U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Njemački život
Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Ines Meštrović
-
Broj stranica: 208
-
Datum izdanja: studeni 2018.
-
ISBN: 978-953358063-0
-
Naslov izvornika: Ein Deutsches Leben: Was ins die Geschichte von Goebbels Sekretärin für die Gegenwart lehrt
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 € / 139,01 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kako samog sebe i sebi slične vidi takozvani običan čovjek u službi nacističkog režima i što iz toga možemo naučiti danas? Brunhilde Pomsel bila je tajnica jednog od najmonstruoznijih zločinaca u ljudskoj povijesti Josepha Goebbelsa, s njim je bila do posljednjega dana. Njezina ispovijed koju je dala u svojoj sto i trećoj godini života nevjerojatna je i ilustrativna. U priči Brunhilde Pomsel – od odrastanja u Berlinu za vrijeme ekonomske krize, dolaska nacista na vlast do ratnih godina, kraja Drugoga svjetskog rata i sudbine u poraću – pratimo razmišljanja običnog građanina koji pred svime zatvara oči, koji samo radi svoj posao. Bez obzira na to što joj prijatelji nestaju, bez obzira na to što se grozi masovnih skupova, ona je cijelo vrijeme bila jedan kotačić opasnoga stroja.
Njemački život jedna je od onih knjiga koja nas se itekako tiče i danas kada iznova gledamo rast populizma u cijelome svijetu, kada iznova svi samo rade i gledaju svoj posao. Brunhilde Pomsel kada pripovijeda o svojem životu, priča priču u koju vjeruje, napetu i zanimljivu i kada otkriva i kada skriva, kada ulazi u proturječja i kazuje naizgled nevažne sitnice. Thore D. Hansen na temelju je njenih intervjua napisao veličanstvenu knjigu, podsjetnik da put do pakla svatko popločuje svojim malim nedjelovanjima.
“Čitajući ovu knjigu, moramo se nadati da mi možemo naučiti povijesne lekcije kako ih ona nije htjela naučiti.” - Claire Mulley, Daily Telegraph
“Koliko je relativna njezina percepcija o tome što piše u povijesnim knjigama i o tome što je vjerovala da je doživjela, itekako je vidljivo i u njezinu opisu poslijeratnog razdoblja.” - Susanne Hermanski, Süddeutsche Zeitung
“Odlična prilika da sami sebe upoznate i da si postavite važna pitanja.” - Anne-Catherine Simon, Die Presse
Sudbonosno pitanje Goebbelsove tajnice za Novu godinu u stoljeću koje potkopava sve želje i nade
Branimir Pofuk, Večernji list, 29. 12. 2018.
Brunhilde Pomsel bila je obična njemačka djevojka, rođena 1911. godine. Obitelj je pripadala dobrostojećoj srednjoj klasi. Živjeli su u jednoj od boljih berlinskih četvrti Südende. Brunhilde je sanjala o tome kako bi voljela postati operna pjevačica ili učiteljica. Ali srednja škola bila je krajnji luksuz koji je otac bio spreman priuštiti svojoj kćeri. Zato je Brunhilde„ zaposlivši se kao tajnica, pohađala večernji tečaj na Višoj trgovačkoj školi i do savršenstva svladala stenografiju.
Sudbonosan je bio njen susret s ratnim veteranom iz Prvog svjetskog rata i ambicioznim piscem Wulfom Bleyom koji će je povremeno zapošljavati da joj diktira svoje tekstove i koji će, kao vjerni član već od 1931. godine, postati nacistički propagandist. “Odmah nakon izbora 1933. Bleya su naglo pozvali da preuzme mjesto dramaturga u kazalištu Deutsches Theater. Ponudio mi je da pođem s njim. To je bio početak mog uspona”, kazala je pred kraj života Brunhilde Pomsel ispred kamera. Od tridesetak sati njenih monologa redatelji Christian Krönes, Olaf S. Müller, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer napravili su dokumentarni film “Njemački život” koji je 2017. prikazan i na ZagrebDoxu, nedugo nakon smrti “junakinje” čiji je vrhunac profesionalnog uspona bilo mjesto tajnice u Goebbelsovu Ministarstvu promidžbe. Brunhilde Pomsel umrla je baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja 2017. u 107. godini života. U crno-bijelom filmu dominira lice izbrazdano borama koje je pod oštrim svjetlom nalik skorenoj masci prepunoj pukotina. To je lice i na omotu knjige “Njemački život” koju je prema snimljenom materijalu priredio Thore D. Hansen, s podnaslovom “Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice”. Zahvaljujući Frakturi, odnedavno imamo i hrvatsko izdanje u prijevodu Ines Meštrović. Knjiga mi je došla u ruke malo prije Božića i imao sam poriv da čitanje odložim, ali nisam se uspio odvojiti od duboko uznemirujućeg teksta, kao skalpelom oštro urezanog uvida u nacističku Njemačku, njezinu svakodnevicu i snažne paralele sa svijetom u kojem danas živimo. Upravo dani Božića i iščekivanja Nove godine, sve te naše dobre želje i nade, koje svakom godinom 21. stoljeća postaju sve neutemeljenije, prava su prigoda za čitanje “Njemačkog života”. I bez tumačenja i kontekstualizacije u opsežnom Hansenovu pogovoru, pogađa nas sličnost općih mjesta iz Hitlerova i današnjeg vremena. Primjerice, uspon Pomseličina “zaštitnika” Wulfa Bleya po stranačkoj liniji najprije u važnom berlinskom teatru, a potom na Državnom radiju, premda “…ni na Državnom radiju nisu znali što bi s njime. Bio je nitko. Nije znao ništa. Jednostavno je pustio da ga val ponese. Bio je mladi vojnik u ratnom zrakoplovstvu, a zatim se provlačio kroz život bez ikakve naobrazbe ili dovršenog studija. Ali, naravno, rano se učlanio u stranku…” Da bi mogla s Bleyom na Državni radio, Pomsel se učlanila u stranku. “Naime, stranka je u to doba bila 'ta' stranka, i svi su se htjeli učlaniti… Ispred zgrade je stajalo najmanje stotinu ljudi. Svi su se htjeli učlaniti… Čovjek bi ušao i morao nešto potpisati. Mjesečna članarina iznosila je dvije marke, to je bilo bolno jer se radilo o jako velikoj svoti. Ali još je bolnije bilo to što sam morala platiti deset maraka pristojbe za učlanjenje... To je tada bilo puno novca. Ali ipak sam potpisala jer sam mislila, ako to s Radijem upali, onda ću brzo zaboraviti na tih deset maraka.”
I zaboravila je čim je počela dobivati za ono vrijeme basnoslovnih više od 200 maraka mjesečno, najprije na Radiju. a potom u Goebbelsovu ministarstvu. Tamo je bila tek jedna od tajnica, ali ju je zapalo da po službenoj dužnosti 18. veljače 1943. prisustvuje Goebbelsovu govoru u berlinskoj Palači sporta, održanom pred radnicima pokupljenima iz obližnjih tvornica i pogona. Sjećanje Brunhilde Pomsel na masovnu histeriju kojoj je tamo svjedočila spada među najdojmljivije stranice knjige: “A zatim su svi u tom mnoštvu pomahnitali kao da su ih napale ose. Počeli su vikati, lupati nogama i mahati rukama, činilo se da će ih polomiti... U životu još nikada nisam doživjela nešto slično. To nije bilo oduševljenje, to je bilo kao da ne znaju što rade.”
Osobna “katarza” i pogled Brunhilde Pomsel na vlastitu i kolektivnu krivnju zasebna su važna dimenzija ove knjige. Spomenut ću samo da ona, više kao objašnjenje nego kao opravdanje, vrlo često spominje glupost. “Uvijek će biti glupih ljudi koji će slijediti krive ljude… Zapravo si ne mogu zamisliti da bi se to moglo ponoviti. Ali jesu li ljudi nešto naučili iz toga, to ne znam… Za stravična zlodjela znali su prije svega oni ljudi koji su imali izravne veze s tim ustanovama i zatvorima… Nisu čak svi ni bili članovi stranke. Među njima je sigurno bilo puno običnih, jednostavnih, pomalo glupih, u svakom slučaju politički glupih ljudi, koji nisu previše razmišljali o tome… Nisam bila sljedbenik nacista, jer bih u tom slučaju znala više. Zapravo sam više ili manje zbog nepromišljenosti završila u toj glupoj stranci u kojoj je bila većina.”
“Kada je Hitler došao na vlast, za sve je već bilo prekasno. A svatko je imao neke osobne probleme koje je morao riješiti, nije se radilo samo o progonu Židova. Bilo je tu još puno drugih stvari… Ako izuzmemo naciste, dakle vode tog pokreta, te lažne proroke koji su nam podastrli krive, potpuno pogrešne prognoze, sve je to bilo moguće samo zbog ravnodušnosti ljudi… Za to je bila kriva ravnodušnost ljudi kakvu i danas vidimo svuda oko sebe. Da smo zaista u stanju ponovno na televiziji gledati tu strašnu priču koja se događa u Siriji i stotine ljudi koji se utapaju. A nakon toga slijedi zabavni program. Ni mi ne mijenjamo svoj život zbog toga. Mislim daj e to u životu jednostavno tako.”
Je li doista to u životu jednostavno tako ili imamo izbora sudbonosno je pitanje koje nam postavlja Goebbelsova tajnica. Jer, kad Hitler dođe na vlast, opet će biti prekasno za sve.
Baka koja je tipkala Goebbelsu
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 4. 1. 2018.
"Njemački život" transkript su televizijskog intervjua sa staricom, podebljan iscrpnim esejom. Unatoč tome ili upravo zato radi se o vjerojatno najvažnijoj knjizi objavljenoj kod nas prošle godine.
Dotičnoj starici ime je Brunhilde Pomsel. Na javnu je scenu iskoračila 2016. velikom, 30 sati dugačkom ispovijedi pred televizijskim kamerama, koja je premontirana u dokumentarac od 107 minuta. Dama zapanjujuće vitalnosti (rođena 1911.) otkrila je da je tri godine radila kao jedna od tajnica Josepha Goebbelsa, od 1942. sve do samoga kraja, njezina poslodavca i režima. Zloduh naci-propagande i njegova supruga u Hitlerovu su bunkeru prvo pobili vlastitu djecu, da bi onda i sami otišli u smrt. Brunhilde je Der Untergang dočekala u skloništu u najbližem susjedstvu.
Po vlastitu priznanju, drvena od alkohola i potpuno otupjela, tamo se zajedno sa sebi sličnom činovničkom i vojničkom sitneži predala Rusima. Pet godina provela je zatočena prvo u logoru Buchenwald, a potom na drugim sličnim internacijskim adresama. Koliko god joj to iskustvo bilo traumatično, uvijek se mogla utješiti činjenicom da njoj iz tuševa nije šikljao ciklon b nego voda.
Nakon oslobađanja pokušala je i uspjela vratiti svoj život na tračnice neuzbudljive normalnosti. Nije imala djece i nikad se nije udala, no malo prije smrti je priznala da je prije Olimpijskih igara u Berlinu 1936. upoznala grafičara Gottfrieda Kirchbacha, po majci židovskog porijekla, i u njega se zaljubila. Da bi izbjegao nacistički progon i sasvim izglednu smrt, on je nakon kraja Igara pobjegao u Amsterdam, gdje ga je Brunhilde nekoliko puta posjetila. S njim je i zatrudnjela, ali je zbog rizika što ih je sa sobom nosila njezina bolest pluća, po preporuci liječnika pobacila. Nakon izbijanja rata više nisu bili u kontaktu. On je preminuo u Amsterdamu 1942., a ona u Münchenu 27. siječnja 2017., baš na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust.
"Njemački život" (prijevod potpisuje Ines Meštrović) nezaobilazna je knjiga za sve koji bi se htjeli informirati do kojeg zla može dovesti odvraćanje pogleda od tuđe nesreće i slijepo pokoravanje nakaznom režimu. Brunhilde Pomsel punih je 106 godina provela u dubokom uvjerenju da je bila i ostala nevina. Kazneno-pravno vjerojatno i jest. No, stvar je u tome da se pitanje krivnje nikad ne tiče samo paragrafa i zakona, nego i moralnih izbora. Žudeći za većom plaćom ona se zaposlila na Državnome radiju, odakle se nakon nekog vremena uspela još jednu stepenicu više, u Ministarstvo promidžbe, gdje je stavljena na raspolaganje Goebbelsu za kojega je, tako barem tvrdi, odrađivala rutinske poslove kao tipkačica i stenografkinja.
O zlu koje se izlilo njemačkim ulicama nije, veli, imala pojma. I naravno da laže. Itekako je znala zaslugom upravo Državnoga radija i Ministarstva promidžbe, svojih matičnih tvrtki koje su programatsko nacističko zlo na velika zvona oglašavali u javnosti. Uostalom, da je htjela, ponešto je mogla razumjeti i naučiti iz primjera svoje prijateljice, siromašne židovske djevojke Eve Löwenthal, čije su je se nevolje u jednom trenutku naprosto prestale ticati.
Ispovijedi Brunhilde Pomsel pridružen je i odličan esej novinara i pisca Thorea D. Hansena, koji pouke slučaja Goebbelsove tajnice uznemirujuće smješta u kontekst aktualnih prilika, imajući u vidu činjenicu da radikalna, dakle barbarska desnica doživljava preporod diljem Europe i u SAD-u.