Negdje

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 136

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266426-3

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 285 g

Već od naslova, preko karakterističnih motiva i pjesničkih postupaka koje u njoj nalazimo, nova zbirka pjesama Danijela Dragojevića Negdje sugerira kretanje unutar koordinata koje su ocrtale prethodne autorove knjige. Još jednom, lirski je subjekt promatrač prostora i stvari, a oni i ovaj put povratno skiciraju njegov portret, dramatiziraju stanja u kojima se nalazi. Ali dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je “negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje”– i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita.

Možda je baš to približavanje bitka i gubitka u ovim pjesmama i urodilo novinom. Nemir lirskoga subjekta – zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti – svoj će izraz pronaći u njegovu to mirnijem pogledu, u skladu pjevanja/pripovijedanja, u nadrealističkoj igri, koja strah svojom magijom umiruje. To što se Dragojević baš u Negdje – još jasnije – ukazuje kao pjesnik vedrine, svjetla i ravnovjesja bilo bi paradoks, da nas na paradokse već nije naučio.

Na našu sreću, Danijel Dragojević još uvijek piše

Jutarnji list, Željko Ivanjek, 15. 5. 2013.

Njegova se potraga i lov za bistrom misli, bilo u stihu ili prozi, nastavlja

I ne sjećam se više kada sam zadnji put pisao o nekoj zbirci stihova. Sad svejedno, svečanost je držati u ruci, barem za mene, novoizašlu knjigu Danijela Dragojevića “Negdje”, u izdanju Frakture.
Davno su prošla vremena kada je Milivoj Slaviček objavljivao izbor mladih pjesnika u dnevnim novinama, i izdavao časopis Stih. Samo stariji pamte polsatnu, ako ne 45-minutnu, radijsku emisiju “Poezija naglas” koju je na III. radijskom programu uređivao Danijel Dragojević (r. 1934. u Veloj Luci na otoku Korčuli). Imao sam tu čast da u nju uvrsti i moje stihove, zajedno s onima Miljenka Kovačićeka, i da ih Božidar Alić pročita u eteru. To mi je bilo nedovoljno, pa sam Dragojevića upitao, već tada 70-ih velikog pjesnika, nazočnog u svim i svakoj pjesničkoj antologiji, što misli o njima. “Nisam dovoljno plaćen da govorim što mislim”, odgovorio je.

Zahtjevni klasik

Jednom riječi, prošlo je razdoblje poezije. I nestalo je amaterskog stvaralaštva. Nekoć mladi radnici-pjesnici strahuju pred malom penzijom, kao i svi mi, izostavljajući iz računice rješenje smrti. Naposljetku, pjesnik i akademik Nikica Petrak zapisao je negdje kako ga je sram pisati stihove poslije navršene pedesete godine. Na našu sreću, pjesnici još uvijek pišu, oni mlađi poput Ervina Jahića i Ivana Hercega tiskaju, štoviše, časopis Poezija; s jednim manjim izborom u njemu su, uostalom, najavili predmetnutu, novu knjigu pjesama “Negdje” Danijela Dragojevića.

Bilo bi preuzetno pomišljati kako je moguće napisati nešto novo o pjesniku Dragojeviću. O njemu su pisali majstori našeg stiha i eseja. Dragojević je, s druge strane, redovito odbijao najviše pjesničke i spisateljske nagrade, te su ga žiriji ostavili, naposljetku, na miru plašeći se “košarice”. Kao da je tom gestom branio jedan “sredovječan” stih napisan velikim slovima u pjesmi “Na kraju krajeva”, i objavljen pred 41 godinu u prvom broju časopisa Teka: “Ali što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža”.

Kad spominje Zenona, odnosno Heraklita - dva puta u zbirci “Negdje”, Dragojević to čini s punom odgovornošću, tražeći od svoga čitatelja da nekog vraga o tome znade, da se obavijesti kako bi ga dokraja razumio. Velikim dijelom klasici XX. stoljeća bili su i jesu zahtjevni, i to s razlogom.

Kako se nosi starost

Filozofijska tradicija kod Dragojevića nije obična referenca, kao što to nije kod Eliota ili Pounda. O njoj dovoljno govori amblematski naslov jednog njegova zapisa u prozi: “Wittgenstein u Omišu”. Upečatljiv je, i ponešto nedokučiv, poput svojevrsnog plakata za posebnu pjesničku večer, na koju se zabranjuje ulazak “nezaposlenima”.

Dragojevića je puno “lakše” slijediti, naoko, prema referencama na suvremenost, pa i na medijske objave i buku. Koja je razlika, naposljetku, između antičke Grčke i suvremene Hrvatske. Heraklit nije imao interneta, a ipak je pisao o istim sadržajima, što se danas prostiru u drugačijim formama. Tu nema ozbiljne razlike, ukoliko se površnost prihvati kao osnovni zakon u takozvanom globalnom selu, ukoliko se za poeziju uzimaju medijski oglasi turističkih putovanja i životopisi društvenih prvaka i prvašića. U već spomenutoj pjesmi, Dragojević je imao stih “ima partijaca jednopartijaca učitelja”, a u drugoj: “Venecija tone kroz nas u nas”. U njima se “doslovno” reflektirala ondašnja suvremenost, pa i ona medijska, no zbog toga pjesme nisu postale tzv. stvarnosne. U istom časopisnom, Tekinom ciklusu iz 1972. - “Iz novije kutije za lov” - Dragojević je prorekao svoju i našu starost: “Pod vodom dišu ribe,/ zašivene u oblik, u vlastita usta./ Kao što se nosi starost/ njih pritišće težina budućih preobrazbi”.

Što je od ondašnjih preobrazbi danas preostalo u pjesnikovim stihovima: smrt, ufanje, ljubav? Četiri desetljeća premostio je, na prvi pogled, opetovanim toponimima: neimenovanim otokom, koji bi mogao biti njegova rodna Korčula, i Dubrovnikom, mjestom svoga sazrijevanja. Među njima je i u knjizi “Negdje” potekla rijeka Sava, voda pjesnikova radnog vijeka. Tu se pojavio i jedan jedini pjesnik, Dragojevićev stariji suvremenik: “Drago I.”, pretpostavljam Ivanišević. Dragojević je u snu sklopio pakt s Ivaniševićevim, onako kako ga je Pound sklopio s Whitmanom. No, evo te čitave pjesme u prozi “San”: “Susrećem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li još Lastovo pita me. Postoji kažem. O, pa to je divno, to me neobično veseli, kaže on”.

Veslač s jednim veslom

I tako, gotova je ova kratka pjesma u prozi u kojoj “Drago I.” sliči Dragojevićevu susjedu Mirjanu “dok je trčao otokom i vikao/ Bježte, ljudi, pada nebo”, iz pjesme “Nebo”. Za razliku od “Sna” pjesma “Nebo” napisana je u nevezanom stihu. A zašto nije u prozi, upitat će netko. Ta i takva spokojna granica pjesme u stihu i prozi kod Dragojevića je određena, od stranice do stranice, od pjesme do pjesme, misaonim sklopom, onom rijekom ili morem, vodom u koje se ne može dva puta ući. A što se Wittgensteina tiče, postoji u “Negdje” veslač s jednim veslom, kao što je to kod austrijskog filozofa bio pljeskač s jednim dlanom.

Drugim riječima, kod Dragojevića postoje trajni usporedni kontinuiteti među kojima se pojavljuju nove pojedinosti, od kojih neke dolaze iz novina, kao što je došlo “potonuće Venecije”. Samo neka ih je, i neka bude novih pjesama Danijela Dragojevića. Jer ovaj “stari” pjesnik nije uzeo životnu dob kao izgovor za lošu pjesmu, njegova se potraga i lov za bistrom misli nastavlja mimo klackalice mladost - starost. Negdje u trokutu Korčula, Sava, Dubrovnik. “Negdje” je potvrda klasičnosti Dragojevićeve poetike.

 

Danijel Dragojević: Istinite pjesme

www.jergovic.com, Miljenko Jergović, 1.6.2013.

Malo što u nedužna čitatelja može stvoriti takav otpor kao atribuiranje pjesničke veličine Danijela Dragojevića i monotoni izbor epiteta kojima tu veličinu kite. Pohvale na njegov račun stižu iz jata i krda, rijetko kad im je prethodilo čitanje – čitanje je individualni, a ne kolektivni čin – i ne tiču se konkretnih Dragojevićevih pjesama, eseja, knjiga, nego se tiču njegove javne figure. A ona je za taj svijet čiji sav smisao za umjetnost i za delikatnost socijalne geste stane u Pola ure kulture, zapravo idealna. Danijela Dragojevića se kolektivno cijeni jer ih Danijel Dragojević individualno ne ugrožava, nije im konkurencija u gužvama na ulaznim vratima Akademije, ne natječe se za iste nagrade kao oni, nema ga u redovima pred Zlataričinim regrutnim komisijama i komesarijatima za medije, ne traži stipendije, ne postoji kao izvor socijalne ugroze, e da bi se pred njegovom veličinom branili u jatima i krdima, kao što će se, recimo, krdomice braniti pred mrtvim Ivom Andrićem ili pred ponekim živim svojim suvremenikom, doseljenikom s istoka. Danijela Dragojevića nema tamo gdje je njima važno da ih ima, i samo zato im je tako velik. S druge strane, njegova socijalna apartnost, izdvojenost i nepristajanje, njegovo blagoslovljeno čudaštvo, zapravo su najinteligentniji način da ih se čovjek oslobodi. Čak i kada ga u zboru i čoporu uglas hvale, kao da ih se ne čuje, kao da šute.

Knjiga “Negdje” (izdanje zaprešićke Frakture) književno je remek djelo. Danijel Dragojević pisac je vrlo jednostavnih, jasnih rečenica. Od “Kornjače i drugih predjela”, “Razdoblja karbona” i “Rasutog tereta”, kreće se prema jednostavnosti, koja je već odavno neusporediva u našim jezicima. I čitatelju se vazda učini da je Dragojević došao do kraja, dalje ne može. Ničega hermetičnog i zatvorenog u njegovim pjesmama nema: jezičnih bizarnosti, hiperintelektualizama, pjesničke dreke i kalambura, čudnih i nemogućih slika, svega onoga od čega je, uglavnom, i sačinjeno pjesništvo, čak i onih pjesnika koji nisu skroz rđavi. Biti jasan i jednostavan može biti samo pjesnik koji ima razlog za pjesmu, čistu ideju što stane na poleđinu dopisnice, dodatno prepolovljenu prostorom za adresu, marku i poštanski pečat.

Na pedeset osmoj stranici pjesma Ritual:

Kada sam se odmah poslije rata
našao u Dubrovniku, gledao sam jednog
starog Rusa iz Ruskog doma koji je
od proljeća do jeseni dolazio oko podne
na Banje i s jedne stijene skakao
naglavce u more. Bilo je neobično
vidjeti bradatog čovjeka koji je iz
daljine doputovao, moglo bi se reći
bio izbačen u ovaj grad, kako ustrajno
godinama skače sa stijene u more.
Činilo se da je to neki čudan ritual
za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao je
u dubinu kao u daljinu, miješao daljinu
i dubinu, teško disao, malo ne disao,
bacao se onamo odakle je bio došao,
ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.

Napisana u ritmu prostoproširenih i proširenih rečenica, bez inverzija i neobičnog rasporeda riječi, koje bi djelovale začudno, stvarajući ceremonij pjesničkoga govora, iluziju takozvanoga slobodnog stiha. Dragojevićeve rečenice, razlomljene u stihove, sastavljane su onako kako bi to bilo i da je riječ o govorenju ili o proznom zapisu. Da bi ovakve rečenice mogle biti razlomljene u stihove, ili da bi se od stihova načinile rečenice, pisac mora vladati dvostranim savršenstvom: pisati savršeno ritmizirane, obične rečenice, i imati jasnu misao koja će se u te rečenice pretopiti kao u savršen sonet. Teško je tako pisati, ali time se stvara lakoća u čitanju, neusporediva u književnosti. Svaka je takva pjesma u slavu jezika u kojem je mogla biti izrečena. A “Ritual” je i u slavu jedne velike, sasvim romaneskne povijesti.

Pjesma treba biti istinita i lijepa. Njezina estetika je individualna, usustavljena pjesnikovim darom, nepodložna drugome i drugima. Mnogi su, međutim, pisali lijepe pjesme, ali istinite malo tko. Istinitost pjesme je u detalju, sitnom, naoko nevažnom podatku, u riječi koja općim, univerzalnim i svečovječanskim pripovijestima, dojmovima ili osjećajima, najednom prida lokalno, individualno značenje, a s njim i fotografsku autentičnost. Ta istinitost je, u “Ritualu”, sabrana u Ruskom domu. Svakome drugom tko bi imao priču za pjesmu, koju je imao Danijel Dragojević, i koji je gledao staroga Rusa koji je od proljeća do jeseni dolazio na dubrovačku gradsku plažu promaklo bi to, ili bi mu se učinilo suvišnim, dokumentarističkim, čak bi mu i kvarilo pjesmu, ako u njoj spomene “Rusa iz Ruskog doma”. Slab bi pjesnik u tome osjetio redundantnost, neki učitelj iz naših pjesničkih provincija “čuo” bi u tome i pleonazam, i nikome od njih nikada ne može biti jasno što je u tome moglo biti važno, odakle bi, uostalom, i trebao biti Rus, ako već nije iz ruskoga doma. Ili, možda, iz Ruskoga doma?

Ruski dom jednom su davno, prije osamdesetak godina – čini mi se baš 1933. – u Kraljevini Jugoslaviji osnovali ruski emigranti, bilo ih je oko dvadeset pet tisuća, pa je tako nastao i Ruski dom u Dubrovniku, gdje su bili brojni i gdje su se, na bjelini kamena, vrlo jasno razaznavale njihove sudbine. Ali to je već druga priča... Da u Dragojevićevoj pjesmi Rus nije iz Ruskoga doma, to uistinu i ne bi više bio Rus, niti bi bilo ove pjesme.

Ritualno skakanje sa stijene na Banjama, naglavce u more, svakoga dana, oko podne, od proljeće do jeseni, nije u našem svijetu, pogotovo toga doba, moglo biti uobičajeno. I to kazuje pjesma. Tako su u nas skakali samo turisti, ali turisti se zadrže kratko. Rus nije turist, čitatelj zna što Rus u Dubrovniku jest, ali veličanstven je način na koji Dragojević ne kaže što Rus jest. Jer kad bi se i to reklo, to ne bi bila dobra pjesma. Jasnost i jednostavnost, kojima je ovaj pisac ovladao kao da je Gospodar ovoga jezika i svih njegovih mogućnosti, moguće su samo ako se dobro pazi što se ne smije reći i što je zabranjeno jer je, recimo, sentimentalno, ili plakativno, ili deziluzionirajuće.

Rus je, kaže, “iz daljine doputovao, moglo bi se reći bio izbačen u ovaj grad”. Da oprostite na pretjerivanju, na svakom superlativnu koji u govoru o Danijelu Dragojeviću zvuči kao psovka, ali genijalno je to da je Rus “bio izbačen” u Dubrovnik. Čitatelju se učini da tačnije riječi nema, u pjesmi koja bi trebala biti istinita i lijepa, a prosto je nečuveno da je nitko, tu riječ, nije ranije pronašao. Dragojevićeve pjesme obično u sebi nose neku od takvih riječi, koje su bile na rubu da budu izgovorene i napisane, ali se preko ruba jezika nikad ranije nisu prevalile.

Ritual bradatog čovjeka, koji svakodnevno uporno skače u more, u pjesmi se razlaže kao u djetinjoj mašti: on skače u dubinu, kao da skače u daljinu, što je, zapravo, na neki ruski način, jedno te isto. Teško diše, malo ne diše, baca se onamo odakle je bio došao, i to je, uglavnom, sve: “ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.”

Dobar književni tekst ostavlja uvijek istu posljedicu: čitatelj je uvjeren da je nešto moglo biti rečeno samo tako i nikako drukčije. Kada i to ne bi bilo potrošeno i patetično, moglo bi se reći da je “Ritual” kao uklesan u kamenu, ispod one stijene s koje je Rus na Banjama skakao. Ili nije skakao, nego se sve prvi put dogodilo u pjesmi, ali tako da čitatelj osjeća da se prethodno dogodilo u zbilji. To za pjesmu nije važno, važno je samo to da je pjesma istinita i lijepa. Bez mutnih smisli, pod reskim svjetlom zapaljene magnezijske trake...

Knjiga “Negdje” teško bi podnijela mećavu epiteta, kojom svakodnevno zaviju i zatrpaju njezina autora, da bi ostao što manje vidljiv. Nju vrijedi čitati, svakome je dano da to pokuša, počev od prve rečenice iz priče “Otok”, koja glasi – Ovoga je mora previše. – do posljednje u priči “Kiša”, koja ide ovako: “Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti brodovi, zatim će se ribe primaknuti površini, zatim će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i ti ćeš prestati.” Tko će prestati? Kiša? Da, ali priča je započela ovako: “Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno padati po Dubrovniku.

 

Nađeno negdje

Novosti, Marko Pogačar, 3.6.2013.

Osam godina nakon relativno opsežnog “Žamora” (2005), što u posljednjih tridesetak godina i jest otprilike prosječna perioda pojavljivanja njegovih pjesničkih knjiga, Danijel Dragojević napokon se javio novim naslovom. Kažem napokon ne tek da naglasim da nas je bilo dosta koji su ovu knjigu s nestrpljenjem iščekivali ili jer pokušavam iz pjesnika brže, na prepad iscijediti pjesme (što bi ionako teško bilo moguće), već stoga što je onima koji rijetka pjesnikova pojavljivanja u periodici prate odavno bilo poznato da korčulanski meštar ni približno nije okačio pero o klin; da je u tih osam godina itekako mnogo, pa i raznovrsno pisao, tek se iz nekog razloga, čini se, gotovo skanjivao izići s knjigom. Kontroverze koje već poslovično prate objave njegovih knjiga spadaju mahom u domenu biografizma i sociologije književnosti, i osim što podižu nešto rekla-kazala prašine u ionako sve rjeđim i malobrojnijim za to zainteresiranim kružocima te raspiruju mit o Dragojeviću kao svojevrsnom svojevoljnom izopćeniku, zapravo nisu vrijedne pažnje. Važno je ovo što upravo držim u rukama: elegantna, minimalistički opremljena knjiga tihog, otvorenog naslova; tih tvrdo uvezanih, u pet ciklusa raspoređenih devedesetak pjesama.

I, što to žamori od negdje, iz negdje, iz toga jezika? Iako u principu proizvoljan, kao i velika većina naslova pjesama i ciklusa, vrlo lakonski, stiješnjen u jednoj riječi koja je i sama na neki način semantičko siroče, označava bijeg od određenosti i nemoć pred njom, pa i nesigurnost pred navodno opipljivim i egzaktnim, naslov već vrlo dobro reprezentira dominantni ton knjige, njenu samo naizgled paradoksalnu ukotvljenost između, kako sugerira sjajna pjesma “Amebe”, negdje daleko, negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje. Ta je neodređenost, neuhvatljivost i nesvodivost koja stoji u samim temeljima jezika i estetskoga iskustva njezina prazna tematska jezgra, koštica oko koje su sazreli plodovi pjesma, i koji tu košticu svojim mesom sad hrane, tjeraju je da raste, preispituje se, nadjeva si različita imena i načine te time postaje iz pjesme u pjesmu drukčija, iako supstancijalno ne varira mnogo. Čitava se ta knjiga odvija u nekom između, u međuprostoru – između mora i otoka, Boga i straha, čitavog svijeta i apsolutne praznine koja se krije u prozoru. Možda bolje: to između ona, u stalnoj ali obazrivoj mijeni, svakim svojim stihom ispisuje, fingira njegov volumen.

Ne unosi ova zbirka uglavnom kraćih pjesama, u stihu ili proznome slogu i tek iznimne strofike (za razliku od, na primjer, “Kornjače” ili “Zvjezdarnice” zaista je u pitanju prije zbirka nego knjiga, rezultat duže akumulacije i tek jedne od mogućih selekcija građe) ni na tematskoj-motivskoj ni na razini formalnih postupaka ništa pretjerano novo u Dragojevićev davno skiciran pjesnički obzor – kako na jednom mjestu izriče protagonist: ja sam ni više ni manje. No to je ni više ni manje još jedna, siguran sam nipošto posljednja, sjajna i vrijedna kockica u mozaiku, ako hoćete freski koju čine pjesničke knjige za mene bez konkurencije najznačajnijeg našeg živoga pjesnika. Ne samo živućeg – živog u svakom smislu. Iako je njegov zarazni vitalizam ovdje poškropljen molovima, veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli, / glasali se, pjevali i imali mlade i dok dolazi noć, ili kako se to već zove, taj je život u ovoj knjizi, pjesnički i kako hoćete, neporeciv.

 

Svjetlo žarulje i svjetlo vijka

Vijenac, Krešimir Bagić, 30.5.2013.

Pojava svake nove knjige Danijela Dragojevića (bar u zadnja dva desetljeća) jedinstven je događaj u našoj kulturi. Riječ je o vjerojatno jedinom pjesniku kojeg podjednako poštuju publika, kritika i kolege po peru, o autoru u čiju iznimnost i klasičnost nitko ne sumnja. Pozornost koju izazivaju njegove knjige istodobno može radovati i čuditi. Radovati stoga što prave vrijednosti očito uvijek bivaju prepoznate, a čuditi stoga što Dragojevićeve knjige postaju događaj u vremenu u kojemu je poezija doista preselila u ilegalu, čak nestala s knjižarskih polica, te stoga što se pjesnik ritualno okružio šutnjom pa javnost i medije zaobilazi u širokom luku. Naznačena se priča ponovila i sa šesnaestom Dragojevićevom knjigom Negdje, koja donosi 85 pjesama raspodijeljenih u pet cjelina – Izgubljeno, Malo straha, Remington, Lipanj i Pelud. Pjesnik u njoj razvija i dograđuje svoje opsesivne teme, povlači poznate i neočekivane poteze, novim primjerima potvrđuje stare uvide, obnavlja svoje stilske konstante. Čitanje te zbirke pokušat ću predočiti preko devet pojmova koji su mi se – prema različitim kriterijima – učinili podesnim za njezin poetički opis.

Osinjak

Pjesnik se, kao i u čitavom opusu, usredotočuje na istraživanje prostora misli i jezika, na kreiranje svijeta u kojemu se prepleću provjerljivi podatak i onirički prizor. Slijedi li se lirskog govornika, naslovno negdje jednom je otok, drugi put Dubrovnik, treći put grad na Savi, a najčešće neko mjesto na kojemu nije bio. Lirski svijet knjige pun je sitnih zvukova, premrežen brojevima i riječima, oplemenjuju ga bravurozne minijature koje spajaju poetsku dosjetku i heraklitovsku logiku, a pečate rečenice koje nude paradoks temeljen na misli koja nadrasta vidljivi prizor (npr.: Osinjak je mjesto čistoće). Prepoznatljiva energija Dragojevićeve poetske reinterpretacije svijeta u zbirci Negdje iskazuje se među ostalim u tekstovima o stropu, kamenu, pticama, podlozi, puževima, tangenti, sjenici, ulici, guljenju krumpira, praćkama, malim ženama ili Kinezima. Iako mu se nameću teme umora, starosti i smrti, Dragojevićev ih subjekt ne prihvaća kao uporišta koja bi zarobila njegovu misao i govor. Dapače prilazi im lucidno (gdjekad i ludički) raščlanjujući njihove mehanizme u pojedinačnim manifestacijama. Tako recimo u pjesmi Ime dramatizira zaborav, tj. gubitak imena jednog korova, imena koje je (kaže) od rođenja imao i koje više ne može prizvati kakvim trikom ili listanjem rječnika. Pjesma okončava ambivalentnim zazivom:

– O, Bože, što to radiš, u kakvu me prazninu
upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?
Nekoliko stranica kasnije, u pjesmi Lula, ista tema dobiva svoje naličje. Ono zbog čega se brinuo odjednom postaje predmet želje. Subjekt nam naime povjerava da bi volio imati lulu, jer bi ju – zaboravljiv kakav već jest – mogao izgubiti i tražiti/ po kući i izvan kuće/ čitav dan, možda i duže. Klasična dragojevićevska misaona pirueta, rekao bih. Posvuda je moguće naći razloge za brigu, ali i za radost.

Riječi

U tom pjesništvu puno toga počinje i završava s riječima. Nekada su bile „virusi”, sada su „lagana težišta”. Što ne mogu ja, moći će riječi, njima na usluzi stoje sve strane. (Tajna). Riječi su gradbeni elementi svijeta pjesme, prijatelji, sugovornici. Gdjekad podatne, gdjekad neposlušne i neukrotive, one često odvode govornika do vrata nepoznate priče ili drame. Dragojević je uvjeren da ljude i događaje okružuju riječi, dapače da su ljudi i događaji u riječima. U tom se pjesništvu uvijek iznova oživljuju dvojbe: Tko zapravo govori – pjesnik ili jezik? Tko se kime služi – čovjek jezikom ili jezik čovjekom? Postoje li misao i svijet izvan jezika? Ako se pjesnik može igrati riječima, mogu li se riječi igrati pjesnicima? Ili, Dragojevićevim riječima:

Što ćemo, moje riječi, pitaš ih.
Ti misliš da pitaš njih, a one drže
da tebe pitaju. Tko bi tu trebao
kome odgovoriti?
(...)
O moje riječi, vas sam
jedino imao. I mi smo tebe jedino
imale, kažu. Tko je tu koga imao?
O čemu je bila riječ? Čiji su ovo
upitnici, pitaš ti, pitaju one,
pitaju upitnici.

(Dolazi noć, ili kako se to već zove)

Odgovor na pitanje o odnosu jezika i govornika Dragojević ne nudi. Najprije on nije pjesnik koji vjeruje u mogućnost postojanja jednoznačnosti: Potom poezija zasigurno nije diskurz u kojemu bi jednoznačnost imalo smisla tražiti. Naposljetku, kada bi famozni odgovor i postojao, svakako bi ga valjalo prešutjeti, jer s njime bi nestali radost i utjeha jezika, govornikova sumnja i samopouzdanje. Pjesnikova je filozofija jezika možda najdostupnija u pjesmi Duboko u kojoj se njegovu subjektu obraća upravo ta riječ – duboko: [...] Ona mi kaže/ učini nešto za mene,/ izvuci me iz mene/ ako sam u sebi,/ izvuci me iz tebe/ ako sam u tebi,/ izvuci me iz bilo gdje/ ako sam bilo gdje,/ izvuci me,/ pa da svanem,/ da se nasmijem/ i rasprostrem/ kao ovaj zeleni otok/ koji je došao/ do površine/ ravno s dna/ i ti po njemu/ sada hodaš.

Sugovornici

Dijaloška je gesta važno obilježje Dragojevićeva poetskog svijeta. Subjekt se često obraća nekom Ti koje može biti osoba, stvar ili pojava. Kada je osoba, sugovornik je obično prijatelj, prolaznik ili čitatelj. Oslovljeni k tome mogu biti govornikovo drugo Ja, ateist koji u njemu raste, Bog, pokojni pjesnici i sl. U trenutku kada progovore oni koji više nisu živi ili koji ne govore izvan pjesme događa se ono tako tipično osamostaljivanje pjesničkoga diskurza koje mu osigurava status retoričkog i spoznajnog unikata. Očuđujući učinak Dragojevićevih apostrofa dodatno uvećavaju njegova obraćanja životinjama, raznovrsnim fenomenima, predmetima i pojavama. Njegovi su povlašteni sugovornici u zbirci Negdje kuća, strop, kiša, podloga, dno, ulica, bijeli list, zrak itd. Subjekt se primjerice s prijekorom obraća nebu pitajući ga što si htjelo od te/ nemoćne i usplahirene duše, a amebama iziritirano poručuje: Ej vi, jednostanični jadu, sada mi vas je dosta, umoran sam od vaše rasprostranjenosti i ustrajnosti. Takva dijalogičnost omogućuje oživljavanje i humaniziranje bilo kojeg prizora, a poetsku misao čini gipkom i izrazito konkretnom. Komunikacijska raznolikost Dragojevićeva pjesništva dodatno se uvećava kada do riječi dolaze elementi njegova predmetno-tematskog svijeta. U pjesmi Litra zatječemo tako zamišljeni govor te mjerne jedinice:

Ja sam ni više ni manje. Ja sam vaše
točno. U mene bez oblika, u bilo kakav
oblik, možete bilo što ulijevati, prelijevati,
odlijevati, prolijevati, sve to i ne činiti,
moja prisutna i odsutna tečnost, pa i praznina,
pa i duša, neće se promijeniti. Ja sam haljina
uvijek ista za sve strane, obrana od oceana,
toliko spominjana točka. Bez mene bilo bi vas
svuda, najmanje na dnu. Mislim da čep pritom
nije vrijedan spomena.
Dakako riječ je o monologu koji konstruira subjekt i koji mu omogućuje da – iskakanjem u druge položaje – progovori iz nove perspektive, obogati iskustvo i privuče čitateljevu pozornost.

Mjesto

Tema kojoj se stalno vraća, točka u prostoru koju traži, zamišlja i opisuje Dragojevićev subjekt. Jednom je to mjesto predočeno kao praznina, drugi put kao nebeski prostor, treći put se ističe da se na njemu susreću stablo, kuće, tlo, golubovi, prolaznik, nebo i kip da bi četvrti put na temelju takva opisa ono nakratko bilo prepoznato u Cvjetnom trgu. Mjesto je u pravilu odsutno, subjekt ga priziva, nerijetko pritom rabeći pokazne riječi poput priloga tamo ili –negdje. U više Dragojevićevih knjiga pojavljuju se tekstovi naslova Mjesto. Dakako i u novoj zbirci. U njoj je to žuđeno Mjesto sastavljeno od osam pitanja uobličenih u isto toliko tercina. Prvo glasi:

Hoće li tamo biti prostora
kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?
U sljedećih sedam tercina doslovce se ponavlja struktura navedene tercine, s tim da prostor zamjenjuju redom sunce, zeleno, ptice, stvari, žene i muškaraci, ja i Bog. Pjesnik je mjesto, kako je i prije činio, označio prilogom tamo podupirući njegovu važnost igrom jesne i niječne tvrdnje pa onda i umnažanjem te igre.

Svjetlo

Dragojevićevo je pjesništvo često karakterizirano poezijom oka ili poezijom fenomenološkog pogleda. Pritom je obično isticano dvoje: da je u tom lirskom konceptu gledanje dvosmjeran proces u kojemu subjekt i objekt zamjenjuju uloge te da preko vidljivih prizora treba pokušati prodrijeti u prostor nevidljivog, crtati unutrašnji zemljovid svijeta. U zbirci Negdje najdojmljivija razrada odnosa vidljivoga i nevidljivoga pojavljuje se u pjesmi Vijci – njezin subjekt uspoređuje žarulju koja kada je uvrćemo i kada/ dođe do kraja, zasja i vijke koji povezuju dvije strane u cjelinu i omogućuju stvarima da budu to što jesu, ali njihovo svjetlo nije vidljivo:

U prirodi završetka i obavljena
posla je da na kraju zasja. Svjetlo,
kao što se zna, nije uvijek vidljivo.
Možda upravo to nevidljivo svjetlo
treba osobito cijeniti.

Požar

U zbirci Zvjezdarnica tridesetak je pjesama u kojima je nebesko iskrenje zvijezde već u naslovu pripisano uskliku, žutom, Cvjetnom trgu, zecu, bubnjaru, ptici, grani, tamnoputoj ženi itd. Moglo bi se nagađati da u tom lirskom svijetu sve stvari, bića i pojave imaju svoju zvijezdu, samo treba znati gledati kako bi se uočio njezin sjaj. U zbirci Negdje sjaj zvijezde evoluira u požar – u njoj se naime pojavljuje duža istoimena pjesma koja preko metafore požara prikuplja različite pojavnosti, uzbuđenja, emocije i događaje u rasponu od riječi do groba, od kobre do crkve. Ta pjesma završava stihovima:

Požar kalendara, povijesti, uzurpatora,
svetaca, požar ulaza i izlaza, informacije i mirnoće,
arhitekture, labirinta, požar pogleda, svačijeg
djetinjstva i jezika. Požar samoće, požar davno
izgorenog. U požaru nema reda, nema nereda.
Požar jedino zajedništvo.
Od klasične poetizacije svega zamislivog preko sjaja zvijezde ovdje se stiglo do misli koja u svakom trenutku može buknuti i zahvatiti sve oko sebe. Razvoj je to koji sugerira promjenu i slijed, koji u istome nalazi različito i koji uzbuđuje.

Detalj

Dragojević je majstor detalja. On je možda najveći kad piše o najmanjem. Taj pjesnik u zrncu prašine može prepoznati i prikazati svijet. Dubinski mehanizam njegova pisma zasniva se na sinegdohi, figuri koja u dijelu nalazi cjelinu. On pomno proučava taj dio, asocijativno ga dograđuje, postavlja u središte naracije, nerijetko i fantastizira. Tako pjesma Glas počinje subjektovom izjavom da je netko na ulici, iza njegovih leđa, viknuo njegovo ime. Kako se taj subjekt ne želi okrenuti, čitav se tekst pretvara u nagađanje o osobi kojoj taj glas pripada, u njezino zamišljanje i portretiranje. Da se okrenuo, dramatike bi nestalo, glas bi se povukao u drugi plan, a u prvi bi izronila fizička figura te osobe. Sličan je postupak svojedobno upotrijebio u eseju Kosa – kazivač u tramvaju promatra kosu žene ispred sebe te na temelju nje zamišlja njezino lice, izgled, osobine.

Ponavljanje

Poetsko pismo Danijela Dragojevića ne obilježavaju retorički ekskluziviteti koji bi odmah privukli pažnju. Naprotiv, njegov jezik uglavnom ne pruža otpor, podatan je za narativno prikazivanje, naizgled jednostavan. No upravo se iza te jednostavnosti krije minuciozan rad. Figuriranje govora obično se događa na razini sintakse i u pravilu karakterizira čitavu pjesmu. On najčešće rabi postupke ponavljanja i nabrajanja, i to s ciljem da naglasi razvoj kakve pojave, da ju potanko prikaže, očudi, da upozori na kakav paradoks, neočekivanu misao ili ideju. U zbirci Negdje Dragojević jednostavne retoričke rekvizite poput poredbe, anafore ili epifore pretvara u uporišta svojevrsne stilistike inzistiranja. Spomenute figure postaju kompozicijska uporišta teksta (npr.: Izgubljeno, Malo straha, Lupao), tehničko pomagalo kojim se uređuje asocijativni slijed ili umnaža osnovna misao. U proznom zapisu Cipele inzistiranje se zasniva na akumulaciji (gomilanju). Kazivač na početku teksta poželi da poslije smrti istrunu i nestanu sve cipele, a ta se želja potom razlaže nezadrživim gomilanjem mjesta na kojima se nalaze cipele te nabrajanjem vrsta cipela s obzirom na materijal, kroj, izgled, namjenu, vlasnika itd. U ilustraciju navodim kraći ulomak tog teksta:

Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubavnika, stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara, političara, grobara, šofera, vatrogasaca, boksača, babica, gubavaca, bludnica, slijepih, fetišista, policajaca, postolara, nogometaša, jezikoslovaca, pekara, ovisnika, avijatičara, rudara, splavara, proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista, hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljoposjednika, gljivara, časnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara, bliže i dalje rodbine, bankara, astronoma i anđela.

Dva

Pjesnik voli brojeve. Čisti su i neporočni, jasno segmentiraju vrijeme, prostor ili događaj. Gledati lijep je dar, brojiti je i mnogo više. („Uz Savu“). Među brojevima posebno mjesto zauzima broj dva. U njemu pjesnik nalazi ravnotežu koja odgovara prirodnim porecima i logici čovjekova mišljenja.

Od dva jedan se uvijek može izgubiti. Tako se
bojim za dva. Više nego za bilo koji broj.
Ako nestane jedan na bilo koji način, više nije dva.
Kod drugih brojnijih brojeva je lakše. Od njih
uvijek nešto ostane, više od ništa, više od jedan.

(Strah)

Binarnost koju postulira broj dva očigledna je i u Dragojevićevu stilu. Osim simetrije, taj broj podržava oklijevanje između krajnjih pozicija. On je retorička konstanta koja pretpostavlja istraživanje strukture svijeta, jezika, emocije itd. ritualnim kretanjem između graničnih pojmova. U zbirci Negdje taj kolebajući govor koji dvosmjerno prilazi temi pojavljuje se primjerice u sljedećim stihovima:

Kada sam bio crta i dvotočka između, uspravan i
položen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred
ponorom, raj i pakao na istom mjestu...

(Razlomak)

U broju dva susreću se afirmacija i negacija, udaljene dimenzije i obilježja, poezija i proza. On pribavlja smisao i članovima tih opozicija i skrivenim porecima oblikovanim negdje između njih. Bez tog broja subjekt teško može zamisliti svijet. Kada mu ukradu jedno od dva vesla, on se s nevjericom pita: Kakav je to svijet čije lađe plove samo s jednim veslom?

 

Iza

Polja br.481 (časopis za književnost i teoriju), Marjan Čakarević, svibanj - lipanj 2013.

Jedan moj prijatelj propratio je izlazak nove knjige Danijela Dragojevića rečima – da nije vest da je Dragojević objavio odličnu knjigu, koliko je vest da je objavio knjigu. I zbilja, ukoliko je Kiš sebe nazivao poslednjim jugoslovenskim piscem, Dragojević bi sa jednakim, a možda i jačim argumentima mogao tvrditi da je poslednji jugoslovenski pesnik. Nakon raspada Jugoslavije koordinate nacionalnih kultura doživele su nužna pomeranja, pa tako danas, dve decenije kasnije, ima zapravo malo pisaca i pesnika čije delo uživa neupitan ugled na prostoru nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Imena poput Slamniga i Šoljana, koja spadaju u hrvatsku pesničku klasiku, danas u Srbiji znače malo ili gotovo ništa, da se i ne govori o nekim „manjim“ autorima kao što su Petrak ili Sever. Ništa drugačije nije kada su u pitanju Bora Radović, Aleksandar Ristović, Milutin Petrović ili Novica Tadić i njihov status u Zagrebu. Nema sumnje da nova generacija pesnika i kritičara poezije čini nemale pomake da se takvo stanje izmeni i čini se da pesničko-intelektualna razmena jeste došla u fazu kada više neće zavisiti od hirova dnevne politike, međutim, ova samostalnost još uvek je nežna biljka koju treba zalivati. U takvom kontekstu status i ugled koji uživa Danijel Dragojević mogao bi biti određen kao mitski, kada se sam pesnik ne bi prema tome odnosio sa samo njemu svojstvenom ironijom. A opet, njegova strategija (ne)učestvovanja i odmaka od meteža tzv. književnog života, koja nije imala veze sa društveno-političkim okolnostima, ili makar ne neposredno, i, ponajviše, njegova politika (ne)objavljivanja knjiga – ipak su pothranjivali famu o ovom pesniku i bili su nastavak književne borbe drugim sredstvima. Dragojević je tako danas jedan od retkih velikih pesnika čije se knjige kupuju i koji može da rasproda tiraž od hiljadu primeraka, dok cena svih njegovih prethodnih knjiga, koje uporno i principijelno odbija da preštampa, dostiže malecno bogatstvo, naravno, onda kada se u antikvarijatima uopšte naiđe na neku od njih. Sve to na prvi pogled nema veze sa poezijom, ali zapravo govori o velikom dostojanstvu pesnika. Drugim rečima, Dragojevićev odnos prema poeziji ima nečeg posvećeničkog, mističnog pa i sakralnog u sebi, na način koji je teško prepoznati kod drugih savremenih pesnika.

Ali kod Dragojevića postoji i druga vrsta mistike. Jedna od najboljih pesama iz upravo objavljene knjige Negdje jeste „Mjesto“: „Hoće li tamo biti prostora/ kao što ga je ovdje bilo,/ kao što ga nije bilo?// Hoće li tamo biti sunca/ kao što ga je ovdje bilo,/ kao što ga nije bilo?// Hoće li tamo biti zelenog/ kao što ga je ovdje bilo,/ kao što ga nije bilo?// Hoće li tamo biti ptica/ kao što ih je ovdje bilo,/ kao što ih nije bilo?// Hoće li tamo biti stvari kao što ih je ovdje bilo,/ kao što ih nije bilo?// Hoće li tamo biti žena i muškaraca/ kao što ih je ovdje bilo,/ kao što ih nije bilo?// Hoću li tamo biti ja/ kao što sam ovdje bio,/ kao što nisam bio?// Hoće li tamo biti Bog/ kao što je ovdje bio,/ kao što nije bio?“

Poezija retko može dalje i više od ovoga. Zapravo, reč je o pesmi za koju je potreban čitav život. Treba obratiti pažnju ovde na osnovni motiv (prolaženja) vremena i kako ga pesnik razvija: od ranih, detinjih spoznaja sveta, razlučivanja sebe u prostoru, preko prirode i okruženja, od kojih su najupečatljivije upravo one pojave koje su neuhvatljive, daleke i prolazne, pa potom sužavanja životnog fokusa na lični prostor i ljude, do pune i potpune, i jedine moguće, usredsređenosti na sebe. Dragojevićeva vera, koja zatvara i otvara ovu pesmu, nije proizvod suočavanja sa blizinom smrti, u stvari, potpuno je suprotno: upravo vera, ili bog, kao stalni životni pratioci lirskog subjekta, ili pesnika, i nameću to pitanje – šta je iza? Pesnik nije monah, i otuda je njegova sumnja u to iza – ljudska, svetovna sumnja, a u konačnom zbiru, ona je vrednija, jer ne znači neuptinost i jer podrazumeva život i stvarnost života i sveta, sada i ovde.

Pesma Mjesto pripada ciklusu „Malo straha“, koji inače tematizuje velika životna očekivanja i izneveravanje tih očekivanja. Svakovrsna proklizavanja i iščašenja koja život priređuje nisu razlog za razočaranje, tek za malo sumnje i straha pred onim što sledi, kao što i stoji u naslovnoj pesmi ciklusa: „Malo straha dok spavam, uz nekoga spavam./ Malo straha dok se budim i kanim hodati./ Malo straha dok hodam, gledam i iznenada/ stanem./ Malo straha.“ Ovaj strah je nesumnjivo strah vernika, koga je upravo „strah (...) toga straha“, kako kaže u pesmi „Dani“ iz prethodnog ciklusa. Otuda i dolazi do udvajanja subjekta, koje se dešava u brojnim i značajnim pesmama u knjizi, dakle, iz straha i usled nemogućnosti da se izbegne suočavanje sa pitanjem smisla života, i vere. Dvojnik se javlja u liku ateiste, potom najbližeg, nekoga ko spava pored, ali dvojnik postaje i sam pesnik, kada sebi dodeljuje ideomorfni oblik reči u još jednoj antologijskoj pesmi „Dolazi noć, ili kako se već to zove“: „(...)Dolazi noć. Tvoja noć,/ njihova noć. Noć koju se ne može/ zaustaviti. O moje riječi, vas sam/ jedino imao. I mi smo tebe jedino/ imale, kažu. Tko je tu koga imao?/ O čemu je bila riječ? Čiji su ovo/ upitnici, pitaš ti, pitaju one,/ pitaju upitnici (...)“. Ovo slično ili isto, a opet drugo ja, i raznovrsni oblici u kojima se pojavljuje, jeste ključni, najvažniji motiv najnovije Dragojevićeve knjige. To „ja“ zapravo se javlja kao neka vrsta posrednika između lirskog subjekta i boga. Sam pesnik se sada nalazi na onoj životnoj tački kada više nije moguće postavljati reči i stvari za takve posrednike. Otuda ovde nema gotovo ni u tragovima ivaniševićevskog nadrealističkog nasleđa, na kome je Dragojević gradio svoj panteističko-hrišćanski, sveobuhvatni i ludistički hermetizam – paradoksi i ironija sada su proizvod životnog iskustva, koje pesnik sabira u precizne i naoko jednostavne slike. Ali te slike duboko uznemiruju jer su izgovorene sa mesta sa koga pogled malo i sve manje luta, a sve više je usmeren u jednu tačku, koju, eto, neki nazivaju i bogom.

Zanimljiva je i paradigmatična, ukoliko sve nisu takve, pesma „Puževi“, u kojoj se isti motiv javlja kao pogled unazad: „Poslije kiše, iz trave i grmlja, izašli su puževi,/ podigli rogove i krenuli na jednu stranu./ Izbrojit ću vas, kažem. Svakoga, kolikogod vas je,/ nijednog neću preskočiti, izostaviti, pomiješati,/ svi ćete proći kroz svoj broj, preko puta, kamenja,/ stranice, u nevidljivo crtovlje, osnovnu melodiju:/ sedamdeset tri vas je, sedamdeset tri nas je, poslije/ kiše uglazbljeni smo zajedno u vodoravni san.“ U pesmi Dragojević eksplicitno, mada usput, izgovara jednu od važnih osobina njegovog umetničkog postupka, a to je popisivanje svega, svake životne sitnice, obuhvatan pogled koji želi da sačuva i najmanju stvar, da zapamti i najnevažniji životni detalj, kao Noje pred potop. Ali sada je reč o želji da se sačuva sopstveni život, i to ne od prolaznosti, nego upravo na isti način i iz istog razloga – jer je sam po sebi najviša vrednost. Puževi koji predstavljaju pojedinačne pesnikove godine, i na osnovu čijeg je broja, uzgred, moguće precizno odrediti godinu nastanka pesme, savršeno su pronađena metafora i simbol vremena, kao mali lirski subjekti unutar lirskog subjekta. Prolaženje vremena, uprkos svemu i uprkos nama, njegova prividna sporost, rasutost na neprimetne, neuhvatljive tačke, kao i istovremena prisutnost i odsutnost tih tačaka, odnosno njihov kružni, spiralni poredak, unutar koga su neke bliže, a druge dalje nego što zaista jesu – sve to izaziva pužoliko osećanje i doživljaj vremena. Takođe, puževi simbolizuju i krhkost, ali i strpljivost i upornost u dosezanju zamišljenog cilja. „Nevidljivo crtovlje“ i „osnovna melodija“, kao i „uglazbljivanje“ puževa i lirskog junaka, ili drugim rečima, samosabiranje, sebesakupljanje, dakle, ta melodija, ona je ključni metafizičko-mistički sastojak ove pesme, a jedan od mnogih sličnih u knjizi Negdje.

Ciklus „Lipanj“, koji je jedan od najobimnijih u knjizi, svojom vedrinom i blagim, humornim tonovima nalazi se u nekoj vrsti protivteže u odnosu na ostatak knjige. Životni nagon ovde ima premoć nad nagonom vere, a iskazuje se razumevanjem i radosnim prihvatanjem svih neobičnosti običnog, kao u pesmi „Male žene“: „Male žene žive u velikim sobama,/ izlaze iz velikih kuća, hodaju prostranim/ ulicama, penju se na visoke planine, a ipak/ ostaju male. Ni velike ni sitne, male./ Neka sve bude kako hoće, s mnogo koraka/ one će stići kamo su nakanile, učiniti/ što žele; bilo da gledaju, misle i vole, sve će/ prilagoditi svojoj mjeri, u njoj će se smjestiti/ i zanjihati. (...) Tko ih vidi ili se pak/ rukuje s njima, nešto je, ne zna točno što, toplo/ dobio(...)“. Ovo „toplo“ metafora je za životnu lepotu i punoću, dok jabuka sa kraja pesme, dodatno naznačuje erotski podtekst koji teče ispod površine ovih blago humornih slika. Humorni ton sadrži i kratka pesma u prozi „San“: „Susrećem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li još Lastovo pita me. Postoji kažem. O, pa to je divno, to me neobično veseli, kaže on.“ Začudno vesela, ova pesma može biti i naglašavanje izbora po srodnosti, pa tako Dragojević, naoko upust, navodi jednog od svojih najznačajnijih učitelja. Ali Ivanišević podrazumeva ovde i more, i ostrvo u moru, dakle, usamljenost, ali ne manje i vedru pomirenost sa tom usamljenošću.

Poslednji ciklus u knjizi je „Pelud“, koji zatvara pesma „Kiša“. Pesma sa istim naslovom pojavljuje se nešto ranije i predstavlja neku vrstu uvoda u ovaj završni tekst: „Ja imam riječ kiša. Ona je česta moja riječ./ Kada ne znam što ću, kada nitko ne zna, kada je/ vedro i mračno, kažem dođi kišo, idi kišo,/ dobra kišo. I ona dođe, šumi svoje lijepo š/ u mojoj glavi, u lišću, po krovovima, po čitavoj/ Korčuli, čak i u snu. Kolikom blagošću je Bog/ ispunio njezin šum (...)“. Završna pesma ponavlja motiv dvojnika, ali ovoga puta reč je onome ja koje dolazi posle, onome što će biti „negdje“, koje je iza ovoga ja koje se vidi i sa kojim se živi: „Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno padati po Dubrovniku. Rominjat ćeš, pljuštati, sipiti, šumiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrtovima, glavama, kišobranima: bit ćeš na svemu i na pojedinostima, takva će biti narav tvojih dolazaka (...)“. Kiša, kao i polen uostalom, ima eteričnu i mističnu veličinu i nosi u sebi čudesno, prozračno blagodušje, koje se može razumeti, da se poslužim krupnim rečima, kao zavetni nauk Dragojevićeve poezije: „(...) Tko pruži ruku kroz prozor doznat će da je svuda i da je sam, jedna sjena slobodna od budućnosti. A zatim? Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti brodovi, zatim će se ribe primaknuti površini, zatim će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i ti ćeš prestati.“

Da ponovim: poezija retko, ako uopšte, može dalje i više od ovoga.

 

Pomirenje nepomirljivog

Novi list, Nikola Petković, 14.4.2014.

Poezija je ozbiljna stvar. Poezija ozbiljno velikih pjesnika još je ozbiljnija. Danijel Dragojević ozbiljno je velik pjesnik. Neozbiljno bi bilo olako prići bilo kojoj od njegovih knjiga. Tako i ovoj. A kako se skučiti u prostor i u njemu kao kritičar skućiti kad je pred tobom poezija kojoj nisi dorastao. Svaka je Dragojevićeva knjiga dragulj. Dok je njezin autor sebe sklonio u osamu neprobojniju od onih). D. Salingera, D. DeLilla i T. Pynchona, njegove knjige pomiruju nepomirljivo. I publiku i kritiku i pjesnike i hobiste poezije... katkad mislim da se i rijedak nepismen netko na mjestu-otoku gdje s Danom Dragojevićem dijeli korijene, ponosi prostorom uzajamnosti. Bez obzira bio prisutan (otok, Zagreb, Dubrovnik...) ili pokazno odsutan (Negdje) prostor teksta i riječi nema čvrste granice: kada se nastani u nutrini pjesnikova glasa negdje je šetač, negdje je (i) nigdje i svugdje, a kada se javlja kao toponim, lokalitet, jedinica specijalnosti, tada su to škoji i gradovi ukotvljeni u riječi i riječima oslobođeni. Prostor je i prostor žudnje tako da u ovoj knjizi možete naći opise mjesta na kojima njihov zapisničar katkad još nije bio, a uglavnom ne kani ni ići. Sve je svoje Dragojević o riječi oslonio. Sve što jest u riječima je i time u jeziku.

Osim što je samostvarajući sustav, jezik je ne jednom ovdje negdje i samogovoreće biće: bez obzira radi li se o monološkoj ili dijaloškoj situaciji, u pjesmi ne na jednom mjestu čitatelju se učini da jeziku nije nužno potreban govornik da nam se riječima obrati. Osim u jeziku, sve što jeste ovdje je u mjestu, bez obzira bilo na (svom) mjestu ili u prolazu. Na svom mjestu je mjesto u kojem se pjesnik pita: »hoće li tamo biti prostora/kao što ga je ovdje bilo/kao što ga nije bilo?...« pa preko sunca, zelenog i ptica, dolazi do mjesta za koje bi želio znati hoće li i »tamo biti stvari/kao što ih je ovdje bilo,/kao što ih nije bilo?« A u prolazu je recimo rijeka koja dok ti ju »gledaš, ona teče« pa i dok ju »ti ne gledaš, ona teče«... teče tako i kad odeš i kad se vratiš i kad te ima i kad te nema, tako jezikom i riječima kao kapljicama neuhvatljive cjeline (njezina) svijeta poetizira staro filozofsko pitanje o bivanju kao nečem što je u hijerarhiji bića samim time što jeste, vrednije i stvarnije od nebivanja, od odsutnosti, od nebića... svega što nije. Dragojević implicitno nazivlje Heraklita koji bi potpisao trajni tok rijeke koja nikad nije ista, ali ni Zenon mu nije stran u zamrzavanju elementarnih čestica svijeta u procesu poetske dehijerarhizacije.

Na jednak način pjeva o 'običnom' (pod. strop, ulica, sjena...) ali i o sublimnom, tajnom, nedohvatnom kao što je to smrt. Ona se definitivno nazire negdje u motivima Negdjea, ali je jasno da ju pjesnik od sebe gura nezainteresiran za njezinu slobodu, širinu njezinih polja i beskon njezina svjetla. Čitamo to u »Ulici« koja će »kad prođe svoje lijevo i desno završiti u poljima«. Iako ju uvažava, pjesnik teško da joj zavidi, a još ju manje ima nakanu slijediti: »Ne bih te pratio, kažem joj, neću s tobom do kraja. Ostat ću na ovom raskršću, usred grada, među ulicama koje se zapletene uspinju, padaju, trče...« I neka ga usred grada i gradova, otoka i mjesta koja ionako sam zazivlje i oživljuje njihovu nemjesnost tako znakovljem riječi oživljavajući sve postojeće. Dok putuje kroz prostor knjige svijeta koju svakom knjigom bilježi, Dragojević se spretno i uvjerljivo igra elementima repeticije: prepoznajući poznato u nepoznatom, označavajući nepoznato poznatim, osvrćući se na značaj poznatih mjesta i prostora jasno dajući do znanja da, iako je možda u tom svijetu sve u jeziku, njegov svijet ni po čemu nije sve što je slučaj... označavajući (pre)poznato on sve što oko njega jeste ne jednom i poznačuje tako ukazujući na elementarnu, fundamentalnu, na drugo nesvodivu snagu, važnost i bit poezije koja je, rekli smo, ozbiljna stvar.