Oblik duše

Special cijena 140,81 kn Redovna cijena 156,45 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 128

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266344-0

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 395 g

Oblik duše Gordane Benić nije mjesto nikakve zatvorenosti, nego otvorenosti i gostoljubivosti za svjetlost, koja u oniričkome transu donosi i sjaj i tamu prapočetka. To je – kako piše autorica – još uvijek čisto mjesto našega velikoga iščekivanja, to je mjesto gdje i duša slobodno bira i svoje noćne zvijezde i svoje danje puteljke, svoje oblike putujući kroz nimalo joj sklonu stvarnost, stvarnost koja doslovno, sada ću napisati ono obećano o poniženju – ponižava sve tragove ljudskoga duha izvan općeprihvaćene znanstveno/tehničke matrice i umjetnosti u periodu vlastite industrijalizacije i poodmakle desupstancijalizacije.
Pjesnički dar kojim Gordana Benić danas podaruje hrvatsko pjesništvo vrijedan je i više nego poštovanja. Stoga nam ne preostaje ništa ino nego čekati njezine sljedeće, koliko mudre toliko i odmetničke, rebelijanske knjige – ne da bi najavljena pentalogija dobila svoje konačno izdanje, pa tako mogla biti akademski i ino uskladištena (čitaj: umrtvljena) kao još jedan ambiciozan pjesnički projekt hrvatskoga pjesništva, nego da sve oko sebe bar jednom u noći i danu pogledamo u punoj, nezakrivenoj svjetlosti.
Delimir Rešicki

26.3.2012.

TEATAR POEZIJE Gordana Benić, putnica iz budućnosti

Slobodna Dalmacija, R.K., 26.03.2012.

U četvrtak, 29. ožujka, u 20 sati u Muzeju Mimara, Teatar poezije i Fraktura u autorskome konceptu Gorana Matovića priređuju “Zagrebačke posvete” Gordani Benić pod nazivom “Putnici iz budućnosti”. U programu, uz Gordanu Benić sudjeluju Dubravka Ostojić, Edin Karamazov, Perica Martinović, Vanja Ćirić, Tonko Maroević, Tomica Bajsić, Seid Serdarević i Goran Matović.

Gordani Benić pripala je čast da se kao prva autorica uživo predstavi u sklopu “Zagrebačih posveta”. Scenski portret Gordane Benić građen je udjelom govora glumaca, pjesnika, kritičara i nakladnika, filmskih zapisa te glazbene podrške Edina Karamazova.

− Ovo je sretan susret Teatra poezije i Frakture u predstavljanju autorice koja uzbudljivo svjedoči o misteriju života i putovima duše između zemlje i neba − rekao je Goran Matović.

Otkuda stižu “putnici iz budućnosti” i kakvo je njihovo poslanje?

− Pristigli su iz knjige “Oblik duše”, donoseći pregršt šumova i sjećanja na astralno putovanje kroz tamni svemir koji drži na okupu sve naše tlapnje i živa pitanja o tome tko smo, odakle dolazimo i zašto smo ovdje. Kroz ulomke njihova fantastičnog putovanja govori se o isijavanju svemirske samoće, jer je pjesnička zbirka “Oblik duše” najizravnije okrenuta tajnovitom i mističnom. Paradoks njezine slobode je u naslućivanju neobičnog univerzuma bez kronologije, magičnog putovanja u daleki svijet izložen iluziji − kaže Gordana Benić.

− Postojanje i pisanje Gordane Benić i nije ništa drugo do pokušaj probijanja u druge, zakrivene dimenzije postojanja − kaže urednik knjige “Oblik duše” i jedan od naših najistaknutijih pjesnika Delimir Rešicki.

− Kad bismo se pomalo i gorko našalili, autorica, koja u proslovu knjige i sama zapisuje kako je ”zaborav prvotni misterij svemira”, ima se s pravom nadati da joj pjesništvo neće završiti u zemaljskome zaboravu jedne kulturne i umjetničke scene koja teško podnosi sve što je tako apartno i tako uposebljeno kao što je to sama autorica po svome životnome habitusu, tako i njezina poetska beskompromisnost − dodaje Rešicki.

4.4.2012.

Volim otići tamo gdje nitko prije nije bio

Vjesnik, Sandra Viktorija Katunarić, 03.04.2012.

Predanje poetskom eksperimentu može se opisati i kao traganje za slobodom, može biti i skoro posve potisnuti, zaboravljeni osjećaj romantičnih ideala, rekla je suvremena pjesnikinja čija su poetska ostvarenja uvrštena u brojne domaće i svjetske antologije te preglede suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Izvanredna suvremena pjesnikinja čija su poetska ostvarenja uvrštena u brojne domaće i svjetske antologije te preglede suvremenoga hrvatskog pjesništva, Gordana Benić (Split, 1950.) podarila nas je svojim novim pjesničkim draguljem, zbirkom »Oblik duše« (Fraktura). Knjiga je predstavljena ovih dana multimedijskim scenskim događanjem u Muzeju Mimari pod nazivom »Putnici iz budućnosti«, u sklopu Zagrebačkih posveta, a Gordani Benić pripala je čast da se kao prva živa autorica predstavi u okviru te manifestacije Teatra poezije iz Zagreba, u autorskome konceptu dramskog umjetnika Gorana Matovića.

I doista, poetski, ili prema riječima Luke Paljetka, izmicljivi svijet Gordane Benić iluzionistička je građevina u kojoj se sve pojavnosti mistično prožimaju, svijet je u kojemu se putuje kroz riječi prema univerzalnom jeziku simbola. Poezija Gordane Benić otvara sasvim nove prostore, to je jedinstvena poezija prostornih odnosa, fragmentacije, imaginacije, asocijacija, paradoksalnosti i upitanosti nad konačnom svrhom svih stvari.

Uvijek ste se pomalo osjećali kao magičar ili mistik, tj. kao onaj tko može putovati kroz riječi. Čini mi se da se tu negdje krije i bit Vaše poetike. Možete li to objasniti?

- Svijet je pun znakova i kada su riječi mobilne, one zrače asocijacijama. Takav osjećaj da se riječi prostiru posvuda razvija se godinama, traje kao latentni šum te u pjesništvu pobuđuje dubok osjećaj tajanstva i mnogolikosti. Poezija je najsnažnija kad se riječi mogu međusobno premrežavati, što govori o lakom brisanju granica i mijenjanju konteksta. Moja kartografija ima uporište u području misli, iz nje se može oblikovati posve nova stvarnost. Kada su memorijske karte veoma nestalne, takav višedimenzionalni prostor otkriva se poput velike misli ili »prekomjernog vala koji se pokrenuo iz dubine svemira, zavlači se pod kožu i zauzima naše mjesto«.

Koliko su međusobno bliski mistično i pjesničko iskustvo? Jeste li ikada doživjeli mistično iskustvo?

- Poezija se na mnoge načine može osjetiti kao opčinjavajuće iskustvo, ali svaka moja knjiga nosi snažne, skoro parapsihološke impulse, koji djeluju na samu podsvijest. Taj hod po rubu proširene zbilje, kad sve pa i najbanalnije stvari vidite u odmaknutom ili povišenom registru, istinski je napon pjesništva. Pjesnička zbirka »Oblik duše« najizravnije je okrenuta tajnovitom i mističnom, u njoj je razložena snažna evokacija spiritualnog putovanja. Snaga i sugestivnost takva putovanja krije se u osjećaju bezgranične povezanosti s prostorima u kojima nema kronologije ni kompasa, čija se kartografija doima poput čudne mape svijeta sastavljenog od fluidnih isijavanja.

Koliko Vam je poticajan i inspirativan za pisanje Split, za koji ste jednom napisali da je »klaustrofobičan, poput manirističkih složenica koje zastrašuju izopačenom ljepotom i beskrajnim mogućnostima novih slagaljki svojih urušenih isječaka«? Postoji li neko mjesto u kojemu posebno volite stvarati?

- Obično se kaže »vječni Split«, ali za mene je taj grad kao rezonantna kutija, kao vječni stroj bez kojeg nije moguća mentalna proizvodnja. Unutrašnja energija zatvorenog sustava nadzemlja i podzemlja Dioklecijanove palače zrači još uvijek neobjašnjivom energijom. Takva vertikalnost u mojoj poeziji potiče bitni dojam lebdeće dimenzije, a podzemlje ima snažnu retoričku vrijednost, jer izaziva osjećaj eteričnoga i rastezljivoga, negativnog prostora. Moćna arhitektura carske palače podržava tenzije suprotnih planova, čudnih logika, isprekidana i usporena kretanja. Nadasve uzbudljiva kozmogonija razvija se iz hipnotičkog osjećaja beskonačne vrpce koja uvijek na drugačiji način u priču uvodi neodređenost. I sama stvarnost kao da prestaje biti stvarna. U toj povijesnoj retorti čini se kao da stalno stojite na mjestu, a oko vas se kreću ulomci, fragmenti davnih života promiču u izokrenutoj perspektivi, kovitlaju se ili zadobivaju nepouzdane dimenzije kojima se brišu perceptivne razlike između postojanja i iluzije. Tu snažno doživljavate osjećaj zornosti beskonačnoga i utvrđujete da je levitacija pogonsko sredstvo pjesništva.

Što je za Vas poezija - plovidba onkraj zbiljskih granica, čežnja za vječnošću, neprestano začaravanje svijeta ili tek obećanje koje sebi dajemo da ćemo izići izvan domašaja tjeskobe? Ili nešto drugo?

- Premda su »u bunaru duše sva bitna pitanja našega doba«, kako kaže Michel Houellebecq, o poetičnosti je teško smisleno govoriti. Ne postoji savršena karta svijeta na kojoj su upisane sve tajne, čini se da smo sve više uvučeni u perspektivu bijega na magijski način. Kroz ovu knjigu moja predanost donosi pastiš kojim sam izražavala širinu vlastita zanosa, sveopće ključanje neke još nejasne vrste romantizma. Premda ne razumijemo sva ta polja živih sila koja nas drži na okupu, ipak je posve izvjesno da poezija treba biti utopija, nesputana avantura, nestajanje u tajnama galaksije u nama i otkrivanje novih dimenzija. Doba kada se činilo da je svaka stvar na svom mjestu daleko je iza nas. Dakle, vrijeme je za putovanja kroz frekvencije izmijenjenih stanja svijesti, kroz novu poetsku vidljivost. Za mene je to izazov, novo poglavlje. Volim otići tamo gdje nitko prije nije bio i raditi prividne putopise, magične kronike, pikarske poeme, pseudo dokumentarne rapsodije. Takvo gerilsko poslanje preokreće niz stereotipa. Predanje poetskom eksperimentu može se opisati i kao traganje za slobodom, može biti i skoro posve potisnuti, zaboravljeni osjećaj romantičnih ideala.

Živite i stvarate po strani od javnosti, medija, književnih krugova i kružoka. Pomaže li Vam takva pozicija u pisanju, gdje ste, kako je to rekao Zvonimir Mrkonjić, »odvraćena od zbilje, zagledana u nervalovsko 'crno sunce melankolije', kao romantični dezerter iz zbilje«?

- Takva pozicija ima u sebi nečega plemenitoga, jer ostavlja prostor za subverzivno ponašanje i nekakav osjećaj da se možete uvijek na drugačiji način osjećati strancem u odnosu na središte, ma gdje se ono nalazilo. Veoma rano shvatila sam da prekidači promjene počinju temeljitim pomakom u načinima kako spoznajem svijet oko sebe, i da moram stvoriti vlastiti kontekst kojim ću otkrivati smisao svijeta znakova. Poezija ima tu neuhvatljivu strast otkrivanja novoga i posve je jasno da se ono najbitnije ne događa na razini naše percepcije takozvane stvarne stvarnosti. Međutim, poezija nenadmašno govori o drugoj stvarnoj dimenziji koja može omogućiti pomicanje granica i novu vidljivost. Tako važno i složeno iskustvo razvija se godinama, sve do osjećaja potpune slobode koja tijekom pisanja uspijeva prodrijeti u tekst.

Kako tumačite šutnju koja je dugo okruživala Vaše književno djelo?

- Fascinantno je kako poezija u vremenu posvemašnje entropije emocija ipak može izbaciti iz ravnoteže, jer podržava taj opasni fluidni svemir što tinja u nama. Međutim, tu nastaju mnogi nesporazumi oko recepcije, tumačenja pozicija i mogućnosti suvremenog pjesništva. To su ona mjesta gdje se ispada iz povijesti i kada sve poprima nepouzdane dimenzije. Moja »poezija bez prvog lica« na posve emotivan način uranja u mistične prostore. Uspostavlja se na toj tankoj crti između površine i prostora nevidljivog, između ekstrema i lažnih mitova koje nam stvarnost nanosi. Svijet je oduvijek bio velika zbrka, ali sada je to mnogo transparentnije i naizgled je mnogo teže živjeti poetski ili ustrajno usvajati poetski život u duhu kako su to osmislili nadrealisti. Držim da je u poeziji, osobito danas, potrebna takva vrsta radikalizma kojom se zavjerenički može raskrojiti obeshrabrujuća ravnodušnost.

Pjesma u prozi ima za Vas posebno značenje. Zbog čega?

- Sve moje knjige napisane su u toj sudbinskoj formi, koja je po Arthuru Rimbaudu osobito živa u dobima kad svijet tone u svoj iskonski kaos. Njena je temeljna slika izvanvremenski okvir, anarhični i čudesni sinkretizam koji ima uporište u mitskom i u iluziji. Njezin paradoks je u izmještanju, predosjećaju jednog drugog, neobičnog univerzuma, u kojem se viđenje svijeta predstavlja kao duhovno iskustvo. To je uvijek nova forma pisanja poezije, vizionarski san kojim se širi unutarnji vid i sve postaje podjednako pristupačno magiji jezika.

Već nekoliko godina zaokuplja Vas pitanje kakav je oblik duše. Zbog čega Vam je to važno i jeste li to uspjeli dokučiti/spoznati?

- Heraklit je zapisao da »granice duše ne možemo spoznati, jer nam je zbog dubine svog logosa duša nešto nedostupno«. Pitanja o duši vjerojatno bi još uvijek trebala biti metafizička ili filozofska, međutim, danas su izvor najvećih ushita u fizici i kozmologiji. Već znamo da su molekule koje sačinjavaju naša tijela, i sve uokolo nas, čestice od kojih su se sastojale neke pradavne zvijezde. Poznato je i da se mnoga mistična iskustava mogu objasniti principima kvantne holografije. Kada nekim intuitivnim čulom naslutite taj fantastični aspekt prirode, lebdeću dimenziju svemira u nama i svemira u kojem živimo, bez poetskih pretjerivanja može se reći kako je kozmički prah jezik našeg doba. Taj svemirski utopizam uistinu može biti prevratnički, jer mijenja jezik i unutarnji naboj poezije. Svaki je pjesnik na neki način upitan nad konačnom svrhom stvari.

Jeste li Vi do danas otkrili odgovor na to pitanje?

- Današnja čudesa uglavnom su gusti miksevi tehnoloških slika kojima se nije teško diviti, ali i fluidni svemir također je dio senzibiliteta koji se manje oslanja na formalna istraživanja, a više na frenetičnu potragu za supostojanjem na više razina. Čak se i znanstvenici bave transcendentnim pitanjima o duhovnoj dimenziji svemira, tema dana su »tamna materija«, nepoznata tvar oko nas i u nama, ili milenijski talozi pamćenja u mrežama naših gena, što pruža posve nov pogled na temeljna pitanja o smislu i beskonačnosti. Još je Rimbaud povezao poeziju, znanost i mitološko kao svetu trijadu koja teži tajanstvenom. Danas je to tajanstvo značajno pomaknuto u područje svemira. I ma koliko se činilo da smo izgubili vezu s tamnim nebom, kad gledamo zvijezde, svemir nam poručuje - sve je moguće. Mnoga nova otkrića uzbudljivija su od glasova koje su pronosili proroci prijašnjih doba.

 

Gordana Benić: Poezija uvijek pokušava govoriti o neizrecivom

Novi list, Kim Cuculić, 16.3.2014.

Gordana Benić ovogodišnja je dobitnica »Goranova vijenca« – naše najznačajnije hrvatske pjesničke nagrade – za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti. Prema mišljenju većine vodećih hrvatskih književnih kritičara, poezija splitske pjesnikinje Gordane Benić jedno je od najosebujnijih i najvrednijih poetičkih iskustava suvremenog hrvatskog pjesništva.

Benić je vrsna autorica pjesama u prozi. Specifičnim obratima u pjesničkoj imaginaciji ovu poetsku vrstu uvela je prostore velikih širina i prostranosti. Kako je navedeno u obrazloženju nagrade, Gordana Benić u svojim zbirkama pjesama, kao rijetko tko u suvremenom hrvatskom pjesništvu, obnavlja vjeru u mogućnosti književnosti.

Što vam kao pjesnikinji znači nagrada »Goranov vijenac«, i zato jer nosi ime Ivana Gorana Kovačića?

– Posvećenost poetskom svijetu može se opisati i kao traganje za slobodom, može biti i skoro posve potisnuti, zaboravljeni osjećaj romantičnih ideala, a »Goranov vijenac« upravo je nagrada koja u svom asocijativnom i plemenitom podtekstu afirmira takve poruke. Stoga je dodjela Goranovih nagrada uvijek na drugačiji način snažni osobni simbol, ali i nadasve pjesnički znak.

»Goranovo proljeće« je veliko slavlje poezije i baš su goranovci najzaslužniji što je iz Lukovdola u svijet krenula poruka o Svjetskom danu poezije. Manje je poznato da je 21. ožujka, osim što je prvi dan proljeća i Goranov rođendan, ujedno i UNESCO-ov Svjetski dan poezije. Zaista, pjesništvo je skoro neistraživa pojava, a dodjelu 51. »Goranovog vijenca« doživljavam kao priznanje svom poetskom predanju, pjesničkom opusu koji u mnogim dimenzijama nije u sustavu, već se ostvaruje hodom po rubu »proširene zbilje«. Oduvijek me zaokuplja svojevrsni svemirski romantizam kojim na poetski način prekoračujem u nesmjestivo, lebdeće između zemaljskog i kozmičkog prostora.

Što meni još znači nagrada »Goranov vijenac«? Najprije, bila sam potpuno iznenađena, a potom se pokušavam priviknuti na novu situaciju povišenog napona. Pet minuta medijske pažnje može stvoriti privid nekakve razdjelnice, nešto kao prije i poslije nagrade, ali cijeli moj opus razavija se u jasnoj paraboli, sada već ne jenjava i ne posustaje. Naprotiv, širi se u novim i novim krugovima.

Mislim da je za ovako »rubnu vrstu« poezije, koja slavi prekoračenje u latentni i skriveni svijet, veoma važno unutarnje iskustvo, nekakva vrsta zrelog zanosa i duhovne mudrosti.

Suština pjesme u prozi

Kada je riječ o ovoj i drugim književnim nagradama, obično se ističe koliko je žena među dobitnicima. Je li to po vama važno isticati, i jesu li žene možda i u književnosti u težem položaju?

– Svakako. Važno je. Ne bi trebalo zanemariti, niti prešutjeti, podatak da je u pedeset godina ove ugledne nagrade tek pet žena dobilo »Goranov vijenac«, a to je u ogromnom nesrazmjeru u odnosu na kvalitetu, inovativnost i snagu poetskih svjetova koje oblikuju dame hrvatske poezije. Možda je nakon pola stoljeća došao trenutak i za otvaranje nekog novog daminog gambita. To što književnice mogu tek sanjati da budu, primjerice akademkinje, neusporedivo je s podatkom da čuvena američka astrofizičarka Vera Rubin – koja je među ostalim otkrila i postojanje famozne »tamne tvari« u svemiru – nije smjela studirati na Princetonu, jer tamo do 1975. žene nisu mogle diplomirati astronomiju.

Međutim, i na početku sofisticirane ere novog milenija slične epizode traju i nadalje, samo su prikrivenije, neizravno ozakonjene. Životne priče kreativnih ili intelektualno samostalnih žena koje teško pristaju na mentalno nasilje i drušveni bofl, osebujni su prilozi za statističke tablice.

Kritičari vas smatraju vrsnom autoricom pjesama u prozi. Kako biste osobno definirali pjesmu u prozi i zašto vam ova forma pjesničkog izražavanja najviše »leži«?

– Kad dominantno pišete pjesmu u prozi, imate odmak od uobičajenog viđenja poetskog teksta, jer slijedite neuhvatljivu vrstu koja se neprestano preoblikuje, mijenja formu i težišta, širi obzore. Mene u poeziji nadasve zanima ono što nadmašuje, prekoračuje u neistražena područja, a pjesma u prozi nikako ne podnosi konvencionalne pristupe, izmiče naučenim obrascima i takozvanim pjesničkim modelima. Temeljni credo takvog načina pisanja životni je stav, svojevrsni subverzivni element u duhovnom smislu, što je meni jako važno.

Takva poezija potiče strast otkrivanja novoga i nenadmašno govori o drugoj stvarnoj dimenziji koja može omogućiti pomicanje granica i novu vidljivost u pjesništvu. Od ranih godina posvećena sam ovoj vrsti, za mene je to sugestivan i vizionarski san kojim se širi unutarnji vid. Možda bih u tom kontekstu mogla govoriti i o svojevrsnoj psihičkoj evoluciji, dakako bez želje za mesijanskim porukama.

Moć pjesničke fikcije

U obrazloženju »Goranova vijenca« naglašava se vaša vjera u mogućnosti književnosti. Da li i u kontekstu današnjeg vremena, čini se nesklonog knjizi, i dalje vjerujete u književnost. osobito u poeziju?

– Za mene je oduvijek bilo poticajno pitanje – koliko je uistinu ostalo prostora za unutarnje slike, za snove i vizije, u svijetu preplavljenom vizualnim premetaljkama i površnim spektaklima svih vrsta? U toj igri nije samo riječ o nekakvoj pjesničkoj maštovitosti, već je njena dublja potka povezana i uz serije novih hipoteza i otkrića što nam omogućava posve drugačiji pogled ne samo na fizički svijet, već i na svemir i na metafizičku sferu. Posve jasno se uviđa da je svijet čvrstih, konkretnih stvari okružen i prožet fluidnim svijetom energije koja zrači, neprestano je u pokretu.

Kada u poeziju uranjate bez ostaka, s pouzdanjem, kao da se prepuštate najprostranijem moru u sebi, čini se da vaši potencijali ne poznaju granice, da bez prepreka možete misliti o svemu, sveobuhvatno i bez zadrške. Ljudi su sve više zainteresirani da doživljavaju svijet kao oblik kompjuterske simulacije, a osiromašene prostore duha naprosto prekriva ravnodušnost ili melodramatski osjećaj života.

Pjesnička fikcija može omogućiti smisleniji, pa i zanimljiviji pristup stvarnosti, jer poezija ima tu moć otkrivanja fantastičnog svemira u nama, čudesnu mogućnost da mijenja perspektive i čini nas drukčijima. To dakako nije lako postići. Morate zadržati određeni nivo realnosti, sabranost i neprestanu motiviranost, gotovo radost kreativnog promatrača. A najvažnije je otkriti ono što mijenja jezik i unutarnji naboj pjesništva. Tada poezija u sebi ima nešto iscjeljujuće i potvrđuje se davna teorija T. S. Eliota po kojoj su pjesnici najbolji prijenosnici, katalizatori čudnih fluida i energija.

Enigmatična i očaravajuća palača

Kakva je, po vašem mišljenju, situacija u suvremenom hrvatskom pjesništvu? Koliko se poezija piše, objavljuje i čita?

– O statusu pjesnika ili ugledu pjesničke »profesije« uopće ne želim govoriti, jer to i nije moj najmoćniji jezik. Mogu tek svjedočiti iz životnog i svakodnevnog iskustva. Ali mislim da u tome i nije najbitnija projekcija jednog pjesnika.

Postoji u poeziji svojevrsni paradoks, jer ona uvijek pokušava govoriti o onome što je neizrecivo. Možda je stoga najbitnije pitanje koliko pjesnici cijene svoje poetsko nagnuće, koliko su spremni uroniti bez kalkulacija i ostatka u taj svijet fluidnih emulzija, zaputiti se kroz nesigurne membrane privida i tlapnji, zagledati se u tjeskobne zone kojima se razmiču mnoge koprene.

Poezija uvijek jest u okrilju iluzornoga, tamo je njeno prirodno stanište, ali ono što je istinski pokreće jest mogućnost nadmašivanja granica i otkrivanje fluidnijh dimenzija stvarnosti. O tome kao pjesnikinja mogu najizravnije govoriti. Cijeli moj opus u znaku je jedne, sažete ili nepotpune rečenice: metamorfoze i druga značenja.

Posve mi je jasno da svijet ne započinje niti se završava na mjestima gdje smo počeli bilježiti svakodnevicu. Mislim da smo u većini svjesni samo djelića pravih potencijala ljudskog duha, pa zato ono što se naziva mističnim, ostaje u zonama tajanstvenog ili neobjašnjivog. Baš to me oduvijek privlači. Takva poezija govori o našem dobu, ne samo na eksplicitno iskustveni način, već u nekom povišenom registru takvo pjesništvo evocira našu magičnu zbilju, u koju se može uroniti i na krajnje osoban način.

U vašem književnom opusu izdvaja se trilogija o Dioklecijanovoj palači. Možete li objasniti fascinaciju ovim motivom?

– Čudesna simbioza Dioklecijanove palače i grada oduvijek je »modus vivendi« mog pjesništva. To mjesto jake energije uselilo se kao živo biće u moj mentalni prostor poprimivši posve virtualne dimenzije. Najranija poetska putovanja započela su iz podruma Dioklecijanove palače u Splitu da bi se potom snažno otisnula kroz neobični univerzum bez kompasa i kronologije. Od početka književnog opusa razvijam priču o promatraču vidljivoga i nevidljivoga, o premještanju i preslaganju fragmenata koji su istodobno i realni i virtualni.

Palača je za mene oduvijek enigmatična i očaravajuća, jer omogućava svojevrsno mapiranje kozmičke i nesvjesne dimenzije koja nastaje na nestabilnoj osi što povezuje nebeski i zemaljski prostor. Unutarnja mapa sustava nadzemlja i podzemlja Dioklecijanove palače zrači još uvijek neobjašnjivom kozmičkom energijom. Tu snažno doživljavate osjećaj mističnih simbioza i beskonačnih mijena unutar dekorativno jake arhitekture carske palače. Da bi se to moglo u potpunosti shvatiti, u Splitu treba (moći) živjeti, te iz takve mentalne kartografije oblikovati novu stvarnost.

Dobitnica ste i nagrade »Vicko Andrić« za tekstove o spomeničkoj baštini. Kakav je danas odnos prema toj baštini?

– Nakon dosta godina obnovila sam pješačke pohode Dioklecijanovom palačom, pokušala evocirati njezinu mističnu potku koja ubrzano postaje »šagrenska koža«. Baš tako. Svakim je danom sve manja aura koja je ovdje nastajala stoljećima, u potpunoj prožetosti grada, stanovnika i palače. Po toj jedinstvenoj simbiozi Dioklecijanova je palača fenomen i u svijetu.

Kontradiktorna splitska stvarnost

Jedna od nedokučivih dimenzija jest i urastanje grada u kasnoantičku palaču, u kojoj je Split učvrstio svoju imaginaciju. Splićani i njihov grad čine se kao vječni rivali. Čitava ta splitska kontradiktorna i čudna stvarnost dolazi zbog paradoksa povijesti, jer je unutar carske palače taj grad spojio mnoga stoljeća i svjetove, isprepleo ih u brojnim fragmentima i tragovima koji su ovdje oblikovali čudne slike i sudbine.

Radeći u novinarstvu, cijelo sam desetljeće zajedno s arheolozima zalazila u podzemlje Dioklecijanove palače, gdje se tijekom otkopavanja istočnog dijela Podruma otkrivala njezina milenijska matrica i skrivene tajne, davna povijest maskirana u gomile nesortiranog materijala. Međutim, sada je Dioklecijanova palača sve više grad duhova, događa se veliko pospremanje, preuređivanje stoljetnih slojeva, čišćenje pročelja carske palače u maketu za japanske turiste i one s kruzera. Palača kao da više nije memorijska mapa već prostrti stol za turističku gozbu. Što je više želja, to je srce grada sve manje i manje.

U toj novorimskoj splitskoj realnosti legionari se prže na suncu pod svojim kacigama i oklopima, prodaju se »carske ture« za najobičnija noćna lumpanja i uriniranje po laserima izbijeljenim spomenicima, svaki se kutak pretvara u unosni hostel, a stranci kupuju »ispražnjene« kuće u skoro raseljenoj gradskoj jezgri. Poneki prizori i svakodnevni dramoleti kao da su preneseni iz zatajenih kronika i, što je ironično, realnost već djeluje posve nestvarno.

Da li trenutačno nešto pišete? Je li u planu neka nova knjiga?

– Kad dugo živite u istome gradu, to mjesto postaje dio vas samih, toliko vas prožima da ga u mnogim detaljima već prepoznajete kao vlastitu podsvijest. Zato već nekoliko godina pišem »Triptih o Palači«, i do sada su objavljena dva dijela; »Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi« i »Palača nezemaljskih snova – psihogrami«. Željela sam kroz poeziju i fotoiluminacije prikazati alternativno viđenje splitske palače, njezinu paralelnu zbilju koja ovdje preuzima mnogostruke dimenzije, pokazuje se kao neka vrsta nadzbilje i vizionarskog iskustva.

Takva virtualna Palača za mene je alkemijsko čudo, u njezinoj arhitekturi obitavaju trajne iluzije, međuprostori u kojima snovi nadilaze tvarni svijet. Ta je iluzorna Palača moja »glavna ulica nesvjesnoga« i njezin sveobuhvatni arhiv uspostavljen je na osi koja povezuje kozmički i zemaljski prostor. Sve knjige iz tog triptiha ilustrirane su fotografijama koje sam snimala tijekom tri protekle godine, ustvari u nekoliko pohoda nakon dužeg izbivanja iz grada.

Kad sam saznala za »Goranov vijenac« upravo sam kretala za Split, kako bih u potpunoj osami radila treću i završnu knjigu. Sada se to putovanje neistraženim zemljovidima Palače ipak malo odgađa, u međuvremenu krstarim vlastitim poetskim opusom i upražnjavam mentalne vježbe. Upućeni mi kažu da je »Goranov vijenac« dosta težak, a ja sam prilično krhke fizičke građe...