Nit koja nas veže

119,00 kn
  • Jezik izvornika: španjolski

  • Prijevod: Ana Stanić

  • Broj stranica: 128

  • Datum izdanja: rujan 2018.

  • ISBN: 978-953266966-1

  • Naslov izvornika: Distancia de rescate

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 230 g

Još malo, i netko će izgubiti život, a možda i više od toga. Amanda leži u ambulanti mjestašca okruženog zasijanim poljima i pokušava ne ispustiti nit – tu nit koja nas veže uz prošlost i budućnost, uz život i one koje volimo. Sada, uz nju je samo dječak po imenu David – njezine djevojčice nema, njegovih roditelja također – ali on joj ne dopušta da odustane: koliko god strašna bila, ova se priča mora ispričati.

Nit koja nas veže nije obična knjiga. Ona je halucinatorni triler grozničava tempa, jezovita meditacija o otrovima, strahovima i ljubavima s kojima živimo. Ona je priča o duhovima miljama daleko od fantastike i priča o majčinstvu kakvu dosada niste čitali. Ona je apokalipsa krojena po mjeri čovjeka.

Dok zateže niti kojima smo povezani sa svijetom u kojemu živimo i između sebe, svaka stranica romana koji je argentinsku spisateljicu Samantu Schweblin pretvorio u jedan od najzanimljivijih novih glasova svjetske književnosti natopljena je prijetnjom, stravom i genijalnošću. Odsada ćemo oči morati držati otvorenima.

“Ako tražite knjigu koja će vas prestraviti i uznemiriti, zbog koje će vam se učiniti da silazite s uma, a istovremeno je nećete moći ispustiti iz ruku – onu koju nećete htjeti dovršiti jer je toliko dobra – ovo je knjiga za vas... Nit koja nas veže jedna je od najneodoljivijih, najboljih knjiga koje sam pročitala!” - BookRiot

“Genijalnost Niti koja nas veže nije toliko u onome o čemu Schweblin piše koliko u onome kako o tome piše – sa stilom tako zagonetnim i discipliniranim da se čini kako ovaj roman pripada posve novom literarnom žanru.” - The New Yorker

“Ona je genijalka.” - The New Yorker

“Samanta Schweblin među najperspektivnijim je pripovjedačicama u modernoj književnosti na španjolskom jeziku.” - Mario Vargas Llosa

“Napeto, izvanredno štivo koje odzvanja egzistencijalnom mukom i rastućom strepnjom... Jednom kada odleti poklopac sa škrinje užasa Samante Schweblin, u koju smo virili kroz majstorski izrezbarenu pukotinu, ono što nas dočeka uznemirujuće je seciranje majčinske ljubavi i straha, i naše nemogućnosti da izbjegnemo ili kontroliramo ono nevidljivo i nezamislivo što nam odasvud prijeti. U ovom nesvakidašnjem, superiornom trileru Schweblin na površinu izvlači tjeskobu ranjivosti i ljubavi prema ranjivim bićima, tjeskobu života na planetu čija je budućnost sve neizvjesnija.” - Kirkus


Nagrada Shirley Jackson 2017.

Među najboljim knjigama 2017. godine u izboru The Guardiana,The ObserveraEvening Standarda,The Financial TimesaThe Boston Globea The Economista

U užem izboru za Nagradu Man Booker International 2017.


Ma pusti pauka, stari...

F. B., Booksa, 7. 11. 2018.

Katkad, dok čitamo knjigu, misli nam naprosto odlutaju nekamo, pa se onda vrate na štivo i obično nije potrebno vraćati se na onaj dio koji ste pročitali samo automatski dok su vam misli bile tamo gdje su već bile. Izgubljeni dio priče poveže se, regenerira ili uopće nemate osjećaj da vam nedostaje. 

To je zbog toga što nam misli najčešće odlutaju na dosadnim, usporavajućim dijelovima knjige kao što su, na priliku, detaljni opisi okoliša ili vanjštine likova, pa se vaš mozak za to vrijeme može ili mora zabaviti nečim drugim. Primjerice pitanjem – može li Liverpool ove sezone do titule ili je Manchester City ipak prejak.

Ono što mi pomalo drsko zovemo dosadnim ili usporavajućim dijelovima knjige, autori uopće ne doživljavaju na isti način. Da bi oživjeli svoju priču, pisci se moraju baviti i najsitnijim detaljima, a kako oni vrlo dobro znaju da vrag i jest u detaljima, bez krzmanja će opisati svaku pjegicu na nečijem nosu ne bi li na koncu udahnuli život u svoj roman ili priču. 

Svejedno, izbirljivoj i razmaženoj lasici čitatelju svaka dlaka smeta, tj. dosadi. U romanu, bolje rečeno – noveli, Nit koja nas veže argentinske spisateljice Samante Schweblin suočeni smo s rijetkom pojavom  – najednom je važan ne samo svaki pasus, važna je svaka rečenica i riječ, pa čak i svaki zarez i točka. Misli bi tu i tamo ipak odlutale na obližnji pašnjak i bavile se barem nakratko nečim drugim, ali to u ovom slučaju nije moguće. Ako se ipak dogodi – poslušno se vraćate i ovaj put uz punu koncentraciju ponovo iščitavate propušteno.

Druga stvar – ovu novelu najbolje je pročitati u jednom dahu, bez pauze. Naime što: ova priča to od samog početka traži od vas i ako iz opravdanih razloga morate odložiti knjigu na neko vrijeme – ne osjećate se dobro zbog toga. Primjerice, zazvoni mobitel, najradije se ne bi javili, ali pošto smo tako izdresirani – moramo se javiti i, kad se javimo i upustimo u taj potpuno nevažan razgovor, shvatimo u jednom trenutku da su naše misli odlutale i umjesto razgovorom, bave se onim što se događa u knjizi!

E, na ovom valja čestitati autorici i ovom prigodom to, evo, i činimo. Scweblinici se ne sviđa da je čitamo tek tako, ne, ona zahtijeva punu pozornost, a pošto je natprosječno vješta – to joj i uspijeva.

Treća stvar koju vrijedi podcrtati: na omotu knjige u onim ficlekima u najmanje dva ili tri navrata spominje se kako je ovdje riječ o – trileru. To, dakle, nije istina! I po meni ovakvo grubo natrpavanje u žanr trilera uopće ne pomaže knjizi. Samanta Schweblin može živjeti gdje god joj se svidi, navodno je trenutno u Berlinu, ali ona ipak dolazi iz, po mojem skromnom mišljenju, najuzbudljivijeg književnog prostora – Južne Amerike. Sve ono najbolje što već godinama, desetljećima pronalazimo u južnoameričkoj književnosti, itekako je prisutno i u Niti koja nas veže. 

Po prvi put u povijesti rubrike Začitavanje, ne nalazim primjerenim ili potrebnim napisati makar i slovce o samoj radnji. Koga zanima – lako to može pronaći na stranicama izdavača ili u našoj rubrici gdje predstavljamo nove knjige. Kažem – koga zanima, ali najbolje je jednostavno uzeti knjigu i čitati. 

Nit koja nas veže prvoklasan je i unikatan, filigranski ručni rad izrađen do posljednje sitnice, Schweblin se preciznošću vrhunskog neurokirurga (kako sam sad sa zlatarskog najednom kliznuo na medicinski kolosijek!?), služeći se tradicionalnim, ali i najmodernijim književnim instrumentima, naprosto zajebava s emocijama čitatelja. Primjerice, zašto nas odmah, od prve rečenice, ne odvesti na sam vrh tjeskobnog vala i onda vidjeti koliko dugo nas može držati ondje.120 stranica! Dosta, taman – i nemojte se, dragi štioci, povesti za onom nezgrapnošću gdje vam ovo predstavljaju kao triler, pa onda pokušavati čitati u tom nekakvom trilerskom ključu. 

Ili kako bi Baron rekao citirajući The Beat Fleet: "Ma pusti pauka, stari…"

P.S.
Još jedna stvar po prvi put nam se događa ovdje u Booksi – ozbiljno razmišljamo o tome da Schweblinici pošaljemo obožavateljsko pismo. Vjerojatno na kraju nećemo, ali ozbiljno to razmatramo!