U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Obraćenica
19,78 € / 149,03kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: nizozemski
-
Prijevod: Romana Perečinec
-
Broj stranica: 304
-
Datum izdanja: kolovoz 2019.
-
ISBN: 978-953358156-9
-
Naslov izvornika: De bekeerlinge
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 400 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 7,50 € / 56,51 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U osvit križarskih ratova sedamnaestogodišnja Vigdis Adelais, kći napola kultiviranog Normana naseljenog u Rouenu, jednog dana prolazi uz ješivu i zagleda se u Davida Todrosa, sina glavnog rabina iz Narbonne. Premda njezin otac kritizira potpirivanje mržnje prema Židovima, kad sazna za zabranjenu ljubav, zatvori Vigdis u samostan. Nakon uspješnog bijega mlada obraćenica uzima ime Hamutal, a premda se čini da će u planinskom mjestašcu Monieuxu naći mir za sebe i svoju djecu, David i Hamutal nisu ni svjesni kakva ih sve iskušenja i tragedije tek čekaju.
Roman Obraćenica flamanskog pisca Stefana Hertmansa sjajna je rekonstrukcija događaja koji se, premda stari gotovo tisuću godina, čine nevjerojatno suvremenima. Izvanredno oslikanim likovima i atmosferom, kao i dubinom povijesnog shvaćanja Obraćenica je nedvojbeno remek-djelo autora koji se već proslavio Slikarom i ratom.
"Obraćenicom je Hertmans napisao izvanredni roman, epski i lirski istovremeno, u kojem se političko i osobno isprepliću na dramatičan način, u kojem sadašnjost odjekuje u prošlosti. Najviše što od romana možemo očekivati."
De Reactor
"Zadivljujuća priča... Hertmans oslikava srednjovjekovni svijet uz isti senzibilitet i osjećaj za detalj koji su bili toliko uspješni uSlikaru i ratu. Napeto i privlačno... Obraćenica je iznimno djelo.
Sunday Times
"Obraćenica je portret izuzetno čvrste žene. Hertmans je u njoj stvorio junakinju za sva vremena."
Knack
"Obraćenica je ključna knjiga koji će dotaknuti srca i glave [...] roman pun samokontrole tako tipične za veliko spisateljsko umijeće Stefana Hertmansa."
De Standaard
"Hertmans daje živu i zahvaljujući detaljima gotovo opipljivu sliku tog nemirnog perioda. Ovaj se roman temelji na opsežnom istraživanju."
Friesch Dagblad
Obraćenica – Stefan Hertmans – zabranjena ljubav u Srednjem vijeku
Alis Marić, ČitajKnjigu.com, 8. 9. 2019.
Stefan Hertmans, flamanski pisac napisao je još jedno remek djelo koje me je potpuno obuzelo te istovremeno šokiralo. Riječ je o dirljivoj i potresnoj rekonstrukciji priče o zabranjenoj ljubavi iz 11. stoljeća, koju je Stefan napisao s toliko nježnosti i poetičnosti da se od kraja priče još uvijek oporavljam. Za ovaj polubiografski roman belgijski je pisac dugo istraživao i putovao, slijedio tragove mlade kršćanke Vigdis Adelais iz francuskog Rouena koja se protiv volje svojih roditelja zaljubila u naočitog Židova Davida Todrosa, sina glavnog rabina iz Narbonne, s kojim je pobjegla i skrasila se u nepristupačnom planinskom gradiću Monieux (Provansa). U ono vrijeme Židovi su bili progonjeni i omraženi, a iako je Vigdisin otac bio protiv potpirivanja mržnje prema Židovima, poludio je saznavši za zabranjenu ljubav svoje ljubimice te je kćer, kako se tada često događalo, zatočio u samostan. Ona bježi i postaje – Hamutal. Koliko li je samo hrabrosti i ludosti trebalo za takvu odluku. S Davidom kreće na dugačak i težak put prema slobodi, no njihov život postaje najgora moguća noćna mora. Od Rouena do Narbonnea, Marseillea do Monieuxa preko Palerma do Kaira i opet natrag za njih se ruši cijeli svijet. Autor nas vješto navodi da počinjemo shvaćati kakvu je krizu identiteta ta mlada žena morala doživjeti, koliko je bilo otuđena i očajna. Tada je takav bijeg bio nezamisliv za ženu, značio je opasan izlazak iz zajednice, kroz koji žena gubi svoje korijene, ostavlja sve iza sebe i hrabro kreće u novi život. Kroz čitanje počinjemo razumjeti Vigdis/Hamutal i ubrzo shvaćamo da se do danas, kad su ljubav i strast u pitanju, nije puno toga promijenilo. Bijeg, borba za ljubav, hrabrost i nezaustavljivost su i danas česte situacije kod ljubavnih parova. Događaju se na svim stranama svijeta. Strah, mržnja, ljubav, radost, tuga, očaj su i dalje osjećaji koji nas obuzimaju. Po tom pitanju se od Srednjeg vijeka ništa nije promijenilo. Često se znamo žaliti da Svijet ide ka kraju, da je sve loše i da živimo u nenormalnim uvjetima. Zato treba čitati knjige poput ovih i uvidjeti da su oduvijek na Zemlji vladali užasi, ratovi, katastrofe, potresi, vulkani, vremenske i tektonske promjene a da se čovjek tome kako je znao i umio prilagođavao. Zaključujem da danas živimo ipak bolje nego ikad.
Zanimljivo je to da Stefan Hertmans već dugi niz godina ima kuću za odmor u Monieuxu (Provansa), u podnožju Mont Ventouxa. Jednoga je dana pronašao novinski članak američkog povjesničara Normana Golba u kojem je spomenuta i kršćanka u bijegu. Oslanjajući se na temeljita istraživanja ali i svoju neizmjernu maštu, pisac na toj nepotpunoj, povijesnoj osnovi gradi roman. U izvjesnom smislu isprepliće vlastiti život sa životom tog nesretnog para gledajući krajolike i gradove svojim očima, dodirujući ono što bi se moglo dotaknuti i začas nas odvodi u najdublji Srednji vijek pun ratnih pohoda, praznovjerja, okrutnosti, nasilja i nesigurnosti. Moja preporuka je svakako čitati i vratiti se u daleku prošlost da bi se bolje razumjela sadašnjost.
Vigdis Adelais će zauvijek ostati u mom srcu.
Književnost ne bi trebala moralizirati
Petra Miočić, Vijenac, 16. 1. 2020.
Ne volim osjećaj zarobljenosti u balončiću povijesti i pokušaj uvjeravanja čitatelja da je sve što je u romanu istinito. Zato činim nešto drugo, ne pričam priču, nego provodim čitatelja kroz njezino nastajanje
Istaknuti je flamanski književnik Stefan Hertmans (Gent, 1951) zagrebačkoj književnoj publici poznat gost. Naime, 2016, neposredno nakon što je, u divnom prijevodu Romane Perečinec, objavila roman Slikar i rat, Fraktura ga je ugostila na Festivalu svjetske književnosti. Tri godine poslije, u jednako lijepom prijevodu iste prevoditeljice, objavljen je i njegov posljednji roman, Obraćenica. Nakon Slikara i rata, ali i suvremenog iščitavanja Sofoklove tragedije u Antigoni u Molenbeeku što ju je ove godine u prijevodu Svetlane Grubnić Samaržije objavio mladi Antipod, Hertmans ponovno u priču pojedinca upisuje povijest i ucrtava neuralgične točke cjelokupnosti njegova doba. Zbog te je svoje sposobnosti stvaranja gotovo dokumentarističke fikcije nagrađivani pisac, esejist i pjesnik uvijek zanimljiv sugovornik, a s njim smo ovog puta razgovarali nakon što je nastupom u ZKM-u otvorio sezonu zanimljivih zagrebačkih književnih gostovanja.
Iako bismo, prema književnim zakonitostima, Obraćenicu trebali svrstavati među povijesne romane, nemoguće je bilo prečuti odjek njezine aktualnosti. Je li odluka o pisanju, kako ga nazivate, postmodernističkoga povijesnog romana, unaprijed donesena ili se nametnula zaranjanjem u priču?
Divim se piscima poput Thomasa Manna, majstorima povijesnog romana, ali nisam njihov obožavatelj. Ne volim osjećaj zarobljenosti u balončiću povijesti i pokušaj uvjeravanja čitatelja da je sve u romanu istinito. Zato činim nešto drugo, ne pričam priču, nego provodim čitatelja kroz njezino nastajanje, tražim od njega da osjeti moju gotovo bolnu želju za saznavanjem istine. Ovo nije knjiga o tome što se dogodilo, nego u čitatelja osvještava spoznaju da ne znamo što se dogodilo i time je drukčija od povijesnog romana. Rukopis u temelju priče k meni je došao slučajno, a shvatio sam ga vrlo osobno jer i sam imam kuću u Monieuxu. Htio sam upoznati svoju tisuću godina staru susjedu i pokušati dokučiti kako je donosila svoje odluke. Mnogo sam istraživao, no u jednom sam trenutku shvatio da pišem knjigu o Europi, o religiji i izbjeglicama i postalo mi je jasno da, ako zrcali političku situaciju današnjice, ne može biti povijesni roman.
Može li se srednji vijek usporediti sa suvremenošću?
Nemam romantičarski pristup srednjem vijeku. Ne mislim da su ljudi bili slobodniji, no jesu li slobodni danas? Bilo je teže putovati, ali putovali su. Važni su se ljudi stalno kretali. Raymond od Toulousea triput je posjetio Jeruzalem prije nego što je onamo poveo križare.
Često me pitaju nisam li mogao odabrati i neku drugu, a ne priču iz 11. stoljeća. Odgovor na to pitanje krije se u knjizi. Pročitao sam tekst Normana Golba i poželio saznati više o djevojci čije se ime, što je tipičan postupak u patrijarhalnom društvu, ne spominje. Bila je plemenitašica sa sjevera, preobratila se udajom za rabinova sina i s njim se nastanila u Narbonneu. U potragu za njom krenulo je pet očevih vitezova – svojem je ocu bila vrlo važna. Vjerojatno je trebala postati dragulj za nekog viteza.
Kakav je bio položaj žena u društvu srednjovjekovne Francuske?
Patricijke su bile dobro obrazovane i kultivirane pa je tako i prava Vigdis Adelais vjerojatno učila latinski, a znala je i svirati i pjevati. Žene su bile kultiviranije od muškaraca, koji su razmišljali samo o konjima, mačevima i ratovanjima. Bile su kultivirane, ali ne i emancipirane.
Nije li i Vigdisina odluka da pobjegne svojevrstan čin emancipacije?
Jest, no to je samo jedan izdvojen čin. Pogledajmo primjer druge žene čija me sudbina zaokuplja već četrdeset godina, Antigone. Sa sudbinom se susreće govoreći ne muškarcima, potpada pod utjecaj onog radikalnog drugog, prožeta je jedino vjerom samoj sebi. Je li na isti način Vigdis bila prožeta vjerom u ljubav, u strast prema životu? Možda ju je i rabin podupirao u tome. Njezina je priča pošla krivo jer su je očevi vitezovi tražili. Da nisu, živjela bi u Narbonneu i nikad ne bih saznao za nju. Odaberete li put poput Antigonina, pojavit će se pitanje o nepredvidivosti života. „Što će se dogoditi krenem li protiv struje?“ Vječno pitanje i borba pojedinca suprotstavljena sustavu.
Zato mi je bilo važno saznati tko je ta djevojka i kako je dospjela u Kairo. Uranjao sam u svijet u koji nisam planirao uroniti i postajao sve svjesniji da se nalazim u svijetu sličnu današnjem, s izbjeglicama, religijskim previranjima i napetostima. I sve se to dogodilo za kratka života moje susjede? Morao sam napisati knjigu.
Osim u druge svjetove uranjate i u različite pripovjedačke perspektive, čitatelju se predstavljate i kao pisac i kao njegova glavna junakinja.
Ovo je treća verzija knjige, prve dvije nisu funkcionirale. Kako sam rekao, nisam htio napisati klasičan povijesni roman i nisam htio biti sveznajući pripovjedač.
Za Rouen sam saznao u Bruxellesu, čitajući Golbovu knjigu o tamošnjoj židovskoj zajednici. Uskočio sam u automobil, odvezao se do gradića i odmah sam naišao na Ulicu masakra i Židovsku ulicu. Tad sam odlučio poći u potragu za djevojkom. U mojoj priči nije postojala nijedna čvrsta točka, o svemu sam učio, nagađao i istraživao. Igra je postala zanimljiva i odlučio sam njezin rezultat u knjizi prikazati kroz naizmjenične pripovjedačke perspektive.
Poigrao sam se i čitateljevom spremnošću da povjeruje u nevjerojatno. Naravno da ne znam gdje su se u stvarnosti odigrale scene iz romana i čitatelj to zna, ali zbog isprepletanja mojeg i junakinjina puta spreman mi je povjerovati. Jer je želi upoznati. Na svakoj stranici ističem da ne znam, ali želim saznati. Time i čitatelja pretvaram u pomoćnog detektiva. Da sam napisao roman u kojem je sve poznato, napetost ne bi bila jednako snažna. Čitateljski osjećaji za nju jačaju jer sam ih učinio aktivnima. Povijest je kao otvorena rana, a ja ne pišem o osobi u prošlosti, već s čitateljem otkrivam stazu njezina života.
Mislite li da čitatelj klasičnog romana ne može biti aktivan?
Ovdje je snažnija prisutnost empatije. Čitatelj zna da ne znamo, ali voljeli bismo saznati, i to je izvor suosjećanja. Mislim da je u stvarnosti njezina patnja bila kudikamo veća. Znao sam da je preobraćenica pa sam se pitao koje je običaje poštovala. Je li joj plava kosa omogućavala da se poigrava identitetom kako bi preživjela? Izbjeglice to rade. Možda bismo i mi da se ustrašeni nađemo u nepoznatoj zemlji. U mojim je očima postala vrlo suvremena, putnica s djetetom u naručju, udovica čija su starija djeca odvedena u zarobljeništvo. A bila je plemenita roda. Moj čitatelj stalno propituje razloge svega što joj se događa i mislim da je to postmodernistički pristup pisanju povijesnog romana.
U jednom trenutku, kao pripovjedač, kažete da biste je voljeli upozoriti na njezinu sudbinu. Upozoravajući su trenuci prisutni i kad opisujući stanje u srednjem vijeku (nadiruće katastrofe kojih Zapad nije svjestan) govorite o suvremenosti. Ima li književnost i ulogu upozoravanja?
Sve o čemu govorim obilježeno je dvostrukošću, odjek je jednog vremena u drugome, no izbjegao sam i jednom rečenicom izravno spomenuti suvremenost. Čitatelj osjeća na intuitivnoj razini. Adrenalin raste, ljudi su sve osjetljiviji. Zapadnjaci lako ulaze u sukobe, pale izbjegličke kuće, svjedočimo usponu ekstremne desnice i rastu mržnje. Kao da kroz prozor promatrate naš svijet. Istovremeno sam uvjeren da književnost nikad ne bi trebala moralizirati. Zato ova priča tjera na razmišljanje. Njezina je glavna zadaća opisati bezimenu osobu u borbi protiv zajednice i promatrati rezultate. Književnost je sraz individualnosti i kolektiviteta. To pitanje postavljam i u Antigoni u Molenbeeku. Odjeci našeg vremena u obama su slučajevima snažno prisutni.
U trenutku preobraćenja djevojka prestaje biti Vigdis Adelais i postaje Hamoutal. Može li netko to učiniti, prestati biti netko i postati netko drugi? Ili je sve dio njezina identiteta?
To je najvažnije pitanje jer ovo jest roman o identitetu. Može li se identitet promijeniti? Znamo za slučajeve djevojaka koje su, zaljubivši se u njihove borce, odlazile u Irak ili Siriju. Sad se vraćaju kao izbjeglice, s djecom rođenom u kalifatu. Imaju flamanska imena, ali kao preobraćenice na islam nose nikab. To je stanje iščašenog identiteta, ali je i dio stvarnosti.
Zamislite ženu poput Hamoutal, prije tisuću godina. Kako bi postala Židovka, mora posve promijeniti svoj identitet. Opterećena je pitanjem komu se moliti. U 11. stoljeću nije bilo izbora, morala se moliti i činila je to kroz kršćanske molitve, a sad mora naučiti hebrejske. Ne znamo komu se doista moli, no vjerojatno je u nastalom rascjepu pomislila kako Boga i nema. U to vrijeme nema mjesta ateizmu… Rascjep je ravan bezdanu, a promjena osobnosti nikad nije potpuna. Zato joj na kraju dopuštam da izgubi razum, tad više nema jezika za ono što joj se dogodilo, a to je nama nezamislivo.
Promjena religijskog identiteta bila je fundamentalna? Možemo li ikad u potpunosti napustiti neki identitet?
Mislim da ne. Naše su osobnosti multikulturne, više nas silnica oblikuje. Bila je plemenita roda, učila je francuski, govorila hebrejski, a možda i aramejski i naposljetku se našla u arapskom svijetu. Cijeli je naš svijet sadržan u njoj, a ona to i ne želi. Niti zna što bi s njime. Može li netko ostaviti ego? Ne. Zato sam je učinio razorenom, podvojenom ženom. Pitanje identiteta u njezinu slučaju, povijesno gledano, izraženo je religijskom dvojbom. No ona je uvijek sociokulturološki konstrukt. Sve što joj se događa ostavlja posljedice na njezin unutarnji svijet i na njezinu pojavnost. No što ostaje u njezinoj duši, u njoj samoj, što je ono izvorno? Ne znamo. Mnoge silnice mogu dovesti do krize identiteta, ali dio izvornog identiteta ostaje ukorijenjen. Što ostaje nakon što se sve promijeni? Otvorena rana, enigma. Vjerujem da je izvorno ja sadržano u uspomenama iz djetinjstva, a vraća se u trenucima izgubljenosti. Možemo samo nagađati kako je na nju utjecalo preobraćenje. Jeste li primijetili da za cijele priče Hamoutal ne kaže ni riječi? No čitatelj je u njoj. A ona ne govori. Nevjerojatno joj je blizak, a ne zna što je rekla. I postaje dio čitatelja. Jer ljudi s kojima možemo podijeliti tišinu ljudi su s kojima smo najbliži. Da sam joj dopustio da govori, možda bi izgovarala besmislene, suvremene fraze i to bi postao psihološki roman, nezanimljiv.
Mislim da je u Hamoutalino vrijeme bilo lakše preobratiti se, no kolikom je pritisku podvrgnuta? Ne zaljubljuje se u običnog Židova, već u sina najvećeg francuskog rabina. Nema izbora. Kao žena nije imala mogućnost emancipacije, morala je slijediti pravila. Zato je njezin život obilježen šutnjom, zato ne izgovori ni riječ.
Magičan roman o ljubavnoj boli
Mira Muhoberac, Vijenac, 12. 3 2020.
Stefana Hertmansa, suvremenoga flamanskoga pisca, upoznala sam bolje prije nekoliko godina kad sam za Vijenac, oduševljena i ushićena nakon čitanja, napisala pohvalni osvrt na njegov roman Slikar i rat, zasnovan na sintezi fakcije, čitanja djedova davno darovana dnevnika i dokumentarnih, nogostupajnih i prometno raznovrsno putujućih, istraživanja flamanskih bojišta u Prvome svjetskome ratu i virtuozno stilizirane fikcije. Pridodan spoj flamanskoga slikarstva i tzv. naivnoga ili amaterskoga djedova slikanja, u emotivnoj evokaciji autorove obiteljske i djedove ljubavne priče, u prijevodu Romane Perečinec, rezultiralo je remek-djelom koje sam nakon toga pročitala još dvaput.
Imala sam sreću što sam među prvima mogla pročitati i drugi njegov roman objavljen u Hrvatskoj, u izdanju zaprešićke Frakture, i upoznati elokventnog autora erudita, koji mi je svoju knjigu prije nekoliko mjeseci izišlu iz tiska i potpisao, odmah točno čuvši i precizno napisavši hrvatsko ime i prezime.
Hertmansov roman Obraćenica, ponovno u iznimno ritamski discipliniranu, stilski izbrušenu prijevodu s nizozemskoga na hrvatski Romane Perečinec, pročitala sam nekoliko puta, najviše zbog velikoga zanimanja za srednjovjekovnu kulturnu paradigmu i književnost, koju dugo i s radošću proučavam. I u ovom romanu Stefan Hertmans, istražujući desetljećima građu, spaja vlastitu, ovaj put svoju boravišnu poziciju, sa sudbinom žene u srednjem vijeku, stvorivši novo pripovjedno polubiografsko djelo.
Rekonstrukcija priče o zabranjenoj ljubavi iz 11. stoljeća pred čitatelje postavlja fino stilizirano tkanje o mladoj Vigdis Adelais, kršćanki iz francuskoga Rouena, čijim je i kojim je putovima i sam autor, istražujući, išao, koja se zaljubila u Davida Todrosa, atraktivnoga Židova, sina glavnoga rabina iz Narbonne i s kojim je, zbog suprotstavljanja toj vezi svojih roditelja, pobjegla. Autor pripovjedne položaje i perspektive varira od vlastite, sadašnje pozicije do promatranja događanja u prošlosti, a mladoj Vigdis ne dajući nijednu riječ u romanu, čak i onda kad se čini da će progovoriti. Spoj autorove egzistencije u gradiću Monieux u Provansi s boravkom para iz 11. stoljeća u tom planinskom, teško dostupnu mjestu, daje snažan emotivan naboj cijelome romanu, potaknut i bilješkom o nastanku nove proze.
Naime, Stefan Hertmans godinama živi u kući za odmor u Monieuxu, s pogledom na visoki Mont Ventoux. Želeći istražiti vlastito susjedstvo, pronalazi novinski članak američkoga povjesničara Normana Golba s natuknicom o mladoj kršćanki u bijegu. Dugotrajno i temeljito istražujući i poput filmskoga snimatelja i redatelja u različitim kadrovima uporabljujući vlastitu imaginaciju, kao da vidi prošlosnu stvarnost, strukturira roman koji vibrira na prepletu istine i fikcije o tzv. velikoj i tzv. maloj povijesti. Poput povjesničara, ali i suvremenika 11. stoljeća ulazi u gradove i mjesta i šeće krajolicima koje su dotaknuli nogom i okom mladi zaljubljenici, čak se služeći Proustovom metodom dodira i poticaja, hrabro zadirući u mrakove, tuge, slutnje, dubine i nasilja srednjega vijeka.
Prikazana tadašnja mržnja protiv Židova, zabranjena ljubav, očevo zatočenje kćeri u samostan, njezina preobrazba identiteta i vjere te imena, kad Vigdis postaje Hamutal, spaja se i s današnjom situacijom progonjenih i obespravljenih žena. Srednji vijek mladi dan pretvara u turobnu noć koja se prostire od Rouena do Narbonnea, od Marseillea do Monieuxa, preko Palerma do Kaira, pa ponovno natrag, u stalnim teškim putovanjima i traženjima vlastitosti, istodobno s urušavanjem identiteta, trpljenjem boli i patnje, rušenjem cijeloga svijeta. Usuprot stoji velika ljubav Vigdis Hamutal, potresna i snažna, koja ruši sve prepreke i vodi nas u susret i sukob civilizacija i patnju koja se mogla izbjeći, od one majčinske do one ljubavne, bračne, predrasudne i emancipacijske.
Obraćenica prikazuje univerzalan problem ženskog položaja u muškom društvu. Roman utemeljen na slučajnom pronalasku dijela papira, pisma, pretvara se u naratorski pogled kroz okvir u prošlost; gledajući pripovjedač i autor transformiraju i/ili nadograđuju komadić, fragment, dio povijesti. Pokazuje se da fikcionalna nadogradnja dijela prošlosti i sama može biti fikcija.
Bijeg žene od svoje prošlosti i hereditarnosti zbog ljubavi utvrđuje ustrajnost puta. Prikazuje se jakost karaktera od Antigone, o kojoj Hertmans piše u jednom svom dramskom prikazu, i antike preko srednjega vijeka do danas.
Mapiranje Europe njezinim putovanjem, premrežavanje svijeta postaje spoj gotovo romana ceste i srednjovjekovnih avanturističkih romana. Žanrovski pustolovni, kriminalistički, religijski, socijalni roman usidruje hibride i kolaže srednjovjekovne književnosti, dosljedno i snažno, čisto i poetično. Voajerski se ulaz u svijet umijećem pripovijedanja i opisivanja autorovim preobražava u svjedočenje susreta prošlosti i sadašnjosti. Pretvara se u magično i magijsko istraživanje križarskih ratova i bojeva srca i predrasuda, vremenski i prostorno cizelirano, na temelju slučajnosti pronalaska.
Povezivanje s prethodnim romanom više je nego očito. Snažno, potresno, bolno. Prije nego što počnete čitati roman, dobro pogledajte portret mlade žene na naslovnici. Nije slučajno povezan s flamanskim slikarstvom i djedovim portretom u romanu o Prvome svjetskome ratu i djedovoj ljubavnoj i obiteljskoj tajni. Unatoč svemu roman Slikar i rat ostaje moj favorit.
'Papa Urban pozivom u rat izazvao je histeriju kao i Hitler'
Josip Mlakić, Express.24sata.hr, 13. 5. 2020.
Hertmans opisuje okolnosti koje su dovele do Prvoga križarskog rata te nam na sjajan način pokazuje kako su vojske u svojim rušilačkim pohodima bile iste i onda i danas
Stefan Hertmans, rođen u Gentu 1951. godine, danas je vjerojatno najpoznatiji flamanski pisac u svijetu, ponajviše zahvaljujući uspjehu koji je postigao romanom “Slikar i rat”, čija se radnja događa u Prvom svjetskom ratu, a koji je objavljen 2013., uoči njegove stote obljetnice. Roman je nastao na osnovi zapisa autorova djeda, siromašnog slikara, koje je ovaj prije smrti zavještao unuku. Prije četiri godine, 2016., Hertmans je gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, gdje je promovirao netom objavljeni prijevod romana “Slikar i rat”. Također, sudjelovao je na okruglom stolu o ratnoj književnosti, sa mnom i Ivicom Đikićem. Tom prilikom, kad se povela riječ o romanu “Beara” Ivice Đikića, iznio je vrlo zanimljivu tezu. Rekao je kako on očekuje da će se u budućnosti pojaviti roman o Srebrenici koji će napisati netko od potomaka pripadnika nizozemskog bataljuna koji su kao UN-ove snage štitili enklavu, i to na osnovi kazivanja ili zabilješki koje su eventualno napravili nizozemski vojnici tom prilikom. Dakle, na isti način na koji je on u svojem romanu pisao o Prvom svjetskom ratu.
Ova konstatacija na poseban način govori o ovome piscu, o načinu na koji piše, oslanjajući se na dokumente i istraživanja. Hertmans nije neki virtuozan stilist. Piše u kratkim i preciznim rečenicama, suho i ogoljeno, što je za teme kojima se bavi možda i najbolji izbor. Na isti način napisan je i njegov najnoviji roman “Obraćenica”. Radnja “Obraćenice” počinje uoči Prvoga križarskog rata u jugoistočnom dijelu Francuske. Hertmans je krenuo tragom jedne legende koja se pripovijedala u nekom napuštenom selu, u kojemu je pripovjedač, Hertmansov alter ego, kupio vikendicu. Dakle, u slučaju romana “Slikar i rat” Hertmans je koristio zapise svoga djeda, a u “Obraćenici” je krenuo od mjesne legende. Istraživati temu staru oko tisuću godina iznimno je nezahvalan posao, pa je veoma zanimljiva Hertmansova potraga za dokumentima vezanim za slučaj tragično nastradale “obraćenice” Vigdis Adelais, djevojke koja potječe iz kršćanske normanske obitelji naseljene u francuskom gradu Rouanu, a koja nakon udaje za Davida Todrosa, sina glavnog rabina iz Narbonne, postaje Hamutal.
Ta potraga za dokumentima svojevrsni je roman u romanu, koji teče usporedo s glavnom fabularnom linijom. Pisac sa svojim likovima prelazi svaku etapu puta, od francuske pa do Kaira, gdje u jednom trenutku završi glavna junakinja romana. Vigdis, odnosno Hamutal, neka je vrsta Antigone, koja se nepokolebljivo suprotstavlja društvenim normama te zato nastrada. “Obraćenica” Stefana Hertmansa po žanru je “grčka tragedija”, napisana vrlo neobično, djelomično, dakle, i u formi dokumentarnog romana. Hertmans briljantno rekonstruira priču o zabranjenoj ljubavi iz 11. stoljeća koja je usprkos tome i danas razumljiva i suvremena. Sedamnaestogodiš- nja Vigdis zaljubi se u Židova Davida i bježi s njim od kuće. Da bi pojasnio koliko je njena odluka kobna, Hertmans pripovijeda i o mržnji prema Židovima u to vrijeme. Iako je ustrajna i nepokolebljiva u svojem naumu, Vigdis, odnosno Hamutal, podvojena je između svog prošlog i novog života, čega je i sama svjesna.
“Ponekad joj se čini kao da je odricanjem od vjere svojih roditelja dospjela u svojevrsnu prazninu”, kaže se na jednome mjestu u romanu. Ona je svjesna, također, u kakvu je bezizlaznu poziciju zapala jer zna kako bi je kršćani “proglasili vješticom i odveli na lomaču”, a s druge strane bi je “Židovi upozorili da je kao prozelitkinja nedostojna ako sumnja”. Hamutal bježi sa svojim izabranikom Davidom u osamljeno i zabačeno selo u francuskoj Provansi, u kojemu žive isključivo Židovi. Ondje stupa u brak s Davidom, dobiva djecu, ali nakon što je počeo pohod križara, njen život se raspada i pretvara u tragediju, kad križari na svom putu prema Sredozemnome moru izvrše masakr židovskog stanovništva u mjestu u kojem su se skrasili. David pritom pogine, a Hamutal bježi sa svoje dvoje djece, bez kojih vrlo brzo ostaje, kad joj ih oduzmu križari. Hamutal svoj život posvećuje potrazi za svojom djecom, i kad pri kraju romana shvati da je njena potraga beznadna, izvrši samoubojstvo otrovnim gljivama. Osim o glavnoj temi, sudbini obraćenice Hamutal, Hertmans piše o Prvom križarskom ratu, koji se na fatalan način isprepleće sa sudbinom “obraćenice”, i to na jedinstven način.
Dosad se pisalo isključivo o kasnijim fazama križarskih ratova, i to najčešće kao o rodnome mjestu najpoznatijih teorija zavjere, preko priča o vitezovima templarskog reda. Ogledni primjer te vrste “literature” je roman “Da Vincijev kod” Dana Browna. Od ozbiljnih i važnih pisaca o križarskim ratovima najviše je pisao Umberto Eco u svojem romanu “Foucaultovo njihalo”, ali na ironičan način, iz perspektive teoretičara zavjere. Dakle, imamo jednu od najvažnijih povijesnih tema, koja je u velikoj mjeri oblikovala današnje europsko društvo, i to obrađenu na književni način. I samo po tom detalju ova je knjiga dragocjena. Hertmans opisuje okolnosti koje su dovele do Prvoga križarskog rata te nam na sjajan način pokazuje kako su vojske u svojim rušilačkim pohodima bile iste i onda i danas, kao da između ta dva vremena nije prošlo niti godinu dana, a kamoli tisuću godina.
Križarske ratove pokrenuo je papa Urban II. “svojim sudbonosnim govorom u Clermontu”, kako ga Hertmans naziva, a koji je imao učinak kakav papa Urban nije mogao ni sanjati. Govor je održan u clermontskoj katedrali. Hertmans opisuje histeriju gomile, sličnu onoj koju smo gledali prilikom Hitlerovih govora: “Propovjednici su klicali, podizali ruke u zrak, neki su se muškarci rasplakali; konji su se propinjali, nastala je gužva i komešanje, bilo je vitezova koji su razderali svoju odjeću u trake.” On opisuje također taj pohod i u njegovoj kasnijoj fazi, oko Sredozemnog mora, pljačke, ubojstva i teror koji se tu događaju. “Pokreću se valovi izbjeglica, dolazi do pljački i ucjena požarom” (tad je opljačkan te zapaljen i Zadar, koji Hertmans spominje na jednome mjestu).
Siromašni križari, a takvih je bila velika većina, morali su svoj pohod sami financirati, i to pljačkom. To je možda prvi put u povijesti da su stvorene paravojne jedinice. Na ovim prostorima najpoznatija od njih je bašibozuk. To su neregularne konjaničke i pješačke jedinice osmanske vojske. Prvi put se spominju u Krimskom ratu, koji je vođen polovicom 19. stoljeća. Bile su zamišljene kao dobrovoljačke. Izdržavao ih je sultan. Nisu imali plaću niti uniformu. Financirali su se uglavnom pljačkom, odnosno ratnim plijenom. Slabo su bili naoružani, slabo organizirani i nedisciplinirani. Izraz “bašibozuk” zbog toga se koristi i u prenesenom značenju, kao izraz za rulju. Dakle, ovaj fenomen mogli bismo okarakterizirati kao direktno nasljeđe križarskih ratova.
“Papa Urban nipošto nije mogao predvidjeti kakvu će moralnu propast, kakve okrutnosti i kakvu sveopću bezdušnost izazvati njegov tako uzvišeni poziv u križarski rat”, piše Hertmans, koji ovaj svoj izvrsni roman zatvara indikativnom rečenicom, koja na neki način opisuje aktualnu situaciju, savršeno povezujući današnje i vrijeme od prije tisuću godina: “Svijet se vrti, ali ako na tren zaustaviš dah, stane.”
Tribina Razotkrivanje sa Stefanom Hertmansom
2. 12. 2019, ZKM, Zagreb
-
Tribina Razotkrivanje sa Stefanom Hertmansom
U ponedjeljak 2. prosinca 2019. u 18 sati
na tribini Razotkrivanje gostuje
Stefan Hertmans.
U Zagrebačkom kazalištu mladih (Teslina 7), u dvorani Polanec,
predstavit ćemo njegov roman
Obraćenica.
Razgovor s autorom vodit će urednik Roman Simić.
U osvit križarskih ratova sedamnaestogodišnja Vigdis Adelais, kći napola kultiviranog Normana naselj
Slične knjige
