O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 368
-
Datum izdanja: rujan 2021.
-
ISBN: 978-953358394-5
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 650 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Devetnaest godina vrijeme je u koje stane život; godine nade, progresa,
vjere u bolju budućnost, stvaranja obitelji i karijere. Junakinju romana
pratimo od njezina odlaska iz maloga sela u neimenovani panonski gradić u
kojem će stvarati svoj život, život radnice u dućanu mješovitom robom. Od
1973. do 1991. svako poglavlje romana obilježeno je nekim ključnim
događajem; rođenjem, smrti, izgradnjom vlastitog doma, odlaskom na odmor,
štrajkom radnika. Od kotrljanja velike povijesti do važnih intimnih
sjećanja, pripovjedački je okvir unutar kojeg se ocrtava jedan život pun
gubitaka, ali i malih sreća, život radnice kao amblematski primjer života
radnika diljem Europe druge polovine dvadesetog stoljeća. Život u kojem se
rastaču ideali i u kojem jednako tako nestaje ne samo jedan sistem, jedna
država, već i cijela jedna klasa.
Goran Ferčec u svome maestralom romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća stilom tihog i preciznog promatrača ispisuje
sve naše intimne povijesti, otvara prostor životima naših majki i očeva
koji su se budili ozarena pogleda i odlazili na posao vjerujući da grade
bolji svijet, ali i njihovu razočaranju vlastitim životima i sistemom. O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća veličanstvena je
posveta minuloj epohi u kojoj je svaki čovjek, svaka radnica i radnik,
mogao sanjati i živjeti ravnopravnost, u kojoj su se majke nadale da svojoj
djeci širom otvaraju vrata bolje budućnosti.
Prozori u živote koje je pojela povijest
Maja Abadžija, portal Booksa, 15. 2. 2022.
Čitanje romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća Gorana Ferčeca iscrpljujuće je iskustvo. Iako se na prvu to ne čini kao osobit kompliment knjizi (i sigurno nije uputno da ga se stavi baš u prvu rečenicu kritičkog osvrta), na njezinu kompleksnost nužno je zainteresiranog/u čitatelja/icu pripremiti – ovo je knjiga s kojom valja drugovati dugo i posvećeno. Čak i nakon čitanja, koje ako neće umoriti, onda sigurno hoće uznemiriti ili čak frustrirati, tekst će se silno gravirati u sjećanje, osmišljen upravo tako da se „probavlja“ još sedmicama, ako ne na nivou simbolizma, motivike ili teme, onda makar na nivou dojmljive tjeskobne atmosfere. Ne spada u „zaboravljive“ knjige, opire se čitalačkom impresionizmu, uvlači duboko i poziva na ponovljena čitanja.
Ferčec nije od onih pisaca koji hoće da zabave, iako se u listu stilskih odrednica njegovog teksta svakako na sam vrh može staviti ludizam. Na prvi dojam, štaviše, može se učiniti da on ispisuje tekst koji kao da hoće umrtviti percepciju i usporiti misao – najmanja neobazrivost pri čitanju i rizikujete da propustite neki važan detalj, potencijalno simbolički nabijen. Tekst je gust i teško probojan, poglavlja organizirana u dugačke blokove; iako pomno ritmizirana, ne ostavljaju mogućnost pauze. Dakako, sve su te odluke u potpunosti estetske, kratkim udarnim rečenicama, gomilanjem detalja, naturalističkom pretrpanošću teksta, rastezanjem pripovjednog vremena sugerira se tegobnost tema o kojima piše.
Slike iz života radničke klase
Ukoliko se zadržimo na površini, moglo bi se učiniti da roman niže slike trivijalne svakodnevnice i efemerne utiske: Mlada radnica pegla radnu kutu pred početak smjene. Trudnica s djetetom na boku čupa korov oko napola izgrađene kuće – korov koji će preko noći izrasti ponovo. Bračni par u salonu namještaja dolazi po rezerviranu vitrinu, samo što to nije nikakva vitrina, nego ružni i ogromni ormar u koji može stati sve što posjeduju; ona plače. Radnici i radnice jedu meso sumnjivog kvaliteta na sindikalnoj proslavi Prvog maja uz performans benda na teretnom kamionu. I tako dalje.
Međutim, iako maksimalno stilizirane, ove slike prozori su u živote koje je pojela povijest, koji kao da su volšebno iščezli sa historijske scene: slike iz života radničke klase. Svi su ti prizori posredovani jednom perspektivom koja je, feminističkim naporima uprkos, u literaturi i dalje skrajnuta. To je, naravno, perspektiva radnice iz naslova koji vrlo precizno najavljuje ono što nas čeka. Radnica u naslovu je, bar privremeno, anonimna, a sintagma „krajem dvadesetog stoljeća“ neobavezno sugeriše historijsku odrednicu. Radnica bez imena živi u gradiću bez imena, radi u trgovini mješovite robe u blizini velike fabrike, također neimenovane. Ništa nije konkretizirano, ali se sve da naslutiti. Ustvari, kompletan se roman opire vlastitom naslovu, odnosno univerzaliziranju i apstrahiranju, dajući kompleksan psihološki portret, pojedinosti radnog i porodičnog okruženja, dajući nam naslutiti i regionalni i nacionalni identitet.
No taj paradoks i jeste suština ovog romana, to što se iskustva jedne neimenovane, dakle „obične“ junakinje doimaju univerzalno ženskim i radničkim jeste angažovani gest kojim se želi otpuhnuti prašina sa priča koje su povijesno prebrzo zaboravljene. Ukoliko slijedimo metaforu vode, neobično važnu za ovaj roman, moglo bi se kazati i „potopljene“ pod nadirućom vodom devedesetih, jer knjiga obuhvata samo najproduktivniji dio njenog radnog vijeka, njene zrele godine, ujedno i doba kasne Jugoslavije tokom kojeg polagano i mučno propadaju sve njene najvrednije tekovine. Pisca ne interesira ono što će odnijeti krvava poplava nacionalističkih ratova; on roni ispod te površine tranzicije ne bi li sa dna iskopao fosile u kojima se naša sadašnjost zrcali mnogo bolje nego što mislimo. No ima tu još nešto, jedna fina, kompleksna ironija: njen „obični“, „nelijep ženski život“ kako bi to rekao Zija Dizdarević, lišen je velikih događaja (njega sačinjavaju „obična“ iskustva – rođenja sina i kćeri, gradnja kuće koja nikad ne završava, rijetka ljetovanja), sve do jednom, dok ga, kompletnog, ne potopi poplava povijesti, poplava Velikih Događaja.
Starija kći; nevoljna junakinja nedovršene emancipacije
Junakinju upoznajemo kao „stariju kći“, onu koja će iz sela otići „a da u selo više ne dođe“ – mada je možda preciznije kazati da ju odvode (ili šalju) u najbliži grad kako bi se zaposlila i pomogla porodicu u vrijeme žestokog siromaštva. Pratit ćemo njene prve korake na novom radnom mjestu, prodavnici mješovite robe, prva seksualna iskustva i dolazak u muževljevu porodicu, tri godine trudnoće, jedno mrtvorođenče, nekoliko personalnih katastrofa – sve uredno podijeljeno u poglavlja od kojih svako predstavlja jednu godinu. Ime joj nećemo saznati do duboko u pripovijest, i čak i tu se daje u perifrazi: Nije ni sveto ni mučeničko. Deminutiv. Ona koja je draga. (58) Već na samom početku nameće se metafora vode (ona će zaokružiti roman i na samom kraju), sa ciljem da nam ponudi metaforički okvir u kojem bismo mogli promatrati junakinju:
"Makadam prolazi ispred kuće i ide sve do izvora na dnu sela, a onda se pretvara u šumu. Izvor se iz dvorišta ne vidi. Čuje se njegov šum. Ona zatvori oči. Zamisli da voda oko izvora počinje rasti, pretvara se u bujicu i poplavljuje plitki prizor njezina odlaska. Bujica ore makadam, otplavljuje i nju i oca i majku i sestru i automobil i one koji su došli povesti je u novi život. Nosi ih bujica i udara njima kao krpenim lutkama o tarabe avlije. Ona otvori oči da se spasi od utapanja." (str. 5.)
Iako se opire, upravo je ona ta „krpena lutka“ koju nosi bujica vremena. Taj bi utisak posve dominirao da nema njene beskrajne i pomalo naivne vjere u budućnost, posve u skladu sa duhom jugoslovenskog „zlatnog doba“ sedamdesetih i osamdesetih. No, bez obzira na mladalačku nadu i neospornu snagu da kompletnu sebe da u rad, bilo onaj na poslu, bilo onaj kućni, neplaćeni, stvari će joj se događati upravo logikom bujice. Primjer: slučajni susret na zabavi sa muškarcem koji joj se pretjerano ne sviđa i nedostojna je zamjena za onog kojeg je cijelu večer iščekivala, ali ima kola i može ponuditi prevoz do kuće nakon što posljednji noćni autobus ode. On će joj postati muž:
"Ako se dobro zagleda, vidjet će je, vidjet će budućnost kojoj je nemoguće umaći. Vidjet će kako odlaze sa zabave i sjedaju u automobil, ona pothlađena, on ponosan, i voze se prema gradu ne progovarajući ni riječi. Vidjet će kraj proljeća i početak ljeta, i zaruke u živčenjakovoj kući. Vidjet će svoj pristanak da bude poslušna. Vidjet će svoje odustajanje od toga da se suprotstavi. Vidjet će sebe kako čeka da netko drugi odluči umjesto nje. Vidjet će svoju tihu prepuštenost koja se polako pretvara u melankoliju koju će nositi poput boje kože." (str. 61.-62.)
Već u sljedećoj sceni vidjet ćemo je na stolici dok joj navlače predimenzioniranu vjenčanicu, „slika zarobljene mladenke s prvim plodom u utrobi“. Na sličan način, junakinja prelazi i ostale miljokaze u svojoj bezdogađajnoj biografiji. Ići će kroz život tiho, prepuštajući se.
Iako njena pasivnost može frustrirati feministički osviještenog čitatelja/icu, naša je radnica daleko od one tipične kanonske junakinje iz muškog pera. Ima u njoj agilnosti, ali nije pretjerano sretna trošiti je u magacinu, tegleći teške kutije s robom. Ipak neće lako odustati od svog posla nakon porodiljskog, čak ni kada se pred nju stavi nerješiva ko-će-ostati-s-djecom dilema (pred njenog muža, naravno, ne). Jedno jedino ljetovanje koje si u sveopštom siromaštvu može priuštiti za nju je prava muka – brojat će dane do povratka. Svi ti kontrasti u gradnji lika pokazuju da ona zapravo i nije do kraja u radničkom identitetu ukotvljena, ona, da nastavimo s metaforom vode, radije pluta po površini umjesto da suvereno zaroni ili hrabro prkosi valovima. To što nije data kao heroina rada, kao savršena udarnica, omogućava identifikaciju i saosjećanje, ako ne i kritički uvid u mentalno stanje jugoslovenskog radništva.
Mnogo ćemo lakše suosjećati s njom u kućnoj i porodičnoj sferi, u trenucima krize, primjerice dok u čarapama gaca kroz poplavljeno dvorište, jadikuje (u sebi, dakako) nad zamrzivačem prevelikim za uski hodnik ili proklinje aljkavu frizerku koja joj je spalila tjeme praveći joj trajnu. Čak i kada ju (o)bijes(t) natjera da posoli vodu ribici, dječakovom voljenom kućnom ljubimcu, i tada poziva na empatiju. Junakinja ovog romana nevoljna je junakinja jugoslovenske emancipacije koja je u njoj nedovršena, nije do kraja artikulisana. Kao što je na planu rada rastočena između turobne stvarnosti svog radnog života i djetinje vjere u budućnost, i na planu roda njome dominiraju dva suprotstavljena impulsa - „biti dobra žena kakvom je prepoznaju ili očekuju od nje da bude“, ili jednostavno otići, napustiti život koji iznevjerava idea.
Iako je junakinja uvijek u fokusu i njenim čulima doživljavamo taj nepovratno izgubljeni svijet, Ferčec je vješt i pri slikanju snažnih kamernih prizora porodičnih razgovora i razmirica. Najdojmljivije stranice ove knjige prenose kolektivna kretanja i masovne scene, a posebno opčinjava prikaz radničkog štrajka u fabrici obuće kojem se junakinja, u naizgled sasvim iracionalnom impulsu, suprotnom njenim instinktima posvećene domaćice, pridružuje. Iz historijskih zapisa ćemo, dakako, prepoznati obustavu rada u fabrici Borovo 1988. godine, ali dokumentarni detalji samo su kostur kojeg će autor uvjerljivo oživjeti. Radnici i radnice možda naizgled glavinjaju bez nade, ali su istrajni u borbi i vjerni socijalističkim idealima skoro do samog kraja.
Odnos prema jugoslavenskom nasljeđu
Upravo ovaj primjer pokazuje kako naklonost pisca jugoslovenskom nasljeđu nije odmah očigledna, ako ne govorimo, naravno, već o samoj činjenici da za svoju temu bira upravo taj vremenski period. Jasno je da je izuzetno oprezan prema idealizaciji života prosječnog radnika – na radnom mjestu, ali naročito u porodici, njegov tekst kipti od životinjskih impulsa, patrijarhalnih surovosti, sitnih pakosti, antiintelektualizma i neobrazovanosti ili prosto obijesne grubosti. No, jasno je da se fingiranje inventure u prodavnici gdje junakinja radi, primjerice, odvija na osnovu direktive „nekog iznad“, odnosno da se za osipanje jedinstvenosti radništva i rastočenje ideala samoupravnog socijalizma itekako znaju krivci. Naposljetku, historija nas uči da su upravo radnički štrajkovi osamdesetih bili među prvim poligonima za testiranje nacionalizma i populizma. Ferčec će dati sve to u naznakama, dostojno pokazujući kompliciranost tih odnosa, kao što to dobro ilustrira scena prodiranja u zgradu skupštine:
"Ona se okrene i ugleda radnike ispred zatvorene Skupštine kako osnažuju gibanje spremni da uđu, vidi masu koja kreće naprijed, vidi organe reda kako se povlače, vidi masu radnika razodjevenih do pasa kako probija kordon, razvaljuje vrata i ulazi u Skupštinu, vidi kako se jedinstvo radničke klase polako počinje raspadati i pretvarati u grupe, grupe u pojedince, a pojedinci u svoje nervozne nacionalnosti. Sjene im postaju koplja. Ona shvati da vrijeme velikih borbi tek dolazi i da se sve ono o čemu novinarka izvještava tek treba dogoditi." (str. 312.-313.)
Upravo ovaj odlomak sugeriše jedan od najvažnijih autorovih postupaka u ovom romanu, postupak koji ga, možda više od svega drugog, čini velikim i pamtljivim. On nikada ne dozvoljava da zaboravimo da roman čitamo sada i ovdje: dugo nakon raspada Jugoslavije, divljanja rata i nacionalizma, pustošenja tranzicije. Anticipacije su posijane posvuda po tekstu, znameni katastrofe koja dolazi, katastrofe koja se ne iscrpljuje samo u fijasku samoupravnog socijalizma (koji jeste za likove svojevrsna apokalipsa), nego i, zahvaljujući moćnoj finalnoj metafori „vode koja naočigled počne rasti“, koja sugeriše apokalipsu proždrljivog kapitalizma koji će, ako mu se dopusti dalje divljanje, potopiti kompletan planetarni ekosistem. Zbog toga je roman impregniran melanholijom, melanholijom poznate budućnosti, tim više što nijedan lik, glavna junakinja možda ponajviše od svih, ne umije čitati zloguko znamenje.
Ta je vještina data samo pupavoj Jani, ujedno jednoj od rijetkih likova koji nose vlastito ime. Seoska jurodiva, prosjakinja koja popravlja kišobrane i donosi kriptične objave, suvislo će progovoriti tek pred kraj romana. Njen je govor konstruiran u vremenskoj inverziji, kreće od neposredno bliske budućnosti ("ne vidi dalje od neparne godine devedeset treće ukupnog zbroja dvadeset dva sve je mrak nitko ne zna što će biti nitko ne zna što jest niti što je bilo sve se briše sve se piše", str. 334.) ka prošlosti, popunjavajući sve one ponore u sjećanju junakinje, ali i njene neiskrenosti i stidove, u moćnom i nadrealnom toku svijesti koji nam omogućava da junakinju sagledamo, paradoksalno, realističnije, ali i, što je još važnije, njeno okruženje koje svakim danom postaje sve turobnije.
Melanholija poznate budućnosti koju dijelimo samo sa „obrnutom“ Kleopatrom ustvari najbolje ilustrira Ferčecov angažman, suptilan i nenametljiv. Stavljajući čitatelja/icu u središte vremena koje se odmotava, uredno raspodijeljeno u poglavlja po godinama (uvijek sa nekim „velikim“ historijskim događajem, poput smrti Tita ili ubistva Indire Gandhi, u pozadini), sugeriše se da silnice povijesti njenim neposrednim protagonistima nisu i ne mogu biti poznate. Motiv nedovršene kuće nad kojom junakinja neprekidno vajka tu dobro funkcionira i kao metafora radničke države koja, također, nikad nije do kraja izgrađena (što je nije spriječilo da se raspadne u paramparčad).
Sam roman kao da izbjegava direktan politički ili ideološki govor, a ako ga i ima, onda je ispresijecan ironijom. Likovi ne pričaju o politici, osim uzgred i uz psovku. U sličnom tonu, Ferčec koristi i vrlo zanimljiv postupak personificiranja onih često apstraktnih sila koje upravljaju životom junakinje i svih oko nje: budućnost, stabilizacija, kriza, nazivaju se gospođa budućnost, gospođa stabilizacija, gospođa kriza. One djeluju kao elementarna nepogoda na živote radništva i klasna odrednica ovdje, vjerovatno, nije nimalo slučajna, premda tekst tu gubi na suptilnosti i ostavlja dojam pretencioznosti. Na svu sreću, takvi su momenti rijetki, jer je roman orijentiran na sliku, makar ona bila ocrtana naturalistički grubim i sirovim potezima, uz tek sporadični proplamsaj vedrine ili nježnosti.
Marksistički, feministički i queer roman
O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća se bez mnogo rezerve može odrediti kao marksistički, feministički i queer roman (napomenimo i da je dobio nagradu Štefica Cvek), baš kao i, govoreći nešto tradicionalnijim jezikom kritike, porodična hronika. Queera se, važno je spomenuti, Ferčec dotiče kroz lik sina, dječaka čije „neobično“ ponašanje majka uredno „nagrađuje“ uvredama i pljuskama, tek povremeno mu pokazavši razumijevanje i empatiju (kao na kraju jednog poglavlja, kad ga za ruku izvodi iz kuće, pažljivo da mu ne polomi „nokte“ od selotejpa ili kada pred familijom i komšijama skriva njegova prva erotska iskustva s drugim dječacima). Jasno, dječakova drama odrastanja u patrijarhalnoj porodici odvija se izvan fokusa, ali služi da baci drugačije svjetlo na majku i pokaže kako i žrtve mogu ponekad biti tlačitelji.
Dodajmo tome i da roman pulsira od erotike, o seksualnosti se govori sočno i bez zazora, prikazuje se kako se konzervativni nazori sredine otvaraju – izuzetna je scena dječjeg kolektivnog gledanja porno filma. Ujedno, ni seksualno oslobođenje nije dovršeno do kraja, posebno u liku junakinje koja nikad ne suočava muža sa nevjerom, nego ju sabotira bušenjem kondoma koji je pronašla u džepu njegovog sakoa; njen seksualni apetit je maksimalno suspregnut, a kontracepciju koristi potajno. U vezi s tim, važan motiv je i tijelo, naročito žensko, njegove mijene kroz trudnoću i starenje, a naročito teški kućni, poljski i rad na radnom mjestu, čije ožiljke junakinja neprekidno zbraja.
Goran Ferčec je ovim romanom visoko podigao estetsku ljestvicu, podarivši nam tekst precizne i logične kompozicije, dinamičnog ritma, raznovrsnog registra i raskošne motivike. Njegova pripovjedačka vještina još jednom potvrđuje kako su neraskidivo povezani estetski i politički nivoi teksta, a teme kojima se pozabavio su aktuelne i važne. Kompleksan odnos teksta prema Jugoslaviji posebno je značajan danas kada se nasljeđe te zemlje poima u crno-bijelim tonovima: ili bezrezervna glorifikacija, i to vrlo ograničeno shvaćene umjetničke i popkulturne ostavštine, bez osobitog interesa za same pripadnike i pripadnice radničke klase, ili slijepo negiranje, uglavnom sa krajnje desnice. Naposljetku, knjige koje traže posvećenost i ne podilaze prolaznim trendovima rijetke su i dragocjene – u slučaju romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća onaj će se prvotni iscrpljujući utisak i prije zatvaranja korica destilovati u čitalačko zadovoljstvo.
Nestajanje jedne klase
Dragan Jurak, KritikaHDP, 25. 11. 2021.
Težak roman, čas gluh, čas bučan, roman koji se kreće unaprijed i unatrag, koji guše viškovi, i koji se u njima na kraju zaokružuje. Rekli bi, velik roman, kad to ne bi zvučalo previše ograničavajuće.
U pauzama čitanja odlazim do malog dućana smještenog ispod prozora. Čini mi se kao da špijuniram. Krećem se dućanom poput lopova. Osjećam se prijetvornim, dvoličnim. Krajičkom oka pogledavam prodavačice, pa najednom ubrzam hod, dohvatim dvije tri stvarčice i požurim prema blagajni, praveći se da sam kao i drugi kupci. Vidim prodavačice, ali ne vidim radničku klasu
Kroz otvoreni prozor ulaze meki glasovi. Miješaju se s toplim zrakama poslijepodnevnog sunca. Prodavačice stoje uz stražnji ulaz dućana i piju kavu iz plastičnih čašica. Okrenut sam leđima prozoru. Osjećam strujanje zraka na potiljku, osluškujem pomicanje dana preko prigušenih riječi koje dolaze izvana.
Prodavačicama je završila smjena. Ali se ne razdvajaju. Maleni dućan u kojem rade u dugim smjenama i nedjeljom i praznikom njihova je pozornica. Jure čitavom dubinom dućana, između blagajne i pulta s kruhom i salamama. Povlače bučno po podu pakete vode i gajbe piva; a kad dućan ostane prazan pale u miru cigaretu na podestu ulaza.
Nakon radnog vremena ne odlaze kući. To je vrijeme za malo razgovora o osobnim stvarima. Receptima i putovanju roditeljima. I one starije željne su druženja. Svoju široku kamenu stepenicu, okruženu cvjetovima crvenih pivskih čepova, napuštaju tek kad cigarete dogore a čašice se isprazne. Čitam roman o životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (Goran Ferčec, O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća); slušam glasove prodavačica. Dok ih slušam ništa mi nije ugodnije od njihovih glasova. I ništa mi se u knjizi koju držim u rukama ne čini važnijim od opisa jednoga ljetnog dana u životu mlade prodavačice: neimenovane radnice u prodavaonici mješovite robe, smještene između kasarne JNA i socijalističke tvornica cipela, negdje u pustoši Podravine, sredinom sedamdesetih.
Godina rođenja, godina smrti
„Radnica u prodavaonici mješovite robe. Popodnevna smjena traje od jedan do osam. Jutarnja od sedam do dva. Sedmosatno radno vrijeme. Punu satnicu od četrdeset sati tjedno nadoknađuje dvjema radnim subotama na mjesec. Radne subote vežu se na tjedan jutarnje smjene. Popodnevni tjedni završavaju slobodnim subotama. Do subote je pet i pol dana. Radna kuta traje šest dana. Pere je nedjeljom, nosi je do subote. Već u četvrtak kuta je siva od prljavštine i masnoća. Ima deset mjeseci radnog staža. Mogla bi jednom ostaviti vruću peglu položenu na radničku kutu i nestati. Spaliti tragove…“
Gotovo je pola stoljeća prošlo između prodavačice o kojoj čitam, i prodavačica čije glasove čujem kroz otvoreni prozor. Govorimo li o istim osobama? Roman pokriva razdoblje između 1973. i 1991. Svaka godina je poglavlje. Kao i godine rođenja i smrti s nadgrobnih spomenika i ovdje brojke govore same za sebe. Godine 1973. Jugoslavija još uvijek živi na kredit, budućnost je otvorena za radnike u tvornici cipela, podoficire JNA, i prodavačice u trgovinama mješovite robe. A 1991. je godina zamračenja i sjedenja u podrumima i skloništima, budućnost je otvorena za pse rata i nacional-revolucionare; naravno, kada govorimo o neprijateljskoj naciji. Da roman ima samo ove dvije godine i od ta dva poglavlja mogao bi nastati roman. Godina rođenja, godina smrti. Knjiga života. Bojimo se što će biti s prodavačicom koja je 1973. napustila roditeljski dom da bi kao djevojka obukla bijelu kutu trgovkinje. Nismo u nacional-historiji HTV-ova tv-kalendara. Pratimo nestajanje jednog svijeta, i jedne klase.
Dva romana
Godine prolaze označene jutrom u dućanu, odlaskom na ples, vjenčanjem, mrtvim djetetom, prvim djetetom koje će preživjeti, kućom, kupovinom škrinje, smrću Tita. Na putu smo prema zadnjem poglavlju, 1991. godini. Roman buja. Postajem kao čitatelj izbirljiv. Vidim zapravo dva romana. Onaj koji držim u rukama. I onaj koji je mogao nastati da je iz njega izbačeno dvije trećine teksta. Onaj prvi roman traži predah od godina, njihove pokretne trake. I evo ga. Mala radnička obitelj staje na odmorištu. Godina je 1981.
„Na osamdeset sedmom kilometru i drugom potrošenom satu putovanja, usred šume podijeljene cestom, dječak kaže da mu se piški, uhvati se za međunožje i počne ga gnječiti. Ona kaže, stani negdje. On kaže, grabe su svuda, nemam gdje stati, i dok govori, iza blage okuke, pojavi se odmorište uz cestu okruženo šumom. On zaustavi automobil, ali oni ne iziđu iz njega. Ostanu sjediti ispunjeni nepovjerenjem prema idili na koju su naišli. Odmorište je uređeno da dočeka umornog putnika namjernika. Tu su klupe, stolovi, koševi za smeće, vrtuljak za djecu, kućica za ptice. Oboje šute ne otkrivajući nelagodu izazvanu uvjerenjem da takvo mjesto ne pripada ovamo i da oni ne pripadaju takvom mjestu. Odluče se praviti da su navikli na situacije ispunjene lijepim i dobrim. On prvi otvori vrata, stupi iz automobila, osvrne se i kaže, tu nema žive duše.“
Čini mi se da je u ovim rečenicama cijeli roman. Cijela radnička klasa na početku osamdesetih, svedena na jednu sličicu. Od početka tražim prodavačicu. Nalazim je na tajanstvenom odmorištu, kojem ne pripada, ni ona ni cijela njena obitelj, kao što ne pripada ni svom životu. Volio bi pročitati taj reducirani roman. Labavo povezan. Fragmentiran. Srezan onako kako je Karakaš srezao Sjećanje šume; sveden na izvanredne slike. Prodavačicu u dućanu. Prodavačicu na ljetovanju. Prodavačicu među štrajkašima koji odlaze pred skupštinu u Beograd. Ali u rukama držim roman viškova. Roman u kojem je svega previše. I godina, i kronike. Uključujući i previše dobrog, britkog, poetskog teksta.
Nosi se prekarijat
U pauzama čitanja odlazim do malog dućana smještenog ispod prozora. Čini mi se kao da špijuniram. Krećem se dućanom poput lopova. Osjećam se prijetvornim, dvoličnim. Krajičkom oka pogledavam prodavačice, pa najednom ubrzam hod, dohvatim dvije tri stvarčice i požurim prema blagajni, praveći se da sam kao i drugi kupci. Vidim prodavačice, ali ne vidim radničku klasu. Ne onu koja ima sindikalna ljetovališta i slobodne nedjelje i praznike. Police su pune, dućani su posvuda. Hipermarketi i megastorovi. Reklame za dućane vide se na svim prilazima gradu, stoje uz autoceste. Čini se da nema ničega osim šoping molova. U njima čitave obitelji, čitava potrošačka sela. Reklo bi se, zlatno doba za prodavačice. Ali umjesto radničke klase uz blještavilo nizova dućana u dvadeset i prvom stoljeću nosi se prekarijat, radna snaga bez stalnog radnog odnosa, bez mirovinskog i zdravstvenog, bez plaćenog godišnjeg odmora.
Godine u romanu i dalje idu kao na pokretnoj traci. S njima i događaji. Stabilizacija, poplava, poljski trgovci, opet svadba, pa svekrva koja je popila galicu. Tako dolazimo do kraja, i romana i epohe. Ali prije 1991., prije nego što neobična slika s početka romana, s tornjem eparhijske crkve otkinutim i naopako zabodenim u zemlju, dobije svoje objašnjenje, progovorit će Pupava Jana, seoska sirota, luda, vidjelica. Jana vidi sve, sve do 1993., i nazad, sve u prošlost.
U dugim rečenicama, bez zareza, s točkama tek na kraju svake godine, vidjelica Jana sažima sve ono što znamo, što smo pročitali, i sve ono što ne znamo, što je ostalo izvan teksta, izvan slike. I sada sve sjeda na svoje mjesto. Najednom nema više viškova. Nema više dva romana. U rečenicama bez zareza O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća postaje jedan roman. Vrijeme sada kreće unatrag. Roman koji je išao naprijed sada ide unazad. Od 1993. prema 1973.
„… muškarci ne izlaze iz vojničkih hlača svi su jednaki samo su ratnici jednakiji žene nose zastave nitko ne poželi dobar dan netko kaže da ne govoriš kao da si odavde voda počne rasti netko ti ukrade bicikl vrata kupaonice zaključaju se i ne mogu se otvoriti nova vojska zove staru vojsku da se preda mravi hodaju unatraške šljive slabo rode nečije dijete vikne srbe na vrbe bacaš stvari iz kuće netko donese nojevo meso netko govori u šoderici se kupaju naša djeca netko vikne srbi bacili otrov u šodericu netko na vrata pravoslavne crkve ureže ušato 'u' preko noći prodavaonica postane samoposluga preko noći nestane spomenik partizana…“
Ferčec ima jezik
„… vidiš muškarca koji ti se sviđa dobiješ kristalne čaše za okladu jedna Racova ostavi muža i dijete septička jama izbaci govna učini ti se da je sve kako treba biti mašinom za rezanje salame odsiječeš vrh prsta djevojčica na svoj rođendan padne i razbije nos na svadbi on ti pred svima govori da si ovca manjak u prodavaonici preko noći postane višak stara Racova poskrivećke pije pivo treći put pomisliš da su sve odluke u životu krive…“
Monolog Pupave Jane ubrzava ritam romana, odjekuje njime poput tam-tama, dovodi roman do klimaksa, koji se nalazi u njemu samom. Vidim u tom monologu svoje prodavačice iz dućana pod prozorom. To je jezik koji može ispričati njihovu priču: priču bez zareza, montažnu sekvencu postojanja. Ne znam ništa o Ferčecu (dramaturg, kazalištarac, piše na ovitku; autor romana
Ovdje neće biti čuda, knjige eseja Priručnik za jučer, knjige izvedbenih tekstova Prekovremeni rad), ali znam da ima jezik koji priča njihovu priču. O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća težak je roman, čas gluh, čas bučan, roman koji se kreće unaprijed i unatrag, koji guše viškovi, i koji se u njima na kraju zaokružuje. Rekli bi, velik roman, kad to ne bi zvučalo previše ograničavajuće.
Dragan Jurak (Zagreb, 1967.), filmski i književni kritičar, pisao u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu, Modernim vremenima i HR3. Objavio: "Konji i jahači" (pjesme), "U zaklon", "Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone", "Ah!" (eseji).
Kompleksna dijagnoza jugoslavenskog društva i ženskog samoodređenja Gorana Ferčeca
Ružica Aščić, Express, 7. 10. 2021.
Ono što započinje kao iscrpljujući i pretjerano detaljan portret seoske djevojke sa sredine 70-ih, kako odmiču stranice i poglavlja, pretvara se u kompleksnu i bogatu dijagnozu jugoslavenskog društva, seoske, obiteljske i radne mikrozajednice te ženskog samoodređenja. Kao što kaže naslov prve knjige Gorana Ferčeca, “Ovdje neće biti čuda”, dodatno se potvrđuje romanom “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća”. U životu neimenovane žene doista nema čuda, baš nijednog, kao što ga nema ni u životima njezinih bližnjih, muža, svekrve, svekra, šogora, šogorica i susjeda. U njihovim životima nižu se običnosti, iz godine u godinu, sve dok ne ostare i dok tegobe ne počnu još snažnije pritiskati i brisati tragove bilo kakvih ideala. Čak i kad im se dogodi nešto veliko, svadba ili rođenje djeteta, izgradnja kuće ili odlazak na more, to veliko ima auru običnosti. I onda kad se stvore svi uvjeti da osoba bude sretna i zadovoljna, sreći se uvijek ispriječi neka nespretnost, nesporazum, iskrica netrpeljivosti koja sve pokvari. “Sve je isto kao što je bilo i jučer, i tako će ostati do kraja”, kaže u jednom trenutku pripovjedač. A na drugome mjestu: “Očekivala je sretno vrijeme pred sobom, a ono je samo donijelo težinu, koja se sva slila u ruke, pa joj se čini da ih vuče po zemlji”. Roman je podijeljen u 19 poglavlja, a svako poglavlje označava jednu godinu. Tako radnja teče od 1973. do 1991. godine. Počinje tako da djevojku odvode od njezine obitelji, kako bi se zaposlila u prodavaonici mješovite robe, najvjerojatnije u nekom malom podravskome mjestu, a završava velikim društveno-političkim mijenama, inflacijom, radničkim štrajkovima i raspadom države. Kroz djevojku, priča je to o zemlji, njezinu rastu i padu. Svi toponimi su poopćeni, a likovi ostaju toliko anonimni da nemaju ni imena.
Kad se djevojka uda za mladića, propovjedač ga oslovljava kao starijeg sina Racovih. U toj obitelji još je stari Rac, stara Racova, mlađi sin Rac i stariji sin Rac te mlađa kći Racova. Svi Racovi žive u jednom dvorištu u više kuća, a s njima i neimenovana djevojka, koja postaje supruga, a potom i majka dvoje djece. Nevjerojatna je količina tereta i tegobe na ramenima ovih likova, a osobito protagonistice. Teško je razumjeti jesu li je društvo i skučenost njegovih mogućnosti učinili takvom ili je to njezina priroda. Protagonistica je duboko nezadovoljna životom, muža ne voli, muževljevu obitelj prezire, sa susjedima ne uspijeva ostvariti iole pristojan odnos, gruba je čak i onda kad to situacija ne zahtijeva (iz čiste iritacije će ribi u akvariju ubaciti šaku soli). Kad bismo se izražavali suvremenim internetskim vokabularom, rekli bismo da protagonistica pati od FOMO-a (“fear of missing out”). Iako nije vidjela mnogo svijeta, iako ne zna što se nalazi u većim gradovima, ona svejedno osjeća da mora biti nešto više od života. To kako živi nije joj dovoljno. Zamjerka ovom romanu je njegova opsežnost koja čitatelja s vremena na vrijeme umara. Sve sitne radnje koje autor ističe i koje doista jesu bitne za širi i dublji dojam o hrvatskom selu ponekad ubijaju želju čitatelja da nastavi dalje. Postupak jezične repeticije se također nameće kao smetnja. Kao da autor namjerno iscrpljuje čitatelja. S druge strane, rijetko se iz muškog pera čita ovako duboko kompleksan ženski lik koji autor gradi s razumijevanjem, kako u kontekstu ženskoga tijela, tako i psihe, nijansirajući žudnje, strahove i grubosti ovoga lika s puno pažnje i strpljenja. Također, jasno je da je autor (rođen u Koprivnici 1978. godine) na neki način povezan s podravskim selom jer se određene naturalističke prizore sela mora doživjeti iz prve ruke kako bi se moglo znati i pisati o njima. Ako išta ostane u sjećanju čitatelja i nakon dugo vremena, bit će to slika grubosti seoskog čovjeka, njegovo nemušto baratanje vlastitim emocijama, okrenutost ka materijalnome te naprosto nesreća i nezadovoljstvo koje ni u čemu ne pronalaze ispušni ventil.
DŽEMPER ZA VINOGRAD: Nedovršena budućnost
Tea Radović, Radnička prava, 22. 2. 2022.
Kako se ideja svijetle budućnosti transformira i nestaje u nabujalim problemima stabilizacije, pretvorbe, privatizacije i nadolazećeg raspada države u svojem je opsežnom romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća opisao Goran Ferčec.
Ferčecov roman u izdanju Frakture, nedavno nagrađen novom regionalnom nagradom „Štefica Cvek“, u 19 poglavlja prikazuje fragmente 19 godina života neimenovane trgovkinje u neimenovanom slavonskom gradu te je autor, kako stoji u obrazloženju nagrade, „uspio da sa empatijom prikaže i klasno i rodno deprivilegirana iskustva“.
Ples na granici individualnog i kolektivnog
Roman uokviruju građevine, robna kuća Budućnost 1973. godine i već djelomično opljačkane radničke vikendice 1991. godine, a u stranicama između tih zidova rastvara nam se fragmentirana biografija radnice koja svojom anonimnošću dijeli iskustvo svih radnica tog doba. Mogu li se sve žene koje su svoju mladost doživjele 70-ih, a zrelost 90-ih, prepoznati u našoj neimenovanoj junakinji? Mogu. I ne mogu. Ferčec cijelim romanom pleše na granici individualnog i kolektivnog, istražujući apstrahiranja u opće ljudsko iskustvo bez gubitka individualnosti – jer bez nje nema književnosti.
Dragan Jurak u svojoj je kritici ovaj roman opisao kao „težak roman, čas gluh, čas bučan, roman koji se kreće unaprijed i unatrag, koji guše viškovi, i koji se u njima na kraju zaokružuje“. Upravo stalnom fragmentacijom koja se ponekad doima kao višak Ferčec balansira granicom individualnog i kolektivnog iskustva. Ova je priča prividno krnja, kako na razini male, ljudske povijesti, tako i na razini velike, političke, ekonomske, kulturne. Kažem prividno jer manjak priče u ovom romanu, upotpunjen viškom detalja u konačnici čini skladnu cjelinu koja umnogome više odražava život kakav jest nego linearna naracija.
Fragmente iz svakodnevnog života i svakodnevnih problema radnice prate fragmenti povijesnih događaja: Černobilska eksplozija, Titova smrt, nemiri na Kosovu – sve su to događaji koji se odvijaju paralelno sa životom radnice i na njega nemaju trenutnog i direktnog utjecaja, barem ne u trenutku u kojem se odvijaju. Sjajno to Ferčec pokazuje plačem naše junakinje nakon vijesti o Titovoj smrti, ali neuzrokovanog smrću predsjednika, već time što je ledenica, kupljena na rate skromnim radničkim budžetom kojeg je već nagrizao kredit, prevelika da bi prošla kroz vrata. Zaista, postoji li veći razlog za tugu radničke klase od pogrešno potrošenog novca kojeg nema dovoljno?
Individualno u kolektivnom: nikad dovršena budućnost
Život je igranje uloga, pokazuje nam Ferčec u romanu. Igramo ulogu radnika, kupaca, majki, očeva, supružnika, djece, pripadnika nacija, mahinalno obavljamo radnje koje se od nas u tim ulogama očekuju. Mijenjamo uloge u različitim fazama života, iako suštinski ostajemo isti (Mladić s tetovažom djeteline kaže, više nisi djevojka, sad si žena. Ona ne razumije što mladić želi reći, jer osjeća istu mješavinu umora i poraza kakvu je osjećala i prije) i prihvaćamo uloge jer nam daju lažni osjećaj stabilnosti i sigurnosti (Dolaze umornih lica koja nose strepnju, a odlaze bezbrižni, s licima pobjednika. Ulaze u banku kao radnici, a izlaze kao klijenti).
Nova uloga gazdarice vlastitog doma u novoj kući koju je svojim novcem izgradila u Ferčecovoj junakinji oživljava ideju budućnosti s pozitivnim konotacijama. Kao i robna kuća Budućnost, ona ostaje zauvijek nedovršena, nedostižna jer: U novoj kući sve je kao u staroj. Navike su prenesene zajedno s posteljinom, jastucima i djecom. Nedovršenost postaje trajno stanje, i ona osobna, i ona kolektivna – uskoro će i socijalistička izgradnja društva doživjeti svoj konačan krah.
Kolektivno u individualnom: kraj sistema, nestajanje klase
Sanja nekoliko katastrofa koje se nastavljaju jedna na drugu, a svijet nikako da se raspadne, ljudi nikako da prestanu srljati, radna smjena nikako da završi. Usmjerava mušterije kroz prodavaonicu, pokazuje im gdje mogu izaći i govori da im ništa ne treba. Police su pune robe, ali ništa više nema cijenu. Pazi da ne izgubi ključ. Šef stoji ispred razbijenog izloga, zubima otkida selotejp i pokušava spojiti komade stakla dok govori o najboljem društvenom sistemu kao da govori o čovjeku kojeg treba spasiti od njegove vlastite dobrote. Netko kaže da se ljepilo za cipele stvrdnulo i pokaže rukom znak da ga se slijedi. Netko drugi povede je za ruku kao svjedoka prema tvornici cipela, čiji ulaz više nitko ne čuva. Portirova kućica pretvorena je u kiosk s hot-dogovima.
Tako u snu na putu na svoje prvo ljetovanje radnica predviđa sve ono što će se do kraja romana obistiniti – kraj jednog društvenog uređenja i početak novog koji radničku klasu ne poznaje i ne priznaje.
Veliki štrajk radnika u tvornici cipela koji započinje ispred tvornice, a završava u Beogradu (zasigurno ne slučajno, 1988. godine) posljednji je pokušaj očuvanja kolektivnog identiteta za boljitak individualnog, ali on daje i svježu sliku frazemu „govoriti zidu“. Radnici izvikuju svoje zahtjeve, a s druge strane stoji nijema zgrada tvornice: Iako tvornička zgrada ne odgovara, radnica koja govori nastavlja se obraćati zgradi kao nekome tko sluša i tko može čuti. Govoriti zgradi isto je što i govoriti zidu. Ne čudi, stoga, što početak i kraj romana obilježavaju zgrade – tvrdi zidovi sustava – prošlog, budućeg, u stvari svakog – u koje udaraju individualne i kolektivne sudbine.
Roman O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća čitanje je života kakav on zaista jest – fragmentiran i nedovršen. Trajno.
Goran Ferčec, O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća
Igor Gajin, Bibliovizor, 19. 3. 2022.
Kada se u hrvatskoj književnosti devedesetih sve hrabrije i učestalije počeo ispisivati sentimentalni ton tzv. jugonostalgije, bila je to razumljiva kulturalna reakcija na tjeskobni i stresni karakter neizvjesnog i nesigurnog tranzicijskoga procesa u hrvatskom postsocijalističkom društvu na putu u kapitalistički poredak. I time korespondirajući s kulturnom logikom tranzicijske dinamike u ostalim bivšim socijalističkim zemljama Istočne Europe, odnosno s fenomenom koji je u kulturnim praksama tranzicijskih zemalja Istočne Europe bio etiketiran popularnim terminom ostalgija, jugonostalgija je u hrvatskoj književnosti i kulturi tijekom tranzicijskoga razdoblja ispunjavala niz važnih psihosocijalnih funkcija.
Jugonostalgičarski žanr imao je veliku ulogu u psihološkoj stabilizaciji identiteta konstuiranjem povijesnoga i kulturnomemorijskoga kontinuiteta nakon što se početkom devedesetih dogodio temporalni rez kolapsom socijalističkog režima. Jugonostalgičarski žanr također je bio i resurs subverzivnog političkog otpora protiv diskurzivnog terora, manipulativne demagogije i ideoloških diktata novoga poretka. Povrh toga, jugonostalgija je ispunjavala i osnovnu joj svrhu simboličkoga eskapizma iz katastrofične tranzicijske stvarnosti u sigurnost uređenije i jasnije prošlosti, odživljene i sve imaginarnije, ali zato za kognitivnu orijentaciju strukturirane u stabilniju sliku svijeta, za razliku od kaotične, u svemu izokrenute tranzicijske zbilje. Na koncu, kada su se sadržaji jugonostalgije komercijalizirali, ne služeći više ičemu osim reprodukciji uspostavljene dominacije kapitalističkog sustava, činilo se da su sve relevantne zadaće jugonostalgije okončane, neutralizirane njenim novostečenim statusom benigne popkulturne zabave.
Međutim, hrvatska je književnost posljednjih godina jugonostalgičarski imaginarij znakovito suzila u fokus na nostalgiju za radničkom klasom u plavim kutama i monumentalnim tvorničkim pogonima teške socijalističke industrije, što je svoj vrhunac manifestno doseglo u Matanićevoj Operi industriale. Budući da je hrvatska književnost gotovo trideset godina, od samog početka devedesetih, potpuno ignorirala masovnu socijalnu tragediju radničke klase u industrocidu tranzicijskih privatizacija, indikativno je da se ta empatija prema NKV radnicima odjednom pojavila tek ovih dana.
Takva drastična zakašnjelost u reagiranju nije nimalo slučajna. Naime, socijalna sudbina tvorničkih radnika u razdoblju tranzicije tek je sada otkrivena kao simbol deklasiranja i proleterizacije koji su u režimu neoliberalnog kapitalizma počeli prijetiti i bijelim ovratnicima, zbog čega se odjednom i probudila solidarnost prema klasnoj tragediji plavih kuta kao prvih žrtava implementacije kapitalizma u postsocijalističkom društvu. Također, otuđujući karakter apstraktnog informacijskog kapitalizma, rad za računalom i inferiorni osjećaj kolonijalnog statusa u globalističkoj ekonomiji probudili su nostalgiju za stvaralačkim zadovoljstvom nad konkretnim, opipljivim proizvodom, kao i nostalgiju za snažnim osjećajem pripadanja masovnom radničkom kolektivu, za osjećajem pripadanja kakav se danas pokušava montirati jeftinim trikovima korporativnog teambuildinga.
Na koncu, temeljita sociostatusna destabilizacija i sveopća devastacija društvenih vrijednosti zbog eksploatacijske rigoroznosti neoliberalnog kapitalizma i globalističke dinamike kapitalističke ekonomije, kao i pritisci novih diktata rada u hipertehnologiziranim uvjetima digitalnog kapitalizma, naveli su današnju književnu scenu da aktualnu psihosocijalnu tjeskobu i nesigurnost u takvim socioekonomskim uvjetima simbolički razriješe dislociranjem u ljepšu prošlost te imaginiranjem socijalističkog NKV radnika kao mitske figure koja je uživala stabilnost, dostojanstvo i humaniji tretman, dok ga najromantičnije projekcije ovoga tipa nostalgije čak zamišljaju svakodnevno sretnog i ispunjenog za tvorničkom trakom. Štoviše, sve češća i sve popularnija zastupljenost figure radnika u galeriji likova suvremene književnosti i popkulture dosegla je inflatorni stupanj puke pomodnosti, čineći radnika u izlizanoj i mlakoj retorici ljevičarskoga poziranja obveznim amblemom reaktualiziranog, ali do banalnosti simplificiranog marksizma ili – točnije rečeno – pukim ukrasom antikapitalističke i antiglobalističke kritike.
Stoga najnovija proza Gorana Ferčeca pod naslovom O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća već s korica knjige pridonosi kategoričnom zaključku kako nam se na čitanje nudi još jedan tipičan produkt takvoga poetičkoga trenda. I ulazak u Ferčecov rukopis već nam s prvih stranica osnažuje takvo uvjerenje. Naime, roman počinje u trenutku kada mlada djevojka napušta rodno selo, pa nam autor na sljedećim stranicama detaljno opisuje njen ulazak u neimenovani panonski gradić u kojem će početi raditi kao trgovkinja za lokalnu prodavaonicu mješovite robe. I premda je dolazak u gradić (koji u razgoračenim očima glavne junakinje izgleda kao metropola) opisan u klišejima kićmanovićevskog kulturološkog šoka kada taj slavni prototip opankom stane na asfalt, a dijelom je opisan i u atmosferi trilera, kao da je djevojka kidnapirana iz pastoralnog sela da bi bila prodana budućim gospodarima njene sudbine i doživotno bačena u svijet radničkoga privređivanja, uvodno je poglavlje zapravo poetizirana epska posveta najisticanijim razvojnim vrlinama Titovog socijalizma: urbanizaciji ruralnog stanovništva i industrijalizaciji agrarnog društva kao epohalnim povijesnim postignućima jedne nedovršene utopije.
Također, već na prvim stranicama imamo i jednu indikativnu strategiju potenciranja nostalgičarske sjete. Dok prolazi kroz industrijsku zonu tijekom doseljavanja u grad, glavna junakinja na trenutke doživljava nadnaravne vizije iz budućnosti, pa joj pred očima promiču apokaliptične slike ratom razrušenih i tranzicijom upropaštenih tvorničkih objekata dok ih istovremeno, u svome prezentu, gleda u punom sjaju industrijskog rasta. U ovoj autorovoj invenciji, netipičnoj za ostale autore s naše scene kada se upuštaju u diskurzivne i stilske manipulacije kako bi proizveli nostalgičarske efekte, nostalgija nije nešto što se prepušta slučaju, eventualnoj čitateljevoj sentimentalnosti budući da iz naknadne vremenske pozicije poznaje povijesni ishod junakinjinog doba, a riječ je o 1973. godini, pa mu se opisom tvorničkog okruženja u kojem se junakinja nalazi implicira da sam dovrši proces elegičnoga tugovanja. Nego se proces nostalgije ili vremenski lûk nostalgije zaokružuje, komprimira, ubrzava i dovršava eksplicitno i ekspresno, odmah i sada, već u pripovjednome prezentu, obznanjenog futura i prije nego što se tekuća neizvjesnost sadašnjosti razriješila definitivnim stanjem u prošlom svršenom vremenu.
Takvom operacijom nostalgija postaje anticipirana, aktivirana i prije potrebnog vremenskog razmaka, te postaje sinkrona trenutku koji, paradoksalno, još nije ni prošao da bismo mogli žaliti za njegovom prolaznošću. Jasno, takvo uspostavljanje izravnog istodobnog odnosa između optimističnog vitalizma aktualnog trenutka i njegova žalosnog kraja u povijesnom debaklu potpune civilizacijske propasti „YUtlantide“, kako bi rekao Teofil Pančić, ujedno je i uspostavljanje snažnog, gotovo šokantnog kontrasta kako bi elegične srsi u čitatelja bile proživljene intenzivnije.
Zatim u nastavku pratimo biografsku kronologiju radnice Dragice kroz daljnjih devetnaest godina, od 1973. do 1991. godine, od njenoga dolaska iz sela u obližnji gradić da bi radila kao trgovkinja, djevojački se zabavljala i zaljubljivala, zasnivala obitelj, rađala djecu, dizala kredite, zidala kuću, proživljavala godine tipičnim redosljedom socijalističkog malograđanstva, pa do sudjelovanja u radničkim štrajkovima kriznih osamdesetih, kada su i u njenoj trgovini zbog nestašica police sve praznije, plaće zbog inflacije sve neredovitije i bezvrjednije, a budućnost njenoga radnoga mjesta pred privatizacijom sve neizvjesnija i besmislenija, sve dok roman ne okonča u tipičnoj ratnoj i nacionalističkoj dekoraciji s početka devedesetih. Dakle, i ovaj sažetak cjelokupnoga sadržaja iz najnovije Ferčecove knjige, ovako kako smo ga prepričali u osnovnim crtama, pridonosi cementiranju uvjerenja da je proza O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća po svemu klišeizirano ostvarenje postsocijalističke nostalgije u hrvatskoj književnosti tranzicijskoga i posttranzicijskoga razdoblja.
I bilo bi tako da Ferčcevov roman nije monumentalno djelo, ujedno i djelo koje kritički polemizira sa uspostavljenim romantičnim mitovima o prošlosti jugoslavenskog socijalizma u ostatku hrvatske nostalgičarske proze. Dijelom je to i očekivano kada je riječ o autoru kao što je Goran Ferčec. Za razliku od većine naših autora, koji arkadiju radničkog samoupravljanja u socijalističkoj Jugoslaviji manipulativno fabriciraju u idealiziranim fragmentarnim slikama, u selektivnim digresijama, doslovno kao kičaste razglednice iz prošlosti na margini prioritetnijih im tematskih meta u kritiziranju aktualne društvenopolitičke situacije na našim prostorima, Ferčec se izdvaja kao autor kojemu je cjelokupni opus posvećen kontinuiranom, sustavnom, dubinskom i obuhvatnom tematiziranju radničke egzistencije tijekom socijalizma i postsocijalizma, na koncu autorski potpisujući i manifestni komplet izvedbenih tekstova pod skupnim naslovom Radnička trilogija.
Ishod takve razlike svodi se na to da većina naših autora imaginira i konstruira reduktivnu i jednostranu interpretaciju socijalističke prošlosti, preispisivanu iz ničeg drugog do li iz varljivo subjektivne sentimentalnosti osobnih uspomena ili pak montiranu iz potpuno izmaštane fantazije kako bi se uvećavanjem socijalističke prošlosti do bajkovitosti snažnije naglasila loša sadašnjost propale tranzicije iz socijalizma, dok iza Ferčeca stoji ozbiljan studijski rad, arhivsko istraživanje i konzultiranje historiografskih izvora. U tom smislu knjiga O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća nipošto nije, kao u nostalgičarskim praksama ostalih naših književnika, parada sentimentalnog kiča i revija prilagođenih sličica prošlosti za aktualne dnevnopolitičke interese, nego je monumentalna sociološka i povijesna studija u kojoj se poetiziranim jezikom književne empatije u najsitniji detalj rekonstruira posljednjih dvadesetak godina jugoslavenskog socijalizma, kao i svakodnevica običnog radništva u tom razdoblju.
Na 350 stranica gustog teksta, iz nekog razloga čak nepodijeljenog na odlomke, pa čitatelj ne može odmoriti oko budući da prozračnosti u grafičkom oblikovanju masivnih tekstualnih blokova uopće nema, Ferčec je vrlo istančanom analitičnošću i izrazito koncentriranom akribijom studiozno ispisao sav spektar učinaka tzv. kapilarne povijesti, rekonstruirajući kako su se krucijalni momenti velike, oficijelne povijesti reflektirali u svakodnevici jednog tipičnog socijalističkog domaćinstva i jednog tipičnog socijalističkog gradića, izabranih kao reprezentativni i ogledni kulturni uzorak iz anonimne društvene mase jugoslavenskog socijalizma.
Istina, istim se postupkom služi i proslavljena serija Crno-bijeli svijet, ali kompleksnost rekonstruiranja i optika reprezentiranja jedne epohe u ova su dva primjera potpuno neusporedivi. Kao što znamo, u seriji Crno-bijeli svijet velika se povijest sparuje s običnom, malom poviješću tzv. slabih subjekata na anegdotalan način u svrhu zabavne vremeplovne vožnje kroz tematski park bivše Jugoslavije, dok se Ferčec ne libi nesentimentalno prikazati svoje protagoniste kao primitivna, sirova, kratkovidna, oportuna, sebična, pa čak i subinteligentna bića jedne neuke sredine, što će svoj vrhunac doseći u poglavlju o dezorijentiranom ljetovanju kontinentalnog radništva na jadranskoj obali kao stečevini iz podrazumijevanih statusnih privilegija jugoslavenskoga građanstva čija se financijska nedostupnost, otkako smo sezonsko roblje za dvorenje stranih turista, ponajviše oplakuje i ističe kao gorki dokaz naše deklasiranosti i pauperizacije.
Kada je riječ o Ferčecovom izvrsnom psihologiziranju bračne otuđenosti, teroru tvrdoga patrijarhata i mentalitetu primitivne, polururalne mase, kao i o skućenim manevarskim prostorima emancipacije i osobne slobode za jednu tankoćutnu ženicu, pregaženu i ugušenih potencijala sredinom i vremenom na koje je osuđena, tako bi pisala Elena Ferrante da je kojim slučajem ponikla na socijalističkoj strani Jadrana. Kada je riječ o hiperdetaljističkom rekonstruiranju cjelokupnog života jedne individualne egzistencije u šarolikom spektru od najobičnijih svakodnevnih trivijalnosti, pa do svih onih senzacionalnijih doživljaja kakve svakome zna prirediti nepredvidljivost života, tako bi pisao Karl Ove Knausgård da mu je rodna gruda umjesto skandinavskih snjegova bila balkansko blato.
U glavi čitatelja ostat će grubost seoskog čovjeka, ali i emocije...
Ružica Aščić, Express 24sata, 13. prosinca 2022.
Nagradu Fric dodjeljuje tjednik Express, a sponzorira Barcaffe, koji podržava nagradu sa 75.000 kuna
Ono što započinje kao iscrpljujući i pretjerano detaljan portret seoske djevojke sa sredine 70-ih, kako odmiču stranice i poglavlja, pretvara se u kompleksnu i bogatu dijagnozu jugoslavenskog društva, seoske, obiteljske i radne mikrozajednice te ženskog samoodređenja. Kao što kaže naslov prve knjige Gorana Ferčeca, "Ovdje neće biti čuda", dodatno se potvrđuje romanom "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća", koji je ušao u polufinale književne nagrade Fric. U životu neimenovane žene doista nema čuda, baš nijednog, kao što ga nema ni u životima njezinih bližnjih, muža, svekrve, svekra, šogora, šogorice i susjeda. U njihovim životima nižu se običnosti, iz godine u godinu, sve dok ne ostare i dok tegobe ne počnu još snažnije pritiskati i brisati tragove bilo kakvih ideala.
Roman je podijeljen u 19 poglavlja, a svako poglavlje označava jednu godinu. Tako radnja teče od 1973. do 1991. Počinje tako da djevojku odvode od njezine obitelji, kako bi se zaposlila u prodavaonici mješovite robe, najvjerojatnije u nekom malom podravskome mjestu, a završava velikim društveno-političkim mijenama, inflacijom, radničkim štrajkovima i raspadom države. Kroz djevojku priča je to o zemlji, njezinu rastu i padu. Svi toponimi su poopćeni, a likovi ostaju toliko anonimni da nemaju ni imena. Zamjerka ovom romanu je njegova opsežnost koja čitatelja s vremena na vrijeme umara. Sve sitne radnje koje autor ističe i koje doista jesu bitne za širi i dublji dojam o hrvatskom selu ponekad ubijaju želju čitatelja da nastavi dalje. Postupak jezične repeticije se također nameće kao smetnja. Kao da autor namjerno iscrpljuje čitatelja. S druge strane, rijetko se iz muškog pera čita ovako duboko kompleksan ženski lik koji autor gradi s razumijevanjem, kako u kontekstu ženskoga tijela, tako i psihe, nijansirajući žudnje, strahove i grubosti ovoga lika s puno pažnje i strpljenja. Ako išta dugo ostane u sjećanju čitatelja, bit će to slika grubosti seoskog čovjeka, njegovo nemušto baratanje vlastitim emocijama, okrenutost ka materijalnom te naprosto nesreća i nezadovoljstvo koje ni u čemu ne pronalaze ispušni ventil.
Nagradu Fric i ove godine organizira i dodjeljuje tjednik Express, a sponzorira Barcaffe, koji podržava nagradu financijskim dijelom od 75.000 kuna, što ćemo uskoro čitati kao 10.000 eura, brutalnim bruto iznosom. Zadnjeg dana Sa(n)jam knjige u Puli bit će javnosti predočeni rezultati glasanja za uži izbor, između kojih će biti odabran pobjednik.
Slične knjige
-
ja se zovem lidija dedušSpecial cijena 18,00 € Redovna cijena 19,99 € -
Tišina u osinjakuSpecial cijena 18,00 € Redovna cijena 19,99 €
