Nezemaljski izraz njegovih ruku

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 244

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266909-1

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 315 g

Nezemaljski izraz njegovih ruku pripovijeda o Sarajevskom atentatu, o našima i o njihovima, a ustvari o tome da su i jedni i drugi naši, i da je ubojstvo Franje Ferdinanda posljedica modernizacijske i prosvjetiteljske misije bečkih vlasti u Bosni. Princip, Čabrinović i drugovi djeca su svoje epohe, školovani na romanu devetnaestog stoljeća, na poeziji Walta Whitmana, na ruskim anarhistima i atentatorima… Beč ih je opismenio i pružio im priliku da osvoje i ostvare svoje iluzije. Nikada Bosna i zapadni Balkan nisu bili europskiji i bliži Beču, Berlinu i Parizu nego trenutak prije Principova pucnja.

Miljenko Jergović napisao je i roman i pripremu za roman. Ujedno ovo je i dokumentarni tekst nastao po nizu drugih dokumentarnih tekstova, a iz njega je zatim trebala nastati velika fikcija. Je li nastala? Je li sve ovo istina, ili je izmišljena pripovijest, omladinski avanturistički roman koji je tužno završio?

Nezemaljski izraz njegovih ruku jedna je od onih knjiga koja se čita, kojoj se vraća, koja tjera na razmišljanje i promišljanje, koja povijest ovih prostora propituje bez ideološkog bremena, koja pokušava shvatiti i razjasniti vrijeme te fikcijom oživiti ljude i događaje koji su možda odredili sudbinu kontinenta i nas samih.

“Spekulacije o mogućim tokovima istorije imaju smisla samo ukoliko nas dovode do dubljeg i sveobuhvatnijeg razumevanja onog jedinog toka koji se ostvario. Da bi se to desilo, život se mora posmatrati u širokom totalitetu. A baš to je uspelo Miljenku Jergoviću u knjizi Nezemaljski izraz njegovih ruku. Namera mi nije da pišem prikaz, već da u ovom času kada se na svim stranama našeg regiona preti i zvecka oružjem, ukažem na lekovitost Jergovićeve studije koja se čita i kao skica za roman, i kao traktat, i kao esej, i… ma čita se u jednom dahu!” – Dragan Velikić

  1. Pakleni sarajevski život Pakleni sarajevski život "običnog" čovjeka nakon atentata Ulomak iz knjige Miljenka Jergovića "Nezemaljski izraz njegovih ruku" Našla sam ga ispred dućana. Stoji, gleda, a niz obraz mu curi pljuvačka. Pomislih, Marko, kako si se to zaokrenuo, kako si pljunuo da ti je slina došla skoro kod uha. Nije mi palo na pamet da je njega to neko pljunuo. Mog brata. Sina pokojnog ćurčije Besarovića, kojeg je u čaršiji svako znao, a svi su ga, tako mi se činilo, i poštovali. Maj

Pedantna i strasna kronika sarajevskog atentata 1914. godine

Davor Špišić, Jutarnji list, 22. 12. 2017.

“Večer, prošlo je deset sati, kada je u Obljaju, na vrata Principovih, zalupao žandar, njihov rođak, i naložio im da se odmah jave ispostavi u Grahovo, jer je ‘Gavro ubio Verdinanda’“ - prva je rečenica kojom Miljenko Jergović otvara hrestomatiju masakra jedne mladosti, budućnosti nestale u sunovratu civilizacije.

Nezemaljski izraz njegovih ruku” čudan je, nestvaran otisak duše zapisivačeve. I jest i nije roman (...“u romanu koji pišem, ili od njegova pisanja upravo odustajem“, dijeli autor zagonetku s čitateljem), fiction je toliko koliko je svaki dokument brutalno maštovitiji od najluđe mašte. Samo majstori su u stanju prve rečenice prozne bujice - poput one legendarne Tolstojeve za “Anu Karenjinu” - napisati tako da se u njima zrcali sva ostala rudača usijanog rudarenja. Jergovićeva meštrija jest od takve sorte. Citirana prva rečenica njegove metažanrovske građe o Gavrilu Principu komotno je mogla ostati usamljena. Taman da je autoru nakon prve rečenice i ponestalo neimarske sape, sve bi dospio reći.

Ludilo historije

Ne može se ogoljenije a snažnije izvijestiti (imamo dojam da Jergović u real timeu reporterči iz šipražja uz Gavrilovu rodnu kuću) kako je te proklete noći 28. lipnja 1914., luđakinja povijest kidisala na prag ubogih sporednih ljudi i u par tričavih sekundi smrvila im spokoj zauvijek. Više od stotinu godina traju varijacije te pohlepne provale mahnite historije. ”Što su tad pomislili, jesu li se uplašili, ili su bili ponosni - kao što je pretpostavljeno u dugo uzdizanom mitu o vidovdanskim herojima i njihovu mučeništvu - nećemo nikada saznati”, elegično i zabrinuto svjedoči Jergović, premošćujući vremensku razliku.

Duboka ljudska zabrinutost i gorka nemoć natapaju autorovo predivo istkano od gomila pitanja na koja je razumu nemoguće odgovoriti. Samo ludilo historije uvijek ima odgovore na sve. Najčešće krvave. “Nadvojvoda je bio simbol vlasti, bio je tiranin. Da je o njemu razmišljao kao o čovjeku, Gavrilo Princip ne bi pucao (...) Ima li slobodnijega ljudskog stvora od učenika šestog razreda gimnazije koji se odlučio žrtvovati za ideju? Savjest mu je mirna: on neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu.

To što čini je tiranoubojstvo”, piše Jergović, briljantno prenoseći neumitnu sekundažu koja je jednog fragilnog dječaka, fantasta i zaljubljenika u Whitmanovu poeziju, dovela pred strašan izbor. Pedantno i strastveno istražujući okolnosti atentata na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, koje su iz Sarajeva, lipnja 1914., zapalile spremne globalne bačve baruta, Jergović ponire u onaj blatni sfumato svih ratova. Onaj nazadni truli humus koji tako tragično miješa herojstvo i egzekuciju, patose domoljublja mijenja za teror ksenofobije i pohlepe, a na površinu serijski izbacuje - žrtve.

U prvom dijelu, naslovljenom “Atentat”, Jergović fascinantnom lakoćom rekonstruira taj fatalni dan kad je doista počelo stoljeće kaosa (i, budimo realni, još se nije završilo), kombinirajući formu trilera, gotovo pulpovske mekoće luzerskih antijunaka, romana ceste, političkog eseja i sočne novinarske reportaže. Tako prirodno a sugestivno luta kroz sva metafizička i stvarnosna referentna polja s Gavrilom Principom kao demijurgom: kuražno maniristički uvodi Ivu Andrića, Tina Ujevića, Franza Werfela, Abdulaha Sidrana, Vladimira Dedijera (i njegovo djelo “Sarajevo 1914.”), Bulajićeve i Hadžićeve filmove o Sarajevskom atentatu, slučajnu židovsku svjedokinju mitskog atentata kasnije pronalazi kao žrtvu Jasenovca...

Citiranje Andrića

U drugom dijelu (“Razrada”) Jergović potpuno zalazi iza scene protagonističke historije. Pišući fikciju o mladim anonimnim žrtvama, pravoslavne, muslimanske i katoličke vjere, koji u usputnim kasabama dobivaju vijesti o atentatu koji im posljedično raznosi živote u paramparčad: “Jesi li ti taj i taj, pita me jedan, visok, žut kao komušina, s ožiljkom pored oka, u mraku bi ga poznao, samo da ga vidim. Jesam, rekoh, ja sam Marko Besarović. A u ruci mu kamen, onaj okrugli, iščupan iz kaldrme u nečijoj avliji, pa ga frljačnu u izlog dućana.

Ovo ti je za nadvojvodu, Vlašino! govori i sve me u oči gleda.” Za naslov jednoga od poglavlja Jergović je uzeo citat iz Andrićeva eseja, pisanog desetak godina nakon atentata: “Mirnog hleba mi smo željni”. Strašno točna rečenica a oko nje je Jergović ispleo knjigu novog postanka svih nas. I naše žudnje da jednom više taj kruh u miru stvaramo, u miru ga blagujemo. Jednostavno se čini, al’ ljudi učas fukare postanu i zaborave na ovu esencijalnu želju.