Nasljeđe pepela
Povijest CIA-e
37,49 €
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Srđan Dvornik
-
Broj stranica: 720
-
Datum izdanja: travanj 2011.
-
ISBN: 978-953266212-2
-
Naslov izvornika: Legacy of Ashes: The History of the CIA
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 1 055 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 37,49 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada pročitate ovu knjigu, postat će vam jasno zašto je WikiLeaks u samo nekoliko godina uspio uzdrmati svjetsku političku scenu i zašto je šačica pojedinaca pokazala veću snagu od najjačih špijunskih organizacija. Nasljeđe pepela. Povijest CIA-e čita se kao napeti špijunski triler isprepleten brojnim iznenađenjima. Od samog osnutka CIA se trudila uspostaviti kao ozbiljna tajna organizacija, ali samo broj smijenjenih direktora u prvim desetljećima prije upućuje na neuspješnu tvrtku koja se bori sa stečajem negoli na najopasnije sredstvo američke vanjske politike. Tim Weiner, dobitnik Pulitzerove nagrade, koji je zbog ove knjige putovao u Afganistan i druge države kako bi na licu mjesta istražio brojne tajne akcije, donosi nevjerojatnu demistifikaciju CIA-e. Od početka Hladnoga rata i sovjetske atomske bombe preko Korejskog rata i Vijetnama pa sve do Iraka i Afganistana CIA je pogrešno shvatila svaku globalnu krizu, a njena povijest prije nalikuje na predložak za neku hollywoodsku komediju nego na filmove Jamesa Bonda. Pa ipak, kao što pokazuje Nasljeđe pepela, CIA ima proračun koji se broji u milijardama te je upravo stoga i dalje jaki globalni igrač. Temeljno štivo za svakoga koga zanima kako su se doista krojili međunarodni odnosi 20. stoljeća.
“Najbolja knjiga koju sam dosad pročitao o CIA-inim tajnim akcijama.”
Edward Jay Epstein, The Wall Street Journal
“Putovanje kroz CIA-inu kuću zrcala koje će vam otvoriti oči.”
Pittsburgh Post-Gazette
“Temeljno štivo za svakog predsjedničkog kandidata... koji želi razumjeti zašto je SAD neprestano srljao iz jedne u drugu međunarodnu katastrofu.”
The Boston Globe
“Ovo je dosad najstrašnija knjiga godine.”
The Christian Science Monitor
16.5.2011.
CIA: Ne razumijemo strance ni njihovu kulturu. Zato smo loši špijuni
Jutarnji list, Nikolina Šajn, 14.05.2011.
ZAGREB - Povijest CIA-e obilježili su “kratkotrajni uspjesi i dugotrajni promašaji”, tvrdi Tim Weiner, novinar New York Timesa i dobitnik Pulitzera, čija je knjiga “Naslijeđe pepela: Povijest CIA-e” nedavno prevedena na hrvatski. Knjiga prati povijest CIA-e od njezina nastajanja te pokušava proniknuti kako najmoćnija sila na svijetu u 60 godina nije uspjela stvoriti prvorazrednu špijunsku agenciju. Weiner, koji je razgovarao s dvije tisuće obavještajaca, vojnika i diplomata, 300 bivših djelatnika CIA-e, deset bivših direktora Središnje obavještajne agencije te pregledao 50.000 dokumenata CIA-e, Bijele kuće i State Departmenta, tvrdi da je CIA, čija je glavna misija bilo prikupljanje informacija, većinu svoje povijesti tapkala u mraku. No, zato se upuštala u promašene misije mijenjanja povijesti i rušenja režima po Srednjoj Americi i drugdje u svijetu. Weiner CIA-u proučava još od 80-ih, kada je za članke o tajnom financiranju Središnje obavještajne agencije i Pentagona i CIA-e osvojio Pulitzera. Za Jutarnji je o povijesti CIA-e, ali i njezinoj ulozi u otkrivanju Osame bin Ladena govorio telefonom i e-mailom, između pisanja nove knjige - “Enemies” - ovaj put o povijesti FBI-a.Filmska komedija U knjizi kažete da povijest CIA-e više sliči komediji nego špijunskom filmu, no jeste li se predomislili nakon što je ta agencija uspjela locirati Osamu bin Ladena? - Osamu bin Ladena ubili su mornarički komandosi, a CIA je tu imala sekundarnu ulogu potpore. A ipak, to će nezasluženo ostati zabilježeno kao pobjeda američke obavještajne zajednice. Pitanje je ipak hoće li to promijeniti tijek povijesti ili budućnost terorizma i borbe protiv terorizma. Događaji proteklih nekoliko mjeseci u arapskom svijetu pokazuju da su doktrine al-Qa’ide sve irelevantnije generaciji muškaraca i žena koji slobodu i demokraciju žele mnogo više nego osvetu za ono što su križari činili u prošlom mileniju.Što mislite o tvrdnjama da su se CIA-ine posebne tehnike ispitivanja, odnosno mučenje, pokazale korisnima u ovoj operaciji? - Velik dio uspjeha ove misije, posebice praćenje kurira do Bin Ladenova skrovišta, bio je rezultat dobrog starog detektivskog rada. Moguće je da je jedan dio slagalice o kurirovu identitetu dobiven nasilnim ispitivanjem. Ali ništa ne opravdava korištenje mučenja. Mučenje nije pouzdan način ispitivanja jer će osoba koju se muči reći bilo što da bol i strah od smrti prestanu. Mučenje je nehumano i Sjedinjene Države su ga se odrekle. No, njegova upotreba ostaje kao mrlja na časti nacije, njezinih vojnika i njezinih špijuna.Zašto CIA deset godina nije uspjela pronaći Bin Ladena? - SAD-u je trebalo deset godina da pronađe Bin Ladena jer je CIA imala vrlo malo špijuna u Afganistanu i Pakistanu na koje se mogla osloniti. Kao i ostale od 16 američkih obavještajnih službi, CIA ima vrlo malo ljudi koji znaju strane jezike i uvelike se oslanja na elektroničko prisluškivanje, špijunske satelite te drugu visoku tehnologiju. Ali Bin Laden se u Abbottabadu ‘isključio s mreže’, nije koristio satelitske telefone i internet. Dobar obavještajni rad ovisi o špijunima koji mogu raditi i u mjestima bez lijepih hotela. A jednostavno ih je premalo radilo za CIA-u.Mislite li da se potraga mogla voditi i bolje? - Trebalo je tisuće i tisuće američkih špijuna i vojnika da ga pronađu. Ali, problem je nastao kada su ga u prosincu 2001. izgubili u Tora Bori. Jednom kada je bio u Pakistanu, taj je posao uistinu zahtijevao punu suradnju pakistanskih službi, a toga nije bilo.Gubitak dominacije Intervjuirali ste deset direktora središnje obavještajne službe i stotine CIA-inih veterana. Kako su vam se činili, kakve ljude zapošljava CIA? - Tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu u CIA-i su uspijevali vojni veterani. Nakon Vijetnama, došlo je vrijeme postdiplomaca u opskurnim područjima, kandidata za titule poput doktora filozofije. Danas su ponovno uspješni CIA-ini časnici češće vojni veterani s iskustvom ratova iz Iraka i Afganistana. To će tako biti cijelu generaciju. Jer CIA je sada drugorazredna služba za potporu Pentagonovih protuterorističkih operacija. Ali, i ako naša nacija ikad ponovno bude u mirnodopskom razdoblju, Agencija će vjerojatno ostati u toj poziciji. Direktor CIA-e nikad više neće imati toliku moć kao što je imao u danima prije 11. rujna 2001. godine. Agencija je degradirana unutar američkih vlasti prije šest godina, nakon šest desetljeća neprestanih neuspjeha.Zašto se to dogodilo? - Od 11. rujna CIA ima samo jednu misiju, borbu protiv terorizma. No, izgubila je svoj dominantan položaj među američkim obavještajnim službama nakon katastrofalnog fijaska s izvještajima o nepostojećem iračkom oružju za masovno uništenje. Nakon toga Direktorat Središnje obavještajne službe je ukinut, a američka vlada rijetko ukida tako visoke funkcije. Direktor Središnje obavještajne službe više nije šef svih obavještajnih agencija, nego samo direktor CIA-e. A stvoren je novi položaj iznad njega, direktor nacionalnih obavještajnih službi. I tako je CIA zapravo postala podređena vojsci.Smatrate da to nije dobro? - Ne mislim da je to loše, ali to nije ono što je bila namjera američke vlade kada je osnivala CIA-u. CIA je u prvom redu stvorena da bi predsjedniku dala neovisnu analizu svih obavještajnih podataka kojima raspolaže vlada. To je vrlo važna misija koju CIA nikad nije, ili vrlo rijetko jest, uspješno izvršavala. Skupljanje i analiza informacija na koherentan način da bi se to predstavilo predsjedniku nikad nam nisu išli dobro.
1.7.2011.
Tim Weiner : Nasljeđe pepela: Povijest CIA-e
Moderna vremena Info, Dragan Jurak, 1.7.2011.
Općenito Weinerova “Povijest CIA-e” pokušava baratati dostupnim dokumentima i najelementarnijom logikom. Autorov politički stav je - stav američkog patriote. A temeljno pitanje njegove knjige jest - je li CIA izvršila svoju povijesnu funkciju. Odgovor je jednostavan: nije! CIA je osnovana jer predratna američka tajna služba nije uspjela predvidjeti Pearl Harbor, šezdeset godina kasnije niti CIA nije dorasla svojoj zadaći jer nije predvidjela i spriječila napade 11. rujna na New York i Washington. Dakle, Weiner pokazuje palcem dolje. Tim Weiner : Nasljeđe pepela: Povijest CIA-e Želite znati tko je ubio JFK-a? Ne trebate čekati neko senzacionalno otkrivanje davno bunkeriranih dokumenata ili šokantnu ispovijed ostarjelog mafijaškog bossa iz Miamija. U Pulitzerom nagrađenoj knjizi “Nasljeđe pepela: povijest CIA-e” reporter New York Timesa Tim Weiner nudi vrlo zanimljiv odgovor. Desetljećima se atentat na JFK-a objašnjavao najkompliciranijim teorijama zavjere. Weiner je krenuo suprotnim putem: tražeći odgovor u najjednostavnijem i najlogičnijem objašnjenju. A on glasi - Castro. Od početka šezdesetih Sjedinjene Države su pokušavale ubiti Castra. Tokom čitavog mandata Kennedya on je bio meta. Malo je ljudi tada znalo za to. Jedan je bio direktor CIA Allen Dulles. Drugi je bio šef specijalnih operacija Richard Helms (budući direktor CIA). Treći je bio predsjednikov brat Robert Kennedy... A “četvrti je vrlo vjerojatno bio Fidel Castro”. Nakon ubojstva JFK-a u Dallasu CIA je blokirala istragu čuvene Warrenove komisije, koju je oformio predsjednik Johnson. Da bi zaštitila svoje tajne operacije, i povezanost Roberta Kennedya s njima, prešućene su urote za ubojstvo Castra. Warrenovu komisiju to je skrenulo prema teoriji “usamljenog ubojice”. CIA-ina opstrukcija time je možda sačuvala svjetski mir. Predsjednik Johnson najviše se bojao mogućnosti da iza atentata stoji Moskva ili Havana. No Warrenova komisija to je negirala, možda i zato jer CIA nije u potpunosti surađivala s istragom. Tri godine kasnije, 1967., FBI je za Johnsona dovršio vlastiti izvještaj. On je bio vrlo jezgrovit: “CIA je pokušala ubiti Castra. Agencija je angažirala članove mafije da to učine. Robert Kennedy kao glavni tužitelj znao je o uroti CIA-e dok se pripremala, i znao je da je uključena mafija.” Tri točkice. Lyndon Johnson iz toga je izvukao zdravorazumski zaključak. Na kraju svog mandata je rekao: “Kennedy je pokušao dohvatiti Castra, ali je Castro prvi dohvatio njega”. U “Povijesti CIA-e” Weiner dolazi do istog zaključka, premda ga ne eksplicira, pošto je riječ o indicijama, nepotkrepljenima konkretnim dokumentima i čvrstim vezama između atentatora i Havane (via sovjetske ambasade u Moskvi u kojoj se u jednome trenutku pojavio Lee Harvey Oswald). No taj zaključak proizlazi iz onoga što se danas zna o tajnim operacijama CIA-e, te iz najjednostavnijih (često i najutemeljenijih) relacija između CIA-e, JFK-a i Castra. Općenito Weinerova “Povijest CIA-e” pokušava baratati dostupnim dokumentima i najelementarnijom logikom. Autorov politički stav je - stav američkog patriote. A temeljno pitanje njegove knjige jest - je li CIA izvršila svoju povijesnu funkciju. Odgovor je jednostavan: nije! CIA je osnovana jer predratna američka tajna služba nije uspjela predvidjeti Pearl Harbor, šezdeset godina kasnije niti CIA nije dorasla svojoj zadaći jer nije predvidjela i spriječila napade 11. rujna na New York i Washington. Dakle, Weiner pokazuje palcem dolje. Ali nije posrijedi samo taj golemi povijesni događaj od 11. rujna. Povijest CIA povijest je krupnih, gotovo serijskih neuspjeha: od pokušaja ubacivanja gerilaca u Ukrajinu, Albaniju, Sjevernu Koreju, Kinu, Vijetnam, Laos...; do mnoštva komično krivih procjena poput one o Gorbačovu, kojeg CIA nije prepoznala kao mirotvorca čak i kada je to bilo jasno svakom građaninu na ulici, ili tragične procjene pod naslovom “Tajni programi naoružanja za masovno uništavanje” koja je predstavljala pismeni povod za rat u Iraku. Ali od dugačke CIA-ine liste neuspjeha mnogo je gore ono malo “uspjeha” što ih je Agencija polučila: poput rušenja vlade u Iranu (što je naposljetku dovelo do islamističkog prevrata), Gvatemali (koja je postala modelom za CIA-ino mrcvarenje Latinske Amerike), Indoneziji (gdje je tokom sponzoriranog puča pobijeno, po nekim procjenama, pola milijuna ljudi), Čileu (gdje je srušena demokratska vlast i na njeno mjesto instaliran diktatorski režim), itd... Svi ti CIA-ini “uspjesi” predstavljaju neke od najgorih mrlja američke povijesti, ionako već notorne zbog robovlasništva i istrebljenja Indijanaca. Weiner CIA-inu povijest smješta negdje u prostor između anegdotalne nesposobnosti i najcrnjeg kriminala - čiji su krvavi tragovi često vodili ravno do Bijele kuće. Castro tu nije bio iznimka. Urote za ubojstva počele su u Bijeloj kući pod Eisenhowerom, “najpoštovanijim republikanskim predsjednikom u XX stoljeću”, koji je 1960. naložio “eliminaciju” kongoanskog premijera Patricea Lumumbe. Niti godinu dana poslije predsjednik Kennedy posla je brzojav CIA-inom čovjeku u Dominikani s uputom da nije problem ako Dominikanci izvrše atentat na diktatora Trujilla; dva tjedna poslije Trujillo je ustrijeljen pištoljem kojeg je atentatorima možda nabavila baš Agencija. Predsjednik Kennedy je najvjerojatnije usko upleten i u pokušaje ubojstva Castra. O tome ništa nema na papiru, ali za budućeg direktora Agencije Richarda Helmsa nema dvojbe da je Kennedy želio da Castro umre. Također, slavnom Kennedyu na duši je možda i ubojstvo južnovijetnamskog diktatora Diema koje je “vlada SAD-a ohrabrila”... Sve u svemu, strašno je to puno tragova za naručena ubojstva stranih državnika što vode prema predsjedniku koji u Bijeloj kući nije ostao niti jedan puni mandat. CIA-ina “knjiga strave” (kako je čak i zloglasni Kissinger nazvao tajni izvještaj o CIA-i iz sedamdesetih) je golema. Između desetljećima nakupljane prljavštine i ordinarnog međunarodnog (i domaćeg) kriminala ovdje navodimo samo onaj najkrupniji, u koji su izravno umiješani i stanari Bijele kuće. Poanta je ovakva: “Nasljeđe pepela: Povijest CIA-e” dokumentirano potvrđuje ono što su o CIA-i desetljećima govorili najparanoidniji komunisti. Postavljena da djeluje u tajnosti, na rubu i izvan zakona, na rubu i izvan etike međunarodnih odnosa, CIA se pretvorila u jedno od središta zla poslijeratnog svijeta. A to nam ne poručuje neki latinskoamerički ili indokineski marksista, već ugledni američki novinar, i očiti američki patriota. Premda Weiner svoju povijesnu osudu više temelji na neuspjesima CIA-e, prvenstveno 11. rujnu, a ne njenim “uspjesima”, poput onog u Indoneziji, njegova knjiga apsolutno zavređuje ulazak u kanon literature o američkom imperijalizmu. ( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
31.8.2011.
Začitavanje: 'Nasljeđe pepela. Povijest CIA-e'
Booksa, Balkanski špijun, 31.08.2011.
Tim Weiner, reporter New York Timesa, dobitnik Pulitzerove nagrade 1988. godine (ne za Nasljeđe pepela kako se pogrešno navodi na nekim mjestima – za ovu knjigu osvojio je National Book Award), dulje od dva desetljeća prati rad Centralne obavještajne agencije i ova nevjerojatno uzbudljiva i na trenutke šokantna knjiga kruna je njegovog rada. Na preko 700 stranica Weiner donosi povijest prvih šest desetljeća jedne od najkontroverznijih obavještajnih službi od završetka drugog svjetskog rata do danas. Nasljeđe pepela (Fraktura, 2011.), kako navodi sam autor, počiva na otvorenim izvorima (s mnogih od tih dokumenata oznaka tajnosti skinuta je u posljednjih deset godina) – nema anonimnih izvora, bezimenih citata i glasina. Ovo je prva povijest CIA-e u potpunosti sačinjena od izvještaja iz prve ruke i primarnih dokumenata. Osnova za knjigu jest više od 50.000 dokumenata koje su Weiner i njegov mali tim pročitali, prije svega u arhivima CIA-e, Bijele kuće i State Departmenta; zatim više od 2.000 iskaza američkih obavještajnih službenika, vojnika i diplomata za usmenu povijest; konačno više od 300 intervjua koje je autor od 1987. vodio s CIA-inim službenicima i veteranima, uključujući i deset direktora Centralne obavještajne službe. Otprilike 140 stranica otpada na vrlo opsežne napomene na kraju knjige, bez kojih ne možete u potpunosti shvatiti pozadinu većine tajnih operacija koje je CIA tijekom posljednjih 60 godina vodila u gotovo svakom kutku svijeta. Ukratko – ne postoji čovjek izvan CIA-e koji bi o njoj znao više od Tima Weinera! Pogrešne prosudbe, krivi potezi, katastrofalno loša predviđanja i procjene službenika, ali i vodećih ljudi CIA-e, od vremena Trumana pa sve do Busha mlađeg i naših dana, mogli bi se nazvati crnohumornom, bizarnom montipajtonovštinom (još i prije Monty Pythona) da sve to nije rezultiralo desecima, stotinama tisuća ljudskih žrtava (Vijetnam, Indonezija, Bliski istok, Srednja i Južna Amerika, Afrika...), masovnim likvidacijama, inkvizicijskim torturama (od Paname kasnih pedesetih pa sve do Guantanama gdje su američki obavještajci na žrtvama provodili, među ostalim, simulacije utapanja, iživljavali se nad ranjenicima, ponižavali i kršili svaku točku bilo koje konvencije ili zakona o postupanju sa zarobljenicima), hladnokrvnim političkim ubojstvima i tako dalje. Nakon svršetka 2. svjetskog rata na horizontu se ukazala avet komunizma otjelotvorena u SSSR-u, mitskom neprijatelju koji je, kako je to obavještajna zajednica u Americi s CIA-om na čelu vidjela, opasno počeo širiti svoje pipke po cijelom svijetu. Počelo je doba Hladnog rata. Tamo gdje su Sovjeti neprikosnoveno vladali CIA je pokušavala ubaciti svoje agente ne bi li ovi iznutra organizirali nekakav ozbiljniji oblik otpora. Svaki od tih ljudi likvidiran je u rekordno kratkom roku ili je zarobljen. Sovjeti su u obavještajnom poslu bili otprilike 200 godina u prednosti nad Amerikancima i koliko god imali svojih unutarnjih problema s CIA-om su izlazili na kraj nepodnošljivom lakoćom. Isti scenarij ponavljao se i u slučajevima kada bi CIA ubacila svoje ljude u Kinu. Što god bi pokušali jednostavno nije prolazilo. Komunistički mastodonti, SSSR i Kina, predstavljali su nerješiv problem: CIA naprosto nije pronalazila način da uopće shvati što se zapravo događa iza željezne zavjese, s koliko naoružanja neprijatelj raspolaže, koji su mu krajnji ciljevi i kako funkcioniraju. S tim se još nekako i moglo živjeti, ali kad su uslijedili neuspjesi na Kubi, otočiću u dvorištu Sjedinjenih država, braća Kennedy izgubili su kontrolu. Tražili su od CIA-e da, ako treba i uz pomoć crnog vraga (mafije), pronađu način i likvidiraju Castra. Karizmatični Fidel preživio je desetke pokušaja atentata i još, kao sol na ranu, do nogu potukao neprijatelja u Zaljevu svinja. Pod nikad rasvijetljenim okolnostima braća Kennedy, jedan po jedan, brutalno su ubijeni pred očima cijele nacije. Vjerujući da je Castro stajao iza likvidacije JFK-a službenici CIA-e zataškali su sve što se moglo zataškati. Mnoge sramotne akcije, a u povijesti CIA-e bilo ih je na stotine, izašle su na vidjelo godinama poslije kad se s dokumenata skinula oznaka tajnosti, mnoge će tek izaći na vidjelo, a nezanemariv broj vjerojatno će zauvijek ostati tajnom. Imala je CIA i 'uspjeha'. Weiner detaljno navodi primjere političke korupcije u Italiji, Francuskoj, Čileu, Japanu, zemljama Srednje Amerike, Afrike i Azije gdje su agenti CIA-e uz pomoć silnih milijuna, terora i najbesramnijih spletki na vlast dovodili svoje ljude. Podržavali su i na vlasti održavali diktatore, rasiste, ubojice i najobičnije gangstere ne uspijevajući nikad razumjeti svijet. Kad ga nisu uspijevali razumjeti – pokušali su ga mijenjati. Od Koreje, Vijetnama pa sve do Bliskog istoka, 11.9.2001. i napada na Twinse, CIA je ponavlja jednu kobnu grešku za drugom. Svaki čelni čovjek CIA-e ostavljao je obavještajnu agenciju u još gorem stanju nego se nalazila u trenutku kad bi ju preuzeo. Ono malo dobrih stvari koje su učinili utapa se u moru fatalnih pogrešaka. Weiner se nada da istina koju iznosi u Nasljeđu pepela može poslužiti kao upozorenje. Nijedna republika u povijesti nije potrajala duže od tristo godina, a USA, predviđa Weiner, ne može dugo potrajati kao velesila ako ne pronađe oči kojima će stvari u svijetu vidjeti onakvima kakve doista jesu. To je nekad bilo poslanje Centralne obavještajne agencije. Negdje putem sve se to pogubilo u lošim potezima, silnim lažima, zataškavanju, aroganciji i glupostima. CIA je danas opet na početku, još jednom se diže iz pepela. Baš kao i Engdahlovo Stoljeće rata u svoje vrijeme ili Zeitgeist i dokumenti WikiLeaksa danas, tako i Nasljeđe pepela razotkriva stvari o kojima smo znali vrlo malo ili ništa. Nasljeđa pepela u izdanju Frakture (i odličnom prijevodu Srđana Dvornika) ne govori samo o povijesti CIA-e, već i o načinu na koji funkcionira svijet u kojem živimo. Nakon Weinerove knjige nikome neće biti lakše, ali barem ćemo biti za korak bliže spoznaji s kim zapravo imamo posla. Korak bliže istini.
Slične knjige
