Ničiji sinovi
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 472
-
Datum izdanja: listopad 2012.
-
ISBN: 978-953266413-3
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 580 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 22,28 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Što se događa kada se između bračnih drugova uvuku sumnja i nepovjerenje, kada se ljudi počnu udaljavati jedno od drugoga? Kako o svakodnevnim, naizgled običnim, a uistinu egzistencijalnim problemima razmišlja on, a kako ona? I dok on traži utjehu u društvu prijatelja i alkoholu, pokušavajući tako potisnuti ratna sjećanja te zaboraviti činjenicu da je samo pjevač u zboru, a ne umjetnik, i stvara stotine izlika, ona ostaje bez posla, nosi krivnju zbog pobačaja i pred djetetom pokušava održati privid idile, no duboko je nesretna jer se nije ostvarila onako kako je kao perspektivna djevojka iz fine obitelji mogla i trebala.
Ivana Šojat u Ničijim sinovima u dvoglasju iz muške i ženske perspektive pokazuje kako se brak u kojem je bilo ljubavi naočigled rasipa te kako krizne situacije, od smrti bližnjih do otkaza, razorno djeluju na ljubav. Ničiji sinovi roman su koji pogađa ravno u središte međuljudskih odnosa, a Ivana Šojat napisala je nakon velikoga obiteljskog romana Unterstadt intimnu dramu dvoje ljudi koji se pod pritiskom okoline, ali i vlastitih neostvarenih želja međusobno udaljavaju do potpunog nerazumijevanja.
“Ivana Šojat ponovno donosi mnogo nostalgično obojenih stranica o podneblju koje najbolje poznaje. Njezina Slavonija prošlosti mitsko je mjesto idile, ali kroz tu idilu proviruju najrazličitiji demoni prošlosti.”
Bojana Radović, Večernji list
“Roman Ničiji sinovi opsegom i složenošću tematike i izvedbe čak i nadilazi očekivanja.Šojat (...) ponovo je ispisala roman u kojem pratimo kompleksnu priču o međuljudskim odnosima, prošlosti i sadašnjosti i čovjekovoj nemoći da se odupre nitima obiteljskog i povijesnog naslijeđa, smještenoj na autentične lokacije i u atmosferu autoričina rodnog Osijeka.”
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Roman valcer o slomu jedne ljubavi i obitelji
Bojana Radović, Večernji list, 15.12.2012.
Ivana Šojat-Kuči ponovno donosi mnogo nostalgično obojenih stranica o podneblju koje najbolje poznaje. Njezina Slavonija prošlosti mitsko je mjesto idile, ali kroz tu idilu proviruju najrazličitiji demoni prošlosti.
Ivana Šojat-Kuči autorica je kazališnog čuda u 2012. godini. Predstava “Unterstadt”, nastala u HNK Osijek, prema njezinu istoimenom romanu, dobila je dvije teatarske nagrade. Pred nama je sada njezin novi roman koji nas ponovo vodi u Osijek, i to ravno u kazalište, gdje glavni junak “Ničijih sinova” (urednik Seid Serdarević) pjeva u zboru Opere. Knjiga je svojevrstan valcer, ples – nimalo usklađen – dvoje glavnih junaka, koji se izmjenjuju iz poglavlja u poglavlje. Oni pričaju priču o svojoj ljubavi, ali i njenom kraju. No, na 468 stranica mnogo je toga o njihovim obiteljima, djetinjstvu, životu u Slavoniji...
Ivana Šojat-Kuči ponovno donosi mnogo nostalgično obojenih stranica o podneblju koje najbolje poznaje. Njezina Slavonija prošlosti mitsko je mjesto idile, ali kroz tu idilu proviruju očevi koji moraju raditi u Njemačkoj kako bi obitelj živjela, teška sudbina žena i djece koje su ostale za gubitnicima Drugog svjetskog rata, mnogo teškog alkoholizma... Glavni je junak i sam PTSP-ovac, branitelj, alkoholičar koji potječe iz jedne od onih obitelji u kojima je alkohol ne samo dopuštena droga nego i dokaz muškosti. Njegova žena jedna je od onih koje će mnogo toga pretrpjeti za mir u kući i za muškarca kojeg su nekad voljele, ali ga više ne prepoznaju. Brak i ljubav im pucaju i zbog njegova alkoholizma i zbog njezina odustajanja od sebe same i depresije zbog gubitka posla. U konačnici, kada ona podigne ruku na sebe, za sve je prekasno, i svi to prepoznaju. Autorica je tako ponovo stvorila vrlo zanimljivu galeriju likova, ljude koje prepoznaje svako od nas. Napisala je još jednu osudu prošlosti koja kao hobotnica drži ljudsku budućnost. Za to joj ne treba uvijek rat. Dovoljna je i boca rakije.
Ivana Šojat-Kuči : Čim pišeš o ljudima, pišeš i o njihovim odnosima
Božidar Alajbegović, Moderna vremena Info, 20.12.2012.
Čitava zapadna civilizacija njeguje kult alkohola. Njime zalijevamo sve, čitavu paletu osjećaja, događaje... nazdravljaju nam kada se rodimo, a nazdravit će nam i za dušu, kada odemo tamo gdje smo zaslužili, ili jednostavno iščeznemo kao da nas nije ni bilo. Alkohol je u nas simpatičan. Zato i jest problem. Ne zamjećujemo ga kao prijetnju sve dok zbog njega netko ne završi ispod mosta, umre na klupi, od ciroze, ili u nasrtaju ružičastih slonova uzme nešto vatreno i ne poubija sve koji su mu se našli na nišanu.
Povodom nedavnog izlaska novoga romana Ivane Šojat-Kuči ''Ničiji sinovi'' (Fraktura, 2012.) sa autoricom smo porazgovarali o nekim u romanu dotaknutim problemima, kao i o uspješnoj kazališnoj adaptaciji njezina prethodnog romana ''Unterstadt'' te nagradama kojima je taj roman ovjenčan.
Božidar Alajbegović : Vaš četirima književnim nagradama ovjenčan roman ''Unterstadt'' (Fraktura, 2009.) doživio je kazališnu adaptaciju koja također polako skuplja nagrade. Jeste li sudjelovali u prebacivanju romana na kazališne daske? Jeste li zadovoljni predstavom?
Ivana Šojat-Kuči : Na dramatizaciji romana radila su čak tri dramaturga: Nives Madunić Barišić, Bojan Marotti i Zlatko Sviben, no svakako da sam aktivno sudjelovala u nastanku predstave. S glumcima sam razgovarala o psihološkim portretima pojedinih likova, razlagala ih s njima do najsitnijih pojedinosti, davala sugestije, sjedila na probama. No, veliku sam slobodu ostavila redatelju, gospodinu Zlatku Svibenu čija je režija zapravo sjajna impresija mog literarnog djela. Impresija je nešto osobno u što, osjećala sam, nemam nikakva prava dirati. Iznimno sam zadovoljna predstavom koja je katarzična, dojmljiva, koja svakog pošteno prodrma, što je i smisao umjetnosti: ukazati, pokazati, nabiti na nos, ponuditi moguće rješenje, iznjedriti istinu.
Ne događa se često da jedan roman bude nagrađen s četiri nagrade, ali i kad se to desi, ako niste jedan od u medijima “prepoznatijih” autora/ica mediji to slabo poprate. Smeta li vas medijska šutnja o tim nagradama i mislite li da to ima veze s činjenicom da ne živite u Zagrebu?
Ne bih se s Vama složila. ''Unterstadt'' je bio (i još je) sjajno popraćen u svim medijima u Hrvatskoj, pa i šire. Nije to bilo ništa bombastično. I sretna sam zbog toga. Nisam starleta, ne stremim hodu kroz uskliktale mase razdraganih obožavatelja sa zastavicama i cvijećem. Od kratkotrajne medijske prskalice ipak mi je daleko draže ovo što “Unterstadt” i dalje doživljava: predano čitateljstvo, dugovječnost, pametne, emotivne čitatelje koji uživaju u dobrom štivu. Pompa je kratkog daha, ovo što imam diše i dugo će disati.
U novome romanu ''Ničiji sinovi'' baš kao i u romanu ''Unterstadt'' pažljivo detektirate štetu kojom patrijarhalnost truje međuljudske odnose. Što mislite o tom problemu.
Nisam nasrnula na patrijarhalnost kao takvu, nego na nakaradnu posloženost prioriteta, principa, na tabue, lažni moral koji jedno naglas propovijeda, a drugo čini, na nepravdu u društvu, državu koja ne štiti one koje bi trebala štititi: one najslabije.
Istovremeno, pišete i o ženama kao gospodaricama kuće i o njihovim postupcima da po svaku cijenu dobiju ono što žele, kormiraleći kućanstvom na način da održavaju suprugovu iluziju kako je kormilo neprekidno u njegovim rukama. Međutim, ne krije li se iza principa - da citiramo baku junakinje vašeg novog romana: ''Pusti budalu neka misli da je šef, budi slatka i radi po svome'' - kao nekovrsnog oruđa za borbu protiv patrijarhalnosti zapravo novi zametak problema u međuljudskim odnosima, zbog prikrivanja istine koje taj princip u sebi sadrži? Jer, i vaš novi roman o tome govori, zametak svih nesporazuma jest u nedovoljnoj komunikaciji, a prikrivanje istine vrhunac je takva ponašanja.
Sve što se temelji na piramidi s gospodarom na vrhu nije i ne može biti pravedno. Brak bi se trebao temeljiti na jednakosti, razumijevanju, dijalogu, sporazumu, prijateljstvu i, dakako, ljubavi. Svako okružje u kojem jedno trpi, a drugo provodi silu i vlastitu volju ne može preživjeti bez urušavanja. Ono: pusti budalu neka misli da je šef, nažalost je prilično uvriježen stav velikog broja žena, gotovo nešto kao “drevna mudrost”. A to je očajno, ogromna laž na koju mnogi pristaju, zbog koje mnogi brakovi nalikuju na Potemkinova sela.
Pripovijedanje u romanu “Ničiji sinovi” provedeno je kroz naizmjenično dvoglasje muža i supruge, koji iz svojih različitih perspektiva posreduju situaciju braka u raspadu. No, osobno mislim da nedostaje perspektiva djeteta, jer je njihov sin dovoljno velik da uočava njihove probleme, i da trpi zbog toga. Što mislite o ideji da njihovo dvoglasje bude prekinuto jednim poglavljem u kojem bi narator bio sin, osobito u onom trenutku kad on pronalazi majku koja je pokušala samoubojstvo?
Brak u raspadu samo jedna je od pripovjedačkih linija, ali ne i temeljna. Roman govori i o ratu i poraću, o samoubojstvima, ubojstvima, problemu branitelja, recesiji, abortusu, obiteljskim tabuima. Izostanak djetetova glasa samo je jedan od neizravnih načina da oslikam alijenaciju koja sve više dobiva maha. Iz teksta se iščitava da dijete zapravo gotovo i ne komunicira s roditeljima. Njegova pozornost usmjerena je na elektronske medije, na video-igre. Pogledajte malo igrališta. Gotovo zjape prazna. Djeca žive u krvavim alegorijama paralelnih, dvodimenzionalnih svjetova igrica u kojima mogu ubiti, umrijeti tisuću puta, ubijati zmajeve, letjeti, biti što god požele. To je žalosno.
U romanu upozoravate i na problem alkoholizma, osobito kroz prizmu one poznate i u romanu na više mjesta ponavljane - ''Jebeš muškarca koji ne pije''. Alkoholiziran čovjek kod nas i dalje se doživljava sa simpatijom, čak i u književnosti taj se problem često na taj način tretira, što je zapravo i državi u interesu jer od prodaje alkohola vlast ubire dobar dio poreznog kolača. Što mislite o tome?
Čitava zapadna civilizacija njeguje kult alkohola. Njime zalijevamo sve, čitavu paletu osjećaja, događaje koji nam bilježe život poput vremenske vrpce. Od rođenja, do groba. Nazdravljaju nam kada se rodimo, a nazdravit će nam i za dušu, kada odemo tamo gdje smo zaslužili, ili jednostavno iščeznemo kao da nas nije ni bilo. Alkohol je u nas simpatičan. Zato i jest problem. Ne zamjećujemo ga kao prijetnju sve dok zbog njega netko ne završi ispod mosta, umre na klupi, od ciroze, ili u nasrtaju ružičastih slonova uzme nešto vatreno i ne poubija sve koji su mu se našli na nišanu.
Svidjela mi se demistifikacija kazališnog života kroz suprugov posao pjevača u opernom zboru te upozorenje kako se kod većine pjevača radi o bezvoljnom otaljavanju posla, a ne o stvaranju umjetnosti. Očekujete li negativne reakcije od strane osječkih kazalištaraca?
Ne očekujem negativne reakcije. Pisala sam onako kako jest, jer živjela sam u tom svijetu punih osam godina. Ljudi smo, ne doživljavamo jednako umjetnost. U tome i jest čar. Kazalište je svijet u malom, zgrušan, stisnut, kompresiran, pa onda i na daskama koje život znače pronalazimo svakakve individue.
Jeste li ovim djema romanima i zbirkom priča “Ruke Azazelove” apsolvirali tematiku međuljudskih odnosa i intimnih priča i spremate li tematski iskorak u nekom novom djelu?
Bit će iskorak, ali međuljudskih odnosa će uvijek biti. Čim pišeš o ljudima, pišeš i o njihovim odnosima. Svaka akcija za sobom povlači reakciju. U svakom smislu. Pa nismo kamenje. Ljudi smo. Odnosimo se. Međusobno.
Vaš urednik u Frakturi Seid Serdarević pozorno pazi da svaka knjiga koju objavi ne bude proizvod, već kvalitetno umjetničko djelo, u svim segmentima. Upravo zbog toga osobno me je neugodno iznenadila naslovnica spomenute zbirke priča “Ruke Azazelove” koja, osim što je prilično kičasta, sugerira nekakvu gotičku mistiku i nadrealnost što je u pričama iz zbirke ipak prisutno tek u tragovima. Jeste li zadovoljni tom naslovnicom?
S naslovnicom sam zadovoljna. Ona simbolizira avetinjski, paralelni svijet koji, premda postojano nevidljiv, skriven, mahnito skrivan, postoji uz ovaj svijet brižno posloženih fasada savršenog života što ga serviramo javnosti. Podvojili smo se, svi odreda, podijelili na javne (sretne, savršene) i tajne, osobne (s tugom, traumama). U bijelim, korotnim spavaćicama, sami, iza zastora, u skrovitim odajama vlastitih nutrina kao kroz ustajalu, zelenu vodu svakodnevno posjećujemo sebe same - one zatajene, prešućene, žalosne.
Uz jednu knjigu eseja, tri romana i tri zbirke kratkih priča, dosad ste objavili ičetiri zbirke poezije. Je li možda nova pjesnička zbirka u nastajanju, i ako jest, možete li reći nešto o dosad napisanim pjesmama?
Pjesme i dalje pišem, doduše sporadično. Mislim da već imam nešto što bi uskoro moglo biti ukoričeno u prilično suvislu zbirku: svaka pjesma je zapravo glas duše onkraj groba - trenutak smrti, iskliznuća. Zvuči sablasno, ali zapravo nije. Svaki život je jedinstven i oslikava nas u svim mogućim aspektima, pa je tako i sa smrću. Ima blaženih, nježnih, toplih, oslobađajućih smrti, smirenih, ali i bolnih, rastrzanih, čemernih. Zbirka će biti poput foto-albuma s uspomenama, galerije likova u svim nijansama. Neke pjesme su već objavljene u Poeziji, Forumu i Vijencu.
Osim pisanjem i pjevanjem u zboru osječkog HNK-a, bavite se i prevođenjem s francuskog i engleskog. Prevodite li trenutno nešto?
Što se prijevoda tiče, u pripremi su tri. Knjige su još u fazi čitanja, budući da prije svakog prevođenja volim knjigu temeljito pročitati na izvornome jeziku. Trenutačno prevodim Kazua Ishiguroa.
Priča o braku na zalasku
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 16.1.2013.
Ivana Šojat-Kuči svojim je prošlim romanom “Unterstadt” napravila pravu književno-kazališnu revoluciju. Osim sto je za njega dobila četiri književne nagrade i poprilično “podebljala” percepciju suvremenog književnog Osijeka, njegovo je dramsko uprizorenje u osječkom HNK dominiralo i prošlogodišnjom kazališnom sezonom.
Njezin novi roman “Ničiji sinovi” opsegom i složenošću tematike i izvedbe čak i nadilazi očekivanja. Šojat-Kuči, naime, nakon što se u međuvremenu “odmorila” zbirkom pripovijedaka “Ruke Azazelove”, ponovo je ispisala roman u kojem pratimo kompleksnu priču o međuljudskim odnosima, prošlosti i sadašnjosti i čovjekovoj nemoći da se odupre nitima obiteljskog i povijesnog naslijeđa, smještenoj na autentične lokacije i u atmosferu autoričina rodnog Osijeka.
Roman je ispripovijedan dvoglasno, naizmjeničnim glasovima Sanje i Marka, bračnog para koji proživljava svoj privatni pakao. Brak im se raspada, njegov alkoholizam i njezina depresija posljedice su, ali i uzroci svega toga, a za takvu situaciju postoji i pretpriča, koju će čitatelj postupno otkrivati kroz njihove postupke, međusobne dijaloge i optuživanja, evociranja prošlosti kao i odnose s drugim likovima. Prije svega, Šojat-Kuči je u ovom romanu inzistirala na pomnom osluškivanju odnosa dvoje ljudi, kao i izgradnji čitave galerije dobro postavljenih likova, ali je pri tome, polazeći od individualnog prema općem, ukazala na brojne neuralgične točke zadnjih dvadesetak godina hrvatskog društva. Jednim svojim dijelom, naime, “Ničiji sinovi” funkcioniraju kao postratna proza koja tematizira besmisao svakodnevice razvojačenih branitelja. Marko i njegovi najbliži prijatelji, kao pripadnici generacije koja je nakon bezbrižnog odrastanja u osamdesetima “odradila” rat, svatko nadopunjen svojom obiteljskom, uglavnom tragičnom pričom, izlaz pronalaze u anesteziranju alkoholom. Sanja, s druge strane, živi u procjepu između naslijedenih patrijarhalnih obrazaca i svijesti o vlastitoj promašenoj egzistenciji.
Premda smješten u suvremeni Osijek, ovo je roman koji svoje uporište ponovo ima u bližoj povijesti, a za “Unterstadt” je vezan dopadljivim “kopčama” i podudarnostima. Marko je, primjerice, rođen u ulici u kojoj se zbiva “Unterstadt”, a spominje se i tamošnja obitelj Pavković, baš kao i događaji iz 2. svjetskog rata, ne bi li se posredno ukazalo na ponavljanje modela i na konstantu pojedinčeve zarobljenosti u zamkama koje postavlja prošlost. NačeIno, ovo je roman o braku na zalasku, o nesporazumima i nerazumijevanjima koji nagrizaju jednu krhku ljubavnu vezu. Smrti i pogrebi, abortusi i samoubojstva, otkazi, sve su to činjenice s kojima se suočavaju likovi. Šojat-Kuči dio će romana smjestiti i u kazališni milje, jer je Marko bariton u opernom zboru i vrlo uvjerljivo ispisati neke stranice iz pozicije insajdera toga miljea. “Ničijim sinovima” možda bi se mogla prigovoriti djelomična “prenapisanost”, odnosno pronaći pojedine dijelove koji su možda i mogli izostati, kao i izrazita sklonost dijalozima, gotovo kao svojevrstan ustupak nekoj budućoj dramatizaciji. No, bez obzira na to imamo posla s jednim od kvalitetnijih romana prošle godine.
Prokletstvo tuge
Jakov Sabljić, Kolo 6/2013.
Ivana Šojat-Kuči nakon svojega drugog romana, proslavljenoga Unterstadta, napisala je još jedan zanimljiv i pozornosti vrijedan naslov umjetnički ostvaren na zavidnoj razini. Prije svega važno je istaknuti da u kontekstu suvremene hrvatske književnosti autorica ne pripada onom isključivo medijski populariziranom i time »matičnom« literarnostvarateljskom kružoku, a isto tako ni pretpostavljenoj generacijskoj poetici koja je za takozvanu književnost u pokretu oduvijek bila labava teorijska konstrukcija. Autorica po svemu »odskače« od očekivanoga prosjeka pa navedena tvrdnja o vrijednosti romana Ničiji sinovi svakako nije pretjerana zbog višestrukih estetskih kvaliteta toga djela proizašlih iz u njega uloženoga truda golemih razmjera. Tomu treba dodati i raščlanjivanje zanemarenih i dosad nedovoljno jasno artikuliranih tema pa je zbog njihova statusa prešućivanosti postojao neispisan beletristički prostor koji je autorski hrabro svojim proznim djelom ispunila Ivana Šojat-Kuči.
Autoričina umješnost i smjelost, kao i kod prethodnoga romana, zasnovana je na razradi intrigantnoga i u književnosti nedovoljno aktualiziranoga sadržaja. U romanu-uspješnici ovjenčanom mnogobrojnim nagradama čak i u dramskoj izvedbi to je bila povijest jedne osječke obitelji njemačkih korijena koja je svoj pandan sada pronašla u priči o hrvatskome prezentu, točnije bliskoj prošlosti prvoga desetljeća 21. stoljeća, odnosno o bračnoj svakidašnjici jedne osječke obitelji iz postupno odumiruće srednje klase. Dijakroniju je podosta zamijenila sinkronija, mjesto je radnje ostalo isto, Unterstadt ili Donji grad, a u romanu se propituju međuljudski odnosi Marka i Sanje Skorup te njihovih najbližih srodnika i prijatelja. Ničiji sinovi također je priča ostvarena u formi grandioznoga obiteljskog romana u kojem misli, osjećaji i postupci jednoga lika poput štapa za biljar aktiviraju misaone, osjećajne i motivacijske porive drugih likova i obratno, pa čitatelj svjedoči sudaru različitih pogleda i svjetonazora kao sudaru kugli koje se kreću u više ili manje predvidim putanjama ovisno o silini međusobnih sudbinskih udaraca.
Jedno od glavnih sudbonosnih pitanja koje se postavlja u romanu na nekoliko mjesta svakako jest Sanjin upit: »Čija smo mi djeca?« U svjetlu ideoloških razmatranja odnosi »crvenih« i »crnih« nisu mogli biti zaobiđeni jer, kada se govori o suvremenoj hrvatskoj zbilji, govori se i dalje o polariziranom odnosu tih strana čije žrtve i posljedice njihova nikad prestala suprotstavljanja nisu iskupljene ili razriješene pa dodiruju svakoga od članova opisanih obitelji, njihovu prošlost i, nažalost, sadašnjost. Iako u ideološkom ključu postavljeno je ironično pitanje o moralnim karakteristikama potomaka – ako su u ratu izginuli sposobni, pravedni i pošteni, jesu li onda suvremenici izdanci onih osrednjih i kukavica pa odatle objašnjenje intelektualne degradacije i nećudorednosti? Je li Marku, sudioniku Domovinskoga rata, njegovo preživljavanje znak manje vrijednosti u odnosu na poginule branitelje, tj. više njegovo prokletstvo nego dar? Upitanost nad tim tko je čije dijete pokazuje se odlučujućim pitanjem identiteta koje uvelike određuje nečiji životni put i, dakako, njegove stranputice. U romanu je zato opisano kako je to biti dijete bez roditelja, dijete psihofizički »napukloga« oca ili onoga koji je samoubojica, dijete oca alkoholičara i brakom frustrirane majke itd. Patološka stanja koja nagrizaju psihu glavnih protagonista obiteljske drame pomno su dijagnosticirana kao zarazna rak-rana koja se polako, ali sigurno, širi u sve pore društva opstojećega u neprestanom (poslije)ratnom stanju svojega bivanja.
U romanu svaki od likova doslovce je slučaj za sebe i u tom sveopćem sivilu svijeta kao klinike za mentalno oboljele svatko je prikazan (pod)nositeljem, prije svega, svoje vlastite emocionalne prtljage, svojih osobnih trauma koje često prerastaju u višestruke obiteljske tragedije. Sanja je dijete majke čiji je otac samoubojica i koja ne voli svojega muža, »partizansko« siroče, a imala je nekoliko spontanih pobačaja kao i Sanja kojoj se ta nesreća događa dvaput, jednom nenamjerno, a drugi put ciljano. Marko rano ostaje bez oca, zatim djeda s očeve, kasnije i s majčine strane. Majka mu je nesretna zbog povratka u roditeljsku kuću i njezina nostalgija za mužem Tomicom pokazuje se kao romantična idealizacija, budući da njegovo pretpostavljanje društva prijatelja uz kapljicu svojim bližnjima postaje obrazac ponašanja koji Marko uvelike slijedi jer ga preostali članovi obitelji podržavaju u ugađanju isključivo vlastitim željama i navodno »muškim« potrebama. Pitanje na koje se ovdje toliko ne traži odgovor nije »Što je muškarac bez brkova?«, nego je to problematiziranje postavljanja na prihvaćanju alkoholizma zasnovanoga i kolektivno legitimiranoga pitanja: »Što je muškarac bez pića?«. Marko i Matija, njegov prijatelj još iz djetinjstva i suborac, traže izlike za opijanje u svim mogućim prigodama kao što su karmine, rođendani, blagdani, praznici i neobvezna prijateljska okupljanja. Alkohol im postaje utjeha i pomoć u zaboravu ratnih ubijanja, sredstvo bijega od svakodnevnih poteškoća i bračne rutine.
Ono po čemu je roman zanimljiv svakako jest fikcionalna razrada anatomije bračne destruktivnosti. Jedan od glavnih problema Sanja uočava u nasljednom čimbeniku koji proizvodi prokletstvo tuge, prijenos nezadovoljstva s roditelja na potomke jer djeca, ali i obziri, postaju glavni razlozi ostajanja u gorčinom ispunjenim brakovima. Stoga da bi se osvetili svojim sinovima i kćerima kao uzročnicima svoje nesreće, roditelji ih upućuju da se ponašaju kao oni sami, učeći ih kako da budu nesretni, oni opet svoju djecu i sve tako u nedogled začaranoga kruga naslijeđenih emocija i pogrešne percepcije svijeta.
Osim toga istaknuta je i šutnja, tj. odgojem i društvenim obzirima nametnuta autocenzura koja rezultira strašnim posljedicama – zatomljavanjem iskrenih osjećaja, podčinjavanjem, malodušjem, zamjeranjem, patničkim trpljenjem neizdržive situacije u kojoj se likovi nalaze, a zbog stida, sramote i nemoći ne mogu izreći svoje nezadovoljstvo. Posebice se to odnosi na Sanju koja se usred manjka samopouzdanja ne usuđuje otvoreno razgovarati pogođena strahom kako će drugi reagirati, odnosno muž, majka, rodbina ili susjedi. I s Markove strane ono najvažnije, iskrena izjava »Volim te«, dolazi prekasno. Sanja, opterećena, nesigurna i ogorčena, neuspješno si pokušava oduzeti život uz pomoć antidepresiva koji su postali njezin porok i način bijega od nepodnošljive bračne stvarnosti. Iako roman nije pisan s pretenzijama da bude bilo kakav oblik savjetnika ili vodiča za partnere ili one koji će to tek postati, Ničiji sinovi mogu izvrsno poslužiti i svima onima koji su zainteresirani za nekakav oblik veze, jer se u romanu na sustavan način opisuju uobičajene pogreške pri izboru životnoga suputnika, neispravni oblici komunikacije, muško-ženski odnosi u svojoj složenosti i problematičnosti.
Uzrok raspada bračne veze po koracima je opisan raščlanjivanjem procesa raspada i ubijanja ljubavi. Marko to radi izvanjski verbalnom agresivnošću, cinizmom, bijegom u alkoholnu omaglicu, vjerovanjem u omalovažavajuće stereotipe o jednostavnosti i razumnosti muškaraca te kompliciranosti i histeričnosti žena. No dok on to čini otvoreno uživajući status »drvenoga filozofa« i »đavoljega odvjetnika« onesposobljujući suprugu svojom jezičnom akrobacijom i snagom uvjeravanja, Sanja ljubav polako ubija iznutra – razočaranjem, prezirom koji prelazi u odbojnost i gađenje, taloženjem negativnih osjećaja koji ju doslovce guše jer je naučena pristojno šutjeti i trpjeti hirove svojega idoliziranog muža.
Zamršenost istaknutih problema osvjetljava se i u kontekstu (post)ratne traume – stigme naraštaja koji su imali nesreću doživjeti užase rata, pogotovo u ulozi izravnih svjedoka i sudionika na prvoj crti obrane. Marko i ostali likovi branitelja sanjaju mrtve suborce, doživljavaju teške trenutke samoubojstava prijatelja koji, kao primjerice Simba, ne mogu više izdržati stres i nagomilana emocionalna preopterećenja. Načeta psiha poput magneta priziva mrtve kako u snove i podsvijest tako u svijest i na javu čineći od živih ljudi sanjače smrti, kandidate za odlazak u onostrano jer se sjećanjima vezuju uz mrtve ili ne mogu preboljeti njihov gubitak. Jedna od često spominjanih riječi u romanu nesumnjivo je smrt, u svim pojavnim oblicima. Nagomilavaju se opisi karmina i posjeta grobljima, sjećanja na ratne pogibije, roman počinje i završava dizanjem ruke na sebe, odnosno sprovodom staroga susjeda nakon njegova samoubojstva i pokušajem Sanjina suicida, Markov preminuli otac ukazuje mu se u sobi, Markov rođendan samo je nekoliko dana odmaknut od datuma očeve smrti, a taj je datum upravo onaj kada je rođen njihov sin i unuk Petar. Mrtvi oživljuju i postaju zlokoban znamen sudbine onih koje su ostavili. Živi pak djelomice postaju svojevrsni mrtvaci jer se polagano ubijaju zbog uzročnika svih oboljenja – bolesne duše – i ne žele živjeti ili su depresivni i umrtvljeni.
Roman je u biti posveta hrvatskim braniteljima ili barem onom što je ostalo od njih. Taj dio stanovništva koji i dalje proživljava svoju (post)ratnu traumu nailazi na nerazumijevanje svoje okoline pogotovo zato što je roman napisan i kao prosvjed protiv poslovične hrvatske šutnje o posljedicama Drugoga svjetskoga rata i Domovinskoga rata. Pojedinac i društvo koji ne progovaraju slobodno i otvoreno o povijesti koja tišti osuđeni su na propast jer ih istina nije oslobodila, jer su prisiljeni na destruktivno potiskivanje straha, jer su podložni pojednostavljenom mitološkom tumačenju onoga što se dogodilo na bilo kojoj od suprotstavljenih strana.
U romanu se i protestira protiv književnosti koja potiče samozaborav jer ne ispunjava svoju ulogu hvatanja u koštac s duhovima prošlosti i fikcionalnim obračunom s njima. Taj se problem na neposredan način tematizira uz pomoć boemskih razgovora u Kazališnoj kavani u kojoj Marko kao pjevač kazališnoga zbora provodi dosta vremena u pijančevanju i raspravama. Njegov prijatelj Matija u polemici s nazovipiscem Slavkom zvanim Krleža protuslovi njegovu razmišljanju da je rat prošao, da preko njega treba prijeći, nastaviti živjeti kao ostatak svijeta i pisati o čemu svi drugi pišu. Upozorava da rješenje nije u pisanju djela koja se ne događaju nigdje i u kojima su glavne teme seks, droga i alkohol. Naime, time se stvara kolektivni zaborav i čitatelji postaju »luđaci« koji se trebaju selektivno sjećati ili se konformistički ponašati kao da se nešto, navodno, nije nikada ni dogodilo. Ničiji sinovi napisani su upravo zbog inata prema takvoj politici iskrivljene ili izbrisane memorije.
Zanimljivo je da je zboristica Ivana jedan od likova iz Kazališne kavane. Prema tom i nekim drugim – nikako slučajnim – signalima može se zaključiti kako je ovdje riječ o samotematizaciji, čime se aludira da roman ima podosta autobiografskih elemenata. Pri tom se Ivana (Šojat-Kuči) nije libila kritizirati, na primjer, odnose u vlastitu braku, populizam kazališnih kuća, naklapanja članova zbora, koja su u neskladu s uzvišenom radnjom izvođenoga djela kakvo je njoj nadasve omiljena tragična drama Lucia di Lammermoor.
Valja istaknuti još najmanje dvije neizostavne razine romana koje pridonose njegovoj uspjelosti i uvjerljivosti, ali i neobičnosti. Kompozicijski je roman organiziran u poglavlja tako da se kao pripovjedači u prvom licu jednine izmjenjuju Marko i Sanja, koji su ujedno glavni likovi i tumači onoga što se događa njima i ljudima koji ih okružuju. Time su poglavlja u međusobnom kontrapunktu jer se istodobno iznose dva različita pogleda na svijet i na ista zbivanja u njemu. Ta je razlikovnost uvjetovana ne samo obrazovanjem i prethodnim životnim iskustvima nego i posebnostima muške i ženske psihe. Ono što obje narativne inteligencije sjedinjuje jest način pripovijedanja. Vidljivo je da uz postojeće posebnosti naratora u prvom licu svatko od njih poprima pojedina zajednička obilježja jer, iako odaslano iz perceptivno limitiranoga očišta, izražavanje je pripovjedača i pripovjedačice ujednačeno u formalnom smislu te oblikovano u stilu istoga tipa naratora koji se služi izrazito estetiziranim opisima i doživljajima ambijenata, pejzaža i likova. Tom neobičnom spoju pridružuje se i upotreba eliptičnih rečenica koje se nerijetko ulančavaju u nizove. Na taj je način stvorena osobita pripovjedna manira kojom se oponaša asocijativnost tijeka misli, postiže se napetost u iznošenju emocionalno bremenitih doživljaja i svečanost tona pripovijedanja.
Druga osobito značajna razina romana jest iznimno naglašena njušna osjetilnost pripovjedača. Takav način doživljavanja svijeta ozbiljno konkurira osjetilu vida, a Marko čak ističe da stvari mirišu na ljude i da svijet napipava mirisom. U tom kontekstu nebo može mirisati na ustajalu, mlaku vodu, djeca mirišu na drvene bojice, njušenjem domaće juhe razbuđuju se sjećanja, zrakom se šire intenzivni mirisi koji podsjećaju na pojedino godišnje doba kao, na primjer, miris esenca i pržene crvene paprike u »dunstflašama«. Neočekivane usporedbe, inventivne metafore, nesuzdržavanje da se opišu i ne baš lijepe pojave koje čine svakidašnjicu kao što su smrad tijela ili fizičke izlučevine, upotreba vulgarizama i riječi iz nižega stilskoga registra kao sastavnih dijelova razgovornoga jezika, ali i dojmljivih opisa ponašanja ili izgleda lika, eksterijera ili interijera, nesumnjivo doprinose uvjerljivosti i bogatoj izražajnosti jezično-stilskoga plana djela.
Valja zaključiti kako je Ivana Šojat-Kuči s odličnim uspjehom položila težak ispit koji polaže svaki onaj pisac s lovorikama ovjenčanim prethodnim djelom. Roman Ničiji sinovi po kvaliteti i zanimljivosti jednak je Unterstadtu. U njemu su izrečene mnoge životne istine, tematizirani su sadržaji koji do sada nisu bili dovoljno aktualizirani, jer za to nije bilo niti dovoljno interesa niti skupljene hrabrosti. Također u njemu su istodobno u isti koloplet znalački spojene životna drama, poezija pripovijedanja i prozaična, ali ništa manje u svojoj tragičnosti uzvišena, svakidašnjica. Napokon, tim je romanom grad Osijek dobio još jednu književno izrečenu počast i poštovanje koje zaslužuje sa svim svojim osobitostima poput, primjerice, dravskih čiklova, sjećanja na vrijeme i kultna mjesta prije rata, odjeka granata koje padaju na nepokoreni grad, specifičnih mirisa i okusa koji postoje samo u njemu i više nigdje drugdje. Na osnovi svega iznesenoga, posve je logičan zaključak da su i Ničiji sinovi roman koji se treba svrstati u sam vrh suvremene hrvatske književnosti.