Odred za baštinu

Saveznički junaci, nacistički lopovi i  najveća potraga za blagom svih vremena

Special cijena 63,00 kn Redovna cijena 70,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Saša Drach

  • Broj stranica: 496

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266467-6

  • Naslov izvornika: Monuments Men

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 840 g

“Većina nas svjesna je da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti. Znamo za goleme ljudske žrtve, vidjeli smo slike razrušenih europskih gradova. No ipak, dok šetamo veličanstvenim muzejima poput Louvrea, uživamo u samoći dostojanstvenih građevina poput katedrale u Chartresu ili se divimo uzvišenoj ljepoti slika poput Posljednje večere Leonarda da Vincija, zapitamo li se kako to da je toliko spomenika i velikih umjetničkih djela uspjelo preživjeti taj rat? Tko su bili ljudi koji su ih spasili?” Ti neopjevani junaci bili su poznati pod imenom Odred za baštinu.
Tijekom okupacije Europe Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za sebe i Treći Reich prikupili i sakrili više od pet milijuna umjetnina. Od iskrcavanja na Siciliju do pada Reicha Odred za baštinu izveo je, utrkujući se s vremenom, najveću potragu za blagom u povijesti, a umjetnine su bile smještene na najnevjerojatnijim mjestima, od bajkovitih dvoraca do dubokih rudnika. Odred za baštinu Roberta M. Edsela napeta je i uzbudljiva priča o ljudima koji su pronašli, spasili i sačuvali neprocjenjivo umjetničko blago i baštinu čovječanstva.

Genijalna priča kojom se tim muškarcima (i jednoj osobitoj ženi) odaje dužno priznanje.
Jonathan Yardley, Washington Post

Pothvati pripadnika Odreda fascinantno su štivo. Slikovitu pozadinu zbivanja Odreda za baštinu Edsel pomno dočarava realističnim izvještajima o tijeku rata.
Carl Hartman, Associated Press

Bez obzira na to jeste li ljubitelj umjetnosti ili priča sa stvarnim junacima, Odred za baštinu pravi je dragulj.
Howard Shirley, Bookpage

Ova iscrpna istraga dostojna je Odreda za baštinu, čiji su pripadnici razriješili bezbrojne misterije i spriječili nepopravljivu međunarodnu kulturnu katastrofu.
Betty Gorden, Atlanta Journal-Constitution

Edsel je posebno vješt u prikazivanju ekscentričnih osobnosti pojedinih pripadnika Odreda za baštinu.
Jonathan Lopez, Boston Sunday Globe

Intrigantna priča, velikim dijelom ispričana kroz pisma sudionikâ, danas pohranjena u raznim vladinim arhivima, svidjet će se mnogim čitateljima, i to ne samo ljubiteljima vojnopovijesnoga štiva.
Library Journal

Sve do 2007. rad Odreda za baštinu nije bio odgovarajuće prepoznat. The National Endowment for the Humanities dodijelio mu je odličje koje se daje pojedincima ili skupinama čiji je rad “u narodu produbio razumijevanje humanističkih znanosti”. A sada je tu i knjiga, kao doista zasluženo, a i vrlo čitko priznanje.
Thomas B. Allen, Washington Times

Unatoč pravom obilju povijesnih detalja Edselovo je pripovijedanje ležerno i pitko.
William Lee Adams, TIME

Među pripadnicima Odreda za baštinu bilo je začuđujuće mnogo “džonvejnovskoga” i lude hrabrosti, tim više što su skoro svi bili sredovječni muškarci koji su za sobom ostavili dobre poslove i obitelji kako bi lutali bombama razrovanom Europom u neizvjesnoj potrazi za slikama i kipovima.
Jenni Frazer, The Jewish Chronicle

Robert M. Edsel: U Europi je kulturno blago sačuvano i u ratu, u Iraku to nismo učinili

Novi list, Tihomir Ponoš, 31.3.2013.

Odred za baštinu djelovao je do 1951. godine, no njihov posao vremenom se promijenio: od ljudi koji su trebali zaštititi spomenike kulture od bombardiranja postali su detektivi koji su tragali za ukradenim umjetninama.

Robert M. Edsel napisao je prije četiri godine »Odred za baštinu – Saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena«. Knjiga na jednom mjestu sublimira nešto što jest poznato – golemi napori u spašavanju ogromnog umjetničkog i kulturnog blaga kojega su nacisti opljačkali u okupiranim državama prije svega Zapadne Europe za vrijeme Drugog svjetskog rata.

No, u prvi plan svoje knjige Edsel stavlja ljude koji su nedovoljno poznati, pripadnike savezničkog Odreda za baštinu, ljude koji su čuvali, pronalazili i spašavali golemo kulturno blago i nasljeđe. Edselova knjiga, žanrovski ju se može svrstati u povijesnu publicistiku, imala je velik odjek. Prevedena je na dvadesetak jezika, a po njoj George Clooney trenutačno snima film u Filmskom studiju Babelsberg. Premijera je zakazana za prosinac.

Edsel je osnovao i Monuments Men Foundation (Zaklade Odred za baštinu) koja se bavi očuvanjem umjetničkog i kulturnog blaga. Ta je Zaklada odlikovana medaljom National Humanities, najvišim američkim odličjem koje se dodjeljuje za humanitarni rad. Protekloga tjedna Edsel je gostovao u Zagrebu gdje je predstavio hrvatsko izdanje svoje knjige u nakladi »Frakture«.

Velika promjena

Bili ste uspješan poslovni čovjek u naftnom biznisu i napustili ga kako bi započeli nešto potpuno drugačije. Zašto? Što ne valja s naftnim biznisom?

– Isprva sam htio biti profesionalni tenisač, a po završetku koledža počeo sam raditi za čovjeka koji je radio u naftnom biznisu, a nakon nekoliko godina osnovao sam vlastitu tvrtku i vodio ju 16 godina. U tih je 16 godina bilo mnogo poremećaja na tržištu nafte i plina, banke su se teško odlučivale financijski pratiti moju tvrtku. U dva navrata bio sam siguran da će moja tvrtka propasti. Velika promjena dogodila se kad sam dobio sina. Kad radite u naftnom biznisu radite non-stop, nema odmora, konkurencija je strašna. Frustriralo me to što ne mogu biti s obitelji. U 39. godini prvi put sam imao više novca nego što sam ga dugovao i odlučio sam prodati tvrtku. Nisam imao ideju što ću raditi. Trebalo mi je otprilike godinu dana da zatvorim tvrtku jer tvrtka koja je kupila moju nije niti jednom zaposleniku ponudila posao. To je bilo iznimno arogantno od te tvrtke i trebalo mi je oko godinu dana da svakom zaposleniku nađem posao tako da iza mene nije ostao nitko nezaposlen.

Prilično socijalno odgovorno ponašanje.

– Tako ja vidim kapitalizam. Ne vjerujem u priču da poslovni ljudi moraju stvoriti najveći mogući broj dolara i prepustiti svakome da se brine za sebe. Svakoga sam dana išao na posao i znao da ako uprskam, stotinu ljudi koji rade za mene će imati problema zbog toga, i njihove obitelji, djeca i tako dalje. Nakon što sam zatvorio tvrtku i zbrinuo ljude s obitelji sam otišao u Pariz, putovali smo Francuskom, otišli u Rim, pa Firencu gdje smo se nastanili. Stajao sam na mostu Ponte Vecchio, jedinom kojega nacisti nisu uništili kad su potopili Firencu 1944. godine, i pitao se kako se Europa ponovo izgradila nakon Drugog svjetskog rata u kojem su desetci milijuna ljudi poginuli i ubijeni, kako je sve to umjetničko blago Europe spašeno i tko su bili ljudi koji su to učinili. Nije mi bilo neugodno zato što nisam znao odgovor na to pitanje nego zato što si dotad nisam postavio to pitanje.

Za vas su Hitler, nacisti i njihovi okupacijski režimi divlja horda koji su, uza sve zlo koje su izazvali, bili organizirani i za pljačkanje umjetnina, dokumenata, kulturnog nasljeđa. Znaju li se razmjeri tog pljačkanja?

– Stotine tisuća predmeta nedostaju i danas. Odred za baštinu djelovao je do 1951. godine i nastojao pronaći i vratiti što više umjetnina. Međutim, nije bila riječ samo o slikama i skulpturama. Radilo se o crkvenim zvonima, tapiserijama, vitrajima, skulpturama koje su inače bile u gradskim parkovima okupiranih gradova. Ništa nije bilo preveliko za njihove ambicije, a razmjeri pljačke bili su ogromni. Nacistički režim iznimno se pedantno pripremio za tu pljačku. Primjerice, kada je njemačka vojska napadala na istoku, u Poljskoj, kasnije Sovjetskom Savezu, s vojskom su išle grupe ljudi koji su imali izvanredne obavještajne podatke o tome gdje su umjetnine, gdje su prebačene ili skrivene.

Što je bio nacistički plan i jesu li oni pri pljačkanju umjetnina bili obvezani nacističkom ideologijom i propisanim umjetničkim ukusom ili su pljačkali sve, uključujući i ono što su nacisti sami nazivali »degeneriranom umjetnošću«?

– Nema jedinstvenog odgovora na to pitanje. Hitler je bio umjetnički obrazovan, pokušao se upisati na Likovnu akademiju u Beču, ali je odbijen. Kada je došao na vlast odlučio je demonstrirati svoj likovni ukus za kojega je mislio da je odličan. Njegov ukus oblikovao je i službeni nacistički ukus u umjetnosti. U Linzu je nameravao izgraditi svoj muzej i stvoriti od Linza kulturnu Meku. Na neki je način pazio što »skuplja« i što će jednog dana biti izloženo u tom muzeju. Göring je bio naprosto pohlepan i imao je golem apetit za sve umjetnine, samoga sebe je doživljavao kao renesansnog čovjeka kad je riječ o umjetnosti. U njegovom »skupljanju« umjetnina nije bilo sistema niti je nastojao stvoriti zaokruženu zbirku. Njega je u stvaranju te zbirke gonila pohlepa, a ne izgrađen ukus i oko za vrijedno. Zanimljivo je njegovo ponašanje za vrijeme rata 1940.-1941. godine. Luftwaffe kojom on zapovijeda je u ratu, traje Bitka za Britaniju, a on 20 puta posjećuje Pariz da izabere umjetnine za svoju zbirku. On je ratni zapovjednik koji se ne fokusira na rat i pobjedu u ratu nego na stvaranje svoje zbirke.

Očito je da je kulturno nasljeđe ugroženo u svakom ratu.

– Ugroženo je danas; smogom, nedostatnim proračunskim sredstvima, onečišćenjem, potresima.

Organizirani nacisti

Ali u vašoj knjizi ne opisuje se toliko ugroženost baštine za vrijeme borbi nego ugroženost nakon borbi, a u korijenu je te ugroženosti pljačka. Znate li za ikoji sličan primjer u povijesti, neku sličnu operaciju nacističkoj i je li Napoleonovo ponašanje u Egiptu i Italiji usporedivo s onim što su, po pitanju baštine, radili nacisti?

– Da, Napoleonovo ponašanje je u mnogočemu slično. No, mogućnosti prijevoza kojima je raspolagao Napoleon bile su mnogo manje nego li one kojima su raspolagali nacisti. On je mogao samo sanjati o onome što su imali nacisti. Primjerice, Göring ima svoj vlak i kontrolira zračni prijevoz, što u doba Napoleona nije postojalo. To je ogromna razlika. Druga razlika je u pripremama koje su nacisti poduzeli prije osvajanja pojedinih država. Oni su sastavili detaljne liste umjetnina, njemački kustosi posjećivali su muzeje prije invazije pojedine države sa zadatkom da naprave popise umjetnina. Nacistička obavještajna služba provjeravala je gdje su umjetnine skrivene.

Dakle, nacisti su bili temeljiti i odlično organizirani.

– Nevjerojatno temeljiti i organizirani. Operacija pljačkanja umjetnina bila odlično organizirana i disciplinirano provedena. Njemačku vojsku slijede, često idu istodobno s njom, ljudi iz odjela kojem je na čelu Alfred Rosenberg i koji je zadužen za to »nabavljanje« umjetnina i pune kamione umjetninama.

Muzeji u Europi između 1939. i 1945. bili su zatvoreni. Milijuni umjetnina su na cesti ili negdje skriveni. Muzeji su isprva evakuirani zbog straha od savezničkog bombardiranja. Inicijalno nije postojao strah od nacističkog pljačkanja nego od savezničkog bombardiranja. Budući da se savezničko bombardiranje nije dogodilo, a nacističko pljačkanje jest, postalo je važno umjetnine zaštititi od tog pljačkanja i zato ih je bilo potrebno skriti. Mona Lisa je pet ili šest puta mijenjala svoju lokaciju za vrijeme rata. Belgijanci su znali, u trenutku kad ih je Njemačka napala, da dolaze po glasoviti oltar iz Genta jer su njegovi dijelovi svojedobno bili u Njemačkoj, a Belgiji su pripali na temelju Versailleskog mirovnog ugovora. Belgijanci su ga namjeravali skloniti u Vatikan, a Italija je ušla u rat u trenutku kada je oltar bio u Parizu i tako je ukraden.

Koja je bila konačna svrha tog nacističkog pljačkanja? Stvaranje golemih privatnih zbirka kao u slučaju Göringa ili brisanje kolektivnog pamćenja nekih europskih nacija?

– Oboje. I u ratovima u Jugoslaviji početkom devedesetih vidjeli smo nešto što se neprekidno ponavlja: diktatori žele uništiti stvari, predmete koji tvore nasljeđe i mentalni sklop nekog prostora ili ljudi, a svejedno je radi li se o crkvama ili džamijama. Zbog toga je Hitler naredio da se St. Petersburg, tadašnji Lenjingrad, zbriše s lica zemlje. U slučaju nacista ne radi se o nečem novom, takva uništavanja i razaranja zabilježena su i prije u povijesti, ali je kod nacista poprimilo razmjere kakvi nikad prije nisu viđeni, cijeli gradovi su nestajali.

U zapadnim zemljama nacisti nisu žurili s pljačkom. Govorili su da će Reich trajati tisuću godinu, prema tome. čemu žurba? Umjetnička djela su bila tamo, a nacisti su mogli raditi s njima što žele, prije ili kasnije.

Iznimno poštujete Odred za baštinu. Možete li objasniti kako je tako mala grupa ljuda, na prostoru od nekoliko milijuna četvornih kilometara, među milijunima vojnika, usred rata, obavila tako velik posao i pronašla stotine tisuća umjetnina?

– Ključni čovjek Odreda za baštinu bio je konzervator George Stout. On je u Španjolskom građanskom ratu vidio moderno ratovanje i vidio je što ono može, posebno zračno bombardiranje i požari koji zbog njega nastaju, učiniti baštini. Stout je predvidio da se može dogoditi da saveznici dobiju bitku i dugoročno izgube rat što je u njegovom slučaju značilo pobjedu nad nacistima, ali uništenje civilizacije i kulturnog blaga. Zaključio je da bi to bilo neoprostivo i da bi takva mrlja vječno ostala na Sjedinjenim Državama. Stout je lobirao za svoju ideju i stvaranje grupe časnika za zaštitu kulturnih spomenika, budući Odred za baštinu. U tom odjelu bili su ljudi srednjih godina, obiteljski ljudi koji su imali dobre poslove, mnogi su radili na sveučilištima, i imali su dobre razloga da ne idu u rat. Isprva je njihov zadatak bio izbjeći savezničko bombardiranje koje bi oštećivalo spomenike kulture i popravak štete. Taj popravak štete bio je iznimno važan jer se time željelo pokazati odnos prema stanovništvu, odnosno pokazati da je riječ o ljudima i krajevima koji su oslobođeni, a ne ponovo okupirani. Svoj doprinos Odred za baštinu dao je kao drugačiji tip vojnika: ne kao onaj koji razara, nego kao onaj koji spašava.

Poštivanje umjetnina

Kakva je bila pozicija Odreda za baštinu savezničkoj vojsci? Njegov najviše rangirani časnik imao je čin bojnika, mahom su to bili poručnici. U ratu su za svaku vojsku važniji vojnici s puškama i tenkovima od vojnika oboružanih poviješću umjetnosti. Kako su funkcionirali na dnevnoj razini i surađivali s vojskom?

– Oni su zapravo bili pojedinci, ne jedinica u pravom smislu riječi. Bili su priključeni pojedinim velikim savezničkim jedinicama. Primjerice, armija generala Pattona ima je dva časnika Odreda za baštinu. U pravilu su to bili jedan Britanac i jedan Amerikanac, a tako su bili organizirani jer se htjelo pokazati da je spašavanje baštine zajednički saveznički pothvat.

General Eisenhower shvaćao je važnost tih ljudi na terenu. U dva je navrata, u prosincu 1943. godine i u svibnju 1944. izdao povijesne naredbe. Po prvi put je u tim naredbama jasno rečeno da je odgovornost svakog vojnika i zapovjednika da čuva povijesne spomenike najviše što je moguće. U slučaju da se mora birati između života vojnika i povijesnih spomenika, životi vojnika imaju prednost, ali, jasno je upozoreno, da je to previše puta korišteno kao izgovor u borbama. Odred za baštinu bio je odgovoran za izvršenje te naredbe. U slučaju sukoba s nekim časnikom na terenu pozivali bi se na naredbu Eisenhowera. Naravno da su se suočavali s mnogim problemima: nisu imali vozila, radio-stanice, pisaće mašine, fotoaparate. Njihov posao vremenom se promijenio: od ljudi koji su trebali zaštititi spomenika kulture od bombardiranja postali su detektivi koji su tragali za ukradenim umjetninama.

Prvi časnici za baštinu djelovali su u Italiji, a do sredine 1944. godine tamo ih je bilo dvadesetak. U Normandiji ih je bilo 12 i bili su odgovorni za cijelu zapadnu Europu. Dakle, u lipnju 1944. u Odredu nije bilo više od 40 ljudi. Ukupno ih je kroz Odred do kraja rata prošlo oko 120, ali nikad ih nije toliko bilo odjednom. Vremenom je njihov posao postao sve složeniji: pronalazili su skriveno opljačkano umjetničko blago u dvorcima, rudnicima soli i trebali su im vozači, fotografi, ljudi za izvlačenje i prenošenje umjetnina. U tome su im pomagali brojni volonteri iz oslobođenih zemalja.

U završnom poglavlju napisali ste da je Odred za baštinu bio iznimno bitan za ponovnu izgradnju Europe, ne samo u fizičkom smislu, nakon Drugog svjetskog rata. Mislite da se Europa nakon Drugog svjetskog rata ne bi mogla rekonstituirati bez primjerice Michelangelove Madone iz Bruggesa?

– Europa ne bi bila Europa bez umjetnosti, kulture i baštine. To je ovdje dio svakodnevnog života. Ne morate biti religiozni, ali možete ići u crkvu i uživati u koncertu. Sve to blago i baština nisu stoljećima preživjeli slučajno, preživjeli su jer ljudi shvaćaju važnost baštine.

Snažan je kontrast između onoga što se zbivalo u Europi krajem Drugog svjetskog rata i onoga što se prije desetak godina zbivalo u Iraku. Poruka Odreda za baštinu, obnove i ponovnog otvaranja muzeja nakon rata, koncerata organiziranih u porušenim crkvama u Europi bila je »mi nismo osvajači, mi nećemo odnijeti vaše umjetnine, one su vaše«. To je bio svojevrsnih Marshallov plan za umjetnine. Eisenhower je razumio da se mora pokazati poštovanje prema vrijednostima i stvarima drugih ljudi i naroda i u tome je genijalnost njegove naredbe: ne mora ih se razumjeti, ne morate se ni slagati s njima, samo ih treba poštovati. I to je glavni doseg Odreda za baštinu: poštivanje prema onome što pripada nečijoj domovini. U Iraku to nismo učinili.

Što se dogodilo u Iraku? Uskoro će biti točno 10 godina otkako je američka vojska ušla u Bagdad i otkako se urušio režim Sadama Huseina. Tada su mnoge iznimno vrijedne muzejske zbirke opljačkane.

– Nisu opljačkani samo muzeji. Stradala je nacionalna knjižnica, stradali su podatci o porezu i podatci iz drugih registara. U SAD-u i zapadnoj Europi sve više živimo u digitalnom svijetu, ali većina ljudi na svijetu još živi u svijetu papira. Sve je na papiru i tako društva funkcioniraju. Podatci o porezima i drugi registri su na papiru. Ako se to uništi, društva prestaju funkcionirati. Nije riječ samo o umjetninama, nego doslovce o društvu.

Prije invazije Iraka kustosi su u Washingtonu upozoravali što bi se moglo dogoditi, ali nikakva naredba nije stigla odozgo. To je ta razlika: u Drugom svjetskom ratu predsjednik Franklin Delano Roosevelt imao je određenu politiku, Eisenhower je izdao naredbu, a Odred za baštinu tu je naredbu izvršio.

Godine 2003. vojska je ušla u Irak. Zaštitila je naftne instalacije, zaštitila je elektroenergetske instalacije. Znamo da je to važno, ali isto tako važno je zaštititi muzeje i arhive. Za to nije bilo plana, a posljedica toga je katastrofa. Iz muzeja je ukradeno oko 15.000 predmeta. Od tada, od tog početnog fijaska, uspostavljeno je nešto što se može uspoređivati s Odredom za baštinu i dosad je pronađeno oko pola od tog broja umjetnina.

To početno neimanje plana je potpuno neprihvatljivo. Nije prihvatljivo ne pokušati, prihvatljivo je pokušati i ne uspjeti. Priča o Iraku je tužna i kao Amerikanac te se priče sramim. U svjetskom ratu u kojem su ubijeni desetci milijuna ljudi, u vrijeme kada je tehnologija bila na mnogo nižoj razini nego danas, nekoliko stotina ljudi uspjelo je zaštititi tako velika blaga zapadne civilizacije, a mi danas ne možemo tako nešto napraviti u regionalnom sukobu. Irak i ono što se dogodilo 2003. godine sa spomenicima kulture su lekcija iz ignorancije.

'Treba zaštititi papirnato društvo da svijet funkcionira'

tportal.hr, Davorka Grenac, 26.3.2013.

'Iako sam znao koliko je Europa bila opustošena u Drugom svjetskom ratu, nikada mi nije palo na pamet kako su sva ona umjetnička djela i kulturno blago - slike Leonarda da Vincija, skulpture Michelangela, najveće svjetske knjižnice i crkve – preživjeli najrazorniji rat u povijesti. Kako su preživjela nacističku krađu epskih razmjera? Tko su bili ljudi koji su ih spašavali?' sjeća se Robert M. Edsel svoje iskrene zbunjenosti, kada je sredinom devedesetih iz SAD-a preselio s obitelji na pet godina u Firenzu.

Priču je, kaže Edsel, prvi puta otkrio stojeći jednog dana na mostu Ponte Vecchio, jedinom od šest koje nacisti nisu sravnili napuštajući Firenzu u kolovozu 1944., suočivši se s ovim pitanjima koja su ga dovela do vojnog odjela Spomenici, lijepa umjetnost i arhivi (MFAA), danas poznatog kao Odred za baštinu, male skupine pripadnika Savezničke vojske koja je uspjela sačuvati dobar dio europskog umjetničkog blaga od nacističke otimačine i uništenja. Taj mini odred muzealaca, povjesničara umjetnosti, bibliotekara, arhitekata, restauratora i kipara obilazio je Europu od Normandije do Berlina, ulazeći u trag stotinama tisuća pokradenih umjetnina skrivenih na najneobičnijim mjestima, od bavarskog dvorca Ludwiga II. Neuschwansteina do austrijskog rudnika soli Altaussee.

Rezultat je knjiga 'Spašavanje Da Vincija' iz 2006. i 'Odred za baštinu: saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena' iz 2009., koju je upravo izdala i naša izdavačka kuća Fraktura. U svibnju izlazi njegov treći naslov 'Spašavanje Italije'. Edsel je koproducent nagrađenog dokumentarca 'Silovanje Europe', a prema 'Odredu za baštinu', George Clooney snima film čija se premijera očekuje ovoga prosinca. Osnivač je 2007. i predsjedatelj Zaklade za očuvanje umjetnosti, neprofitne organizacije nagrađene medaljom National Humanities, najvišeg američkog odličja za humanitarni rad.

Robert M. Edsel sve je samo ne očekivani autor i istraživač ovakve vrste povijesno-kulturnih tema. Jedan je od sjajnih primjera nesputanog američkog duha spremnog na temeljite životne zaokrete. Nekadašnje ime u američkom tenisu, bio je uspješan vlasnik naftne tvrtke Gemini Exploration sa stotinjak zaposlenih (sredinom devedesetih tvrtka je bila druga u zemlji za horizontalno bušenje nafte i plina), ali je jednoga dana sve rasprodao, preselio se u Europu i, zaintrigiran zametnutom pričom o spašavanju europskog kulturnog blaga u ratnom kaosu, fanatično se posvetio traganju za dokumentima i ljudima koji su sudjelovali ili mu mogli dati informacije o tom jedinstvenom pothvatu.

Tijekom rata i prvih poratnih godina kroz Odjel je prošlo 350 stručnjaka, no Edsel se u knjizi zadržava na desetak pripadnika koliko ih se našlo u prvim mjesecima nakon iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja 1944. godine.

Roman 'Odred za baštinu' preveden je na brojne jezike, između ostalih i na kineski. Zašto Kineze zanima za njih tako udaljena priča?

Pitao sam to moga kineskog agenta, a on mi je odgovorio: 'Ne možemo vjerovati da su Britanci i Amerikanci pronašli i spasili sve te stvari, i sve ih - vratili. Ne razumijemo taj koncept i zanima nas kako se to dogodilo.' Kao Amerikanac ponosan sam na to da će Kinezi saznati nešto o grupi ljudi koji su prekinuli tisućljetni osvajački lanac i učinili nešto sasvim drukčije. To je bila doista velika promjena u evoluciji civilizacije.

Koliko ste dugo skupljali materijal za knjigu? Koliko ste članova Odreda osobno upoznali?

Istraživanja sam počeo još 1996., ali tada mi još nije bilo jasan koncept. U prvoj knjizi želio sam priču dokumentirati prvenstveno fotografijama, ali u drugoj sam shvatio da ću sudbine grupe momaka najbolje ispričati kroz njihova pisma kući u kojima izražavaju osjećaje, opisuju doživljaje. Ljudi vole gledati fotografije, ali to ih neće uvući u priču. Oni žele saznati zašto je netko radio to što je radio, što je to sasvim obične osobe motiviralo da čine sasvim neobične stvari. Zašto su riskirali živote, jer dvojica su bila ubijena u borbama. Shvativši to, krenuo sam u potragu za pismima, njihovim bilješkama, intervjuirao sam 17 članova odreda, od kojih je 11 u međuvremenu umrlo, razgovarao s članovima njihovih obitelji.

Tko vas se iz Odreda najviše dojmio?

Možda najmlađi od njih, Harry Ettlinger, zadnji Židov koji je u Karlsruheu imao svoju bar micvu i samo dan kasnije 1939. s roditeljima pobjegao pred nacističkim progonima u SAD, da bi se vratio u Njemačku u rat kao 18-godišnji američki vojnik. On je najbolji dokaz da je život neobičniji od najneobičnije mašte. Ili možda kipar, kapetan Walker Hancock. Jedan od najimpregnantnijih trenutaka bilo je njegovo odbijanje da uđe u oslobođeni koncentracijski logor, jer se bojao da će ga zatečeni prizori paralizirati za cijeli život. Ili možda George Stout, veteran iz Prvog svjetskog rata, pionir u konzerviranju umjetnina. Vidjevši tijekom Španjolskog rata koliko su za objekte kulture razorna zračna bombardiranja, tiskao je o svom trošku letke s uputama kako ih zaštititi, a kada su Japanci napali Pearl Harbour, uvjeravao je američke političke strukture da ako se ne poduzmu zaštitne mjere, Saveznici mogu dobiti rat, ali će ostati bez zapadne civilizacije. Bila je to nova generacija vojnika koji su došli na bojište da sačuvaju, ne da razaraju.

MFAA, odnosno Odred za baštinu postavio je neku vrstu standarda u tome kako sačuvati kulturno i duhovno blago u ratu. Je li doista iz toga izvučen poučak? Jer, kako se moglo dogoditi ono što se dogodilo s Nacionalnim muzejom u Bagdadu?

Zajedno s mnogim mojim prijateljima bio sam, kao Amerikanac, duboko razočaran onime što se tamo događalo. Znam da trebate zaštititi naftna polja, ali morate zaštititi i Nacionalni muzej. Nije to samo muzej nego i nacionalna knjižnica. Zapadni svijet postaje digitalno društvo, ali 90 posto svijeta još je papirnato društvo i morate ga zaštititi da bi funkcioniralo. U Drugom svjetskom ratu u kojemu je poginulo 65 milijuna ljudi obavili smo sjajan posao u zaštiti duhovne baštine sa svega nekoliko stotina muškaraca i žena. Zašto to nismo mogli u situaciji koja je neusporedivo manjih razmjera? Zato i jesam pokrenuo Zakladu. Ali ne vjerujem da samo knjige i poruke mogu uvjeriti ljude da se moraju za nešto zainteresirati. No ako tomu dodate igrani film u kojem se ljudi smiju, plaču, trpe, žrtvuju i svladavaju nemoguće, pobudit ćete znatiželju i educirati glasače, a tamo kamo idu glasači, idu i političari. Moja je ideja od samoga početka bila objaviti knjigu na temelju koje će se snimiti film, upregnuti Hollywood da ova velika herojska priča dospije do što više glasača. A George Clooney je sjajan umjetnik i odličan poslovan čovjek. Nema sumnje da će to odlično odraditi s izvrsnom glumačkom ekipom, od Kate Blanchet i Matta Damona do Jeana Dujardina i Billa Murraya.

Znate li što se za vrijeme agresije na Hrvatsku događalo s našim umjetničkim i sakralnim blagom? Čitajući o prolasku Vaših junaka kroz Normandiju gdje su nailazili na porušene crkve, muzeje i biblioteke, u sjećanje mi je naviralo naših 1.480 oštećenih i porušenih crkava, ranjeni Dubrovnik, šibenska katedrala, razrušeni i opljačkani dvorac Eltz...

Da, čuo sam. Na mnogo načina to je sličilo onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu. I u Hrvatskoj ste mogli vidjeti kako su u takvim situacijama prve na meti stvari u koje ljudi vjeruju, bila to umjetnost, baština ili religija. Podsjetilo me to na događaje u Sankt Peterburgu, za koji je Hitler naredio da se sravni sa zemljom.

Što ste dakle željeli poručiti knjigom 'Odred za baštinu'?

Želio sam reći da je umjetnost poput malog djeteta koje ne možete ostaviti u parku i reći mu da ćete doći po njega za tri sata. Netko mora istupiti u njezino ime, neki odred za baštinu i političke vođe kao što je to činio Roosevelt. Muzeji nisu očuvani sami po sebi, to je rezultat požrtvovanja prethodnih generacija. Želim reći da moramo početi nešto sustavno činiti. Možda i griješiti, ali veći grijeh od greške je ne činiti ništa. Kao u Iraku, gdje nismo znali, gdje smo zaboravili, gdje nismo pokušali.

U hrvatskom Državnom arhivu nedavno je održan međunarodni skup o povratu i podrijetlu umjetnina koje su oteli nacisti. Jedan od sudionika bio je i Konstantin Akinscha koji istražuje slučaj Mimara i prema njemu nije nimalo nježan, smatrajući ga lopovom. Znate li vi nešto o Mimari i sličnim slučajevima kolekcionara izraslih iz Drugog svjetskog rata?

Akinscha je vrstan stručnjak. Ne znam za Mimaru, ali znam da je Akinscha otkrio mnogo slučajeva vezanih uz Sovjetski Savez ukazujući na to da se tamo nalaze neke umjetnine, što se kasnije pokazalo istinitim.

Kakva je budućnost Vaših projekata?

U sljedećih nekoliko godina izgubit ćemo zadnje pripadnike generacije iz Drugog svjetskog rata. Poput mojega oca koji je ratovao na Pacifiku protiv Japanaca. Ono što me brine jesu nove generacije koje uglavnom ne znaju vrijednost i značenje onoga što im se nalazi u podrumima i tavanima, a među time zasigurno bi se našlo vrijednih povijesnih dokumenata, koje su njihovi očevi donosili kući kao suvenire. U ratnom kaosu mnogo je toga izgubilo izvorne vlasnike, kolalo iz ruke u ruku. Javnost još uvijek ne zna da je zagubljeno stotine tisuća vrijednih predmeta. Nadam se da će knjige i film promijeniti mnogo toga. Naravno, nemoguće ih je sve vratiti kamo su pripadali, ali možemo senzibilizirati javnost.

Vi ste, dakle, optimist!

Da nisam optimist, ne bih se uspješno okušao u sportskoj karijeri, ne bih krenuo u odličan posao s naftom, ne bih se kao amater u pisanju upuštao u stvaranje knjige, ne bih uporno tražio u Hollywoodu nekoga tko će po njoj snimiti film, dok vam govore da ste ludi i da se to nikada neće dogoditi. Da, optimist sam. A za mene osobno ovih šesnaest godina rada na 'Odredu' znači redefiniranje vlastitog života. Kako rekoše prijatelji u jednom pismu mojim roditeljima, da se pomaknem od uspjeha do značaja.