O medu i mlijeku
-
Jezik izvornika: francuski
-
Prijevod: Vlatka Tor
-
Broj stranica: 136
-
Datum izdanja: listopad 2013.
-
ISBN: 978-953266518-5
-
Naslov izvornika: De lait et de miel
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 260 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 15,79 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
On je Rumunj francuskog podrijetla koji u smiraj Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pred naletom ruske vojske bježi iz Temišvara ostavljajući iza sebe obitelj, dom, a naposljetku i najboljeg prijatelja, u kaosu željezničkog kolodvora u Budimpešti.
Ona je Mađarica, opijena dahom slobode, koja nakon neuspjelog ustanka i ruskih tenkova na ulicama 1956., bježi i više se nikada ne želi osvrnuti. Oboje želi zaboraviti, početi iznova, oboje sanja o zemlji meda i mlijeka.
Ali postoji li ta zemlja? Je li to Francuska, u kojoj se susreću, žive i podižu obitelj, ili neka druga zemlja, skrivena u prošlosti, izmaštana, ona u koju bismo dospjeli da smo izabrali drugačije, na nekom raskrižju, na nekoj ulici ili kolodvoru.
Pričajući priču o ljudima koje je Povijest poslala u svijet i izborima koji su im promijenili živote, u romanu O medu i mlijeku Jean Mattern još jednom pogađa u samo središte naših sumnji i nemira, onamo gdje smo svi na putu, i svi izabiremo.
“O medu i mlijeku” : Prikaz povijesnog razdoblja kroz jedan život
ziher.hr, Lucija Lakoš, 27.12.2013.
Jeste li se ikada zapitali kako bi bilo da odjednom morate ostaviti svoje prijatelje, svoju obitelj, svoj dom i uspomene i otići u nepoznato? Pitati se ne hoćete li se ikad vratiti tamo odakle ste morali otići, nego hoćete li uopće preživjeti noć, dočekati novo jutro? Biste li mogli u novoj zemlji nepoznatih ljudi, običaja i jezika, izgraditi svoj novi život? Zaboraviti na prošlost?
Ovakva i slična pitanja prolazila su kroz glavu glavnom junaku knjige O medu i mlijeku koju je napisao francuski književnik Jean Mattern. U prvom licu svoj životni put opisuje nam stariji muškarac koji je teško bolestan i osjeća da smrt nije daleko. On je Rumunj njemačko-francusko-židovskog podrijetla. Živio je u gradu Temišvaru u rumunjskoj pokrajini Banat, pokrajini koja je na granicama Mađarske, Rumunjske i Srbije. U djetinjstvu je imao prijatelja koji se zvao Stefan Dragan, Rumunja srpskog podrijetla. Nažalost, bijeg pred smrću pred kraj Drugog svjetskog rata rastavio ih je i odveo različitim putevima u životu. Međutim, Matternov protagonist nikad se nije prestao pitati gdje i kako je završio njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva, pogotovo sada kada zna da je na kraju života.
“Stefan je bio ta koprena prebačena preko moje svijesti, odsutnost koja je izoštravala moj pogled na sadašnjost. Gdje je bio Stefan?”
Naš junak prepričava kako je završio u Francuskoj i gotovo deset godina kasnije upoznao Zsuzsannu, Mađaricu koja je pred revolucijom 1956. pobjegla iz Budimpešte. On se divi njezinoj odlučnosti da ostavi svu prošlost za sobom što najbolje pokazuje to da je sama sebi nadjenula francusku inačicu svog imena - Suzanne. Nije odmah siguran u svoju ljubav prema njoj, ali siguran je da joj je on potreban- uz njega će bolje naučiti jezik, uze njega se može pokušati uklopiti. Povezuje ih i posebna veza – oboje su stranci i uvijek će to biti ma koliko god se pokušavali asimilirati u novu sredinu. Ipak, glavni lik je siguran da joj može pružiti jedno:
“Zauzvrat ću ja njoj pružiti šansu, život u medu i mlijeku.”
Međutim, čak i ta iluzija biva raspršena kad im umire najstarija kći. Nakon toga, ništa za njih vise nije bilo isto – Suzanne se promijenila, a ono zbog čega glavni lik izražava najviše žaljenja su sumnja i strah da je tada i njegovo drugo dvoje djece ostalo bez roditelja. Živjeli su dalje, ali kao da su samo postojali, bez cilja.
Ono što je u ovoj kratkoj knjizi najbolje došlo do izražaja prepričavanje je povijesnih događaja kroz sam lik. Tako sve što se zbilo nije samo mrtvo slovo na papiru koje pripada prošlosti i prepričava se u sadašnjosti, nego možemo jasno razaznati kako svaki događaj utječe na nečiji život. Primjerice, u ovom slučajusaznajemo što se događalo pred kraj Drugog svjetskog rata u Rumunjskoj i okolnim zemljama, ali dobivamo i iskustvo iz ‘prve ruke’ – iskustvo našeg glavnog lika kojemu se život okrenuo naglavačke.
Zbog teme, ali i posebnog tiska knjige u izdanju nakladničke kuće Fraktura (veće margine unutar same knjige, posebno ukoričenje) imate osjećaj kao da čitate neku puno stariju knjigu. Ipak, s obzirom na tematiku izbjeglištva, pomoći izbjeglicama i njihovom uklapanju u društvo, zanimljiva je poveznica i s nekim tekućim događajima i problemima Europe. U slučaju glavnog lika Jeana Matterna, rekla bih da on pomoći izbjeglicama iz ratnih područja nije imao što za prigovoriti, pa čak ni tada, pedesetih.
“Rastužuje me pomisao da se osvrćem na prošlost samo zato što je smrt blizu. Zašto se prepustiti nostalgiji petnaest minuta prije svršetka? Cijelog sam života odbijao ugađati sebi prisjećajući se. Nadam se da moja odlučnost neće popustiti pred agonijom.”
Iako mu to očigledno nije bila namjera, na kraju možemo zaključiti kako čitav roman odiše nostalgijom i žaljenjem glavnog lika za onim što nije učinio, a trebao je.
Divna, ratna vremena
www.booksa.hr, Neven Vulić, 5.3.2014.
Ponekad zaista nije važno što se točno dogodilo. Čak nije važan niti način, mjesto, kronološki trenutak ili meteorološko vrijeme. Ponekad je moguće pročitati zastrašujuću količinu podataka u minimalnoj količini teksta. Upravo se to događa u ovom romanu.
Radi se o kratkom tekstu prošaranom prazninama, vlažnom snu umornog i zasićenog čitatelja koji će u tih kondenziranih 130 stranica pronaći suptilnu priču koja dodiruje mnoge velike teme, češe se o njih nježno i nehajno, usput ne objašnjavajući u čemu je zapravo stvar.
Oslanja se na ono neizgovoreno kao na aksiome, a kada ukazuje u određenom smjeru, pretpostavlja kako čitatelj mora znati na što se misli. Možda i suprotno od očekivanog, u tom modusu operandi nema pretencioznosti jer se radi o konceptima koji su zaista univerzalni i duboko ljudski, povijesno provjereni i životno testirani. Bez prevelikog tumačenja o čemu se govori, to na što se aludira na kraju je dakle - sasvim jasno.
Dvojica prijatelja rastat će se u smiraj zadnjeg svjetskog rata, jedan će odabrati stranu, a drugi će ga napustiti. Oni su mladići i nikada nisu sudjelovali u ratu, samo je njihov naprasni rastanak ostao zjapiti nerazjašnjen sve do same smrti jednog od njih, rastanak koji je pratio njihov bijeg iz okupirane Mađarske, gdje će se u Budimpešti nacisti sukobiti s Rusima, a ishod te bitke definitivno će odrediti sudbinu tadašnjeg njemačkog režima.
Otac će kao pripovjedač sve te događaje podijeliti iz samrtne postelje sa svojim odraslim sinom. Govorit će o Johnnyju Weissmülleru dok je još bio Peter János iz predgrađa Temišvara zvanog Szabadbal, koji je lagao kako je rođen u Americi kako bi mogao osvojiti sve te zlatne medalje u plivanju po kojima je postao poznat.
I očeva će se žena prekrstiti iz Zsuzsanne u Suzanne, odreći će se mađarskoga identiteta i naslijeđa u pokušaju zaborava, u pokušaju pronalaska zemlje meda i mlijeka. Čak će im uspjeti, sve do tragičnog obiteljskog događaja koji će u poslijeratnom razdoblju stršati bolno i nakaradno, toliko da će protagonistu biti žao što ga tada nikakav rat nije spasio od svakodnevice, toga groznog stroja koji drobi tugu.
Desetak godina bračne sreće možda je i dobar prosjek, no one su došle nakon kolektivnog egzodusa i rohade pripadnika svih narodnosti na području Europe u doba nakon i za vrijeme svjetskog rata.
Pripovjedač se ne srami izgovoriti koliko mu je, bez obzira na kolektivnu patnju i beznađe, zapravo bilo lijepo odrastati za vrijeme rata. Čak i kada se nađe u zatvoru kojim upravljaju nacisti jer je pokušao spriječiti da njegovoj baki ukradu posljednje limenke hrane, dječačko će doba nadvladati strah i odbiti prihvatiti ozbiljnost situacije.
I sâm kaže: Naše prekrasno ljeto je završilo, sovjetska armija nalazila se na nekoliko kilometara od grada. No jesen je bila tako blaga. Kao da prijetnja sukoba nije ni mogla biti dovoljno jaka da prekine idilu zanesenog odrastanja.
Privatno je sve sjelo na svoje mjesto tek kada se oženio i dobio djecu. Tek kada se skrasio sa suprugom postao je dovoljno prosječan i sebi i drugima. On je privređivao, ona je bila kućanica, i bili su zahvalni na napokon dosegnutoj prosječnosti. Traumatična prošlost i želja za normalnim životom omogućavali su im sreću bolje nego drugima. Priželjkivali su minimum iznenađenja i neočekivanih obrata, jer im je toga bilo sasvim dovoljno, pogotovo za vrijeme rata.
Ali protagonist se nikada neće moći potpuno poistovjetiti s novom zajednicom u koju je dijelom asimiliran. Dok su njemu sjećanje rata i podjele unutar Mađarske žive i bolne činjenice, u Francuskoj, njegovoj novoj domovini, sve su oči uprte u Alžir, u koloniju s kojom se osjećaju neraskidivo povezani. Njemu ona ne predstavlja ništa i o tome nema što reći, više brine o raspadu istočnijih država Europe.
No ipak, pred kraj života bit će neobjašnjivo obuzet sjećanjima na prijatelja koji je očekivao kako će nacisti prevladati i ogrnut jaknom jednog SS-ovca nestao skupa s vlakom. Osuđen na potencijal onoga što je moglo biti proustovski će ruminirati:
Zaborav nas cijeloga života prati na čudan način. Vrijeme nam ga ponekad ne donosi, ne daje počinka našem sjećanju. Opterećeni svojom patnjom, krećemo se prema naprijed kao zaustavljeni u vremenu. A ponekad, opet, kada bismo toliko htjeli sačuvati prizor, miris, riječ – zaborav nam ih neprimjetno oduzima.