Netko podvikne, djeca odrastu

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 240

  • Datum izdanja: kolovoz 2018.

  • ISBN: 978-953266992-3

  • Vrsta uveza: tvrdi

  • Visina: 203 mm

  • Težina: 335 g

Kada se na sceni odjednom pojavi više novih, jakih književnih glasova, k tome još okupljenih u (ne)formalnu grupu, riječ je o događaju, a kada ti mladi ljudi počnu puniti klubove onda znamo da je to fenomen. A upravo je takav fenomen Književna grupa 90+.

Netko podvikne, djeca odrastu pokazuje svu raskoš njihova talenta. Poeziju Lare Mitraković, Eme Pavlović, Vigora Vukotića i Lane Bojanić odlikuju snažna metaforičnost koja izlazi iz zanimljivoga spoja urbanog i mediteranskog, otočkog pogleda na svijet, direktnost u izrazu i moćne poante. A melankoličnost je izazvana osjećajem generacijske bespomoćnosti i zarobljenosti u svijetu bez prave ideje, pa lirski subjekti bezizlazno lutaju vlakovima, biciklima, pješice u potrazi za ljubavlju i smislom.

Prozni autori Književne grupe 90+ Martin Majcenović, Lana Bojanić i Josip Razum, slično kao i u poeziji koju pišu članovi grupe, heterogeni su, s jednom nogom u sjećanju na djetinjstvo, često ne baš idilično, a drugom u jednako neizvjesnoj budućnosti. Junaci ovih proza nisu prošli posttranziciju, oni su se u njoj rodili. Oni žive sadašnjost natopljenu slomom neoliberalnog modela, oni su u traganju prije svega za sobom u svijetu koji se okreće bezglavo poput pokvarena kompasa.

Netko podvikne, djeca odrastu , ali ne zbog vikanja već zato što znaju da je teret na njima, a svijet u kojem žive nije nimalo ružičast i oni su toga itekako svjesni.

'Isprva smo svoja djela čitali po kafićima i klubovima... Danas imamo ozbiljnog izdavača i prvu knjigu'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 17. 9. 2018.

Ovih je dana izašao izbor iz njihove poezije i proze naslovljen “Netko podvikne, djeca odrastu”

Oni su generacija društvenih mreža, rođeni nakon 1990., od tud im i ime Književna grupa 90+.

Sami su si prokrčili put, okupili se mimo književnih časopisa, mimo formalnih institucija, sami sebe učinili vidljivima, našli načina javno čitati, napisano nudili nakladnicima. Ovih dana izašao je izbor iz njihove poezije i proze naslovljen “Netko podvikne, djeca odrastu” (Fraktura).

Početak na Filozofskom

Urednik Seid Serdarović najavljuje da će među tim ljudima “biti pisaca jake proze. Slušao sam više puta njihove nastupe. Odlučili smo im dati priliku. Za sad je u njihovim radovima melankoličnost, osjećaj generacijske bespomoćnosti, lutanje, makar ima tu i ljubavnih pjesama, u mnogima se vidi zanimljiv spoj mediteranskog malomišćanskog i urbanog, dosta su žestoki. Zanimljivo je da su oni generacija koja se ponovo vraća književnosti, to su ljudi koji u literaturi vide sredstvo svojeg izražavanja…“

Književna grupa 90+ krenula je sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, slučaj je htio s Katedre za psihologiju, na kojoj su studirali Lana Bojanić i Josip Razum. Oboje su pisali, pratili književnu scenu i relativno često slali svoje rukopise na natječaje.

“Razgovarali smo o tome kako i nema puno prostora za mlade autore, da se takve ne čuje previše, ali palo nam je na pamet da se i mi, ljudi tih generacija, koji pišemo, zapravo uglavnom ne poznajemo. Čujemo jedni drugima imena na natječajima, ali dalje od toga jedva da išta jedni o drugima znamo. Tako smo zaključili da treba osnovati književnu grupu, okupiti ljude“, govori Josip Razum. Prije toga su, priča, googlali pojam “književna grupa”, zanimalo ih je kako su generacijska književna okupljanja izgledala kroz noviju hrvatsku književnu povijest, od polovice prošlog stoljeća naovamo. I nije ih bilo puno.

“Osim Krugovaša i nekoliko inicijativa toga vremena, kasnije je bio FAK kao širi pokret vezan uz javna čitanja, više negoli neka grupa. Potom su prije desetak godina došli Eventualisti, od te grupe danas mislim da pišu jedino Franjo Janeš i Andrija Škare. Što smo više razmišljali o tome ideja o okupljanju grupe činila nam se smislenijom.“

Bio je travanj 2015., oblijepili su plakate po Filozofskom fakultetu, pozvali one koji pišu da im se pridruže. “Govorio sam Lani da čak i na plakatu mora stajati više informacija, da napiše malo detaljnije o čemu se tu radi. Ali ona…”, smijući se priča Razum, “’Ne. Ne. Ljudi će doći pa ćemo šire o svemu tome.’, tako je govorila.” U lokalnom kafiću toga se dana, osim Lane i Josipa, nije pojavio - nitko. “Potom smo se sjetili nazvati čovjeka za kojeg smo znali da je umrežen, da prati i zna tko piše, sugerirao nam je neka imena, ljude za koje je znao da ponešto objavljuju, a da su naša generacija i moguće zainteresirani za to; a i nas dvoje smo počeli više pratiti ta mlađa imena po natječajima i zvati ljude”, priča genezu okupljanja Razum.

Izbor naslova

Kroz grupu je u nekoliko godina prošlo dvadesetak ljudi, na koncu ih se ustalio šestoro - Martin Majcenović, Lana Bojanić, Josip Razum, Lara Mitraković, Vigor Vukotić i Ema Pavlović - svi su zastupljeni u upravo objavljenom zborniku.

90+ imao je puno javnih nastupa. Isprva su čitali po kafićima i klubovima u Zagrebu - Pogon Jedinstvo, Botaničar, KSET, potom su iz zvali da gostiju u Karlovcu, Puli, Požegi, Sarajevu, Beogradu, Mostaru, Banja Luci… U nastupe su brzo uključili i glazbu, počelo je to prelaziti i u svojevrsni performans. Uskoro su dijelove svojih rukopisa skupno poslali izdavačkim kućama u Hrvatskoj. Bilo je više zainteresiranih da ih objave, no na koncu su se odlučili za Frakturu. Naslov “Netko podvikne, djeca odrastu” stih je iz pjesme Lare Bojanić, pjesme koja i nije uvrštena u zbirku. Učinio im se, kažu, kao dobar naslov pod kojim će biti objavljeni radovi autora po mnogočemu različitih, ljudi kojima je zajednički nazivnik prvenstveno njihova dob i to što su se tih godina sreli na Filozofskom. Nekadašnja djeca su odrasla i sad su, evo, i ukoričena.

Raznolike su njihove teme, motivi, načini pripovijedanja, slaganja pjesničkih slika; zajednički im je - osjećaj nesigurnosti i nestabilnosti. “Naša je generacija pomalo pogubljena, danas je puno više nesigurnosti, ali i puno više izbora. Ta mogućnost izbora dosta opterećuje u kojem smjeru krenuti, na kraju često ljudi završe da ne odaberu niti jedan smjer”, sažima to Razum.

Spin off projekata

Jedan je semestar proveo na Erazmusovoj razmjeni na jednom od bavarskih sveučilišta. Njegove priče su poetične, koketiraju s poezijom.

Lana Bojanić jedina u grupi piše i poeziju i prozu. Sa zagrebačkom diplomom psihologinje odselila se u Manchester, gdje se bavi istraživačkim radom, epidemiologijom mentalnog zdravlja. Gledajući sad s geografske i vremenske distance grupu, kaže: “Iz te zajedničke energije koja se stvorila u grupi nastalo je još i niz spin off projekata, primjerice Poezija u kavezu koja se sad zove Učitavanje, program koji ide već treću godinu, vodimo ju naizmjenice Vigor Vukotić, Martin Majcenović i ja. Organizirali smo i Deset sati smaranja, lani je pak bilo sedam sati, to je znači čitanje poezije i proze po sedam ili deset sati i to je jako dobro prihvaćeno kod publike.”

Lara Mitraković apsolventica je kroatistike i sociologije, odrasla u Komiži na Visu. Visa je puno u njezinim pjesmama, baš kao i Hvara u Laninim, od kud potječe. “Kad se grupa oformila, meni je to silno puno značilo, jer mi je nedostajalo ljudi s kojima bih mogla pričati o književnosti, bez nelagode čitati svoje radove, dobiti povratnu informaciju. O Visu pišem moguće više onda kad tamo nisam. Okupiraju me i odnosi, ljubavni, sukobi u njima, ali i sretni trenuci.”

Martin Majcenović odrastao je u Varaždinu i Zagrebu, diplomirao lingvistiku i kroatistiku, u svojim pričama u svakodnevnim situacijama nalazi začuđujuće trenutke, puno je crnog humora…

Ema Pavlović studira novinarstvo, odrasla je u Požegi, piše poeziju, često o obiteljskim i ljubavnim odnosima. Vigor Vukotić, Zagrepčanin, etnolog i antropolog, piše stihove koji su fragmentirani, bazirani na slikama koje dočaravaju emocije.

Književna grupa 90+: Inatljivi i hiroviti stihovi otpora plošnoj stvarnosti

Miroslav Artić, Arteist.hr, 2. 10. 2018.

Odjednom usred grada pojavi se Grupa entuzijasta i razigrane djece s naramkom poezije, na to netko odmah podvikne grleno i glasno, netom iz njihovih glasova ta čudna poezija izraste, i djeca preko noći i za dana postadoše Književna grupa 90+ koju potom zapazi vrijedni nakladnik iz Frakture, brzo ih okupi i u knjigu ukoriči. Kako je sve to počelo, što je tu djecu pokrenulo, tko je podviknuo i kako su odjednom odrasli u poete prvoga reda? Zar je bilo dovoljno da Netko podvikne,/da ta/ djeca odrastu i da tek tako nastane poezija?

Članovi te entuzijastične Grupe rođeni su između 1990. i 1995. godine, njih šestoro okupila je u Književnu grupu 90+ Lana Bojanić, diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu, vodila ih je i predstavljala na književnoj tribini Poezija u Kavezu. Redom:
Martin Majcenović, završio kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom, zasad piše samo kratku prozu,
Lara Mitraković, studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom,
Ema Pavlović, studira novinarstvo u Zagrebu,
Josip Razum, apsolvent psihologije na Filozofskom, piše samo prozu,
Vigor Vukotić, završio je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Našli su se kao studenti otvoreni i slobodni u poetskom izrazu, isto tako spontani su i u proznom izrazu. Sve to vrijeme pisali su u kontinuitetu, okupljali se i ohrabrivali, međusobno se čitali i slušali, bolje reći, osluškivali su jedni druge, pohranjivali doživljaje i dojmove, naravno poetizirane. Nastupali su po klubovima ovdje u Zagrebu i šire u okružju. Pokazali su u nedjeljno predvečerje bez nelagode svoje stvaralačke dosege u gradskoj knjižnici Bogdana Ogrizovića pod vodstvom Ivice Prtenjače u okviru talk showa Kava i kolači.

Hrabro su ta djeca stala usred poetskog odrastanja, i podviknuli ispred djece u zreloj dobi, govorili su djeci opterećenoj i preopterećenoj kojekakvim historijskim podvizima, no i ta je dob željna inatne i hirovite poezije.

Zbirku otvara poezija Lare Mitraković s trideset i tri pjesme, to je zaista prava erupcija riječi. Lara gradi svoj stih na proturječnostima, inzistira na inatu i negacijama, njezin je pjesnički doživljaj nestalan i provokativan, pojačava ga mi formom osobito kada ljuto podvikuje ”Uvijek smo znali kako se zabaviti/ Nikad se nismo znali zabaviti”. Iz strofe u strofu okreće se vlastitim doživljajima, nejasnoćama, iznosi neslaganjima unutar sebe, i stih se sam sebi okreće, u sebe uranja, i kroz izražajnost preispituje svoje Ja tragajući za granicama izdržljivosti intimnog i vlastitog u stihu, pitajući koliko toga riječ može istrgnuti iz nutrine da posreduje drugom.

Uporno se želi iseliti iz sebe, izaći iz trenutačnog stiha kako bi se
u novi jezik uselila i zaživjela napokon u novoj snazi provokativnog.

Lara svoj stih gradi razgradnjom istodobnim samoporicanjem, na kraju se antagonistički sebi okreće ”I htjela sam ti otkinuti glavu/ onda sam se pogledala u ogledalo/ I shvatila da sam luda”. Kažu u Grupi za njezinu poeziju da ima ”bogovska muda”. Beskompromisna je njezina poezija, izazovna i provokativna, stihovi idu do kraja i sve dovode u pitanje, svaki samosvjesni Ja koji se sobom ponosi stjeran je u kut jer poetsko Ja ne oklijeva ni kada ”Kažu da je svemir bezgraničan/ glas u stihu podvikne i zaprijeti Izbrisat ću svemir/ Izbrisat ću svijet.” (Crvene hlačice).

Njezin lirski subjekt reći će u stihu sve što ima izravno u lice ili neka to poetsko Ja zauvijek šuti, nema mu druge. Možemo se složiti s Grupom i potvrditi da Lara svojom poezijom ”sravnava svijet pred sobom.” Osobito je dojmljiv njezin generacijski vapaj ”jer smo se rodili točno tada/ da se nismo mogli sjećati koliko je to loše”, stih je to koji ne da mira i koji pita kako su ta djeca odrastala i kakvom poezijom progovaraju, i što nam to dovikuju (Stolac).

Stihovi Vigora Vukotića, njih dvadeset, progovaraju mirno, staloženo, uređeni su i zaokruženi u svom poetskom izrazu. Njegove su dvojbe univerzalne, poetsko Ja u njima se prepoznaje, podrhtava nad kontingencijom riječi, pojmova i slika, nužno participira u njima i baš zato ih promatra sa sigurne distance. Kolektivno iskustvo nepostojanosti i upitnosti nad životom odjekuje bajkovito, no završava u apsolutnoj nedorečenosti i neiskazivosti ”Prešli smo sve granice,/ i na kraju smo tražili nove./ Kako daleko sloboda vodi?” (Kažu da ovo nije pjesma).

Česta ponavljanja njegovoj poeziji daju ritam i čuvaju okosnicu stiha da se ne rasprši i ne razvede asocijativne nizove mimo tjeskobnih misli, doživljaja i posebno naglašene patetike. Sve ima svoj kraj, ali kakav kraj, no imaju li njegove pjesme kraj, dapače imaju kraj, ali ne završavaju, i njegovo Ja u njima ostaje nedovršeno i nedorečeno. Možda zato ”svi odustanu od mene” kako bi ostali samo stihovi jer oni će se pobrinu sami za sebe neopterećeni, no sve će u njima strepiti i zjapiti u ”tri točkice” (Vigore, napiši pjesmu o šumi i ovci). Dakle, nastavljaju ti stihovi i te priče svoje trajanje u neizvjesnosti poetskog izraza, i koliko god ih se čita ostaju neiščitani.

Vrlo je živa pripovjedna supstanca, protkana je ludim, pomaknutim, ustvari osebujnim slikama kako ističu u Grupi za njega. On ih ritmično niže jednu za drugom, izvodi jednu iz druge s lakoćom, i zato može čitatelju stihom reći ”rekli su mi/ da gledam planine/, (pa još jednom) rekli su mi/ i pokazali prstom na vrhove/, (pa opet) i rekli su mi/ da ću grepsti glavom po oblacima/ i kucati na vrata raja/ i povući Boga na zemlju.” (Zakopano u sjeni biblijskoj – Ararat 5137).

Još kažu da je on ”prozaik koji se boji izaći iz ormara”, no on je poetskim slikama
bogatim asocijativnim nizovima sigurno i odvažno izašao iz ormara.

Značajna je i autorefleksivna nota Vigorove poezije, glasna je i neposredna. On u svojim stihovima s cjelokupnom poetskom strukturom polemizira, prebire po njoj i proziva samo pjesmotvorstvo, pjesničko umijeće otvoreno ironizira, odjeci se očekuju. Već se u naslovima poigrava, osobito u pjesmi Aplauz molim, barem reda radi. I tko u toj pjesmi ”ne zatvara oči” shvatit će, samo ako to želi da je pjesnik ”vješt s riječima”. I zato njegova publika ”zna da ona ni ja iz ovog susreta/ ne možemo izaći isti”. Može li se na kraju reći da iz ovog susreta vi čitaoci i ja s vama ”izlazimo sjedinjeni zauvijek,/ kao nešto potpuno novo”.

Za Emu Pavlović, najmlađu članicu Grupe, kažu da ”ne piše puno”, zaista samo je devet njezinih  pjesama uvršteno u zbirku. No to nikako ne umanjuje poetsku snagu izabranih pjesama. Sentencijalna igra u stihovima jako je istaknuta, na momente gotovo imperativna ”budi hrabra i ne boj se/ – papir pokoru ne zadaje”, i ta ritmična igra s tjelesnim sokovima udara u najvitalnije točke egzistencije. U ”prekidima stvarnosti” nezaustavljive i bezidejne intervenira ritmom, stih je sentencijalno ucijepljen u tijelo, poetsko Ja usklađuje misao i dah, duh stvaralački i dah tjelesni. Dakle, u Prekidima upućuje glas poetski udahni – izdahni, udahni – izdahni, udahni – izdahni, udahni – izdahni i nakon zadnjeg udaha ”sve je jedno i sve/ svejedno je”. (Prekidi stvarnosti).

Uronjen u sebe i nad sobom zatečen poetsko Ja izvlači opće i praiskonske strahove i kolektivne tjeskobe usred prolaznosti i kontingentnosti. Otvara se vidljivom, prolaznom i nestalnom, i zahvaća u dubine doživljaja stvarnosti izravno jednostavnom i jasnom formom kada izriče strahove: ”Strahove spremam u imaginarnu kutiju prolaznosti/ onako kako ona skuplja mrvice s poda”, no uvijek ih nešto ostane, dovoljno za poeziju kojoj nema kraja. I gotovo poslovično u stih postavlja definitivnu sentencu: ”Moje tijelo je nijemo./ Zapečaćeno tišinom” (Bojim se). Jaka je žudnja njezina poetskog izraza za samoiskazivanjem, totalnim rasterećenjem, naime stih se želi iskupiti tako da sve osobno, kontingentno, stisnuto i nijemo, iznese iz pojedinačnog, i usred udaha distancirano rezimira vlastiti doživljaj:

”Ponekad imam osjećaj da bih mogla/ izdahnuti sebe/ servirati se na papiru”,
ali na kraju tišina prekrije sve što jedna egzistencija u sebi nosi. Ostaje tek pjesma,
na kraju svih krajeva tek skovani stih kao ”sveprisutno – ništa” (
Ništa).

Je li Emina poezija rođena iz straha, ili od strahova oslobađa, ili je strah tek poetski uokviren? Kolektivno Ja u njemu se svakako prepoznaje, a stih jednostavno izriče strahove jasno i beskompromisno, u toj se poeziji gledamo oči u oči kako već u stihu stoji: ”Ako pišemo ono što se bojimo izgovoriti/ moje ruke govore nepostojećim jezikom” (Bojim se). Poezijom otvara Pandorinu kutiju, pače kopa u njoj sve dublje i sve šire, i sve iz nje iskopano u stih pretače nepostojećim jezikom jer u pitanju je u ono što čini srž poezije, ”ono što se bojimo izgovoriti”.

Lana Bojanić traga za jezikom uspona jer zna da je poetski subjekt svjestan kako će doći dan i onda kada se to zbude ”jednom ću se uspeti” i zahvatiti u nepostojeći jezik koji između prstiju klizi ”kao pepeo pokojnika”, a to može samo poetsko Ja pustolovno i do kraja oslobođeno. Lana prolazi čistinama i procjepima, i dok čeka nepostojeću riječ ne stoji na sigurnom i zadanom mjestu, ona je u pokretu, piše o putovanju i ispisuje svoj poetski put. Iskušava novu abecedu kojom stvara autentičnu poeziju stvarajući sebe.

Njezini su stihovi organizirani i uređeni, besprijekorno posloženi u strofe, naizgled sve je baš kako treba biti u modernoj i oslobođenoj poeziji metričkih i još niz drugih uzusa. U Lane je snažan simbolički govor, u prvi mah začuđuje neprozirnost asocijacija, slojevitost i skrivenost poetske intencije, sve su to ustvari odlike autorice s trideset ”svojih sitno narezanih pjesama” (Pjesma kojoj je trebala pomoć) u zbirci. Sve one redom traže pomoć i nalaze je u detaljima, svakodnevnim crticama, osobito u nijansiranim opisima običnih predmeta, ljudi i situacija.

Toliko su uobičajeni da ih se i ne primjećuje, no u njezinoj poeziji postaju u svojoj neizglednosti i gotovo činjeničnoj faktografiji poput onostranih fantazija, ona vidi i čuje i osjeti da u jednom trenu:

”Ispred moje zgrade na klupi
Umočen u mrak stoji dječak,
Do nogu bicikl kao stari, sivi pas,
Praznom kutijom cigareta gađa kontejner
I promašuje”.

Slike obične i svakodnevne transformira u jezik začudni u kojem još ”Nitko nije došao na još toplu večeru raznih boja”. Imaginacijom u svakodnevnom i jednostavnom prepoznaje i osjeća poetsku prirodu stvarnosti i u tom istom jeziku rađa ”u grlu pjesmu kao pjegavo jaje” (U ulici punoj bicikala s pomoćnim kotačima). Iz nebitnog, prolaznog i nevidljivog stvara i gomila smisao u jeziku koji istodobno po sebi je i nije, vidljiv, ali neproziran, slojevit i skriven, no čeka svoj cvat. Koliko god ga grozničavo gura ”nazad u sebe”, toliko on postaje vidljiv, glasan i naočigled jest po autorskoj snazi lirski subjekt – poetsko Ja.

Poezija odrastanja ove razigrane, nesputane do kraja spontane djece, poezija lutajućih lirskih subjekata pronalazi u poetskom izlaz iz ”zarobljenosti u svijetu bez prave ideje”, i autentičan govor o ljubavi otkriva u beskompromisnom vapaju samoogoljenja, i tim hrabrim iskorakom otkrivaju smisao inatnom artikulacijom pobune, neslaganja, žudnje i strasti, izravno i otvoreno u svijetu kakav god on jest.

Oni ne žele ostati zarobljeni u takvom svijetu, kako se sugerira na ovitku zbirke, oni jednostavno ne prihvaćaju bezidejnost, prazninu i posluh. To je jaka i glasna poeziju da je svi čuju i da osluhnu te lirske glasove koji unose nemir jer ne žele živjeti zatvoreni u jednoobraznoj i plošnoj stvarnosti. Generacijska bespomoćnost koju izdavač ističe u stvari je oslobodila prolaz fiksiranim i neupitnim formama poetskog izraza prema novim svjetovima i razinama jezika započevši stih u svakodnevnom, jednostavnom i uobičajenom, u onome što se po sebi podrazumijeva. Ni stvarnost, a ni život svagdašnji, ništa nije više tako kako se uglavnom misli da jest.

  1. Književna grupa 90+ u Zadru Književna grupa 90+ u Zadru U petak 30. studenog 2018. u 20 sati,  u organizaciji Udruge Zapis, u zadarskom knjižnom klubu Knjigozemska (Rikarda Jeretova 5) gostuju autori i autorice  Književne grupe 90+ Matrin Majcenović, Lara Mitraković, Josip Razum i Vigor Vukotić.
  2. Kapetanova žena Kapetanova žena Priča Josipa Razuma iz zbornika Netko podvikne, djeca odrastu Stigao sam ponovno na Otok trajektom iz Istre, intervjuirati starog Kapetana za novi broj Magazina. "Životne priče su u trendu", slušao sam promukli glas urednika kroz brujanje loše izoliranog motora. Malo toga se promijenilo. Mul me dočekao, turisti i vrućina, gorčina i usijanost metala vezova, zvonik naprijed, restorani uz rivu, nepodnošljiva lakoća dosje
  3. Predstavljanje zbornika Književne grupe 90+ Predstavljanje zbornika Književne grupe 90+ U subotu 22. rujna 2018. u 19 sati u zagrebačkome Kinu Grič (Jurišićeva 6) predstavit ćemo zbornik poezija i proza  Književne grupe 90+ Netko podvikne, djeca odrastu. S članovima Književne grupe 90+ Lanom Bojanić, Martinom Majcenovićem, Larom Mitraković, Emom Pavlović, Josipom Razumom i Vigorom Vukotićem razgovarat će urednik Seid Serdarević.