Od Weimara do Vardara

eseji

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Broj stranica: 368

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266673-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 455 g

Već niz godina uporno i iznova Vuk Perišić svojim kolumnama, analizama i esejima objavljivanima u različitim elektroničkim ili tiskanim publikacijama izaziva podijeljene reakcije: od užasnutih komentara do ushita i divljenja. Perišić u svojim tekstovima upravo čini ono što intelektualac, pisac, politički misleća osoba i treba činiti. On propituje svijet oko sebe, a najviše ga zanima balkanska krčma – glib u kojem su naša društva zaglavila. Njegova hrabra pozicija pojedinca nasuprot masi, s jasno formuliranim idejama nasuprot potrošenim frazama, pozicija slobodnoga gradanina nasuprot monolitu nacije izaziva i plaši, jer ne ide niz dlaku, već redovito pliva protiv struje.

U 32 eseja Perišić dekonstruira i čini smiješnim politiku shvaćenu kao mjesto vlastitoga ekonomskog probitka. Opušten i hrabar jer ne robuje nikome i ničemu osim sebi samome i idejama najvećih filozofa, Perišić beskompromisno zagovara istinsku slobodu koju mogu garantirati samo suvremene države temeljene na pravu pojedinca, na pravu drugoga da bude drugačiji te na zaštiti tog njegova prava u svakom trenutku. Od Weimara do Vardara otvara teme nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma, prikazuje sve ništarije i gadove, sve velike meštre sviju hulja koji vode društva u nesmiljenu propast te propituje teme jugoslavenstva i postjugoslavenskih država. Ova je knjiga ravnodušna prema svakom političkom pozicioniranju, a prepuna strasti u pisanju i istraživanju, analizi i dokazivanju, tjerajući nas da se zapitamo o pitanju vlastite slobode ili neslobode, tome temeljnom pitanju svakog pojedinca.

'Kult države glavni je uzrok hrvatske ekonomske katastrofe'

Gordan Duhaček, tportal.hr, 9.12.2015.

U intervjuu za tportal.hr publicist i prevoditelj Vuk Perišić govori o svojoj novoj knjizi 'Od Weimara do Vardara', koja ga predstavlja kao jednog od najzanimljivijih intelektualaca koji danas objavljuju u Hrvatskoj. Perišić objašnjava tko su 'mali fašisti', govori o razlici između monarhističke i socijalističke Jugoslavije, objašnjava zašto je djelomična rehabilitacija NDH zagadila suvremenu hrvatsku državu te napominje kako je ekonomska politika ideološko pitanje par excellence.

Vuk Perišić rođen je 24. svibnja 1962. u Rijeci gdje je završio i Pravni fakultet. 1985. objavljivao je tekstove u riječkom omladinskom glasilu Val, a od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik. U riječkim časopisima Rival, Novi Kamov i Književna Rijeka objavljivao je priče i eseje, a od 2010. redovno objavljuje kolumne i eseje na Peščaniku, Jutarnjem listu te zagrebačkom tportalu. Bavi se i prevoditeljstvom. Između ostalih preveo je knjigu Michaela Burleigha 'Treći Reich – Nova povijest'.

Već niz godina uporno i iznova Vuk Perišić svojim kolumnama, analizama i esejima objavljivanima u različitim elektroničkim ili tiskanim publikacijama izaziva podijeljene reakcije: od užasnutih komentara do ushita i divljenja. Perišić u svojim tekstovima upravo čini ono što intelektualac, pisac, politički misleća osoba i treba činiti. On propituje svijet oko sebe, a najviše ga zanima balkanska krčma – glib u kojem su naša društva zaglavila. Njegova hrabra pozicija pojedinca nasuprot masi, s jasno formuliranim idejama nasuprot potrošenim frazama, pozicija slobodnoga građanina nasuprot monolitu nacije izaziva i plaši, jer ne ide niz dlaku, već redovito pliva protiv struje, poručuje nakladnik Fraktura u najavi Perišićeve iznimno zanimljive knjige 'Od Weimara do Vardara' koja je bila povod za intervju s ovim redovitim kolumnistom tportala.

Na početku knjige pišete o 'malim fašistima'. Tko su za vas mali fašisti i primjećujete li takve ljude u Hrvatskoj i u kolikoj mjeri?

To je antropološki problem. Izvjestan broj ljudi sklon je gluposti, zlu, zavisti, nasilju mentalnom ili fizičkom, podložan je autoritetu i nesposoban podnijeti svakog tko je na bilo koji način drugačiji. Fašizam je politička artikulacija tih ljudskih slabosti. U tom kontekstu pogrešno je apostrofirati bilo koju zemlju. To je univerzalni problem i Hrvatska tu ni po čemu nije specifična.

U istom tekstu pišete da su 'ljudi zbog prezimena, pukog porijekla ili nečije percepcije porijekla gubili zaposlenje, imovinu i živote' u razdoblju koje je na prostoru bivše Jugoslavije započelo 1987. godine. Možda ste primijetili da se i vaše tekstove često procjenjuje isključivo preko percepcije imena Vuk. Kako se postavljate prema tome da je vaše ime za mnoge čitatelje početak i kraj interpretacije stavova koje zastupate?

Takvo što pobuđuje nevjericu i sažaljenje.

Hajdemo se sada pozabaviti definiranjem vaših političkih stavova. Jesam li u pravu ako vas prepoznajem kao socijalnog liberala, naslonjenog u mnogočemu na filozofiju Johna Rawlsa?

Čovjek, građanin, pojedinac jedini je legitimni politički subjekt i njegova prava i slobode, njegova sudbina i udobnost moraju uživati neupitnu i potpunu zaštitu države i poretka. To je temeljna funkcija i svrha države: uspostava okvira u kojem će čovjekova sloboda biti ograničena samo slobodom drugog čovjeka. Sloboda tržišta i poduzetništva svakako spada u katalog tih sloboda, ne samo zbog svoje ekonomske učinkovitosti nego i zbog ograničavanja moći države i vlasti, opasnih pojava koje treba trajno sputavati, što i jest svrha demokracije. U koju ideološku ladicu se takvi politički stavovi mogu uklopiti manje je bitno.

Jedan od standardnih narativa u vezi raspada socijalističke Jugoslavije jest taj kako ona nije riješila nacionalno pitanje. Hrvatska kao nezavisna država početkom devedesetih predstavljena je kao rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja, no kako onda objašnjavate da se i u 2015. dio javnosti bavi temama koje sugeriraju da to nacionalno pitanje uopće nije riješeno, poput 'mentalnim Jugoslavenima' ili da se građanima RH koji ne pripadaju desnici poručuje da trebaju napustiti državu (to je onda uobičajena fraza 'ako ti se ovdje ne sviđa, onda idi') pa da se u Kninu na proslavi godišnjice Oluje masovno skandira 'Ubij Srbina' itd.?

Takozvano nacionalno pitanje pogrešno je pitanje i kao takvo je trajno nerješivo, a i postavljeno je zato da bi ostalo trajno neriješeno. Nacionalizam je iracionalna ideologija koju je nemoguće zadovoljiti, pa ga nije mogla zadovoljiti ni Jugoslavija. No istodobno se može reći da je riješila nacionalno pitanje u najvećoj mogućoj mjeri ako je takvo što uopće moguće riješiti racionalno i institucionalno. Republička državnost, konfederalno ustrojstvo Jugoslavije nakon 1974., opsesivno poštivanje 'nacionalnog ključa' i zabrana govora mržnje (koju je 1987. dokinuo Milošević) bili su racionalni pokušaji pružanja najvećih mogućih koncesija nacionalnim osjećajima. Problem je u tome što nacionaliste ne zanimaju racionalne koncesije nego apsolutna dominacija, zapravo monomanijakalna utopija. Tvrde da su ugroženi kad god nisu u prilici da ugrožavaju drugoga. Zato su i 2015. nezadovoljni Hrvatskom jer je za njihov ukus odveć pluralna i demokratska. Jedino je rješenje nacionalnog pitanja u njegovoj sekularizaciji, u zaštiti nacionalnog osjećaja kao privatnog izbora i pojedinačnog prava koje, kao i svaki privatni izbor i svako ljudsko pravo, valja konzumirati u granicama pristojnosti. Kad netko pretjerano inzistira na tome da je pripadnik ove ili one nacije, kao i na bilo kojoj ljudskoj osobini koja proizlazi iz njegovog osobnog izbora, postaje, između ostalog, i nepodnošljivo dosadan.

Je li (djelomična) rehabilitacija NDH početkom devedesetih vječni minus u vezi uspostave Republike Hrvatske, kao što je u slučaju SAD-a ropstvo? Naime, čini se da je iz one zloglasne (a nekima glasovite) Tuđmanove rečenice u Lisinskom otvoren put filoustaškom sentimentu koji i danas poput neizlječiva virusa živi u nekim dijelovima, da se poslužim frazom nacionalista, hrvatskog nacionalnog bića?

Nikada nitko i ni pod kojim uvjetima ne bi smio dovoditi Hrvatsku, kao državu, kao naciju i kao društvo, u bilo kakvu vezu s NDH, kao što je bilo kakvo izjednačavanje Trećeg Reicha i Njemačke, ili Mussolinijeva režima i Italije, uvredljivo po Njemačku i Italiju. Fašizam je, rekoh, univerzalan fenomen koji se svakom društvu može dogoditi, s tim da ustaštvo nije nikada bilo dijelom, da se i ja poslužim tom frazom, hrvatskog nacionalnog bića nego marginalni teroristički pokret i kao takav tek puki akcesorij nacifašističke okupacije. Sa stanovišta hrvatskog domoljublja, ustaštvo je najteža, najstrašnija izdaja hrvatstva, najgori oblik kroatofobije kakav se uopće može zamisliti. Sve, doslovno sve države nastale su u stjecaju sumnjivih i slučajnih okolnosti što nije prepreka za to da Republika Hrvatska ustraje na demokraciji, pluralizmu i antifašizmu – to je imperativ njenog smislenog i svrhovitog opstanka – a tada će se i virus o kojem govorite povući na marginu, u sferu bizarnog. Suvremene demokratske države ne može kompromitirati činjenica da je netko nekada u prošlosti zlorabio njihovo ime.

Što uopće znači 'disati hrvatski'? Zanimljivo je to jezično kodiranje nacionalizma (kojemu u predgovoru knjige suprotstavljate svoj slobodan izbor riječi koje su u međuvremenu nepoželjne u hrvatskom jeziku) koje doslovce ide nasuprot biologije, koja nas još u osnovnoj školi uči kako svi ljudi na svijetu, bez iznimke i neovisno o rasi, spolu, naciji, vjeri ili bilo čemu drugome, dišu kisik.

'Disati hrvatski' kičasta je fraza za koju nacionalisti, pretpostavljam, drže da je poetska. Kad spominjete jezik, hrvatski nacionalizam svojedobno je branio 'veljaču' u strahu da je ne proguta 'februar' što se doimalo kao hvalevrijedna demokratska težnja. Kada je došao na vlast, prognao je 'februar' tako da danas ne znamo je li htio spasiti 'veljaču' ili prognati 'februar'. To je moralna hipoteka koja upućuje na to da nije imao demokratske porive pa tako ni demokratski legitimitet.

Dodatno pitanje, ali u istom ključu, jest i pozicija Katoličke crkve u Hrvatskoj koja je otvoreno suprotstavljena univerzalizmu Isusa Krista, ali i same vatikanske politike. Zašto je biskupima u Hrvatskoj toliko problem da budu katolici, a tako lako su Hrvati?

Odgovor na vaše pitanje vjerojatno se krije u ulozi koju su katolicizam, pravoslavlje i islam odigrali u interpretaciji nastanka hrvatske, srpske i bošnjačke nacije. Nacije su, naime, imaginarne zajednice koje postoje samo kroz interpretaciju i, nažalost, kroz pogubne posljedice tih interpretacija. Kao ateist bih se suzdržao od podrobnijeg upuštanja u proturječja crkvene politike i doktrine.

Jugoslavija je imala dvije inkarnacije, prvu monarhističku i drugu socijalističku. Koje su razlike između te dvije Jugoslavije i što vama uopće znači Jugoslavija odnosno koncept jugoslavenstva?

Kraljevina je bila nacionalistička tvorevina nastala na pretpostavci da su Južni Slaveni jedna nacija i obilježila ju je rasprava jesu li to doista ili ipak nisu. Pitanje je pogrešno i sporedno, kao što je bilo pogrešno i klasno, socijalističko određenje poslijeratne Jugoslavije koja je, ne zaboravimo, velikodušno afirmirala i nacionalno, premda svi nacionalisti tvrde da je nacionalno bilo potiskivano. U Hrvatskoj su nedovoljno poznate teze srpskog nacionalizma da je Jugoslavija antisrpska prijevara, katolička, prozelitska zavjera protiv srpskog takozvanog nacionalnog bića, 'teror latinice' i tako dalje, sasvim na tragu analognih teza hrvatskih nacionalista. I nacionalizam Kraljevine i socijalizam Republike bili su kolektivističke ideologije koje preziru pojedinca i njegova prava i slobode. Usput rečeno, komunizam i nacionalizam imaju neusporedivo više dodirnih točaka no što su spremni priznati. Neovisno o tome Jugoslavija je bila racionalan okvir koji je okupio slabe i provincijalne entitete, dao im novu kvalitetu i omogućio kreativnu kulturnu i ekonomsku sinergiju a upravo zbog svoje raznolikosti Jugoslavija je imala izvrsne preduvjete za demokratizaciju. Zato je i likvidirana jer su demokracija i raznolikost podjednako užasavali sve jugoslavenske nacionalizme. Što je najvažnije, držeći te raznolikosti na okupu, Jugoslavija je sprečavala njihove međusobne sukobe, a to je, imamo li na umu Hobbesa, temeljna zadaća svakog poretka. Na jednak je način temeljna svrha Europske unije sprečavanje europskog rata. Jugoslavenstvo je imalo tu sreću da se nikada nije konstituiralo u naciju što mu je omogućilo da postane kozmopolitski i demokratski koncept dobrosusjedske suradnje i slobodne difuzije ljudi, ideja i roba. Između takvog jugoslavenstva i europske ideje nema suštinske razlike.

Posvetili ste jedan u knjizi tekst Miroslavu Krleži, a i znate ga citirati. Što vas inspirira kod Krleže? Smatrate li da je njegova politika zapravo manji razlog napada i bizarnih interpretacija kojima je izložen proteklih dvadeset godina nego je tu važan i element obračuna malograđana s najoštrijim i najpronicljivijim kritičarom hrvatske malograđanštine? Tj. hajde što je Krleža bio komunist i Titov frend, ali zašto je tako loše pisao o našim ritualima kao provincijskim i našem mentalitetu kao nečemu od čega treba bježati... (Druga je tema to što je Krleža onda zadnja desetljeća svog života odživio kao zagrebački malograđanin par excellence.)

Nepravedni ste prema Krleži kada kažete da je živio kao malograđanin. Dobro je zarađivao još prije rata i volio je udobnost. Zar je trebao spavati u ubožnicama i umirati od tuberkuloze? Krležina kritika provincijalnog malograđanskog uma ima univerzalan značaj i nadrasta hrvatski kontekst koji ni u ovom slučaju nije ni po čemu specifičan. Bio je jedan od najvećih pisaca našeg jezika, uz Andrića, Selimovića, Kiša...

Kako gledate na politiku i praksu neoliberalizma (pritom ne mislim na tu etiketu u hrvatskom kontekstu nego primjerice na činjenicu da Apple dugi niz godina nije imao problema sa samoubojstvima radnika koji izrađuju iPhone, sve dok tema nije odgovarajuće medijski obrađena, pa je onda počela ugrožavati imidž kompanije, a čija je, je li, odgovornost isključivo prema vlastitim dioničarima) te smatrate li da je neoliberalizam zapravo ugroza liberalizma? Ili je možda njegov neizbježan, logičan zaključak, kao što pišete o odnosu komunizma i staljinizma?

Neoliberalizam je, ako želimo ostati vjerni izvornom značenju pojma i ne obazirati se na dnevnopolitičke doskočice, doktrina obnove izvornog liberalizma koja se pojavila početkom osamdesetih godina na tragu kritike vladajućeg kejnezijanskog pristupa ekonomiji koji je – pojednostavljujem radi ograničenog prostora – sklon pretjeranoj državnoj intervenciji i svjesnom i sustavnom osloncu na proračunske deficite. Promotrimo li stanje u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi vidjet ćemo da je kejnezijanski model dominantan, da su proračunski deficiti i javni dugovi stekli pravo postojanja i da je ekonomija, osobito u Europi, sputana nepreglednom mrežom fiskalnih i administrativnih ograničenja. Jasno, izvjesni liberalni elementi su preživjeli, ali ekonomski liberalizam, bilo novi, bilo stari, uopće nije ni dominantna doktrina ni dominantna ekonomska praksa. Iza govora o 'neoliberalizmu' kao babarogi krije se težnja k neograničenoj moći države i njenih klijenata. Slobodno tržište vjerojatno nije ponajbolji oblik organizacije društva, ali je svakako manje zlo od nesputane državne moći.

Tj. još korak dalje, je li krajnja konzekvenca i posljednji korak bilo koje ideologije zapravo njezina najveća negacija? Čini mi se da je za zadržavanje ljudskosti unutar vlastitog, samoizabranog ideološkog okvira ključno osjetiti ili znati kad ga trebaš izdati.

Posljednja konzekvenca totalitarnih ideologija svakako je njihovo urušavanje u sebe same, u vlastita proturječja i vlastito nasilje. Realizacija demokratskih pak ideologija stvar je kompromisa, dijaloga, političke vještine. Praktična politika uvijek odstupa od svojih ideoloških zasada što je dobro jer je demokracija trajno nedovršen i nesavršen proces. Često mučan, ali svi drugi oblici vladavine još su gori i počivaju na utopijskom, moralističkom inzistiranju na nekakvoj neostvarivoj pravdi.
Kraljevina je bila nacionalistička tvorevina nastala na pretpostavci da su Južni Slaveni jedna nacija i obilježila ju je rasprava jesu li to doista ili ipak nisu. Pitanje je pogrešno i sporedno, kao što je bilo pogrešno i klasno, socijalističko određenje poslijeratne Jugoslavije koja je, ne zaboravimo, velikodušno afirmirala i nacionalno, premda svi nacionalisti tvrde da je nacionalno bilo potiskivano. U Hrvatskoj su nedovoljno poznate teze srpskog nacionalizma da je Jugoslavija antisrpska prijevara, katolička, prozelitska zavjera protiv srpskog takozvanog nacionalnog bića, 'teror latinice' i tako dalje, sasvim na tragu analognih teza hrvatskih nacionalista. I nacionalizam Kraljevine i socijalizam Republike bili su kolektivističke ideologije koje preziru pojedinca i njegova prava i slobode. Usput rečeno, komunizam i nacionalizam imaju neusporedivo više dodirnih točaka no što su spremni priznati. Neovisno o tome Jugoslavija je bila racionalan okvir koji je okupio slabe i provincijalne entitete, dao im novu kvalitetu i omogućio kreativnu kulturnu i ekonomsku sinergiju a upravo zbog svoje raznolikosti Jugoslavija je imala izvrsne preduvjete za demokratizaciju. Zato je i likvidirana jer su demokracija i raznolikost podjednako užasavali sve jugoslavenske nacionalizme. Što je najvažnije, držeći te raznolikosti na okupu, Jugoslavija je sprečavala njihove međusobne sukobe, a to je, imamo li na umu Hobbesa, temeljna zadaća svakog poretka. Na jednak je način temeljna svrha Europske unije sprečavanje europskog rata. Jugoslavenstvo je imalo tu sreću da se nikada nije konstituiralo u naciju što mu je omogućilo da postane kozmopolitski i demokratski koncept dobrosusjedske suradnje i slobodne difuzije ljudi, ideja i roba. Između takvog jugoslavenstva i europske ideje nema suštinske razlike.

Posvetili ste jedan u knjizi tekst Miroslavu Krleži, a i znate ga citirati. Što vas inspirira kod Krleže? Smatrate li da je njegova politika zapravo manji razlog napada i bizarnih interpretacija kojima je izložen proteklih dvadeset godina nego je tu važan i element obračuna malograđana s najoštrijim i najpronicljivijim kritičarom hrvatske malograđanštine? Tj. hajde što je Krleža bio komunist i Titov frend, ali zašto je tako loše pisao o našim ritualima kao provincijskim i našem mentalitetu kao nečemu od čega treba bježati... (Druga je tema to što je Krleža onda zadnja desetljeća svog života odživio kao zagrebački malograđanin par excellence.)

Nepravedni ste prema Krleži kada kažete da je živio kao malograđanin. Dobro je zarađivao još prije rata i volio je udobnost. Zar je trebao spavati u ubožnicama i umirati od tuberkuloze? Krležina kritika provincijalnog malograđanskog uma ima univerzalan značaj i nadrasta hrvatski kontekst koji ni u ovom slučaju nije ni po čemu specifičan. Bio je jedan od najvećih pisaca našeg jezika, uz Andrića, Selimovića, Kiša...

Kako gledate na politiku i praksu neoliberalizma (pritom ne mislim na tu etiketu u hrvatskom kontekstu nego primjerice na činjenicu da Apple dugi niz godina nije imao problema sa samoubojstvima radnika koji izrađuju iPhone, sve dok tema nije odgovarajuće medijski obrađena, pa je onda počela ugrožavati imidž kompanije, a čija je, je li, odgovornost isključivo prema vlastitim dioničarima) te smatrate li da je neoliberalizam zapravo ugroza liberalizma? Ili je možda njegov neizbježan, logičan zaključak, kao što pišete o odnosu komunizma i staljinizma?

Neoliberalizam je, ako želimo ostati vjerni izvornom značenju pojma i ne obazirati se na dnevnopolitičke doskočice, doktrina obnove izvornog liberalizma koja se pojavila početkom osamdesetih godina na tragu kritike vladajućeg kejnezijanskog pristupa ekonomiji koji je – pojednostavljujem radi ograničenog prostora – sklon pretjeranoj državnoj intervenciji i svjesnom i sustavnom osloncu na proračunske deficite. Promotrimo li stanje u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi vidjet ćemo da je kejnezijanski model dominantan, da su proračunski deficiti i javni dugovi stekli pravo postojanja i da je ekonomija, osobito u Europi, sputana nepreglednom mrežom fiskalnih i administrativnih ograničenja. Jasno, izvjesni liberalni elementi su preživjeli, ali ekonomski liberalizam, bilo novi, bilo stari, uopće nije ni dominantna doktrina ni dominantna ekonomska praksa. Iza govora o 'neoliberalizmu' kao babarogi krije se težnja k neograničenoj moći države i njenih klijenata. Slobodno tržište vjerojatno nije ponajbolji oblik organizacije društva, ali je svakako manje zlo od nesputane državne moći.

Tj. još korak dalje, je li krajnja konzekvenca i posljednji korak bilo koje ideologije zapravo njezina najveća negacija? Čini mi se da je za zadržavanje ljudskosti unutar vlastitog, samoizabranog ideološkog okvira ključno osjetiti ili znati kad ga trebaš izdati.

Posljednja konzekvenca totalitarnih ideologija svakako je njihovo urušavanje u sebe same, u vlastita proturječja i vlastito nasilje. Realizacija demokratskih pak ideologija stvar je kompromisa, dijaloga, političke vještine. Praktična politika uvijek odstupa od svojih ideoloških zasada što je dobro jer je demokracija trajno nedovršen i nesavršen proces. Često mučan, ali svi drugi oblici vladavine još su gori i počivaju na utopijskom, moralističkom inzistiranju na nekakvoj neostvarivoj pravdi.

Zbog čega se Hrvatska tako loše snalazi u Europskoj uniji, u koju je tako očajnički i pod svaku cijenu htjela ući, te odradila i dosad najdulje pregovore u povijesti EU-a?

Europska unija nacionaliste je dovela u shizofrenu poziciju. Prvo, članice te nadnacionalne Unije raspolažu s manje suverenosti nego što su raspolagale članice jugoslavenske konfederacije po ustavu iz 1974. Drugo, nacionalizam je u nepomirljivoj suprotnosti sa svim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima Europske unije i europske civilizacije. Da su dosljedni, nacionalisti nikada ne bi posezali za europskom retorikom, a neki među njima su ispravno i iskreno naslutili da im je 'Europa' najveći neprijatelj. Ipak su pristankom na Uniju progutali katastrofalni poraz iz banalnih propagandnih razloga, na tragu svoje rasističke samoobmane da su kao 'Europljani' civilizacijski superiorni u odnosu na one koje drže civilizacijski inferiornima. Ako postoji nešto doista 'balkansko' u politici i kulturi onda je to samo malograđanska tlapnja o inferiornosti Balkana. Iz takvih shizoidnih proturječja nije moglo proizići ništa drugo nego loše snalaženje koje se ogleda i u tome da se, kada se u Hrvatskoj govori o Uniji, umjesto o idealima demokracije, antifašizma, trajnog mira i europskog ujedinjenja govori, i to nevješto, o europskim fondovima.

Kako gledate na pojavu tzv. konzervativne revolucije u Hrvatskoj? Pronalazite li nešto intelektualno stimulativno u istupima Vice Batarela ili Stipe Bartulice?

Patrijarhalni konzervativizam ne može se pomiriti s time da je samo jedan od mogućih svjetonazora u mnoštvu svjetonazora i da ne može i ne smije računati na dominantan položaj. Oni se, kao i nacionalisti, osjećaju ugroženima ako svoj svjetonazor ne nameću drugima. Istodobno, njima nitko ništa ne nameće jer im liberalna demokracija pruža sasvim dovoljan prostor da žive svoj život u skladu sa svojim slobodnim izborom i potrebama, u koegzistenciji s nekim drugim izborima i potrebama. No to im nije dovoljno, u čemu se ogleda njihov prezir prema demokraciji. Čini se da ni sami ne vjeruju u vlastiti svjetonazor ako toliko vape za državnom i ustavnom zaštitom i užasavaju se spontaniteta u kojem će svaki svjetonazor i svaki način života, pa i konzervativni, biti predmetom slobodnog izbora.

Zbog čega se u hrvatskoj javnosti stalno govori kako su ekonomska pitanja jedna, a svjetonazorska nešto drugo, posve odvojeno? Pritom riječ 'ideologija' ima prizvuk psovke kojoj se suprotstavlja ideja tehnomenadžerske vladavine i navodno neideološke reforme, iako je sve to zajedno također jedna od mogućih ideologija.

Ekonomska politika ideološko je i političko pitanje par excellence. Ona je poluga vlasti i preraspodjele bogatstva. Kult države u Hrvatskoj i antiliberalna histerija ideološka su osnova vladajuće ekonomske doktrine i središnji uzrok hrvatske ekonomske katastrofe. Zastupaju je sve političke opcije jer im postojeća ekonomija utemeljena na proračunu i političkoj preraspodjeli i kontroli kapitala jamči političku moć. Svrha floskule o 'stručnoj' vlasti i neideološkoj naravi ekonomije očuvanje je postojećeg stanja. Dok se ne oslobodi tih političkih zabluda, Hrvatska se neće dokopati ekonomske konjunkture i boljitka.

 

Od Weimara do Vardara

Denis Vukosav, ČitajMe.com, 3.1.2016.

Počevši s naslovom u kojem se duhovito i višeznačno poigrao s (u regiji) opće poznatom frazom, a nakon toga i naslovnicom na kojoj su prikazana uplakana lica građana prilikom ispraćaja preminulog Josipa Broza Tita, čini se kako će knjiga Vuka Perišića teško na polici ostati neprimijećena. Iako se radi o zbirci, već ranije u novinama i na internet portalima objavljena, 32 eseja, tekstovi objedinjeni u ovoj knjizi, nastali tijekom proteklih 7 godina, i danas su podjednako svježi i relevantni, jednako precizno pogađaju u živac, postavljanjem mnogih (često neugodnih) pitanja koja pak otvaraju teme za razmišljanje, istovremeno otkrivajući bolne točke povijesti „naroda i narodnosti“ s područja bivše države.

Vuk Perišić autor je koji svojim tekstovima – kolumnama i esejima – koje objavljuje u elektroničkim i tiskanim medijima, oduvijek izaziva disonantne tonove, od izrazito pozitivnih do krajnje negativnih, ne libeći se kritički obraditi osobe, događaje i pojave na ovim turbulentnim prostorima.

Perišićevi tekstovi, po definiciji, upravo su ono što se može smatrati intelektualnim – ne prihvaćanje serviranih rješenja, fraza i sudova (bliske povijesti), već iznošenje vlastitih gledišta i, sa pozicije pojedinca, hrabro suprotstavljanje establishmentu osobnim stavovima i idejama. Perišić stoga u svojim tekstovima ide do kraja i ne štedi nikog – ni Hrvate ni Srbe, komunizam i kapitalizam, političare i književnike, a iako mu (možda i zbog imena teško spojivog s nekim tko se rodio, živi i radi u Hrvatskoj cijelog života) prišivaju jugonostalgiju ili zagovaranje srpskih nad hrvatskim interesima, može se tek iznova zaključiti kako se tu obično radi o onima koji ne čitaju dalje od imena autora ili (pod)naslova teksta.

No, nakon pomnijeg čitanja njegova opusa, za što je ova zbirka eseja u izdanju nakladnika Fraktura savršena prilika, jasno je vidljivo kako Perišić prvenstveno polazi od imperativa slobode izbora i neupitnosti individualnosti, a kao produkt autorovog pisanja i istraživanja, podjednako „stradavaju“ nacionalistički pokreti, korumpirani i nesposobni političari, države i državna uređenja, režimski novinari i pisci, kler, nacionalni mitovi i uvriježene predrasude. Stoga, nakon čitanja ove zbirke, čitatelj ne može da se ne zapita koliko je zapravo slobodan, te kako je moguće da se ljudima koji žive na ovim prostorima s tolikom lakoćom na konzumaciju, ponekad i bez previše uloženog truda u pripremu, serviraju „istine“ koje odgovaraju pojedinom političaru, narodu, društvenoj skupini, organizaciji ili Državi – vrhovnom ispunjenju za koje niti jedna žrtva nije prevelika.

Ne ulazeći previše u teme pojedinih eseja, s obzirom da bi pisanje o svakom od njih rezultiralo tekstom približno jednake dužine, fascinira koliko Perišić uspijeva za svoje tekstove uzeti već, na prvi pogled, „prežvakane“ teme i isporučiti svježe teze, inteligentne i logične zaključke, tjerajući čitatelja da se zapita kako je moguće da već netko ranije nije primijetio da je „car gol“. Raspad Jugoslavije, bujanje nacionalističkih pokreta u bivšim republikama, fašizam i antifašizam, sukob nacionalizma i komunizma, utjecaj crkvenih krugova na politiku i obrazovanje, ... – neke su od dobro poznatih tema za koje se čini kako smo sve već čuli. No, Perišić se ne libi hrabro zagrepsti ispod površine, o svemu progovoriti na drugačiji, iskren i, za ponekog čitatelja možda, na oslobađajuć način – shvaćajući kako u pojedinim promišljanjima nismo sami.

Kroz motive, primjerice, sarajevske željezničke stanice, nekadašnjeg Francuskog paviljona i današnjeg Studentskog centra u Zagrebu, te beogradskog Sajmišta, Perišić povlači paralelu prošlosti i sadašnjosti, naglašavajući kako je jugoslavenski prostor stoljećima bio duboka provincija u kojoj je sve kasnilo, od željezničkih pruga do književnih trendova, osim u jednom trenutku kad je nekolicina ljudi hrabro odlučila biti dio svijeta, suprotstavljajući se nacističkom neprijatelju. Kirurški precizno daje razlog nastanka tzv. NDH, režima koji je bio tek jedan od mnogih koje su nacisti uspostavili širom Europe iz praktičnih razloga, ne bi li njemačke postrojbe oslobodili poslova okupacijske uprave, postavši tako tek nuspojava nacističke okupacije, povijesno važna samo utoliko što je njena bestijalnost zapanjila i same naciste. Dotiče se Perišić i famozne „pomirbe partizana i ustaša“ koje se tako često zaziva na ovim prostorima, naglašavajući kako njihov sukob nije bio ni građanski, ni ideološki, već segment svjetskog rata koji se vodio između apokalipse i civilizacije, primitivizma i prosvijećenosti, autizma i moderniteta, ološa i poretka. Boreći se protiv Trećeg Reicha i njegovih lokalnih pomagača, na strani civiliziranih država, partizani se nisu borili samo za svoju socijalističku revoluciju nego i za tekovine Američke i Francuske revolucije, za prosvjetiteljske vrijednosti koje komunizam, bez obzira na sve zločine počinjene u njegovo ime, nije nikad negirao.

Perišić se usuđuje blasfemično dirnuti i u gotovo sveti mit kako je rat u Hrvatskoj bio neizbježan, postavljajući pitanje „Jesu li postojale alternative? Zašto hrvatska vladajuća elita nije pokušala izbjeći ratni rizik i rat po svaku cijenu, pa i po cijenu odustanka od svojih ciljeva, kad je već samodopadno tvrdila da je demokratska?... Je li rizik ratni rizik uopće prepoznat kao rizik ili kao jedinstvena prilika?... Politika koja s lakoćom prihvaća rizik rata, ljudskih i materijalnih gubitaka nije demokratska, nije racionalna i nije moralna. Ona je zločinačka. Ljudski život je apsolut pred kojim svi politički ciljevi, sve političke kombinacije, sve države i sve ideologije imaju samozatajno ustuknuti“.

Žalosna je činjenica da i 25 godina nakon početka ratova na ovim prostorima, ove riječi mogu izazvati bijes nemalog dijela društva, zaboravljajući pritom koliko je važno da sami sebe postavljamo pitanja, da o njima nepristrano raspravljamo, odbijamo mitove i izbjegnemo situaciju da postajemo taoci vlastitih zabluda.

Perišić, očito, nije slučajno izabrao prvi i posljednji esej u ovoj zbirci – nakon što u prvom eseju otvoreno naziva devedesete godine na području bivše Jugoslavije povratkom fašizma koji zbog svoje nikad u potpunosti shvaćenosti prijeti da se pojavi ponovno, u posljednjem eseju optimistično, pomalo i prkosno kroz temu jugoslavenstva priča o ljudskoj slobodi i jedinstvenosti svakog čovjeka: „Zato Jugoslaveni ne žele obnovu jugoslavenske države jer dok i jedan jedini čovjek u Beogradu bude čitao Krležu i dok jedan jedini čovjek u Zagrebu bude čitao Kiša, država im nije ni potrebna. Nemati „svoju“ državu je privilegij koji bi bilo glupo prokockati. Zato Jugoslaveni i ne žale za Jugoslavijom, jer da žale za njom ili da čeznu za njom, odustali bi od svoje moralne superiornosti i neponovljivog intelektualnog vidikovca odakle se jasno vide sva bijeda i sav jad državotvornosti i nacionalizma. Jugoslavenstvo je anarhistički užitak jer zapravo i ne postoji osim kao drska intelektualna igra.“

Knjiga eseja Vuka Perišića djelo je koje će naslovima i tezama podjednako razljutiti nacionaliste s obje strane Dunava i Drine, no svi oni čitatelji koji odvoje vrijeme i pročitaju Perišića bit će iznenađeni stilom i razinom kvalitete analiza kojima autor obuhvaća sve važno što se događalo na ovim prostorima proteklih stotinjak godina.

 

Dobro je nemati domovinu

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 5.3.2016.

Esejistička knjiga “Od Weimara do Vardara” Vuka Perišića, baš kako joj naslov, u parafrazi one čuvene “od Vardara pa do Triglava”, kaže, zahvata u propitivanje nekoliko ključnih pitanja ili tačaka evropske povijesti dvadesetog i prvih decenija dvadeset i prvog vijeka. Pod tim “evropske” neizostavno, ako to već nije jasno iz naslova ove knjige, podrazumijeva se i ono što je prostor današnje postjugoslavije.

Već na samom početku knjige Perišić postavlja jasne koordinate svojoj esejistici. Stavom da se ne želi osvrtati na ovdašnje suludo jezičko čistunstvo, te da će kada mu to u rečenici zvuči dobro jednako koristiti i “tisuću” i “hiljadu” i “siječanj” i “januar”, ovaj autor nedvojbeno poručuje da je ono što ga prevashodno kao mislećeg čovjeka zanima intelektualna sloboda. Koja ne smije biti ničim ograničena i sputana. Jer ako je autor, koji u svojoj esejističkoj detekciji nastoji razobličiti neke ozbiljne dvojbe našeg vremena, podložan jednodimenzionalnom, okoštalom gledanju na svijet, onda o širini njegovog istraživačkog ili analitičkog zahvata ne može biti ni govora. Lijevak sužene intelektualne svijesti gotovo neizostavno vodi u različita zastranjenja i uskosti.

Život je kabare

U kontekstu onoga što autor označava kao nužnost slobode izbora i neupitnost individualne slobode svakog čovjeka dojmljiv je početni esej “Život je kabare”, koji jednim svojim dijelom, tragajući za izvorištima totalitarističkih ideologija, govori o ulozi države u našem životu. Posebno danas, kada posjugoslovenske konglomeratske državice više nego ikada ranije obesmišljavaju svoju ulogu, važno je ukazati na ono što država jeste ili nije. Tačnije, šta država ni u kojem slučaju ne bi smjela biti. Perišić veoma koncizno, raspravljajući o pretjeranoj i fanatičnoj ljubavi spram domovine, te krajnjim konzekvencama takve patološke zaslijepljenosti, podsjeća na jednu, u našoj podivljaloj demokratiji, zaboravljenu činjenicu. A ona je jasna. Država nije tu da bi se zadovoljili zahtjevi vladajuće kaste, već, prije svega, da bi svim svojim građanima obezbijedila što ugodniji život. To što smo danas mahom ubijeđeni da je država, recimo u slučaju BiH, vitalni nacionalni interes ili primat političkih stranaka u borbi za vlast, samo je tragedija naše zabune u ovom teatru apsurda. Ni jedan mitski ili kolektivni, politički ili etički, pravni ili moralni, ideološki ili kulturalni subjekt - piše Perišić - ne može konkurirati ljudskom životu niti se smije usuditi dovesti u pitanje njegov najviši položaj u hijerarhiji vrijednosti, ako ni zbog čega, a ono zato što su svi drugi subjekti samo imaginacije, konstrukti i konvencije, dok je čovjek živ i stvaran i može osjetiti bol.

Perišić u svojim esejima, bilo da piše o monstrumu veličine (sintagma je Kišova) kakav je intelektualno bio Miroslav Krleža, bilo da iscrtava portrete ličnosti i pogubnost mračnjačke politike Dobrice Ćosića, Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana, ili da istražuje pragmatičnost političkog stava Vladimira Bakarića, intelektualno beskompromisno detektuje brojne dimenzije ličnosti ili političko-društveno-ideološkog konteksta o kojem piše. Ne libeći se pri tome, bez obzira na to koliko slika koju predočava često bila apokaliptična, imenovati stvari pravim imenom. Dakle, nema u Perišićevom esejističkom diskursu eufemizacije onoga, ili pogotovu onoga što ovdašnji nacizmi malih razlika jesu. Nego se, naprotiv, oni nedvojbeno jasno prokazuju, predočava se slojevitom dekonstrukcijom njihova pogubnost. Sve one efemerne nacionalističke fantazme o vjeri, naciji ili primatu jednog naroda nad drugim i trećim, bivaju rastavljene na svoje proste sastavnice. Uvijek, gotovo uvijek tražeći im temeljne uzroke, a potom ukazujući na njihove današnje posljedice. Autor knjige “Od Weimara do Vardara” polazi, i to je najdragocjenije kada je ova knjiga u pitanju, iz pozicije intelektualnog, gotovo rašomonskog pluraliteta gledanja na fenomene koje dekonstruiše i analizira. Perišić svijet, u maniru jedne gotovo zaboravljene intelektualne prakse, ne poima kao okamenjeno i unaprijed jasno omeđeno stanište. Već mu pristupa poštujući svu njegovu nijansiranost, bez onih tako čestih grešaka da se esejistička djelatnost pretvori u pamfletističko brljavljenje.

Pitanje fašizma, kao jedan od ključnih pojmova ove knjige, tretirano je kod Perišića osvježavajuće precizno. Autor u tome ne luta. Fašizam ne doživljava konvencionalno, kao neku efemernu prijetnju, kao izlizani slogan smrt fašizmu, sloboda narodu. Već ga u njegovoj punini nastoji osvijetliti danas i ovdje. Šta time autor knjige “Od Weimera do Vardara” želi čitaocu poručiti. Prije svega da se fašizmu kao fenomenu ni u kojem slučaju ne može pristupati simplificirajući ga i svodeći na nekakav daleki simbol. Fašizam je, potvrđuju to eseji u ovoj knjizi, neprestano tu. On je, piše Perišić, stanje uma. Bez obzira na iskustvo holokausta, bez obzira na koncentracione logore, na stotine i milione ubijenih, čovječanstvo nije pretjerano mnogo naučilo od fašizma. On jeste nominalno poražen 1945. godine. I iskustva holokausta i genocida stvari bar djelimično drže u okvirima deklarativne opredijeljenosti svijeta za antifašizam. Ipak, samo mala neopreznost je dovoljna da fašizam bude tu, otjelotvoren u najboljem svom izdanju. Stoga stav ovog autora jeste da se fašizmom treba kontinuirano baviti. Jer je on neprestano tu. Samo se treba okrenuti oko sebe, sagledati momenat koji živimo. Fašizam, jasan je Perišić, nije nešto što je vezano za tačno određene narode. Baš zato što je stanje uma, što postoje različiti mali fašisti koji svakodnevno djeluju, potreba za budnošću je još veća. To nije poziv na ljevičarenje, nego poziv na promišljanje svijeta. Na neprestano razvijanje kritičkog mišljenja, na nužnost sumnje u svaku čvrstu tvorevinu.

Posebno političku ideju, ideološku mrenu ili fantazmu o presudnosti nacionalnog identiteta za čovjekovu egzistenciju. Jer, kako piše Perišić, uspjeh fašizma mjeri se kakvoćom i količinom emocija koje su zamijenile racionalnu demokratsku proceduru. “Tada banalan posao kao što upravljanje javnom ustanovom kakva je država postaje ‘historijska misija’, floskule postaju neupitne svetinje, poniženje postaje dostojanstvo, a prezir prema sebi preobražava se u ponos zbog spremnosti na žrtvu, dok se slučajevi teške intelektualne i moralne nesvjestice slave i potiču kao ‘nacionalna osviještenost’.” Upravo iz ovakvog polazišta crpi Perišić legitimitet da jasno artikuliše svoju misao da svako žrtvovanje, koje zanemaruje vrijednost ljudskog života (jer svaki je ljudski život jedan svijet!), zarad efemernih ciljeva dogmatike, ideologije ili nacije jeste iznevjeravanje onoga što je čovjekova suština i njegov bitak na Zemlji.

Pukotine za preispitivanje

Iako nominalno polazi sa ljevičarskih i antifašističkih stanovišta, Vuk Perišić ni jednog trenutka ne odbacuje mogućnost da i u tom diskursu pronađe pukotine za kritičko preispitivanje. Posebno je to vidljivo na pitanju Jugoslavije, njenog nastanka, trajanja, njenog krvavog kraja i na koncu naslijeđa koje nam je nakon toga ostalo. Sva ta razdoblja kod Perišića su sa velikom opreznošću tretirana. Nesumnjivo je da autor ima izvjesne simpatije spram jugoslovenske zajednice, u onom njenom, rekao bih, intelektualnom ili duhovnom smislu. Najbolje se to očituje u već pomenutom eseju “Lepet svilenih rečenica – Miroslav Krleža”, gdje ovaj veliki pisac postaje na izvjestan način paradigmatski primjer putem kojeg se može ispripovijedati sudbina cijelog južnoslovenskog prostora. Ali to Vuka Perišića ni u kojem pogledu ne sputava da beskompromisno, bez emotivnih izliva jugonostalgije u mozak, ukaže na sve zablude jugoslovenskog socijalizma. Na sve čistke, represije, gole otoke, birokratsku mašineriju i suspenziju slobode. Upravo zato, jer je kritički jasno osvijetlio Jugoslaviju, može se založiti za jugoslovenstvo kao duhovnu ili intelektualnu kategoriju. Nestankom jugoslovenske države, piše autor knjige “Od Weimara do Vardara”, jugoslavenstvo se premjestilo u sferu građanskog, vaninstitucionalnog i spontanog. Preselilo se na tržište roba, usluga i ideja, gdje, u blaženoj nezainteresiranosti za svoju političku ili državnu institucionalizaciju, može samo jačati. Odsustvo političkih ambicija, navodi Perišić dalje, svjedoči o demokratskoj, prosvjetiteljskoj, racionalističkoj, pa i elitističkoj suštini jugoslavenske ideje.

Ono što je, kada se sumiraju u nekoliko riječi 32 eseja iz knjige Vuka Perišića, bez obzira na to da li se oni bavili fašizmom, jugoslovenskim pitanjima, zločinima, logorima i brojnim drugim bliskim temama, svakako najdojmljiviji njihov učinak jeste autorovo dosljedno insistiranje na pitanju slobode čovjeka, a time i dosezanje slobode mišljenja i intelektualne nesputanosti pojedinca. Ne radi se u ovom slučaju o nekakvoj liberalnodemokratskoj, civilnopravaškoj mantri o slobodama, kojoj je danas sklona evropskounijska birokracija i inteligencija. Perišić, dakle, čitatelja neizostavno, svakim svojim esejom, upućuje na neprestano traganje, propitivanje i demistificiranje svih ideologema prošlosti i sadašnjosti. Pa, ako ćemo ići do kraja, i na neprestanoj potrebi demontiranja vlastitog mišljenja. Ako bi se tragalo za mislilački sličnim stavom, onda bih mogao kazati da je Perišić gombrovičevski intelektualac. Sklon neprestanom preosmišljavanju i preispitivanju svega oko sebe. I sa jasnom mišlju vodiljom da je najveći patriotizam nemilosrdna kritika svega onoga što ograničava ili narušava našu postojanost kao svjesnih i mislećih individua.

 

Država je ogledalo ljudske bijede

Đorđe Krajišnik, Dani, 11. 3. 2016.

Dani: Vaša knjiga Od Weimara do Vardara dojmila me se prije svega idejom vraćanja pojma države u njene stvarne okvire. Prije svega mislim na Vašu tezu da je država prije svega tu da obezbijedi siguran životni okvir za građane i da nijedan ljudski život nije vrijedan žrtvovanja za bilo kakvu nacionalnu ili državnu efemeriju. Kako u tom kontekstu gledate na postjugoslovenske države danas, da li ih uopšte možemo zvati državama?

Perišić: Država je racionalna tvorevina koja obavlja mnoge korisne poslove, da nabrojim nasumce, od obaveznog cijepljenja, preko zaštite od požara i elementarnih nepogoda, zaštite sanitarnih i građevinskih standarda, obrazovanja, do onog najvažnijeg, monopola fizičke prisile kojim štiti mir i sigurnost, krivično progoni ponašanja koja ugrožavaju život i imovinu, a građanima stavlja na raspolaganje pravosuđe da mogu u kontroliranim uvjetima urediti svoje imovinske i druge pravne sporove koji bi se bez države razrješavali nasiljem. Postjugoslavenske države sebe, svoju svrhu i smisao nikada nisu doživljavale na taj način. Njihovi ideološki korijeni su iracionalni i ti isti korijeni ih i danas određuju i čine ih besmislenima i nesvrsishodnima. Te su “države” svojevrsna negacija državnosti kao takve jer su nastale kao negacija razuma i smisla moderne demokratske države.

Dani: Moglo bi se čak reći, kako mi se čini na osnovu onoga što knjiga idejno sadrži, da je Vaša percepcija države u nekom smislu anarhistička, da državu doživljavate kao nužno zlo?

Perišić: Anarhizam je nesumnjivo privlačna intelektualna avantura, ali ništa više od toga, tek dobar salonski vic. I opasna utopija. Još je Thomas Hobbes primijetio da bi bez državnog poretka čovječanstvo potonulo u nasilje. Takva je ljudska priroda. Država nam je potrebna da se ne bismo istrijebili. Njena nužnost nas podsjeća koliko smo kao vrsta potencijalno opasni ili, u najboljem slučaju, proturječni. Zato država ne zaslužuje nikakvu slavu. Ona je ogledalo naše bijede. I kada je ponajbolja, a nikad nije dobra, nego samo manje loša, još uvijek je nužno zlo i, koliko god korisna, uvijek je potencijalno opasna jer raspolaže s moći. Demokracija nije ništa drugo nego obuzdavanje te moći.

Dani: U knjizi Od Weimara do Vardara polazite prije svega od ideje slobode i na njoj insistirate cijelim tokom ove knjige. Koliko je zaista moguće ostvariti poziciju intelektualne neovisnosti, kako bi ostali vidljivi svi krakovi problema koji se razmatra?

Perišić: Na našem prostoru ne postoji tradicija intelektualne neovisnosti. Naši intelektualci uvijek su bili u službi neke politike. Ne samo zato što je politika na njih vršila pritisak nego, napose, zato što su i sami to htjeli. Držali su kako je njihova “zadaća” da “služe” “narodu”, klasi, državi... O tome je Boris Buden pisao u Barikadama. Rekao je kako je položaj neovisnog intelektualca težak i izazovan, ali da pruža neizmjerno zadovoljstvo. Siguran sam da je to zadovoljstvo veće od svake koristi i sinekure koje se može dokopati “intelektualac” u službi politike i vlasti. Kada spominjete sagledavanje svih krakova ili aspekata nekog problema, to je cilj kome valja težiti, dakle proces. Konačni odgovori ne postoje. Divno je što ne postoje.

Dani: Esejistika je često danas svedena na jednodimenzionalno tretiranje stvarnosti. Vaša postavka mi se čini sve, samo ne manihejska. Iz čega crpite tu pluralnost, čime se rukovodite u svom analitičkom postupku?

Perišić: Stvarnost je toliko raznolika i komplicirana da sama po sebi nameće takav pristup. S druge strane, svaki stvaralački čin je hod po žici, prividno proturječna kombinacija između sumnje - ne samo sumnje u zadane narative nego, prije svega, sumnje u samog sebe - i istovremene vjere u sebe i vlastitu moralnu i intelektualnu poziciju. Tek fuzija tih naizgled nespojivih elemenata može dovesti do spoznajnih iskoraka i kreativnosti.

Dani: Iako su o fašizmu napisane brojne stranice, ono što mi se čini veoma zanimljivim i svježim u Vašoj knjizi jeste da insistirate na činjenici fašističke perfidnosti, te nemogućnosti njegovog svođenja na određene narode ili teritorije. Čini li Vam se da je površno shvatanje fašizma takođe veoma opasno u procesu detekcije onoga što on stvarno jeste?

Perišić: Fašizam je, ako ga promatramo očišćenog od njegove agresivne ritualizacije i zastrašujućih historijskih učinaka, zapravo jedna vrlo ljudska sklonost. Slabost. Užasna, ali ljudska. Nešto lično, nešto intimno, dakako mračno. Fašizam nije politički, nego antropološki i psihološki fenomen. U poremećenim historijskim okolnostima ta unakažena intima izlazi na vidjelo i onda, u povišenom emotivnom stanju, mrzi i ubija, čak je spremna i na žrtvu. Spomenuo sam Hobbesa. U ljudima spavaju kriminalni i fašistički nagoni. Ne svima, ali prisutni su kod mnogih. Zato je potreban Leviathan, poredak, civilizacija, civilizirana demokratska država koja će te porive držati u šahu, kako u krivičnopravnom smislu, tako i prosvjećivanjem. Kada nema tog šaha, samo šaha jer ljudsku prirodu ne možete matirati, onda nam ne preostaje drugo nego iskrcavanje u Normandiji. Svakako da je opasno površno shvaćanje fašizma, posebno zato što fašizma nema bez nacionalizma. Nije svaki nacionalist fašist, ali svaki je fašist nacionalist. Opasno je i kada se fašizam krijumčari kao tobože legitiman dio pluralnog spektra, a budalasto je kada se o pokojnom, doista pokojnom, komunizmu govori kao podjednakoj ili, pak, većoj prijetnji.

Dani: Imajući u tom kontekstu na umu stanje u današnjoj Evropi, koliko je po Vašem mišljenju izvjesna njena veća radikalizacija, da ne kažem fašizacija?

Perišić: Fašizam, u različitim oblicima, već smo to načeli u prethodnom pitanju, trajna je opasnost. Mussolini i Hitler otvorili su Pandorinu kutiju. Fašizam poprima različite oblike, a iz taktičkih razloga ne poseže za očitom i prepoznatljivom ritualizacijom tipičnom za dvadesete i tridesete godine. Demokratska civilizacija je krhka, ona je po samoj svojoj prirodi slaba i nestabilna i izložena totalitarnim porivima. Antifašizam je civilizacijski i demokratski elementarni minimum, preduvjet opstanka jer fašizacija je uvijek moguća. Nakon 1922. i 1933. čovječanstvo više nikad neće biti u prilici da spava mirno. Drugim riječima, uvijek je moguće probijanje civilizacijskih i demokratskih brana.

Dani: Kada je u pitanju evropska ljevica, ona danas djeluje prilično nesnalažljivo ili se bar tako doima iz onoga što je njen institucionalni nastup. Kako Vi doživljavate lijevu Evropu, da li ona može ponuditi adekvatan odgovor na probleme koji su sada već potpuno izvjesni?

Perišić: Ljevica je u shizofrenoj poziciji. S jedne strane stoje njena nesumnjiva intelektualna superiornost, njene nesagledive kulturalne i civilizacijske zasluge, njeno slobodarstvo i njen humanizam. Ljevica je odbacila svoje zastrašujuće totalitarno zastranjenje u obliku staljinizma. Štoviše, lijeva kritika staljinizma je neusporedivo kreativnija od antikomunističke kritike. Fašizam ili krajnja desnica nisu poduzeli sličan pothvat samopreispitivanja, vjerojatno zato što za takvo što nisu ni sposobni. S druge strane, ljevica pati od ekonomskog iracionalizma. Ona još uvijek zaziva ekonomsku jednakost, što je utopijski cilj koji je, kada se pokuša provesti, ekonomski štetan. Ljevica se u ekonomskoj sferi zalaže za visoke poreze i snažnu ulogu države, što je paradoksalno jer kompromitira njene inače slobodarske težnje. Nije to sasvim beskorisno, jer u redovitoj smjeni lijeve i desne ekonomske politike se dugoročno postiže korisna ravnoteža između liberalnog tržišta i socijalne osjetljivosti. No, kada se ljevica protivi globalizaciji, tada izdaje vlastita internacionalistička ishodišta, kada se protivi kapitalu, zapravo zaziva nezaposlenost, kada se protivi tržištu i privatnom vlasništvu, protivi se slobodi. Zašto ljevicu smeta kada se kapitalisti ujedinjuju ako su se već proleteri (“svih zemalja”) pokazali, blago rečeno, nezainteresirani za ujedinjenje? Ljevica sebe dovodi u opasnost da zarad malo socijalne sigurnosti proda previše slobode i da sklizne u položaj zastupnika takozvanih nacionalnih interesa. E sad, koliko su ljudi inače spremni prodati slobodu za malo sigurnosti, drugo je pitanje. Plašim se odgovora. Ali da odgovorim konkretno na vaše pitanje: ljevica bi trebala biti čuvar demokracije, antifašizma i ljudskih prava, umjesto da se iscrpljuje prezirom prema bankama i burzama.

Dani: U mnogo eseja u ovoj knjizi bavite se Jugoslavijom. Zanimljivo je da se ta priča tretira veoma slojevito, tačnije da se demistificiraju one uobičajene floskule o njenom raspadu. Iz Vaših eseja, dakle, jasno je da je sudbina Jugoslavije bila u rukama ili pomućenim mislima nekoliko ljudi. Koliko Vam se čini razumnom priča da su i neki drugi akteri, svjetske sile, odgovorni za njen raspad? Da li se ludilo koje je Slobodan Milošević započeo i završio, moglo prevenirati?

Perišić: Ne vjerujem u teoriju zavjere o ulozi svjetskih sila u raspadu Jugoslavije. To je bio genuin, isključivo “naš” proces. Velike sile su se protivile raspadu. Teško mi je zamisliti interes koji bi velike sile mogle imati u divljanju nacionalizma, u ratu i dezintegraciji ovog dijela Evrope. Da je opstala, Jugoslavija bi bila članica Evropske unije, možda i NATO-a (u svakom slučaju imala bi bliske odnose s NATO-om) i bila bi faktor stabilnosti i ravnoteže. Danas, dvadeset i šest godina nakon raspada, vidljivo je da se nijedan vanjski faktor njime nije okoristio. Je li došao nekakav “krupni” kapital, kako ponekad pogrešno misli ljevica? Nije. Ove ksenofobne državice sa svojom etatističkom ekonomijom ne dopuštaju ulazak stranog kapitala. Banke su, na svu sreću, prodale jer nisu imale izbora. Da je Jugoslavija opstala kao liberalna demokracija, stranog kapitala bilo bi daleko više. Tek danas vidimo da neke velike sile koriste situaciju i tragaju za svojim satelitima na jugoslavenskom prostoru, kao što im se ti sateliti i sami nude, ali to su novi procesi koji s raspadom iz 1990. nemaju veze. Ni od toga velike sile neće imati neke koristi. Jasno da se Miloševićeva politika mogla prevenirati. Ne vjerujem u historijski determinizam. Ta politika nije prevenirana jer je Miloševićeva dezintegrativna i nacionalistička, zapravo fašistička politika odgovarala svim tadašnjim političkim faktorima u Jugoslaviji, a to su bile druge republike posao za sve njih tako što je “počeo prvi”: već 1987. legalizirao je nacionalizam, a 1991. započeo rat koji je, opet, odgovarao svim političkim elitama.

Dani: Takođe, otvarate i pitanje postjugoslovenske sfere. Čini se da nju, bez državnog okvira, vidite kao mogućnost jedne idejne koegzistencije naroda sa ovih prostora?

Perišić: Svijet je globaliziran. Svijet je mali. Svakovrsna koegzistencija je imperativ čitavog svijeta i ona se zbiva neovisno o državnim granicama. Ona je nezaustavljiva koliko god su otpori jaki. Konačno, historija borbe između napretka i slobode, s jedne, i autoritarne samodovoljnosti, s druge strane je historija čovječanstva. Kulturna i ekonomska sinergija jugoslavenskog prostora nameće se sama po sebi iz geografskih, naročito jezičnih razloga. Ona užasava nacionaliste. Toliko ih je oduvijek užasavala da nisu žalili pokrenuti rat da bi je uništili. Njena obnova i njen procvat bit će ponajbolje mjerilo demokratičnosti lokalnih država.

Dani: U nekoliko navrata u knjizi se osvrćete i na pitanje BiH, njene multietničke i multikonfesijske strukture. Kako gledate na ovu zemlju, kako Vam se ona danas doima?

Perišić: Notorno je da je Bosna i Hercegovina disfunkcionalna. Notorno je i zašto je disfunkcionalna. Zato što je u njoj nacionalizam kao načelo organizacije države i društva doveden do svoje krajnje, sulude konsekvence. BiH je laboratorij u kojem je zorno dokazano da nacionalizam nema legitimiteta, da je antidemokratska i antimoderna politika, ukratko patološka pojava. Spas za BiH, ne samo za BiH je sekularizacija nacionalizma i odvajanje etničke nacije od države. Kao i vjerska, nacionalna pripadnost je privatna stvar pojedinca na koju on ima neotuđivo pravo, ali to nije temelj na kojem se može graditi suvisla politika i moderno, prosperitetno društvo, odnosno može se graditi politika, ali samo iracionalna i po svojim posljedicama zločinačka. Često se kaže da je BiH nemoguća zbog sveopće ušančenosti u nacionalno i zbog prevelike vjerske i etničke heterogenosti. Ako je nemoguća BiH, nemoguća je i naša civilizacija, jer je ta ista naša civilizacija i još više heterogena na bezbroj načina. Ako je moguć New York u kojem na relativno malom prostoru koegzistira ne znam koliko etnosa, vjera, jezika i pisama - koji svoje raznolike identitete svakodnevno i nesmetano konzumiraju u najvažnijem kulturnom i financijskom centru na planeti - onda je moguća i BiH. Utoliko je njen opstanak jedan od najvažnijih imperativa moderne demokratske civilizacije. Njen raspad je i nacionalistički imperativ, jer nacionalisti žele dokazati da je život moguć jedino u homogenim, autarkičnim, zatvorenim, samodovoljnim i autoritarnim zajednicama. Koliko je takav život jadan i bijedan, doista nije potrebno podsjećati.