Nema slonova u Meksiku
Special cijena
14,21 €
Redovna cijena
15,79 €
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: srpanj 2014.
-
ISBN: 978-953266569-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Odozgo, s Mjeseca, čovjek ne može vidjeti Meksiko.
Točnije, ne može vidjeti tamošnje slonove (sve kad bi ih i bilo), baš kao ni starce koji svoje anđele zapričavaju u napuštenim slavonskim selima, baš kao ni parove koji se čudno vole u zagrebačkim stanovima, baš kao ni tinejdžere koji ratom zapaljene granice preskaču ostavljajući za sobom svjetlucavi trag legendarnih NBA-zvijezda. Srećom, sve ono što s Mjeseca ne može vidjeti čovjek plijen je pripovjedača.
Mreža koju pripovjedač Zoran Pilić razapinje preko svijeta hvata i ono veliko i ono sitno što živimo, u njoj će se naći rata i mira, ljubavi i straha, plavokosih slovenskih poetesa i osamljenih čudovišta iz vlaških legendi, a za nas će je s cijelim njezinim bogatim ulovom na površinu izvući Pilićevi junaci – heroji i antiheroji najčudnijih vrsta i kalibara.
Nema slonova u Meksiku zbirka je iskričavih dijaloga i briljantno pomaknutih likova koja Zorana Pilića još jednom potvrđuje kao jednog od naših najduhovitijih književnika. Bez ikakve sumnje, ove priče natjerat će nas u smijeh, ali i neprimjetno odvesti na onu drugu, tamnu stranu, koja se ne vidi sa Zemlje i na koju se vrlo rijetko usuđujemo kročiti.
Tranzicijske priče pune crnog humora
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 10.9.2014.
Zoran Pilić nije od onih “razvikanih” pisaca kojih ima posvuda i previše, najmanje u književnim tekstovima; ne pojavljuje se redovito na književnim “eventima”, nema mišljenje o svemu, ne participira u književnim klanovima, ne nasjeda na prolazne literarne trendove, no kad objavi novu knjigu, ona je uvijek u samom vrhu trenutne domaće prozne produkcije.
Zbirka priča “Doggiestyle”, s kojom je debitirao, patila je možda od mana tipičnih za književni prvijenac, ali je svoga autora promovirala u vještog, crnohumornog pripovjedača sklonog “stvarnosnom”, s izrazitim talentom za odabir zanimljivih i pomaknutih likova i mrvica stvarnosti koje se transformiraju u uvjerljivu i znalačku fikciju.
Roman “Krimskrams”, s elementima crne komedije, pozabavio se tzv. sindromom Petra Pana, dok su “Đavli od papira” zaronili u duhovito-kritičko oslikavanje domaće književne scene, a kao bonus romana u romanu ponudili i priču o mladalačkom nasilju. U međuvremenu se pojavila i zbirka narativne poezije “Dendermonde”, toliko narativne da u njoj možete pročitati pjesmu “Popaj” koja se kasnije transformirala u “Priču o Popaju” iz nove zbirke priča.
Spajanje tragičnog i komičnog
I eto, s “Nema slonova u Meksiku”, svakako jednom od najboljih zbirki priča koje su se pojavile ne samo ove sezone u domicilnoj nam proznoj produkciji, Pilić se vraća onome čime je započeo - lucidnim, formalno savršenim pričama koje plijene čitateljsku i kritičarsku pažnju ne samo zanimljivim (i uvijek pomalo off) fabulama i više nego osebujnim likovima, već i talentom za spajanje komičnog i tragičnog u sjajno pogođenoj kombinaciji i omjeru.
Naime, Pilić svakako vrijedi za duhovitog pisca, što doista i jest, ali taj njegov, često crni humor, proizlazi iz nimalo banalnih, dubinski osmišljenih i često vrlo tragičnih životnih situacija. Pozadina na kojoj se priče zbivaju nije nimalo “originalna” - to je naša, ratna i postratna, tranzicijska i recesijska stvarnost, no Pilić posjeduje talent da unutar nje (tako poznate i “ispisane”) pronađe situaciju, lik, detalj čija je energija tolika da čitav taj poznati background prevrne naglavce.
Od početne, trenutno vrlo prigodnog naslova “Kraj ljeta”, u kojoj dječak kojem su odrasli usmrtili omiljenu životinju postaje delinkvent, preko priča u kojima se na pozadini ratnih događanja izdvajaju nebične situacije i životni manevri, pa sve do onih koje tematiziraju luzerske životne sudbine, davna prijateljstva i bračne parove ulovljene u mišolovku svakodnevnih nedaća, u “Nema slonova u Meksiku” čitamo pročišćene i tematski često zapanjujuće priče koje vrlo snažno “udaraju” baš tamo gdje smo najosjetljiviji. Ima u njima i stripovskih situacija - recimo, zamislite priču u kojoj pripovjedač-pisac kreće s kolegama (od kojih su neki posve stvarni, poput Tanje Mravak ili izraelskog kratkopričačkog majstora Etgara Kereta) u planinsku avanturu i tamo nailazi na opakog vukojarca.
Zbilju ne treba prepisivati
Na prvi tren zvuči blesavo, ali kod Pilića baš ništa nije takvo, pa ni povremeno ubacivanje začudnih motiva. Često bez nedvosmislenih krajeva, s otvorenim završetcima koji ipak djeluju kao labava poanta, Pilićeve priče čijim se pomaknutim zapletima često smijemo, u sebi nose mnoštvo motiva koji pripovjedača iskazuju vrlo senzibilnim za egzistencijalistička pitanja - njegovi likovi oni su koji nešto čekaju, sanjaju, boje se, koji su promašili onaj trenutak u životu kada je trebalo poentirati ili su proživjeli nešto što im je zauvijek zaokrenulo kotač sudbine i sada su na neki način istrgnuti iz sigurnosti prosječnih i dosadnih života.
Pilić je majstor mračnih, ali ne i mračnjačkih priča, svjestan kako zbilju ne treba prepisivati, nego iz nje kondenzirati ono najbolje i podcrtati originalnim, literarnim rješenjima. Dodamo li tome odlične dijaloge, brzi ritam pripovijedanja i vještinu montiranja fabularnih rukavaca (osobito u dužim proznim cjelinama, poput odlične priče “Mojo”), novu bi se Pilićevu knjigu moglo opisati upravo jednom njezinom rečenicom - “Improvizacija, opuštenost i realizacija - kao na basketu”. Sve vrlo ležerno, ali iza toga ipak jasan i ne previše glasan koncept, ukratko - doista sjajna knjiga!
A ima li ili nema slonova u Meksiku i zašto je tome tako, na to ćete odgovor ipak morati pronaći sami.
“Nema slonova u Meksiku”, Zoran Pilić: Dvostruki izopštenici
Oslobođenje, Đorđe Krajišnik, 20.9.2014.
Priča, posebno ona, u filmskom žargonu govoreći, kratkog metra zahtijeva ozbiljnu majstoriju da bi bila uspješna. Bez prostora za detaljniju razradu, za kolorisanje likova i situacija, kratka priča na nivou skice mora da stvori briljantan akvarel.
Iako ovaj paradoks koji uspostavljamo može zvučati kao potpuna glupost, ako pogledate kako se u svojoj strukturi razvijaju najbolje kratke priče, vidjećete da one jesu skice, ali skice veoma ispunjene značenjima i karakterizacijama. U tom pogledu, ako se u kratku priču ulazi s nakanom da se iz nje izvuče ono što je majstorstvo, onda nema sumnje da će skica, iako grafitnom olovkom uspostavljena, dobiti svoje boje, dobiti puninu koja će je kao strukturu učiniti dovršenom u književnom smislu.
Naravno, kratka priča je žanr koji zahtijeva od pisca izuzetnu vještinu oblikovanja, ona nije ono nešto, kako je to čest običaj u našoj književnoj zadruzi, što se iz daha ispiše i kao takvo može da figurira kao književno djelo.
Nema ovlašnosti u književnosti. Ništa ne ispada, ništa se nije otrgnulo i palo s grane. Ako epifanija jeste pokretačka, i ako postoji trenutak kad ona svojom magijom ovlada umom i perom, to opet ne znači da je književno djelo nešto što se iz piščevog imaginarija istisne i gotovo. Tek kad porođenje iz voda epifanije nastupi, tad počinje stvaranje, istinski rad na oblikovanju, na formi, na klesanju i urezivanju značenja. Bez toga kratka priča ne može biti ni skica, jer svaki materijal, pa i onaj provučen kroz filter mašte, zahtijeva da mu se s pažnjom u obradi pristupi. Da se iz svih tih grubosti, početnih neravnina, izvuče maksimalno glatka površina na kojoj će se onda pokazati stvarna vještina pripovjedača. Njegove sposobnosti da iz tog jednog komada na koji je prtljajući po životu naišao, koji je negdje iščeprkao, dobije autentičan trenutak koji mu omogućava odmak od svijeta.
Ne može, stoga, kratka priča biti anegdota. Ona izlazi iz okvira književnosti, jer je sama po sebi suviše opterećena životom. Dakle, nedostaje joj ona iščašenost, pomjerenost imanentnih svojstava da bi dobila elemente pričanja koje u sistemu književnosti može da opstane. I kad tretira najobičniju stvar, priča nije anegdota, nije doslovice prenesen događaj iz života. Pisac bi, kako je pisao Mirko Kovač, morao razvijati događaje do čudesnog, pred njegovim duševnim okom moralo bi sve narasti do nevidljivog. Sve što, dakle, uđe u sistem književnosti, ako pretenduje da bude književnost, trebalo bi biti s pažnjom uneseno.
U svakom segmentu pričanja čini se nužnim tražiti pukotinu u koju se može umetnuti ono što jednu naizgled svakidašnju situaciju čini autentičnim umjetničkim ostvarenjem. Može ona biti ponovljena u milion književnih djela, obrađena na različite načine, ali ono što jednu situaciju, jednu istovjetnu strepnju, metafizički treptaj, čini jedinstvenim književnim uobličenjem jeste upravo ta sposobnost pisca da svojim odmakom od uobičajnosti te situacije pravi jedan drugačiji svijet. To je onaj dah koji otvori prozor za perspektivu kroz kakvu se nikada ranije nije gledalo, koja svojim konturama možda jeste slična nekoj drugoj perspektivi, ali je unutrašnjom atmosferom nešto što je posve novo, neobično i drugačije. Upravo u toj magiji forme, njenog neprestanog produbljivanja, mijenjanja uglova gledanja, unošenja segmenata nove nesaznatljivosti leži mogućnost da se napravi iskorak u drugačije pripovijedanje, ono koje nije ponavljanje ustaljenih šema. Sve to, naravno, ukoliko sam pisac pretenduje da njegovo ostvarenje bude takvo. Ukoliko se ne teži zahtjevima vremena i masovne produkcije, ukoliko se ne čeka jedino da se udari tačka na kraj rukopisa i da se on odmah, bez da odleži, proslijedi izdavaču na štampanje. Tada, da se ne bi zapalo u kupusarenje, treba imati na umu Čehova i njegove riječi: “Kada čovjek piše mnogo, samo manji dio zaslužuje visoku ocjenu”.
Knjiga priča “Nema slonova u Meksiku” Zorana Pilića ima nešto od navedenih segmenata koje bi kratke priče u nekom svom idealnom (idealnom, govorimo kao da je to nešto što se podrazumijeva i kao da na našem jezičkom prostoru cvate neka ingeniozna proza) obliku trebale činiti. Iako Pilić pripovijeda o nekim sasvim običnim životnim situacijama, okovanim u kontekst našeg tranzicionog života, te vječne kretnje u mjestu, ipak njegova proza ni u jednom svom dijelu nije lišena autentičnosti i neobičnosti. Takvom je čini upravo ona pomaknutost o kojoj smo govorili. Autor knjige “Nema slonova u Meksiku” ne podliježe opštim narativima o našoj ratnoj i poratnoj, kapitalističkoj i demokratskoj stvarnosti. Oni jesu sve vrijeme prisutni, njihove krhotine lete oko nas, padaju u kiseloj černobilskoj kiši, podsjećaju nas da je gušenje ono sa čime moramo živjeti, ali Pilić se ne bavi njima kao centralnim tokovima priče. U tom bježanju iz očitih problema života kao takvog - u jednoj pustahiji nastaloj nakon velike katastrofe, i to ne one koja je samo fizički opustošila sve, nego je misaono i duhovno posve poharala naša polja - likovi priča Zorana Pilića podsjećaju na dvostruke izopštenike iz svega što se oko njih događa. Oni jesu, neminovno, uslovljeni svim jadom oko sebe, ali su na taj način izgrađeni da se okreću bijegu u svoje unutrašnje opustošenje, koje je opet samo po sebi toliko neizdrživo da se sve ruši u domino-efektu proizvodeći novi bijeg. I jedino što ostaje jeste praznina. Naravno, nisu priče iz knjige “Nema slonova u Meksiku” neka mračna, defetistička melodija kojom se oplakuju svi užasi naših života u čabru nemogućnosti. Naprotiv, riječ je o pričama koje imaju itekako snažnu ironijsku crtu, često humornu liniju, koja uspijeva da izbalansira tu opštu propast, prazninu i nesnalaženje i da u jedan tako ispripovijedan svijet, sa veoma čudesnom atmosferom pričanja, unesu itekakvu živost i potrebu za životom. Dodamo li tome Pilićeva poigravanja sa žanrom, uvođenje nadnaravnih momenata kao što je onaj s Vukojarcem, parodiranje umjetničkog, susrete sa utvarnim siluetama, ali i neobične porodične prilike uslovljene vezama koje donose unutrašnje lomove i stvaraju jedan posve fetišizmom uslovljen odnos, mogli bismo kazati da je riječ o doista uspjeloj knjizi priča. Što je, pak, najvažnije, knjiga “Nema slonova u Meksiku” osvježavajuća je, jer izlazi iz okvira standardnog pripovjedačkog metra, narušava granične predjele, pokušavajući tako da napravi iskorak u čudesno, koje opet nije lišeno životnog utemeljenja. Dakle, Zoran Pilić ispituje granice do kojih može ići priča u svojoj pomaknutosti, ali ne nekim eksperimentalnim bravurama postmodernizma, nego samom pričom, koja u konačnici jeste jedino pravo mjerilo stvari. Da, ovaj autor uspijeva da nam ispriča priču.
Nostalgija s natruhom mistike u pričama koje ćete voljeti
Večernji list, Bojana Radović, 20.10.2014.
Sjećate li se epizode “Lovac na jelene” iz nekada vrlo popularne humoristične serije Televizije Sarajevo Top-lista nadrealista? Odgovor na ovo pitanje ponajviše ovisi o godini u kojoj ste rođeni. Oni koji su gledali (i - malo je reći - voljeli) Top-listu nadrealista u stanju su satima prepričavati najbolje fore iz te serije. Pri tome će ih oni koji seriju nikada nisu vidjeli bijelo gledati, jer najčešće je nemoguće prepričati sadržaj tako da neupućeni shvate zašto toliki smijeh i nostalgija. Poanta je, jednostavno, u vremenu koje smo proživjeli s junacima koji su se tom istom vremenu genijalno rugali i šalama zapravo predvidjeli nimalo blistavu budućnost koja nas je sve sustigla. Sada se, zato, u sjećanjima, smijemo i vlastitoj gluposti i naivnosti.
Slično pravilo generacijske bliskosti, proživljenog vremena i očuvanih uspomena vrijedi i za novu zbirku priča Zorana Pilića “Nema slonova u Meksiku” (urednik Roman Simić Bodrožić). To su jako dobre priče, ali ako s autorom dijelite neka sjećanja, ako slično ili isto doživljavate humor, njegove će vas priče oduševiti, počevši od one u kojoj je taj famozni nadrealistički “Lovac na jelene” uvod u ratnu priču “Posljednja stanica: Bronx” .
Sve je ovdje naoko lagano, način na koji autor niže rečenice, teme o kojima piše... Njegovi su junaci neki sasvim posebni ridikuli koji razmišljaju o tome kako je Armstrong šetao Mjesecom ili svom omiljenom autoru stripa kao scenarij šalju priču o svom bijegu iz ratne Banjaluke u Zagreb, ili pak sreću vukojarca u vrletima Velebita... Lako se čuditi i smijati tim pričama. Na prvu su loptu čista zabava, ali svaka od njih čitatelja iznenada zaskoči, do kraja iznenadi kada, naoko ničim izazvana, ta ista priča krene neočekivanim smjerom. Iz tog smjera uvijek vreba sam život, onaj kojem se nikako ne možemo smijati, barem ne dok ga i sami živimo.
Pilić svoje priče počinje rečenicama poput: “Umro bojler.” U toj i takvoj svakodnevici života, koja je bliska svakom njegovu čitatelju, gradi autorski svijet u kojem je beskrajno puno mašte, apsolutno razumijevanje svih likova, uz natruhe mistike isprepletene s moćnim simbolima prošlosti koju lako prepoznaju svi koji su rođeni sredinom sedamdesetih. To su oni koji pamte dvorišta u kojima se kolju svinje, oni koji su morali odrastati u ratu. Zato Pilić nepogrešivo razumije emocije dvoje ljudi koji su još jedini ostali u selu iz kojeg su svi otišli. Zato i zna kako čitateljima objasniti njihovu dilemu treba li otići u lakši život, bliže sinu, i pri tome ostaviti jedini život koji dobro poznaju. Te i slične emocije glavna su vrijednost njegova stila i njegovih priča.
Humorom pokušavam nadvladati sve loše u nama i oko nas
tportal.hr, Gordan Duhaček, 2.11.2014.
Hrvatski pisac Zoran Pilić u razgovoru za tportal.hr objašnjava što to može kratka priča a ne može roman, otkriva kako je nastala njegova nova knjiga 'Nema slonova u Meksiku' te zbog čega uvijek ubacuje humor u svoju prozu.
Zoran Pilić se na književnoj sceni pojavio 2007. s dobro prihvaćenom zbirkom 'Doggiestyle', nakon čega su uslijedila dva romana – 'Krimskrams' iz 2009. i 'Đavli od papira' iz 2011. – i zbirka pjesama. 'Nema slonova u Meksiku' autorov je povratak među kratkopričaše, pa je stoga to i bilo prvo pitanje našeg intervjua.
Što se to može s kratkom pričom a da se ne može s romanom (i obratno)? Kako odlučujete o tome je li neka ideja koju imate materijal za priču ili roman?
Roman je po nekim definicijama djelo ne kraće od 40 tisuća riječi i vrlo često je strukturiran kao niz povezanih, ulančanih pripovijesti koje mogu funkcionirati i kao zasebne priče. Najbolji su primjeri dva romana novijeg datuma, oba nagrađena Pulitzerom: 'Vrijeme je opak igrač' Jennifer Egan i 'Olive Kitteridge' Elizabeth Strout. I jedan i drugi načinjeni su od po 13 kratkih priča. Za razliku od romana koji se može prostirati i na više tisuća stranica, kratka priča ograničena je, nema vremena za 'razgibavanje' i velike uvode, ono što kanite ispričati mora početi odmah – od prve rečenice. S obzirom na navedene razlike, obično je već u začetku jasno hoćete li određenu ideju razraditi u formi romana ili kratke priče.
Verbalni humor, ali i velike scene životnog apsurda i smiješnog ludila često usred vrlo ozbiljnih, pa i tragičnih životnih situacija prisutni su u svim vašim proznim djelima, a dobrim dijelom i u novoj zbirci 'Nema slonova u Meksiku'. Je li taj humor vaš pogled na svijet ili odraz onoga čemu svjedočite u svakodnevnom životu?
Svijet u kojem živimo posve sigurno nije najbolji mogući svijet. Netrpeljivost, sukobi, mržnja, glad, bolesti i nevjerojatni prizori nasilja na svim razinama društva naša su svakodnevica. Odatle onda i potreba čovjeka da se s vremena na vrijeme skloni u neki od izmaštanih, paralelnih svjetova. Zato gledamo filmove, čitamo knjige ili se uživljavamo u razna sportska nadmetanja. Sve su to načini kojima barem donekle uspijevamo preživjeti zbilju. U svakodnevnim kontaktima, druženjima, pribjegavamo komediji. Ljudi se ne druže da bi vodili isključivo smrtno ozbiljne rasprave, već instinktivno humorom pokušavaju nadvladati sve ono loše i mračno oko nas i u nama samima. Nije nikakva tajna to da su neki od najvećih komičara u stvarnom životu tjeskobni, depresivni ljudi. Moći nasmijati se usred svega ovog znači opstati, zadržati glavu pedalj iznad vode. U tom smislu ono o čemu pišem odraz je svakodnevnog života.
Kako ste se odlučili za naslov 'Nema slonova u Meksiku'?
Ovo je mi je jedina knjiga u kojoj je onaj prvi, radni naslov preživio do samog kraja. Razmišljali smo i o drugim naslovima, ali 'Nema slonova u Meksiku' uvijek je nekako prevagnuo. Naslov je preuzet iz priče 'Mišolovka'. Svidjelo mi se kako ta rečenica zvuči istrgnuta iz konteksta. Djeluje u isti mah kao nešto što ne bi trebalo osobito naglašavati, da – nema slonova u Meksiku, ali onda se učini pomalo i tužnom ta činjenica. Pa zašto ih nema, možda bi im bilo baš lijepo u Meksiku. Na kraju, to vjerojatno i nije u potpunosti točno. Izvjestan broj slonova sigurno živi ondje, ako nigdje drugdje, onda u zoološkim vrtovima. Uglavnom, riječ je o osjećaju koji ta jednostavna rečenica može izazvati, a čini mi se da se taj osjećaj provlači kroz cijelu zbirku.
U jednom intervjuu ste izjavili da je u zbirci ostalo devet od petnaest napisanih priča. Kako ste proveli taj proces eliminacije? Odnosno, na koji način uopće pristupate strukturiranju zbirke priča? Hoće li čitatelj pogriješiti ako čita priče drugačijim redoslijedom nego što je u knjizi?
Nikad nisi siguran koliko će priča preživjeti. Kao prvo, da sam uvrstio sve priče, knjiga bi zauzela preko 300 stranica, što je mrvu pretjerano za zbirku priča. Važnije je ipak bilo uvrstiti priče koje prirodno idu jedna uz drugu. Nema formule kojom to možemo odrediti, riječ je opet o osjećaju. U jednom trenutku postaje jasno da je zbirka zatvorena i svako daljnje naguravanje novih priča vjerojatno bi samo narušilo ravnotežu. Mislim da je u strukturiranju zbirke priča, kao na glazbenom albumu, nekako najvažnije imati priču za otvaranje i zatvaranje. Često to i nisu najbolje priče, ali imaju ono nešto što ih čini dobrim pričama za početak i kraj. Tim dvjema pričama postavili smo granice između kojih onda bez većih problema odredimo redoslijed preostalih priča. Osobno, najdražu priču ostavim za kraj, a tako je bilo i s pričom 'Stari' u prvoj zbirci i s 'Neće nam oni ništa' u 'Slonovima'. Mojih šest do 15 čitatelja znaju da neće pogriješiti kojim god redoslijedom odluče čitati knjigu.
U priči 'Vukojarac' kao likovi pojavljuju se stvarni pisci, naša Tanja Mravak, izraelski kratkopričaš Etgar Keret i Amerikanac Wells Tower. Znaju li oni da su postali književni likovi i, ako znaju, kako su reagirali? Je li, među ostalim, 'Vukojarac' referenca na Manbearpig iz 'South Parka'?
Priča 'Vukojarac' moja je skromna posveta svim usamljenim filmskim i literarnim čudovištima. Tim slavnim čudovištima zajedničko je upravo to što su usamljeni - tako je i s vukojarcem koji živi na Velebitu. Od šest pisaca koji kreću na izlet u divljinu, troje su stvarnih, a troje fiktivnih likova. Kad vukojarac otme slovensku pjesnikinju, preostali pisci kreću u potjeru za čudovištem, iako nisu baš svi oduševljeni tom idejom. Tanja Mravak bila je logičan izbor za vođu ekspedicije jer je ona i u stvarnom životu iskusna planinarka. Keret mi se učinio kao netko tko bi mogao biti vješt u praćenju tragova, ali i osoba koja nipošto ne bi ni u tako suludoj situaciji ostavila prijatelja na cjedilu. Wellsa Towera ne poznajem osobno, ali kako je i on majstor kratke priče, odlučio sam ga pridružiti ekspediciji. Osim toga, kakva bi to velika avantura bila bez ijednog Amerikanca. Tanja je čitala priču i kaže da joj se jako sviđa njezina uloga vlaške Lare Croft u priči. Kad mi naš dobri prevoditelj Kuzma jednog dana prevede priču na engleski, poslat ću je Keretu i Toweru. Za vukojarca sam prvi put čuo u našoj seriji 'Prosjaci i sinovi', ali definitivno u priči ima i southparkovskog ugođaja.
Kao veliki ljubitelj sedme umjetnosti, za kraj preporučite nekoliko naslova koji su prošli nezapaženo a itekako ih vrijedi pogledati. Dakle ne može nikakav blockbuster!
Evo nekoliko dobrih filmova koje sam pogledao u posljednje vrijeme: 'Svi u našoj obitelji' Radua Judea, 'Reality' Mattea Garronea, 'Nebraska' Alexandera Paynea, 'La grande bellezza' Paola Sorrentina, 'Después de Lucía' Michela Franca...
Nema slonova u Meksiku
lupiga.com, Vid Jeraj, 19.12.2014.
Iako se današnjem urbanom piscu stavlja mnogo toga na teret, tipični predstavnik ove vrste prije svega se očito romantičarski naužio života, kojeg je njegov očiti besmisao toliko povezao s umjetnošću da jedno bez drugoga više – i ne ide. Nagledao se taj televizije, nasjedio u kinu i pred videom, poslušao dovoljno muzike da na kraju i nije bitno je li stvarno propustio heroin glavnom prometnicom ili ne... A kako su knjige ionako uvijek bile tu, životno iskustvo jasno mu govori na koje mjesto staviti zarez u Nietzscheove izreke o ženama. Sve ako je i fejk, bit će dobro za imidž. Znat će i da je pisanje neisplativ posao, baš kao i guranje velikih životnih istina čitatelju u lice; Hemingway možda još jest u lektiri, ali nije baš cool. Thompson je više cool; dakako, ako je u pitanju Hunter S...
Zagrebački pisac Zoran Pilić se nakon dvaju romana ('Krimskrams', 2009. i 'Đavli od papira', 2011.) i zbirke kratkih priča ('Doggiestyle', 2007.) pojavljuje s novom zbirkom, 'Nema slonova u Meksiku', objavljenom za Frakturu, urednika Romana Simića Bodrožića, s kojim je surađivao i na 'Đavlima', a sve to nakon što je kraj protekle godine zaključio objavom svoje prve zbirke poezije, 'Dendermonde'.
Jedanaest novih priča, a sve redom svjedoče o iznimnoj humanosti i vitalnosti svojeg autora – no, nije to ona vrsta humanosti koja povezuje missice i dobitnike Nobelove nagrade za mir – prožete su lakonskom duhovitošću, koja mu je oduvijek bila stalnom suputnicom. U totalu zbirke kao narativa per se, primjećujemo da je i ritmičnost Pilićeve pripovijetke dulje metraže, ono što narod zove drajv, daleko intrigantniji od kratkih. Što se tiče postmodernističkog premaza, u vidu intertekstualnog koketiranja s književnim kanonom, već je junak uvodne priče 'Kraj ljeta', zaostao u tjelesnom rastu, očiti naklon Grassovu 'Limenom bubnju'. Otklizavanje u apsurd, u slici sudara između mrtvo-pijanog kamiondžije i jednog anđela, u pripovijetci „Neil Armstrong“, možebitna je posveta domaćem autoru Igoru Rajkiju. Na djelu je i niz diskretnih aluzija i intimističkih posveta kolegama i kolegicama, od motiva ljubavnog zova svedenog na diskretno hvatanje ljubavnika za rame u priči „Mojo“, koji rabi i Pilićeva kolegica Zrinka Pavlić u dnevničkoj priči „Sto dvadeset i jedan dan“ (zbirka 'Imaš vatre?', Jesenski i Turk, 2014.), preko pisanja priče o mitskom biću vukojarcu s Velebita u istoimenoj priči kojom paradiraju pisci Etgar Keret i Wells Tower, te Pilićeva kolegica Tanja Mravak, plus još koji fikcijski suputnici.
Neosporno je da je Pilić uigran pisac, u priče je uložio veliki trud: zna tempirati klimaks, te efektno završiti priču, najviše zahvaljujući i tome što najbitnije stvari prešućuje, ostavljajući čitatelju da zaključke odradi sam. Ova spoznaja njegov hvaljeni roman 'Đavli od papira' (Profil, 2011.) stavlja u sasvim drugu perspektivu. Riječ je o fahovskom romanu, čija je tema – hrvatska književna scena. No, ta se i ne predstavlja uživljeno, već je sva njena magija svedena skoro na turističku razglednicu o njoj, tj. 'zagrebačkim ulicama, pjesma mog života teče' priču, u kojoj su ulice zamijenjene stolovima ispred Pifa... Nepodnošljivom lakoćom, Pilić će držati na distanci (osebujnog) čitatelja – kakav je i glavni junak romana, Šamski, koji na Hreliću kupuje vinile alt-saksofonista Ornettea Colemana, inače 'oca' free-jazza. I, makar 'Đavli', kao mise-en-abyme roman zaokružuju pod-roman 'Tattoo', o maloljetničkom nasilju, što je ostalo? Tri stotine i pedeset strana za zlouporabu jedne legendarne urbane sintagme, po naslovu pjesme grupe Haustor. 'Đavli', svakako, više govore o poziciji autorstva u nas, te o autsajderstvu suvremenog umjetničkog romana, što je i Karakaševa tema, nažalost...
Lirski se subjekt zbirke narativne poezije, koja je uslijedila, 'Dendermonde' (Sandorf, 2013.) mapira između dvaju rakursa, nedosanjanog života življenog bilo kroz identifikaciju subjekta s virtualnim ikonama (Tony Soprano, John Lennon, Kurt Cobain), s jedne, odnosno kroz prikaz seoskog života, s druge strane... Uspostava 'neoznačenog' mjesta, ne-svijeta između, naznačenog naslovom geografski nedostatnog pojma, ostavlja gorki okus stranice novina namočenih duplim espressom, što je konstatacija koja podbacuje, samonokautom etike naočigled estetike. Kao što je primijetio kritičar poezije Krešimir Bagić u Vijencu, „veći dio zbirke 'Dendermonde' kreće se u naznačenu prostoru. Obično je riječ o portretima i društveno angažiranim parabolama. Pilićev je stil izrazito narativan. On neprestano fabulira, stvara napetost, nerijetko smjera gegu“. Negdje u pokušaju da pjesmom zahvati proznu narativnost, Pilić ostaje dužan i jednom i drugom književnom rodu. Ali, OK, treba imati petlje i za biti – tako svoj...
Sport kao sitni vez antropologije zato se autoru radikalno zataknuo između gumice i šiljila na stranicama kratkih priča, započevši od one s nogometno i šahovski intoniranim bijegom od šupljikavog palanačkog života koji se odvija između dvije svinjokolje, u uvodnoj priči zbirke „Kraj ljeta“. Motivi erosa i tanatosa u južnopanonskom tangu samo su najava za njihovo daleko slobodnije grananje ka „Mišolovci“, svojevrsnoj noveleti ceste u kojoj bivši dečko i cura putuju u Budimpeštu izvaditi putovnicu, a u meandru njihova dijaloga, čitatelj/ica će pronaći i naslov čitave zbirke, 'Nema slonova u Meksiku'.
Ton priča „Pick n' Roll“ i „Posljednja stanica: Bronx“, smještenih u ratni vihor Bosne s početka devedesetih i ne može biti imalo veseo. No, ispričane su kroz višeslojno razoružavajuće i dirljive reminiscencije na jinjangovske dane adolescencije, a ulančane su s kasnijom, „Pričom o Popaju“. Tragični dječaci iz susjedstva i heroji ulice, 'prirodnim' odabirom prekriženi još devedesetih, učinit će nam se daleko primamljivijim reperima stvarnosti od današnjeg sivila; ta, tu je i magična stvarnosnost Bosne. Autor možda malo idealizira, ali i spremno vadi sam sebi sudačku zviždaljku, te na terenu koji bi u nečijim drugim rukama mogao biti podatan za patetiziranje i nostalgiju, svakoj iole takvoj naznaci odmah daje crveni karton. „Bravo! Ale, a-leee...“.
Amblem bolje prošlosti, kao onoga što identificira Pilićev potpis, je i uspostava identiteta pripadnika urbanog plemena, vrste na umoru. Tako Đango, pripovjedač priče „Mojo“, pita, „Zašto mladi diljem domovine, slušaju The National? Teško je reći, ni uz sav trud Đango nije pronalazio uzroka tom fenomenu. Taj dosadnjikavi, konkretni, milozvučni sound nije uspijevao probiti štit oko njegova srca. Možda je do mene, zaključio je pomirljivo“. A, kako je u ovoj lamentaciji društvena angažiranost ipak samo stvar domene osobnog, štivo je odmah dobilo na cijeni. Portretiranju izgubljene generacije zna prići i iz suprotnog rakursa, onog lagano sarkastičnog, kao u „Priči o Popaju“, o iskarikiranoj iskusnjari, junaku bez šablonske biografije, koji je upravo na temelju privatne mitologije postao zanimljivošću onih koji tek dolaze. Zapravo, postao je junak njihovog biografskog dokumentarnog filma. „Negdje su na pola puta, nadomak prvih ozbiljnih razočaranja. Još malo i vidjet će stvari onakvima kakve jesu, uskoro će početi razaznavati lice smrti i to je važan trenutak“, komentira distancirani Pilićev pripovjedač. Priča kadrirana samo na jednog junaka, kao jedan od tonova s tamnog spektra Pilićeve proze, one kraće, ubraja se u poteze pri kojima sjeta nad propuštenim prilikama, nemilosrdniji tereti od sudbine. Takvo je i finale zbirke, s pričom „Neće nam oni ništa“ locirane u gastarbajterski ambijent čime je autor, stvarno se mora priznati, opetovano pohvatao generacijske atmosferilije ovih nekoliko desetljeća u kojima se ciklički odvija tranzicija naroda nastalih raspadom Jugoslavije.
Vratimo se dinamici... Poniranje u kvaliteti s posljednje dvije knjige, autor reže stubokim usponom na krivulji svoje bibliografije. Tako će i čitatelj/ica, koji/a autora prati od 'Đavala', biti stubokom iznenađen/a. Zbirka „Nema slonova u Meksiku“ zavlači se ispod jezika, poput slatkaste sline. Pilićev ležerno karikaturalni stil koji pridonosi toj notorno automehaničarskoj gesti, mileći se i šireći ka svim centrima za ugodu, a da ni kužer niti nezahtjevan čitatelj ne ostaju na cjedilu.
Zoran Pilić: Nema slonova u Meksiku
mvinfo.hr, Neven Vulić, 22.12.2014.
Bilo bi lijepo kad bih imao dovoljno kritičarskog autoriteta, uredničke naklonosti i vlastitih muda za napisati recenziju od samo jedne rečenice, a koja bi obuhvatila sve što treba reći o ovoj knjizi (ili bilo kojoj drugoj). No, život je previše linearan i piše tužne priče o ispunjavanju tuđih očekivanja, pa i ja na kraju zapisujem osvrte dulje od vlastitog ideala.
Pretpostavljam da je takav slučaj i s mnogim piscima, možda i sa Zoranom Pilićem. Naime, na svoje uši sam čuo jednog od njih, zaista svjetski poznatog, kako cijeli život želi napisati tu jednu savršenu rečenicu, no ona mu, eto, stalno izmiče i već se zaredalo nekoliko mamutskih romana, a tekst i dalje istječe, ide i dolazi, ne prestaje.
Budući da je to jednostavno tako, a mi ne poznajemo savršenost, kako u recenzijama, tako i u kratkim pričama, toj kod nas i dalje jako popularnoj proznoj formi, krenimo slagati jezične blokove logičnim slijedom, baš kao što i Pilić slaže, kako bi se dobila što cjelokupnija slika onoga što se želi prikazati.
Ovu knjigu čitao sam van Zagreba (što je svojevrsno čudo), u okolnostima koje su mi pružile priliku da sjedim sâm na terasi također osamljenog kafića u malom gradiću u kojem je pivo jeftino, dućani skučeni, loše opremljeni i skupi, dok na knjižaru ili knjižnicu nisam naišao.
Listao sam je iz dana u dan, od inicijalne “Kraj ljeta” do završne “Neće nam oni ništa”. Izuzev mrvicu slabije početne priče i naglašeno zajebantske “Vukojarac” koja se time ističe, ova zbirka izuzetno je ujednačena, zabavna, sjajno napisana i ne libi se koristiti sve jezične registre, dakle ne bježi ni od psovki, koje ponekad zaista jako elegantno sjedaju na svoje mjesto i odaju dojam opuštenosti, spontanosti i životnosti.
Ako ćemo vjerovati onoj poznatoj “sretni ljudi ne pišu književnost”, onda je tematska lepeza ove zbirke toj izreci dobrano komplementarna, i prilično samorazumljiva kad se malo prouči sadržaj i motivi vezani uz sudbine ovdašnjih ljudi i našu kolektivnu, nedavnu povijest.
U okupljenih devet priča u knjizi “Nema slonova u Meksiku” ponekad se zemljopisno ne mičemo daleko, ali tonemo u dubine ovisničkih, osamljenih ili zaljubljenih pojedinaca sitnim introspektivnim vezom rečenica koje nehajno i govornim jezikom nude ono što čitatelju treba. Uvjerljiv stil, gotovo minimalistički, uvlači čitatelja u ono što i Pilić u jednoj priči naziva, parafrazirano, nečim poput misli koje dolaze dok hodaš, dakle nečim autentičnim i prepoznatljivim.
Da, točan citat tog autoreferencijalnog momenta iz teksta nemam jer ga nisam zabilježio, jer ovaj put nisam zapisivao svaku sitnicu kao obično - čitao sam opušteno i neopterećeno, kao da ću sve što mi treba zapamtiti.
Naravno, nisam zapamtio sve što sam želio, no scene i kadrovi, detalji iz raznih priča dolaze ponovno nakon čitanja sami, vraćaju se kao što bi zapravo i trebali. Jer čemu služi čitanje od kojeg ništa ne ostaje?
Pamtim onaj trenutak kad mladi prebjeg iz Bosne izgubi neke dokumente potrebne za prelazak granice i shvati kako je laž ponekad uvjerljivija od istine, pa graničarima kaže da mu nisu ni potrebni. Ili kad se opisuje geneza zabranjene ljubavi mladog delikventa koji zavede kćerku najopasnijeg profesora na školi.
Ta ljubav će završiti, ali nekadašnji će se zakleti neprijatelji - klinac koji mu je bario kćerku i otac koji gotovo prolupa zbog svega toga - kasnije sresti u potpuno drugačijim okolnostima, kad će profesor biti ratom uplašeni starac koji čeka smrt u podrumu, a klinac već formirani muškarac koji je navukao uniformu i igrom slučaja spasio i tješio svog bivšeg profesora, i zatim preminuo.
Ratne traume s ovih prostora često pružaju motivacijski okvir protagonistima ovih narativa, i iz njih se rađa njihova želja za bijegom, promjenom ili djelovanjem, no ratne traume nikad ne prelaze u prvi plan. Zrače iz pozadine, i sve je tu jasno, ali nikako ne smeta.
U tom pogledu takva nenametljiva ratna slika slična je onoj koju primjerice crta Pilićev imenjak - Zoran Malkoč (kojeg i sâm Pilić spominje u svojoj zbirci), a kojem je upravo izašao novi roman “Roki Raketa”, kojeg je uredio isti urednik kao i Pilićevu knjigu. Btw, Malkočevu zbirku kratkih priča “Groblje manjih careva” također vrijedi pročitati, baš kao i ovu o kojoj pišem.
Premda je ova zbirka premrežena zdravim klicama defetizma i poraza, Pilić jako često nudi i uvjerljive nove početke svojim likovima, kao pozitivni kontrapunkt životnom čemeru i promjenu životne faze koja uravnotežuje rasprostrti jad, koji je, ruku na srce, dobrano razrahljen humorom.
No ti posljednji uvidi u stanje likova prije samog kraja priče često su ambivalentni i ne možemo znati hoće li sve poći po zlu nakon što se odvojimo od radnje, ili će se nastaviti okej. To se događa i u posljednjoj priči “Neće nam oni ništa”, gdje je svršetak klasični cliffhanger. Priča završava prekidom prije razrješenja, i moguće ga je dvojako interpretirati.
Takvim postupcima Pilić ukida jednoobrazni diskurz, nije samo defetist ili samo romantik, nudi raznolikost pogleda na život i precizne uvide u unutarnju dinamiku likova, njihove emocije, dvojbe i ocjene vlastite prošlosti, a ti labilni uvidi često snažno osciliraju i unutar pojednih stranica, baš kao što i mi sami znamo u određenim trenucima tonuti iz delirija u depresiju i obrnuto, što tekstovima daje dodatni kredibilitet.
Pilićeva nova zbirka priča, inače njegova druga, objavljena nakon dva romana (“Krimskrams”, “Đavli od papira”) i zbirke poezije, ucrtala je na karti ove prilično popularne forme svježu točku koja smjera nekud prema naprijed, i ta novoucrtana točka jasno pokazuje kako nije izgubljen konkretan i čvrst trag koji napravili raniji kratkopričaši, te je utoliko važna i za Pilića, i za našu kratku priču u cjelosti.
Pilić novom zbirkom kratkih priča, formom koja već dugi niz godina ima i svoj festival, nepogrešivo pokazuje kako imamo zaista dobrih stvari za pokazati, ma koliko god možda bile nekima nevidljive.
Eto, sviđa mi se i Pilićev tekst, a sviđa mi se i elegantna i ukusno izvedena naslovnica ove knjige, knjige koja jako lijepo i konkretno leži u ruci. A to je ponekad sve što čovjeku treba.
Zoran Pilić: Nema slonova u Meksiku
Dario Grgić, Hrvatski radio – Treći program – Bibliovizor, 14.2.2015.
Probajte zamisliti kritiku pisanu po načelima koja je u svojim „Dnevnicima“ popisao Witold Gombrowicz. On ne traži seciranje djela o kojemu pišeš, nego tvoju vlastitu reakciju na njega, najvlastitiju koju možeš dati. Kaže ti Gombrowicz (u prvoj knjizi „Dnevnika“): kad već čitaš nečije tuđe djelo, ne gubi vrijeme na maskaradu kojom ćeš pokušati dokazati kako bolje od pisca znaš što je on sve doživio i kako je doživljeno složio u cjelinu, nego neka to čitanje bude sudar dvaju ličnosti s jednakim pravima. Ono što se u hrvatskoj prozi već desetljeće i pol naziva „stvarnosnom prozom“ tada bi bilo moguće doživjeti i kao jednu od varijacija naturalističke proze kod koje je presudna socijalna sredina, a sam junak tek je njen algebarski izraz. Naturalistička proza hrvatskih stvarnosnih pisaca pojavljuje se obogaćena crnim humorom, Hrvat se od svog dalekog naturalističkog pretka iz Zolinih i Dreiserovih romana razlikuje jer je sklon šali. A šali je, pak, sklon jer za razliku od znanstvenog utemeljenja Zolinih i Dreiserovih romana nužnost definira kao socijalni i politički aspekt svakodnevice koji mu je u smislu materijala vrlo zgodan prikaže li ga u maksimalno nepovoljnom, po ljude nemotivirajućem svjetlu, dakle kao puki materijal, a ne kao epistemološki iskaz o prirodi stvarnosti.
A ta početna točka je ovakva: odozgor stišću nesposobne političke elite, a dolje je pustoš kao na Mjesecu: nigdje firme, tvornice su odavno propale, jedino što radi su kladionice i internet kao mjesta relativnog okupljanja. Nogometni klubovi igraju pred praznim gledalištima, lokalni kafići pojavljuju se umjesto negdašnjih agora, samo što se tamo ne diskutira o pravom značenju pojmova. Zamislite da u kafić uđe Sokrat umjesto o prirodi dobra postavi pitanje o kladioničarskim koeficijentima. U takvoj se situaciji ne bi ni Platon najbolje snašao, pa se ne treba čuditi domaćim piscima i njihovom zdvajanju po tom pitanju.
Hrvatski se puk razmjestio u nekoliko, matematički rečeno, zatvorenih skupova koji nemaju međusobni zajednički nazivnik: umirovljeni branitelji, obijači šaltera na Birou, državni službenici, aktivisti, koji se u posljednje vrijeme dijele na lijeve (tipa Radnička fronta) i desne (libertarijanci), i tako dalje. Foto robot tipičnog junaka proza Zorana Pilića bio bi čovjek u srednjim godinama (gotovo redovito radi se o muškarcima, Pilić je žene rjeđe razrađivao), sudjelovao je u ratu, sad je malo neuklopljen (iako bi se o tome dalo raspravljati), baza mu je lokalni kafić, kladionica, ima umjerenu sklonost lokalnom nogometnom klubu (prema čijoj politici je kritički nastrojen), ne bježi od pića, ali mu nisu strane ni knjige. Tipični urbani prilično bistri poluindividualac (onako kako je netko poluinteligent) koji je ratom najviše izgubio, bio je u vrijeme rata već dovoljno velik da vidi kako nije sve onako kao što se govori i piše po novinama. A, s druge strane, cijela ekipa ide u rat, pa onda ide i on, da ne ispadne papak – to je što se tiče neuklopljenosti naličje neprilagođenosti Pilićevih junaka: takvih ljudi ima dovoljno u svim sredinama, oni čak mogu postati važan dio biračkog tijela. Takvi junaci intenzivno se doživljavaju kao ratne gubitnike jer im je rat, kako oni misle, oduzeo vrijeme neophodno za odrastanje, kao da za odrastanje postoji vrijeme – pa je i ovaj njihov prigovor još jedan od atributa nezrelosti.
U romanu „Krimskrams“ Pilić je obradio ulazak svog tipičnog junaka u zrelo životno doba, što je također postavio antitetički, gdje nasuprot zrelom životnome dobu imamo nezrelost situacija u koje upadaju njegovi likovi. Pilić je i ovdje zrelost tretirao kao nedosegnuti san tipičnog hrvatskog mužjaka i prikazao „odrastanje“ kao nastavak nezrelosti, to je sad „nezrelost drugi dio“, njegovi junaci pokušavaju intenzivirati osjećaj života uz pomoć ljubavnica, kokaina i cjelonoćnih tulumarenja. Konstanta Pilićeva pisanja je humorni otklon, bilo da ga zauzima on kao pripovjedač, bilo da se njegovi likovi narugaju sami sebi ili da se rugaju jedni drugima.
Zbirka priča „Nema slonova u Meksiku“ varira situacije u kojoj se može naći sredovječni vječni mladić kao glavni junak Pilićevih proza. Tako u priči „Vukojarac“ imamo antiizletnički komad proze u tradiciji velikih protivnika prirode koja seže tamo negdje do Baudelairea i njegove čuvene izjave kako voli i mrzi asfalt, a prema prirodi nema nikakav odnos. Priča počinje distanciranjem naratora od prirodnih ljepota: divljnina je mjesto na kojemu tipični stanovnik grada može doživjeti samo neugodnosti, u najgorem slučaju pasti i udariti čelom o kamen.
„Posljednja stanica: Bronx“ miješa dvije vremenske perspektive, ratnu i osnovnoškolsku, u njoj se radi o žestokim momcima stradalima u ratu, o svojevrsnom spomenarskom i naravno romantičarskom pristupu bližoj prošlosti. Najveći huligan škole i jedan od članova obitelji čiji zatvorenički staž iznosi sedamdeset godina robijanja portretiran je kroz epizodu hodanja s djevojkom koja je bila kćer najstrožeg nastvnika škole i svim problemima koje je zbog toga učenik imao.
U „Pick'n'roll“ narator se obraća jednom iz generacije koji je u životu uspio, radi se o strip-autoru koji na Zapadu ima karijeru, a ovaj mu priča što se s njim događalo od vremena njihova rastanka do danas – no uglavnom sjedi ispred ekrana bez jače izražene sposobnosti izražavanja, jer je, reklo bi se kolikvijalno, zapravo prazan.
„Neil Armstrong“ je priča o starijim ljudima, prva koja ima i nadrealne momente i iskizava iz tipične realistične Pilićeve ponude. Dvoje starijih ljudi nećkaju se bi li išli do sina u Švicarsku ili ne, a za to vrijeme otac sanja prvog čovjeka na mjesecu, Neila Armstronga.
„Mojo“ je prva priča u zbirci u kojoj junak doživljava unutrašnju transformaciju i spada u bolje priče zbirke. Glavni je junak ponovno lik ni na nebu ni na zemlji (ne u smislu da je loše strukturiran, nego u smislu da je tako strukturiran, da je tipičan predstavnik vrste ljudi koje Pilić portretira), živi s djevojkom glumicom, sam je svojedobno napisao dvije drame, jedna je prošla solidno, s drugom je pisac propao i odustao, i sad je zaglavio na onlajn pokeru, gdje pravi dugove. Veza mu upada u krizu, i tijekom jedne djevojčine turneje, glavni lik krene potražiti prijatelja iz mladosti, ne bi li se uz njegovu pomoć izvukao iz dugova. Do tog momenta radi se o liku koji je izrazito odbojan, a onda mu Pilić mijenja predznak jer, tijekom puta, u kupeu umire gospođa u čijoj su torbi novci od upravo obavljene prodaje nečega unosnoga. Đango, a tako se zove junak, po westernu Franca Nera, ne krade torbu, nego naknadno cijeli događaj priča svojoj djevojci, s kojom je ostao živjeti, iako je na početku sve vuklo na razlaz. U međuvremenu je ušao u privatni biznis, pa ova spočetka luzerska priča dobije gotovo selindžerovski pobjednički štih, i to onaj iz čuvene priče „Za Esme s ljubavlju i mučninom“, iako su i ljubav i mučnina kod Pilića manjeg intenziteta, njega više od jakih emocija i egzstencijalnih stanja zanima onaj drajzerovski naturalizam životnih okolnosti.
Jedan od glavnih junaka Pilićeve zbirke priča je hrvatska suvremenost kao mjesto na kojemu se, unatoč ovom jednom sretnom ishodu (na granici zakona, mora se dodati) gotovo nemoguće situirati a da se ne pretvoriš u gmaza. U takvoj demotivirajućoj sredini opravdan je uspjeh koji koketira s bezakonjem, odnosno plasman na društvenoj ljestvici baziran na pronalaženju famozne rupe u sistemu. Hrvatska se stvarnost doista doimlje kao mjesto na kojemu je dopušteno sve osim biti uhvaćen, a protagonisti Pilićevih priča, iako nisu uhvaćeni u pravnom smislu, nekako su zamrznuti u trenutku vječne mladosti kao posljedice apostaziranja mladosti na globalnoj razini; kao da danas više nije ni pristojno biti star, a mudrost je i tako jedan od velikih narativa kojima se ne može vjerovati. Pilićevo pismo je situirano po strani glavnih modnih tijekova hrvatske proze, možda bi ga se moglo usporediti s puno žešćim Zoranom Malkočem (kojeg se i spominje u knjizi), ili starim Edom Popovićem, prije nego je Popović napravio egzistencijalni i spisateljski zaokret. Iako mu je humor bitan, Pilić ne igra na prvu loptu, odnosno, izbjegava je kad god može, i više pripovijeda kao da piše usput, dok su mu misli negdje drugdje, što je rezultiralo vrlo opuštenim (u pozitivnom smislu) tonom priča, nepretencioznošću, gotovo dokumentarizmom pojedinih proznih momenata – njemu je kao piscu, naizgled, prilično važno maknuti se od previše stilizacijskih sredstava, što ne znači, naravno, da ove priče nisu stilizirane, radi se o šturim efektima, što je također stilizacija, ali u drugome smjeru.
Sve u svemu, Pilić ostaje nenametljivi glas svoje generacije kojega neće biti moguće optužiti za pretencioznost, jednako kao što mu se neće moći zamjeriti površnost. „Nema slonova u Meksiku“ njegov je povratak u svijet priča, s kojim je i započela zanimljiva spisateljska karijera pisca posvećenog autsajderima i izopćenima, za koje će biti zanimljivo u godinama koje slijede pratiti u kojem će smjeru ići njihvo daljnje suočavanje s problemom zrelosti.
'Priče izgubljene generacije 90-ih utjecale su na ono što pišem'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 22.4.2016.
Pisac i pjesnik što piše o malim ljudima na rubu društva, Zoran Pilić, uvršten je među deset Novih glasova Europe. Ovo je prva godina izbora kojeg žiri čine predstavnici književnih festivala i institucija. Iza svega stoje europska platforma Literary Europe Live i britanska organizacija Literature Across Frontiers, u kojoj su okupljeni neki od najpoznatijih europskih književnih festivala i institucija poput Passa Porte iz Bruxellesa, Kosmopolisa iz Barcelone, britanskog Hay festivala... Književna imena za New Voices predlažu uglavnom organizatori festivala, a među njima su i dvoje iz Hrvatske, Festival europske kratke priče i Booksa. Mika Buljević iz Bookse komentira: “Cilj je da se talentirani pisci malih jezika međunarodno promoviraju, da ih se prevede na velikim europskim jezicima, da sudjeluju na europskim festivalima. Nije cilj da latvijski književnik dođe u Hrvatsku, makar je i to odlično, već da se predstave na engleskom, njemačkom...”
U sljedećih godinu dana bit će objavljena antologija izabranih autora na engleskom jeziku. Svaki partner je predlagao po jednog autora iz svoje zemlje i jednog stranca, pa su tako Hrvati, osim Pilića, imenovali Makedonku Rumenu Bužarovsku, koja je i izabrana među deset novih glasova.
Vječito pitanje emigracije
Riječ je o piscima koji su unazad deset godina debitirali na književnoj sceni. Zoran Pilić autor je romana “Krimskrams” i “Đavli od papira”, zbirki priča “Doggiestyle” i “Nema slonova u Meksiku” te zbirke poezije “Dendermonde”. Upravo je završio novelu koju će Fraktura objaviti ove godine. Piše i zbirku priča “koje o ljubavi govore na malo iščašeniji način.” Radi i na romanu kojem se, priča, s većim i manjim pauzama, vraća. “To je biografija generacije ispričanu kroz sudbinu jednog čovjeka. Glavni je junak s ovih prostora, radnja se ‘prostire’ kroz niz gradova, država i zbiva u vremenu od 1975. do 2015. To je prilično opširan rukopis na kojem radim svake godine po malo, pa ga onda ostavim ne bi li dovršio nešto drugo. Priča je to o ‘generaciji’ rođenih od sredine 1960-ih do početka 1970-ih, počinje 1975., prati potom raspad države, rat, tranziciju i ovaj novi egzodus ljudi u zapadnu Europu”, govori Pilić.
Roman u nastajanju, kaže, ponešto je sličan njegovoj posljednjoj priči iz zbirke “Nema slonova u Meksiku”, gdje također tematizira “vječito” pitanje emigracije iz ovdašnjih krajeva. “Puno mojih prijatelja je od 1990-ih na ovamo napustio zemlju, danas ih je po svim kontinentima. Ono što su mi pričali utjecalo je na ono što pišem. To je generacija koja je bila dovoljno odrasla da pamti bivšu zemlju, koja je bila u najboljoj snazi u doba rata, izgubljena generacija gubitnika i nomada koji u toj Europi i šire pokušavaju naći neko mjesto za sebe”, kaže Pilić.
Kurdski pisac
Među izabranim književnicima su Slovenka Anja Golob, mađarski pjesnik Árpád Kollár i turski romanopisac Ciwanmerd Kulek. Zanimljivo je da je Kulek kurdski književnik iz Turske, piše na kurdskom. “Kako je to izbor za koji nominacije ne šalju ministarstva kulture i slične institucije, već organizatori festivala, onda i takvi, manjinski glasovi, imaju priliku. Službeni turski kanali obično predlažu turske autore, a ova je platforma predložila - kurdskog pisca”, komentira Mika Buljević.
-
Siguran sam da je knjiga najveći domet čovječanstva
Čitateljski svijet Vladimira Šagadina
Bilo bi posve nemoguće svesti Vladimira Šagadina na samo jednu funkciju, na samo jednu rečenicu. On je televizijski voditelj kojem je to bio samo usputan posao i nastavak borbe protiv gluposti satirom u drugom mediju, uspješan novinar, duhoviti ilustrator, izuzetno kreativan grafički dizajner, nakladnik, zaljubljenik u glazbu i sport, ali prije svega u strip i književnost.
Od mno&s
Slične knjige
-
-
Pita moja mama imate li jedno jajeSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
Đorđić se vraćaSpecial cijena 7,00 € Redovna cijena 19,90 €
