Nokturni u d-molu
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 184
-
Datum izdanja: listopad 2022.
-
ISBN: 978-953358523-9
-
Vrsta uveza: meki uvez s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 215 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 13,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi
svijet na neodređeno vrijeme?
Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do
Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom
nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom
kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do
svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke,
vile alkoholičarke ili samog svemira.
Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam
kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i
eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije
svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim
književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj
stranici.
Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima
koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem
imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora
koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije
koja dolazi.
“Najdraža WC školjka mi je ona u Krivom putu, na čijoj dasci piše – Život. Popiješ nekoliko piva. Presiječeš ih s pelinom. Počne ti se pišati. Ispričaš se frendovima na slabom mjehuru i odeš se ugodno namjestiti iznad prljave školjke da se isprazniš. Naravno, ne dižeš dasku jer ti se gade bacili na njoj pa eto, počneš pišati po životu. Zdravo, ja sam inspirativna poruka s boce vode koja je glavom zapela u najsmrdljivijem kutku svemira ovog kolodvora. Izbaci sve iz sebe. Dobro je to. Prije nego što sam shvatiš koliko si duboko uronio u carstvo govana, ta te ista WC školjka automatski pošprica i vrati u stvarnost. Zamijenila je tvoju glavu za dupe. Nije previše fulala. Viski na popustu nikad nije bio dobar znak.”
Toni Juričić: Znam da svojim stvaralaštvom neću promijeniti svijet, ali se nadam da će "Nokturni" barem nekome biti ugodan suputnik kroz pomrčinu
Monika Herceg, F-magazin, 29. prosinca 2022.
Toni Juričić jedno je od novih i zanimljivih imena na našoj književnoj sceni, a pojavio se s romanom koji je teško žanrovski odrediti. Mogli bismo reći da je to roman ceste, ali i roman magijskog realizma. Knjiga Nokturni u d-molu nepredvidiva je i neprestano nas oduševljava svojom maštovitošću. O ovom nedavno objavljenom romanu i o pisanju razgovarali smo s Tonijem Juričićem.
Pomrčina se u tvom romanu pojavljuje kao okidač za niz nevjerojatnih događaja. Za početak, zašto pomrčina? Simbolika? Nerijetko se izlazak sunca pojavljuje kao novi početak; je li ovo način da tvoj protagonist izbjegne nužnost novog životnog poglavlja nakon odlaska iz Praga?
Pomrčina označava privremenu suspenziju razuma koja dopušta da se na površinu izvuku potlačene emocije, kako od protagonista tako i od ostalih likova. Pomrčina koja postaje noć kojoj nema kraja transformira se u međuprostor gdje se ljudi suočavaju sa samim sobom u nadi da će time ponovno prizvati sunce i time otvoriti mogućnost da nastave s novim poglavljem u svojim životima. S druge strane imamo likove (uključujući protagonista) kojima pomrčina postaje sigurno mjesto, gdje pod zamračenim suncem ostaju zadovoljni onime što jesu, no žive u strahu da će sunčeve zrake spaliti taj dio njihovih identiteta.
Između ostaloga, roman se bavi povratkom. Mrski su nam povraci, pogotovo u rodne sredine. Zašto se tvoj glavni junak toliko snažno odbija vratiti da nam se čini kako se povremeno u tom njegovu htijenju da zapne i ne vrati se s njim uroti i cijeli svijet?
Kao što sam gore napomenuo, pomrčina ima višestruku funkciju u romanu. Ona nije samo privremena suspenzija svega normalnoga već i, kao što si super primijetila, odgoda povratka u rodni grad. Poglavlje u Pragu, u kojemu moramo naslijepo vjerovati protagonistu da je bilo najbolje doba njegovog života, poglavlje je koje on ne želi zatvoriti. Kažu da postoje dvije velike priče oko koje se vrti većina književnosti: dolazak stranca u grad ili odlazak protagonista iz grada. On je i jedno i drugo. On je stranac koji se odbija vratiti u svoj grad. Junak koji odbija prijeći završni prijelazni prag i time okončati ovu avanturu. Protagonist tako postaje junak koji želi nastaviti živjeti u tom međuprostoru između odlaska i povratka.
Magijski realizam možda je najbliže onom što bi moglo opisati tvoju prozu koja nas svakim novim poglavljem iznenađuje suludim likovima i obratima. Otkuda potreba za otklonom od trenutne književne produkcije?
Mislim da treba bit svoj, da treba zadržati svoj stil i svoje viđenje svijeta i ne prikloniti se onome što je trenutno in u književnoj produkciji. Na taj način dopuštaš tekstu da slobodno prodiše, da nije opterećen da bude nešto drugo, nego da bude ono što si ti zamislio da jest. Otvori praznu stranicu, bila to bilježnica ili Wordov dokument i piši neopterećeno o onome što trenutno prevladava u književnoj produkciji. Tvoj glas je ono što se cijeni i što će se cijeniti. Makar, kad već pričamo o otklonu od trenutne književne produkcije, vidio sam jednom (tijekom beskonačnih skrolanja Facebookom) jedan meme koji savršeno inkapsulira romane prvijence novih generacija: autobiografijski zapisi u kojemu je protagonist "izmijenjen" da ne bude potpuno isti kao pisac, preuveličavanje situacija koje su se dogodile u stvarnosti te zasićenost popularnom kulturom i opskurnom glazbom koju je autor u tom trenutku slušao. To je bio savršen trenutak da se stisne onaj "I am in this photo and I don't like it" gumb :) Tako da, koliko god da je roman netipičan za trenutnu književnu klimu (posebno kod mlađih autora), mislim da ima elemenata koji blisko rezoniraju s njom.
Koliko se dugo ovaj roman kuhao u tebi? Kako su se javile prve ideje za njega? Kako si ga pisao?
Ideju za roman sam dobio krajem 2014. godine nakon što sam napisao kratku priču "Posljednja piva Praga" i razmislio kako bi stvarno bilo genijalno se vratiti u Prag kroz priču. I to je to. Shvatio sam kako se još uvijek nisam potpuno vratio kući, kako još uvijek u glavi vrtim sve one silne dane slave kada smo u pet ujutro pili bezalkoholne mojitose zajedno s KFC piletinom da bismo onda pjevali "Bandieru rossu" u tramvaju broj 18 koji nas je vozio u studentski dom. I nekako je, u toj silnoj ludosti da bi se mogao napisati roman o nevoljkom povratku kući, pojavila pomrčina kao savršeni motiv limba, kad ne znaš gdje si ni šta si, kad ne znaš je li noć ili dan. Napisao sam prvih par stranica i, kako to većinom ide s pisanjem romana, staneš i pustiš ga da stoji u virtualnoj ladici jer shvaćaš da si zagrizao više nego što si mislio da možeš progutati. Nastavio sam ga pisati krajem 2015. godine. U tom periodu nastale su kratke priče (koje su potom završile u romanu). Većinu romana sam napisao od prosinca do travnja 2016. Umjesto da zapisujem bilješke s predavanja, ja sam razvijao priču i likove. Nakon što sam ga završio, znao sam mu se povremeno vraćati. Uređivao. Sređivao. Više brisao nego dodavao. Odstajao je svoje. I mislim da je zbog toga što je toliko odstajao dobio tu neku posebnu težinu i objektivnost jer s njim sam se razvijao i ja kao osoba.
Nokturni u d-molu su i roman ceste. Kako to da si se odlučio za takvu strukturu, putovanje i postaje koje su vezane uz nadrealne likove i njihova zanimanja? Spomenimo samo šerifa koji čuva zahode, krvavu mladenku, svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja?
Struktura gotovo pa prati autobusne stanice od Zagreba do Labina. Prvo, zapneš na zagrebačkom kolodvoru, koji je stvarno svemir za sebe i u koji se slijevaju svi ostali svemiri s dolaznim autobusima. Kad se jednom ukrcaš u autobus za doma, sasvim sigurno će stati negdje u Gorskom kotaru. Ima slučajeva kada stvarno stane usred ničega, makar se u većini slučajeva zaustavi u Delnicama na nekih pet minuta (a prije toga u Karlovcu, a ponekad i na benzinskoj u Ravnoj Gori). Sljedeća destinacija je Rijeka, gdje je stanka najduža (ovisno o tome koliko kasni), pa tek onda slijedi posljednji dio puta koji se proteže kroz Route 66 (koja je stvarna cesta) do Labina.
Dijalozi u romanu prirodni su, svježi, dinamični. Kako je tvoje scenarističko iskustvo utjecalo na pisanje proze? Koliko se ti kreativni procesi razlikuju?
Pisanje scenarija je u tome izuzetno pomoglo jer dijalozi su stvarno temelj (ili pak krucijalni aspekt) nekih filmova. Kad čuješ kako neki dijalozi koje si napisao zvuče u stvarnosti, shvatiš da nemaš pojma što točno radiš, da ste ti i glumci u tom momentu primorani promijeniti strukturu rečenica. To me je dovelo do sljedeće prakse, gdje sam, dok sam pisao, čitao te dijaloge naglas u nadi da ću ih na taj način učiniti stvarnijima, prirodnijima. Ta praksa se potom prebacila na književno stvaralaštvo, čemu je dodatno pomoglo da cijeli tekst čitam naglas kako bih ga učinio prirodnijim (i lakšim za čitanje tijekom javnih nastupa i promocija).
Glazba je još jedan bitan dio romana. Putujući s glavnim junakom, neprestano slušamo različite albume. Zašto ti je to bilo bitno? Nerijetko sam, družeći se s tvojim tekstom, i sama puštala kao pozadinu upravo glazbu koju si spominjao.
Glazba igra krucijalnu ulogu u romanu, što se vidi i po njegovom naslovu. Upravo je glazba koja se spominje tijekom putovanja ona koja asocira na noć, koja kroz svoje note i riječi stvara tu neku ponoćnu simfoniju koja postaje kulisa na kojima se odigravaju svi naši unutarnji sukobi. Zato sam često inzistirao na spominjanju izvođača, albuma i pjesama kako bih dodatno približio taj osjećaj protagonistovog unutarnjeg road tripa.
Tvoj junak bori se i s vlastitim identitetom pisca, koji neprestano propituje. Romantiziramo li nekad tu poziciju? Što je tebi književnost?
Mislim da se stvorila ta romantizirana slika pisca kao nekakvog mučenika koji se nalazi u stalnom sukobu s nečim (od bogova, preko društva, pa sve do tehnologije). Takva slika se nerijetko preslika i na same autore, koji odluče igrati tu ulogu koja im je dana. Za mene je književnost ekspresija, način da se iz sebe izbaci ono potisnuto. Na taj način, izbacujući to iz sebe, stvaraš djelo koje može pomoći (barem nakratko) nekome drugome tko se bori sa sličnim problemima. Jedan od prijatelja mi je rekao genijalnu stvar vezano uz njegovu zbirku priča (koja, nažalost, nikad nije objavljena): mene briga za pare i za nagrade, ja samo želim da netko pokupi tu knjigu s police i da se osjeća manje usamljeno. Ja znam da svojim stvaralaštvom neću promijeniti svijet, ali se nadam da će Nokturni barem nekome biti ugodan suputnik kroz pomrčinu.
Cijeli roman je nevjerojatno zabavan, čemu možda ponajviše doprinose živopisni likovi koje smo već spomenuli. Upravo su oni možda i najsnažniji odmak od realnoga. Kako si ih gradio? Koliko si ih temeljio na nekim ljudima iz stvarnoga života?
Likovi su groteskna kombinacija svega i svačega, zastrašujućega i zabavnoga, emocija i brutalnosti. Gradio sam ih postepeno, kroz bilješke, davao im omiljene filmove, knjige i glazbenike kako bih ih pretvorio u što realnije likove. Upravo se kroz popularnu kulturu najlakše povezati s nekim. Došao sam u bezbroj situacija kada je led probila činjenica da oboje (ili više nas) volimo ili mrzimo (bezrazložan hejt prema nekom subjektu pop-kulture je isto savršeno vezivo za ljude) neku pjesmu, film, knjigu, hranu ili što već ne. Na taj način se i protagonist često povezuje s likovima na koje nailazi i tek onda, kroz razgovor s njima, polako prodire ispod popkulturnog sloja kojim su oni ogrnuti.
Kvazisrce. Sastavni dio svakoga od nas, iako smo neprestano u borbi s njim. Što radi Kvazisrce u tvom romanu, koju si mu ulogu namijenio?
Kvazisrce označava identitet koji je nastao na nekom drugom mjestu, identitet koji za sebe smatra da nije kontaminiram prošlošću, identitet koji sada ima blank check da postane bilo što (pa čak i da izvrši reviziju svoje prošlosti ako mu se prohtije). U Nokturnima Kvazisrce postaje identitet koji metastazira u entitet. Ono postaje poseban lik koji se boji povratka u Labin jer zna da će on, u trenutku kad prođu granicu Labina, nestati. To je razlog zašto on postaje dodatna barikada na putu kući, jer ne želi da se protagonist vrati. Protagonistov konačan povratak ujedno je i smrtna presuda za Kvazisrce.
Za kraj, možda da spomenemo i to da nam spremaš još jedan roman. O čemu se radi?
Spremam dva romana. Jedan sam počeo pripremati dok sam imao jednogodišnju pauzu između diplomskog i doktorskog studija. Pripremale su se bilješke, razvijali likovi, stvarala atmosfera i polako pisalo. Sve je vodilo do ovog trenutka kad je konačno došao red da ga se izbrusi. Dok se u Nokturnima protagonist odbija vratiti u Labin, u ovom romanu imamo junaka koji dolazi u Labin i odbija napustiti grad. Dodatna postmodernistička sličnost s Nokturnima jest ta da protagonista/pisca proganja sablast zaboravljenog rukopisa koja mu prijeti prelijevanjem fikcije u stvarnost. Volim reći da je ovaj roman "dvojajčani brat blizanac" jer se poigrava s odnosom djela i pisca, fikcije i stvarnosti. Labin je također ključna poveznica kao polumitsko mjesto koje, kao kulisa sukoba autora sa samim sobom, postaje rasadnik bizarnih i apsurdnih situacija.
Drugi roman koji je u pripremi počeo sam pisati početkom 2020. godine. Začet je čak prije Nokturna, kad sam tijekom svog boravka u Pragu prvo napisao scenarij za minimalistički dugometražni film (jedna prostorija, više likova) o fantomskom radiju koji posjećuju šaroliki gosti. To sam napisao u nadi da ću ga nekome uspjeti prodati i da ću ga vidjeti na velikom ekranu. To je bilo nadobudno od mene, scenarij je završio u ladici, ali ideja o fantomskom radiju je odbijala umrijeti. Tako da je 2020. godine konačno došlo do onog "Aha!" momenta kad sam skužio što točno želim s tom idejom i kakav format joj najbolje pristaje. Bilješke sam zapisivao u malim bilježnicama na engleskom, potom ih razvijao u vinjete (također na engleskom) i kad sam došao do ogromnog broja riječi i gotove strukture, sinula mi je još jedna ideja. Zašto da ja roman koji sam začeo na engleskom s naumom da dođem do šire publike ne prevedem na opskurni labinjonski dijalekt? Eto, tako da sam trenutno u paralelnom procesu prevođenja bilješki koje istovremeno razvijam u roman. Što će na kraju od toga biti, strah me i pomisliti…