Nekropola
Special cijena
17,55 €
Redovna cijena
19,50 €
-
Jezik izvornika: slovenski
-
Broj stranica: 200
-
Datum izdanja: studeni 2012.
-
ISBN: 978-953266425-6
-
Naslov izvornika: Nekropla
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 315 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jedan od najboljih i najvažnijih romana o užasu Holokausta i logorâ smrti, uz romane Imrea Kertésza i Prima Levija, jest Nekropola slovenskog pisca Borisa Pahora. Sam autor bio je zarobljenik u koncentracijskim logorima Natzweiler-Struthofu, Harzungenu, Dachauu i Bergen-Belsenu. Pahor se nakon jednog od posjeta mjestu svoga stradanja – jedinome koncentracijskom logoru na francuskom tlu, smještenom u planinskom lancu Vogezi, u kojem su bili zatočeni pripadnici gotovo svih okupiranih zemalja, u mikrokozmosu stradalnika Drugoga svjetskoga rata – prisjeća svih užasa koje je proživio i preživio. Pahor precizno poput filmske kamere oživljava slike strave, straha, bola... koje su u njemu, mladiću, intelektualcu s iskustvom otpora protiv fašizma u rodnom Trstu i zatiranja slovenskog jezika, ostale zauvijek zapisane i uvjetuju ga čitava života.
Nekropola spada u one rijetke autentične zapise koji se uzdižu iz dokumentarnoga u sfere vrhunske literature jer uspijevaju jednostavnim, a tako snažnim i moćnim riječima u čitatelju oživiti istinu o brutalnosti, nehumanosti i potpunoj bešćutnosti nacizma, koji je svakoga pojedinca sveo na broj koji snatri ili o svome kraju ili o korici kruha te uspio ukinuti svaki tračak ljudskosti u čovjeku. Napisan 1966., a objavljen 1967., roman Nekropola bez sumnje je klasik svjetske književnosti, a sada je, nakon 45 godina, prvi put preveden na hrvatski jezik.
“Nekropola u književnosti o Holokaustu zaslužuje mjesto uz remek-djela Prima Levija i Imrea Kertésza.”
La Repubblica
“Potresna knjiga, obilazak logora smrti i podsjećanje na nepodnošljive prizore opisane s halucinatornom preciznošću i vrlo detaljno analizirane.”
Le Monde
“Nepokolebljiv podsjetnik na Holokaust.”
Library Journal
“Premda su sjećanja bolno živa, Pahor o tome govori poput turističkog vodiča... i upravo zato sve je još potresnije.”
Publishers Weekly
8.12.2012.
Boris Pahor: “Ja sam liberal razočaran u ono što danas zovu liberalizmom”
Jutarnji list, Luka Benčić, 6.12.2012.
Ono što danas imamo je diktatura kapitala. Fašizam je svoj centar imao u Rimu, nacizam u Berlinu, diktatura komunizma u Moskvi. Diktatura kapitala nema svoje središte, ona je raspoređena po cijelom svijetu. Danas imamo društvo koje nema poštovanja ni prema čemu, a današnja sloboda je protiv humanosti”. Tim je riječima 99-godišnji slovenski pisac Boris Pahor, kandidat Slovenske akademije znanosti i umjetnosti za Nobelovu nagradu, opisao trenutak u kojem živimo, uz dosta znakovitu poruku Europskoj Uniji: “Europa je puno više od puke trgovine i zajedničkog eura”.
Pahorovo gostovanje na Sajmu knjiga u Puli bilo je centralni događaj te manifestacije, a povod je hrvatsko izdanje njegova romana “Nekropola” koji kritika smatra jednim od najboljih i najvažnijih romana o užasu holokausta i logora smrti, uz romane Imre Kertésza i Prima Levija.
Slovenska manjina
Pahor spada među ljude koji su preživjeli tu najgoru epizodu svjetske povijesti, a hrvatski je prijevod dočekao punih 45 godina nakon što je “Nekropola” izvorno objavljena. Na “Doručku s autorom”, uz moderatora Voju Šiljka, vitalni je Pahor pretresao svoje bogato životno iskustvo, a njegova bi osobna povijest ujedno mogla biti obrazac sudbine slovenske manjine u Italiji, što je tema o kojoj se čak i u postkomunističkoj Sloveniji malo zna. Disident i u vrijeme fašizma i komunizma, piscu je službeno priznanje države iz koje je potekao stiglo tek nakon osamostaljenja.
Rođen je 1913. godine u Trstu. Njegovi roditelji tamo su se doselili s Krasa, tršćanskog zaleđa koje je danas dio Slovenije. - Čudno zvuči, ali tada je sve to bila Slovenija. Prije Prvog svjetskog rata u Trstu je živjelo 220.000 ljudi, a stanovništvo je bilo miješano. Austro-Ugarska je bila vrlo dominantna monarhija, ali jezik i kultura svakog naroda imali su pravo na život. Službeni jezici bili su i njemački, i slovenski, i talijanski. Pet godina nakon dolaska fašista na vlast, 1927., 50.000 Slovenaca i Hrvata dekretom preko noći postaju Talijani - ispričao je slovenski pisac i dodao: - To je bila duhovna smrt. Osobno sam, kao mlad čovjek, nazočio ukidanju vlastitog identiteta. Roditelji su ga poslali u sjemenište u Kopar, no s diplomom te škole nije mogao upisati fakultet u Italiji, a shvatio je da svećenički poziv nije za njega.
Slučaj Kobeck
Tako je završio u talijanskoj vojsci koju je uoči Drugog svjetskog rata služio u Libiji. Srednjoškolsku maturu zaradio je kao vojnik u talijanskoj srednjoj školi u Bengaziju, da bi nakon toga uspio upisati studij talijanske književnosti u Padovi. Nakon kapitulacije Italije, 1943., pridružio se partizanima, da bi godinu dana poslije završio u njemačkom zarobljeništvu. Prošao je koncentracijske logore Natzweiler-Struthof, Harzunge, Dachau i Bergen-Belsen. Nakon oslobođenja, godinu i pol proveo je na oporavku u sanatoriju u Francuskoj, a rodni Trst dočekao ga je kao grad pod savezničkom upravom.
Iako je, kako kaže, Trst nakon rata bio pun ljevičarskih intelektualaca, a i sam Pahor je bio socijaldemokrat, prijateljstvo i angažman oko glasovitog slovenskog pisca, filozofa i kršćanskog socijalista Edvarda Kocbeka stajao ga je disdentskog statusa u Jugoslaviji. Ključan moment bio je veliki intervju s Kocbekom objavljen 1975. u časopisu Zaljev koji je Pahor izdavao u Trstu. U tom je razgovoru Kocbek javno progovorio o ubojstvima 12.000 slovenskih domobrana nakon oslobođenja Jugoslavije. Kocbek je nakon toga bio doživotno ušutkan u svojoj Sloveniji, dok je Pahoru zabranjen ulazak u Jugoslaviju.
Pahorovi dugi monolozi puni digresija otkrivaju jedinstvenu osobnost čovjeka koji se već u formativnim godinama jasno ideološki odredio i slijedio svoj put. Identitet, sloboda, demokracija i jezik, odnosno svijest o kulturi, ideali su koje i danas zagovara.
- Nacionalna svijest jako je bitna, ali treba je razlikovati od nacionalizma. Nacionalna svijest je pozitivna, a globalizacija je danas poništava. Ja sam liberal, ali današnji liberalizam nema ništa s liberalizmom francuskog tipa. Liberalizam danas podrazumijeva da svatko radi ono što hoće, da imaš pravo grabiti novac, a sloboda je iluzija. Takvo društvo mora se promijeniti, a samo od sebe sigurno neće dok ga ne prisilimo - zaključio je Boris Pahor.
8.12.2012.
Boris Pahor: Europa je puno više od puke trgovine
Novi list, Boris Vincek, 5.12.2012.
Veliki slovenski pisac Boris Pahor, dobitnik francuske Legije časti, Prešernove nagrade, više puta nominiran za Nobelovu nagradu, sinoć je predstavio hrvatski prijevod svoje knjige o užasima Drugog svjetskog rata “Nekropola” (Fraktura), a jutros je bio gost Voje Šiljka na Doručku s autorom. Pahor je sa Šiljkom govorio o svom bogatom životnom iskustvu - od rane mladosti sve do današnjih dana.
- Roditelji nisu znali što sa mnom. Moja majka, gorljiva katolkinja, odlučila je da odem u sjemenište u Kopar. Tamo su dolazili slovenski i hrvatski đaci. Nisam zapravo htio postati svećenik, ali roditelji su kazali da trebam dobiti nekakav kulturni input. U tom sam ambijentu otkrio da se može na jako miran i nevidljiv način pobuniti protiv opresije i da je ilegalni otpor moguć i u tako zatvorenoj sredini.
Matura sjemeništa za državu Italiju nije značila ulazak na sveučilišni studij - zato sam i prešao na teologiju, no tamo sam shvatio da zaista nisam za svećenika. I koja je alternativa? Ideš u vojsku. Tako sam morao u Libiju, kazao je Pahor.
Za Kocbeka založio Heinrich Böll
Potom je ispričao da je služio talijansku vojsku i da mu je u Libiji bio glavni problem kako da dođe do mature. Italija je u Bengaziju formirala gimnaziju pa je Pahor tamo maturirao 1940. godine. Poslije pada i kapitulacije pridružio se partizanima.
Šiljka je zanimalo zašto je Pahor odabrao pseudonim Joško Ambrožič.
- Preuzeo sam ga od majke. Nisam u to vrijeme bio dovoljno hrabar da te svoje male tekstove potpisujem svojim pravim imenom, a to je vrijeme prvog i drugog tršćanskog procesa. Edvard Kocbek 1938. piše esej o Španjolskom građanskom ratu – stavlja se, naravno, na stranu otpora i osuđuje Katoličku crkva koja je kolaborirala. On je u Ljubljani uređivao književni list »Dejanje«, a ja sam mu poslao tekst i prvi se put potpisao s pravim imenom. Njega sam upoznao tek 1947. godine. On je bio kršćanski socijalist, a ja socijalademokrat. Razumio sam ga, ali nisam bio njegovih uvjerenja.
Kocbek 1951. godine objavljuje zbirku priča, a ja sam tada pohvalio njegovu izvrsnu literaturu. Nakon objave te knjige pao je u nemilost režima. Trst je nakon rata imao i lijevih intelektualaca, no nitko nije branio Kocbeka. Napravio sam s njim intervju koji je objavljen 1975. godine, a posljedice su bile radikalne. Meni zabranjuju ulazak u Jugoslaviju, a Kocbeka pokriva veo šutnje – kazao je Pahor.
Dodao je da se za Kocbeka založio Heinrich Böll koji je objavljivao njegove tekstove. Polako su se u Sloveniji napadi na njega počeli stišavati, no kada je preminuo 1981., Pahor nije išao na njegov pogreb. Pisao je njegovoj ženi i objasnio joj da ga nije mogao posjetiti dok je bio živ, pa ga nije htio vidjeti ni mrtvog.
Pahor je govorio i o onome što bi trebale biti temeljne vrijednosti društva.
- Bitna je nacionalna svijest, ali moramo je razliašizam, onda pomislimo na Rim, kada kažemo nacizam, tu je Berlin, kada kažemo diktatura komunizma, tu je Moskva, a kad kažemo diktatura kapitala - pa to je cijeli svijet. To je ta naša globalizacija, društvo koje nema poštovanja prema ničemu, a sloboda koja je zapravo uperena protiv humanizma, to je ono što moramo promijeniti. To narod sam mora promijeniti. Europa je puno više od puke trgovine i zajedničke valute, zaključio je Pahor.
Pahorov roman “Nekropola”, po riječima urednika Seida Serdarevića, može stati uz bok djelima Imre Kertesza i Prima Levija pa je gotovo nevjerojatno da je ovo njegovo prvo hrvatsko izdanje uzmemo li u obzir da je objavljen 1967.
- “Nekropola” je jedno od najsnažnijih svjedočanstava preživljavanja u logorima. Teško je shvatiti kako su sva ta bol i užas moguća. Svjedočanstva onih koji su te užase preživjeli su neizmjerno dragocjena, pogotovo kada svoju priču pričaju uživo, kazao je Serdarević na sinoćnjem predstavljanju knjige u Crvenom salonu. Dodao je da su takva svjedočanstva, sada kada je novi fašizam u vidu neoliberalizma pred vratima, iznimno važna.
Čitaju ga s poštovanjem
Milan Rakovac pročitao je tekst o Pahoru u kojem je kazao da je on čovjek-stoljeće, slobodar anarhoidne hrabrosti te pisac koji je bitan za sve nas – za Mediteran i za Evropu. Slovenski urednik Zdravko Duša je govorio o recepciji Pahora u Sloveniji nakon što je zbog intervjua s Kocbekom bio »persona non grata«. On je ustvrdio da je Pahor zadnjih pet godina u Ljubljani postao zvijezda, i to zbog njegovog uspjeha u Italiji i Francuskoj.
– Sada je slovenska publika prihvatila Pahora i kao moralnu instancu, pa ga ljudi čitaju s velikim poštovanjem, ustvrdio je Duša.
Pahor je govorio o svom iskustvu logoraša u Dori Mittelbau te zašto je netočno reći da se u tom logoru događao holokaust.
– Puno je bivših logoraša koji su si nakon logora oduzeli život. Puno je bilo razočaranja nakon našeg oslobađanja, a možete samo zamisliti kako smo se mi, bivši logoraši, osjećali kada smo slobodu dočekali zajedno s eksplozijama u Hirošimi i Nagasakiju. Važno je napraviti distinkciju između holokausta i onoga što se događalo nama u logorima specifično napravljenima za antifašiste. Mi nismo bili u logoru zbog rase, već zbog našeg angažmana protiv nacizma – kazao je Pahor.
On je pojasnio da su logori poput Dore i Buchenwalda bili logori u kojima su logoraši bili prisiljeni raditi za njemačku vojsku i to na naoružanju. Pahor se prisjetio i priče o Wernheru von Braunu te njegovog puta od Njemačke do Amerike.
15.12.2012.
Boris Pahor: Danas smo “slobodni” i siromašni
Glas Istre, Zoran Angeleski, 15.12.2012.
Boris Pahor, 99-godišnji slovenski pisac, anti-nacist, disident i za fašizma i za komunizma, kritičan je i danas. Zrači vitalnošću i oštrinom misli i u 100. godini života. Nije u ni u kakvom srodstvu sa svježe izabranim slovenskim predsjednikom jednaka prezimena.
Za njegova prošlotjedna gostovanja na pulskom Sajmu knjige gdje je promovirao svoju knjigu “Nekropola”, Milan Rakovac je kazao da je Pahor paradigma, 'čovjek-stoljeće', buntovne prirode i anarhističke hrabrosti. Hrvatski prijevod “Nekropole” uslijedio je 45 godina nakon što je izvorno objavljena u Ljubljani (1967.), a u toj hvaljenoj knjizi Pahor opisuje vlastita logoraška iskustva iz njemačkih koncentracijskih logora.
Pahor je rođen 1913. u Trstu. Njegovi roditelji doselili su u Trst sa slovenskog Krasa. Evocirao je Pahor fašistički masovan čin prisilne promjene identiteta. Pet godina nakon dolaska na vlast fašista, 1927., jednim dekretom, jednim potezom pera 50.000 Slovenaca i Hrvata postalo je Talijanima.
- To je bila duhovna, psihološka smrt. To je bilo etničko čišćenje, ističe Pahor.
- Bitna je nacionalna svijest, ali moramo je razlikovati od nacionalizma koji treba isključiti. Što je sloboda? Danas imaš slobodu, ali ta sloboda je protiv humanizma. Danas je društvo loše, ne cijeni ništa. Danas liberalizam nije poštivanje čovjeka, nego 'radi što hoćeš', posebno ako imaš kapital. Moramo promijeniti društvo u korist općeg dobra. To se neće samo riješiti. Ne smije Europa biti samo trgovina i euro, već i briga za ugroženog čovjeka, kaže Pahor.
- Ljudi imaju predstavu logora kao mjesta gdje se non-stop mučilo, patilo i umiralo. Što je vama osobno bilo najgore iskustvo u logoru? Je li to kontinuirana prijetnja smrti, strah ili glad?
- Najgora je bila glad! To da nemaš ništa staviti u usta. To je najgore; jer te to fizičko i mentalno muči od jutra do sutra. Prazan stomak. Dobivali smo u pet popodne malu porciju kruha i tek drugi dan popodne maneštru, a to je bila voda od žute repe. I od tog do narednog popodneva postoji samo želja da jedeš.
- Uz to što ste gledali kako netko pati i umire.
- Gledaš prijatelja kako je suh, a i sam si kao i on. Nemaš ogledala i na njemu vidiš kakav si i ti. Prvi logor, Natzweiler-Struthof, bio je nanizanih terasa, visok 800 metara. Prvu, najnižu terasu činio je - krematorij. Mirisalo je po spaljenom tijelu, a po noći se gore vidio plamen. A ako si išao raditi u kamenolom, dobio bi decilitar nekog preslatkog čaja i tek popodne tu žutu vodu, maneštru. Dobivali smo tako malo kruha. Smrt je za mene laka. Bila je to moralna nihilacija, potpuno ovisan o disciplini, o šefu koji te tuče ukoliko ne odgovoriš na prozivku, a prozivaju ti broj. Ti imaš broj. Nisi ništa. Ti si broj.
- Spomenuli ste da danas postoje post-logori. Na što ste mislili?
- Kapital je taj koji danas ima moć. Danas je liberalizam da svatko može reći štogod hoće, ali nije liberalizam u smislu Francuske revolucije, da se čovjek razvija u slobodnom društvu, bez kralja. Danas je sve ovisno o bankama. Živimo u slobodi, ali zbog banaka i njihovog kapitala imamo ljude bez posla. Slobodni smo i siromašni. Trebali bismo imati socijalno društvo kao, recimo, pravedna Norveška. Dakle, da se promijene i država i sindikati i ljevica, i da bude jedna logična raspodjela kapitala. No, veliko je pitanje kako će se to razviti.
31.12.2012.
Boris Pahor: Današnja sloboda protivna je humanizmu
Novi list, Zoran Angeleski, 24.12.2012.
Kad kažemo diktatura kapitala, pa to je danas cijeli svijet, to je društvo koje nema poštovanje ni prema čemu. Danas je društvo loše, ne cijeni ništa, a današnji liberalizam nije poštivanje čovjeka, nego »radi što hoćeš«, posebno ako imaš kapital.
Boris Pahor, 99-godišnji slovenski pisac, anti-nacist, disident i za fašizma i za komunizma, kritičan je i danas. Zrači vitalnošću i oštrinom misli i u 100. godini života. Nije u ni u kakvom srodstvu sa svježe izabranim slovenskim predsjednikom jednaka prezimena.
Za njegova gostovanja na pulskom Sajmu knjige gdje je predstavio svoju knjigu »Nekropola« objavljenu u »Frakturi«, Milan Rakovac je kazao da je Pahor paradigma, »čovjek-stoljeće«, buntovne prirode i anarhističke hrabrosti. Izdavač Sead Serdarević smatra Pahora jednim od najvećih svjetskih pisaca, uz bok Imri Kertezsu i Primu Leviju. Hrvatski prijevod »Nekropole« uslijedio je 45 godina nakon što je izvorno objavljena u Ljubljani (1967), a u toj hvaljenoj knjizi Pahor opisuje vlastita logoraška iskustva iz njemačkih koncentracijskih logora. U Puli je spomenuo i Jasenovac, logor koji danas – kako je rekao – ne spominje ni jedna, ni druga strana.
Tršćanin, Slovenac, liberal
Boris Pahor nakon Drugog svjetskog rata dolazi u nemilost komunističkog jugoslavenskog režima nakon što 1975. u Trstu zajedno s Alojzom Rebulom objavljuje razgovor s glasovitim slovenskim disidentom Edvardom Kocbekom, pjesnikom, piscem, kršćanskim socijalistom i jednim od utemeljitelja Oslobodilačke fronte. Kocbek je u tom razgovoru šokirao slovensku javnost, progovorivši o 12.000 domobrana koji su ubijeni nakon rata bez sudskih postupaka. Zbog toga je Kocbek umirovljen i doživotno praćen, dok je Pahoru bio zabranjen ulazak u Jugoslaviju. Inače, Kocbek je ostao dosljedan čitav život: već 1938. u »Premišljanjima o Španjolskoj« kritizirao je Crkvu jer je podržala Franca.
Pahor je rođen 1913. u Trstu. Njegovi roditelji doselili su u Trst iz slovenskog Krasa. Evocirao je Pahor fašistički masovan čin prisilne promjene identiteta. Pet godina nakon dolaska na vlast fašista, 1927., jednim dekretom, jednim potezom pera, 50.000 Slovenaca i Hrvata postali su Talijani.
– To je bila duhovna, psihološka smrt. To je bilo etničko čišćenje, ističe Pahor. U talijanskoj vojci maturirao je kao vojnik u Benghaziju, a nakon toga upisao studij književnosti u Padovi. Nakon kapitulacije Italije 1943. pridružuje se partizanima, da bi godinu kasnije završio u četiri njemačka logora.
– Bitna je nacionalna svijest, ali moramo je razlikovati od nacionalizma koji treba isključiti. Što je sloboda? Kad kažemo diktatura kapitala, pa to je danas cijeli svijet, to je društvo koje nema poštovanje prema ničemu. Danas imaš slobodu, ali ta sloboda je protiv humanizma. Danas je društvo loše, ne cijeni ništa. Danas liberalizam nije poštivanje čovjeka, nego »radi što hoćeš«, posebno ako imaš kapital.
Moramo promijeniti društvo u korist općeg dobra. To se neće samo riješiti. Ne smije Europa biti samo trgovina i euro, već i briga za ugroženog čovjeka. To je velika tajna – rekao je Pahor – nakon čega smo oživjeli grozomornu, ne tako davnu prošlost prije sedam desetljeća.
Najgora je bila glad
Ljudi imaju predstavu logora kao mjesta gdje se non-stop mučilo, patilo i umiralo. Što je vama osobno bilo najgore iskustvo u logoru? Je li to kontinuirana prijetnja smrti, strah ili glad?
– Najgora je bila glad! To da nemaš šta staviti u usta. To je najgore; jer te to fizičko i mentalno muči od jutra do sutra. Prazan stomak. Dobivali smo u pet popodne malu porciju kruha i tek drugi dan popodne maneštru, a to je bila voda od žute repe. I od tog do narednog popodneva postoji samo želja da jedeš.
Uz to što ste gledali kako netko pati i umire.
– Gledaš prijatelja kako je suh, a i sam si kao i on. Nemaš ogledala i na njemu vidiš kakav si i ti. Prvi logor, Natzweiler-Struthof, bio je nanizanih terasa, visok 800 metara. Prvu, najnižu terasu činio je – krematorij. Mirisalo je po spaljenom tijelu, a noću se gore vidio plamen. A ako si išao raditi u kamenolom, dobio bi decilitar nekog preslatkog čaja i tek popodne tu žutu vodu, maneštru. Dobivali smo tako malo kruha. Smrt je za mene laka. Bila je to moralna nihilacija, potpuno ovisan o disciplini, o šefu koji te tuče ukoliko ne odgovoriš na prozivku, a prozivaju ti broj. Ti imaš broj. Nisi ništa. Ti si broj.
Sjećate li se svog broja?
– Ne sjećam se jer ih imam četiri, svaki put kad sam mijenjao logor dobio sam novi broj. Kući imam napisane te brojeve, napamet ih ne znam.
Pjevajući učio hrvatski
Sjećate li se nekih Istrana u Dachaua ili iz drugih logora u kojima ste bili?
– Ne, ja sam bio s Istranima u Libiji godinu dana. Bili smo talijanski vojnici. S njima sam bio do rujna 1940. godine, kada sam poslan u Bengazi. Ja sam pjevajući učio hrvatski jezik od hrvatskih momaka, Istrana. A oni su se tukli s Englezima. Napisao sam im knjigu »Nomadi bez oaze«. Puno sam u toj knjizi napisao o Hrvatima, a nitko je ne želi prevesti na hrvatski. Neki su moji su prijatelji završili u Indiji, ne za kralja, ni za Tita, nego za Engleze.
Dobra procjena Roma
Kad već spominjete glad i kruh, u »Nekropoli« opisujete slučaj kad u logoru gladan Rom krade kruh umirućem belgijskom logorašu.
– To je bilo zlo. Ukoliko bi šef nekog logorskog bloka vidio, taj bi dobio najmanje 25 udaraca po leđima.
No, taj vam je Rom znao čitati iz dlana.
– (Smijeh).
I točno vam je kazao da niste oženjeni i da ćete preživjeti logor.
– To je istina. Po meni, to je telepatija, prijenos misli, uz to što je Rom vjerojatno procjenjivao da ću preživjeti jer sam u logoru bio bolničar. Jer, ako nije bilo neke opake bolesti poput tifusa, postojala je nada da će bolničar preživjeti. Recimo, u Dachau je, nakon što su Englezi oslobodili logor, izbio tifus i umrlo je dosta ljudi. A bili su slobodni!
Naglasili ste i za izlaganja na pulskom Sajmu knjiga da ova knjiga nije o holokaustu, nego o anti-nacistima.
– To je velika istina o kojoj se ne govori, već se samo govori o holokaustu.
Zašto se naglašava holokaust, a prešućuje ogromni broj logoraša anti-nacista koji nisu bili Židovi?
– Navodi se da je u logorima ubijeno šest milijuna Židova. To je ogromna smrt i to jest holokaust; to su ljudi koji nisu ništa učinili protiv Nijemaca, samo su bili Židovi. Ali o svim drugim žrtvama nema spomena ili se govori jako malo. Dachau, Buchenvald, Dora, Bergen Belsen, Natzweiler-Struthof; u tim logorima bilo je malo Židova, i to samo onih koji su, kao i mi, došli raditi.
Razgovarao sam svojedobno s mađarskim nobelovcem Imreom Kerteszom u kazalištu u Parizu. On je imao sreću da su ga iz Auschwitza poslali da radi zajedno s pedesetak Židova u našem logoru. Nijedan od nas anti-nacista nije doveden u logor da bi ga se ubilo plinom. Najviše je bilo Rusa i Poljaka, nešto manje Čeha, ali i Slovenaca, Talijana, Francuza, Belgijaca, Nizozemaca, Norvežana...
Kao i Katalonaca i Baskijaca.
– Da, oni su bježali od Franca. Naglašavam to jer su se ti ljudi u svim navedenim njemačkim logorima (gdje se umiralo od gladi, bolesti, vješanja zbog sabotaže kao u logoru Dora Mitellbaum) borili protiv nacizma. Europa na te logore zaboravlja, iako ih ne negira.
Jedna sabotaža, 30 obješenih
Zašto ih Europa zaboravlja?
– Zato jer je sve o holokaustu, zato. A nije istina da je sve bio holokaust. Neki će Židovi reći: »Mi smo to uključili u holokaust«. A ja kažem: »Hvala lijepa da ste nas uključili u holokaust, ali ja ne želim biti uključen u holokaust. Jer ja nisam bio nedužan! Ja sam bio 'kriv' jer sam bio protiv nacizma. Vi ste bili nedužni, vi ste bili samo ljudi«.
Posvetili ste za promocije pažnju manje poznatom logoru Dora Mittelbau u kojem ste također bili zatvoreni.
– Posvetio sam pažnju zbog sabotaža logoraša.
Ali i zbog šefa tog logora Werneru von Braunu kojeg su kasnije, kao raketnog znalca, u SAD odveli Amerikanci.
– Ne znam zašto se neki honoriraju, ali svi su govorili o raketama koje je u logoru Dora stvarao von Braun i koje su izrađivali naši logoraši. Pri svakoj sabotaži objesili su toliko ljudi koliko je radilo u tom odjelu za raketu – od 10, 20 i do 30 ljudi je odjednom obješeno.
Od ukupno 60 tisuća logoraša u Dori, umrlo je njih 20 tisuća.
– Točno, umrlo je 20 tisuća ljudi.
Proizvedenim raketama Nijemci su gađali London.
– Da, Nijemci su mislili da će tim raketama uništiti englesku silu. Međutim, nije im se posrećilo.
Koliko je bilo tih sabotaža u kojima su logoraši riskirali živote?
– Puno. Oni koji su riskirali živote, unaprijed su prihvatili mogućnost smrti. Ti su ljudi bili – heroji.
Kako komentirate američko preuzimanje von Brauna?
– To je otkrila jedna američka časnica. Doveli su von Brauna u SAD protiv američkog zakona koji je zabrinjavao ulaz nacista u Ameriku. Oni su – jasno – htjeli imati »materijal«, kao što su mnoge uzeli i Rusi. Tajna policija pokušavala je sve. Recimo, nakon rata organizirala je fašiste u Italiji protiv komunista, da ne bi slučajno na vlast došli komunisti. Sve je bilo dobro ako si se organizirao protiv komunista. U tom smislu bila je i organizacija protiv Nijemaca, okončati rat čim prije. Sve je bilo »dobro« ako je dovodilo do pobjede, pa i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. A nisu bili dobri ni Hirošima, ni Nagasaki.
To je Bog pomagaj
Knjiga »Nekropola« vam je prvotno, uz male odjeke, objavljena u Sloveniji 1967. No, tada nitko u Sloveniji nije rekao da je to važna knjiga. Puno, puno kasnije objavljena je u Italiji, da bi tek prije desetak godina dobila dužnu pažnju u Sloveniji.
– Moj je tekst poslan svim talijanskim izdavačima i nitko ga nije htio objaviti. Nitko ga pošteno nije niti pročitao.
Kako tumačite da ste od »marginalca« tek prije nekoliko godina dobili pozornost u Sloveniji, gdje vas primaju u Akademiju znanosti i umjetnosti.
– Prvo su Francuzi dobili moj, na pisaćom stroju ispisani, tekst na talijanskom jeziku. Pročitao ga je jedan francuski Talijan koji je rekao da je to dobra knjiga. Knjiga izlazi 1990. u Francuskoj, no tada nitko u Francuskoj ne govori da je to velika knjiga. U Sloveniji se objavljuje ponovno 1995. godine. Tek tada jedan francuski kritičar izjavljuje da »Nekropola« zaslužuje Nobelovu nagradu, da bi 2000. godine u Francuskoj stekla status velike knjige. Potom se tiska u New Yorku; Nijemci je objavljuju 2001. godine, u Berlinu, a taj berlinski izdavač inače živi u Trstu. On je telefonirao dnevniku »Il Piccolo« i kazao im da je tiskao Pahora u Berlinu, rekavši im: »A vi ga ni ne poznajete u Italiji«. I tako su 2008. Talijani objavili knjigu.
Uz veliku reklamu na talijanskoj nacionalnoj televiziji, nakon čega su tek Slovenci brže bolje počeli Vama davati silnu pažnju.
– I uza sve te inozemne pohvale, u Sloveniji nije bilo nekih posebnih ocjena... To je Bog pomagaj.
Kapital nema centra
Iako ste se cijeli život borili za nacionalnu svijest kao Slovenac u Trstu, i to ne u ideološkom već patriotskom smislu, Slovenija, odnosno njen režim prema Vama se odnosio kao maćeha.
– Ja sam bio protiv komunističkog režima, i protiv svake diktature.
Za vas je Jugoslavija bila diktatura?
– Ne za mene; bila je diktatura! Ali malo drugačija od sovjetske. U počecima je bila kao sovjetska, a vremenom se promijenila, no čovjek nije smio direktno kritizirati režim.
To je na svojoj koži osjetio Edvard Kocbek.
– On je bio za oslobodilački rat, također i za suradnju s komunistima, ali nije bio za komunističku diktaturu. On je mislio da će se ostvariti neka vrsta demokracije u kojoj će komunisti na kulturnom području dozvoljavati pisanje koje nije po njihovoj volji. On je živio odvojeno, sam u svom domu, kao da nije bio živ. Politički je bio prognan. No, Jugoslavija je imala ugled, jer je Tito nakon 1948., kada ga Staljin udaljuje iz Internacionale, imao zapravo američku potporu.
Spomenuli ste da danas postoje post-logori. Na što ste mislili?
– Kapital je taj koji danas ima moć. Danas je liberalizam da svatko može reći štogod hoće, ali nije liberalizam u smislu Francuske revolucije, da se čovjek razvija u slobodnom društvu, bez kralja. Danas je sve ovisno o bankama. Živimo u slobodi, ali zbog banaka i njihovog kapitala imamo ljude bez posla. Slobodni smo i siromašni. Trebali bi imati socijalno društvo kao, recimo, pravedna Norveška. Dakle, da se promjene i država i sindikati i ljevica, i da bude jedna logična raspodjela kapitala. No, veliko je pitanje kako će se to razviti.
Rekli ste da kapital nema centra.
– Kapital nema centra i zato je teže boriti se protiv njega! Donekle su jedan centar Sjedinjene Američke Države.
U Sloveniji je kaos, a ne revolucija
Nakon promocije, tik do mene, prišao vam je jedan mlađi čovjek, stisnuo ruku i odlučno rekao »Gospodine Pahor, viva la revolucion«.
– Da, oni žele revoluciju. A što je napravio Sovjetski Savez koji je bio revolucija. Za Lenjina je partija naređivala bez Sovjeta. Došlo je do diktature, a ne do revolucije.
Je li danas moguća revolucija?
– Treba se usprotiviti, pobuniti, ali ne tako da se razbijaju i pale automobili. Ne smijemo prihvatiti ovakvo društvo, trebamo zaustavljati rad, ali ne razbijati kamenjem, kao što su počeli u Mariboru i Ljubljani. To nije nikakva revolucija, nego kaos. Revolucija mora biti mirna.
Poziv na oprez! (Kritika173: Boris Pahor)
www.booksa.hr, Vladimir Arsenić, 4.3.2013.
Knjiga Borisa Pahora Nekropolajedna je od važnih stanica u istoriji književnosti o Holokaustu ili možda preciznije u takozvanoj logorskoj literaturi koja pored Drugog svetskog rata obuhvata i stradanja u staljinističkim logorima i/ili na Golom otoku. Autora porede sa Imreom Kertesom i Primom Levijem i svakako da je pojava ovog teksta u veoma dobrom hrvatskom prevodu Jagne Pogačnik događaj od velikog značaja za kulturu u koju roman stiže. Kultura koja tekst šalje je interesantnija jer se radi o jednom izazito manjinskom piscu koji, za razliku od modela koji su postavili Delez i Gatari u svojoj knjizi o Kafki, ne stvara na velikom jeziku (gde se pod veličinom misli isključivo na broj govornika), naprotiv. Boris Pahor je Slovenac koji piše na slovenačkom, ali od rođenja živi u Trstu. Radi se dakle o jednoj netipičnoj situaciji: knjigu o koncentracionim logorima napisao je manjinski Slovenac sa italijanskim pasošem (govorim o trenutku kada je knjiga završena, a to je 1966. godina), a ne Jevrejin, iako je tradicionalno književnost o Holokaustu, o Shoah kako se stradanje Jevreja tokom Drugog svetskog rata zove u jevrejskom predanju, pisana od strane Jevreja ili onih pisaca i spisateljica koji imaju jevrejsko poreklo. Ovo je veoma značajno zbog recepcije ove knjige jer je ona, bez obzira na sve sličnosti, kako tematske, tako i strukturalne, umnogome različita od tipičnih knjiga o Shoah.
Nekropola počinje dolaskom pripovedača u logor Natzweiler-Struthof dvadesetak godina nakon rata, u trenutku kada je taj logor već pretvoren u spomenički kompleks. Boravak u tom mestu budi uspomene na ono šta mu se tu događalo tokom boravka 1944. godine, a zatim se odmotavaju slike i scene iz logoraškog života Borisa Pahora iz Markircha, odnosno Dachaua u kojem je bio dva puta i iz Bergen-Belsena iz kojeg je konačno oslobođen. Ovakav narativ organizovan oko sećanja, odnosno figure sećanja mogao bi se dovesti u pitanje. Naime, često se dešava da narativne konstrukcije zasnovane na naizgled dokumentarističkom sećanju na određene događaje budu neuverljive, odnosno da se autentičnost tih događaja dovede u pitanje. Kada je reč o književnosti Shoah postoji paradigmatski slučaj preterivanja koji je moguće objasniti psihologijom žrtve. Radi se o izraelskom piscu Jehielu Dinuru poznatomi pod pseudonimom Katzetnik 135633, čiji se romani Kuća lutaka i Pipel danas smatraju čak pornografskim. Ipak, narativne strategije kojima se koristi Boris Pahor, verovatno i nesvesno, u potpunosti su uverljive i čitalac se ni u jednom trenutku ne pita da li je istina ono što on pripoveda. Ovo gotovo apsolutno poverenje uspostavlja se zbog toga što Pahor pre svega koristi figuru sećanja, on unapred već upozorava čitaoca da se seća, odnosno ostavlja i naglašava razmak između vremena u kojem pripoveda i vremena o kojem pripoveda, u mnogo čemu podsećajući na Prusta. Čitalac će zbog toga njegovu subjektivnu perspektivu prihvatiti kao uverljivu, odnosno neće je dovoditi u pitanje jer se naratorovim priznanjem stvorio odnos poverenja između njih.
Druga važna stvar koja pojačava poverenje između čitaoca i naratora jeste organizacija pripovedanja. Ono ne teče linearno, što je u ovom slučaju veoma važno jer svaka linearna narativnost jeste znak nametnute organizacije, nečeg što dolazi spolja i to čitalac oseća. U slučaju Nekropole pripovedanje je organizovano oko 'neuralgičnih' tačaka. Pripovedač je naveden na pripovedanje nekim okidačem koji mu pokreće sećanje. Zbog toga je ovaj narativ hronološki ispretumban, čas se kreće napred, čas nazad, bez obzira što je vremenski raspored u uzročno posledičnom sledu moguće uspostaviti, a samim tim i nametnuti poredak tekstu. Međutim, Pahor je svestan da čitaoci ne razmišljaju kao vremenske mašine, već da i u njihovoj svesti sećanja naviru po principu unutrašnje, odnosno emotivne organizacije.
Konačno, teme kojima se Pahor bavi takođe imaju za cilj da pojačaju odnos poverenja između čitalaca i njega. Naime, pripovedač ne preza od najgnusnijih detalja iz logoraškog života. On je bio bolničar i nagledao se različitih vrsta ljudskog raspadanja od teških bolesti pojačanih sistematskim izgladnjivanjem. Njemu nije strano da na veoma plastičan način prenese izgled i mirise sobe prepune bolesnika obolelih od crvenog vetra ili tifusa. Pri tome, on se ne grozi stanja ljudskog organizma. On ga prihvata takvog kakvim jeste. Upravo to uzimanje stvari zdravo za gotovo, odnosno suzbijanje i odsustvo nade, s jedne, i očaja, s druge strane, odnosno život od dana do dana, čine Pahorovog pripovedača normalnim čovekom u nenormalnim vremenima. Drugim rečima, njegovo preživljavanje životnih neuslova, gladi, prebijanja i mučenja druge vrste u nekoliko ozloglašenih logora nije posledica njegovog iznimnog herojizma, on nije neko ko se odlikuje nekim posebnim darom ili izuzetnom veštinom, on je samo čovek koji je imao sreće i koji se snašao. Upravo ta činjenica otvara mu prostor da bude ironičan i kritičan prema sebi, da se prekoreva zbog ovog ili onog postupka.
Jedna od važnih stavki svakog govora o tolikoj sistemskoj tragediji kao što je Shoah, o zločinu koji je neponovljen u istoriji, iako su se Mladić(i) i Karadžić(i) trudili da ga dosegnu, jeste čuveno Adornovo pitanje o smislu poezije posle Aušvica, odnosno, drugim rečima, o razmeri tragedije. Naravno da je i Adorno bio svestan da poezija/književnost neće prestati nakon logora, štaviše ona je bila, a i dalje je, jedan od načina da se nosimo upravo sa tim problemom smisla. Međutim, shvatajući umetnost kao vrhunac humanizma, Adorno se pita da li je moguće pevati nakon što je humanizam nestao jer logori su, upravo u svojoj sistematskoj postavci, ukidanje svega ljudskog, odnosno upotreba napretka i progresa u svrhu uništenja. Pahorov odgovor na ovo pitanje je ono što ga odvaja od dominantne tradicije književnosti Shoah. Jevrejsko pisanje je, s izuzetkom Prima Levija, moguće svesti na narativ žrtve, što je istorijski i psihološki više nego opravdano, ali povremeno dobija groteskne razmere. Otud i ona izreka u Americi: “There is no business like Shoah business”. Pahorovo preispitivanje ipak se kreće u granicama istorijskih odnosa među evropskim narodima. Drugim rečima, njegovo posmatranje stradanja i logora i smrti nije ograničeno nacionalno-rasno-religijskom perspektivom. Ovo je istovremeno i prednost i mana Pahorovog teksta jer se u njegovom narativu gubi ona komponenta koja je, nažalost, preživela i u potonjim vremenima, odnosno u ratu na tlu bivše Jugoslavije u kojem su se veoma jasno mogli čuti odjeci rasnih teorija. Ono što se, pak, dobija jeste uvid u drugačiju vrstu dehumanizacije, a njegovo postratno i postlogorsko mišljenje kreće se upravo u pravcu promišljanja Evrope i evropejstva u svetlu stravičnih iskustava. Od pojave Pahorovog romana prošlo je trideset i sedam godina. Na Evropljanima ostaje da se zamisle u kolikoj meri su odmakli od sistema logora, odnosno da li je Evropa dovoljno humano društvo, kao i u kolikoj meri se promenio odnos prema manjinama.
Upravo u ovim pitanjima ogleda se značaj pojavljivanja ove knjige u ovom trenutku u Hrvatskoj, kada se društvo nalazi na korak od ulaska u Evropsku uniju. Bez obzira što to nije polje moje ekspertize, odnosno što je pitanje ulaska jedne države u EU izuzetno komplikovano, Pahorova knjiga poziva na oprez. Ona je ključno podsećanje na odnose koji su vladali i vladaju u Evropi i na tlačenje na koje se moramo navići. Sistem koncentracionih logora, kao i onih u kojima su zarobljenici i zatočenici terani na prinudni rad, danas srećom u Evropi ne postoji, ali bojim se da postoje drugi načini prinude i ograničavanja ljudskih sloboda koji na određeni način preslikavaju ono što se događalo za vreme Drugog svetskog rata. Ovo, naravno, nije poziv da se evropska ideja odbaci u ime tradicionalnih vrednosti i nacionalnog ponosa jer kad god se neko busa u junačke hrvatske, srpske ili bilo koje druge grudi, postoji opasnost od izbijanja krvavih sukoba, a sasvim izvesno negde se dešava opasna pljačka. Ovo je samo poziv na preispitivanje jedne nametnute ideje kojom se bogatiji dodatno bogate, a siromašni dodatno osiromašujui sasvim izvesno pretvaraju u zatočenike.
Nekropola je važna knjiga i njeno objavljivanje predstavlja događaj. Bez obzira na odista težak i zastrašujući narativ kroz koji se čitalac teško probija, povremeno sa fizičkim osećajem mučnine, naposletku bivate nagrađeni prilikom da stvari sagledate iz drugačijeg ugla, odnosno otvara vam se vidik na poredak snaga u današnjem svetu koji je, na žalost, premalo odmakao u odnosu na onaj koji je vladao tokom Drugog svetskog rata.
Boris Pahor: Nekropola
www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 1.2.2013.
Jedna od opasnih predrasuda o zločinima u nacističkim koncentracijskim logorima i logorima uništenja, jest da žrtve nisu pružale otpor svojim krvnicima. Ova predrasuda je u osnovi antisemitska. Uperena je prema židovskim žrtvama, koje su navodno poput ovaca odlazile u smrt, ali ona posredno uključuje i sve ostale rasne, nacionalne, političke i ostale skupine koje su se našle pod udarom nacističkog terora.
Istina je, međutim, da su se pobune događale u gotovo svim logorima. U logorima uništenja većinom su ih organizirali zatočenici koji su ostavljani na životu duže ili kraće vrijeme kako bi asistirali u procesu istrebljenja. 2. kolovoza 1943. izbila je velika pobuna u Treblinki, 14. listopada u Sobiboru, a 7. listopada 1944. i čuvena pobuna specijalnih jedinica u Auschwitz-Birkenau.
Jerzy Tabau, poljski zarobljenik koji je uspio pobjeći iz Auschwitza, svjedočio je o izvanrednoj pobuni žena. Prilikom dolaska poljskih Židovkinja u logor poručnik SS-a Josef Schilliger naredio je da se razodjenu. „Dok su se svlačile, čuvari SS odreda su im skidali prstenje s ruku. Bio je to posljednji čin pljačkanja. Kad je Schilliger naredio jednoj od žena da se potpuno razodjene, ona mu je bacila cipelu u glavu, uzela pištolj i pogodila ga u trbuh. Bio je ranjen i SS-poručnik Emmerich. Prema nekim pričama, žena je bila balerina uz Varšave, koja se prezivala Horowitz. Nakon njezina napada i ostale žene počele su napadati SS-ovce, teško ranivši dvojicu, upravo pred samim ulazom u plinsku komoru. SS-ovci su pobjegli, ali su se odmah vratili naoružani granatama i mitraljezima, zajedno sa zapovjednikom Rudolfom Hoessom. Jednu po jednu izvodili su iz plinske komore i ubijali.” (Povijest, 17. knjiga, Predvečerje rata i Drugi svjetski rat, 1936.-1945.).
U memoarističkom romanu “Nekropola” slovenski pisac Boris Pahor (1913.) spominje masovnu pobunu u austrijskom Mauthausenu. Cijeli je blok zatočenika jurnuo noću prema slobodi, bacivši slamnjače na žicu pod visokim naponom. “Sigurno, malotko se uspio probiti kroz mitraljeze i pse, ali svi pali spasili su svoju čovječnost.”
Pahor navodi i još nešto. Pobune u nacističkim logorima događale su se u iznimno teškim okolnostima. Kao tršćanski Slovenac Pahor je mobiliziran u talijansku vojsku. Služio je u Libiji i Lombardiji, a 1943. se pridružuje partizanima. Kao partizana ga zarobljavaju slovenski kolaboracionisti i predaju Nijemcima. Započinje Pahorov put u drvenim klompama i prugastoj pidžami kroz nacističke logore, od Natzweiler-Struthofa, Harzungenua, do Dachaua i Bergen-Belsena.
Šezdesetih Pahor će kao turist posjetiti Natzweiler-Struthof, smješten u francuskom Alsaceu, nakon kapitulacije iz 1940. priključenom Trećem Reichu. Bivši logoraš logor obilazi zajedno s turistima, slušajući vodiča i prisjećajući se zatočeništva i umrlih; osjećajući se na logorskoj grobnici kod kuće kao nigdje drugdje. Ovdje su kao mučenici umirali oni koji se ne slave kao heroji. Junaštvo je za one koji su pali s puškom, premda i smrt u logoru, „više nego žrtvovanje na bojištu, spada u zakladu ljudskog bogatstva”, napominje Pahor.
Najteže je bilo kada su na stratište odvođene alzaške djevojke, kada su muškarci „zarobljeni u sasušenim tijelima i drvenim barakama” osjetili buđenje tupog otpora „protiv uništavanja živih, elastičnih i sočnih tijela”.
“Sada znam” pisati će kasnije logoraš što se šulja uz turističku grupu, uvijek blizu ali zauvijek dalek, „da smo tada morali jurnuti iz baraka, da smo morali otrčati dolje stubama i masovno napasti blok iz kojeg je esesovac jednu za drugom vodio djevojke u dvadeset metara udaljenu baraku s peći, puške iz stražarnica zdesna i slijeva pokosile bi našu zebrastu gomilu... Ali onoj gladnoj masi misao je usahnula, otekla sa sokom koji se s proljevom iscijedio iz tijela...”
No činjenica jest i da se takva uništena masa, presahlih sokova, dizala na ustanak. Da je sustav logora duže potrajao nacisti vjerojatno s vremenom više ne bi bili u stanju kontrolirati logore, kao što ni Staljin nije bio u stanju kontrolirati Gulag nakon rata. Zaboravlja se snaga onih majki i očeva koji su bez hrane i bez vode danima na rukama držali svoju djecu putujući u susret smrti; mučeništvo onih koji su umirali zajedno prkoseći nečovječnosti pred masovnim stratištima; i slava onih koji su u nezamislivim okolnostima pružali otpor cipelama, slamnjačama, biločim.
Boris Pahor je preživio, da bi svjedočio, da bi s desecima drugih pisao najvažniju književnost vremena. Pahor svjedoči o nemoći; o neljudskosti; o ravnodušnosti šuma, planina, uopće svijeta. Jer s nacističkim logorima upitan nije postao samo Bog, već i Priroda. Pahor razrješuje Prirodu, ali priznaje da ju je osuđivao: ”...želim reći da je šuma u svemu tome bila nedužna, ali unatoč tome tada sam joj prigovorio da je svojom gustoćom nudila skrovište pogibelji, s njome sam osuđivao svu prirodu koja se u vertikalnim crtama uspinje k suncu, ali se nije pomaknula kada je sunčeva svjetlost izgubila svako značenje”...
Iako je „Nekropola” objavljena još 1967. roman je upao u procijep slovensko-talijanske recepcije. Kao pisac slovenske manjine u Trstu Pahor je marginaliziran od strane lokalnog talijanskog nacionalističkog miljea. S druge strane, u Sloveniji dolazi u sukob s vladajućim komunistima zbog slučaja pjesnika Edvarda Kocbeka. Ljubljana će ga priznati tek nakon političkih promjena 1990. godine. U Italiji je ignoriranje Pahora trajalo još i duže. Zasluženo priznanje dobiti će tek 2007., u 94-toj godini života, kada „Nekropolu” objavljuje izdavačka kuća Fazi editori.
