Noću dolaze lisice
17,12 €
-
Jezik izvornika: nizozemski
-
Prijevod: Romana Perečinec
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: listopad 2015.
-
ISBN: 978-953266670-0
-
Naslov izvornika: ’s Nachts komen de vossen
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 290 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Gradovi i otoci, ljudi i odnosi koji ih spajaju od pamtivijeka – knjigom pripovijedaka Noću dolaze lisice jedan od najznačajnijih suvremenih europskih pisaca Cees Nooteboom dovodi nas do svoje omiljene pozornice: Mediterana.
Jer, baš na tome moru i na tim obalama – od Venecije do Baleara, od Alžira do Francuske – događaju se njegove iznimno lijepe, melankolične priče, koje uz kap oporoga humora i s puno mudrosti govore o ljubavi i o gubitku, o prijateljstvu i umjetnosti.
Život je najčešće nesporazum, ali i čudo! misao je koja kao da stoji u pozadini osam Nooteboomovih priča, povezujući ih u tolikoj mjeri da bismo ovu knjigu lako mogli čitati i kao roman i kao meditaciju o sjećanju, životu i smrti. No čak i ako ih prihvatimo kao fragmente, oni koji će nam se na obalama Nooteboomova Mediterana ukazati prolaznost svjedoče baš koliko i radost življenja, a onoga tko uz njih stane i osluhne, nema sumnje, sjajno će i višestruko nagraditi.
“Jedan od najvažnijih autora našega doba.”
– Alberto Manguel, The Guardian
“Tako savršeno jasno, tako hipnotički napisano.”
– Trouw
“Nooteboom je čudo lirike, dubine i mudrosti.”
– El Mundo
“Fascinantno istraživanje ljudske duše i melankolije koja u njoj divlja.”
– žiri književne nagrade Gouden Uil
“Uživajte u svakoj rečenici, svakoj riječi; one istovremeno donose utjehu i oduzimaju dah.”
– El País
“Osam izvrsnih priča o vezi između nekoć, sada i nikada više.”
– Algemeen Dagblad
'Zemlje istočne Europe spremno su prihvatile privilegije Unije, ali ne žele podijeliti odgovornost'
Tamara Borić, Nacional, 4.1.2016.
U intervjuu za Nacional 83-godišnji Cees Nooteboom priča o svom odrastanju, Europi i koliko se promijenila, suvremenim europskim izazovima, a u razgovoru se dotaknuo i tema kao što su nizozemski kolonijalizam, religija i politika.
Nacional: U knjizi “Noću dolaze lisice” pišete kratke priče o vezama, ljubavi, prirodi na Mediteranu, ali i o smrti. Što vas je inspiriralo?
Sva je književnost, čak kad bi to pisac i negirao, na određeni način autobiografska. Netko je živio dugo vremena, netko je vidio druge živote... Književni dar je, ako ga pisac ima, u tome da transformira svoja iskustva tako da ona postanu stvarnost za ljude i dobiju formu vrijednosti koja nadilazi njegov privatni život i postane priča s kojom se čitatelj može poistovjetiti.
Nacional: U mladosti ste proputovali Europu. Kakva je Europa bila tada a kakva je danas? Koliko se promijenila?
Promijenila se strašno puno, i to nekoliko puta. Preživjela je rat, kojeg sam ja iskusio kao dijete, onda su slijedile godine izgradnje i pomirenja. Ali bila je tu i Jalta, podjela Europe i opozicija različitih ideologija. Osim toga bila je tu i dekolonizacija, ali i razdoblje novog bogatstva. Trebao bih napisati knjigu da bih opisao ovu sporu tranziciju iz postratnog siromaštva do bogatih zemalja zapadne Europe.
Nacional: Jedan od najvećih europskih izazova je, posebno za Europsku uniju, u tome kako će održati schengenski režim granica i riješiti izbjegličku krizu. Što mislite o tom europskom problemu?
Schengen je u svemu tome bio dragulj u kruni. Dokazao je da granice nisu potrebne i nitko tko je putovao prije Schengena nikad neće zaboraviti glupost kao što je neprestano mijenjanje valute, ponekad čak i nakon svega 100 kilometara vožnje... Sada se, naravno, sve ponovno promijenilo. Ja sam uvijek bio navijač toga da istočne zemlje pripadaju Europi i sad mi se čini da su one spremno prihvatile privilegije koje donosi Europska unija, ali ne žele dijeliti probleme, kao što se može vidjeti po žicama duž nekih granica te čuti iz izjava nove poljske vlade.
Nacional: Može li Europa još uvijek nešto ponuditi, iako su vrijednosti kompromitirane tijekom eskalacije izbjegličke krize?
Pitam se može li išta više ponuditi. Ovo je posve nova situacija. Mislim da njemačka kancelarka Angela Merkel radi pravu stvar, ali nacionalizam bi mogao uništiti mnogo toga što je postignuto. Ali moram vas podsjetiti da nisam političar. A isto tako nisam ni prorok. Običan sam građanin kao i vi.
Nacional: Je li Nizozemska dovoljno pridonijela tome da se ti problemi riješe? Kakva je atmosfera u vašoj zemlji zbog izbjegličke krize i nedavnih terorističkih napada na Pariz i terorističkih prijetnji širom Europe?
Nizozemska je prihvatila svoj dio odgovornosti slijedeći poteze Njemačke. Ali naravno da postoji i opozicija. Problemi su ogromni, a i mi imamo svoj populizam i nacionalizam. Kad bi previše zemalja odbilo podijeliti teret izbjegličke krize, osjećaji bi se mogli promijeniti i neki bi ljudi mogli početi zagovarati manju Europu. To sigurno ne bi pomoglo istoku, a bogme ni zapadu.
Nacional: Kako je živjeti u Nizozemskoj? Što najviše volite, a što biste voljeli promijeniti?
Tijekom godine živim u Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Volim našu slobodu izražavanja, našu vrlo otvorenu i ponekad žestoku debatu te našu povijest kao prve europske republike u 17. stoljeću. Bila je dovoljno jaka da se poslije promijeni u parlamentarnu i demokratsku monarhiju.
Nacional: Rođeni ste u Haagu, gradu koji odmah na sam spomen građane bivše Jugoslavije podsjeti na Međunarodni sud za ratne zločine. Što mislite o radu tog suda?
Taj sud nije nizozemski, samo je tamo smješten, u zemlji Huga de Groota i Spinoze. Njegovi su članovi međunarodni, a mislim da rade dobar posao.
Nacional: Otac vam je ubijen u Drugom svjetskom ratu, a vi ste se selili iz škole u školu. Kakvo vam je to bilo iskustvo? Što ste naučili iz tog razdoblja?
To su dvije različite stvari. Odrastanje bez oca od čovjeka stvori drugačiji tip osobe, a to da su se moji roditelji prije rata tijekom velike krize selili 80 puta možda je mene pretvorilo u nomada kakav mi se čini da sam danas. Sad kad sam prešao osamdesetu pomirio sam se s tim, iako žalim što nisam mogao razgovarati s ocem.
Nacional: Pohađali ste vjersku školu, koliko vam je religija važna?
Postoji razlika između službene religije i ideje vjere. Sama riječ znači vezu s nečim, a u mom slučaju ta veza je donekle transcendentalna: glazba, poezija, slikanje. Upravo sam završio knjigu o nizozemskom slikaru Hieronymusu Boschu, a prije toga i o španjolskom slikaru Franciscu de Zurbaránu. Nijedan od tih umjetnika ne može se promatrati bez toga da ih se poveže s vjerom i religijom. Ne moram dijeliti njihova uvjerenja da bih se divio njihovu radu. Isto vrijedi i za Bachovu glazbu i japansku Noh dramu.
Nacional: U mladosti ste radili kao mornar i to u Surinamu, bivšoj nizozemskoj koloniji. Kako se danas gleda na nizozemsku kolonizaciju? U sklopu Kraljevine Nizozemske danas je još uvijek nekoliko otoka, od kojih su veći Aruba, Curaçao, Sveti Kristorof i Nevis i Sveti Martin. Kakva je njihova veza s “maticom” zemljom?
Surinam je iznimno zanimljiva zemlja. Zamijenili smo je s Englezima za New York, što očito nije baš bio pametan poslovni potez. Kolonijalizam i ropstvo pripadaju mračnoj prošlosti koja se treba promatrati očima sadašnjosti. Nakon ukidanja ropstva u 19. stoljeću stanovnici Jave i Indije dovedeni su kao radna snaga, pa je sada zemlja fascinantna mješavina Amerindijanaca, odnosno autohtonog stanovništva, crnaca, hindusa, Javanaca, Kineza i nešto bijelaca... Bio sam u Surinamu u trenutku kad je proglasio nezavisnost. Mala grupa vojnika ubila je neke pripadnike društvene elite i taj događaj smo nazvali “prosinačka ubojstva”, pa to nije bio dobar početak nezavisnosti. Predsjednik Surinama optužen je na nizozemskom sudu za trgovinu drogom i ne može putovati u Nizozemsku jer bi odmah bio uhićen. Bez obzira na to, ponovno je izabran i mora odgovoriti na pitanja o tim davnim ubojstvima. Jedina stvar koju mogu reći o nizozemskom kolonijalizmu je ta da su pokret nezavisnosti vodili ljudi koji su studirali na nizozemskim sveučilištima i na kraju su pobijedili. Što se tiče Antila, ti mali karipski otoci danas su nizozemska područja, ali nisu više kolonije. Neki se oslanjaju na američki turizam, što je još jedan oblik ovisnosti. Vrlo je sporno mogu li nizozemski Antili preživjeti sami. Možda bi vas vaša redakcija mogla poslati u Surinam. Priroda je veličanstvena, a džungla je fascinantna.
Kozmopolitski roman o životu i smrti
Stjepan Bajić, Ziher.hr, 3.2.2016.
Cees Nooteboom nizozemski je pjesnik, pisac, esejist, putopisac, nomad, hodočasnik, erudit i mudrac. On će za sebe reći da je samo građanin, s čime se ja ne mogu složiti, jer ga njegov život i djelo demantiraju. Genijalan je i poseban on građanin.
Kao prvo, Nizozemac je. Življenje u odrasloj i uređenoj državi poput ove apriorno jamči njezinim građanima puninu prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a napose piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac, uz ona svakodnevna, i s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Nooteboomov slučaj tu ne staje. Poznavanjem latinskog i grčkog jezika, te filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, kao tulipan mu se rastvorila jedna velika Europa, odnosno ideja Europe, a i ideja građanina svijeta.
Oživotvorenje tih ideja ne bi bilo jednostavno i da je više Nootebooma, odnosno i da nema hladnih europskih noći kada se tulipan čvrsto zatvara. Unatoč mom pesimizmu, alternativa ipak postoji u vidu kozmpolitizma, tako značajne, a tako malo življene riječi, a tako svojstvene Nooteboomu i njemu sličnima. Da parafraziram tragično preminulog slovenskog pjesnika i intelektualca Aleša Debeljaka, suvremeni će kozmopolit između „i doma i svijeta“, „doma ili svijeta“ spoznati da danas vrijedi „dom jest svijet“. Po Alešu Debeljaku: „Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja „Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma.
Noću dolaze lisice kratka je knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten diljem obale Sredozemnog mora. Krasi ga vrsno i raznovrsno pripovijedanje različitih pripovjedača. Svaki iz svoje iščašene perspektive, u prvom ili trećem licu, uvijek s puno sebe, ali i s puno Ceesa, s osloncem na karakterizaciji likova, prikazu atmosfera, zgusnuću izraza i visokoj liričnosti, nauštrb neke šire i pretencioznije radnje, pričaju tako o davnoj ljubavi, olujnom ljetnom danu, luckastom prijatelju, mrtvima i starosti, posljednjem poslijepodnevu, nedokučivoj djevojci, zagrobnom životu, o samoći i dosezanju najudaljenijih granica. Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, „normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem. Iako bi se i s Mjeseca moglo vidjeti da su to Nooteboomova, hiperinteligentna djeca, na što će neki možda reći da ne odražavaju stvarnost, ja se neću buniti da još netko tako počne pisati, po mogućnosti da je iz Hrvatske. Šalu na stranu. Da ga smrt nije spriječila u daljnjem pisanju, pa tako i možebitne fikcije, jedino bi se veliki Josif Brodski mogao potući s Nooteboomom.
Naslućujem kao da Nooteboom, usprkos ispečenom zanatu i ogromnom iskustvu pisanja (83 su mu godine), iz knjige u knjigu, bilo da je publicistička ili fikcionalna, ne upada u rutinu, zadržao je svježinu, ne piše klišejizirano, već pišući nameće nove, sve više kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajni napor koji neće biti uzaludan, odgovarajući na istančana pitanja koja je sam sebi postavio, ne skrivajući se iza svojih likova, za razliku od većine suvremenih autora koji kada uhvate šprancu samo štancaju knjige prema obrascu prve uspješnice.
„Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica. Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.“
Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi. Zato bih predložio, ako do sada niste naišli na Nootebooma, da najprije krenete čitati knjigu eseja Kako biti Europljanin? i osjetite kako diše njegov analitički um, a onda i Pisma Posejdonu, knjigu jednostavnih pisama odavno utopljenom bogu i u toj knjizi na tren ponovo oživljenom. Također, ovim putem predložio bih glavnom uredniku Frakture, gospodinu Serdareviću da pripremi strategiju za izdavanje njegovih sabranih djela. Nasušno su (mi) potrebna.
Trećeg ožujka gospodina Nootebooma moći će se poslušati u Zagrebu na još neimenovanoj lokaciji. Vidimo se!
Najosamljeniji pisac u Europi
Sandra Sabovljev, Novi list, 20.2.2016.
Kao što postoje veliki pisci pojedinih jezika, veliki nacionalni pisci, tako postoji i on, jedan i jedinstveni, europski pisac, koji svojim djelom i stavom potvrđuje postojanje europskog identiteta i cjelovitosti jednoga zajedničkog iskustva, smatra Miljenko Jergović.
Cees Nooteboom danas je najveći živi europski pisac. Naglasak je na riječi – europski. Naime, kao što postoje veliki pisci pojedinih jezika, veliki nacionalni pisci, tako postoji i on, jedan i jedinstveni, europski pisac, koji svojim djelom i stavom potvrđuje postojanje europskog identiteta i cjelovitosti jednoga zajedničkog iskustva, sačinjenog od niza jezično različitih i kulturološki polivalentnih iskustava.
Cees Nooteboom je u tom, europskom smislu danas, možda, i najosamljeniji pisac u Europi. Mi smo, u Hrvatskoj, imali sreće s njegovim prijevodima: oni su i brojni, i vrlo kvalitetni. Znamo ga kao romanopisca, autora kratkih priča, esejistu, ali i autora jedne neobične, silno poticajne knjige, putopisno-memoarske, o Nooteboomovom cjeloživotnom španjolskom iskustvu. Meni je naprosto nevjerojatno da on dolazi u Zagreb, priznaje Miljenko Jergović komentirajući dolazak nizozemskog prozaika, esejista, pjesnika i putopisca u Zagreb 3. ožujka kada će u Muzeju za umjetnost i obrt u društvu urednika Romana Simića Bodrožića razgovarati o svojim knjigama (»Skitnje do Santiaga«, »Pisma Posejdonu«, »Noću dolaze lisice«, »Kako biti Europljanin«...), važnim naslovima suvremene literature koje zahvaljujući zaprešićkoj izdavačkoj kući Fraktura možemo čitati na hrvatskom.
Objavljene 1992. godine, a u nas prevedene lani, »Skitnje do Santiaga«, podnaslovljene kao Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj, na koje se referira i Jergović jedno je od najznačajnijih Nooteboomovih djela. On putuje prema Santiagu de Composteli, drevnom hodočasničkom stazom koja je promijenila svjetsku povijest, prateći tragove velikih figura španjolske prošlosti (Cida i Cervantesa, Velázqueza i Zurbarána, Ivane Lude i cijele galerije ukletih Habsburgovaca) te posjećujući mjesta u kojima se kovala sudbina te veličanstvene zemlje.
Život u maštariji
Alhambra i muzej Prado, katedrala Svetoga Jakova u Santiagu, ali i stotine čarobnih tajnih mjesta koja se ne spominju u turističkim brošurama čine »Skitnje do Santiaga« sveobuhvatnim portretom Španjolske – jedinstvenim vodičem kroz njezine pejzaže i gradove, povijest i kulturu, umjetnost i arhitekturu. Nooteboom putuje i zapisuje, a u njegovim bilješkama modernoga hodočasnika otkrivamo dubinu i inteligenciju povjesničara, hrabrost pustolova i strast pjesnika – putnika koji prošlost i sadašnjost našega svijeta majstorski čita skićući se između Andaluzije i Baskije, Katalonije i Kastilje.
Posvetivši »Skitnjama« jednu svoju Subotnju matineju, Jergović se jednako divi Nooteboomu i aragonskom kralju Jaimeu I. o kojemu Nizozemac piše. Naime, taj je aragonski kralj svoje istinsko europejstvo pokazao davne 1250 godina izdavši povelju muslimanima koji pod kršćanskom upravom određujući da će »svi muslimani ubuduće živjeti pod svojom sunnom (zakonom), (...) poučavati djecu u duhu Kurana bez ikakvih prepreka, (...) kretati se slobodno po cijelom kraljevstvu, što im nitko ne smije priječiti«
– Španjolsku je i našao za svoju odabranu domovinu, po njoj putovao punih četrdeset godina, istražujući i najudaljenije gradiće, i najmanje crkvice u njima, nalazeći, kako kaže, naročiti užitak kad u malenim španjolskim varošicama zađe u one male i prenatrpane knjižare, u kojima biva knjiga kojih nema nigdje drugdje, možda i zato što je duboko u toj zemlji, u njezinoj podsvijesti i u arhitekturi kao slici društvene podsvijesti i povijesti, sadržano iskustvo koje je stvorilo povelju kralja Jaimea I, i omogućilo sve te male državice, ili države-gradove, u kojima je iz odnosa vjerske većine i manjine nastajao savršeni kulturni i politički sklad. U tom vremenu bez zlopamćenja i predrasuda živi Cees Nooteboom u svojoj velikoj maštariji, piše Jergović.
Sačinjeno od digresija
Fraktura je 2005. godine, u doba dok smo još debelo bili u čekaonici EU, objavila i knjigu Nooteboomovih eseja »Kako biti Europljanin?« – nezaobilazno djelo u promišljanju europskih integracija i položaja malih kultura i jezika unutar ujedinjene Europe. Nooteboom u toj knjizi s velikim žarom, ali i staloženošću pokušava odgovoriti na pitanja – postoji li jedna Europa ili mnogo Europa, kako se to postaje odnosno biva Europljaninom, koje su sve kulturne poveznice koje naš kontinent čine jedinstvenim... Nooteboomov dolazak bit će bez sumnje i odlična prilika da se s ovim velikim zagovornikom europskog jedinstva, porazgovara o krizi Unije i njenoj sve ugroženijoj budućnosti. Bit će svakako riječi i o drugim aktualnim društvenim problemima te o brojnim njegovim djelima kojima je pišući i putujući šezdesetak godina pokrio sve književne žanrove.
U tom je smislu zanimljiva zbirka pripovijedaka »Noću dolaze lisice«, koju je Fraktura objavila prije nekoliko mjeseci, i koja Ceesa Nootebooma dovodi do njegove omiljene pozornice – Mediterana.
– Jer, baš na tome moru i na tim obalama – od Venecije do Baleara, od Alžira do Francuske – događaju se njegove iznimno lijepe, melankolične priče, koje uz kap oporoga humora i s puno mudrosti govore o ljubavi i o gubitku, o prijateljstvu i umjetnosti. Život je najčešće nesporazum, ali i čudo, misao je koja kao da stoji u pozadini osam Nooteboomovih priča, povezujući ih u tolikoj mjeri da bismo ovu knjigu lako mogli čitati i kao roman i kao meditaciju o sjećanju, životu i smrti, stoji na koricama »Noću dolaze lisice«, još jedne knjige nastale kao plod autorovih unutarnjih i vanjskih putovanja.
– Otkako je s nepunih sedamnaest godina napustio kuću i autostopom, bez novčića u džepu, prokrstario Belgiju i Luksemburg, Cees Nooteboom ne prestaje putovati. To putovanje opisao je u svome prvom romanu, nazvavši ga svojom »pravom školom života, pisanja i bivanja Europljaninom«. I sve otada ovaj vječiti kandidat za Nobelovu nagradu putuje i školuje se, skićući između kontinenata i književnih formi, seleći stečeno znanje, mudrost te ljubav prema povijesti i kulturi Sredozemlja gdje god osvanuo, nadovezuje se na Nooteboomovu strast za putovanjima njegov hrvatski urednik Roman Simić Bodrožić naglašavajući da je riječ o autoru kojega časopisu Newsweek smatra jednim od najznačajnijih putopisaca ovoga stoljeća.
– Njegova je književnost, kako sam kaže, »sačinjena od digresija«, a takvo je i jedno od njegovih kapitalnih djela »Skitnje do Santiaga«, u kojemu nas vodi po Španjolskoj, njezinim zakucima i odvojcima njezine prebogate povijesti, onako kako drugi putnici niti bi znali niti mogli. No Nooteboomov cilj, u ovoj ili bilo kojoj drugoj knjizi, nije dovesti nas negdje, nego putovati s nama, na obostrano zadovoljstvo, zaključuje Simić Bodrožić.
Noću dolaze lisice – oda smrti koja se, posredstvom fotografija, pretvara u život
Petra Miočić, Pročitajto.com, 3.3.2016.
U svom poznatom eseju Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije iz 1936. godine njemački teoretičar kulture Walter Benjamin raspravlja o svim nedostacima što ih, za umjetničko djelo i njegovu autentičnost, donosi razdoblje tehničke reprodukcije, u čijoj nadgrađenoj verziji moderno društvo i danas egzistira. Iako se izradama kopija, pomoću različitih tehnika, pribjegavalo još od razdoblja antičke Grčke, moderni su načini reproduciranje pospješili i replike učinili dostupnijima širokim masama. No replici će, smatra Benjamin, uvijek nedostajati ponešto od autentičnosti originala, od nazočnosti u prostoru i vremenu i jedinstvenosti postojanja na mjestu na kojem se nalazi. Kako bi to zorno prikazao, za primjer uzima fotografiju i uvodi pojam aure, jedinstvenog prikaza daljine, ma koliko ona bila blizu.
Slično se, iako vjerojatno ne s Benjaminovom aurom na umu, prema fotografiji odnosi i nizozemski pisac, pjesnik, putopisac, esejist i, možda i ponajprije, erudit Cees Nooteboom u svojoj nedavno objavljenoj zbirci priča Noću dolaze lisice. Osam kratkih priča što ih ne povezuju likovi, ali one svejedno čine smislenu cjelinu i vrlo je lako čitajući se zadubiti i pomisliti kako u rukama držite roman, 155 stranica nepovezanih likovima, nepovezanih radnjom, ali povezanih prostorima i motivima. Baš kao i Benjamin, i Nooteboom svoje nadahnuće crpi iz fotografija i, poput njemačkog filozofa, ni on nije siguran ispunjava li ga to iskustvo podilaženja fotografiji melankoličnim veseljem ili radosnim užasom. Prisjećajući se, on se od likova i mjesta na fotografijama udaljava ne bi li im se u slijedećem trenutku ponovno vratio, preispitujući stara značenja i upisujući nova, zaboravljajući tajne skrivene iza lica samo kako bi mogao stvoriti nove, trga komadiće ne bi li sastavio novu slagalicu, šeta na razmeđi kopije i originala, potonji gura u stanje reproduciranog samo kako bi ga potom uzdigao i učinio još osobitijim, još autentičnijim.
Na ovom je svijetu malo što nova, sve se svodi na kopije, zaključuje Nooteboom posredstvom jedne od svojih junakinja, one bitne, možda i najbitnije, one kojoj je posvetio čak dvije od osam priča. U jednoj on priča njoj, govori joj sve što nije stigao, a u drugoj se ona obraća njemu. Ili se on obraća samom sebi, puštajući duhovima prošlih vremena da ga preuzmu i govoreći si ono što je, nekad davno, htio čuti od nje. Njenom glasu vraća već izblijedjelu boju, posredstvom fotografije, vrhunske obmane i ljudskog uma, majstorskog obmanjivača, od kopije stvara nešto autentičnije i od samog izvornika.
Tako je s cijelom, opsegom nevelikom, ali snažnom i upečatljivom Nooteboomovom zbirkom. Priče o ljudima i mjestima, priče što ih povezuju mjesta i elementi, priče o životu, ljubavi i smrti nisu ništa novo. No lakim i jednostavnim, a pomno biranim riječima i svježim, godinama oplemenjenim, ali ne i načetim mislima Ceesa Nootebooma te su priče osnažene i čine pravu literarnu poslasticu, ključ za literarno putovanje najvišom klasom. Prije svega, to je putovanje Mediteranom, ali ne njegovim fizičkim prostorom, njegovim prekrasnim krajolicima. Govoreći o Srednjoj Europi, često govorimo o stanju uma, a ne o geografskoj cjelini. Za Nootebooma Mediteran je zamijenio Srednju Europu i postao prostor slobode, prostor za prisjećanja, sve što se dogodilo na Mediteranu, od Alžira, preko Italije do Španjolske, odvijalo se jednom u prošlosti i sada se ponovno zbiva u prostoru pripovjedačeve memorije, u pukotinama njegovih čežnji. Za njega, Mediteran je mjesto ostvarenja težnji, ali i prostor velikih životnih gubitaka.
A s tim se gubicima nosi koristeći razne elemente kako bi pobudio uspomene i potom ih srušio, gradeći nove priče, s životu različitim ili životu jednakim, ali njegovim svršecima. Možda nam je to svima potrebno, možda se čitanje Nooteboomovih priča zato doima tako bliskim i poznatim, gotovo već proživljenim iskustvom. Možda je to iskustvo stvaranja vlastitih svršetaka, iznalaženja načina za oproštaj jedna od temeljnih ljudskih potreba. Nooteboom je način pronašao u prisjećanju, čuvanju od zaborava. U njegovim se pričama život pretače u smrt, a smrt ponovno u život i povezuju ih, ako išta, sjećanja. Ona oživljuju mrtve, a njihov izostanak umrtvljuje svaku životnost.
Koliko je ovaj roman prije svega oda očuvanju od zaborava, oživljavanju mrtvih i kontinuiranom stvaranju uspomena, očituje se već u naslovu. Ili u priči iza naslova. Jer Noću dolaze lisice govorila je pripovjedačeva baka, on je to upamtio i ispričao Njoj, a Ona, najvažnija Ona čijim su imenom naslovljene čak dvije priče, na to ga je jednom prilikom podsjetila i time, ne znajući, dala naslov zbirci. Stavivši je u naslov, on je od zaborava otrgnuo i Nju i baku i bakinu misao. Kao da bi ih inače mogao zaboraviti.
Putovanja – ključni izvor spoznaje
Sandra Sabovljev, Novi list, 6.3.2016.
Nizozemski pisac, jedan od najznačajnijih suvremenih književnika i stalnih kandidata za Nobelovu nagradu Cees Nooteboom (1933) gostovao je prekjučer u Zagrebu gdje je u prepunom predvorju Muzeja za umjetnost i obrt u razgovoru s hrvatskim urednikom Romanom Simićem Bodrožićem na Frakturinoj tribini »Razotkrivanje« govorio o smislu pisanja i putovanja te o njihovoj neraskidivoj vezi. Solidan dio Nooteboomovog golemog, raznorodnog ali koherentnog opusa nastao tijekom šezdeset godina pisanja i putovanja (pjesme, putopisi, romani, kratke priče...), na hrvatskom možemo čitati zahvaljujući izdanjima Frakture i Pelaga. Fraktura je dosad objavila Nooteboomova djela »Noću dolaze lisice«, »Skitnje do Santiaga«, »Pisma Posejdonu«, »Izgubljeni raj«, »Rituali« i »Kako biti Europljanin?«, dok je Pelago izdao »U planinama Nizozemske« i »Priča koja slijedi«.
– Na prvo sam putovanje krenuo kad mi je bilo 17 godina i moje putovanje od tada zapravo nije prestalo, kazao je Nooteboom prisjetivši se kako je na put krenuo biciklom do belgijske granice, a potom nakon dva sata vožnje, »Nizozemska je mala zemlja«, nastavio putovanje autostopom.
Mađari bez empatije
– Prelazak granice bio je prekretnica u mom životu, ideja granice kao imaginarne crte razdvajanja oduvijek me je fascinirala, priznao je Nooteboom aludirajući na aktualnost pitanja granica.
Njemu je prelazak granice, istaknuo je, otvorio svijet novih mogućnosti, a putovanja su postala ključnim izvorom spoznaja koje su odredile i usmjerile njegovu književnost i život.
Proslavio se već 1955. godine s prvim romanom »Filip i ostali« za koji je nagrađen. No drugi roman nije dolazio jer je shvatio da je počeo pisati isuviše mlad, da mu je nedostajalo iskustva, prtljage, nije još bio »connoisseur de la vie«. Stoga je svijet i sebe krenuo upoznavati putovanjima – počeo je kao mornar na brodu po Južnoj Americi, a jedna od važnih ranih destinacija koja mu je promijenila političke poglede bila je Budimpešta 1956. godine, gdje je svjedočio povijesnoj sovjetskoj intervenciji što mu je vratilo sjećanja na proživljeni Drugi svjetski rat u kojem je izgubio oca.
– Mađari su nakon 1956. masovno bježali iz svoje zemlje i Europa ih je objeručke prihvaćala, pa me čudi kako nemaju nimalo razumijevanja i empatije za današnje izbjeglice pred kojima dižu žice i zidove, primijetio je Nooteboom te ispričao svoje impresije s putovanja po Iranu 70-ih godina prošloga stoljeća.
Fascinantna Španjolska
– Svi smo mi bili protiv šaha Reze Pahlavija jer je bio diktator, čak je i francuski filozof Michel Foucault u Parizu na protestima podržavao dolazak Homeinija. Međutim, vidio sam tada u Iranu da se ne radi o mladim i liberalnim ljudima kako smo mislili. Osjetio sam da se nešto kuha, ali tada nisam poznavao riječ »fundamentalist«, već sam koristio izraz »purist«, rekao je Nooteboom, ironično primijetivši da je i CIA trebala čitati njegove tekstove.
Govorio je Nooteboom i o svojoj trajnoj fascinaciji Španjolskom koja je najbolje vidljiva u maestralnoj knjizi hibridnoga žanra – »Skitnje do Santiaga« – podnaslovljenom »bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj« u kojoj sabire 15 godina putovanja tom zemljom pokazujući »inteligenciju povjesničara, hrabrost pustolova i strasti pjesnika«.
– Četiri godine s redovnicima i šest desetljeća putovanja – to je moje obrazovanje, rekao je Nooteboom pojasnivši da je nakon što mu je otac poginuo, a majka se preudala za revnosnog katolika, poslan franjevcima i augustincima na školovanje. Iako je bio izbačen iz samostana jer nije bio ljubitelj discipline i autoriteta, redovnicima je zahvalan na klasičnom obrazovanju koje je ostavilo traga na mnogim njegovim djelima.
Današnja mađarska politika hrani se strahom i predrasudama
Sandra Sabovljev, Novi list, 14.3.2016.
Svi živimo u Europi, živjeli mi u Nizozemskoj ili u Hrvatskoj. Čak i prije nego li ste politički i službeno postali dio EU-a, vi ste kulturološki bili Europljani – istočni dio uvijek je pripadao Europi. Uvijek smo čitali Ruse ili Šveđane, i dok nije bilo Unije.
S nizozemskim piscem svjetskoga glasa Ceesom Nooteboomom, koji je prošloga tjedna gostovao u Zagrebu i na tribini »Razotkrivanje« nakladnika »Frakture« govorio o smislu pisanja i putovanja te o njihovoj neraskidivoj vezi, razgovarali smo u kavani Hotela Dubrovnik dugo tražeći miran kutak za razgovor. Autora fascinantne knjige »Skitnje do Santiaga – Bilješke modernoga hodočasnika« silno su dekoncentrirali žamor i buka, a ljudi za susjednim stolovima svako malo su mu odvlačili pažnju. Refleks promatrača. Primijetio je, recimo, da se ovdje okupljaju »stari hrvatski intelektualci« i čini se da bi volio znati o čemu su s žarom polemizirali. Pod novinarskom i fotografskom paskom ovaj se vitalni svjetski putnik u svom devetom desetljeću, ne osjeća nimalo ugodno. Draža mu je nevidljivost anonimnog putnika. Putovanje koje je započeo u 17. godini otišavši od kuće u Haagu biciklom, i koje nikad nije završilo, urodilo je desecima knjiga i jedinstvenom životnom pričom o kojoj bi se moglo govoriti danima. No, ne u kavani između dva novinarska termina.
Nooteboomov je itinerer godinama unatoč njegovoj dobi gust – idućeg mjeseca ide u New York gdje mu izlazi »Knjiga o Posejdonu«. Veseli ga što su je Amerikanci preveli, no skeptičan je kada je u pitanju recepcija jer to je, kako veli, europska knjiga. Baš kao što je on europski pisac i zagovornik europskog jedinstva, uvelike ugroženog izbjegličkom krizom kojoj se ne vidi kraja. Migracije nisu ništa novo za Europu, smatra on, ali problemi koji su sada nastali morat će se rješavati generacijama.
Izbjegličko iskustvo
Boravak u Budimpešti 1956. godine, kada ste svjedočili upadu sovjetskih tenkova, zauvijek vam je promijenio političke poglede. Mađari su tada, primijetili ste, masovno bježali u Europu, a danas pred izbjeglicama dižu žičane ograde i zidove. Kako to objašnjavate?
– Današnja mađarska politika hrani se strahom, neznanjem i predrasudama. Uništava sve ono što trenutno pokušava učiniti jedna pristojna politika Angele Merkel. Zgrožen sam mađarskom politikom, ali to naprosto nisu isti ljudi. Ti koji danas dižu žice, 1956. ne bi bježali, oni bi ostali.
Imam mađarskog prijatelja pisca koji je nakon pada »željezne zavjese« bio iznenađen što se na Zapadu može naći mnogo ljudi koji imaju i lijepe riječi za komunizam. Uvijek ima ljudi koji misle različito. Bio sam jako mlad i vidio sam iz prve ruke što je komunistički sistem i to mi je znatno olakšalo život. Kada sam se vratio u Nizozemsku, neki antikomunistički elementi u društvu pisaca htjeli su izbaciti članove komuniste. Žestoko sam se tome usprotivio, rekao sam im da na taj način čine isto što i komunisti.
Upravo zemlje istočne i srednje Europe, postkomunističke članice EU-a, narod koji ima izbjegličko iskustvo, pokazuju najmanje empatije u ovoj humanitarnoj krizi. Zašto je to tako?
– Jutros sam gledao prilog o Slovačkoj, oni ne žele primiti izbjeglice i na sve moguće načine opravdavaju zašto ih ne žele – zbog straha, nepoznavanja njihove kulture... Prigrlili su povlastice, ali ne i obaveze Unije. Nedopustivo.
Kako je s izbjeglicama u Nizozemskoj?
– Nizozemska ima iskustvo s izbjeglicama, imali smo kolonije. Barem smo dva puta bili suočeni s velikim priljevom stanovništva, iz Indonezije i iz Surinama kada je gotovo pola države uselilo u Nizozemsku. Mi izbjeglice primamo, ne kažemo »ne«, ali uvijek postoje ljudi koji negoduju i osjećaju se ugroženima u svojim pravima zbog njihovog dolaska. Izbjeglicama se, logično, teško prilagoditi na nove okolnosti pa o tim problemima i incidentima izvještavaju mediji, no stvari se rješavaju. To je kompleksno i teško pitanje.
Primjerice, na španjolskom otoku gdje provodim nekoliko mjeseci godišnje – Menorci – ima puno muslimanskih zabrađenih žena koje Španjolcima šalju jasnu poruku da su drugačije. Uz to ne govore španjolski. S druge strane moj tamošnji vrtlar Muhamed ima tri kćeri na španjolskim fakultetima. Odličan primjer integracije.
Fundamentalna greška
Zagovornik ste ideje Europske unije. Napisali ste knjigu eseja u nas prevedenu »Kako biti Europljanin?«. Možete li odgovoriti na to naslovno pitanje u današnjem kontekstu?
– Prvi odgovor je da od toga ne treba raditi problem – svi živimo u Europi, živjeli u Nizozemskoj ili u Hrvatskoj. Čak i prije nego li ste politički i službeno poslati dio EU-a, vi ste kulturološki bili Europljani. Ideja mi je i tada bila da je istočni dio uvijek pripadao Europi. Uvijek smo čitali Ruse ili Šveđane, i dok nije bilo Unije.
Ipak, podcijenio sam jednu stvar jer nisam bio dovoljno ekonomski obrazovan. Nisam uočio gdje je fundamentalna greška. Da sam bio ekonomski potkovan, znao bih da jedna bogata zemlja sa snažnom proizvodnjom ne može imati istu monetu kao siromašna zemlja u dugovima. Tu netko ispašta. Bogate zemlje poput Njemačke i Nizozemske zarađuju velike novce na tržištu istočne Europe...
Htjeli smo Uniju po uzoru na SAD. No to nije zaživjelo.
Hoće li Europska unija opstati?
– Političari i ekonomisti naprosto moraju raščistiti s tim da na ovaj način Europska unija ne može opstati. Zemlje različitih povijesti, jezika, država umjetno su ujedinjene. Sada se pokazuje da to možda nije rješenje. Tu su i razne predrasude – pitanje suvereniteta koje se prenosi na Bruxelles... Ja sam ipak samo pisac i običan građanin koji ima svoje mišljenje, no rješenje se mora tražiti i naći na drugim instancama. Situacija ipak nije beznadežna.
Zemlja s puno lica
Putovanje na književne događaje kao što je ovaj u Zagrebu ne smatrate pravim putovanjem. Što je putovanje po Vašoj mjeri?
– Kad idem gdje želim, kada sam sam ili sa suprugom, uglavnom u vlastitoj režiji. Moram biti nevidljiv da bih se dobro osjećao. Jedini način da putujete kvalitetno jest da se koncentrirate na zemlju i ljude, a kada putujete kao pisac, morate se posvetiti drugim stvarima. Recimo, trenutno sam iznimno uočljiv, i to mi ne daje mogućnost da grad upoznajem onako kako treba. Imam i sada otvorene oči, to je već refleks putnika i promatrača. Ipak, puno bih više saznao da neobavezno šetam gradom i promatram ljude kao anoniman putnik, a ne kao pisac s pratnjom.
Kažete da je ljubav prema Španjolskoj Vaša jedina konstanta u životu – u »Skitnjama do Santiaga« ukoričili ste 15 godina putovanja tom zemljom. Što je to fatalno u Vašoj vezi?
– Španjolska je zemlja s puno lica. Ja imam svoju Španjolsku izvan podjela koje se danas događaju. Katalonci se žele separirati baš kao i Baski, inzistiraju na svom jeziku što meni stvara problem jer govorim kastiljanski. Protivnik sam katalonskog otcjepljenja, iako mi je razumljiva ta potreba nastala iz načina na koji ih je vlast tretirala. Vječno je prisutno to osuđivanje jednih i drugih, zbog čega se zemlja rasprada, a to se ne smije dogoditi.
Na Menorci, što zapravo i nije Španjolska, uglavnom sam izoliran i radim, uživam u klimi, pejzažu i atmosferi, imam tamo prijatelje, ali ne participiram baš u lokalnom životu.
Vaša knjiga kratkih priča »Noću dolaze lisice« poetska je posveta Mediteranu. Puno u njoj razmišljate o smrti. Upoznali ste mnoge kulture, naša se, čini se, ne zna nositi sa smrću.
– Moja prva knjiga poezije iz 1956. zove se »Smrt – tražeći dom« i ljudi me zbog nje smatraju mračnim i tmurnim čovjekom. Što zaista nisam. Baš mi je sinoć na tribini prišla žena da joj potpišem jednu svoju pjesmu o smrti koja se redovito antologizira iako je jako tmurna. Njoj se svidjela ta pjesma. Rekao sam da to baš i nije lijepa poruka, ali sam potpisao. Ne mogu se raspravljati s ukusima čitatelja.
Četiri ste godine proveli u katoličkoj školi s redovnicima. Iako niste praktički vjernik, u Vašim se djelima osjeća opčinjenost atmosferom i ambijentom samostana.
– Ima samostana i samostana, recimo to tako, običnih redova, i onih kontemplativnih, redovnika koji su se zavjetovali na ekstremne životne uvjete, na rigidnu disciplinu. Mene je, naravno, privlačila ova druga varijanta. Nisam tada bio dovoljno pametan da shvatim da je to u potpunoj suprotnosti s mojom prirodom. Treba znati svoje granice.
Napustio sam školu, nisam podnosio stegu, no naravno ostala je ta fascinacija životom monaha i samostanskim ozračjem.
Nobel? Ne vjerujem... vrijeme otkucava
Stalno ste među kandidatima za Nobela. Kakva je osjećaj biti potencijalni nobelovac?
– Doris Lessing je, vrativši se iz kupovine s punim rukama plastičnih vrećica, zatečena viješću da je dobitnica Nobela, otprilike rekla – gnjave me tom nagradom već 30 godina. Implicirala je tako da bi bilo ljepše da ju je ranije dobila. A što se mene tiče, prije svega, nema službene liste, tko kaže da sam kandidat? Kladionice? Prije tri godine, sam u Londonu na kladionicama bio između Murakamija i Mo Yana koji je te gdine dobio nagradu.
Ne znam koliko Šveđani uopće čitaju moje knjige. Nisam naročito poznat u anglosaksonskom svijetu. Nizozemci me sigurno neće predlagati. Stoga mi se dobitak ne čini vjerojatnim. Tehnički gledano, nagrade idu jednom godišnje, a sat neumoljivo otkucava...
Reći ću vam nešto što nerado otkrivam – prije dvije godine Šveđani su nekim slučajem objavili sedam mojih knjiga, iste godine u listopadu dobio sam telefonski poziv iz Akademije s pitanjem gdje ću biti sutra...
Sjećam kako se to dogodilo i mom prijatelju, pokojnom nizozemskom piscu Hugu Clausu. Bio sam kod njega u južnoj Francuskoj baš kada su ga zvali Šveđani s istim pitanjem. Francuzi su već imali pripremljen helikopter. Nagradu je dobio Brodski. Srećom, Hugo se nije previše uzbuđivao, a ne uzbuđujem se ni ja. Seeing is believing.
Suptilan kroničar europskih emocija, sjećanja i sudbina
Nenad Rizvanović, Večernji list, 15.3.2016.
Ako Europska unija stvarno već sutra krahira, kao što mnogi najavljuju, ostat će barem tzv. EU književnost.
Samog EU pisca Iako je prepoznati - katalog zaprešićke Frakture načičkan je knjigama ovih autora - koje doduše vole i drugi nakladnici, pogotovo klasike poput W. G. Sebalda, Antonia Tabucchija ili Juliana Barnesa. I naša turobna regija ima u ovoj disciplini svoje predstavnike, poput Dragana Velikića, Miljenka Jergovića ili prerano preminulog Aleša Debeljaka. EU pisac u svom fermentiranom stanju veliki je ljubavnik europske kulture - često fanatični entuzijast barem jedne “tuđe” kulture i rijetko baš ekstremni nacionalist; u političkom smislu je nekakav liberal, komunikativan je i ambiciozan građanin ili građanka koji nije netalentiran i lijen: ako baš nema originalnih umjetničkih ideja, veselo piše eseje, autobiografske tekstove i putopise, ili u zadnje vrijeme kojekakve žanrovske bastarde.
Mediteranoljubac
Nizozemski pisac Cees Nooteboom (1933.) sigurno je slučaj pravog teškaša EU književnosti - svojedobno je čak napisao knjigu “Kako biti Europljanin?”, a njegova bibliografija je opsežna i uredna. Nooteboom je poznat kao adoptirani Mediteranac, što je otprilike i krajnji domet EU kulture: on je skoro čitav život proveo lutajući mediteranskim kulturnim serpentinama, što je, naravno, lijep životni izbor. Predzadnja njegova knjiga prevedena na hrvatski - “Skitnje do Santiaga” - bila je veliko književno ljubavno pismo španjolskoj kulturi. I knjiga priča “Noću dolaze lisice” (izvorno objavljena 2009., a koju je na hrvatski sada sjajno prevela Romana Perečinec) dolazi iz iste niše i vrvi kontinentalnim likovima koji hodočaste na jug u potrazi za nekom, privremenom ili konačnom, egzistencijalnom utjehom. Nooteboom je takav mediteranoljubac da knjiga može početi pričom smještenom u notornu Veneciju - priča se zove “Gondola!” - no barem prva rečenica glasi “Gondole su atavizam”. Tračak nade budi činjenica što glavni lik u osmom retku stoji na Rivi degli Schiavoni, no brzo nam je jasno da Oliver Dragojević kao metafora nema šansi u ovom svijetu - istočna strana Jadrana je daleka i uglavnom nezanimljiva europska periferija, i Nooteboom vozi prema poželjnijim turističkim destinacijama i svoje priče smješta u privlačni je eskapističko-literarne eksterijere - od Alžira do Francuske - do, naravno, ljubljene španjolske. Nooteboomovi likovi nisu baš manekeni turizma - previše ih more zakučaste i tajanstvene sudbine te melankolična i granična iskustva. Nooteboom se vidi kao evidentičar tih isprekrižanih sudbina, isprepletenih europskih biografija, kompleksnih, kompliciranih i premreženih identiteta. Prve su teme ove knjige smrt i nestanak - odnosno zapanjujuća privremenost. Nooteboom, nadalje, bilježi muška i ženska europska sjećanja - najčešće ljubavna i erotska. Njegovi likovi su dekadenti, posebni u tome čak i kad su siromašni - što ih valjda čini sposobnima da čačkaju po svojim pričama i biografijama čak i kad nam se one čine posve običnima. Priče se usložnjava ju kad se - kao u uspjeloj “ Nevrijeme” - izmučeni odnosi ljubavnih parova metonimijski ogledaju jedni u dugima. Interesantno da čak i mrtvi imaju što ispričati o svom EU iskustvu, no veći je problem što se Iikovi međusobno ne razlikuju suviše - pa vam se učini da se oni nekako kaleidoskopski umnožavaju ali ipak ostaju isti.
Staromodna knjiga
Nooteboom voli umjerenost i utišani europski registar i njegove su priče svakako uredne i ugodno podšišane. On nije rob istih rješenja: u ovoj je kratkoj knjizi iskušao mnoge varijante, od proznog fragmenta - gotovo pjesme u prozi - do novela koje bi se mogle iščahuriti u roman, poput sjajne priče o vicekonzulu Heinzu kojoj je jedina zamjerka što taj Heinz malo previše podsjeća na Lowryjevog Geoffreyja Firmina, glavnog junaka romana “Pod vulkanom”. Naslovna priča kao da je napisana za Peru Kvesića.
Nooteboom je sva kako suptilan i tankoćutan pisac, najbolji u ovim pričama kad je disciplinirani minimalist. “Noću dolaze lisice” pomalo je starački pedantna i staromodna knjiga koja još plijeni pažnju jer se u međuvremenu nije rodila neka nova i drukčija generacija EU. Dapače, mladi EU pisci još su starmali i konzervativniji od svojih uzora. A i sama je Europa daleko od svojih ideala - na njenim periferijama novi barbarogenij bjesni i pljuje na Europu kulture i dijaloga. Knjige poput “Noću dolaze lisice” već se danas mogu činiti kao bedeker ispranih emocija i sudbina.
Slične knjige
