Ne reci da nemamo ništa
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Lada Silađin
-
Broj stranica: 432
-
Datum izdanja: ožujak 2020.
-
ISBN: 978-953358210-8
-
Naslov izvornika: Do not say we have nothing
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 730 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Ne reci da nemamo ništa
veličanstveno je ispripovijedana priča o Istoku i Zapadu, hipnotička saga o
glazbi i tišini, koja je Madeleine Thien pretvorila u književnu zvijezdu.
Odlučna da od krhotina sjećanja i obiteljske povijesti sastavi lik davno
nestaloga oca, mlada Kanađanka kineskog podrijetla Li-ling morat će
zaroniti u more priča; krenuti putem koji od živopisnih čajana iz doba
uspona Mao Ce-tunga, kroz gradove u previranju i pustinjska prostranstva
vodi do svojega tragičnog vrhunca – krvavo ugušene studentske revolucije na
pekinškom Trgu nebeskog mira 1989. Prateći isprepletene sudbine dviju
obitelji kineskih glazbenika – onih koji su pokušavali preživjeti Maovu
kulturnu revoluciju i njihove djece, koja su gorke plodove povijesti
ubirala još dugo, na raznim stranama svijeta – Madeleine Thien s mnogo je
humora i ljepote, srčano i sa zadivljujućim razumijevanjem napisala roman o
ljubavi i izdaji, o snazi i privrženosti u najtežim vremenima. Ne reci da nemamo ništa intimna je i duboko politična knjiga,
nezamjenjivo ukorijenjena u Kinu, ali još više – u glazbu ljudskog
postojanja.
“Proza Madeleine Thien nalik je na simfoniju; motivi se ponavljaju i prepleću, i svoj krešendo nalaze u događajima iz 1989. Jezik i glazba postaju sredstvo kojim se nadvladava ideologija. Hrabar i dubok, ovaj roman svjedoči o razdoblju čija se prava povijest još uvijek osporava.” – Observe
“U središtu ove ambiciozne sage o totalitarnoj Kini stoje glazba i glazbenici progonjeni tijekom Maove kulturne revolucije… razdoblja u kojemu je klasična glazba morala preživljavati u tajnosti, kao zabranjena ljubav.” – Sunday Times
“Veličanstvena meditacija o jeziku i sjećanju koja se proteže kroz pola stoljeća povijesti Kine.” – Guardian
“Ne reci da nemamo ništa postavlja neka od bezvremenih književnih pitanja: koga volimo i kako nas ljubav prema umjetnosti, prema drugima i prema sebi samima održava živima, kao pojedince i kao zajednicu, pred prijetnjom genocida. Predivan hommage glazbi i ljudskom duhu.” – iz obrazloženja žirija nagrade Scotiabank Giller Prize
“Zavodljivo... Velika saga koja se odmotava kao svila... Virtuozno.” – The New York Times
“Posredovati emocionalnu dubinu u književnom je tekstu postignuće, ali uspjeti u tome ovako elegantno zadivljujuće je… Ne reci da nemamo ništa podsjeća nas na to što fikcija može učiniti za istinu.” – New Statesman
Vladina tvrdolinijaška cenzura – u Kini je danas bremenitija nego ikad
Gea Vlahović, 24Express, 30. 4. 2020.
“Može se živjeti na tisuću načina. Koliko ih točno znamo nas dvoje?” Dajući tim citatom iz knjige “Drevni brod” suvremenog kineskog književnika Zhanga Weija uvod svojem romanu, kanadska spisateljica Madeleine Thienodmah na početku nudi čitatelju ključ za njegovo čitanje: veličanstvena povijesna saga čitava ispisana kroz glazbu, “Ne reci da nemamo ništa” dirljiva je priča o konačnosti smrti, u romanu koji slavo pobjedu života.
Sudbinski povezujući dvije djevojke, Kanađanku kineskog podrijetla Marie i njezinu posvojenu setru Ai-Ming, koja iznenada 1990. godine stiže u Kanadu nakon pokolja na Trgu nebeskog mira u Pekingu godinu ranije, Thien ispreda kompleksnu tragičnu povijest Kine 20. stoljeća, od Kineskoga građanskog rata 1927., preko Velikog skoka naprijed u 1950-ima, Kulturne revolucije krajem 1960-ih pa do danas, oživljavajući jedan od najbrutalnijih svjetskih političkih režima prošloga stoljeća u hipnotičkoj literarnoj simfoniji satkanoj od ljubavi i prijateljstva. Kći malezijsko-kineskih useljenika u Kanadu, Madeleine Thien (1974.), nagrađivana je autorica jedne zbirke pripovijedaka i triju romana, za koje je osvojila niz kanadskih i međunarodnih književnih nagrada. Roman “Ne reci da nemamo ništa” (2016.) donio joj je svjetski prepoznatljivost te ušao u uži izbor nagrade Man Booker. Knjige su joj prevedene na 25 jezika, među kojima i na hrvatski, na kojem je u prijevodu Lade Silađin ii u izdanju Frakture upravo objavljen i njezin epski književni hommage nadnaravnoj snazi glazbe i izdržljivosti ljudskoga duha. Priča o svijetu lišenom sigurnosti, gdje je svijest o neizvjesnosti onoga što donosi sutra jedina izvjesnost današnjice, a ljudski život bezvrijedan poput vlati suhe trave na zapuštenim i opustošenim pašnjacima beskonačnih prostranstva te goleme i drevne zemlje, u Thieninu je romanu ispričana kroz fragmente rukom pisanih i prepisivanih dijelova “Knjige sjećanja”, osporavane “alternativne” povijesti Kine, povijesti koji nije dopušteno pamtiti, ali koja nikako ne smije biti zaboravljena. I sama, poput svoje pripovjedačice Marie, dijete nekoliko kultura – majke kantonske Kineskinje iz Hong Konga i oca Hakke, etničkog Kineza rođenog u Maleziji – Madeleine Thien svoj književni slalom kroz kinesku recentnu povijest ispisuje kao duboko političnu ljubavnu priču viđenu očima osove koja je istodobno i insajder i outsajder.
U vašoj obitelji, vi ste prva osoba rođena na Zapadu i prva čiji je materinji jezik engleski. Pročitavši vašu izvanrednu povijesnu sagu “Ne reci da nemamo ništa” ne mogu se ne zapitati zašto vam je bilo važno napisati tu knjigu, za kakvim ste istinama tragali odvaživši se na to literarno putovanje?
Taj me roman zapravo pomalo i samu iznenadio, jer uopće nisam planirala pisati o Kini. Kineska povijest i književnost oduvijek su me privlačile, no nikad nisam mislila da bih mogla skupiti dovoljno hrabrosti ili ostvariti dubinu uvida potrebnu kako bi se takva knjiga mogla napisati. O Kini razmišljam još od svojih tinejdžerskih godina, a imala sam 42 kad sam dovršila taj roman. Idealizam, revolucija, želja za stvaranjem novoga svijeta – to je ono što me intrigiralo, šti sam željela istražiti. Pokušala sam, unutar toga konteksta, sagledati i shvatiti ljudsku prirodu, krhkost čovjeka. Zanimaju me međugeneracijski odnosi – puno razmišljam o generacijama. Također, fascinira me fenomen opstanka nasuprot zatiranja osobnog, privatnog “ja”, u totalitarnom svijetu.
U kolikoj ste se mjeri u pisanju ove knjige oslanjali na vlastitu biografiju? Je li proces pisanja na neki način za vas predstavljano i proces sazrijevanja? Kad bih vas tražila u nekome od likova iz romana, rekla bih da ste vi možda Marie, pripadnica “sljedeće generacije”. Je li i vaš život na bilo koji način bio opterećen poviješću i/ili politikom?
U romanu sam se maksimalno pridržavala kontura stvarne povijesti, dok su ljudi u njemu – obitelji – fikcionalni. Moja je obitelj Kinu napustila prije 1950., pa se tako i moje obiteljsko iskustvo ne preklapa s iskustvima mojih protagonista, ali je moje djetinjstvo svakako obilježilo imigrantski iskustvo mojih roditelja, gubitak doma, njihova tuga… Vjerujem da su me itekako oblikovali njihova rezerviranost i tišina kojom su obavijali svoju prošlost. Nikad nas nisu željeli opterećivati svojim pričama, ali uvijek sam imala osjećaj da u sebi nose čitave svjetove koji su ostajali izvan dosega mojega shvaćanja. Tako da, rekla bih da ova knjiga jest na neki način za mene predstavljala neku vrstu sazrijevanja, odrastanja, osobito zato što me proces pisanja primoravao da pokušam vidjeti i sagledati stvari koje nadmašuju moje osobno iskustvo. Iščitala sam gomile knjige, provela mjesece putujući Kinom uzduž i poprijeko. Puno sam razmišljala o glazbi, matematici, politici, revoluciji, narativnim metodama, društvenim pokretima… Možda su sve te stvari i prije bile dio mojega života, ali sam ih morala iskusiti posve drugačijom vrstom intenziteta.
Interpretiramo li ovu knjiga kao pokušaj suočavanja s tragičnom poviješću Kine 20. stoljeća, je li pisanje promijenilo način na koji sagledavate recentnu kinesku prošlost? Nekakav odjek spisateljske nelagode ne bi bio neočekivan. Međutim, knjiga ne daje dojam uznemirenosti – čak i o najstrašnijim, najdirljivijim stvarima pišete s lakoćom, priča teče lagano i nepokolebljivo dalje.
Drago mi je što set upotrijebili riječ “nepokolebljivo” – to mi je bilo jako bitno. Mislim da ste točno izdvojili ključnu strunu romana. Mnogim se čitateljima Kina i odjeci njezine politike mogu činiti jako dalekima. Željela sam za njih sve to – sobe, tvornice, glazbeni konzervatorij, pustinje Gansua – nekako oživjeti. Željela sam srušiti udaljenosti između čitatelja i likova, ali ne zato što bi im njihov svijet bio prepoznatljiv, blizak, nego zato što su u njemu u stanju prepoznati ljude od krvi i mesa. Za mene je taj proces uranjanja u kinesku povijest prošloga stoljeća, u političke kampanje i revoluciju, bio strašno potresan, ali i izvanredno zahtjevan, i definitivno mi je otvorio oči jer me neprekidno tjerao na preispitivanje svojih uvjerenja, propitivanje onoga što sam mislila da znam, što sam uzimala zdravo za gotovo i projicirala na svijet oko sebe.
Gubici – i ljudski, ali i svi drugi – u vašoj su knjizi kao uglobljeni u protok vremena, prihvaćeni, probavljeni, u tišini i samoći. Iz perspektive suvremene Kine, je li bol zbog izgubljenih života unutar onoga što zovemo velikom poviješću ostala nerazriješena? Prihvaća li današnja Kina te gubitke ili ih se odriče?
Da, potpuno ste u pravu – ta povijest jest ostala nerazriješena. deseci milijuna ljudi umrli su kao izravna posljedica Maovih politika i , tijekom svih tih desetljeća proteklih od tada do danas, građanima Kine nije bilo dopušteno oplakati svoje mrtve. Svaki put kad vlada pokuša oduzeti nekome pravo na žalovanje, sve se rane odjednom ponovno otvore: povijest nije nestala – ona je površina na kojoj sadašnjost nesigurno balansira. Svjedočili smo tome nedavno, kad je u Kini umro Li Wenliang, liječnik iz Wuhana, koji je ušutkan nakon što je pokušao upozoriti kolege liječnike na bolest koju sad poznajemo kao COVID-19. Bio je prisiljen potpisati pismo u kojemu je priznao da je lagao i time narušio društveni mir. Njegova je smrt izazvala zapanjujuće snažan izljev tuge i bijesa – ljudi su tu tragediju odmah povezali sa svojim oduzetim političkim pravima, sa slobodom govora koje im je zanijekana. Igra povuci-potegni – u kojoj se s jedne strane užeta nalaze hrabri ljudi koje se odbijaju prestati javno sjećati, a s druge vladina tvrdolinijaška cenzura – u Kini je danas bremenitija nego ikad.
Kako biste ukratko opisali psihološku i emocionalnu dinamiku kineske povijesti u posljednjih stotinu godina? Je li pisanje o njoj promijenilo vašu percepciju vlastitog života i sudbine, promatrano unutar šireg konteksta?
Mislim da bi bilo nemoguće pisati o Kini i pritom ne biti transformiran. Toliko su moćni – devastirajući, zapanjujući – razmjeri događaja, njihova kompleksnost. Iz generacije u generaciju Kina spremno nastavlja pokazivati izvanrednu spremnost da bude “probuđena iz sna”, nepresušan apetit za revoluciju i transformaciju i nezaustavljivo uvjerenje svake sljedeće generacije da je baš ona prva koja jasno vidi stvari. Ponekad mi se doista čin da se zauvijek krećemo naprijed u prošlost.
Mnogo je kulturnih referenci u vašem romanu, osobito onih vezanih uz kinesku književnost. Čini se da vam je tradicija važna, tradicionalni kanon?
Svaki jezik čuva vlastiti svijet, a mene zanima koliko ti različiti svjetovi zahvaćaju – ili ne uspijevaju zahvatiti – jedan od drugoga ili jedan u drugi. Odrasla sam u Kanadi pa je tako moj kanon uglavnom bio kanadski i britanski, ali sad su moje čitateljske preference vrlo eklektične, vrlo međunarodne, i uvelike okrenute prijevodima. Nažalost, i kad je riječ o djelima kineskih pisaca, još sam prisiljena oslanjati se isključivo na prijevode, tako da i moje poznavanja kineske suvremene književnosti ovisi isključivo o onome što uspijeva biti prevedeno na engleski, što je tek sićušni fragment cjelokupne literarne proizvodnje. Svoje probleme s jezikom pretočila sam u knjizi u lik Marie koja je, kao i ja, outsider koji poznaje kineski svijet, ali samo s periferije. Jedan od umjetničkih izazova romana “Ne reci da nemamo ništa” bio je upravi istražiti je li moguće prenijeti kineski konceptualni svijet u engleski jezik, stvoriti dojam neke vrste rastegnutosti jezika.
Traumatična nacionalna povijest Kine u vašoj se knjizi rastvara kroz glazbu. Zašto ste odlučili koristiti klasičnu glazbu, konkretno Bachove “Goldbergove varijacije”, kao pokretačku silu, emocionalni katalizator romana?
To se dogodilo gotovo slučajno. Struktura Bachovih “Goldbergovih varijacija” odgovarala je mojoj viziji svijeta romana koji sam željela napisati – jednostavni motiv koji generira varijacije duž nepreglednog emocionalnog spektra, s istom jednostavnom arijom na početku i na kraju, i 30 fenomenalnih varijacija između. Željela sam tu arhitekturu, taj osjećaj pokretnosti, ugraditi u roman koji ima unaprijed definiran i početak i kraj, jer ta je povijest ionako već bila napisana, ali koji svejedno pokušava istražiti mogućnosti slobodnog kretanja. Djelo tehnički rigidno, a opet istodobno i nekako slobodno. Dok je jezik linearan, kroz glazbu možemo iskusiti paletu osjećaja – euforiju, tugu, melankoliju, sreću… Tako da je glazba istodobno dala strukturu romanu i prostor unutar kojega moji likovi obitavaju u svoj svojoj punini.
Odabrali ste zanimljiv koncept kroz koji se raspliću sudbine vaših likova, upisujući ih u “Knjigu sjećanja”, serijal knjižica nepoznata podrijetla, koje tako postaju glavni posrednik neke vrste alternativne metaforičke povijesti Kine koja tvrdoglavo odbija pristati biti zatrta. Što je “Knjiga sjećanja”?
“Knjiga sjećanja” je knjiga koja se postupno transformira paralelno s protokom života mojih likova. U početku je to tek uzbudljiv roman koji ne mogu prestati čitati, a kasnije postaje sredstvo prosljeđivanja poruka, bilježenja imena, čuvanja povijesti… Zamislila sam je kao književno djelo koje pruža privremeno utočište knjizi povijesti, u vrijeme kad su određeni događaji bili brisani iz službenih arhiva, baš kao što su prosvjednici i masakr na Tiananmenu 1989. izbrisani iz knjiga, dokumenata i s interneta u Kini. Tako umjetnost postaje privremeno sklonište za sve ono što nije moguće izgovoriti u stvarnosti.
Za suvremenog zapadnjačkog čitatelja vjerojatno najdirljiviji dijelovi romana su oni vezani uz stvaranje “novog čovjeka”, proces samopročišćenja kroz nepregledne samokritike koje su ljudi bili prisiljeni ispisivati. To “brisanje sebe” odvijalo se tijekom dugog razdoblja. Je li to imalo kakvog utjecaja na psihološku konfiguraciju čitavoga naroda? Je li rezultat nacija slijepih vojnika, ideološki oblikovanih, nesposobnih za kritičko mišljenje?
Ne, dapače. To je jedna od najvećih pogrešnih predodžbi o Kini, gdje je politička diskusija – suprotno vašoj pretpostavci – poticajan, intenzivna, raznolika, bogata… Neslaganje ponekad ljude čini nevjerojatno inventivnima, sposobnima pronaći nebrojene načine – često i vrlo duhovite – kako bi izrazili svoja politička uvjerenja. Ljudi su nekad doista zapanjujuće hrabri, spremni poduzeti goleme rizike. Svaki od više od 200 dijalekata kineskoga jezika dopušta nebrojene dvoznačnosti, dosjetke i nevjerojatne mogućnosti igre riječi – nebrojene su regionalne varijacije. Društveni je život prepun iznenađenja. Velike osobnosti, domišljatost, svakodnevni humor, svakodnevna tragedija, politička pragmatičnost, beskrajne priče – Kina svega toga ima u izobilju. Ta je zemlja točno ono što jest: svijet u kojem živi milijarda ljudi. To je svemir perspektiva.
Čini se da vas posebno privlače teme terora i povijesnih katastrofa – u svojem ste se prethodnom romanu “Dogs on the Perimeter” bavili građanskim ratom u Kambodži. Zbog čega se toliko okrećete unatrag? Pomaže li nam prošlost jasnije vidjeti tko smo mi danas i kamo idemo? Koja je vaša dijagnoza?
Da moramo biti iskreni prema sebi. Ljudska je duša nevjerojatno složena, a toliko je mnogo iluzija. Svi smo mi jako dobri u prikazivanju svojih želja, nenadmašni smo u zavaravanju samih sebe. Ljudi su iznenađujuće popustljivi, iznenađujuće podložni sugestijama. Također: događaji ne dolaze iz vakuuma. Čak su i najšokantnijim događajima prethodili mnogi manji koraci. Ne znam je li me bavljenje izbliza građanskim ratom i političkom transformacijom učinilo pesimističnom ili izrazito osjetljivom, ali imam neobično točne prognostičke moći kad je riječ o politici.
Živite u Kanadi, koja se općenito smatra tolerantnom multietničkom zemljom u kojoj se poštuju ljudska – etnička, vjerska, rodna, spolna i sva ostala – prava. No, je li to doista tako u stvarnosti.
Mislim da Kanada doista glasno nastoji artikulirati kakva bi vrsta zemlje željela biti. Kanada ima strašnu povijest genocida domorodačkih naroda, to je jedna trajna trauma koja se nastavlja. Smatram da kao građanka, kao dijete imigranata, mogu kritizirati svoju zemlju, da mogu biti dijelom njezina političkog tkanja i da pripadam - i da kad pišem o Kambodži ili Kini uvijek zapravo istodobno pišem i o Kanadi, jer u njoj stanuju tolike povijesti i jezici. Osjećam se zahvalno jer znam, nažalost, koliko je to neuobičajeno.
Kako se osjećate u pogledu aktualne krize globalne pandemije bez presedana? Neki analitičari vjeruju da će izlazak iz nje biti prilika za ovi početak i izgradnju društvenih institucija na novim temeljima, dok drugi pesimistično predviđaju da će kriza samo dodatno ojačati autoritarne tendencije u društvima. Bi li i ova tragedija čovječanstva mogla poslužiti kao meso za neku vašu sljedeću književnu avanturu?
Ne znam. trenutačno sam toliko zapanjena stvarnošću i slomljena zbog tolikih prijevremeno izgubljenih života U posljednje vrijeme puno mislim na majku, koja je prije 20 godina iznenada umrla od upale pluća. Vjerujem da ovu krizu doista možemo shvatiti i kao priliku za preispitivanje – izbora koje donosimo u svojim svakodnevnim životima, načina na koji funkcioniraju naša društva, sve njihove svakodnevne nepravde. U potpunosti shvaćam zabrinutosti vezane uz korištenje tehnologije i nadzorne svrhe, ali sam također sretna što u svakom trenutku mogu doći do članova svoje obitelji, do ljudi koje volim, što mogu biti uz njih, iz tjedna u tjedan. Mislim da je tugovanje jako važan proces. Jednako tako, mislim da bismo morali razmisliti o svojem odnosu prema ljudima čiji je rad nužan kako bi naše zemlje mogle funkcionirati, da moramo promisliti o tome kako su mnogi od njih do sada bili podcjenjivani i omalovažavani. Voljela bih se u budućnosti probuditi u boljem svijetu, no takav svijet zahtijeva od svih nas više iskrenosti i poniznosti u javnom diskursu.
Kulturna revolucija Kine i glazba koja je vodila u smrt
Bojana Radović, Večernji list, 14. 6. 2020.
Malo je knjiga kroz koje “odjekuje” glazba. Takav je “Život” Keitha Richardsa, nevjerojatna autobiografija gitarista Rolling Stonesa, ali takav je i roman “Ne reci da nemamo ništa” Madeleine Thien (urednik Roman Simić, prijevod Lada Silađin. No, dok “Životom” tutnji rock and roll, a tuga je obavijena bluesom, kroz “Ne reci da nemamo ništa” odjekuju taktovi najslavnijih djela klasike, onih zbog kojih se nekada u Kini gubilo sve: mir, obitelj, status pa i sam život.
Daleka, predivna i egzotična Kina, zemlja nevjerojatne povijesti i još nevjerojatnijih društveno-političkih mijena glavna je junakinja ovog romana, a jedna dramatična etapa te povijesti čitatelju otvara sasvim novi obzor te zemlje. Priča je to koja obuhvaća veliko razdoblje: od vremena uspona Mao Ce-tunga i svih užasa kulturne revolucije sve do krvavo ugušene studentske revolucije 1989. godine.
No, u tkanju ovog roman povijest je osnova, dok potku čine duboko osobne životne priče junaka koji žive tu povijest, štoviše, njezine su žrtve. Još je zanimljivije što su ti junaci svi odreda nevjerojatno talentirani umjetnici, koji kako bi preživjeli u okolnostima okrutne revolucije, ratova, gladi i iracionalnih optužbi za izdaju, moraju učiniti ono najteže – odreći se svog talenta, odustati od glazbe i postati poslušni kotačić u stroju komunističke izgradnje nove Kine.
I, naravno, ovaj je roman dokaz da čak i u takvim okolnostima umjetnost uvijek preživi, ali da su ljudske žrtve nemjerljive. Uzbudljiva priča sjajno je napisana, kao svojevrsna potraga za prošlošću, ali i kao pokušaj da se vrate životni dugovi. Stoga ovo moraju čitati i oni koji vole velike priče i oni koji vole klasičnu glazbu i svi koji bi trebali učiti o mračnim vremenima totalitarizma u kojima je ljubav prema klasičnoj glazbi vodila na prisilni rad. I u smrt!
“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien
Biljana Gabrić, Literatura.hr, 15. 6. 2020.
“Razumiješ? Sve to što nemamo nije ništa u usporedbi s onime što smo imali. Život može biti dug ili kratak, ali iznutra, imamo li sreće, postoji taj otvor… Pogledala sam kroz taj prozor i stvorila vlastitu ideju o svemiru…”
Treći roman kanadske spisateljice malezijsko – kineskog podrijetla Madeleine Thien epska je saga koja nas, kao u kakvom snu, polagano vodi kroz živote dviju različitih generacija kineskih obitelji – jedne obilježene desetljećem radikalnosti i represije Maove Kulturne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća, te druge koja je 1989. u studentskim prosvjedima na Tiananmenskom trgu, onome paradoksalno nazvanome još i Trg nebeskog mira, krvlju platila prkos komunističkom režimu. U samoj jezgri ove iznimne pripovijesti dvije su mlade žene – Kanađanka kineskog podrijetla Li-ling te Ai-Ming, kći obiteljskog prijatelja koja, iščekujući amnestiju i odlazak u SAD, dolazi živjeti u Kanadu sa Li-ling i njezinom majkom. Nakon što se nenadano i čvrsto isprepletu putevi njihovih života, počet će i potraga Li-ling. Potraga za fragmentima povijesti njezine nepotpune, očevim samoubojstvom razorene obitelji, skrivenih u krhkim slojevima zajedničke priče dviju djevojaka. Naime, iza zavjesa prošlosti izaći će jedan posve drugačiji Kai, nadareni pijanist i otac kakvog Li-ling nikad nije upoznala, ali i otac njezine drage Ai-Ming, stidljiv i briljantan skladatelj Vrabac, zajedno sa učenicom violine Zhuli. I svatko od njih donijet će svoj dio slagalice povijesti koju Li-ling toliko žudi doznati; otkriti tko su zapravo bili dok su pokušavali zadržati svoj umjetnički i osobni integritet u teškim vremenima kineske Kulturne revolucije koja je u naslijeđe svakome od njih ostavila trajne i neizbrisive posljedice.
“Ai-ming mi je rekla da ću uvijek biti dio njezine obitelji, da ću uvijek biti njezina sestrica, Ma-li, Marie, Curica. Uz ta mnogobrojna imena osjećala sam se poput stabla razgranate krošnje… Kad smo stigle, činilo mi se da nam ruke malo-pomalo nestaju, da nam tijela više nemaju oblik, čak ni lica, tako da smo unutra zaista dobro skrivene, izbrisane iz svijeta. Ali to kao da i nije bila neka šteta; prihvatile smo mogućnost da smo dio nečega što je veće od nas samih.”
Kulturno naslijeđe jezika, glazba i život koji se velik i moćan poput samog Kineskog zida pružio između njih, ono su što prožima ovu priču. U svakoj njezinoj pori simboli jezika izranjaju u svojoj dvoznačnosti i troznačnosti, opisujući život kakav jest i kakav bi mogao biti nošen taktovima glazbe koja je “pratila vjenčanja, rođenja, rituale, posao, marševe, dosadu, sukobe i smrt; čak i u takvim vremenima glazba i priče bile su utočište, putovnica: posvuda”.
Jedno od temeljnih umjetničkih i konceptualnih pitanja u “Ne reci da nemamo ništa” postaje pitanje kako zadržati iskonsku bit jezika, kako sačuvati riječ i njezino značenje kada ga je tako lako iskriviti? Kako usmjeriti raznovrsnost jezika u ispravnom smjeru kada se njegova višeznačnost tako snažno upliće u glazbu, matematiku i vizualnu percepciju čineći tako stvarnost još složenijom?
“Ne reci da nemamo ništa” govori i o pojedincima – kineskim glazbenicima uhvaćenim u mreže potresne nacionalne povijesti; pojedincima koji venu dok cvjeta tisuće Maovih cvjetova istodobno i paradoksalno kroz sveprisutnu glazbu postajući revolucionarima svog doba. Usprkos vremenima pronalaze još mnogo načina kako ostati i osjećati se živima; njihova glazba progovara iz same njihove srži, uvijek u brojnim i katkad nedokučivim značenjima. Glazbena forma propituje, traži sebe u pojedincu i pojedinca u sebi, potiče revoluciju i kuje urote protiv nje. Pita, bez zadrške, kako biti otvoren prema revoluciji i promjenama bez prihvaćanja mogućnosti oprosta?
“Htjela ga je upitati kako se može slagati na površini i ne kompromitirati se iznutra. Ne možeš svirati revolucionarnu glazbu, uistinu revolucionarnu glazbu, ako si u srcu kukavica. Ne možeš svirati ako ti prsti, zapešća, ruke nisu slobodni. Svaka bi nota bila bijedna, slaba, laž. Svaka bi te nota razotkrila. A možda nije u pravu ona, nego Kai. Možda, bez obzira na svoja uvjerenja, veliki glazbenik ili glazbenica, istinski genij, može svaku skladbu odsvirati uvjerljivo.”
Čarobnu je knjigu napisala Thien. Toliko čarobnu da katkad nestane granice između stvarnosti i sna, a mnogi njezini dijelovi ostanu još dugo lebdjeti u čitateljevoj mašti. Jedan od takvih jest i onaj u kojemu mnoge generacije – Ai-ming, njezina tetka Zvrčka, otac Vrabac, tetak Wen Sanjar – ručno prepisuju stotine stranica dugu “Knjigu sjećanja” pretvarajući tako tajnoviti rukopis ne samo u pripovijest o ljubavi njezinih likova Da Weia i Svibanjke (koja gotovo neprimjetno prelazi te granice jave i sna postajući i ljubavnom pričom Zvrčke i Wena Sanjara te pričom svih onih čije je živote dotakla), već i u svojevrsni, subverzivni manifest nade i otpora riječi u vremenima u kojima je sva komunikacija podvrgnuta cenzuri i zabranama.
“Ne reci da nemamo ništa” priča je o slobodi. Onoj koja se izdiže iznad uzništva tijela, zabrane govora, obruča prisila, prijetnji i zabrana. Sloboda je to u kojoj Zvrčka, Wen Sanjar, Majka Britva, imaju svoje priče koje prenose. Sloboda u kojoj Vrabac ima svoju glazbu koju je oduvijek pjevušio ispod glasa, skrivenu u dahu, stisnutu u grudima. Priče su to i glazba koje su mračna vremena pokušala zatočiti u svojoj tami, no one su nadživjele njega, kao što će nadživjeti i sve nas.
“Zvuk je imao slobodu s kojom se nijedna misao nije mogla mjeriti jer zvuk nije polagao apsolutno pravo na značenje. Svaka se riječ, s druge pak strane, mogla iskriviti da znači upravo suprotno.”
Roman koji ima sve
F. B., Booksa.hr, 1. 7. 2020.
Madeleine Thien rođena je 1974. u kanadskom Vancouveru, kćer je malezijsko-kineskih useljenika, njezina obitelj napustila je Kinu još prije 1950., pa se tako ni njena obiteljska povijest ne preklapa s poviješću likova u romanu Ne reci da nemamo ništa.
No, uvijek postoje detalji, nevidljive niti kojima je stvaran život povezan s fikcijom. Kod Madeleine Thien to je svakako imigrantsko iskustvo njenih roditelja koji o prošlosti nisu rado govorili. Iz te tišine izrasla je želja da se ispriča jedna velika priča o tri generacije jedne kineske obitelji. Držeći se povijesti, naročito onih dijelova o kojima se u Kini jako malo govori, Ne reci da nemamo ništa prostire se kroz nekoliko desetljeća i u prostoru koji je teško sagledati.
Jedan britanski povjesničar koji se cijeli život bavio Kinom i mnogo puta ondje boravio, rekao je da ga u Kini uvijek iznova fasciniraju brojke – brojke koje netko sa Zapada teško može shvatiti. Kako uopće i pojmiti zemlju čija površina zauzima blizu devet i pol milijuna kvadratnih kilometara, a broj stanovnika bliži se granici od milijardu i pol, i kako barem djelomice razumjeti njezinu prebogatu povijest koja seže tisućama godina u prošlost? Thien je, za potrebe ovog romana, mjesecima putovala s jednog na drugi kraj Kine, pročitala gomilu knjiga i danonoćno razmišljala o glazbi, politici i svemu ostalom što se provlači kroz njenu epsku priču.
Mala Kanađanka Li-ling živi s majkom u Vancouveru, otac joj je 1989. skončao u Hong Kongu pod nerasvijetljenim okolnostima kada je imala devet godina, a kada im se u kuću privremeno doseli djevojka Ai-ming – sve će se u njenom životu promijeniti. Ono što povezuje njih dvije priča je o njihovim očevima, priča koja će je opsjedati i čije će slojeve još godinama otkrivati. U isto vrijeme to je i priča o Kini u doba Velikog vođe Mao Ce-tunga, ali i godinama poslije njegove smrti. Problem je što je ovakve priče teško pratiti kroz vrijeme i prostor – njeni dijelovi dobro su skriveni, jer to su ujedno i oni dijelovi priče o kineskoj povijesti o kojima se ne govori previše.
Jedna od najvažnijih poveznica između njihovih očeva je glazba. Jednako važnu ulogu glazba, odnosno Bachove Goldbergove varijacije, igra u strukturi samog romana. Evo kako to pojašnjava Thien: "Jednostavni motiv koji generira varijacije duž nepreglednog emocionalnog spektra, s istom jednostavnom arijom na početku i na kraju, i 30 fenomenalnih varijacija između. Željela sam tu arhitekturu, taj osjećaj pokretnosti, ugraditi u roman koji ima unaprijed definiran i početak i kraj, jer ta je povijest ionako već bila napisana, ali koji svejedno pokušava istražiti mogućnosti slobodnog kretanja…"
Jedan od najsnažnijih i najpotresnijih dijelova romana jesu događaji vezani uz Kulturnu revoluciju. Službeno je pokrenuta na XI. plenumu CK KP Kine početkom kolovoza 1966., a okončana je desetljeće poslije, nakon Maove smrti. Teror mladih pripadnika Crvene garde ostavio je veliku pustoš iza sebe i zauvijek promijenio sudbine brojnih obitelji, pa tako i sudbinu očeva Li-ling i Ai-ming. Prije Kulturne revolucije bio je Veliki skok naprijed koji je izazvao jednu od najvećih katastrofa modernog doba s bilancom od dvadeset milijuna mrtvih.
Jednako potresan dio priče vezan je uz prosvjede na pekinškom trgu Tiananmen koji kulminira nesmiljenom, krvavom intervencijom vojske u noći između 3. i 4. lipnja 1989. – ako po ničemu drugom, ovaj događaj možemo povezati s onom čuvenom fotografijom čovjeka koji na Tiananmenu staje pred kolonu tenkova. Da bi otkrila priču o svom ocu i njegovim roditeljima, Li-ling na ovaj ili onaj način morala je proći svaku od ovih teških povijesnih stranica. Dio te priče skriven je u glazbi, a dio u Knjizi sjećanja – roman koji vremenom postaje sredstvo prosljeđivanja poruka i čuvanja povijesti ili oni njenih dijelova koji s nestali iz službenih arhiva.
Ne reci da nemamo ništa kompleksna je i velika, tužna priča o žrtvama Kulturne revolucije, stradanjima i raspadima obitelji, ponižavanju i proganjanju nadarenih umjetnika, kompozitora i glazbenika čija djela će ih neminovno nadživjeti. Također to je i priča o zabranjenim ljubavima, izdaji i iskupljenju, o vremenima kada se preživljavalo odričući se vlastitih roditelje ili sestara i braće.
Opsjednutost Madeleine Thien i vrijeme koje je uložila ovaj roman, isplatilo se, njezina priča jednako melankolična i brutalna, niče iz pepela, iz nečitljivih, skrivenih tragova u vremenu i pogađa točno gdje treba – ravno u srce.
U razgovoru s Geom Vlahović Thien kaže: "Moramo biti iskreni prema sebi. Ljudska je duša nevjerojatno složena, a toliko je mnogo iluzija. Svi smo mi jako dobri u prikazivanju svojih želja, nenadmašni smo u zavaravanju samih sebe. Ljudi su iznenađujuće popustljivi, iznenađujuće podložni sugestijama. Također: događaji ne dolaze iz vakuuma. Čak su i najšokantnijim događajima prethodili mnogi manji koraci."
Preporuka!