Nema se što učiniti
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: ožujak 2015.
-
ISBN: 978-953266623-6
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 160 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nema se što učiniti. Ta sintagma gotovo savršeno opisuje stanje nacije: svi su odustali od svega, od svojih života, od ideja i ideala, no jesu li zbog toga naši životi stali, jesmo li pred krajem svijeta i postojanja ili postoji još poneko zrnce optimizma? Možemo li pronaći ono nešto što će nas održati na životu? Prvijenac već afirmirane autorice kratkih priča Korane Serdarević prepun je takvih malenih, ali važnih trenutaka. Od zagrebačkih stanova do pustih dalmatinskih kuća, od odrastanja do starosti, od ljubavi do zlobe, ove priče zahvaćaju sve nijanse i toplinu života.
Bez obzira na to je li riječ o ljubavnim jadima, senilnosti, sitnim podmetanjima, odnosima između ljubavnika, majke i kćeri, brata i sestre, sve priče u zbirci Nema se što učiniti karakterizira pamtljiva, gotovo filmska atmosfera u kojoj se točno i precizno, a opet nježno ocrtava često mučna stvarnost. Korana Serdarević u dvadeset četiri priče istkala je pokrivač, čudesan pačvork, kojim se možemo ogrnuti i ljeti i zimi i kojem se vraćamo jer ga osjećamo svojim.
Mogućnost prijateljstva je možda najtoplija i najnesebičnija ljudska osobina
Srđan Sandić, mvinfo.hr, 24.4.2015.
Povodom izlaska prve knjige, zbirke priča "Nema se što učiniti“ razgovarali smo s novim, intrigantnim, nadasve zanimljivim i inspirativnim autorskim glasom na domaćoj knjižnoj sceni – Koranom Serdarević.
Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radila je kao novinarka kulture Večernjeg lista i tjednika Forum, a bila je i suradnica nekih tjednika i portala. Od 2013. zaposlena je kao gimnazijska profesorica, a honorarno se bavi i prevođenjem s engleskog jezika.
Godine 2013. osvojila je dvije prve nagrade za kratke priče (nagradu Ranko Marinković za priču "Kravosas" i nagradu Zlatko Tomičić za priču "Ptice"), a objavljivala je u svim relevantnim književnim časopisima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Ovo joj je prva knjiga.
Srđan Sandić: Uvijek kada se piše o ljubavi, nekako ostaje ili nastaje taj nedostatak, ljubavi. Tako je i s vašom pričom "Kuća". Ili me je atmosfera zavela na krivi trag?
Korana Serdarević: "Kuća“ govori o ljubavi koja završava, nestaje. Njezina atmosfera je postavljena iz jako subjektivne vizure, nameće se kao viđenje pripovjedačice koja je za kuću snažno vezana zbog prošlosti koju je u njoj proživljela i ljudi koje je u njoj voljela. Budući da muškarac iz priče ne dijeli povezanost s mjestom, on na njega reagira kao stranac: objektivno i hladno. A što je u ljubavi gore od objektivnog upiranja prstom u nešto što onaj važni drugi smatra posebnim? U situaciji u kojoj je prvotna zaslijepljenost ljubavlju prošla, tolerancija tuđih zanosa postaje zadatak koji se treba obavljati s promišljenim strpljenjem. "Kuća“ u konačnici govori o nemogućnosti dijeljenja intimnog svijeta s bilo kojom drugom osobom, o trenutku kada shvaćamo da uvijek, zapravo, završavamo sami. Sve što nam preostaje je voljeti i tuđe samoće, a za to je potrebno progutati velike komade ega.
U priči "Njena je kosa tamni oblak" na noge postavljate diskurs krivnje u ponajbližem prijateljskom odnosu. Mislite li da se krivnja može emancipirati, odnosno preživjeti? Priča mi je ostavila gorak okus.
Krivnja je snaga koja može izjesti čovjeka, ona može biti i element autodestrukcije, ali i poticaj za neke renesanse. Jako me zanima kao motiv i ovo nije jedina priča koja se njome bavi. Možda će zvučati natopljeno kršćanskom ideologijom, ali smatram da se krivnja može riješiti oprostom, od strane ljudi prema kojima je počinjena i samooprostom, od strane onih koji su počinili neko zlo. Žena u ovoj priči živi s krivnjom koja je muči toliko da joj ne dozvoljava ostvarivanje prijateljskog odnosa. Mogućnost prijateljstva je možda najtoplija i najnesebičnija ljudska osobina, a žena u priči je toga svjesna. Međutim, naglasak bi se ovdje možda trebao staviti na osobu koja je tu "nepravdu“ istrpjela. Naime, postoje ljudi koji znaju "dobro oprostiti“ i zaista vjerujem da takve ljude vrijedi opričati. Jedan čitatelj mi je rekao: žena u ovoj priči oprašta tako lako kao što je lako namazati margarin na kruh. Ako postoji takva osoba, onda kao što oprašta, tako zasigurno i voli, tako i živi, tako si omogućuje sreću. Bez obzira što svi njezinu "kosu“ vide kao tamni oblak.
I "Lastavičje gnijezdo" i "Previše crnog taloga" tematiziraju, gotovo bih se usudio reći -tromost kako kulturalnog koda tako i najesencijalniju individualnu nemoć, uzrokovanu komunikacijskom nemoći, koja je odgojena?
"Previše crnog taloga“ govori o nemogućnosti razumijevanja koja je zapravo stvarna nemogućnost ulaska u tuđi svijet. Budući da svi imamo samo svoje perpektive, trudimo se da tuđi svijet iskonstruiramo po vlastitim pravilima, da si ga objasnimo. Međutim, ljude nije potrebno razumjeti, mislim da je to ključni problem svakog odnosa. Njih je potrebno samo prihvatiti. Naravno, ako se to želi. Što se tiče "Lastavičjeg gnijezda“, tom sam pričom htjela pokazati snagu ljudi koji su se usudili prevladati tromost, koji su poželjeli učiniti nešto da bi bili ostvareni i sretni. Svijet koji je navikao na zadane okvire uvijek će prema takvim slučajevima pokazati nerazumijevanje i osudu. Slažem se da je u pitanju nemoć, ali i da je ta nemoć često uzrokovana naučenim odnosima i ponašanjima, koji se moraju ispoštivati, makar su ljudi unutar njih prisiljeni na životarenje, a ne život.
"Kravosas" me asocirala na Andrića. Nekako je "narodna". Što o toj usporedbi imate za reći?
Svaka tema ili ideja koja me zaokupi, pronađe svoj put do ostvarenja unutar forme priče. U slučaju "Kravosasa“, motiv je došao iz života koji se mogao samo opisati kakav jest, „narodni“, nije se moglo preobličiti u nešto moderno ili drukčije. Život u mjestu koje opisujem nije se daleko maknuo od Andrićeva svijeta. Možda je moje čitateljsko iskustvo odbilo učiniti s tom pričom bilo što drugo osim biti iskren i reći – ovo je svijet koji je prošao, ali živi, snažan je, i imam ga potrebu zapisati. Mislim da se iskrenost i snaga u priči ostvaruje ako se temi pristupa s poštovanjem. A ova moja zmijurina nije mogla biti ništa drugo doli tradicionalna, kakve to zmije po simbolici koju im književnost pridaje, i jesu.
Bliskost se vraća bliskošću, brak je nužno krletka, rane samo zazdravlja vrijeme kao da su autopoetički zaključci priče „Krletka“, a na izvjestan način i cijele zbirke priča "Nema se što učiniti".
Krletka je sve što nas zatvara, čini nas pasivnim gledateljima svijeta kroz rešetke. Unutar njega možemo pjevati i veselo skakutati, ali nije nam dozvoljeno letjeti. I ako ne pomisliš na let, već samo na ruke koje te hrane, možeš čak biti i sretan. U tom smislu, zaključak priče "Krletka“ mogao bi biti zaključak cijele zbirke. Međutim, to nije ono što bih htjela tek tako podvući i definirati kao konačno. Također, nikako ne mislim da je brak nužno krletka. Brak je postao, kao što druga priča kaže, "haljina iz krivog stoljeća“, ali ako je nekome u njoj udobno i toplo, neka je nosi.
Što se rana tiče, vrijeme ih sigurno pokrije prihvatljivom verzijom istine, premaže ih nekim melemom zaborava i ostavi tamo, pod kožom. Ali kad god se po ožiljku zagrebe, rana je uvijek prisutna. I neka je. Bol je nužna, postavlja nas na prava mjesta i suočava s nama samima. Čovjek nikada nije toliko okrenut samopromišljanju kao kada pati.
Kako je nastajala a kako se sanjala ova zbirka? Ovaj prvijenac.
Priče su nastajale iz dva izvora: iz prošlosti i iz ponekog trenutka moje ili tuđe sadašnjosti. Ove koje su motivirane nekom situacijom ili likom iz prošlosti često imaju tradicionalniji pristup. Čini mi se kao da je riječ o nekom redu unutar mene, o urednom rasporedu koji je prošlost ostavila u mojoj svijesti i sada je čekala da je izvadim i prepričam. Što se tiče priča koje je motivirao neki trenutak koji sam doživjela "sadašnja ja“, ako takva postoji, one su nužno emotivnije, natopljene lirskim, nesređene, jer su svježe doživljene.
Sve ideje ispisujem prvenstveno iz osjećaja prema temi ili motivu. Kasnije, kad pokušavam samu sebe urediti, sto puta prebacujem rečenice i ulomke. Ali prvotni pristup temi nikada ne mogu mijenjati. Kad je priča bilo dovoljno za knjigu, imala sam osjećaj da će zbirka zbog toga biti neujednačena i dugo sam razmišljala je li to dovoljno dobro za cjelinu zbirke. U tom mi je trenutku pomogao pravi urednik.
I nama (autorima) i likovima pripada taj isti tekst. Kako u kojim periodima. Kako vidite svoj diskurs, u kojemu smjeru želite da se razvija, okuša?
Željela bih vjerovati da tekst ne pripada ni meni ni mojim likovima ni pripovjedačima, već čitateljima. Ljudi imaju urođenu potrebu za pričom, kao što kaže profesor Solar: od nekadašnjeg mita pa do današnjeg trača. U slučaju kratkih priča, želim da tekst ovisi o mogućnosti da nekome ispriča nečiju priču, da ga zanese, dirne i, u najboljem slučaju, natjera na razmišljanje. U trenutku kada tekst ode od mene, kad je pred tuđim očima, ja nad njime više nemam nikakvu moć ni vlast i to je ujedno zastrašujuće koliko i oslobađajuće.
Što se tiče mene, činjenica je da me pisanje čini zadovoljnom, osjećam se dobro kad stvaram, ali isto tako ne želim pisati dnevnik i skrivati ga ispod jastuka. Želim vjerovati da sam sposobna preko književnosti prenijeti ljudima ideju koja me zaokupljala neko vrijeme, želim ih zaraziti mišlju, rečenicom ili samo motivom. Da se nešto od moje fascinacije prenese na čitatelja, da pomisli: dok sam ovo čitao, nisam gubio vrijeme.
Kako vidite užasno rijetko odstupanje od kanona u hrvatskoj suvremenoj književnosti? Kako vidite taj pa gotovo - politički nalog vremena, tu bizarnu odluku autora, za repeticijom? Zašto je "odskakanje", toliko potrebno umjetnosti - rijetko u Hrvatskoj?
Naravno da je hrabrost potrebna, uvijek i svugdje. No, odstupanje od ustaljenog nikada nije bio kolektivni čin, uvijek je to bio čin iznimnog pojedinca ili manje skupine odvažnih koji su se usudili na taj način mijenjati, u krajnju ruku, i smjer književne povijesti. U Hrvatskoj je hrabrost potrebna najviše kod mlađih autora, i kod izdavača koji se za takve tekstove odluče. Zašto toga nema više? Očigledno mislimo da je prošlost bila bolja i sigurnija i zato joj se vraćamo. U budućnost je ionako teško vjerovati.
S druge strane, obzirom na obrazovanje čitateljstva u Hrvatskoj, mi slobodno možemo i ponoviti cijeli kanon. No ozbiljno, naravno da ni u čemu repeticija nije potrebna, ali jednako tako smatram da pretjerani bunt protiv kanona može uroditi hermetizmom koji se najčešće pokazuje dovoljnim samim sebi. Vjerujem da će vrijedni individualizam pronaći put da se iskristalizira, ali nažalost, to će pokazati vrijeme poslije nas.
Sjećate li se svoje poetičke inicijacije? Tko je najviše utjecao na vaše autorstvo, a tko i dalje utječe?
Nikada nisam mogla uperiti prstom u neku knjigu i reći: eto mog uzora. Dugo sam mislila da me zbog toga treba biti sram; nisam sposobna jasno izdvojiti najdraže. Razni pisci razno utječu na mene u određenim trenucima života, a to se kasnije ne mora jednako ponoviti. No sjećam se da sam plakala kada sam prvi put čitala Virginiju Woolf, a to mi se dogodi i danas. Nedavno sam pak pročitala zbirku priča vijetnamsko-australskog pisca Nama Lea i odlučila sam da će mi biti među omiljenima.
Što se tiče domaćeg, još uvijek pored kreveta držim Desničina "Proljeća Ivana Galeba“ i Marinkovićeve "Ruke“. Znam da to nije popularno reći, ali ja zaista volim hrvatsku književnost. U izvornom sam jeziku često pronalazila ljepotu sirove strasti pisanja i često se vraćam upravo našim piscima, u svim književnim rodovima. Pratim i suvremenu hrvatsku književnost, ali u njoj rijetko nalazim toliko strasti.
Porađa li se neki novi tekst?
Porađa se. Teško mu je, ali se porađa. Kad budem sigurna da mu je bar dio tijela vani i da su mu anomalije prihvatljive, dozvolit ću samoj sebi da mu nadjenem neko ime, ili bar vrstu.
Nevjerojatno zrela debitantska knjiga
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 6.5.2015.
Vjerojatno nije najpametnije priznati, ako želim ostaviti dojam “objektivne” čitateljice, no ne mogu prešutjeti kako sam se na prvi pogled zaljubila u zbirku priča Korane Serdarević. Autoricu sam zapazila kao talentiranu kratkopričašicu, i to ne samo po dvije priče koje su već prošle filter kvalitete kao dobitnice nagrada “Ranko Marinković” i “Zlatko Tomičić”, već po svim onima koje imamo prilike čitati u časopisima i slušati na radiju. Proza Korane Serdarević odmah mi je zapela za oko i uho. Riječ je, dakle, o relativno afirmiranoj autorici, profesorici hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji i prevoditeljici, čija je prva knjiga priča objavljena u uglednoj nakladničkoj kući, pa sve djeluje kao jedna od rijetkih književnih storija s pozitivnim predznakom.
No, sav taj kontekst i ne bi bi bio važan da nema onoga što je u svemu tome jedino bitno - rijetko dobrih i dorađenih priča koje sada čitamo u samostalnoj knjizi. Korana Serdarević rođenjem je Zadranka, što dijelu njezine proze daje prepoznatljivu mediteransku atmosferu, premda je to daleko od nekakve lokalne ili čak sentimentalne uronjenosti u rodni kraj. Godinom rođenja (1982.), pak, pripada generaciji čiji prvijenci često sadrže nešto od mladalačke nekritičnosti i razbarušenosti, a upravo je to ono čega u ovoj iznimno zreloj zbirci nema ni u tragovima.
Priče iz “Nema se što učiniti”, naime, bez obzira događale se one u zagrebačkim stanovima ili dalmatinskim kućama, komadići su univerzalnih ljudskih sudbina, životnih nijansi, uhvaćenih u trenutku kad likovi doista mogu pomisliti, kako to sugerira naslov, da se više ništa ne može učiniti, iako je jasno kako prostora za raznorazne manevre još uvijek ima, samo ih treba prepoznati i za njih pronaći snage.
Priče spadaju u skupinu onih koje ne trebaju velike teme i velike događaje, društveno-povijesni background ni snažne likove, jer se u njima osjeća vrlo jasna svijest o tome da se najveće drame i najsuptilniji preokreti događaju upravo u intimnim trenucima. Takve male, a zapravo velike i presudne trenutke bilježi ova autorica u pričama koje su unutar knjige vrlo inteligentno posložene, zbog čega čitava zbirka posjeduje rijetku unutarnju logiku i dinamiku, bez uspona i padova, što se ne viđa često u prvijencima.
Premda je njezin stil iznimno zavodljiv, pripovijedanje tečno, a rečenice stilski izbrušene, “Nema se što učiniti” nije “sretna” i bezbrižna knjiga, ali je istovremeno vrlo emotivna. Trenuci koje bilježi i koji je zanimaju oni su u kojima se brakovi, ljubavnici, majke i djeca, braća i sestre, prijatelji, nalaze na onom rubu na kojem više nema vremena za kolebanje i baš zato je tako lako pobjeći, odustati, prepustiti se strahu i kukavičluku. Upravo to događa se likovima ovih priča i upravo su zbog toga toliko simpatično i uvjerljivo ljudski. Jer, čovjeku se lako može dogoditi da odustane od svog života i “razboli se na trećem semaforu”, nastavi živjeti u braku prepunom šutnje i prezira ili mu jednostavno prvo upoznavanje s partnerovom obitelji završi želučanim problemima.
Nakon toga kao da više nema povratka i mora se nastaviti živjeti u krletci, ili “haljini iz prošlog stoljeća” koja pomalo steže u struku, ali je ipak nastavljamo nositi.
Upravo zbog tog osjećaja sputanosti, u koji se često upliće i neka davna krivnja čiji se gorki okus ničime ne može isprati, likovi ovih priča ponekad su čudaci skloni nesanici ili pak neobičnim i simboličkim navikama, poput ribara koji ulovljene ribe vraća u more, ali u pozadini svega toga, te stvarnosti koja je često mučna i obilježena pogreškama, pripovjedačica pronalazi one nijanse u kojima su emocije još uvijek primarne.
Priče Korane Serdarević nastoje uhvatiti trenutke u kojima je sublimirana nemogućnost razumijevanja i pasivnost s dugoročnim posljedicama, koja se poput prtljage prenosi iz jednog u drugi prostor i vrijeme, iz djetinjstva u starost, iz sjećanja u stvarnost, sa oca na sina...
Ukoliko ovoj zbirci treba neka usporedba, premda je sama po sebi dovoljno jaka da može i bez toga, reći ću kako sam sličan pozitivan osjećaj nakon čitanja imala sa zbirkom “U što se zaljubljujemo” Romana Simića i to zbog jednog važnog razloga - oboje pisaca majstori su iskazivanja onoga što nije izrečeno, emocija koje su ostale prigušene i rijetko postignutog idealnog spoja vrhunske pismenosti i senzibilnosti.
Eto, opet život
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 6.6.2015.
G. G. Márquez je svojevremeno govorio da je za pisanje najvažnije uhvatiti prvu rečenicu. Sve prije toga jeste proces traganja za onom niti koja omogućava piscu da uskoči u ritam priče ili, preciznije govoreći, da odredi pravi prvi ton kojim će pričalačka simfonija otpočeti. Da taj proces nije ni najmanje jednostavan, jasno je svakome ko se ikada upustio u pisanje. Prva asocijacija koja se javi, onaj inicijalni treptaj koji ispiše prve konture misli, gotovo uvijek određuje cjelokupni tok svakog teksta. Iz tog razloga se mnogo puta pokušava pokrenuti neka pripovijest, uvijek se oko one prve rečenice, kao nekakvog temelja budućoj rečeničnoj građevini, roje različite mogućnosti, sve dok jedna zaista ne zablista, drugačija i snažnija od ostalih. Ne želim ovdje mistificirati samo pisanje – ono često jeste samo posao, kao i svaki drugi – ali nemam dilemu da ono ipak ponekad podrazumijeva predaniju potragu i promišljanje. Naravno, činjenica uspješno uhvaćene prve rečenice ne znači ništa sama po sebi ukoliko autor nije kadar da cjelokupan tekst u tom, otkrivenom, ritmu spretno dovede do kraja. Ponekad se nakon tog otkrovenja i uzleta pripovijest veoma brzo strovali u nemogućnost da bude dovedena, u istom intenzitetu, do svog "prirodnog" potonuća. Tada nema pomoći. Pripovijest treba baciti na đubrište rukopisa, ili onu prvu rečenicu pohraniti u nekakav autorski trap, da tamo klija i čeka mogućnost drugačijeg uobličenja. Najgore od svega jeste takvom tekstu pokušavati vještački udahnuti ono što mu nedostaje, tačnije stvarati oko njega oreol uspješnosti. Koliko god to nastojanje bilo snažno, tekst će se uvijek sam od sebe opirati, pokazujući tačno gdje se nalazi napuknuće koje narušava skladnost njegove strukture.
Prva rečenica
Otuda proizlazi i eventualni zaključak da je tekst živo tkivo koje se opire i samom svom autoru, tjerajući ga, ako je ovaj senzibilan na tu vrstu poziva, da insistira na uobličenju koje neće ostaviti mogućnost odstupanja od onog, već nekoliko puta pominjanog ritma višeg reda. Jer, kako je pisao Mirko Kovač, mene knjiga opija i baca u vrtlog, pogotovo kad su podaci poređani kako valja, kad su činjenice jasne, kad je stvarnost tajanstvena, kad sam opčinjen čudom koje se, ulaskom u knjigu, preobrazilo u čudesno, kad je sve nedokučivo, sve misterija, a sve tačno. Sve to jeste plod dobrog početnog uzleta pripovijedanja, ali i znalačke težnje da se ono što je na taj način spoznato, održi na istoj talasnoj dužini, bez padova i šumova. Ponovo se, da bismo zatvorili krug, vraćamo na Gabu koji svoju misao o prvoj rečenici proširuje time što ističe kako je iz tog razloga, iz teškoće da se počne pisati, mnogo teže pisati knjigu pripovjedaka negoli roman. One su kraća forma i podrazumijevaju da se iznova, i iznova traga za početkom. Dok je roman, ipak, forma širih razmjera koja ne podrazumijeva, bar ne tako često, vraćanje na početnu poziciju traganja. U romanu se jednom uhvaćena nit, bez obzira na to gdje priča zalazila, dugoročnije rasteže, a u knjizi priča pisac se mora mnogo više puta zapitati kuda dalje i kako ponovo početi.
U tom hvatanju prve rečenice, čini se da leži problem mnogih neujednačenosti u knjigama priča. Dakako, nije ni najmanje laka stvar uspjeti sastaviti knjigu od nekoliko pripovjedaka od kojih će svaka biti u potpunosti uspješno izvedena. Tačnije, knjigu u kojoj se neće osjetiti padovi koji svjedoče autorovoj nemogućnosti da se u svakoj priči dostigne autentičan pripovjedni glas. Posebno to može biti vidljivo na onim pričama koje iziskuju klasičniju sižejnu postavku, postizanje gotovo romaneskne strukture na malom prostoru, te pažljivu gradnju svih aktera priče. Preciznije govoreći, da se u potpunosti ima na umu ono važno "pravilo" da niko u priču ne ulazi slučajno. Majstorija je izvesti jednu takvu priču do kraja, a ostati od početka do kraja dosljedan. U našoj književnosti to je pošlo za rukom Filipu Davidu, čije priče veoma često jesu razrađene kao mikroromani, i vi u svaku ulazite sa izvjesnom strepnjom od njene unutrašnje snage. Kada su pak u pitanju pripovjedne forme refleksivnijeg tipa, one gdje se ne insistira na klasičnim pripovjedačkim modelima, već se nastoji u nekakvim gotovo oniričkim zapažanjima ispisati priča, problem neujednačenosti je još izraženiji. Često se autori, kažem to jer je ovaj tip priča veoma aktuelan na našim književnim prostorima, u takvim pokušajima prepuste nekakvoj stihiji, iz koje proizlazi da su priče samo ono što se iz sebe izbaci. A nikako planirani rad na stvaranju strukture koja može ponuditi neki drugačiji pogled na stvarnosti. Intimna, dnevnička ispisivanja u takvoj prozi veoma često prelaze granicu dobrog ukusa, pa se šokiranjima pokušava nadoknaditi ono što u zanatskom smislu pričama nedostaje. Ili, kako reče kolega Edin Salčinović, kome može biti šokantno što je neka autorica u jednoj priči uvela lik žene koja jedno jutro na posao odlazi bez gaća? Malo kome, osim ako ne računamo na obimnu mediokritetsku malograđansku književnu kliku.
Knjiga "Nema se što učiniti" Korane Serdarević sadrži dvadeset četiri kratke refleksivne pripovjedne forme koje se dotiču različitih životnih odnosa među ljudima. Znam da zvuči obično i glupo. Po čemu su to specifični "životni odnosi među ljudima" baš u ovim pričama? Za razliku od obilja proze, koju na našem književnom prostoru pišu autorice, Korana Serdarević uspijeva - u propitivanju lomnih životnih trenutaka, bilo da su izazvani iznenadnim bolestima, ljubavnim raspadanjima, porodičnim sukobima - postići zavidan nivo koherentnosti u dovođenju priča do njihovog svršetka. Ova autorica ne pušta svoje priče da se lomataju u stihijskim prostorima autorskih refleksivnih smutnji, već ih nastoji pripovjedački vješto voditi od početne do krajnje tačke. To ne znači da ona uspijeva u svakoj priči postići u potpunosti isti efekat, ali u znatnom broju njih pokazuje zanatsku sposobnost u oblikovanju kratkih proznih formi sa snažnim efektom. Odnosno, priča nakon kojih ne ostanete u blaženoj otupljenosti, ne znajući uopšte zašto ste si priuštili "zadovoljstvo" čitanja. Serdarević, dakle, ne ulazi u priču da bi se intimno otvorila pred čitaocem, olakšala dušu zbog nerazumijevanja od svijeta u kojem živimo, već propitujući različite emotivne odnose, njihova preplitanja i gušenja, nastoji ponuditi pripovjedački pomjerenu perspektivu posmatranja. Odnosi između likova u njenim pričama počivaju, naizgled, na običnim i svakodnevnim nedoumicama i razmjericama, u kojima autorica vješto pronalazi pukotine koje jesu zametak katastrofe. Onoga trenutka kada se pukotina ukaže, kada se njeno prvo napuknuće razmagli, autorica nas vodi na putovanje kroz sve bezizlazne komplikovanosti ljudskog života i odnosa koji iz njega proizlaze. Pitanje koje uvijek ostaje kao nekakav oreol u ovim pričama jeste: zašto su odnosi među ljudima tako nemogući? Zar se ne može sve učiniti jednostavnijim, zar se mora uvijek dostići nepodnošljiva razina boli i propadanja.
Pa i u onim pričama u kojima protagonisti izbjegnu potpuni slom, iako je sve na njega ukazivalo, autorica nam ostavlja prostora za strepnju. Svjedočeći svoj nestalnosti života, njegovoj nepredvidivosti i strahotnoj praznini koja ostaje nakon što, samo trenutno, prođe opasnost.
Iznenađenje
Posebno je važno kazati da Korana Serdarević u knjizi "Nema se što učiniti" uspijeva vješto mijenjati pripovjedne perspektive, pa čak i unutar jedne priče po nekoliko puta. Time se postiže znatna dinamičnost priča, ali se i prenebjegavaju moguća upadanja u dosadu i pravolinijsko kretanje. Uz to, a možda i kao najvažnije, treba dodati da su priče iz ove knjige dovedene do nepredvidivosti, da čitaoca mogu iznenaditi i da njihovi krajevi često jesu istinski obrati koji se snažno zabijaju u čitalački dojam rušeći svako unaprijed zadano očekivanje. Imajući na umu da je ovo prva knjiga Korane Serdarević, te da je njome pokazan zavidan talenat u pričanju, od ove autorice bismo mogli očekivati još dobrih knjiga. Naravno, sve to pod uslovom da ona odluči u budućnosti istraživati i druge pripovjedne staze, a ne kretati se samo onom koju je svojom prvom knjigom utabala.
Hrvatski sjever i jug
Strahimir Primorac, Vijenac, 1.10.2015.
Premda je zbirka kratkih priča Nema se što učiniti debitantska knjiga, čitatelji koji prate suvremenu hrvatsku prozu znaju da njezina autorica Korana Serdarević nije književna početnica. Ta rođena Zadranka (1982), sada profesorica na jednoj zagrebačkoj gimnaziji, objavljuje priče u novinama, časopisima i na radiju, a dobila je i dvije relevantne nagrade. U opsegom nevelikoj knjizi u koju su uvrštene 24 priče jasno se vidi koliko je autorica bila strpljiva i radišna prije nego što je oblikovala zbirku, koliko je tesala zanat i dotjerivala stil. Stoga u njoj ne samo da nema početničkih zamuckivanja i lutanja nego se ističe i do izražaja dolazi spisateljičina sposobnost zapažanja naoko sitnih, a zapravo kritičnih nijansi u međuljudskim odnosima i već dobrano formirana spisateljska ruka.
Korana Serdarević voli se baviti temama kao što su ljubav, prijateljstvo, odanost, mržnja i dr. Posrijedi su, naravno, ponajviše rubne ili konfliktne situacije koje nastaju u komuniciranju među likovima te koje onda utječu na njihovo ponašanje, odluke pa i konačnu sudbinu. U priči Krletka nakon deset godina braka i dvoje još male djece žena je pomalo umorna od posla i roditeljske brige, seks s mužem sada joj je „sumorna obveza“, a naporna joj je i svakodnevna kolotečina: „Stvari se spremaju, ljube se djeca, dižu se glasovi, sjeda se, liježe i ustaje. Uvijek je isto, ali lijepo je, misli.“ Poslije promašene izvanbračne veze i velikog razočaranja, odluči ipak spasiti brak. Muž, koji je shvatio što se zbiva, očekuje da će nakon što supruga odboluje rastanak „sve biti kao nekada“: „Moja slatka ptičica, moja ranjena grlica, moja ljubav. (…) Pjevat ćeš opet u svojoj krletci.“ On, za razliku od žene, zapravo ne shvaća simboliku krletke.
Sličnu ideju autorica razvija i u priči Haljina iz krivog stoljeća: „Muž mi je pametan i volim ga. Sve mogu i smijem, ali sve moram. Zajednica me davi, to je haljina iz krivog stoljeća.“ Na pitanje zašto podnosi takvu zajednicu, brak pun svađa, verbalnog nasilja i unutarnjih ožiljaka, odgovor stiže u završnom pasusu priče: ta „haljina iz krivog stoljeća“ postaje joj komotna kad popije „tri čaše vina“, „a to je često“. U priči Nešto poznato osnovna je karakterna crta glavne junakinje lijenost: voli navike i mirne dane, ne naginje velikim preokretima. S Leom, za kojega je već prvoga dana znala da se „nikad neće zaljubiti u njega“, ostala je u vezi „iz lijenosti da odbija nježnost“. Bila je svjesna da se svakoga može zavoljeti „ako s njime ostaneš dovoljno dugo“. I u ovoj se priči, kao u Haljini iz krivog stoljeća, ponavlja vrlo slikovita odjevna usporedba: „Leo je mogao biti bilo koji dobar i pametan muškarac, jasno. Ostala sam u vezi kao što se ostaje u hlačama koje ti ne laskaju figuri, ali su udobne i većina majica u ormaru odgovara im bojom ili teksturom. Ipak, te hlače nikada nisu ono što te čini lijepom. Tako mi je s Leom.“ Dvoje protagonista teksta naslovljena Lastavičje gnijezdopotpuna su pak suprotnost junacima prethodne priče. Oni su okončali svoje razvode i upravo putuju automobilom u gradić na sjeveru Hrvatske da bi se ona upoznala s njegovim roditeljima. Oboje pokazuju sitne znakove nervoze – ona razmišlja je li prikladno odjevena za takav susret, a on nakon dolaska pita majku gdje je otac. Ali ne pokazuju nesigurnost ni strah iako je susret delikatan za sve njih. Dapače, iskazali su hrabrost i snagu volje da svladaju društvene predrasude i neugodnosti.
Jedna stara, trošna otočna kuća, čiji je prilaz obrastao travom i grmljem, vrt podivljao, a u dvorištu nema više ničega, definitivno je razdvojila muža i ženu (priča Kuća). Za kuću u kojoj je odrasla žena je duboko emotivno vezana; on pak na nju gleda hladno i nezainteresirano i svoj odbojni stav još potencira vulgarnim komentarom: „A u pičku materinu, ovo je stvarno mrtva kuća.“ Zanimljivo je da se istim takvim vulgarizmom, kojim se snažno poentira jedan krajnje negativan stav, završava i priča Nuspojava, o starom bračnom paru i velikoj promjeni koja se u postoperativnom razdoblju dogodila u Verinu ponašanju prema Stjepanu. U priči, koja prema kraju sve više naginje grotesci, ne samo da se gubi nekadašnja Verina toplina, odanost i ljubav nego se rađa i odbojnost, čak i mržnja u situacijama kad joj se Stjepan pokušava približiti onako kako je to nekad činio.
U zbirku je Korana Serdarević uvrstila i neke priče koje se zasnivaju na pomaknutim stanjima svijesti pojedinih likova ili, eufemistički rečeno, čudacima (Jedini luđak ovdje, Kravosas, Stijena, Ptice). Osobito je zanimljiv tekst Vrag zna; već taj frazem (u značenju teško, nemoguće je znati), stavljen kao naslov, sugerira čitatelju neobična zbivanja koja može očekivati. Ali i u samoj priči, u kojoj glavni lik/pripovjedač govori o svojoj „luđačkoj“ ljubavi prema lijepoj televizijskoj voditeljici, taj se frazem pojavljuje čak tri puta i njime se uvijek efektno poentiraju upravo one sekvencije koje se čine nelogičnim, racionalno neobjašnjivim. Ganutljive su i dvije priče o nasilju u obitelji. U prvoj, Nema se što učiniti pripovijeda se o ženi koju je muž pretukao pred djecom tako da je sva slomljena završila u bolnici, uz pripovjedačev cinično-tužni komentar da se tu „nema što više učiniti“; druga, Kike, čuvaj se! govori o djevojčici koju je majka alkoholičarka tukla cijelo djetinjstvo.
Krivnja i oprost tema je priče Njena je kosa tamni oblak. Žena osjeća krivnju, još od djetinjstva, jer nije pomogla prijateljici kad je trebalo. Priča Blizu Jadrana tematizira dječje prijateljstvo i izdaju, ali tako da dijete iz ponašanja starijih postaje svjesno svoga nekorektnog ponašanja. Od svih priča u zbirci Buža vjerojatno ima najsloženiju mrežu odnosa: tu se prepleću relacije dviju po karakteru i po životnim sudbinama različitih sestara, zatim njihovi odnosi prema svekrvi, odnosno prema snahi, pa prema muževima i sinovima. Prisutna je i vječna tema dalmatinskih žena koje istodobno mole i proklinju more. Posljednja priča u zbirci, Proći će, govori o odnosu majke, koja je puna gorčine zbog promašena života, i njezine izvanbračne kćeri kojoj prijeti ponavljanje majčine sudbine.
U kratkim je pričama Korane Serdarević zastupljen i njezin dalmatinski zavičaj, i to ne samo u tematskom i ambijentalnom pogledu nego i u porabi lokalnog idioma u dijalozima, jednako kao i zagrebačka sredina, autoričino sadašnje boravište. S lakoćom oblikuje primjerene atmosfere, izraz joj je sažet, s elementima lirskoga i vrlo slikovit, tekstovi nabijeni emocijama. Za knjigu koja će doći nakon ove letvica je podignuta visoko.
Svrha je književnosti da razdrma
Ozana Iveković, Vijenac, 3.3.2016.
Korana Serdarević višestruko je nagrađivana književnica, a 2015. izašla joj je u nakladničkoj kući Fraktura i prva knjiga kratkih priča pod naslovom Nema se što učiniti. Bavila se novinarstvom, a trenutno radi kao gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika te honorarno prevodi s engleskog. Objavljivala je u svim relevantnim književnim časopisima te na Trećem programu Hrvatskoga radija. Povod za razgovor jest nastojanje da predstavimo mlade autore i potaknemo što veći interes za kratku priču.
Dobitnica ste dviju nagrada za kratke priče (nagrade Ranko Marinković i Zlatko Tomičić). Koliko vam te nagrade znače i koliko su vam važne u spisateljskom radu?
Nagrade su mi, kad sam ih dobila, značile mnogo jer su bile odskočna daska: moje je pisanje dobilo svojevrsno službeno odobrenje pa sam lakše mogla privući pažnju na rukopis, a kada je knjiga izašla, ime nije bilo potpuno nepoznato u čitateljskoj, a ni kritičarskoj javnosti. Nagrade su uvijek lijep biljeg preko bibliografije, a ukoliko se dogode debitantu, imaju značenje srdačnog otvaranja vrata.
U vašoj zbirci priča Nema se što učiniti malo mjesta ima za društvenu i političku zbilju. Zato što vas ona manje zanima ili imate potrebu da se prije svega bavite općeljudskim temama poput ljubavi, prijateljstva, samoće, smrti?
Mislim da je većini autora prva knjiga skup davno nataloženih priča, opsesija, ili osobnih rezova koji su kao potencijalne teme čekali da se oblikuju u tekst. Dok su priče nastajale, unutar te dvije ili tri godine, ispisivala sam što sam vjerovala da mogu izreći s dozom istinitosti i sigurnosti, razrađivala sam motive koji su me dugo zaokupljali, bilo zbog moguće poruke ili atmosfere koja želi zatočiti čitatelja u toj tekstualnoj stvarnosti. U nekim pričama (Njena je kosa tamni oblak) na vidjelo je izašlo ponešto od političke prošlosti, u nekima (Stijena, Buža) može se očitati društvena podloga, ali u fokusu su ipak međuljudski odnosi, valjda zato što ih smatram konstantom u svim društveno-političkim situacijama. Pritom nikako ne mislim da visoka književnost ne treba biti angažirana, dapače, smatram da ona mora komentirati, pa i pokušati promijeniti svijet. Ja nisam u prvoj knjizi htjela na silu skakati preko svojih mogućnosti, tekst je izraz mojih ondašnjih preokupacija i ambicije, no možda već sljedeći bude više o društvenoj i političkoj zbilji.
Zanimate se za međuljudske odnose općenito, a posebno, čini se, za odnose između žena i muškaraca. Odakle crpite „građu“ za njihovo opisivanje?
Mislim da knjiga iz različitih perspektiva govori o raznim odnosima, no čini se da čitateljsko oko najviše zapinje upravo na ovima koji prizivaju ljubav muškarca i žene. Možda taj izbor govori o tome koliko su nam ti odnosi zapravo teško objašnjivi i stoga zanimljivi za interpretaciju. Građu za priče sam crpla iz različitih situacija, koje sam doživjela bilo osobno, bilo kao svjedok, no nikada nisam prepričavala, već sam iskoristila poneki njihov motiv ili zaplet da bih stvorila novi svijet, koji onda jasnije izriče ideju. Ponekad me zanimala tema unaprijed, primjerice mogućnost braka koji ispunjava u suvremenom društvu, pa sam tražila okvir lika i fabule koji je mogu obraditi na neki neagresivan, ali jasan način. Ponekad bih pak zapazila nešto u svojoj okolini, primjerice kako bolest jednog bračnog druga mijenja cijelu zajednicu, pa bi mi to nametnulo novu ideju kroz hiperbolu.
Često se dotičete teme smrti, bolesti i umiranja. Posebno se to očituje u nagrađenoj priči Ptice. Je li uopće moguće pisati preskačući tu temu?
Moguće je, može se lijepo pisati i o cigli na cesti, tema za književnu obradu nikada nije upitna, ukoliko je prisutna kreativnost i jasan cilj. Ipak, postoje arhetipska pitanja na koja uvijek beskonačno tražimo odgovor i koja nas uvijek iznova impresioniraju i čude. Smatram da ne postoji argument „sve je već napisano“, jer to „sve“ nema granice ispisivanja. Zemlja se oduvijek vrti, sunce će svakoga dana izaći, a ljudi će se rađati i umirati. No u međuprostoru su pojedinci, uvijek dovoljno različiti, spremni postaviti svoju perspektivu na stare pejzaže. Bolesti i smrt velike su teme, jasno je da mogu izazvati dojam depresivnosti ili sumnje na autorsku pretencioznost, ali u temama koje su mene zanimale – male, svakodnevne situacije koje u odnosima i čovjeku izazivaju velike životne potrese – zaobići takve teme bilo bi silovanje. Suočavanje s prolaznošću i nestankom svakome je od nas neizbježno, ono je uobičajeno i očekivano, ali o tome se u svakodnevnoj zbilji rijetko progovara. Mora se prešutjeti da bi se bezbrižno živjelo, ne treba umetati previše smrti u život. Zato priče o bolesti i smrti uvijek na neki način glasno izriču ono što je najčešće prešućivano.
Mnoge priče u vašoj zbirci tematiziraju Jadran i njegovo podneblje, vaš rodni grad Zadar, otoke i Dalmatinsku zagoru. Nekako se s posebnom toplinom odnosite prema tim svjetovima koji nestaju. Kakvu su ulogu te sredine odigrale u vašem životu?
Prostor djetinjstva i odrastanja za svakog je autora izrazito slikovit, pun značenja i mogućih priča, gdje god se on nalazio. Toplina koju osjetite vjerojatno je produkt nježnosti prema mojoj dječjoj prošlosti, vremenu i prostoru koji su me izgradili u tom osjetljivom razdoblju i sada se vraćaju često uronjeni u magličastu nostalgiju. Činjenica da dolazim iz Dalmacije nametnula je nekim mojim pričama ton mediteranske melankolije, nepomičnoga života na koji naizgled manje utječu promjene suvremenoga društva. Budući da sam doživjela i proživjela takvu sredinu, u nju sam umetala likove i radnje kojima je pomagao takav ambijent, bilo da podcrta njihovu provincijalnu izoliranost, koja je još itekako realna na svakom našem otoku, bilo da atmosferski podvuče neki emotivni naboj. Dalmacija u meni uvijek se izražava na dva načina, jedan je ta neukrotiva ljubav prema kršu, buri, valovima i uskim ulicama, koja me tjera da joj se uvijek vraćam, a drugi je prkos, otimanje od pasivnog prihvaćanja života kakav jest, nepromjenjiv, težak i zatvoren. Te dvije strane bile su idealna pozicija za priče o ljudima koji žive uz Jadran, pa su onda baš likovi i fabule iznjedrili naslov Nema se što učiniti, koji sam poslije lako primijenila i na neke velegradske situacije i likove.
Majstorica ste kratke priče i sažimanja emocija i ljudskih sudbina u kratku literarnu formu. Imate li planove da se u budućnosti okušate i u drugim književnim vrstama? Što vas posebno privlači?
Kao vjerojatno svaki kratkopričaš na svijetu, jako bih željela napisati dobar roman, to mi je golem izazov. Pisci koji su krenuli od romana sigurno nisu imali toliko strahopoštovanje prema vrsti kakvo osjećam ja sada, dok se borim s navikom da iz cjeline izdvajam detalj, da oblikujem realne likove koji se mijenjaju unutar različitih situacija, da držim taj narativni grozd pod kontrolom. Ponekad mi se čini da bih radije okopala koji kanal nego uhvatila se ukoštac s romanom, ali onda me opet zanese mogućnost teksta. Ne opterećujem se očekivanjima, samo želim ispuniti tu romanesknu ideju koja me proganja. S druge strane, jako me privlači drama, mislim da je upravo ta vrsta iznimno zahvalna za igru ljudskih odnosa i sigurno ću se nekad sa zadovoljstvom okušati. Sve vrijeme ipak ostajem odana kratkoj priči: neke teme vidim samo na nekoliko stranica. Jednostavno, to je njihovo radno odijelo i neću ih na silu odijevati u primamljiviju ili kričaviju odjeću koja im loše prianja.
Za vrijeme studija ste se bavili i kazalištem. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u budućem radu? Jeste li, između ostaloga, i zbog toga skloni da se okušate u dramskom pisanju?
Moje bavljenje kazalištem bilo je skromno, ali lijepo iskustvo. Ostala mi je najviše ljubav prema scenskom govoru, i vjerujem da zbog toga baš uživam na javnim čitanjima i književnim večerima. Iako književnost jest za čitatelje, ponekad slušanje može prenijeti tekst na neočekivan način, interpretacija dana samom izvedbom nudi neke neočekivane slojeve, a ako ih daje sam autor (kao što to recimo čini Ivana Sajko), nastaje nova razina recepcije djela. Ako pak napišem dramu, sve što sam naučila u kazalištu sigurno će mi mnogo pomoći da oživim tekst.
Radite kao gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika. Koliko je i kako danas moguće zainteresirati mlade generacije za književnost s obzirom na činjenicu da mladi čitaju sve manje i da ih to sve manje zanima?
Prvo se treba prestati zanositi idejom da svi trebaju čitati, jer nikada nisu i neće svi voljeti knjige. Rijetki vole klasičnu glazbu, rijetki strastveno planinare, rijetki cijeli život čitaju. Ono što je meni kao profesorici jako važno jest da učenike naučim da razumiju tekst, da neko djelo uspiju doživjeti kao užitak pri osobnom razvoju, da knjigu ne izjednačuju s dosadom i isključivo školskom obvezom. Popis lektire te nastavni plan i program ne pomažu mi u tome, zato što je mnogo tekstova predaleko od iskustva današnjih učenika i jako ih teško motiviram na čitanje nekih djela starije književnosti ili onih koja obrađuju njima daleku tematiku. Smatram da je važnije pokušati zaljubiti učenike u tekst koji im je blizak, ukazati im na mogućnost tumačenja i razlikovanje djela koji to tumačenje zaslužuju od onih koji ga ne zaslužuju. Mislim da bi se na taj način moglo dobiti strastvenije generacije studenata koji bi onda tu možda preskočenu daleku književnost proučavali s iskrenim interesom i ljubavlju prema tekstu.
Neko ste vrijeme radili kao novinarka. Što vam se osobito sviđalo u novinarstvu i koliko je ono utjecalo na vašu sklonost kratkom i konciznom književnom izrazu?
Novinarstvo mi se jako sviđalo i neko sam vrijeme mislila da ću zauvijek ostati u tim vodama. Zaljubljivala sam se u različite teme iz područja kulture, bila sam oduševljena mogućnošću da stalno uz posao učim o novim, meni zanimljivim sadržajima i upoznajem različite, kvalitetne ljude. No s vremenom je kultura izgubila svoj prostor i sve češće sam trebala otvarati mjesto za kompromis, pisati o temama koje me nimalo nisu intrigirale. Kulturi je zaista u medijima okrenutim kapitalističkom konzumerizmu preostalo sićušno mjesto, i zato sam odustala. Ali naučila sam iz tog iskustva da pisanje svakoga teksta zahtijeva znanje, talent te etičku osviještenost. To mi iskustvo ne pomaže toliko u pisanju književnosti, koliko u kritičkom pogledu na tekstove različitih vrsta.
Suvremeni je svijet zapravo svijet vladavine tehnike i tehnologije, svijet u kojem su ljudi sve otuđeniji i skučeniji. Što je, prema vašem mišljenju, svrha književnosti danas i u takvim okolnostima?
Svrha književnosti uvijek je bila i ostala ista, njezina se priroda, pa ni cilj, ne mijenjaju u srži: ako parafraziram Aristotela, ona priča o svemu onome što bi moglo biti. Književnost je vrsta umjetnosti koja se uglavnom konzumira u samoći, za koju je potreban mir, koncentracija, vrijeme, ali i želja da se uloži neki intelektualni napor u recepciju narativnog svijeta. Kada se to ostvari, kada knjiga naiđe na čitatelja koji je spreman otvoriti svoj prostor za nove priče, likove i ideje, onda vjerujem da književnost zaista mora pokretati svjetove. U tom smislu, svrha književnosti jest da razdrma, razjari, rasplače, zamisli. Kafka je to zapravo najbolje izrekao: „Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.“
-
Razbolio se na trećem semaforu
Razbolio se na trećem semaforu na Maksimirskoj cesti u Zagrebu. Ništa se nije dogodilo, nije svirala nikakva glazba, nije vidio kroz prozor ništa tužno, nije čak ni padala kiša. Zapravo, dan je bio dobar. Vraćao se kući i bio je miran kao i obično.
Kad se dogodilo, prvo je osjetio neku prazninu u donjem trbuhu, a onda se rupa raširila prema prsima, napuhala pluća i ostavila ga par sekundi bez daha. Ništa
Slične knjige
-
-
The Story of a Man Who Collapsed Into His NotebookSpecial cijena 18,89 € Redovna cijena 20,99 € -
-
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
U ime oca i sina i kćeriSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
Hotel HorizontSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Molitva za JasenovacSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Zablude feminizmaSpecial cijena 24,29 € Redovna cijena 26,99 € -
Temeljenje kućeSpecial cijena 15,29 € Redovna cijena 16,99 €
