na primjeren način.
Ženski roman
I urednik knjige Seid Serdarević također je naglasio da je pisanje o komunističkoj, partizanskoj povijesti danas potisnuto u literaturi stoga je Alidin roman dragocjena slika vremena. Ovaj roman koji nije dokument jer je lišen ideologije, prije svega je ženski roman – njegov centralni dio zauzima plejada snažnih žena ove vodičanske obitelji.
Baka Oliva, koja je nakon oslobođenja 1945. propješačila 600 kilometara ne bi li se vratila iz beogradskog logora u Vodice, ostatak života provodi ležeći na otomanu s pogledom na vrt, zaronjena u meditacije.
– Moja se baka, nekad snažna i vesela žena, nakon logora vratila slomljena. Budući da je uglavnom šutjela i bila u teškoj depresiji, u romanu sam joj dala da progovori kroz bezvremensku meditativnu liniju, dodala je autorica.
– Ipak, unatoč svim strahotama povijesti kojima je kontaminiran, ovo nije mračan roman. On ima finu dozu humora i hedonizma, slavi život i vitalnost Mediterana, kazao je Serdarević, a autorica se nadovezala da je upravo to i poruka romana.
– Snaga Mediterana veća je od užasa, jer države i sistemi polaze, a vedrina mediteranskog duha ostaje, zaključila je optimistično Bremer.
Partizanska borba jedne obitelji
Nađa Bobičić, booksa.hr, 26.10.2015.
U prvom romanu Alide Bremer, urednice nekoliko antologija i dugogodišnje prevoditeljice hrvatske književnosti na njemački, tematizovan je pokušaj istoimene pripovjedačice, emigantkinje iz Njemačke, da vrati u posjed mnogobrojna rasuta imanja svoje porodice u Vodicama, nacionalizovana u socijalizmu, te u periodu tranzicije za sitne pare ustupljena kontroverznim biznismenima.
To je okvir radnje koji pokreće mnogo važniju potragu pripovjedačice za pričom o majčinoj strani obitelji. Priča je to koja počinje sa Alidinom prabakom Paulinom, prvom ateistkinjom ljevičarkom u obitelji, nastavlja se njenom ćerkom Olivom, preko priča njene tri unuke, Flore, Mirte i Viole, sve do praunuke Alide, pripovjedačice, čija priča i označava prelazak sa usmene povijesti na pismenu zabilješku o jednoj dalmatinskoj ženskoj istoriji prošlog stoljeća.
Već izbor da prati žensku liniju porodice omogućava autorki da izbjegne neke od grešaka u koje bi mogla zapasti da je pratila patrijarhalni obrazac. Bremer uspijeva da kroz fikciju prikaže neke od najtraumatičnijih trenutaka svoje porodice, ali i uopšte najdinamičnijih i najtragičnijih perioda 20. vijeka, time ispunivši onu Aristotelovu ideju iz Poetike o tome da je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti, što je moto koji i navodi na kraju knjige u 'Zahvalama i napomenama'.
Iako govori o različitim epohama, koje su se smjenjivale u posljednjih stotinu godina, period Drugog svjetskog rata zauzima najveći dio pripovijesti. Ovakav pristup ponekad dovodi do zapetljavanja pojedinih djelova priče, što unekoliko usporava razvoj romana, ali to ipak u velikoj mjeri ne utiče na cjeloviti doživljaj čitanja.
Drugi razlog zbog čega je važna priča o Alidinoj obitelji jeste to što je riječ o jednoj komunističkoj porodici. Priča je to o pravednoj, ali izuzetno mukotrpnoj borbi protiv nepravde i vjeri da ništa nije važnije od te borbe za pravedniji sistem. Iako autorka ne propušta svaku priliku da se ogradi i da kritikuje jugoslavenski realsocijalizam, više puta se to čini i suvišno, ili čak i nespretno eksplicitno. Ali i u toj kritici ima i boljih rješenja, kao kada jedan od likova koji su bili učesnici u NOB-u eksplicitno govori pripovjedačici da ne mora da insistira na manama realsocijalizma, da to može i da izostavi iz svoje pripovijesti. Usputni komentar tog lika vrlo je uvjerljiv i njime je izbjegnuta potreba za pripovjedačicinom nametljivom kritikom.
Svako od likova u priči na neki način doprinosi ovoj partizanskoj borbi, od prabake, koja unosi u obitelj svoje napredne ideje, do njenih malih unuka, koje su bile tek djevojčice tokom rata, sve do praunuke, koja nije ni bila rođena, ali je zato ona ta koja u periodu sveopšte revizije istorije i društvenog zaokreta udesno odlučuje da ispriča priču o komunističkim težnjama za pravdom. Naratološki je vrlo uspjelo što je ova priča ispričana iz ugla naše savremenice Alide, čime se lakše poistovjećujemo sa pripovjedačicom i možemo zamisliti i sebe kako prenosimo priče naših obitelji.
Realistički opisi karaktera dodatno doprinose ovom saživljavanju sa likovima u priči. Iako su pojedini na granici da se zadrže na tipskim likovima, poput stamene prabake Pauline, te bi poneki opisi stilski mogli biti uspjeliji, ti propusti nijesu od tolikog značaja da nam gotovo svi, pa čak i prolazni likovi ne budu dopadljivi i da možemo da se približimo njihovom uglu sagledavanja. To je unekoliko i povezano sa tim što, iako su dati portreti pojedinačnih likova, svi su oni uvijek i dio kolektiva. Bremer je možda i najvještija u tom opisu identiteta zajednice.
Najveći izazov u ovako zamišljenoj pripovijesti jeste kako izbjeći nepotrebnu patetizaciju, a sa druge strane i ne umanjiti značaj partizanske revolucije. Bremer je pronašla izlaz tako što je u okvirnoj priči insistirala na prikazu dalmatinskog primorja, na njegovoj unekoliko romantizovanoj ljepoti, što iako bi u drugom kontekstu djelovalo izvještačeno, u ovom tekstu služi kao umjerena protivteža bolnim temama o mukotrpnosti preživljavanja i suprotstavljanjima šovinističkim sistemima. Ta naglašena romantizacija dalmatinskog primorja na kraju romana biva napuštena i od strane pripovjedačice, koja zaključuje da ni u Dalmaciji ne sija uvijek sunce, jer više nije potrebna kao podrška, kada je priča konačno sastavljena.
Nakon što opiše tragediju mladih izgubljenih života, izgubljenih kako bi se pobijedio nacizam, ono što ostaje jeste porodični duh i zajedništvo, uz pomoć kojeg preživjeli mogu da nastave svoj život. I taj duh zajedništva provučen kroz cijeli roman predstavlja još jedan oslonac kako pripovjedačici, tako i čitateljima i čitateljkama da se lakše suoče sa najintenzivnijim djelovima priče.
Još jedan dio pripovijesti, stilski možda i najljepši, ispripovijedan je iz ugla Olive, pripovjedačicine none. Nakon što se pješice vratila iz beogradskog logora, gdje je bila kažnjena zbog komunističkog angažmana svog muža, brata i njegove žene, Oliva je upala u doživotnu depresiju, te je samo ležala na otomanu, da bi 1991. pomislila kako su se dosadni Talijani i Nijemci ponovo vratili, nesvjesna između koga se vodio posljednji rat. Nakon svakog poglavlja dat je kraći prikaz Olivinih misli, najčešće vezanih za djeliće sjećanja iz njenih najstrašnijih godina i pokušaja da ta sjećanja doslovno zatrpa razmišljanjima o prirodi koja je okružuje ili o hrani i začinima. U tim kratkim odlomcima spaja se duh svakodnevice u Dalmaciji sa prošlošću, usporen i očito depresivan, ali i sve vrijeme svjestan ljepote oko sebe.
Roman Olivino nasljeđe vrijedan je prije svega zbog priče o ženskoj, komunističkoj istoriji. Autorka je uspjela da nađe vrlo uvjerljiva naratološka rješenja kako da priču ne oblikuje suviše jednoznačno, a ni patetično. Nije riječ samo o tome da ova knjiga nudi neku vrstu lagodnog optimizma, već je to optimizam pobjednika, onih koji su nam ostavili nasljeđe koje treba pratiti i o kojem treba pisati.
Ovaj roman dodatno dobija na značaju u sadašnjem trenutku, kada se revizijom pokušava izmijeniti istorija, što je pokušaj koji bi konačno i obesmislio sav trud uložen u izgradnju pravednijeg društva. Stoga je Olivino nasljeđe i pored određenih nedostataka, stilskih nedorečenosti ili nepotrebno zapetljanih linija priče, pravi primjer uspjelog i promišljenog angažovanog teksta.
Živjeti u Dalmaciji u 20. stoljeću
Strahimir Primorac, Vijenac, 24.12.2015.
Sve donedavno Alidu Bremer (Split, 1959.) znali smo kao prevoditeljicu i promotoricu hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe u Njemačkoj. U tu zemlju odveo ju je studij, tamo je i doktorirala, a Münster je postao njezina stalna adresa. Bila je znanstvena suradnica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu, uredila je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti, prevela knjige brojnih suvremenih hrvatskih pjesnika i prozaista. Kad se 2013. u Kölnu pojavio njezin beletristički prvenac Olivas Garten (Olivin vrt), biografiji Alide Bremer dodao je novu, važnu notu. S naslovom Olivino nasljeđe, roman se ove godine pojavio i na hrvatskome, u prijevodu Štefice Martić. Upravo činjenica da tekst nije izvorno napisan na materinskom nego na drugom, naučenom jeziku pobuđuje posebno zanimanje.
„Dok sam sve više uranjala u njemački jezik i pripremala se za pisanje na njemu, pisati na hrvatskom je postajalo sve teže, jer su moje teme i moje misli postajale sve više njemačke.“ Nije to pitanje formalne naravi niti je samo individualno. To je, kaže Bremerova, neobičan proces s kojim se suočava sve više pisaca u današnjem globalnom svijetu, i pritom spominje sličan slučaj bosanskohercegovačkoga pisca Aleksandra Hemona koji piše na engleskom. Razlog je, izjavila je Alida Bremer, zašto sama nije prevela svoj roman na materinski jezik što Štefica Martić prevodi s njemačkog na hrvatski, a ona s hrvatskog na njemački; k tome, njoj samoj bilo bi se „teško distancirati od originala i osjećala bih se kao da ga moram ponovo napisati“. Ovo svjedočenje o složenom procesu osvajanja naučenog jezika i uklapanja u nj i laganom udaljavanju od materinskog podupire još jedna njezina napomena. Tvrdi da je njezin roman potaknut trendom povratka obiteljskog romana u suvremenoj njemačkoj prozi, s protagonistom koji se „vraća pitanjima pripadnosti i kontinuiteta“. Usput rečeno, porodične kronike i obiteljski romani nisu rijetkost ni u suvremenoj hrvatskoj prozi – podsjetimo na Jergovićev Rod ili Kočanov roman Sin otac sin.
„Priča“ o romanu Alide Bremer nudi intrigantnu i poučnu građu književnoj sociologiji, psihologiji, teoriji. Roman je nastao kao posljedica autoričine iritiranosti činjenicom da se u svojoj novoj sredini uvijek iznova suočavala s jednostranom, negativnom slikom ustaške Hrvatske. Mračnoj predodžbi o svim Hrvatima kao fašistima, poslušnicima njemačkih nacista suprotstavila je priču o stradanjima dalmatinske partizanske obitelji svoje majke.
Radnja romana započinje u proljeće 2008, kad na Alidinu adresu u Münsteru stiže pismo odvjetnika iz Zadra i obavijest da ju je baka Oliva koja je živjela u Vodicama i umrla prije osamnaest godina, imenovala nasljednicom jednog maslinika. Da bi to nasljeđe postalo zakonito, trebalo bi pokrenuti sudski postupak jer parcela na kojoj se nalazi dvjestotinjak stabala maslina još nije upisana u zemljišne knjige nove države. Alida najprije ne želi ući u tu avanturu jer zna da je čeka trakavica s neizvjesnim ishodom, ali prevlada nostalgija i upusti se u postupak brisanja predaka iz zemljišnih knjiga. Svoje zapletanje u nesređene knjige i mrzovolju službenika, razgovore s lukavim odvjetnikom u kojima postupno otkriva veliku prevaru u poratnoj privatizaciji i pretvorbi opisuje briljantno. Kako postupak prikupljanja dokumenata traje, Alida usput doznaje životne priče predaka – o udajama, ženidbama, siromaštvu, međusobnim odnosima, ekonomskoj emigraciji u Australiju i Slavoniju, o političkim previranjima u međuratnoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, o pogubnoj podjeli na lijeve i desne (crvene i crne), o talijanskoj i njemačkoj okupaciji, o odlasku muškaraca u partizane, a žena u logore na Molatu, u Italiji, Srbiji i Njemačkoj, o evakuaciji u zbjeg u El Shattu (tada su izbjeglice išle u suprotnom smjeru od današnjega), o zbivanjima u poslijeratnoj Jugoslaviji.
Iako okvirna priča o zakonitu nasljeđivanju maslinika završava u tri godine (2008–2011), roman, vraćanjem u prošlost, obuhvaća cijelo stoljeće hrvatske povijesti u Dalmaciji. Zato bi umjesto obiteljskom kronikom, u kojoj je lik Olive izdvojen kao stožerni, preciznije bilo roman nazvati porodičnom kronikom jer je riječ o četiri generacije porodičnoga stabla. Specifičnost je romana da su u žarištu ženski likovi, i da se ne spominje nijedno prezime, nego samo osobna imena. Kako autobiografski elementi igraju važnu ulogu u romanu, jer stvarnost i fikcija ulaze u osjetljive odnose, autorica je u uvodnoj napomeni te Zahvalama i napomenama odaslala jasan signal: „Iako su se mnogi povijesni događaji opisani u ovoj knjizi uistinu odigrali i iako su sudbine pojedinih likova ove knjige manje ili više vjerno prepričane, ova knjiga nije dokument, nego roman. Stoga je i sve u njoj fikcija: likovi i događaji.“
S obzirom na to da je karakterne osobine svih likova romana sama oblikovala, autorica je promijenila imena stvarnih osoba. Njih nose samo likovi bake Olive i pripovjedačice Alide, ali se ne podudaraju u svemu sa stvarnim osobama. Jasno se kaže i koji događaji u knjizi odgovaraju onomu što se doista odigralo u zbilji: brat stvarne bake Olive i njegov sin poginuli su u ratu kao partizani, njezinu su snahu strijeljali talijanski fašisti, Olivina su majka i nećakinja prošle torture u više talijanskih logora, dvije su joj mlađe kćeri bile u izbjegličkom logoru u El Shattu, a Oliva je bila u njemačkim logorima u Srbiji.
Osim osnovnog motiva o tegobnom životu dalmatinskih težaka i ribara, koji su pod stalnom prijetnjom austrijskih, talijanskih, ugarskih ili srpskih presezanja, Alida Bremer u Olivinu nasljeđu razvija i nekoliko drugih, važnih motiva. Primjerice motiv pravednosti, u spoju od prakršćanskih do ranih lijevih ideja prve polovice 20. stoljeća, te motiv Mediterana – mjesta lijepa i ugodna za život. No to je i mjesto za kojim se čezne kad ste daleko od njega kao što je daleko autorica, a ta se snažna nostalgija osobito osjeća u blago ironičnim tenzijama koje se rađaju u razgovorima pripovjedačice romana i njezina fikcionalnog muža Nijemca. Roman bi vjerojatno i nešto drukčije izgledao da je pisan s mišlju na hrvatskoga čitatelja, a ne za njemačkoga, koji o nama ne zna ništa ili je ono što zna iskrivljeno. Izvrsno je i za naše čitatelje i za našu književnost što smo dobili prijevod ovog odličnog romana. Mislim da ga s pravom možemo smatrati (i) svojim.
Od južnih do sjevernih mora
Delimir Rešicki, Kolo 2 / 2016.
O tome koliko je Alida Bremer učinila za hrvatsku književnost (ali i druge književnosti pisane na svim jezicima s područja bivše države ili danas popularnije kazano regije), bilo u Njemačkoj, ali i puno široj perspektivi jednostavno govore tolike činjenice ‒ prijevodi knjiga, predstavljanje hrvatskih i inih književnika na najprestižnijim njemačkim mjestima žive promocije nečijega pisanja, itd., itd... Što je, bar u Hrvatskoj, dobila kao znak »zahvalnosti« u užasu i tadašnje i današnje mediosfere, znaju svi koji bar elementarno poznaju domicilni književni život u posljednjih desetak i više godina. Ali, takva vrsta kulturnjačke i svake druge patologije ili jednostavno zlobe i gluposti nije nepoznata ni, pokazalo se, pretjerano mrska tuzemnome i ne samo književnome životu. Ono što itekako raduje, činjenica je da u rukama i na čitanju imamo njezin sjajan roman prvijenac Olivino nasljeđe (»Olivas Garten«) u Njemačkoj objavljen 2013. godine, a kojega na hrvatskome jeziku čitamo u nadahnutome prijevodu Štefice Martić (»Fraktura«, 2015.).
Roman je u vrijeme objavljivanja u Njemačkoj dobio izvrsne kritike (»Der Spiegel«, »Die Presse«, »Der Tagesspeigel«, »Weltdeutscher Rundfunk«), a kako u Hrvatskoj kontinuirana kritička recepcija bilo domaće, bilo inozemne književnosti jedva da i opstaje (doista, čast izuzecima poput Jagne Pogačnik, Darije Žilić, Daria Grgića, Davora Šalata, odnedavno Zlatka Kramarića) ‒ sudbina njezinoga romana, na sreću, ipak nije bilo potpuno prešućivanje. Bilo kako bilo, bjelodana je činjenica da su ‒ bar u mojoj čitataeljskoj vizuri ‒ ponajbolji romani o Dalmatinskoj zagori i Dalmaciji općenito u posljednje vrijeme napisale njemačke spisateljice hrvatskoga prodrijetla ‒ prije svih Marica Bodrožić (Tišina rastanak, Balada o zvjezdanom moru, obje u izdanju »Frakture«), a podjednako tako ovim romanom i Alida Bremer. Sâm sam se sada ugrizao za jezik jer me ama baš nimalo ne zanima kojega je podrijetla bilo koja književnica ili književnik. Ti, dakle, romani, jednostavno pripadaju velikoj, transnacionalnoj tradiciji mediteranske kulture kao izvora europske civilizacije, ali i ne samo nje i nisu nimalo zanemariv obol njezinome recentnome književnome kontinuitetu. I kako mi je oduvijek bila posve strana ideja da nečiju književnu kritiku čitate do kraja (pa i ovu moju), da bi eventualno saznali što »kritičar« ili »esejist« misli baš do zadnjega retka o često do kraja (ne)pročitanoj knjizi, na vrijeme mi je odmah napisati i upozoriti da svi oni koji na spomen Alide Bremer odmah traže uputnicu za najbližu gastroskopiju, odmah odustanu od daljnjega čitanja ovoga teksta.
Olivino nasljeđe, naime, izvanredan je roman odmjerene pripovjedne strukture ‒ naratološkoga majstorstva u, primjerice, fokalizaciji višeslojnih tijekova teksta, a ono što ga dodatno i ponajviše kakvosno oznakovljuje izvanredna je, brižna, akribična lingvo-stilska izvedba! Ne želim baš nimalo navijati u tekstu o jednome romanu za pjesničku »stranu«, ali posvema je zorno da je Alida Bremer itekako svoju toliko puno puta pokazanu ljubav prema poeziji znala krajnje decentno ali nimalo neprimjetno utkati u tekstualno tkivo svojega romana. Metaforičnost i ontološka, pa i onirička višedimenzionalnost Olivinog nasljeđa trajna je tijekom cijeloga romana. Primjerice: »Dohvatio je sjekiru i s cipela odbio potpetice. Nakon toga su vrhovi stršili u vis, kao da su cipele dvije venecijanske gondole koje tonu«(1).
Alida Bremer je puno učinila za svoju književnost kada je odlučila nigdje ne žuriti nego krajnje kondenzirati i zgrušati svoje, bar za ove »ljude i krajeve«, posebno i prilično atipično, kozmopolitsko životno iskustvo, a da to nije šljakanje na dokovima ili dirinčenje na građevinskim skelama. Kada se ta nedvojbena mudrost, koja svoje boravište nalazi na doista skoro pa svim stranicama nimalo tanašnoga Olivinog nasljeđa spoji s malo prije spomenutom lingvo-stilskom besprijekornošću, dobijamo bar elementarni oris onoga zbog čega bi, svi oni koji to nisu, trebali posegnuti za čitanjem ove knjige.
»Crveni« i »crni«
Posebnost Olivinog nasljeđa zasigurno nije tek u još jednom pokušaju tematizacije ne/mogućnosti povratka u »izgubljeni zavičaj«,(2) jer taj povratak, između staloga, priječi strahotna sporost i potkupljivost hrvatske birokratske zavrzlame i lakrdije koja doista radikalno priječi glavnu junakinju ove knjige (koja inače sretno udana živi u Münsteru) doći do svojega zakonski legitimnoga obiteljskoga nasljeđa ‒ staroga maslinika. Autoričina je posebnost u načinu na koji nas bez ijednoga suvišnoga narativnoga rukavca polako dovodi do (samo)spoznaje tako karakteristične za sve napisano poslije Joyceovoga Uliksa na istu temu: povratak u bilo koju vrst životne autentičnosti pa i onu »geniusa loci«(3) jednostavno više nije moguć, jer takva stvarnost u najdubljoj svojoj egzistencijalnoj i ontološkoj biti za suvremenog čovjeka ne postoji ili je ovaj više nije u stanju prepoznati. Ne postoje rajevi, osim onih izgubljenih, napisao je davno genijalni Borges.
Alida Bremer i njezin romaneskni subjekt nije toga nimalo nesvjestan i upravo na tome tankom užetu hoda njezina glavna junakinja, koja uz potragu za zaboravljenim maslinikom čini ono po roman tematski ponajbitnije ‒ još jednom analizira povijest svoje obitelji u nimalo neveselom vremenu koje kao svoju crnu auru ima Drugi svjetski rat. U i danas aktualnoj hrvatskoj debilnoj, ali i fatalnoj podjeli na »crvene« i »crne«, a koju uporno ispod žita ili morskih valova prodaju sve političke struje odreda, jer nisu u stanju smisliti ni tri stranice neke autentične po hrvatske prilike političke strategije, Alida Bremer piše o tome kako ni tzv. »crvena« strana nema svojih nemjerljivih ljudskih tragedija i trajnih (post)traumatskih iskustava u svakodnevnome životu, mnogo godina poslije. Svi pobjednici kad-tad postaju poraženima i obratno, u suludom kaosu i »kotaču« povijesti.
Ali, po drugi se put opet grizem za jezik ‒ nema ni »crvene« ni »crne« patnje ‒ postoje u toj zloćudnoj »učiteljici života« s figom u džepu samo patnja i zlo kao takvo i ona hajdegerijanska, neizbježna danonoćna briga svakoga tu-bitka (Sorge), za život kao takav, bar kod onih koji pomalo misle čak i svojom glavom. Ali, to nimalo, nego posve usuprot, znači kako zločincima nikada ne treba opraštati zločine i kako u ime bilo čega smijemo smjerno namignuti dokazanome ubojici, prije negoli bude izrečena bilo kakva presuda. Olivino nasljeđe osjeća i »mirise« i »zlato« i »tamjan« hrvatske/mediteranske povijesti, ali odbija svaki pa i povijesni resentiman. Kako nikada nisam povjerovao u tezu da bilo tko može napisati, primjerice autobiografski roman, jer upravo je to potpuno nemoguće u izricanju najtežih, duboko skrivenih ljudskih trauma, ostaje nam ustvrditi kako Alida Bremer itekako zna da je književno djelo, pa i svaka »obiteljska kronika«, tek još jedna literarna konstrukcija. U tome pak nema baš ničega zazornoga. I upravo ta spoznaja daruje je decentnošću u izboru zapisa »provjerljivih« dokumentarističkih činjenica iz vlastita života i života svoje šire obitelji.
Maslinik kao izgubljeno, sveto mjesto
Okomiti svijet, svijet koji kao posljednje utočište treba prvo vratiti svoje zaboravljeno »plemstva duha« o kojemu je tako sjajno i poodavno proročanski pisao Nietzsche, a »parafrazirao« ga naslovom svoje knjige Rob Rieman(4), biljka je koja se kao »cviće bez vode« suši u sudbonosnoj plimi recentnoga nihilizma, površnosti i ravnodušnosti našega vlastitoga, distopijskoga, profanoga vremena, koje više ne prepoznaje baš ništa od onoga tipa svetosti koje čuvaju mitska, religijska ili posve jednostavno, književna riječ zagledana u najobičniju, životodajuću dalmatinsku i svaku drugu maslinu. Uostalom, zar nedostižni Béla Hamvas nije napisao da ako hoćemo spoznati božansko, jednostavno sjednemo u krošnju trešnje! Legenda kaže da primjerice, »Jasmin i maslinu« (gle čuda, op. a.) dugujemo njegovim ljetovanjima na Korčuli!
Pisanje Alide Bremer, bar ako je suditi po romanu Olivino nasljeđe, nije ništa drugo nego beskompromisno slavljenje istinskoga života, a koji se danas nažalost događa u fotošopiranoj, selfie, virtualnoj varijanti. Istinski svjetonazorski, Sunce je temeljna antropotehnika(5) pisanja Alide Bremer, a potraga za maslinikom drugo ime za ono što nas, pa makar i u svojoj kafkijanskoj determiniranosti podlim i nečitljivim demijurškim »zakonom« ili Beckettovom ništavilu Kraja igre, hrabri držati glave ponad vode usuprot svemu, a ne zagnjuriti je i mirno se prepustiti virtualnome i svakom drugom šarenilu »drugoga« svijeta, dok se polako tone u mrak svakoga, pa i morskoga dna. Ako negdje treba pasti, treba pasti u korijen masline, znaju to oni malo upućeniji u poljodjelske i ine stvari.
Imam osjećaj kako će se svaki čitatelj na kraju ovoga romana upitati ‒ kako je moguće da netko svjetlost Mediterana i njegove maslinike mijenja za münstersku »prohladnost«. Odgovor je vrlo jednostavan ‒ nešto ili nekoga i ostavljamo upravo zato što smo se s njim dovoljno srodili.(6) To je tako dobro znao Jean Améry, to su znali i već spomenuti Joyce i, primjerice u nas, čovjek od itekako izgubljenoga pa nađenoga zavičaja, Boris Maruna. A da je i svakodnevni život čudesan Dvorac ukrštenih sudbina, kako to kazuje još jedan veliki Mediteranac i velemajstor pripovijedanja, Italo Calvino(7), Alida Bremer sasvim jasno pokazuje i u svojoj knjizi, nemajući poput njega u rukama tarot karte, nego obiteljske fotografije.
Jedino ta srođenost, kad jednom istinski uraste u nas poput lišća stare masline, osvješćuje to da više nema potrebe za danonoćnim, pa i zavičajnim, izgubljenim rajem. Uostalom, pa ma gdje bili, sa sobom nosimo i svoju vlastitu prazninu i svoju vlastitu puninu. Tako možemo mirno, pa na kraju i klošarski melankolično, spavati ispod bilo kojega mosta na svijetu ili na bilo kojem Sjeveru, Zapadu, Istoku ili Jugu. I ne brinuti više nizašto, pa i svoj izgubljeni maslinik ili baranjsku pustaru, potpuno je svejedno. U jednom od bezbroj svojih visoko simboličkih značenja, prije svih onome judeo-kršćanskom, maslina označava mir, a maslinova grančica novi savez božanskoga i ljudskoga. Također, vjeruje se da je Kristov križ bio načinjen od masline i cedra. Ako je točno bar ono prvo, onda svatko tko pročita Olivino nasljeđe upravo je posred sebe posadio maslinu, pa čak i tamo gore u Münsteru!
Zar uostalom, danas nije baš sve moguće, koliko i nemoguće?
____________________
(1) Alida Bremer: Olivino nasljeđe, Fraktura, Zaprešić, 2015., prevela Štefica Martić, str. 231. Citirane bi rečenice mogli označiti kao, pisalo se nekada, »primarni narativni paragraf«.
(2) Bio bi krajnje zanimljiv pokušaj komparativnog čitanja Alide Bremer s također mediteranskim piscima poput, primjerice, Slobodana Novaka, dijelom Ranka Marinkovića ili Vladana Desnice.
(3) O »duhu mjesta«, tome zaštitničkome »geniusu loci« rođenome u romanskoj mitologiji, maestralno je, primjerice, pisao Lawrence Durrell – vidi: Lorens Darel: Duh mesta, preveo Milorad Marković, Gradac, Čačak, Biblioteka Alef.
(4) Rob Rieman: Plemstvo duha – zaboravljeni ideal, prevela Snježana Cimić, TIMpress, Zagreb, 2010.
(5) Vidi Peter Sloterdijk: Život svoj promijeniti moraš, preveo Kiril Miladinov, Biblioteka Sandorf, Zagreb, 2015.
(6) Ovo nikako ne treba (pro)čitati u paradigmi bilo kojega »But und Boden« ključa.
(7) Italo Calvino: Dvorac ukrštenih sudbina, Naklada Vuković & Runjić, prevela Tatjana Peruško, Zagreb, 2009.