Obustaviti postupak
-
Jezik izvornika: talijanski
-
Prijevod: Europski institut za književno prevođenje: Ljiljana Avirović i Antonio Giudici i Elena Dotto i Carla Rotta
-
Broj stranica: 336
-
Datum izdanja: rujan 2016.
-
ISBN: 978-953266795-0
-
Naslov izvornika: Non luogo a procedere
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 515 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Duboko u čovjekovu biću postoji nerazjašnjiva potreba za razaranjem, ubijanjem, ratom, zlom... a da bi to razumio i spriječio, junak novog romana Claudija Magrisa čitav je svoj život sakupljao oružje – podmornice, haubice, oklopna vozila, bajunete i drugo te knjige o ratovanju, koje je želio smjestiti u Totalni muzej Rata za došašće Mira i za onesposobljenje Povijesti. Grad za taj muzej može biti samo onaj koji se nalazi na granici svjetova, u kojem se isprepleću povijest i budućnost, u kojem se trguje i ratuje, u kojem je postojao i logor smrti, grad nama blizak i dalek, grad autora romana – Trst.
Obustaviti postupak, posljednji roman književnog majstora i jednog od najvažnijih suvremenih svjetskih pisaca Claudija Magrisa, knjiga je od koje zastaje dah. Na jedinstven način u njoj Magris spaja sudbine svojih junaka s ratnim i pogibeljnim opsesijama, a istinska je junakinja romana Luisa – višestruki Drugi, Tršćanka i građanka svijeta, koja nakon iznenadne smrti idejnoga tvorca Muzeja pred sebe stavlja zadatak da njegovu ideju oživi i osmisli postav Muzeja svih bitaka.
Moćno, vizionarski ispripovijedan, Obustaviti postupak roman je u kojem se na jedinstven, čudesan način spajaju tragedija rata i tišina ljubavi, epska širina i najdublja intima, erudicija i liričnost, roman koji kao rijetko koji u povijesti književnosti zaziva mir, toliko potreban svijetu napaćenom ratovima.
Magrisova knjiga, jedinstvene strukture bez uzora, čita se s neodoljivom željom da se na kraju svake stranice sazna što se događa na sljedećoj.
– Corriere della Sera
Poput mora, ova knjiga – zapanjujuće snažna i strastvena – dočekuje, prihvaća i obujmljuje, pa opet odbacuje, guši i sapleće.
– Il Piccolo
Dok čitamo Magrisov roman, preplavljuje nas osjećaj iznimne izražajne moći. Mnogoglasna i originalna, razvedena struktura.
– La Stampa
Claudio Magris jedan je od najvećih pisaca današnjice.
Mario Vargas Llosa
Djelo i postojanje Claudija Magrisa neprocjenjivi su u našoj epohi barbarske povijesti.
George Steiner
Pisanje je poput boksačkog meča, tu lete šake
Karmela Devčić, Jutarnji list, 6. 9. 2016.
Na otvaranju Festivala svjetske književnosti autor, koji se često spominje kao kandidat za Nobela, govorio je o svom novom romanu “Obustaviti postupak”
Pisac svjetskog glasa, Tršćanin, poznati profesor i germanist, stručnjak za područje Mitteleurope, 1990-ih nakratko u politici, zastupnik u talijanskom parlamentu, Claudio Magris u nedjelju je, na otvorenju Festivala svjetske književnosti, govorio o svojem novom, u nas u izdanju Frakture upravo objavljenu romanu “Obustaviti postupak”.
Na tribini Razotkrivanje, u razgovoru sa Seidom Serdarevićem, programskim direktorom Festivala i glavnim urednikom Frakture, Magris je zahvalio svojoj dugogodišnjoj prevoditeljici Ljiljani Avirović, kazavši da je on autor knjige na talijanskom, ali da roman, kad je riječ o hrvatskom izdanju, zahvaljujući kvaliteti rada, autorski supotpisuju prevoditeljica i njezin tim, baš kao što je i slučaj s “Al’ povijesti nije kraj”, zbirci eseja proljetos izdanoj na hrvatskom.
“Obustaviti postupak”, u Italiji objavljen lani, ima karakteristike i romana o povijesti i povijesnog romana. Potka mnogih priča i likova u njemu realni su događaji, ili barem ponešto što je autor našao, čuo o ljudima, oćutio o prošlosti.
Duga priprema
Poznavatelj i ljubitelj povijesti, za sebe će reći historijom opsjednut, sedam je godina istraživao, prikupljao podatke, ne samo po Mediteranu, putovao je na Karibe, do Martiniquea, naučio ponešto i kreolskog, ne bi li na koncu napisao ovu knjigu. Čitateljima poručuje: “ U književnosti ne trebamo uzimati u obzir činjenice, već moramo proniknuti u to na koji su način ljudi proživljavali te činjenice, događaje.... Da Turgenjev nije upoznao stanovitog Rusa, nikada ne bi izmislio lik Bazarova.”
Magris, pisac čije knjige nastaju u interakciji papira i olovke, jer se s računalom nikad nije saživio, inspiraciju za ovaj roman pronašao je u realnom liku, Tršćaninu Diegu de Henríquezu, čovjeku kojeg je fasciniralo oružje, ali i mnogi drugi artefakti ostali iz vremena Prvoga svjetskog rata. Počeo ih je skupljati u doba između dva rata, fokusirano, dapače opsesivno, stvarati zbirku. Namjera mu je bila napraviti muzej. Poslije Drugog svjetskog rata, u više od 300 bilježnica de Henríquez je prepisao zapise što su ih na zidovima 17 ćelija fašističkog logora ostavili zatočeni židovi i antifašisti, talijanski i jugoslavenski. Tako je, prije no što je to prefarbano, spasio svjedočanstva iz jedinog nacističkog logora u Italiji, smještenog u Trstu u staroj Rižarni, gdje su od 1943. do 1945. u peći spaljivali ljude.
Zidovi Rižarne nisu samo upili krv, utišali krikove, na njima su, nakon što je logor ispražnjen, ostali stajati razni zapisi, svjedočanstva, mnogima su bili jedini način da ostave iza sebe poruku, izbace ponešto grozomorna straha, mučne tjeskobe, podebljaju prkos ili ispune dio vremena čekajući smrt. Često su, kaže Magris, zatočeni ostavljali imena ljudi “koji nisu imali krvave ruke, ali kojima nije bio problem rukovati se s onima čije su ruke bile krvave”.
Priča o crnkinji
U muzeju iz romana “Obustaviti postupak” artefakti čuvaju priče o ljudima koji su oružjem ubijali i o onima koje su ubili. Bitan lik romana je Luisa, po majci tršćanska židovka, otac joj je crnac koji je u Trst dospio nakon kraja Drugog svjetskog rata, kao vojnik. Za nju Magris kaže da “predstavlja dvostruki izgon, pogrom, holokaust s jedne strane, te pogrom crnaca”. Preko Luise se priča iz Srednje Europe tako dijelom prenosi i na Antile.
Ne bi, kaže, mogao stvoriti Luisu takvom kakva jest da se nije sreo s pričom o crnkinji ih 16. st., ženi fascinantne biografije, koja se u Portoriku udala za bijelca, pet godina bila oteta od lokalnih indijanaca, a kad im je konačno pobjegla, Portorikanci su ju optužili da je - vještica. Uspjela se spasiti i od toga suda. Zapise o njoj pronašao je u Sevilli, snimljene na mikrofilmovima, ali u jako lošem stanju, no iz njih je, priča, “mogao naslutiti kakav je pogled imala, kako je davala izjave dok su je prijetili mučiti, spaliti...”, ilustrira rad na pripremi romana autor.
Zaborav povijesti
Višestruka je i uloga Trsta u romanu; taj grad je jedan od likova priče, o Rižarni se godinama nije govorilo, na djelu je, naglašava pisac, bio “zaborav povijesti stvari, kao da je netko izvršio lobotomiju utišavajući glasove koje nije želio čuti”. I sam je za logor, pripovijeda, saznao relativno kasno.
Upitan o načinu na koji stvara literaturu u kojoj se fakcija prožima fikcijom, Magris govori da kod njega kreativni proces počinje s fazom u kojoj se istraživanje i pisanje izmjenjuju “poput rijeke koja probija branu. Potom dolazim u fazu kada sve vrlo sitničavo ispravljam, nalik sam tad bankaru koji broji slogove kao papiriće u banci.”
U toj fazi puno napisanih priča naposljetku i izbaci iz finalne verzije knjige, ali nikada ne žali jer “pisanje je poput boksačkog meča, lete tu šake; a posao je pisca odlučiti kako će ispričati priču koju želi prenijeti.”
Remek djelo šire od svoje epohe
Nikola Petković, Novi list, 21. 5. 2017.
Pita se na početku romana »Naslijepo« (2005.) glavni protagonist Salvatore Ćipiko: »Dragi Cogoi, iako sam to napisao baš ja, je li itko u stanju ispričati život nekoga čovjeka bolje od njega samoga«. Pritom ni sam ne zna tko to iz ureda tršćanske umobolnice zapravo pripovijeda: glas pacijenta, ruka koja vodi njegovo pero tintom bojeći bjelinu papira, zapis sa snimača, s kompaktnoga diska osobnog kompjutora čija je amerikanizirana kratica PC zapravo (uvjeren je Tore) sada kibernetizirana kratica talijanske Partito Comunista...
Nije ni važno, odgovara mu točno deset godina poslije fickionalizirani glas Diega de Henriqueza, genijalnog Triestina koji je stvorio muzej rata u kojemu je izložio instrumente smrti – muzej-sponu Aresa i Irene, muzej koji bi izlaganjem rata služio miru. Na samom početku romana »Obustaviti postupak«, on svoje kazivalačko »ja« posuđuje ili daje doktorici Brooks – daje joj da ga prepiše, preslika i tako napiše i postane sama autorica spisa koje oslobađa osobnosti zamjenice prvoga lica jednine (ja) i tako ih predaje njoj.
Što je uostalom »ja«, pita se Magris tražeći Diegov glas sada već u grlu spisateljice Brooks, pa »sva djeca govore ja kada tumače bilo što«. A to čine, jer »ja označava svakog, opća je i neosobna zamjenica, ne označava nikog...« I zato se to »ja« uglavnom i rabi bez srama. Baš kao i Ćipiko, koji je u romanu »Naslijepo« umnožen i utjelovljen u likove Jazona, kralja Jorgensena, ruskog kozmonauta sa svemirske stanice Mir, Henriquez u pričanju priče o sramotnoj, zloglasnoj Rižarni u Trstu, tom konc-logoru u kojemu su fašisti i nacisti zvjerski mučili i ubijali odbija pridavati »osobitu važnost i težinu autorovoj biografiji«. Tko zna, možda to čini i zbog nemogućnosti poimanja ljudske kapacitiranosti za proizvodnju zla i ostajanja u granicama ljudskosti. Pišući o sebi, trebalo bi pisati o drugom, jer ionako oni koji pronađu naše zabilješke o bilo čemu, morat će, barem djelomično »nanovo napisati i objasniti« pročitano »tako da će riječi kojima će se objasniti i slaviti« bilo čije (u ovom slučaju Diegovo) djelo... »pripadati prije svega njima«. Toliko o autorstvu i izvornosti izvora naracije u dvama posljednjim velikim Magrisovim romanima.
Mikrohistorija
Uokviren između dvije epizode: jednog »sasvim nedužnog oglasa« o kupnji i prodaji rabljenih podmornica s početka, i one o nestajanju u vatri muzeja začahurenom u misao o podmornici kao skloništu za samougušenje, s njegova kraja ova maestralna utopija predlaže skicu ne mira, nego harmonije. Skicu definitivno uobličenu u Arcanu Belli, u »Totalni muzej Rata za došašće Mira«, i što je puno važnije, za »onesposobljavanje Povijesti«. Muzej u kojemu pronalazak bilo kojeg od uzroka smrti »beskonačno obećava« i gdje je sve »u međusobnom odnosu s dolaskom epohe beskonačnog dobra, u kojoj će zlo biti dokrajčeno, a od oružja će ostati samo onaj dio kozmičke energije koji je u vezi s njegovom ljepotom i funkcionalnošću«.
U prijedlozima za razaranje Povijesti s velikim P Magris se zalaže za sinkopirane, fragmentirane, poliperspektivističke bilješke i natuknice, nedorečene kao i sam život (pogotovo ako je nasilno tuđom rukom oduzet), za njihov palimpsest koji bi mogao »preobraziti prošlost« tako da preusmjeri vrijeme svodeći ga »na cestu sa zabranom skretanja«. To, zna njegov sunarodnjak Carlo Ginzburg, radi mikrohistorija. Nju ne zanimaju panoramski planovi velikih projekata. Interesiraju je krupni planovi onih koji su imenom i prezimenom sjedili iza topova, usmjeravali periskope, hrabro (jer niže rase, govore nam nacisti oko nas, trpe i osjećaju manje i slabije od viših rasa koje poznavajući »bol, bol stvaranja i bol uništenja«, uništavaju »kako bi se stvorilo«) ulazili u krematorije...
Mikrohistorija treba razoriti povijest koja izjednačava komunizam s fašizmom i nacizmom tako podrazumijevajući da su, recimo, Nijemci s kraja stoljetnoga Reicha esencijalno čisti te da zato »ne bi mogli podnijeti smrad i prljavštinu koncentracijskih logora« kao što su to »mogli Židovi«. Da, ali uz te monstruoznosti pred kojima mnogi zatvaraju oči, Magrisa, odnosno Diega de Henriqueza, više od »imena žrtava i koljača«, koja ionako znamo, zanimaju ona druga imena i one druge ruke: »ne ruke zaprljane krvlju, već one koje su im pružile stisak, čiste ruke prave svjetske gospode«.
Opasni papiri
U ovoj priči o Rižarni i monstruoznosti ljudskog i odviše ljudskog, distopijski krik Diega de Henriqueza (doktorice Brooks?) zove na uzaludnost nepodojenih ideja o pomirbi krvnika i žrtve. Znajući da »tko nije nevin, kriv je«, a da je »siva zona izmišljotina udobnosti«, glas kojim je ovaj, toliko za Magrisa tipičan, palimpsest po-etike pisan, zaziva: »Žrtve cijeloga svijeta, rastite i množite se, tako da svaki krvnik može prijaviti nekoga tko je radio još više od njega«. Pa da se ovaj manje agilan razveseli kada shvati da je u njegovom ormaru manje kostura nego li u ormaru revnijeg proizvođača smrti. Ili smrtnoljuba kojega jedan od glasova zove – Amor-te! A zazivlje, jer je umoran od smjena rata i mira, od beskrajnog topota maršbataljona ratova i poraća u kojima »poslije rata uvijek dolazi mir, koji je također bijel kao grob, bijel kao izbijeljene grobnice srca«.
Praznina koju svatko umoren u Rižarni iza sebe ostavlja u ovoj knjizi nije nebiće, nije odsutnost. Ona je vrišteća prisutnost ničega. I stoga, onako kako u prvi plan iskaču umivene ruke gospode same nikad umrljane krvlju, ali uredno pružane krvniku, iskaču i izbrisana imena i riječi, rečenice koje su, manje opisujući vlastite osjećaje, a više bilježeći zvjerstva njihovih krvnika nekad pisane po zidovima Rižarne. Jer, kaže nam Magris, jedino su izbrisana imena »zauvijek časna«.
Tko o tome odlučuje u Arcani Belli, u sprezi Aresa i Irene, pita se Magris, Trstu i svijetu, regiji i Povijesti pričajući priču o mogućnosti da ti »opasni papiri još kruže svijetom« prokazujući sramotu te »velike tršćanske tvornice za ljuštenje riže u kojoj su nacisti poklali ili poslali na klanje nekoliko tisuća duša, u općemu muku i tišini koji su se protegnuli i duboko u poraće.« Sramotu koja je, nakon što se o njoj konačno progovorilo, naravno, »kod mnogih izazvala nelagodu«. A kada je Corriere Adriatico i pisao o tome u nakani da tu »gnusnu sramotu izvuče na vidjelo«, zakladnik i doktor Pezzl napisao je sljedeće: »Možda je postojanje (dragi čitatelju, ne njihov sadržaj, samo njihovo postojanje) notesa uputnije zadržati u tajnosti prije nego li ih se, te dnevnike ili ono što je od njih ostalo, popiše i svrsta u kataloge te klasificira, tako dugo dok se eventualna mogućnost objelodanjivanja nekih škakljivih dijelova ne prouči, jer je možda ipak prerano za...« Arhivari svih zemalja... zemljo otvori se!
Rasap vrednota
Kada sam prije deset godina prikazao tada možda najveću Magrisovu knjigu »Naslijepo«, rekao sam da sam uvjeren u mogućnost novog Borgesa – vidio sam Magrisa kao ključara jednog dijela postmoderne koji otvara vrata novoj paradigmi. To se nažalost nije ispunilo. No ne zato što »Naslijepo« i Magris nemaju tu energiju. Nije se to dogodilo iz jednostavnog razloga: suvremenost više nema strpljenja za literarnost literature. Izostalo je zbog rasapa vrednota. Zbog komodifikacije svega postojećeg i zbog eutanazije humbolijanskog koncepta stjecanja znanja u svrhu stjecanja znanja u kolektivnoj lobotomiji naraštaja koja će skončati u kulturocidu u narodu poznatom kao Bolonjska reforma!
A možda sam i ja malo preambiciozno zagrizao u narcisoidno generaliziranje narcizma stilskih formacija. Stratešku omašku neću ponoviti. Stoga moj naputak na čitanje ovog remek-djela sužavam po mjeri epohe. Pa ako ni zbog čega drugoga a ono zbog neprijeporne činjenice da su i ruke krvnika, kao i još neupotrebljeni uzroci smrti svuda oko nas, moralni je i estetski imperativ postupak čitanja nastaviti! I to odmah, jer noževe bruse upravo umivene ruke gospode koje za lokalne marionetske igre itekako imaju globalnu potvrdu drugoga reda. Ne da Povijest nije demolirana! Ona je nad nama kao prijetnja u nastajanju.
Danas kada se relativizira žrtva, kada revizionisti sviju fela izjednačavaju fašizam s komunizmom valjda misleći da je sustav u čiji je sukus upisan rasni zakon koji je ubivši milijune bespovratno negirao ljudskost jednak sustavu koji je sanjajući besklasno drušvo skliznuo u istrebljenje klasnih neprijatelja i tu sebe poništio prije nego li je zaživio – itekako treba čitati ovu knjigu! Kad već bježim od generalizacija, evo jedne partikularne epizode koja, borgesijanski (a kako drukčije) govori o globalnom marionetluku krvnika i žrtve. Godina je 1951., Ivan Demjanuk, ubojica u Lublinu i u Rižarni dobija vizu za ulazak u SAD. A dobija je dok, (a možda i zato što) američki konzulat u Rimu odbija vize autorima neorealističkih filmova osumnjičenih za komunizam. I kako se onda ljutiti na naše džepne fašiste kad, eto, i velika Amerika potvrđuje da kosti dominantnih i nedominantnih ne treba miješati, pače gradirati... jer bauk i dalje kruži Europom!