Nebo i pakao
6,64 €
-
Jezik izvornika: islandski
-
Prijevod: Doroteja Maček
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: siječanj 2015.
-
ISBN: 978-953266611-3
-
Naslov izvornika: Himnaríki og helvíti
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 190 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nebo i pakao Jóna Kalmana Stefánssona knjiga je elemenata, roman vode i vatre, zraka i zemlje, ali i sila koje ih sudaraju i mire – u spektakularnom krajoliku, u čovjeku.
Jer u osvit XX. stoljeća život je na Islandu jednako surov i jednako lijep kao i prvoga dana – ondje su planina, naselje uz obalu, riba i more koje čeka. Ondje su i dječak i njegov prijatelj Barður, više no neobični ribari, koji će se na pučinu u otvorenoj barci otisnuti noseći u glavi Miltonove stihove, umjesto bijesa i opreza, i žudnje za bakalarom.
Kad ih na moru zatekne zimska oluja, na otok će se vratiti samo jedan, a on će morati bježati, preko planine i kroz zimu, tražeći odgovore i noseći knjigu, jer peti element u Stefánssonovu je svijetu jezik, i njegova magija bez koje ničega ne bi bilo – poezija.
Hvalospjevi koje je za roman Nebo i pakao dobio najistaknutiji suvremeni islandski pisac Jón Kalman Stefánsson nisu pretjerani: ova fascinantna priča o Islandu i njegovoj prošlosti bezvremena je odiseja, lirska meditacija o životu i smrti, o raju i paklu koje nosimo u sebi.
“Stefánsson je otkriće, gotovo pa otkrivenje...”
Livres Hebdo
“Poput kamenice – svjetlucavo blago u mekoj ljušturi.”
Spiegel
“Velika mistična odiseja...”
L’Express
“Jezično i stilski briljantno.”
Frankfurter Allgemeine Zeitung
“Izvanredno... kao duboki udah života koji dopire iz dubine mora.”
Le Monde
Epopeja jednog dječaka na putu prema slijepom kapetanu
Nenad Rizvanović, Globus, 12.6.2015.
Filozofski roman Jóna Kalmana Stefánssona o islandskim ribarima koji u barkama čitaju Miltonov “Izgubljeni raj” izvanserijsko je djelo.
Roman islandskog pisca Jóna Kalmana Stefánssona (1963.) Nebo i pakao valja dočekati s olakšanjem: konačno prijevod nordijskog romana a da nije krimić, što evidentno znači da su Nordijci, posebno Islanđani, izvozno sposobni i u drugim književnim kategorijama. Hrvatskim čitateljima, doduše, promaklo je da baš Island ima Arnaldura Indriðasona, apsolutnog pobjednika u kategoriji skandinavskog kriminalističkog romana. Druga je stvar – ili pak ista? – što je roman Nebo i pakao (Himnaríki og helvíti, izvorno objavljen 2007.) čak turobniji i depresivniji od skandinavskih krimića, koliko god se to naizgled činilo nemogućim.
Stefánssonov roman, u žanrovskom smislu povijesni romana, pripovijeda o zaista zastrašujuće usamljeničkom životu ribarske zajednice na kraju 19. stoljeća, životu svedenom na osnovne elemente vjerojatno još od prapovijesti. Stefánsson je svoje likove, koji kao da žive izvan svakog realnog vremena, dramatično survao u kanjone gdje život i smrt nikada i nisu bili odvojeni: likovi u ovom romanu žive negdje između života i smrti, živi i u svakom trenutku spremni na smrt. Stefánsson zapravo piše o nestalnoj granici između života i smrti, nekom začudnom životu-smrti, i gotovo izvancivilizacijskom, ljudskom očaju koji suvereno vlada s obje crte granice. Glavni piščev literarni alat nije pripovijedanje, već kontemplativnost i spiritualnosti koja proizvodi izvanredno poetičan, usavršen stil, što se osjeća i u zaista izvanrednom prijevodu na hrvatski.
Bilo bi prejednostavno, možda čak donekle i pogrešno, Stefánssonov roman proglasiti lirskom meditacijom jer ova proza više nalikuje, recimo, dramatičnim biblijskim ilustracijama Gustave Doréa, ili klasičnoj epici, ali bez vidljivih folklornih motiva, što ionako mističnu atmosferu čini još upečatljivijom. U borbi sa surovom nordijskom prirodom Stefánssonov likovi kao da su ponijeli svu težinu svijeta i tu nije dovoljan samo običan ljudski stoicizam: da bi preživjeli, moraju voditi neki primordijalni život, zaista smješten između neba i pakla kako to naslov sugerira, što neumitno otvara prostor filozofičnosti: u takvom okolišu čovjek nema drugog izbora nego da se neprestano propituje o prvim i posljednjim pitanjima. Zato nije nimalo pretenciozno što Stefánssonovi ribari u barci čitaju Izgubljeni raj Johna Miltona.
Stefánsson je ponajprije Hamsunov i Melvilleov učenik, no Nebo i pakao, premda smješten u sasvim drukčiji društveni literarni kontekst, bliski je romaneskni rođak i Cormaca McCarthya, ponajprije njegovog romana Cesta. Koliko god bili žanrovski različiti, Nebo i pakao i Cesta neka su vrsta apokaliptične proze čiji su glavni likovi bezimeni dječaci. Stefánssonov dečko, za razliku McCarthyja, nema čak ni oca, a nakon što mu se najbolji prijatelj ribar Barður smrzne u ribolovu, on kreće na put s posebnom misijom jer slijepom pomorskom kapetanu mora vratiti posuđeni dragocjeni primjerak Izgubljenog raja. Nebo i pakao zapravo je prvi dio „trilogije o dječaku“- Stefánsson je u međuvremenu dovršio ciklus s romanima Tuga anđela (2009.) i Čovjekovo srce (2010.) - što može objasniti uvođenje mnoštva živopisnih likova u drugom dijelu romana.
U poplavi uobičajenih konfekcijskih standarda današnje beletristike koja nisu rezervirani samo za žanrovsku književnost, Stefánssonov roman je neobičan – arhaičan, a opet sasvim moderan slučaj. Lako je pretpostaviti da je trebalo mnogo umjetničke koncentracije za pronalaženje primjerenog odnosa između naracije, poezije i filozofije no Stefánsson ga je pronašao i dosljedno ispisao u visokom registru, što ga je učinilo umjetnički uvjerljivim, a opet izvanredno čitkim.
Nebo i pakao – roman o odanosti koja se nastavlja i nakon života
Petra Miočić, Pročitajto.com, 6.12.2015.
Otočki je život surov i grub, hladan i osamljenički, ogoljen od mnogih radosti i ispunjen teškoćama. Otočki je život odvajkada usmjeren k moru; more hrani, more ubija, povlađuje i napada, nagrađuje i kažnjava, u dobre dane spaja, za loših dodatno razdvaja. Za otok, more je i život, i obzor, ono što ga okružuje i sve čemu se može nadati. Cijela je otočka povijest obilježena morem i samoćom. Tako je bilo, a tako je i sada. Stoga nije nemoguće dočarati si hladnu osamljenost islandskih ribara u osvit dvadesetog stoljeća kakvom je predstavlja Jón Kalman Stefánsson svojoj lirskoj meditaciji Nebo i pakao.
Osamljenim ribarima u islandskim selima, jednom kada pozdrave svoje obitelji i krenu u lov na bakalar, stotinama tisuća godina preživjelu ribu, morskog halapljivca, ne preostaje mnogo; ribarski šešir, kabanica, kožno odijelo, čizme, čamac i zajedništvo. Upravo na osjećaju zajedništva Stefánsson gradi svoju, začuđujuće toplu i nevjerojatno snažnu priču o prijateljstvu, osjećaju obaveze, ispunjenju dužnosti i o odanosti. Odanosti i prijateljstvu toliko snažnima da oni nastavljaju živjeti čak i kada se prekine spona života jednog od prijatelja. Jer, kada se život ribara Barðura zaledi, iza njega ostaje tek nepromočiva kabanica, posuđena knjiga i prijatelj, bezimeni Dečko, siroče i gotovo pa ribarski šegrt, odlučan u namjeri da ovaj put ne iznevjeri mrtvog prijatelja i vrati knjigu u Mjesto, njenom vlasniku, slijepom kapetanu s prebogatom knjižnicom, ma koliki rizik pritom morao preuzeti.
Iako nije postavljen na centralno mjesto, ep Johna Miltona Izgubljeni raj odigrao je središnju ulogu u životima dvojice prijatelja. Obuzetost knjigom za jednog je, kao obuzetost vinom ili lijepom ženom, bila presudna jer knjiga ga je u tolikoj mjeri opčinila i ovladala njime da je na otvoreno more, divlje i neumoljivo, izašao bez jedine zaštite pitajući se je li raj izgubljen kada se umre. Na to je pitanje, nažalost, saznao odgovor, a prijatelj što je ostao iza njega pokazuje da, sve ako raj i jest, odanost nije izgubljena. Često željan smrti, ponekad i sasvim blizu njenu rubu, svoj kraj odlaže jer obećanje se mora ispuniti i knjiga vratiti. Za svoj će trud, u životnom smislu, biti i nagrađen, a najveća pohvala i dokaz odanosti mrtvom prijatelju nastavak je vlastita života, ostvarivanje zajedničkih snova i ideja stvorenih u osami ribarske kolibe, učvršćenih hukanjem vjetra i zapečaćenim negdje na Sjevernom ledenom moru.
To je obećanje ujedno i granica što dijeli Nebo i pakao na dva dijela. U prvom se dijelu Stefánsson pokazuje kao izvanredan slikar među piscima; on crta riječima i piše slikama, dočarava svu zastrašujuću ljepotu sirove prirode, dopušta čitatelju da je upozna, da joj se prepusti, da se i sam u njoj utopi... da je razumije. U drugom, pak, dijelu autor ocrtava ljude u mjestu, dodjeljuje im osobnosti, uređuje njihove odnose i postupno gradi mrežu u koju će, nenametljivo i posve prirodno, uplesti i Dečkov život. To je zaista prijelaz s neba u pakao, pitanje je samo jesu li nebo i pakao ono što opisuje izvanjske, prirodne elemente ili su ono što živi u nama, čija nas borba oblikuje i što svakodnevno živimo.
Povijesni roman ili roman lika, lirska meditacija ili vješto istkana epopeja? Nebo i pakao u isti je mah sve od navedenog i ništa od toga. Ono čime ova priča doista obiluje jesu riječi; punokrvne, prekrasne, na pravi način upotrijebljene i tako smislene riječi. Riječi nad kojima ćete se zamisliti, riječi koje će vas tjerati naprijed i vraćati unatrag, riječi koje će potpuno zaokupiti čitateljsku pozornost i tjerati vas na razmišljanje, na prepuštanje. U romanu koji govori o svemu onome što ljude čini ljudima, što ih čini živima; o čežnjama, nadanjima, snovima, ostvarivanjima i odbacivanjima, o gubitku i smrti, čitatelju će se u pamćenje urezati impresivne slike vječne međuigre čovjeka i prirode, nadmoći i nemoći što je jedno nad drugim osjećaju, ovisnosti što je iskonski život osjeća prema osnovnim elementima, slike satkane od vješto upotrijebljenih riječi, među kojima nijedna nije suvišna.
Nesvakidašnje literarno iskustvo ne završava okretanjem posljednje stranice Neba i pakla Upravo suprotno. Njenim se zatvaranjem pred željnim čitateljem otvara još jedna vrhunska skandinavska trilogija. Žanrovski bitno drugačija od ostalih, no svakako vrijedna čekanja i, potom, čitanja.
Stefánssonova literarna saga o Islandu i njegovoj prošlosti
Hina, tportal.hr, 8.12.2015.
Nagrađivani islandski pisac Jón Kalman Stefánsson gostovao je u ponedjeljak u Zagrebu, gdje je u Medijateci Francuskog instituta predstavio hrvatski prijevod svoje knjige “Nebo i pakao”, literarne sage o Islandu i njegovoj prošlosti koja mu je priskrbila atribut jednog od najoriginalnijih suvremenih europskih književnih glasova.
“Nebo i pakao” (2007.) prvi je dio Stefánssonove nagrađivane “trilogije o dječaku”, koja još uključuje romane “Tuga anđela” (2009.) i “Čovjekovo srce” (2011.), prevedene u 14 zemalja. Roman je objavio zaprešićki nakladnik Fraktura a prevela Doroteja Maček.
“Riječ je o fantastičnom piscu čiji tekst osvaja svojim fantastičnim likovima, a ono što nam posebno izbija zrak iz pluća njegov je predivan, prebogat lirski jezik”, kazao je urednik knjige, književnik Roman Simić Bodrožić predstavljajući autora na tribini “Razotkrivanje”.
Istaknuo je da je Stefánsson “pisac koji je u književnost ušao kroz poeziju”. “Njegova knjiga 'Nebo i pakao' knjiga je elemenata, a pored ona četiri za koja znamo – vode, vatre, zraka i zemlje - tu je i peti, koji određuje ne samo tu knjigu, nego cjelokupno Stefánssonovo djelo, a to je poezija: poezija određuje logiku knjige, ona je na neki način jedan od likova. Stefánssonov stil pokreće određena alogičnost, kakvu nudi poezija”, napomenuo je Simić Bodrožić.
Istodobno, to je knjiga koja nizom naturalističkih prizora čitatelja u zbilji, iz koje se mogu crpiti znanja o životu ljudi na Islandu u vrijeme kada se događa radnja u romanu - na prijelomu stoljeća, prije stotinjak godina, dodao je.
Opisan kao “bezvremenska odiseja, lirska meditacija o životu i smrti, o raju i paklu koji nosimo u sebi”, roman počinje svojevrsnom autorovom posvetom književnosti samoj: fasciniran stihovima “Izgubljenog raja” Johna Miltona, strastveni čitatelj Barδur odlazi brodom u lov na ribe zaboravljajući obući kaput, te umire zbog pothlađenosti.
Smrt prijatelja koju nije uspio spriječiti, početna je točka borbe za opstanak i puta do zrelosti bezimenog dječaka koji je protagonist Stefánssonova triptiha: neutješan i s namjerom da knjigu vrati njezinu vlasniku, on odlučuje krenuti na neizvjesno putovanje, svojevrsnu osobnu i metaforičku odiseju jednim vremenom i prostorom.
“Nisam želio napisati povijesni roman, već roman o prošlosti, ne zanemarujući činjenicu da ga pišem za današnjeg čitatelja”, kazao je Stefánsson. Trebalo mu je oko osam mjeseci iscrpnih istraživanja kako bi stekao potrebna znanja o tome kako se živjelo u vremenu koje opisuje, dok je samu atmosferu toga doba crpio ponajviše iz onodobnih novinskih izdanja, otkrio je.
Pisac kojega nakladnici, kritika i čitatelji cijene kao jednog od najoriginalnijih novih književnih glasova suvremene islandske i europske literarne scene, Stefánsson je književnu karijeru počeo kao pjesnik: napisao je tri knjige poezije prije nego je počeo pisati romane.
Trilogiju koja ga je proslavila napisao je nakon “dva prilično loša romana” koje je odbacio, da bi potom odlučio samome sebi dati još jednu šansu: “Krenuo sam pisati kratku priču i, prije nego sam toga bio i svjestan, četiri godine kasnije, napisao sam trilogiju”, kazao je pisac.
Između poezije i proze i nema neke razlike, smatra Stefánsson, a pronaći novi način da nešto ispričate uopće nije lagan zadatak. Stefánssonov vlastiti spisateljski glas obilježava “dašak poezije u prozi”, kombinacija koja mu je pomogla razviti osebujan književni svijet.
“Pronašao sam vlastiti stil koji je naprosto u procesu pisanja eksplodirao u meni. Nije bitno kako se taj stil naziva: moj je stil korištenje poezije za pisanje romana, a romane pišem jer više ne mogu pisati poeziju”, rekao je.
Glavni urednik Frakture Seid Serdarević istaknuo je da je u pripremi već i prijevod drugog dijela trilogije, romana “Tuga anđela”, koji bi na hrvatskome trebao izaći krajem iduće godine. Posebno je pozdravio prevoditeljicu Maček, lingvisticu i utemeljiteljicu studija skandinavskih jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu, bez čijeg znanja i umijeća, rekao je, ne bi bilo ni te knjige”.
'Život u izolaciji dobar je za umjetnost i nogomet'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 9.12.2015.
Nekoć ribar, potom knjižničar, profesor, između toga još i štošta drugo, Jón Kalman Stefánsson, književni je proizvod svoga otoka - poetično piše o oceanu i ljudima, vanjskim i unutarnjim neverama. Prošli je tjedan pisac koji spada u vrh suvremene nordijske književne produkcije boravio na festivalu knjiga i autora u Puli, a u ponedjeljak je u Zagrebu predstavio svoj u Frakturi objavljen roman “Nebo i pakao” koji je s islandskog prevela Doroteja Maček. Roman je dio nagrađivane “trilogije o dječaku”, u nas je u pripremi i drugi dio, “Tuga anđela”.
Vrijeme poput lika
“Nebo i pakao” prati neobične ribare, dvojicu oceanu nevičnih dječaka koji se otisnu na pučinu, noseći u glavi Miltonove stihove umjesto racionalna opreza. U borbi s olujom preživjet će samo jedan. U njegovim je knjigama vrijeme poput lika, krajnje personalizirano. “Mi smo na velikom otoku usred Atlantika gdje se vrijeme stalno mijenja i to treba poštovati. Od malena sam vrijeme doživljavao kao lik, tako je to kad živiš u zemlji gdje je priroda svud oko tebe, a imamo i vulkane, potrese...”
Problemi komunikacije
Insularni mentalitet, njegove dobre i loše crte, jasno se vide na Islanđanima, o tome Stefánsson rado priča, osjeti se to i u onom što piše: “Naravno da to oblikuje, utječe na naciju kad živite na otoku daleko od ostatka svijeta. Prije modernog doba bili smo jako izolirani, u vremenima kad je sva komunikacija išla brodovima. Zimi, od listopada do travnja, brodova nije bilo šest, sedam mjeseci, bili smo potpuno odsječeni, nismo imali pojma što se događa. Prvi brod koji bi stigao u travnju bio je, redovito, danski. Kapetanu su uvijek postavljali isto pitanje: 'Je li kralj živ?', jer kralj je mogao biti mrtav već pola godine u Danskoj, ali je na Islandu još bio živ. Kao i većina otočana, mi Islanđani smo egocentrični jer nemamo susjeda. Vi, primjerice, u Hrvatskoj imate puno susjeda pa jedni na druge stalno utječete, a na nas utječe ocean i priroda.”
U toj izolaciji pro et contra je, zaključuje, podjednako izbalansirano. “Izolacija nosi opasnost da uguši, uzme energiju, inspiraciju, opustoši od ideja koje dobivate komunicirajući s drugima. No, dobra je stvar da, fizički izolirani, makar smo zemlja s tako malo ljudi, sve moramo napraviti sami. Jer, ako mi to ne napravimo, neće ni nitko drugi umjesto nas. To pomaže da radimo stvari koje možda i nije za očekivati od ovako male zemlje. Dakle, može i osnažiti. Nas to jača. Za naciju od 300.000 nije očekivati da ima ovoliko umjetnika, čak u svijetu, globalno poznatih glazbenika, pisaca... Imamo i jaku nogometnu momčad (smijeh).”
Živjeti od pisanja
Država se brine da talentiranima pisanje ne ostane tek samotnjački hobi, na sjeveru je to posao koji osigurava i egzistenciju. “Ovdje su ljudi shvatili da, ako želimo ostati nezavisna nacija i govoriti naš jezik, moramo uložiti novac u umjetnost, u literaturu. Imamo prilično dobar fond na koji svaki pisac može aplicirati. Na Islandu je sigurno između 20 i 30 pisaca koji žive samo od pisanja.”
Jón Kalman Stefánsson - islandski pisac koji osvaja svojim likovima
Sandra Sabovljev, Novi list, 10.21.2015.
Riječ je o fantastičnom piscu čiji tekst osvaja svojim likovima, a ono što nam posebno izbija zrak iz pluća njegov je divan, bogat lirski jezik, najavio je Frakturin urednik i književnik Roman Simić Bodrožić nagrađivanog islandskog pisca Jóna Kalmana Stefánssona koji je nakon Sajma knjiga u Puli i u Zagrebu predstavio hrvatski prijevod svoje knjige »Nebo i pakao« što ju je zaprešićki izdavač objavio u prijevodu Doroteje Maček. »Nebo i pakao« – fascinantna priča o Islandu i njegovoj prošlosti – prvi je nastavak trilogije o dječaku koju čine i »Tuga anđela« i »Čovjekovo srce« čije prijevode u Frakturi također pripremaju.
»Nebo i pakao« priča je o bezimenom dječaku i njegovom prijatelju Barduru, koji se otisnu na pučinu u otvorenoj barci noseći u glavi Miltonove stihove, umjesto opreza i žudnje za bakalarom. Kad ih zatekne zimska oluja, na otok će se vratiti samo jedan, a on će potom tragati za odgovorima koji su sazdali ovu bezvremenu skandinavsku odiseju i lirsku meditaciju o životu.
Island u osvit 20. stoljeća
– Uz četiri osnovna elementa – vodu, vatru, zrak i zemlju – u romanu je posebno prisutan i peti element – poezija koja ga višestruko određuje, baš kao i cjelokupno djelo Jóna Kalmana Stefánssona, nastavio je urednik romana primjećujući da poezija definira i logiku knjige te da je jedan je od likova.
– Miltonov »Izgubljeni raj« katalizator je radnje, a na i razini rečenice ovaj je stil poseban upravo jer ga pokreće alogičnost koju nudi poezija, analizirao je Simić Bodrožić rukopis ovoga pisca koji je u književnost i ušao pišući pjesme. Stefánsson je ispričao da je prije ove trilogije – koja ga je proslavila dajući mu status jednog od najoriginalnijih suvremenih europskih književnika – napisao dva romana te ih kao porod od tmine uništio da bi se potom skoro oprostio od pisanja. No slučaj je htio da počne pisati kratke priče i tada se »nešto u njemu otvorilo, naprosto eksplodiralo – otkrio je svoj stil«, a to je specifična mješavina poezije i proze koja je urodila s ove tri knjige nastale tijekom intenzivnog četverogodišnjeg pisanja.
Poezija se cijelo vrijeme isprepliće s naturalističkim prizorima života stanovnika jednog ribarskog mjesta prije stotinjak godina. Čitajući roman dobivamo sliku života na Islandu u osvit 20. stoljeća. Autor je mjesecima istraživao tadašnji život, čitao knjige, a ponajviše je stvari, priznaje, doznao iz tadašnjih lokalnih novina.
– Moram napomenuti da nisam želio napisati povijesni roman, već roman o prošlosti, ali opet sa punom sviješću da ga pišem za današnjeg čitatelja, kazao je Stefansson kojeg je posebno inspirirao tekst o jednoj markantnoj ženi iz 1860. godine. Bila je snažan karakter, bogata i moćna, i kao takva bila je prijetnja muškom svijetu koji je tada vladao.
Poezija poput nogometa
– Njezin je problem bio samo to što je žena, a one su tada bile obespravljene na niz načina, naglasio je tadašnji snažan islandski patrijarhat povlačeći paralelu s današnjim eksploatiranjem ženske ljepote.
– Vozeći se iz Pule prema Zagrebu, na mnogima sam jumbo-plakatima vidio da se ženska tijela koriste u komercijalne svrhe – zgodne, polugole djevojke prodaju, primjerice, automobile. Ako ne poštujemo žensko tijelo, ne poštujemo ni žene, komentirao je Islanđanin naš uobičajeni reklamni dekor.
Govorio je i o problemu recepcije poezije od koje ljudi ili zaziru ili je nipodaštavaju, a zadaća je pisaca poeziju približiti ljudima. Demistificirati je treba tako da je ljudi na dnevnoj razini konzumiraju baš kao i gledanje nogometa. Poezija, kaže on, kao i druga književna djela svjetske književnosti, čitatelje upoznaju s drugim svjetovima i kulturama, čineći od njih bolje ljude, što u konačnici rezultira sretnijim društvima.
Jon Kalman Stefansson: Nebo i pakao
Vanja Kulaš, mvinfo.hr, 28.1.2016.
Vjetar zavija među planinama, razdire more, slanoća sjedne na kuće, a voda poplavi podrume. Kad se smiri možemo izići, a da ne umremo, na ulice pokrivene morskom travom, kao da je more kihnulo na nas.
Island: gdje životom ravnaju planine i polarni vjetrovi; gdje muškarce, čijim žilama plovi balakar, u ljuskama od čamaca kad-tad proguta ledeno Sjeverno more; gdje je dobro i kad samo postojiš, jer više od toga ni ne možeš očekivati; gdje se ljudska egzistencija svodi na automatizam elementarnih potreba i rudimentarnih interakcija; gdje je sreća u mirisu kave i starome kruhu jer ona ne mora uvijek doći s velikim stvarima.
Vrijeme zbivanja romana “Nebo i pakao” (Himnariki og helviti, 2007) Jona Kalmana Stefanssona (1963, Reykjavik) - prvog dijela triptiha o Dječaku bez imena (slijede - kod nas još neprevedeni - “Tuga anđela” i “Čovjekovo srce”), moglo bi biti i puno dalje u prošlosti, jer kako vidimo, živi se primitivno i tegobno. No, na samom smo početku 20. stoljeća.
Kadar će sveznajući pripovjedač postaviti ovako: oni koji žive u ovoj dolini vide samo dio neba. Njihov obzor uz planine čine snovi. Onaj koji nema snove, u opasnosti je. Dječak, Stefanssonov junak, intenzivno sanja i to - o knjigama. Baš iz ove surovosti - između neba i pakla, gdje se čitanje smatra rasipanjem svjetla i vremena, sramotom i psihološkom truleži koja čovjeka oslabljuje - potekao je taj renesansni um koji želi učiti jezike, vidjeti svijeta, pročitati tisuće knjiga, doći do srži... No, požalit će nam se, katkada je teško misliti i čitati kad si ukočen i ranjav nakon teškog ribolova, promočen i promrzao nakon dvanaest sati rada na livadama.
Usprkos svemu ili baš zato, kazuje nam Jon Kalman Stefansson, islandska svjetlost može proći kroz tebe i pretvoriti te u pjesnika. Koliko je to uputno, druga je stvar. Mladi ribar Bardur, Dječakov jedini prijatelj i također tankoćutni knjigoljubac, glavu punu Miltonovog “Izgubljenog raja” ostavit će na pučini, jer je u snježnu vijavicu, opijen pjesmom, isplovio bez kabanice. Fatalna zaboravnost učinit će ga doslovnom žrtvom poezije koja se u tim krajevima smatra opasnom po ljudski život.
Bezimeni Dječak s Bardurom o pjesništvu i snovima običavao je razgovarati na vrištinama, među močvarama i jezerima. Nakon prijateljeve pogibije momčić će sam nastaviti lutati kroz vlagu i studen kako bi spasio čast poginulog mladića. Misija mu je vratiti vlasniku tu čudovišno hipnotičnu knjigu koja mu je otela najboljeg druga. Pogibeljno hodočašće od zabačene ribarske kolonije do udaljenog grada ne plaši ga, dapače: dječak je sam na svijetu i priželjkuje pridružiti se mrtvom prijatelju. No nakon tegobnog probijanja kroz ledeni pejzaž i oluju, a potom i delirija uslijed noćnog smrzavanja, u gradu ga čeka iznenađenje - novi ljudi, nove prilike.
Riječ je ovdje o gusto istkanoj poetskoj prozi kompozicijski organiziranoj u pet nejednakih cjelina. Vremenski je priča razdijeljena u dva dijela - prije isplovljavanja u kobni ribolov te nakon Bardurove smrti. Zapanjujuća je vizualnost i taktilnost prikaza sjevernjačkih pejzaža: zagasit kolorit, surove atmosferalije i hrapave, čvoraste teksture Stefansson oslikava teškim uljanim namazima. Rečenice se ulančavaju trzavom dinamikom, sintaksa je iskidana, naracija se u drugome dijelu drobi gotovo do poezije. Tekst se zato mjestimice doima nefokusiranim, no grabi i obuzima čitatelja do te mjere da mu se ovaj nije u stanju othrvati ni kad ga uznemiruje, možda i iritira, umara.
Starinsko pismo koje priziva usporedbe s povijesnom fikcijom Halldora Laxsnessa, istodobno je delikatno i sirovo u lirskim deskripcijama ljudske ranjivosti spram neumoljive prirode. Pritom na posve čudesan način uspijeva prenijeti emocije i mitsku, gotovo onostranu spiritualnost. Govori o nesvakidašnjim dušama čija su jedina imovina riječi, o kapetanima kojima su bitne samo dvije stvari - pjesništvo i more. Zatim o knjigama koje ljudima oduzimaju vid i odvode ih u smrt, te o golemom jazu između puke sposobnosti čitanja i umijeća istinskog razumijevanja pročitanog. No, iznad svega meditacija je to o egzistencijalnim važnostima; gubicima i novim prilikama, bijegovima i traganjima, strastima i pogibeljima, prijateljstvu i solidarnosti.
Ovaj iznimni autor 2005. godine prima islandsku nagradu za književnost. Biografija mu je zavodljiva baš kao i pisanje. Primarno je pjesnik s trima zbirkama, a proze su mu prevođene na njemački, francuski, engleski. Školu je napustio u petnaestoj, zaposlio se u tvornici ribe, potom u klaonici. Niz godina proveo je na moru u obalnoj straži, potom je radio kao bibliotekar, učitelj, novinar.
Stefansson je i sam, poput svog neimenovanog Dječaka, rano ostao bez majke, a iz djetinjstva se, kaže, ne sjeća događaja, nego emocija. Takva mu je i knjiga - osjećajna i osjetilna, a naracija zamućena, razlomljena, nekoherentna. Stefanssonova pripovijest mjestimice je stereotipna, pokatkad pseudo-filozofična, no istodobno je naprosto grandiozna. Između impresionističke udivljenosti atmosferom te sporadičnih zamora ovaj će vam roman priuštiti smijeh, sanjarske pasaže, intenzivna promišljanja, duboke uvide.
Asimetričan, atonalan, aritmičan - “Nebo i pakao” doista je posve začudna literarna poslastica koja se plaho izmiče analizama i klasifikacijama. Uživajmo stoga u superiornom prijevodu profesorice Dore Maček.
Slične knjige
