O tijelu duše
nove priče
-
Jezik izvornika: ruski
-
Prijevod: Igor Buljan
-
Broj stranica: 240
-
Datum izdanja: veljača 2022.
-
ISBN: 978-953358438-6
-
Naslov izvornika: О теле души
-
Vrsta uveza: meki uvez s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“O tijelu znamo mnogo više nego o duši. Nitko ne može nacrtati atlas duše. Tek ponekad mogu se naslutiti njegove granice. Ondje, blizu njih, kako im se približavate, osjetit ćete snažne vibracije i otkriti detalje toliko fine da ih se teško može opisati našim lijepim, ali ograničenim jezikom. Rizično je, pa čak i opasno približiti se duši. Ali taj prostor mami i što dulje živiš, privlačnost postaje sve jača.” – Ljudmila Ulicka
Zbirka O tijelu duše puna je priča o ljubavi. Ljubavi ljubavničkoj
i majčinskoj, sporoj i sućutnoj, koja junakinjama Ljudmile Ulicke često
dolazi kasno i gotovo uvijek nenadano, ali koja njihovim umornim tijelima
poklanja komadić duše koji im nedostaje: vjeru i snagu da žive.
Most između tijela i duše možda se zove ljubav, a velika ruska spisateljica
ove je priče napisala da bi ga izgradila i ponudila nam pogled, možda čak i
pomogla da ga prijeđemo. Ali ponad čega taj most vodi i dokle će nas
nositi? Je li duša granica tijela, a smrt granica života, i postoji li išta
onkraj fizičkog postojanja? Onako kako nas je navikla svojim veličanstvenim
romanima, s mnogo mudrosti i sućuti, topline i finog humora, Ljudmila
Ulicka svoje junakinje i junake promatra na najintimnijim od njihovih
granica, dok ih prelaze. O tijelu duše knjiga je o onim presudnim
trenucima života kada smo najslobodniji i najranjiviji, kada je tijelo i
dušu gotovo nemoguće razdvojiti.
“Velika spisateljica.” – Libération
“Istražujući prirodu ljubavi, Ulicka govori o najdubljim silama koje oblikuju naš život.” – New York Times
“Pametne i srdačne, lakonske i pune duhovitosti – takve su priče Ljudmile Ulicke, velike dame ruske književnosti.” – Die Zeit
Novi libar Ljudmile Ulicke ‘O tijelu duše‘ je priča o ljubavi, a zapravo priča o usamljenosti koja uvijek prethodi vezi i preostaje poslije nje
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. lipnja 2022.
Nakon što je objavila "Jakovljeve ljestve", Ljudmila Ulicka se u (barem) jednom intervjuu požalila kako ju je rad na tome romanu prilično iscrpio te kako će se ubuduće uglavnom posvetiti kraćim proznim formama.
K tome je dodala i zanimljivu opasku kako neki njezini romani uopće nisu trebali to postati. Izvorno su zamišljeni kao priče, a onda kao da su se oteli kontroli i protegnuli u opsežne, slojevite knjige. Ta me je najava malo rastužila i zabrinula, jer nas je autorica razmazila svojim zamašnim librima u kojima se čitatelj imao prilike ne samo upoznati, nego i intimizirati s velikim ansamblom osebujnih, nijansiranih likova.
Dosljedna najavi, umjesto još jednog debelog romana, objavila je elegantnu zbirku priča "O tijelu duše" (na hrvatski ju je preveo Igor Buljan) i njome uspješno raspršila moju zebnju. Jer, i kad se bavi kraćim formama, Ulicka to čini ne napuštajući motivsko odnosno tematsko polje koje prepoznajemo iz njezinih romana, pa čak ni logiku izlaganja priča koje su organizirane "romaneskno", u poglavljima.
Premještanje fokusa s jedne junakinje ili grozda likova na drugu odnosno druge, usporedivo je, pak, s digresijama i meandrima kojima se rado i često utječe kad piše roman.
"O tijelu duše" knjiga je o delikatnoj dijalektici karnalnog i duhovnog, ali i libar o mnogim licima ljubavi, presudno obilježen autoričinom dobi i njezinim životnim iskustvom. Radi se o vrlo ženskome libru u kojemu su muški likovi drugotni, ali ne, naravno, u onom zastrašujućem smislu koji je tako mio dijelu našega klera. Uostalom, zašto bi se ijedna autorica ikome trebala ispričavati da ima neusporedivo više likova vlastitog nego suprotnog spola, kad to muškarci stalno čine, i nitko ih zbog toga ne proziva?
Zbirku otvara priča "Zmaj i Feniks" o kraju jedne trostruko nemoguće ljubavi. Trostruke utoliko što se radi o pripadnicama istoga spola, ali druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Zarifa je Azerbajdžanka, Musija Armenka, a obje su rodom iz Karabaha, regije poznate po tome što se tamo uvijek nešto kuha: kad ne bjesni rat, onda bjesni mir.
Toj nemogućoj lezbijskoj ljubavi neće presuditi surovi društveni ambijent i običaji, nego još surovija smrt. Ljubav je (ili duša, ako hoćete) opstala svemu i svima unatoč, samo se tijelo moralo predati.
Sljedeća priča opet je tužna i opet ženska. Alisa ima 64 godine i nema obitelj. Užasava se same pomisli da bi je bolest mogla izmožditi i baciti u krevet da se tamo dugo i bez ičije pomoći pati.
Nakon što jednoga dana upozna simpatičnog liječnika, inače udovca, zamolit će ga da joj na recept izda dovoljnu količinu tableta za kojima će posegnuti kad joj jednog dana neki drugi doktor objavi neumoljivu i konačnu dijagnozu. Nakon puno kolebanja, njezin novi znanac će se konačno dati nagovoriti, ali do toga trenutka njih dvoje će već postati ljubavnici. Njihova veze neće, međutim, biti dugoga vijeka, jer će on poginuti u prometnoj nesreći.
Alisa će ostati sama, s kutijicom u kojoj je dovoljna količina lijekova za veliku partencu, ali i moralnom obvezom da se brine za partnerovu psihički bolesnu kćer koja je netom rodila bebu. Neću vam otkrivati kraj priče, premda bih komotno mogao jer vam je jasno kako nijedan rasplet ovako postavljene storije ne može biti sretan.
Kao i sve priče o ljubavi, i ove Ulickine su, ustvari, priče o usamljenosti koja uvijek prethodi vezi i preostaje poslije nje, a često zna trajati koliko i zajednički život partnera.
Zato se muški dio publike, dakle, statistički gledano, neupitna manjina – jer je poznato da imenica čitatelji svoj puni smisao uvijek ima u ženskome rodu, odakle se regrutira većina bibliofila – ne mora plašiti da ovaj libar pripovijeda o iskustvu koje nije njihovo. Kao i sve autoričine knjige, i ova se bavi životima generacije, odnosno generacija čija je domovina bio Sovjetski Savez.
I premda Ulicka nije potrošila nijedan jedini redak da nekoga informira o tadašnjim odnosno tamošnjim prilikama, da ga uputi u barem neka pravila koja su neumoljivo diktirala ritam svakodnevice, ovaj libar autentičnije je svjedočanstvo o životu u ocvalome komunističkom imperiju od tomova ambiciozne publicistike ili historiografskih djela.
A i dobro dođe da shvatimo koliko je silan kapacitet ruskoga naroda da podnosi nepravdu i poniženja, da bez glasa trpi svaku nevolju kojoj je izložen. Tek toliko da ne bismo uvijek i iznova postavljali ono jalovo pitanje "Kako, pobogu, mogu izdržati toliko dugo pod Putinovom šapom?"