Nestali u stoljeću
6,64 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 424
-
Datum izdanja: ožujak 2015.
-
ISBN: 978-953266622-9
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 195 mm
-
Težina: 400 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nestali u stoljeću knjiga je pred kojom valja zastati i treba je se ozbiljno uhvatiti jer kao rijetko koja precizno i bolno jasno pripovijeda o teretima što ih teglimo kroz život. Počevši od osobne povijesti, od svoje obitelji i užega familijarnoga zavičaja, Lovrenović plete mrežu kojom obuhvaća cijelu jednu zemlju i čitav kontinent, stvarajući sveobuhvatnu sliku koja seže u prošlost, opisuje sadašnjost i ocrtava budućnost.
I sasvim je svejedno pripovijeda li Lovrenović o bosanskim franjevcima, o Bosni Srebrnoj, o nedavnom ratu, ili pak onome u čijem je vrtlogu nestao i njegov otac, govori li o velikim povijesnim događanjima ili o malim ljudskim sudbinama, jer sve što je napisao i pribilježio sklapa se u veličanstvenu građevinu u kojoj se svaki dio, makar bio i najmanji dnevnički fragment, savršeno nadopunjuje s drugima ocrtavajući veliku priču. Ivan Lovrenović nevjerojatno jasno pokazuje da je literatura sudbina i da je pisanjem moguće rekonstruirati svijet i svjetove, jer stvarnost i izmišljaj jedno su te isto kada ih stvara veliki autor.
Nestali u stoljeću istinski su književni dragulj velikog majstora jezika koji ne zapisuje, već iznova stvara.
Dobitnik nagrade Meša Selimović 2014.
Rekvijem ocu u stoljeću pakla
Novi list, Boris Pavelić, 9.11.2013.
Pripoviješću o sudbini literarnog dvojnika, Lovrenović je ispisao najpotresnije stranice ovdašnjega žanra romaneskne autobiografije.
Detalj prikaza pakla srednjevjekovnoga nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha - crna razvalina koja riga vatru a po njoj đipaju nekakvi nacereni vještaci, coprnjaci, kerempusi - naslovnica je nove knjige sarajevskoga pisca Ivana Lovrenovića »Nestali u stoljeću«, koju je nedavno objavio seriozni zaprešićki izdavač Fraktura. Isti takav bošovski pakao mogao bi biti niti vodiljom knjige koja je i autobiografski roman, i potraga za krhotinama vlastite obitelji te lokalne i »velike« povijesti, i ispovjedna proza koja u osobnim sudbinama pokušava pronaći smisao - ili prije pojmiti besmisao - stoljeća s najviše nasilne smrti.
Jer sve to odjednom novo je Lovrenovićevo djelo: u opsežnome autorovu opusu netipično i jedinstveno, bolno osobno do točke koja zamagljuje razliku autora i pripovjedača, ali i razliku piščeve od čitateljeve osobne povijesti, napisano lijepim, čistim, prepoznatljivo lovrenovićevskim jezikom. »Nestali u stoljeću« od onih je proza za kakve osjećate da najdublje i najteže istine izriču najmudrije i najljepše - ako epitet »lijep« može biti primjeren iskustvu dvadesetog stoljeća.
»Uhvatiš se često u gluhim-mračnim-hladnim sarajevskim noćima kako s tupom nekom sjetom, trošeći dragocjene baterije, slušaš na radiju beskrajne poruke ljudi koji se „dozivaju” kroz eter. Ništa ti ne znače sva ta imena, i ništa posebno ne očekuješ, a ipak ne možeš se oteti tomu monotonom nizanju. Stapa se negdje u smrznutom polusnu to nizanje s onim davnim iz Teslina zvučnika, i sve postaje „jedna historijska duša”. Naslanjaš nato, sasvim suho i racionalno, službeni podatak: na prostoru bivše Jugoslavije tri su milijuna rasijanih? Kad se uzme u obzir sve što treba biti uzeto, nije li to više nego onih evropskih dvadeset milijuna nakon Drugoga rata? Ustukneš pred intenzitetom patnje koji to podrazumijeva; imaš njezin uzorak i znaš što to znači. Umjesto ikakve riječi, samo se u tebi uzdiže nemušta i topla molitva. Za nestale svoje.«
Putovanje u srce patnje
Citat je iz fragmenta »Za nestale svoje«, koji je Lovrenović zapisao 1992. Prizor čovjeka koji noću, bez struje, u opkoljenome Sarajevu, troši »dragocjene baterije« kako bi, nerazumno i opsesivno, slušao radijsko nizanje imena nestalih u bosanskome ratu 1992., čitatelja uvodi u osobnu povijest ranjenu ne-događajem koji je obilježio i odredio život pripovjedača-pisca - očevim odlaskom od kuće u svibnju 1945. s vojskom NDH na povlačenje prema Bleiburgu, da se više nikada ne javi.
U pet dijelova knjige, Lovrenović izriče najbolnije tajne svojega pripovjedača-dvojnika - »onoga koji bilježi«, kako ga naziva - i njegovoga intimnog i društvenog svijeta. Putovanje u srce patnje počinje zbirkom zavičajnih fragmenata naslovljenom - sa slutnjom Danila Kiša? - »Pepeo, uspomene«. Na tih će pedesetak stranica Lovrenović spojiti osobna djetinja sjećanja s usudom njihovih mjesta u proteklome bosanskom, i onome pretprošlom, svjetskome ratu: Varcar Vakuf, današnji Mrkonjić grad; Jajce - »bosanski Pompeji«, kako ih bez ironije zove Lovrenović - i Zagreb, u kojemu je 1993., kao bosanski izbjeglica, tragao za sjenama vlastite obitelji u jednoj zgradi kod Zapadnoga kolodvora...
»Did govori« drugi je dio knjige, u kojemu pisac oživljuje govor djeda u čijoj je kući u Varcaru odrastao. »Sve je bilo dobro, sve je bilo sigurno, sve je bilo svoje u tom didovom svijetu«, zapisat će. A did, baštinik i dionik složenoga bosanskog svijeta, govorio je ovako: »U nas nije lako s ljudima dobar biti. Ko ne zna, začas iskvari. I kad pozdravljaš, moraš gledati da čoeku na obraz ne udariš. Nekom merhaba, nekom dobar dan, nekom faljen Isus, a nekad, kad ulaziš u kahvu, sve troje, da kome ne zafali«.
Bosna Argentina središnji je i najduži dio knjige. Na oko 150 stranica, Lovrenović beletrizira živote istaknutih bosanskih franjevaca, od Anđela Zvizdoviča, koji je »stao pred Mehmeda, osvojitelja«, »ne dagine kao junak, junaci su se uglavnom bili razbježali, nego da spasi ono što se još moglo spasiti«; preko autora prve tiskane bosanske knjige Matije Divkovića, do jajačkoga gvardijana i provincijala Bosne Srebrene fra Josipa Markušića, »okorjeloga bosanskog Hrvata«, »protivnika okupacije i ustaškog divljaštva, tvorca moćnoga sarkazma “telaljeno hrvatstvo”«. Romantizirane su to pripovijesti, temeljene na povijesnim dokumentima i svjedočanstvima, o uglavnom zaboravljenu i često prezrenom svijetu bosanskih franjevaca, koji je sudbonosno odredio emotivni, moralni i kulturološki obzor Ivana Lovrenovića. Sažetak ponajboljeg u bosanskom franjevaštvu Lovrenović je izrazio pišući o fra Petru Anđeloviću, legendarnome bosanskom provincijalu iz posljednjega bosanskog rata, napisavši kako »konkretnost ljudskoga života uvijek ima vijeću cijenu od doktrinarnoga argumenta«. »To znači da nije ludo, nego je mudro razvijati doživljaj svojega svijeta u ljubavi za njegove razlike, a ne u mržnji na njih i na one od kojih smo različiti«.
Povratak u opustošen stan
»Tko si ti« naslov je trećega dijela »Nestalih u stoljeću«, s kojim knjiga poprima izrazito osoban, ispovjedni ton. Ovako Lovrenović opisuje nastanak toga nekovrsnog nedatiranog dnevnika u fragmentima: “Po svršetku rata i po povratku u opljačkan i opustošen stan na Grbavici, do autora je, zahvaljujući čudnovatom spletu okolnosti i srčanim ljudima, došla kartonska kutija s rukopisom dnevnika - jedino što je nekako izmaknulo plamenu. Od dijela zapisa iz toga rukopisa ovdje je nastalo poglavlje „Tko si ti”.
Pa, tko si? „Forma apsurdnoga ne-pripadanja: potpuno stranac u tvome svijetu. U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?” Ali, ti si i ovo: „Danas, kao i uvijek, još uvijek je najpreča naša potreba - preobrazba mentaliteta, do onog stupnja na kojemu bi znanje o drugome, zanimanje za svijet drugoga, postala istinska i intimna potreba i zadovoljstvo. U protivnom Bosna ostaje teren pogodan za najcrnji paroksizam uzajamnog nepovjerenja”. »Tko si ti« bogat je izvor kratkih, intimnih Lovrenovićevih razmatranja, dojmova, emocija i sumnji, koje unekoliko podsjećaju na zapise Czeslawa Milosza.
Posljednja dva dijela »Nestalih u stoljeću«, »Liber memorabilium« i »Majčin prsten. Kraj.« pokušaj su rekonstrukcije očeva nestanka 1945. i okolnosti što su pritisnule obitelj kada je rat 1941. raznio mirnodopsku stabilnost u Varcaru i svijetu. Pošavši od skromnih dokumenata što su preživjeli, te »usmene kućne predaje« i »razderanih krpa pamćenja«, pisac mukotrpno ispisuje tragičnu povijest obitelji Ivana Jablanovića, »svršenog filozofa, rođenog 1914.«, koji je »uzeo kčer Matije Banića«. Jablanović i Banićeva kćer dobit će dva sina: prvi će s pet godina, 1946., u bolnici u Kraljevici umrijeti od tuberkuloze kostiju, dok će drugi, rođen 1943., sedamdeset godina kasnije, sve to pokušati mukotrpno rekonstruirati u knjizi »Nestali u stoljeću«. Jablanović će nestati 1945., da se više nikada ne vrati, supruga će još desetljećima kasnije plaćati misu za nestalog muža. a njegovo će jedino preživjelo dijete cijeloga života progoniti politička stigma na javi i mora neostvarena očeva povratka u vječnom vraćanju uvijek istoga, jedva podnošljivog sna. Pripoviješću o sudbini svojega literarnog dvojnika, Ivan Lovrenović ispisao je najpotresnije stranice ovdašnjega žanra romaneskne autobiografije, a s »Nestalima u stoljeću«, južnoslavenske su književnosti dobile knjigu nesvakidašnje mudrosti, nesentimentalne tuge i dostojanstvene, gotovo vedre rezignacije.
Stranac u svome svijetu
Vijenac, Strahimir Primorac, 23.1.2014.
Knjiga Nestali u stoljeću hrvatskoga prozaista i publicista iz Bosne i Hercegovine Ivana Lovrenovića okuplja raznorodne prozne tekstove razvrstane u šest cjelina: novinske članke i eseje (Pepeo, uspomene), pripovijetke Did govori te jedanaest priča pod zajedničkim naslovom Bosna Argentina, dnevničku prozu Tko si ti (1970–2013), kratki roman/dulju pripovijetku Liber memorabilium i kratku epilošku prozu Majčin prsten. Kraj. U uvodnoj napomeni autor podsjeća na protoverziju knjige, koja je pod naslovom Liber memorabilium tiskana u Zagrebu 1994, u egzilantskim okolnostima i u vrijeme kad je njegov sarajevski stan opljačkan i opustošen. Nova inačica knjige, „trostruko proširena i u svemu preinačena“, sadrži ipak onu stariju „kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste“.
Čime je sve nova knjiga nadopunjena? Prije svega valja spomenuti da stotinjak stranica zauzima dnevnička proza Tko si ti (1970–2013). Lovrenović je naime zahvaljujući „čudnovatom spletu okolnosti i srčanim ljudima“ došao do rukopisa svog dnevnika koji je vodio do odlaska iz Sarajeva, i koji je jedini „nekako izmaknuo plamenu“. Dnevnik je inače pisao od 1970, a nastavio ga je pisati i u egzilu (Zagreb, Berlin; ali mu nedostaju upravo zapisi iz tog vremena – od ožujka 1992. do veljače 1997) te nakon povratka u Sarajevo, sve do danas. Još su dva poglavlja Nestalih u stoljeću bitno proširena: dodano je desetak novinskih tekstova te osam pripovjedaka, tako da je cjelina nazvana Bosna Argentina zaokružena novelistička zbirka.
Autoru je očigledno jako stalo do toga da čitatelj njegovu knjigu doživi kao prozni korpus koji se tematski, stilski i misaono čvrsto prožima. Možda je na to htio uputiti i žanrovskom odrednicom „quasi-roman“ u prvom, ratnom izdanju knjige (oznaka je izostala u drugom izdanju, 2003, tiskanu u sklopu autorovih Izabranih djela), kao i time što je u bibliografiji na svom blogu i Liber memorabilium i Nestale u stoljeću označio kao romane. Strogo gledajući, ne može se kazati da ove knjige doista jesu romani, ali što to mijenja? Pisac u svojim književnim tekstovima uvijek polazi od zbilje i nastoji joj ostati blizu. To je vrlo osjetljivo područje i uspješno ga mogu proći samo pisci s istančanim osjećajem za potrebni stupanj beletrizacije dokumentarne građe ili sirova materijala preuzeta iz svakodnevice.
U Lovrenovića se to može uočiti još u njegovoj ranoj stvaralačkoj fazi, kad se odlučio posvetiti „istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s ‘vanjskim’ svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati (...)“ Tako u priči Ljudevit Lauš, još jedanput svoj interes za temu o franjevcima izražava pripovjedač, koji sebe naziva „onim koji bilježi“ i „vlasnikom uspomena“, „nasljednikom uspomena“ i „baštinikoom papira i uspomena“, a šire sebe smatra „baštinikom ikavske povijesti“ i „ikavske geografije“. Uvijek je u središtu tih priča fratar, konkretna povijesna osoba s imenom i prezimenom: Anđeo Zvizdović, Matija Divković, Ante Knežević, Nikola Šokčević, Josip Markušić i dr. (dodajmo ovdje i I. F. Jukića kao glavnoga junaka romana Putovanje Ivana Frane Jukića, 1977). Pisac često varira motiv tolerancije, koji franjevci u dugoj povijesti reda u Bosni Srebrenoj pokušavaju primijeniti kao modus vivendi u zemlji s mnogo međusobno narogušenih naroda, religija i kultura. Isto načelo, samo iskazano malo drukčije – „preobrazba mentaliteta“, radi razumijevanja drugoga – iskazuje i sam autor kao najpreču potrebu današnje Bosne.
Protagonist je u Lovrenovićevim pričama redovito suočen s nekim širim društvenim problemom – vjerskim, moralnim, socijalnim ili kakvim drugim (Zvjezdani plašt, Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima, Fratri u Maršalatu), a rjeđe su posrijedi osobne traume (npr. Lauševo smirenje ili Revolver, čizme, nož). Iluziju zbilje pisac postiže citatnim dionicama samostanskih ljetopisa, pisama, knjiga i časopisa, ne libeći se kadšto ni fusnota, a dinamiku i živost pripovijedanja ostvaruje ubacivanjem novih likova, anegdota ili promjenom narativne tehnike. Pripovijetka Did govori ima specifično mjesto u Lovrenovićevoj prozi. Najprije zbog uporabe lokalnoga ikavskog idioma i brojnih orijentalizama, što glavnom liku daje legitimaciju pučkoga pripovjedača, vedra i optimistična, koji i mučne epizode iz svakidašnjeg života zna učiniti podnošljivim; a potom i zbog fragmentarne („segmentirane“, „člankovite“) strukture teksta, s mnoštvom kratkih, sažetih rečenica, mudrih izreka koje su izraz protagonistova velikoga životnog iskustva.
Odabrani dnevnički zapisi Tko si ti već su po svojoj prirodi tekstovi vrlo bliski zbilji, domaćoj i stranoj, u razdoblju od 1970. do 2013, iako i među njima ima gotovo fikcionalnih fragmenata kao što su opisi snova. Lovrenović ne govori o obiteljskim stvarima, tek neznatno o intimnim prijateljima; potpuno je okrenut prema „van“, prema javnom političkom i kulturnom, osobito književnom životu, i nije sklon pretjerivanjima bilo koje vrste. Zanimljivi su detalji o likovima koje je sreo u Crnoj kući (banjalučki zatvor, u koji je dospio na temelju nečije dojave), o brutalnom razgovoru s „drugom Lukom na Zrinjevcu“, o enigmi bosanstva i hrvatstva, o „otajstvenom katolicizmu djetinjstva“.
Kratki autobiografski roman Liber memorabilium, koji se u ovoj knjizi pojavljuje nešto proširen i čini se zaokružen, vjerojatno je jedan od Lovrenovićevih najvažnijih književnih tekstova, ako ne i ključni. Roman govori o bosanskoj hrvatskoj obitelji u Drugom svjetskom ratu i tragediji koju joj je donio: otac je na koncu rata mobiliziran u vojsku i nestao i nikad se nije doznalo što se s njim dogodilo; sin je pak odrastao u rascjepu između dvaju lica historije – privatne, obiteljske, i one opće, javne. Naslov knjige vjerojatno se odnosi na dječakova oca koji je „nestao u stoljeću“, kao što je nakon prošlog svjetskog rata „nestalo“ 20 milijuna ljudi u Europi. No motiv nestalih javlja se u nekoliko raznorodnih tekstova uvrštenih u knjigu – osim u romanu još u nekim autorovim novinskim kolumnama i u dnevničkim zapisima. S tim je motivom blisko vezan motiv „apsurdnog ne-pripadanja“. „U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?“
Liber memorabilium jest roman pune autorove zrelosti, snažna književnost, jedan od najdramatičnijih susreta sa sablastima rata na stranicama naše novije proze.
Lovrenović, za pamćenje
autograf.hr, Davor Beganović, 30.1.2013.
Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome ”romanu” “Liber memorabilium“ povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: ”Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča... / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst...), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.”
Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoje pregnuće intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz 19. stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta.
Naše je stoljeće okrutno prema njima u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će na kraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja.
Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti.
Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom, razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ga je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, uništenjem Vijećnice, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje?
I Lovrenovićeva se odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo, ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati.
Dvadeset je godina prošlo od knjige “Liber memorabilium“, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje, ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u “Unutarnjoj zemlji“, toj ”kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine”, čije smo mijene mogli pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova “Labirint i pamćenje“ (1989.) sve do, bar mi tako kaže pretraga po katalozima njemačkih knjižnica, 2010. i objavljivanja ”četvrtog, proširenog izdanja“.
Sada se (2013.) čitateljstvu nude “Nestali u stoljeću“ (Fraktura, Synopsis. Zagreb, Sarajevo 2013.), knjiga kojom se suplementira “Liber memorabilium“, ali u kojoj mu se istovremeno mijenja – i to radikalno – ime. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina.
I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a “Unutarnja zemlja“ svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a “Liber memorabilium“ se poslije kratkoga kolebanja takvim i pokazao, teži konzistenciji i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li onda do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Tvrdim: Nije! A razloge ću toj tvrdnji pokušati pružiti u tekstu koji slijedi.
Motivacija koju nudi autor plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga što je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište “Nestalih u stoljeću“. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga djela. Taj dio, pod naslovom “Tko si ti“ proteže se na nešto više od 100 stranica, a zbiva se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta, a s druge pitanje autopoetike.
Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da je i samome autoru ostalo prikriveno, kao da ga je sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima...
Bilježeći reminiscencije na svoje lektire, Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih opet proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, tada konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima kao središnji pojavljuje Camusev roman koji na gotovo idealan način spaja etiku s odgovornošću. Riječ je o “Padu“.
Upravo preko njegovoga zrakastoga utjecaja na autorsku svijest, preko aluzivnog spektra koji rastvara u njegovoj jezgri alegorijski prikrivena pripovijest o epohalnom i tektonskom sudaru dobra i zla, koji je obilježio prošlo stoljeće, otjelotvoruje se etička poetika (budući da bar zasada ne bih htio Lovrenovića odveć približavati drugom velikanu južnoslavenskih književnosti, suzdržat ću se od formule po-etika) kao dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta koji se, ukoričen te time i objedinjen, pred nama pojavljuje pod imenom “Nestali u stoljeću“. Druga je osobina Camuseve etike koju Lovrenović ustrajno slijedi odbacivanje angažmana.
Dakle, jedinstvo. Već je “Liber memorabilium“ bio hibridni pripovjedni tekst. Sačinjen od raznih diskursa, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju.
“Nestali u stoljeću“ knjiga je još intenzivnije usmjerena ka hibridnosti kao poetičkome načelu. No budući da njen obim gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije ili nestabilnije, a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici.
Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje “Nestalima u stoljeću“ odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv), a da ga pri tome zahtjevnome poslu nijednog trenutka ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili, nedajbože, ideologije.
Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo prikaz, tako se pokazuje nedostatnom. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka?
Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se provede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u “Nestalima u stoljeću“? Odgovor je nedvosmisleno ne.
Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnog autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovijedati u kompleksnoj (često i nezahvalnoj) Ti-formi. Osim toga Ti povremeno se pojavljuje i Ja koje distancu sa subjektom autobiografskoga pripovijedanja svodi na najmanju mjeru. Tek što se Ti stabilizira zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje kroničar ili ga se, pak, naziva ”onim koji bilježi”. Već ovaj kratki pregled svjedoči s kakvim se kompleksnim tekstom ovdje valja suočiti. No to nije sve.
Osim formalnih i etičkih, “Nestali u stoljeću“ stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos fakcije i fikcije. Način na koji se ta dva elementa isprepliću u romanu nadmašuje postupak s kojim nas je Ivan Lovrenović upoznao u “Liber memorabilium“. Središte tog koncentričnog kruga čini povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom “Bosna Argentina“. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija njihove povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku 19. stoljeća Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u duboku prošlost.
Kao što se može pretpostaviti, što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti, a intenzivniji rad njegove mašte. Opis posla na tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji 17. stoljeća (to je poglavlje još jedan dio “Libera memorabilium“ preuzet u “Nestalima u stoljeću“) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou.
Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve, ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasuti teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve, ali da je nebitno kako će to ”sve” biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja.
Pogađate: ne spominjući joj ime, govorim o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to i zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Tu je i tajna veličine “Nestalih u stoljeću“.
Kako bih se još više približio dubini tajne, nastavit ću svoj arheološki posao (arheologija kojom se razotkrivaju tajne arheologije – metaarheologija?) raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, objektivan kakav jest, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje “Bosne Argentine“ – “Krvava knjiga“.
Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati ”čitav život”. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš (evo, ipak sam morao stići do njega, uostalom u “Nestalima u stoljeću“ pojavljuje se i osobno, makar u snu, stoga je i, na svoj način, Lovrenović ovjerovio moju upotrebu). No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu. On je razvidan i u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti.
Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju ”opće povijesti beščašća”. Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke, a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja “Revolver, čizme, nož“. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime ”Lovrenović”.
Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: ”Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D. B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskih uspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.” (istakao D. B.)
Kombiniranom upotrebom faktografija i fikcije pripovjedač/kroničar “Nestalih u stoljeću“ plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za ”stvar”. Dominik L. je, danas bi se reklo na novom jeziku sveopćega nemorala, kolateralna žrtva.
Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? “Bosna Argentina“ tako pripovijeda priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa.
No valja mi se vratiti onom intimnom, najbolnijem sloju ovog romana. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenom imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja.
Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko 20. stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom koji je otvorio stoljeće. Lovrenović preuzima jedan njezin dio iz “Libera memorabilium, Tako je govorio did“, u kojemu vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljenu bosansku ikavicu.
Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji od početka do sredine 20. stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Djed je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpsti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. Uz njega stoji i baba kao nositeljica istoga svjetonazora, percipiranog sa ženskog stajališta. Upravo se na pozadini tako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema.
Donijeti pravu odluku hamletovsko je pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač “Nestalih u stoljeću“, i evo me u jezgru samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto je otac odlučio pridružiti se koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti?
Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. Otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi uz koje se, ma koliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok.
Put bez povratka, a zna se to još od “Libera memorabilia“, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata, a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman “Peščanik“ sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička.
Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim ”novim romanom”), Lovrenović je odan poetici postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest, a druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera.
Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama s pripoviješću o djedi i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane, ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, na kraju, preko priče o ”nestalima u stoljeću” ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih.
Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, dakle, zove “Liber memorabilium“, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu ”pronađenog rukopisa” (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. ”Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna” (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz ”usmene kućne predaje” i iz ”živih slika”, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran.
Na putu do njega najvažnije su žive slike, a one su fikcija, ”razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima.”
Svi ti pripovjedačevi ”izvori i njegova baština” ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako, a održavanje ravnoteže tako tegobno.
Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju “Nestalih u stoljeću“. Razmišljanje, meditacija, empatija...
Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom, bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada, nekoliko mjeseci po objavljivanju, jedan od temeljaca bosansko-hercegovačke književnosti.
Identitarni omnibus
Novi izraz br. 59-60/2013, Željko Ivanković
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen „vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet. Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove Nestali u stoljeću, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. ncstalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu „naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani... gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela...) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku. Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija. Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa... Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature. Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu O nastajanju ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe... za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i „samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan Pepeo, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana. To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige Did govori, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir. Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu „naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju Bosna Argentina, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći. U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti Tko si ti (1970-2013), s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje Liber memorabilium, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju Majčin prsten. Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim. Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je „samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od „problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj „Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu...
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog...
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu. Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu „nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe...
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
Poetika bola
Sarajevske sveske br. 43-44, Enver Kazaz, 24.6.2014.
U uvodnoj bilješci romana Nestali u stoljeću naglašava se da je ovo djelo imalo svojuprotoverziju, objavljenu u ratu kod zagrebačkog izdavača Durieux 1994. godine pod naslovom Liber memorabilium. Nju, trostruko proširenu i u svemu preinačenu, potom ističe autor, ova nova verzija sadrži kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste. I uistinu tokom čitanja Nestalih u stoljeću neprestano se stiče utisak da je ovo drugačiji roman u odnosu na svoju protoverziju. Njemu Liber memorabilium jest polazište, ali takvo da ga određuje svojom rastresitom narativnom strukturom, dok se mozaično organizirana priča u Nestalima usmjerava u sasvim novim, drugačijim, čak potpuno različitim pravcima u odnosu na onu iz Libera. Oba romana kreću od potrebe da se rekonstruira autorova stvaralačka djelatnost nakon što su mu tokom zadnjeg rata u BiH, u paklenom svibnju devedesetdruge, u stanu u sarajevskom naselju Grbavica spaljeni rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čime se cijela života bdjelo kao nad dragim kamenom. U Liberu je ta rekonstrukcija težište naracije, pa su njegovi dijelovi, različite priče i raznorodni tekstovi, iskopine, lapidarij jedne književne djelatnosti i sudbine što su ih rat i paljevina rukopisa u njemu osudili na nestajanje. U Nestalima takvog narativnog težišta nema. U njima je rekonstrukcija samo okvir u kojem se različite priče slijevaju u mozaičku cjelinu metaforičkim uvezivanjem sa semantičkim akcentom romana na spašavanju od zaborava niza ljudskih sudbina, društvenih i kulturnopovijesnih identiteta osuđenih na različite oblike nestajanja u povijesti, a njen simbol u romanu je dvadeseto stoljeće zbog svireposti i količine ratnih užasa koji su se u njemu dogodili.
Liber je roman koji se zasniva na osobenom arheološkom narativnom postupku, pri čemu je njegov aktuelni autor svojevrsni narativni arheolog koji u časopisima pronalazi objavljene fragmente spaljenih rukopisa i gradi od njih slojevitu cjelinu čiji su dijelovi različiti i raznorodni, ali tisućama unutarnjih veza formiraju mozaičku strukturu romana. Centralni dio te cjeline je priča o naratorovom ocu nestalom na kraju Drugog svjetskog rata, pa ona natkriljuje semantičke razine svih drugih priča/tekstova, one o fra Anđelu Zvizdoviću, o Matiji Divkoviću, ili vrhunsku jezičku rezbariju bosanske ikavice i patrijarhalnog identiteta pod naslovom Did govori, ili, pak, melankolično-nostalgične zapise o Varcaru i Jajcu, gradovima čiji kulturnopovijesni identitet nestaje tokom rata s kraja prošlog stoljeća u BiH. Neke od tih priča, ali znatno promijenjene, ponovit će se u Nestalima u stoljeću, ali njih sada ne natkriljuje priča o ocu, nego se skupa s njima i čitavim nizom novih ulančava u romaneskni simbolički mozaik ratne i ukupne povijesne tragedije. Ako je priča o ocu određivala narativnu strukturu Libera, ona u Nestalima, uvelike promijenjena, ima funkciju samo jednog od čitavog niza ravnopravnih i naporednih narativnih tokova u slojevitoj romanesknoj strukturi. Liber je, dakle, bio obilježen ličnim tonom naratorove ispovijesti, a u Nestalima taj ton čini osobenu narativnu orkestraciju skupa sa drugima, uz znatno usložnjavane narativnih perspektiva i instanci.
Stoga su Nestali ne samo različit, nego i drugačije konstruiran roman od Libera. U postavci narativnih instanci Liber memorabilium počivao je na ispovijesti vlasnika uspomena, koji se izjednačavao sa aktualnim autorom u uvodnoj i završnoj bilješci romana, koje imaju ulogu metatekstualnih objašnjenja načina njegove izgradnje. U Nestalima narativna instanca onog koji bilježi pridružuje se vlasniku uspomena, koji se u narativnoj strukturi, kako se podcrtava u poglavlju Pepeo, uspomene, pojavljuje nekad kao inokosna figura, nekad stopljen s onim koji bilježi, a granica između njih postoji ali je nejasna i pomična. U Liberu je metadijegetički narator u sebi objedinjavao sve druge narativne instance, te objašnjavao i motiv za pričanje priča i način njihove izgradnje. U Nestalima njegova uloga se u mnogome reducira baš kao i metatekstualni sloj romana, a nju na sebe velikim dijelom preuzima narativna instanca onog koji bilježi. Pri tom, on je kroničar, ali i priređivač pronađenih fragmenata rukopisa spaljenih u ratu. Istodobno, njegov narativni ton natkriljuje i ispovijest vlasnika uspomena, čija se uloga u Liberu svodila na predočavanje tragične očeve sudbine i pokušaj njene rekonstrukcije u romanu. U Nestalima vlasnik uspomena ne koncentrira se samo na priču o očevoj sudbini, već i na onu aktuelnog autora, pa se njegova uloga u romanu širi od ispovijesti o ocu i porodičnoj nesreći ka općem planu. Zato je vlasnik uspomena osobeni autodijegetički narator koji na osnovu vlastitih sjećanja rekonstruira kulturnopovijesne identitete Jajca i Varcara, ali i niz ljudskih sudbina. Sjećanja na taj način postaju ne samo lični izvor priče nego i svojevrsni dokumenti, čak fakti koji posvjedočuju tragični tok povijesti. Istodobno, onaj koji bilježi je kao kroničar u romanu i njegov ekstradijegetički narator, a vlasnik uspomena je i heterodijegetički, jer pripada dvjema zbiljama – onoj prošloj o kojoj priča, ali i onoj sadašnjoj iz koje priča i na osnovu koje mjeri tragiku prošlosti.
Na taj način formira se složena mreža narativnih instanci koje se slijevaju ka aktualnom autoru, kao instanci koja nema samo funkciju nekoga ko potpisuje roman nego je na osoben način i predmet njegove priče. Evo kako se to poimanjem rata kao ključne egzistencijalne a ne isključivo povijesne granice objašnjava u bilješci O nastajanju: Poslije svega, izrasla je jedna nova granica, o kojoj nisi ništa slutio tada, kad je bio važan samo goli život: teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između tebe i tvoje memorije, tvoje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisi ravnodušan prema tomu što su uništili kućne uspomene i papire. Ne znaš što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, nova granica jača je i dublja od tog gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga. Tako se rat ukazuje kao događaj koji ne mijenja isključivo opće, društvene vrijednosti, smisao i strukturu društvenog postojanja, nego preseljen unutra, u psihu i um čovjekov, postaje i presudnom granicom u lomu ličnog identiteta. Iza te granice i identitarnog loma Lovrenović piše Nestale kojima je Liber neka vrsta odraza u prekograničnom identitarnom narativnom ogledalu.
U Liberu je rat predstavljen kao rušilački fenomen koji ništi sve pred sobom, a u Nestalima on se prikazuje u svoj svojoj paradoksalnosti, jer rušeći stare stvara nove vrijednosne sisteme, ideološke poretke, društvene identitete, a presudno preoblikuje identitet pojedinca. Zato kao moto romana i dolazi Heraklitov stav prema kojemu je rat otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. U Liberu se pisalo iz otpora ratu, da bi se njegovoj ništiteljskoj snazi suprotstavilo idejom stvaranja i stvaralačkim činom, a u Nestalima se piše iz novog poetičkog, epistemološkog i ukupnog identitarnog horizonta. Takav pogled na rat uistinu znači obrat u književnosti, jer on se više ne vidi jedino kao apsurd u kojem su čovjek i njegovo društvo zatečeni i zatočeni, nego i kao stravični povijesni proces uništavanja i mijenjanja, ali i stvaranja potpuno novih realnosti. Lovrenović je, jednostavno rečeno, načinio obrat u slici rata i to ne samo u literaturi interliterarne južnoslavenske zajednice nego i u znatno širim literarnim kontekstima. Naravno, taj literarni obrat ne dolazi isključivo iz novog horizonta znanja i nove epistemološke situacije, već se bazira i na iskustvu vlastite promjene koja je rezultirala i drugačijim poimanjem književnosti, njene svrhe i smisla.
Iz tog novog spoznajnog horizonta i proizlazi mogućnost da se unutar pitanja o novome sebi, podijeljenom ratom kao identitarnom granicom, razvije čitavo poglavlje pod naslovom Tko si ti, duboka meditativna prozna drama bazirana na nemogućnosti da se utvrde granice vlastitog identiteta, ali da se uspijeva pitati o sebi kao o drugome. Istodobno, na razini narativne organizacije taj novi identitarni horizont omogućuje da se onaj koji bilježi odnosi prema vlasniku/baštiniku uspomena kao prema narativnoj i identitarnoj razlici i osobenoj drugosti. Tu se dvostruko zasnovan narator romana i hvata u svojevrsnoj situaciji transcendentalnog beskućništva, kojim Georg Lukacs određuje junaka modernog romana, koji je ispao iz svijeta mitske cjelovitosti i zatekao se u stalnom procesu nikad dostignute završenosti identiteta.
Slične knjige
