Nevidljiva žena i druge priče

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 192

  • Datum izdanja: svibanj 2018.

  • ISBN: 978-953266975-6

  • Naslov izvornika: Nevidljiva žena i druge priče

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 290 g

Zašto su danas, u suvremenom društvu koje ruši sve tabue, samo starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti? Postajemo li sa starošću nevidljivi, što se događa s našim tijelima, s našim odnosom prema drugima i, još važnije, odnosom drugih prema nama? Mreže koje pletemo cijeloga života odjednom postaju tanke i krhke. Šesnaest priča u novoj knjizi Slavenke Drakulić Nevidljiva žena pripovijeda o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati.

Slavenka Drakulić duboko emotivno, bez zadrške, pripovijeda o iskustvu raspada života u kojem stari ljudi postaju nevidljivi ne samo okolini i sustavu veći vlastitoj obitelji i prijateljima. Katarzična, oslobađajuća, Nevidljiva žena udara u pleksus suvremenog društva. Slavenka Drakulić literarno snažno u svakoj pojedinoj priči ulazi čitatelju pod kožu, tjerajući ga da zastane, da misli o sebi i drugima, da bude šokiran, da zaplače, da se prepusti i emocijama i raciju. Nevidljiva žena oslobađajuća je, duboko intimna knjiga koja dokazuje da samo literatura može izreći neizrecivo.

Nevidljiva žena je knjiga za sve osjetljive žene.” – Andrea Zlatar Violić

“Lijepo i tužno i tako jako istinito.” – Ingrid Šafranek

“Ovu knjigu se jednostavno ne može čitati s distance. Potresna je, a pritom nimalo banalna ni sentimentalna.” – Anera Ryznar

'Ne bojim se starosti. Danas živim bolje nego prije 15 godina'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 8. 6. 2018.

U zbirci priča koju je upravo objavila Fraktura autorica se bavi temom starenja, a inspiraciju je, kaže, crpila iz iskustva ljudi koji je okružuju

U “Nevidljivoj ženi”, u Frakturi upravo objavljenoj zbirci priča o starosti, Slavenka Drakulić pripovijeda o starosti i popudbini koju ona sa sobom donosi, susretu s nepoznatom, novom, nevidljivom osobom, ostarjelim, svojim “ja” kojeg se uplaši njezina junakinja.

Starica majka žena je koja je u godinu dana, prošlo je puno od tada, izgubila odrasla sina i supruga, ostala joj je kći s kojom se (ne)razumije i koja, gledajući kako mati stari, prolazi svoj proces prihvaćanja nezaustavljivog.

Kult mladosti

Kći se boji majčine starosti; boji se pogleda na njezino nago tijelo, njezine slabosti: “Uplašila sam se jer sam tog trenutka u njoj vidjela sebe, skrvrčenu i smežuranu kopiju nje. Shvatila sam da je starost zarazna.”

Zatomljene ljutnje, minula razilaženja… o tome razmišlja dok nakon majčine smrti prolazi kroz njezinu ostavštinu u garsonijeri doma umirovljenika. Zaključuje da je majka, koja se šminkala i njegovala do posljednjeg časa, ne vjerujući ni sama da joj je 86-ta, “zaista bila mnogo mlađa od mene, jer ja sam se osjećala starom i prije nego me tijelo počelo izdavati”.

U jednoj od priča, dok govori o majci, pita se: “Zašto nam majke ne govore o tome kako se tijela s godinama mijenjaju, kako se ljepota srozava, o osjećaju gubitka i srama? Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koje prati sve veća ravnodušnost?” Autorica o tome kaže: “Ljudi ne vole govoriti o starosti zato što je to teško. Uz to, živimo u kulturi koja favorizira mladost, izgled, brzinu, snagu, poduzetnost pa se starci u nju ni na koji način ne uklapaju. Za razliku od tradicionalnih seljačkih kultura u kojima su živjeli u velikom domaćinstvu i imali svoje mjesto u obitelji i društvu cijeli život. Danas su stari ljudi teret obitelji i društvu. Naravno, postoje stručne knjige, studije i slično o starosti, postoje i priručnici za samopomoć uglavnom u anglosaksonskom svijetu, ali sad već i kod nas. Nevolja s tim stranim priručnicima je da pretpostavljaju dobro zdravlje, fizičko kao i financijsko. Oni su nama, bojim se, neupotrebljivi jer većina naših starijih ljudi, odnosno penzionera, živi gotovo na rubu siromaštva. A u književnosti ćete naći uglavnom biografije, poput one Joan Didion ili duhovite, autoironične priče Nore Ephron. Sve su to načini artikulacije jedne životne dobi.

Muškarci i žene

Meni je zanimljivo i da muški pisci koji pišu romane o starosti, poput ‘Slow Man’ J.M. Coetzeea ili ‘Everyman’ Philipa Rotha, čini se imaju manje zadrške prema toj temi. Nije čudo, jer za žene je s jedne strane u fizičkom smislu to dramatično gubljenje izgleda, dakle onog što kultura još uvijek najviše cijeni kod žena. No ipak se one, iako to manje tematiziraju u literaturi - u stvarnom životu, čini mi se, bolje prilagođavaju novoj situaciji. I dalje rade i brinu se oko obitelji, muža, djece, dok se muškarci osjećaju suvišnima nakon što odu u penziju i često pate od depresije. Naravno, sada zapravo govorimo o društvenom položaju starijih ljudi. Međutim, moja knjiga priča usmjerena je prema unutra, to su individualna ženska iskustva, moglo bi se reći intimne ispovijedi kojima je u središtu osjećaj usamljenosti i fragilnosti. Ipak vjerujem da će se mnoge čitateljice moći poistovjetiti s tim iskustvima.”

Što starost može poručiti zrelosti, što žena od 70 može poručiti onoj od 45?

“Bojim se da je ta vrsta međugeneracijske ženske komunikacije vrlo slaba. Ove mlađe nemaju ni vremena ni volje slušati priče a još manje savjete. To je doba kad mislite da sve znate bolje od starijih, zapravo najbolje. Starenje vam se čini daleko i strano, a cijela okolina, naročito mediji, idu vam na ruku jer vas uvjeravaju kako nikada nećete ostarjeti, samo ako se pravilno hranite, vježbate, uzimate vitamine, mažete lice ovom ili onom kremom protiv bora, strija, celulita... itd. Danas, uz sve te bezbrojne mogućnosti koje nudi industrija ljepote, skoro je sramota biti star!” govori Slavenka Drakulić.

Dobre i loše strane

Ne piše o njima, ali - koje su ljepote starosti? Ima li ih i od čega su satkane? “Nije mi bila namjera opisati sve aspekte starenja i starosti. Knjiga je nastala tako da sam malo bolje oslušnula priče ljudi oko sebe, mojih starijih prijateljica i poznanica i uvjerila se da ipak postoji potreba za potvrdom, u smislu da niste sami sa svojim osjećajima nevidljivosti i gubitka. Kad bismo mogli izmjeriti dobre i loše strane starosti - a to nije moguće - bojim se da bi prevagnuo osjećaj gubitka i suvišnosti a ne ispunjenja. Da, stariji ljudi vjerojatno posjeduju zrelost, pa čak i mudrost, ali kome to treba?”

U bilješci o piscu stoji da je Drakulić 1949. godište. Osjeća li se i sama - nevidljivom ženom, starom? Zašto je odlučila pisati o starosti? “Zato što me zanima fenomen, zato što sam i sama već u toj kategoriji. Nevidljivost? Mislim da je cijela moja generacija već postala nevidljiva i ima sve manje funkcija u društvu, ali ipak ima tu mjesta i za individualne osjećaje.

No možda postoji još i dodatni motiv za knjigu, jer ja sam sretna da sam dočekala ove godine. Možda mi je moja osobna situacija nekoga tko se vrlo rano suočio s opasnom kroničnom bolešću, dijalizom i dvije transplantacije bubrega omogućila da na starost gledam drugačije. Da se, na primjer, ne bojim starenja, da uživam u onome što mi je danas dano, a to je relativno stabilna zdravstvena situacija. Jer moj život je ustvari bolji nego prije petnaest godina, dapače. Pišem i putujem. Možda se malo više umaram, ali ustvari sam dobro i sasvim sigurno nisam nevidljiva ljudima do kojih mi je stalo.”


Predstavljena zbirka "Nevidljiva žena i druge priče" Slavenke Drakulić

Hina, tportal.hr, 11. 6. 2018.

"Sve su te priče jako emotivne i svaka je emotivna na drugačiji način. One pripovijedaju o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati", istaknuo je Serdarević.

Starost i starenje kao proces postupne dezintegracije i reprogramiranja postojećih spona sa sobom i drugima teme su nove knjige Slavenke Drakulić "Nevidljiva žena i druge priče", predstavljene u ponedjeljak u Zagrebu kao hrabro literarno suočavanje s iskustvom raspada života u kojemu stari ljudi na neki način za svoju okolinu postaju gotovo nevidljivi.

Zašto su danas, u suvremenom društvu koje ruši sve tabue, samo starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti, što se sa starošću događa s našim tijelima i našim odnosom prema drugima, i kako sa svime time izaći na kraj, neka su od pitanja koje Drakulić otvara u knjizi, objavljenoj u izdanju nakladnika Frakture.

"Riječ je o knjizi šesnaest priča o starosti, nevidljivosti, smrti mnogočemu što nas sve na ovaj ili onaj način pogađa", rekao je na predstavljanju u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) glavni urednik Frakture Seid Serdarević. U njoj Drakulić, kao što je to činila od svoje prve knjige, ponovno otvara teme i diskusije u društvu, dodao je.

Ona postavlja brojna provokativna pitanja: postajemo li sa starošću nevidljivi, kako se suočiti s boli, zaboravljanjem i sramom zbog starenja i, posebno, što – u vrijeme kojim vlada imperativ mladosti i ljepote – starenje znači za žene.

"Sve su te priče jako emotivne i svaka je emotivna na drugačiji način. One pripovijedaju o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati", istaknuo je Serdarević.

Anera Ryznar, docentica pri Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kazala je kako je riječ o sjajnoj, snažno potresnoj knjizi iz pera ikone hrvatskog feminizma, koja se čita kao "udarac u pleksus, ulazak pod kožu", a u kojoj Drakulić daje idealan literarni oblik tzv. "muškoga pogleda" – "pogleda koji ženskom tijelu upućuje dominanto patrijarhalna zapadna kultura koja ga u pravilu želi vidjeti kao mlado zategnuto jedro, plodno".

"Figura nevidljivosti žene u naslovu jedna je vrlo jasna i precizno odabrana metafora kojom se želi dijagnosticirati i prihvatiti društveni odnos prema ženskom starenju. Riječ je o temi koja je u prvome redu identitetska, intimna, subjektivna, ali kojoj Drakulić pristupa na jednoj široj društvenoj, sociološkoj, pa i filozofskoj razini, što joj omogućuje da joj pristupi fenomenološki, pa čak i kritički", rekla je Ryznar.

Postoji li uopće stara žena?

Ocijenila je kako je bila "odlična odluka ispisati tu knjigu kao zbirku, jer je to autorici omogućilo razmjenu različitih glasova i perspektiva, koja jest dominanto ženska, ali preko koje dobivamo uvid i u, na primjer, problematiku muškoga starenja".

"S druge strane, svima je poznato da je Slavenkin opus obilježilo probijanje tabua različitih vrsta, često vezanih upravo uz sferu ženske tjelesnosti, ali i činjenice da žensko tijelo nikada nije u potpunosti samo njezino, odnosno da se njegova ljepota, svrha, funkcija, pa i samo postojanje ustanovljuje negdje drugdje, u oku nekoga drugoga", rekla je Ryzner.

Pitanje koje se postavlja u većini priča je, ako je ženski identitet toliko čvrsto vezan uz kulturnu sliku njezina tijela – što se onda s tim ženskim identitetom zbiva u onome času kad to tijelo neminovno počinje starjeti, mijenjati se, odnosno, odbijati poslušnost, istaknula je.

"Drugim riječima, postoji li uopće stara žena; dakle, je li stara žena uopće žena? O svemu tome te priče govore, o gađenju pri pogledu na tuđe ali i na vlastito tijelo koje propada, ali koje i dalje osjeća žudnju za ljudskim dodirom. Junaci tih priča nastoje sačuvati svoje tijelo od zaborava, od propadanja", napomenula je.

Pretvaramo se u staklo

Drakulić je istaknula kako je željela pisati o onome o čemu svi tek nagađamo, o tome kako drugi osjećaju i proživljavaju svoju starost, što je nešto o čemu ne znamo ništa – samo se pitamo da li i drugi osjećaju kao i mi, ali o tome ne razgovaramo, i željela je o tome pisati s fokusom na iskustvo starosti žena.

To je zrapravo jedan mali izlet, jer nas kultura u tome smislu uvjetuje, "kultura u kojoj se cijeni mladost i u kojoj nastojimo biti vječno mladi, što je druga riječ za besmrtnost".

Trebalo joj je dugo da napiše tu knjigu, rekla je autorica, jer se nije imala na što osloniti u postojećoj literaturi, a ono što joj se činilo važnim je ući u tu temu duboko i iznijeti intimni doživljaj, "artikulirati iznutra i postići kod čitatelja osjećaj identifikacije s prozom, s tekstom, s osobama i doživljajima u knjizi".

"Bilo mi je najvažnije pokazati te neke vrlo dobro skrivene strahove, osjećaje. Ono što je osnovni osjećaj koji veže sve te priče je fragilnost – mentalna, psihološka, ali i fizički osjećaj fragilnosti; to kako se pretvaraš na neki način u staklo; ne samo da si proziran, nego si stvarno krhak", rekla je Drakulić.

Slavenka Drakulić (1949.) istaknuta je književnica i publicistkinja čije su knjige i eseji prevedeni na više od dvadeset jezika svijeta. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U svojim se publicističkim djelima uglavnom bavi postkomunizmom i ratom, a njezina knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Uslijedili su publicistički naslovi "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Oni ne bi ni mrava zgazili", "Tijelo njenog tijela" i "Basne o komunizmu".

U književnim je dijelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Kao da me nema", "Božanska glad", "Frida ili o boli", "Optužena", "Dora i Minotaur" te "Mileva Einstein, teorija tuge". Izdavačka kuća Profil objavila je njezine "Sabrane eseje" i "Sabrane romane".

Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima, među kojima su The NationThe New RepublicThe New York Times MagazineThe New York Review of BooksSüddeutsche ZeitungInternazionaleDagens NyheterThe GuardianNeue Zürcher Zeitung i Eurozine.

Hrvati šute, a 'obiteljaši' su sve bliži cilju

Branimira Lazarin, Express, 8. 6. 2018.

Slavenka Drakulić uvijek govori, piše o onim temama društva u kojima žene nisu privilegirana strana. Ili o kompliciranim, delikatnim, ali i onim najtežim, međuženskim odnosima majke i kćeri, što je izrazila u romanu "Optužena" (V.B.Z,. 2012.), u kojemu je riječ o dubokoj, emocionalnoj traumi zlostavljane kćeri. U novoobjavljenoj zbirci priča u izdanju Frakture, Drakulić na svjetlo naše pažnje izvlači arome s kojima se nije ugodno sresti - činjenice starenja.

Prolaznosti, suptilnosti mijena kojima se borimo prihvaćati vlastitu fizičku dekadansu, blizinu kraja. Ponovno u mreži krhkih međuženskih, roditeljskih, međuljudskih linija, u zbirci "Nevidljiva žena" razmišljamo o perspektivi života koju društveni "hipe" ne doživljava "potentno". Nego posve suprotno, na putu "prema dolje". Slavenka Drakulić opet otvara svakodnevnu, naizgled "običnu" stvar - iako veliku i osjetljivu temu.

U vašoj novoj knjizi 'Nevidljiva žena i druge priče' iz različitih kuteva, ali istog, unutarnjeg 'ženskog' ishodišta, bavite se temom prihvaćanja starosti u retorici 'pitanja godina ili unutarnjeg osjećaja'. Naslovna priča odmah otvara srce tame tog životnog razdoblja, citiramo: 'Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže da se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a onda u sasvim prozirno'. Kad se, dakle, postaje 'starijom ženom'? Je li to relativna i duboko intimna stvar ili objektivnost koju je teško prihvatiti? U oba je slučaja o tome teško i čitati, a kamoli pisati, čini nam se...

Definicija starosti jest stvar kulture, a isto tako i osobnog doživljaja, težeg ili lakšeg prihvaćanje starenja. Ta dva aspekta jedan drugog ne isključuju, nego se dopunjuju. Je li lakše prihvatiti starenje u kulturi koja slavi mladost, snagu, brzinu, tijelo, izgled... - kao što je, na primjer, američka? Na prvi pogled, nije. Ali oni su razvili način da se nose sa starošću tako da vas uvjere da nikad niste stari, nego, dapače, slobodni ste da činite sve što se nekad željeli - popeti se na Himalaje, preplivati i slično. Problem je jedino ako nemate novca ni snage za takve poduhvate - ali zato postoje brojni priručnici koji će vas uputiti kako si pomoći. A u književnosti ćete naći zgodna djela, uglavnom humoristična, poput knjige Nore Ephron, koja će vam olakšati prihvaćanje vlastitih poteškoća. Meni je sve to simpatično, ali sam sklona promatrati starost s jedne druge pozicije, manje popularne, možda više primjerene istočnoeuropskoj tradiciji.

U društvu postoji običaj da se o starosti govori gotovo infantilno: kao o dobi 'zrelih godina', medicinskim rječnikom, ili praktičnim savjetima za slobodno vrijeme zajednice penzionera. Za muškarce reklama za Viagru, za žene hranjiva krema '60 plus'. Bez suptilnosti prema životu koji ističe vaša pripovjedačica kad kaže da joj se čini da 'otkriva novu dimenziju postojanja'. A ta dimenzija je, zapravo, duboka samoća? Je li neminovna?

Rekla bih da je kod nas situacija drugačija, nego, recimo, na zapadu. U duboko patrijarhalnoj i seljačkoj tradiciji stariji su živjeli u domaćinstvima zajedno s mladima i to se, zbog velike migracije u grad u doba industrijalizacije održalo i u socijalizmu. Staračkih domova je bilo malo i ljudi su imali grižnju savjesti smjestiti roditelje u dom, još nedavno je to bila sramota. Međutim, oni su imali važnu ulogu u brizi za djecu, sjetite se samo luksuza zvanog baka-servis. U suvremenom društvu stari ljudi nemaju funkciju, suvišni su i potrošeni. Kod nas su u goroj situaciji jer su im penzije premale za dom, a domova, onih koji se financiraju iz državne kase, naprosto nema dovoljno. Gore od samoće je siromaštvo, a najgora je samoća u siromaštvu. No sad govorim iz pozicije staraca u društvu. U knjizi uopće nisam ulazila u taj društveni aspekt. Bavila sam se individualnim doživljajima starenja i starosti, onim iščezavanjem osobnosti i blijeđenjem o kojem piše francuska spisateljica Annie Ernaux 'Je ne suis pas sortie de ma nuit', iz koje sam uzela moto knjige: 'Moja je majka postala bezbojna. Starjeti, to znači izblijedjeti, postati proziran'.

Koja je razlika između ženskog i muškog starenja? Sociologija starosti i starenja postoji kao teorijska disciplina, pokazatelj da mislimo razliku između roda i starenja. A životna praksa? I je li feminizam (kao najšire shvaćeni pojam, ako ga moguće tako uzeti) starosno diskriminatoran?

Društvo je još diskriminatorno prema ženama općenito - pogledajte samo razlike u plaćama za isti posao - a pogotovo prema starijim ženama u društvu u kojemu se ženu dopušta javno nazvati "drugotnom". Starije se žene osjećaju kao da postaju sve više nevidljive - čula sam to puno puta. S druge strane, muškarci se ipak teže nose sa starošću. Oni pate puno više već kad odu u penziju, osjećaju se nepotrebnima, nevažnima. Ipak je posao važan dio muškog identiteta. Žene statistički ne samo da žive dulje, nego se, čini mi se, bolje nose sa starenjem. I dok su zaposlene rade barem još tri posla uz rad, od održavanja kuće i kuhanja do brige za djecu. Ne vjerujem da im je ikad dosadno i da se osjećaju nevažnima zato što su u penziji. No intimni osjećaj gubitka, prije svega fizički osjećaj nemoći, nedostatka snage i volje, to je nešto drugo. Još ako se na to nadoveže bolest, onda je to i teret za obitelj. Nitko ne voli biti na teret, ali žene znaju imati osjećaj loše savjesti jer su naučile brinuti se za druge - a ne da se drugi brinu za njih.

U 'Nevidljivoj' se bavite neiscrpnom temom odnosa majke i kćeri: nedovršivim odnosom dviju žena. Kći tek u majčinoj starosti shvaća kauzalitet svojega odgoja i obiteljske povijesti: i to je neminovno? I kako to da se, generacijama po ženskoj liniji, ponavljaju gotovo jednake peripetije odnosa među ženama? Dok se figuru oca manje propituje, pliće se kopa za tragove očeve naravi? Ili ne možemo generalizirati?

Odnos majke i kćeri je, po mojemu mišljenju, jedan od najkompleksnijih odnosa i zato je za mene neiscrpna tema. Kao i obitelj, uostalom. U tom se odnosu malo što mijenja u emocionalnom smislu. Da, žene se obrazuju, rade, emancipirane su, ali većina njih emocionalno je ovisna o majkama. Postoje mnogi nerazriješeni osjećaji, situacije, neizgovorena pitanja, frustracije i neispunjena očekivanja. Odrastanje je za kćer i razumijevanje da majka nije samo funkcija, nego i osoba. Razumjeti i prihvatiti majku (ili kćer) kao osobu nije nimalo lako.

Kroz priče se proteže i zanimljiv, nježan odnos žene i muškarca - supruga. Ona je svjesnija svojeg staračkog 'statusa' i gleda njega, pomaže mu - više implicitno nego eksplicitno - u svakodnevici. A oboje se srame starosti. Žena pomaže muškarcu da prebrodi socijalne situacije srama. To vidimo svaki dan, ali ne primjećujemo?

Literatura uvijek, naravno, nameće individualni pristup. Priče u knjizi su u tom smislu takve o pojedincima i njihovim iskustvima. Međutim, muškarci kad ostare znaju biti zahtjevni poput djece, a žene pak imaju više iskustva s takvim situacijama. Naravno da će pomoći. No ne znam je li sram baš dobra riječ za taj osjećaj izloženosti. Možda je to u dubini prvenstveno najprije nemoć koju bismo svi rado sakrili. A u starijoj dobi, čini mi se, najvažnija je uzajamna podrška. Pomoć i solidarnost. Osjećaj da je nekome stalo do nas, ma kako nevidljivi bili za druge.

Jedan od jačih domaćih tabua je različit tretman muškog i ženskog djeteta u odgoju, o čemu također govori jedna vaša priča. Na razini domaće realnosti, nikakva novost u patrijarhatu. Relativna novost u domaćem patrijarhatu bila bi, primjećujemo, militarizacija omladine, ali bez razlike po spolu? Tu cvjeta nacionalistički patrijarhat?

Ah. Bojim se da ništa od toga nije naša specijalnost. Ni različiti odgoj djece ni porast agresije u društvu. A ni okretanje unazad, aktualizacija prošlosti. Ima toga još u našem okruženju, ali slaba je utjeha da ni susjedi nisu bolji.

Teško nam je postaviti aktualno pitanje, a da ga već niste nekako otvorili u svojim novinskim kolumnama. Ali uz rizik da se autoplagirate: koji su post festum učinci klerodesničarkse hajke na dokument Istanbulske konvencije? I tisuća potpisa koji zahtijevaju referendum o broju manjinskih zastupnika u Saboru? Što nas tu čeka?

Bolja budućnost, vjera u progres, u EU, svi su ti koncepti već neko vrijeme na kušnji. U Hrvatskoj vladaju neizvjesnost i strah od Drugoga, zbijanje redova, nacionalizam. Istanbulska konvencija poslužila je samo kao povod za pokušaj dobivanja političkih poena jedne konzervativne političke i društvene grupacije, a urodila je još većim podjelama. U općoj sumornoj slici, kojom ipak dominiraju ekonomski problemi, afera Agrokor i iseljavanje u potrazi za poslom, najgori mi se čini osjećaj da nema nade i da se išta može promijeniti nabolje. Ukratko, rezignacija.

Nedavne sunčane subote je u tri grada u Hrvatskoj održana parada 'Hod za život' gdje se, uz mnogo dječice i šarenih balona, društvu poručivalo: što točno? Što je 'još" poruka zagrebačke 'Povorke za život' u organizaciji katoličkih obiteljaša - uz najavljenu redukciju ženskih prava? Jer je slučajni prolaznik morao biti zbunjen kad ni riječi negativne konotacije nije bilo: 'samo ljubav'?

Ali redukcija ženskih prava je normalna posljedica nacionalizma i klerikalizma. Međutim, kod nas valjda još vlada iluzija da se situacija sa ženskim pravima neće promijeniti, unatoč evidentnim nastojanima raznoraznih konzervativnih udruga koje su prilično utjecajne. Trebali smo izvući pouku iz referenduma za promjenu definicije braka, ali izgleda da nismo. Jer takvih je inicijativa sve više, od 'Hoda za život', koji je protiv prava žene da odluči što će učiniti sa svojim tijelom, do pokušaja ukidanja prava manjina. Ono što se u ovim okolnostima pokazuje nenormalnim je vjerovati da se to neće dogoditi. Makar je paradoksalno glasati protiv prava na pobačaj baš sad, u času kad je jedna od najkatoličkijih zemalja u EU izglasala protiv za pravo izbora, čak i vjernici. Ostaje ultrakatolička Poljska, ali tamo su žene dobro organizirane - i Hrvatska, gdje to nije slučaj. Još gore, nema dovoljno svijesti o potrebi da se to pravo zaštiti, a ni organizacijskih sposobnosti da se ujedine sve snage. Nije problem da, kako vi kažete, obiteljaši hodaju i zalažu se za ovo ili ono. Naš je problem da oni koji misle drugačije, oni koji se zalažu za to da žene trebaju dobiti pravo na odlučivanje o svome tijelu i na druge odluke, ne čine ništa.

A kako da postavimo pitanje o statusu novinarstva... Poput tekstilne industrije, novinarstvo je srozalo cijenu rada i uništilo egzistencije svojim radnicima. Ne postoji feministički intoniran problem novinarke u društvu? Umorni od pojmova prekarnog rada i tržišne ekonomije, autotematiziramo: ima li smisla postavljati pitanje o suvremenom novinarstvu kao intelektualnom poslu?

Nema smisla, govoriti o tome značilo bi plakati nad samima sobom. Samosažaljenje nikome ne koristi, a usput rečeno, nemate se kome drugome žaliti. Naši problemi nikome nisu zanimljivi. Intelektualni poslovi su deklasirani i očito nepotrebni. Srozavanje kulture, znanja i obrazovanja je evidentno na svakom koraku. Imate osjećaj stihijskih promjena vezanih uz politiku, a ne ozbiljnih i promišljenih reformi u bilo kojem području, a to nije dobro. O dugoročnim posljedicama se ne razmišlja. No zaboravljamo da je rat bio relativno nedavno, a svaki rat iz korijena mijenja društvo i njegove vrijednosti. Uz to, proživljavamo i političku promjenu, odnosno demokratizaciju, ali i kapitalizam u najgorem obliku. Ako sve te elemente uzmete u obzir, nije čudo da se teško iščupati iz rupe.

Čime se, u proznom smislu, sad bavite? Postoji li ona 'velika tema' kojom se još niste stigli baviti?

Ne postoji. Uvijek pišem samo o malim temama. Štoviše - o malim ženskim temama. I ponekad, također iz 'žablje perspektive', o društvenim temama. Volim kratke forme, priče, eseje, komentare, reportaže... A sad je na redu nešto s temom promjena u Europi u posljednjih nekoliko godina.


Slavenka Drakulić : Nevidljiva žena i druge priče

Lora Tomaš, Moderna vremena Info, 13. 7. 2018.

Popis stvari koje treba ponijeti na put beskrajno je dugačak i proteže se na deset stranica istoimene i posljednje priče u novoj knjizi Slavenke Drakulić, koja tematizira starenje. Putovnica i europska zdravstvena kartica, arsenal lijekova, pismo liječnika, tri para naočala, vodootporna šminka i tekućina za skidanje iste, dugotrajan ruž, vate, turpijice i četkice, bilježnica i Kindle, najlonke od 50 dena itd. Mnogo je to stvari za kratki vikend izbivanja, osobito za neku koja iščezava, hlapi u čisti duh, kako se pak, suočena s vlastitim odrazom u ogledalu, osjeća nevidljiva žena u prvoj priči zbirke. U ovim, po mome mišljenju najupečatljivijim pričama u knjizi, dvije su žene na različite načine suočene s vlastitim starenjem. Slijede šok, nevjerica, ljutnja...

U uvodu knjizi Discourses of Ageing in Fiction and Feminism: The Invisible Woman (Diskursi starenja u fikciji i feminizmu: Nevidljiva žena, 2013.), feministička znanstvenica Jeannette King kaže da starije, društveno nevidljive žene mogu sebe učiniti vidljivima jedino prerušavanjem u mlađe – odjećom, frizurom, šminkom i kozmetičkim operacijama. Izuzete iz ove kategorije nevidljivih mogu biti jedino žene koje se bave nekom vrstom kreativnoga rada, zapazila je već i Simone de Beauvoir, jer se ženska vrijednost prečesto mjeri njihovom reproduktivnom sposobnošću.

„Sve to još uvijek stoji. Naime patrijarhat je, ispostavilo se, u posljednjih stotinjak godina samo potisnut, ali je živ i zdrav“, rekla mi je Slavenka Drakulić u razgovoru koji smo vodile putem emaila. „Samo se izražava na drugačije načine osim direktnom dominacijom muškarca u društvu i obitelji. Uzmite samo primjer #metoo fenomena, koji pokazuje da takvo ponašanje nije iščezlo jer muškarci, pogotovo oni koji su šefovi ili o kojima ovisi radno mjesto ili pak uloga u filmu, još uvijek uzimaju sebi razne seksualne slobode. Ljepota i mladost žena kao vrijednost po sebi nije nestala a industrija ljepote, od hrane do kozmetike, vježbanja, priručnika, mode i oglašivača živi od toga da ih uvjeri kako je njihova dužnost što duže ostati mladima. I muškarci bi se rado pomladili, ali su naravno svjesni da se njihova vrijednost mjeri drugim mjerilom, novcem.“

Ali i granica se ženske „starosti“ neprestano pomiče. Pedesetih je godina na ovim prostorima, primjerice, djevojka od dvadeset i nešto već bila ili riskirala ostati „stara cura“, a klimakterij je bio definitivna potvrda te „starosti“, otpisanosti. Medicinski je establišment također pridonio negativnom pogledu na postmenstrualno životno doba, pristupivši mu simptomatološki. Pionirka studija starenja Margaret Cruikshank pojam starosti (tj. naš odnos prema njoj) smatra društvenim konstruktom, svjesna da se ulaskom u starost kroči u sferu Drugoga. Cruikshank dodaje i da su obično žene te koje se označava starima, što ih stavlja u ranjiviji položaj, ali i da je žensko starenje „kao kineski ideogram koji znači i opasnost i priliku“.

„U našoj kulturi mladost je imperativ a starost neka vrsta sramote“, odgovorila mi je  Drakulić kada sam je pitala što misli o tome. „Pogotovo uz sve mogućnosti koje stavlja na raspolaganje industrija ljepote. Ipak, starost je samo jedno životno doba kao i sva ostala a kultura mu pridaje ovo ili ono značenje, ovu ili onu vrijednost. U tom smislu jest društveni konstrukt. U nekim društvima, pogotovo na selu, starije žene imaju svoje mjesto u obitelji, pa čuvaju djecu i kuhaju i tako olakšavaju život mlađim zaposlenim članovima. Dakle, i dalje su korisne. I ne samo to, nego su ih ranije držali i mudrim članicama zajednice koje su mogli pitati za životne savjete. Ali proširena obitelj nije više urbani fenomen i time neproduktivni starci gube ulogu. Naravno da osjećaju da su na teret obitelji, koja ih, zbog toga jer su zapostavljeni od društva, mora pomagati.“

U viktorijanskoj književnosti gotovo da nije bilo heroina starijih od četrdeset, piše King. Zrelije protagonistice romana učestalija su pojava tek od sedamdesetih naovamo, i u Europi i u Americi a u bajkama Zapada zrelijim se ženama i staricama redovito dodjeljuju uloge vještica i zlih kraljica.

S obzirom da je starenje rijetka i teška literarna tema, za pisanje zbirke Nevidljiva žena Drakulić, kaže, i nije našla uzore u književnosti, osim u ponekim autobiografijama, kao onima Katharine Hepburn i May Sarton. „Možda roman The Diaries of Jane Somers koji je 1984. – zanimljivo – Doris Lessing objavila najprije pod pseudonimom.“

„Takozvane ‘teške’ teme smatram svojom specijalnošću“, kaže Drakulić. „Za nekoga su te teme i mučne, od silovanja do ubojstva majke, od bolesti do teških života historijskih ličnosti, od ratnih zločinaca do, evo, starosti“. Dodaje i da se poteškoće oko pisanja manje odnose na temu, a više na samu formu, što je bio slučaj s knjigom Nevidljiva žena. „Naime dugo sam se kolebala hoće li to biti roman ili priče. Zaključila sam na kraju da je to previše emocionalan materijal i da se u obliku priče ova tema nekako lakše svlada.“

„Klasične se feminističke autorice koje pišu o starosti, od Simone de Beauvoire do Germaine Greer i Naomi Wolf, zadržavaju na socijalnoj i historijskoj uvjetovanosti ženskog položaja“, nastavlja Drakulić. „Čini mi se da suvremene spisateljice o starosti pišu posredno, okolišno, opisujući bolest najbližih. Više sam se oslanjala na priče koje sam čula. Takvih je priča mnoštvo samo ih nema tko slušati. Jeste primjetili kako u apoteci ili ponekad u dućanu u susjedstvu starije žene vole popričati s blagajnicom? Osjećaju potrebu komunicirati jer su usamljene. Ili u čekaonici kod doktora. Tamo svašta čujete, ako znate slušati.“

U priči „Kolač od jabuka“ udana se žena upušta u aferu s mlađim muškarcem, svjesna da je njezino tijelo kojim upravlja žudnja istovremeno izdajica, razlog zbog kojeg će žudnja među njima nestati kao što se i pojavila. U svome dnevniku pjesnikinja Divna Zečević piše da je nezamislivo da starija žena ima mlađega ljubavnika, dok će si muškarci na takvim ljubavnicama međusobno čestitati, pohvalivši usput njihov besprijekoran ten ili tako nešto.

Márquezova novela Sjećanje na moje tužne kurve (2004.) prati novinara u devedesetoj zaljubljena po prvi put u životu i to u mladu prostitutku, a roman Amosa Oza, The Same Sea (Isto more, 1999.), udovca Alberta koji se zaljubi u djevojku svoga sina koji je otputovao na Istok. Zanimljiva je i perspektiva Marguerite Duras koja u svojoj sedamdesetoj objavljuje autobiografski roman Ljubavnik (1984.), u kojemu detaljnije i intimnije piše o svojoj tinejdžerskoj vezi s dvanaest godina starijim Kinezom.

“Teško je pisati o žudnji a da ne ispadne ironično ili pak patetično. To je tabu, kao uostalom i sama starija žena. O žudnji nitko nije pisao tako dobro kao Duras”, kaže Drakulić.

Durasin je Ljubavnik isprva bio zamišljen kao album obiteljskih fotografija s komentarima. Priča „Album bez fotografija“ iz zbirke Nevidljiva žena ujedno je i propitivanje značenja fotografije. Vrijeme bez fotografija je tamno mjesto, zaključuje naratorica koja ne prepoznaje većinu ljudi s obiteljskih fotografija koje posjeduje. U knjizi Svijetla komora – bilješka o fotografiji (1980.), nastaloj u procesu tugovanja za majkom, promatranjem njezinih starih fotografija, Roland Barthes piše da nema ničeg prustovskog u fotografijama, da one ne prizivaju prošlost, već samo potvrđuju da je ona doista postojala. Na različite načine, i Drakulić i Barthes se pokušavaju uhvatiti u koštac s nelagodom i neodređenošću koju fotografije sa sobom donose.

“Činjenica je da jedino na fotografijama vidite otjelovljenu svoju i tuđu prošlost”, smatra Drakulić. “Doslovno, kako je vaše ili neko drugo lice, tijelo, ranije izgledalo. I to viđeno izvana. To naravno mora utjecati na doživljaj sebe, na razmišljenje o prolasku vremena, o tome kako vidite sebe i kako vas vide drugi, što ne mora biti ugodno. Ponekad čak podsjećaju na neku neugodnu uspomenu. Fotografije jesu način povratka u prošlost a to iskustvo vjerujem da ponekad može biti traumatično.”

U uvodnoj priči zbirke nevidljiva žena prepričava traumatičan susret s vlastitim odrazom u zrcalu. Feministička teoretičarka Kathleen M. Woodward tvrdi da se ovdje radi o težnji za odbacivanjem vlastita odraza, o negaciji tjelesnih promjena uzrokovanih protokom vremena te da su u kulturi Zapada, u tom slučaju, sva ogledala potencijalna prijetnja. U starosti dolazi do neusklađenosti svih tih slika, dodaje Woodward, do triangularnoga fenomena koji uključuje poglede drugih te dvije slike koje imamo o sebi, unutarnju i onu u ogledalu.

„Pitam se, kako bi izgledala svijest o sebi da nije izmišljeno ogledalo tj. oličenje pogleda drugoga“, komentira Drakulić. „Da ne gledamo sebe kako nas gledaju drugi? Naš vlastiti pogled čini nas ponekad, na čas, neprepoznatljivima ali pogled drugih je taj koji nas čini nevidljivima. A ogledalo se više ne može okrenuti prema zidu, prekasno je za to.“

Priče u zbirci Nevidljiva žena, bez obzira na feministički predznak, bave se i ženama i muškarcima, a čitaju se i kao zapisi, fragmenti ispovijedi, ulomci eseja ili dnevnički tekstovi likova koji ih nastanjuju. Polazna i završna točka svake od njih je gubitak. Moguće su stoga tempo i ton naracije u prvom ili trećem licu prilagođeni: nema tu dramatičnosti, nizanja preokreta ili sasvim nepredviđenih događaja. Naprotiv, sve je utišano i umjereno, a jezik ogoljen i nepretenciozan. Osluškujemo unutarnji svijet likova koji gubi koheziju i uporište u vanjskome; upoznajemo žene i muškarace koji haluciniraju na lijekovima, podjetinjile ili deseksualizirane, koji se (ne) snalaze na prošupljenom terenu sjećanja. Tijela su inkontinentni izdajnici kojima je dodir nasušan; naslijeđene bunde od nerca, servisi i zidni satovi simboli istrošene taštine i osjećaja za lijepo, života predanih na inventuru. Suvereno baratajući materijalom, Drakulić tako opaža i popisuje, pametno i pitko uvodeći temu starenja u naše književne razgovore.

Kako se suočiti s licem u zrcalu, a ne izgubiti razum i tlo pod nogama

Davor Špišić, Jutarnji list, 6. 8. 2018.

Glamurozni francuski cinik Frédéric Beigbeder otprilike je napisao da današnji teror opsesivne mladosti s društvene ljestvice odbacuje i šesnaestogodišnjakinje kao “starice”, jer im “gravitacija već djeluje na cicke”.

Slavenka Drakulić u svojim izvedbenim alatima ne bira brutalni cinizam, ali je često suptilno (auto)ironična u komponiranju moćne zbirke priča o rečenom društvenom teroru nad životom. Današnji svijet grca u nametnutoj histeričnoj kompetitivnosti jednokratnog, fastfood uspjeha ili sintetički generirane ljepote.

U takvom društvenom ozračju (za što jednaku odgovornost imaju upravljačke elite i medijski lažirana virtualna stvarnost) egoistično i neodgovorno se briše bilo kakav međugeneracijski kontinuitet. Iskustvo, uložen rad ili nataloženi izazovi i vizije, postaju posve nepoželjni. Tipke za resetiranje i recikliranje ljudi kao otpada, pritišću se olako, bez imalo odgovornosti i empatije.

Tabu starenja

O toj velikoj, globalnoj tabu temi odlučila je pisati Slavenka Drakulić. I učinila je to maestralno. Proizvela je šesnaest priča, ovijenih oko egzistencijalne jezgre životnog zenita, ni trenutka ne gubeći spisateljske koncentracije. Drakulićeva, u ritmu svoje gladne ljudske i spisateljske znatiželje, nimalo ne robuje high conceptu. Nego izazovno i riskantno stvara osjetljivi autorski mikroskop. Beskompromisno njime ulazi pod svoju i naše kože, u vrhunskoj izražanoj formi, pronalazeći evolucijski smisao životnog maratona. Osviješteno istražujući sve njegove misterije, žudnje, obmane i nade.

“Pitate me što me toliko uznemirilo. Kako bih vam to opisala...? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha”, briljantan je početak “Nevidljive žene”, uvodne i trasirajuće priče iz istoimene knjige. Atmosferom nekog melankoličnog svakodnevnog horora autorica sugestivno, na samom startu, uzbudljivom spisateljskom vještinom otvara taj izdajnički osjećaj. Svrdlajući čovjekov crv nagrizajuće sumnje, crv gubitka identiteta s kojim ćemo se bez olakotnih najava svi jednoga dana suočiti. I svakome će pojedinačno ostati onoliko praha koliko još uspije zagrabiti da se izbori s odrazom u ogledalu i ostane na nogama.

“Postoji li uopće određeni trenutak kad čovjek može reći - evo, sada sam ostario? Je li starost pitanje godina ili nekog unutarnjeg osjećaja?” piše Drakulićeva u priči “Neželjeni svjedok”, senzibilno podsjećajući (ako smo u međuvremenu zaboravili tu jednostavnu formulu) da fenomen starosti/predaje/odustajanja nije uvijek nužno vezan za anatomiju i biološki vijek.

Strukturno je riječ o samostalnim, zaokruženim pričama čija kvalitativna temperatura i unutrašnja dramaturgija ne opadaju ni jednim pasusom. No, zahvat autoričine imaginacije, posebice u izboru i dubinskom suosjećanju s licima koja izmaštava, itekako je moguće tumačiti kao romanesknu cjelinu. Prebogate su rane, tjeskobe, ožiljci, lomovi... kojima Drakulićeva orkestrira u labirintima svojih udarnika. Pritom nikako nije popustila zovu patetike, mitologiziranja ili žrtvoslovnog zdvajanja nad starošću. Dapače, lucidno analizira i sebičnost staračkog svođenja računa, konstantne izmjene perspektive krivnje, teške obostrane bitke i nepravde između roditelja i djece.

Namjerni zaborav

Demencija nije samo klinička slika umiranja memorije (“Bit će mi lakše kad se više ne budem mogla sjetiti da se ne sjećam”, kaže protagonistica priče “Nije to ništa”) nego se ovdje javlja i kao stanje onih namjernih zaborava, sitnih podvala ravnodušja kakve bližnji jedni drugima nerijetko čine. U svom intrigantnom opusu Slavenka Drakulić postojano je posvećena freskama tjelesnosti, vibrantnim tajnama seksualnosti. Ovdje postiže savršen učinak demaskirajući u društvu tabuizirano pravo na užitke strasti u jesenima života (priča “Kolač od jabuka” djeluje kao inverzija njezinog romana “Božanska glad”), posebice kad se ruši još jedan socijalno nametnuti tabu i posegne za mlađim eliksirom: “Gleda ga. Malo je zadihan, žurio je. I čelo mu je orošeno, unatoč hladnoći. Njegovo visoko čelo. Glatko, bez ijedne bore, čelo zgodnog, mladog muškarca. Skreće pogled, čini to ponekad kad vidi da ga predugo promatra onim pogledom. Kao da je gladna...”

Temom krajnjih etapa životnog maratona knjiga “Nevidljiva žena” bavi se razornom jednostavnošću. Tužnim i gorkim opažajima ljudskih bića ulovljenih u zamke vlastite prolaznosti. No, valja istaknuti još jednu staračku sablast (priče “Pospremanje”, “Prodaje se kuća”) a koja je specifična za naša tranzicijska iskustva. Ovdje se, naime, sve rođene tamo negdje do polovice 80-ih 20. stoljeća tretira kao neželjene svjedoke prethodnog sistema. Kao socijalističke okamine koje pamte da 90-ih vremenski tajmer nije mogao tek tako biti vraćen na nulu, a prošlost deratizirana ognjem i mačem. O toj nelagodi ove zajednice koja ne zna što bi s tim svjedocima odrješito govori Slavenka Drakulić, sjajno opisujući njezine nesagledive društvene posljedice.

  1. Slavenka Drakulić u Centru za ženske studije Slavenka Drakulić u Centru za ženske studije U četvrtak 14. lipnja 2018. u 19 sati Centar za ženske studije u Zagrebu (Dolac 8) ugostit će  Slavenku Drakulić povodom izlaska njezine nove knjige priča Nevidljiva žena. O knjizi, starenju i starosti, prolaznosti i nevidljivim ženama razgovarat će Slavenka Drakulić i Ingrid Šafranek, a razgovor će moderirati Marija Geiger Zeman.
  2. Mogu čitati na suludim mjestima i u nevjerojatnim situacijama Mogu čitati na suludim mjestima i u nevjerojatnim situacijama Čitateljski svijet Nevene Rendeli Uvijek vedra i širokog osmijeha, Nevena Rendeli zaštitno je lice HTV-a. Osoba je iz koje zrači pozitivna energija i koju se, barem prije nego što je postala majka, podjednako često moglo susresti na različitim modnim događajima i predstavljanjima knjiga.  Moda i putovanja njezine su velike strasti, ali manje je poznato da je i čitanje vrlo, vrlo visoko na popisu njezinih priorite
  3. Nevidljiva žena Nevidljiva žena Pitate me što me toliko uznemirilo? Kako bih vam to opisala…? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha. Nisam se odmah prepoznala. Prvo, moja kosa nije sijeda, pogledajte. Uredno je svakih mjesec dana ob
  4. Tribina Razotkrivanje sa Slavenkom Drakulić Tribina Razotkrivanje sa Slavenkom Drakulić Na tribini Razotkrivanje, u ponedjeljak 11. lipnja 2018. u 19 sati u Muzeju za umjetnosti i obrt u Zagrebu (Trg Republike Hrvatske 10), predstavit ćemo novu knjigu priča Slavenke Drakulić Nevidljiva žena. Uz Slavenku Drakulić o njenih šesnaest novih priča govorit će Anera Ryznar i Seid Serdarević, a ulomke iz knjige čitat će Doris Šarić Kukuljica.