Napad na minibar
9,29 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 320
-
Datum izdanja: listopad 2010.
-
ISBN: 978-953266177-4
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 595 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 9,29 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nova knjiga eseja Dubravke Ugrešić jedna je od onih knjiga koje vas tjeraju da je čitate do kraja. Dubravka Ugrešić je kao i toliko puta do sada potpuno nemilosrdna, beskompromisna i precizna u detektiranju ali i opisivanju suvremenosti da je to ponekad bolno, ali je učinkovito i ljekovito. Napad na minibar obuhvaća čitav spektar aktualnih tema od pitanja integracije stranaca u društva zapada, preko pitanja medijskih obračuna, slučaja Vještica iz Rija do važnog eseja o karaoke kulturi tj. kulturi prepisivanja, ponavljanja, copy pastanja. Napad na minibar jedna je od onih knjiga koje propitkuju, podrivaju, uzbrukuju ustajalu vodu naše intelektualne svakodnevnice. Dubravka Ugrešić u svakom eseju pokazuje kako ne želi pristati na palanački mentalitet, kako provinciju proizvode samo oni koji imaju skučene obzore i koji na taj način misle i da je provincija stanje duha a ne mjesta življenja.
11.2.2011.
Dubravka Ugrešić: Napad na minibar
Moderna vremena Info, Asja Bakić, 23.01.2011.
Dubravka Ugrešić je s vremenom postala jedinstven fenomen hrvatske književne scene: razdvojila je javnost na one koji je čitaju i cijene i na one koji misle, valjda, da će širenje njezine riječi raspolutiti samu Hrvatsku. Problem, međutim, nije u tome što je spisateljica polarizirala javno mnijenje, već što ga je ujedinila, kako ga je ujedinila ranije, devedesetih, svojim pisanjem protiv galopirajućeg nacionalizma, jer šutnja tada nije bila ništa drugačija od šutnje danas. O njezinim knjigama, dakle, ne šute samo protivnici - njezine naslove prešućuju i pristalice. Što se o knjigama manje piše - to su one nevidljivije i imaju manje odjeka. Imajući to u vidu - bolje je pisati loše o knjigama Dubravke Ugrešić nego ne pisati nikako, jer protiv loših kritika knjiga se brani sama, protiv šutnje ne može ništa. Kada je iz štampe izašao roman “Baba Jaga je snijela jaje” (Vuković & Runjić, 2008), svjedočila sam različitim usmenim kritikama, koje su se, zapravo, svodile na sljedeću opasku: to joj nije najbolja knjiga. Zašto to nije njezina najbolja knjiga, malo je tko elaborirao. Zbog te šutnje, naslov je završio u svojevrsnom hijatusu: “Baba Jaga” je bila nominirana za t-portalovu nagradu za roman godine, ali je tom nominacijom legitimirala konkurentske naslove i dodala prestiž nagradi, a da sama od toga nije ni najmanje profitirala. Odgovor zbog čega je to tako vrlo je jednostavan: vani je Dubravka Ugrešić spisateljica, u Hrvatskoj je Dubravka Ugrešić - Dubravka Ugrešić. U eseju “Duh kakanijske provincije”, Ugrešić upozorava (čitava je, zapravo, knjiga “Napad na minibar” jedno ozbiljno upozorenje), kako je Miroslav Krleža deprovincijalizirao hrvatsku književnost te joj nametnuo visoke književne standarde koje većina hrvatskih pisaca nikada nije uspjela dosegnuti. Odatle dolaze smiješni antikrležijanski savezi pisaca i “intelektualaca” upitnog talenta. Možemo slobodno reći da je ista sudbina zadesila Ugrešić - uzeti njezine knjige u obzir, značilo bi priznati standarde koje je svojim pisanjem postavila. A znamo što bismo time dobili: gomilu smeća i nekoliko naslova koje više ne bismo mogli prešutjeti. Najnovija knjiga Dubravke Ugrešić, “Napad na minibar” (Fraktura, 2010), zbirka je novinskih kolumni i eseja objavljenih u posljednje četiri godine. Ništa od toga, međutim, nije objavljeno u hrvatskim medijima, čak je i sam “Napad na minibar” prvo objavio beogradski nakladnik Fabrika knjiga, da bismo naslov tek iz druge ruke dobili i u Hrvatskoj. No sad kada je knjiga tu, predlažem da je otvorimo tamo gdje najviše boli, a to znači bilo gdje: Ugrešić je na početku, u sredini i na kraju knjige, u tekstovima nastalim kako 2006. tako i kasnije - prepoznatljivo oštra i bez dlake na jeziku. I, najčešće, potpuno u pravu. Odmah na početku, prije nego se posve izgubimo u mnoštvu poljskih vodoinstalatera, jugo-gastarbajtera, Rumunja, Turaka, svih onih koji pište kad u zapadnoevropskim dućanima prolaze pored alarmnih uređaja jer su stranci (“Razglednica iz Evrope”), Ugrešić nam stavlja do znanja da je jedna od njih. Iako živi u Nizozemskoj (još preciznije - u Amsterdamu, pokrajina Sjeverna Holandija, op.ur.), i bavi se intelektualnim radom, alarmni je uređaj prepoznaje kao ono što doista jest: strankinju. Tom se identifikacijom Ugrešić ujedno obračunava i s vlastitom spisateljskom sujetom. No iako mjestimice autoironična, hrvatska si književnica ostavlja najviše prostora da se naruga drugima - onima koji između nje i ostalih imigranata impliciraju znak jednakosti, ali i onima s kojima je izjednačavaju. Dubravka Ugrešić, zapravo, ne štedi nikoga: ljudi koji citiraju narodne poslovice su stari i poluishlapjeli; spisateljičini su sunarodnjaci polupismene lijenčine; žena koja ju je predstavljala publici, a nije joj znala ime, ima konjske zube i lice dobrano prošarano kapilarima, a za svoju frizerku kaže kako je očito odrasla na holandskom siru i mlijeku. “Napad na minibar” nije politički korektna knjiga: puna je generalizacija iza kojih, međutim, ne stoji samo spisateljska refleksija, već i iskustvo koje, na svu sreću, ne traži narodne poslovice da se iskaže. Ugrešić koristi opća mjesta, ali samo u situacijama kada ta opća mjesta jesu stvarnost o kojoj književnica piše i na koju se žali. Ljudi kojima se ruga već jesu karikature. Putin jest čista pornografija, ali se to svejedno mora reći naglas, u slučaju da neki ne žele čuti. U katalogu Knjižnica grada Zagreba, kao predmetna odrednica knjige navedena je sintagma demokratska tranzicija, no jedan tekst u “Napadu na minibar” odlično pokazuje (zajedno sa svim ostalim koji se tiču zemalja bivše Jugoslavije i Istočne Evrope) kako je riječ o posve iluzornom procesu. Iako je knjiga dobila ime po drugom eseju, “Pitanje optike” jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi. Dubravka Ugrešić se u njemu osvrće na intervju koji je Globusu dao nedavno preminuli profesor Aleksandar Flaker s kojim je književnica prije nego je napustila Hrvatsku blisko surađivala na fakultetu. Da bi ispričala tu priču, Ugrešić se morala suočiti s onim što je tom intervjuu prethodilo, a to je njezina osobna priča o izgnanstvu. “Napad na minibar” je, zapravo, vrlo intimna knjiga u kojoj dominira borba s frustracijama i strahovima, ne samo autoričinim, već i onima koje autorica dijeli sa svojim čitateljima. Iako smo mnogo puta čuli za priču o vješticama koje su “silovale” Hrvatsku, mučno je čitati o tome jer se ništa bitno nije promijenilo: nikakav se prijelaz u demokraciju nije dogodio. Štoviše, upravo je spomenuti intervju pokazao da sjekire nisu zakopane i da bi, ako klima bude pogodna, ljudi vrlo lako mogli ponovo zapaliti lomače. Dok ne dođe do toga - igrat će se gluhih telefona i slijegati ramenima, praveći se nemuštim, kao što je to učinio Flaker. Zanimljivo je primijetiti kako Ugrešić često piše o vlastitoj majci (s puno nježnosti) te o djeci za čiju je budućnost zabrinuta. Većina tekstova u kojima se djeca spominju anegdotalne su naravi. U tekstovima “Mala priča o sjećanju i zaboravu” i “U zemlji laži sve je istina”, autorica govori o djeci koju poznaje - o djecu koja ne znaju niti će znati jer ih ne uče tome tko je Ana Frank, ali ih uče imenima HDZ-ovih ministara. S druge strane, u tekstovima “Toys for Boys”, “Strah od ljudi” i “Rodoljublje”, Ugrešić djecu koristi kako bi postavila dijagnozu: djecu je najlakše indoktrinirati. Ona su najveći konzumenti i rodoljubi. Njima se može prodati sve. Vrlo često spisateljica piše i o vlastitoj mladosti. Te su reminiscencije vezivno tkivo između djece danas i vremena kojeg se ona ne mogu sjećati, ali koje im svejedno određuje život. Anegdota o djetetu koje nema komunizam jer redovito pije mlijeko, pokazuje kako je strah Dubravke Ugrešić posve osnovan. No u toj brizi za budućnost Ugrešić ponekada zna pretjerati, zvučati čak pomalo konzervativno. Glavni problem “Napada na minibar” jeste povremena potreba autorice da docira. Ugrešić napada amaterizam, egzibicionizam - vrijednosti koje prepoznaje kao problem novog vremena. I iako je donekle možemo razumjeti, s druge ju je strane teško shvatiti ozbiljno kada pogrešno koristi riječi poput “tamaguchi” i “twitter” i ne zna što vagazzaling zaista znači. Ugrešić je, međutim, nezamjenjiva kada piše o prošlosti i prepoznaje je, zamaskiranu, u onome što živimo danas. Knjiga prepoznaje društveno-političke obrasce koji se ponavljaju bez obzira na njihovu “odsutnost”, njihovu prikrivenost demokracijom. Politička tupost Jugoslavena nije nestala. Nestali su Jugoslaveni, ali njihova je indolencija ostala. Jedinstven naratorski dar Dubravke Ugrešić “Napadu na minibar” daje romaneskna obilježja i knjiga se zbog toga lako čita. Spisateljica ne izbjegava ispovjednost koja, zajedno s prepoznatljivim toposima njezinog stvaralaštva, čini ovaj naslov nezaobilaznim i nezaboravnim štivom. I prijeko potrebnim, dodala bih, jer iako književnica više ne živi u Hrvatskoj, piše o njoj aktualnije od mnogih koji su još uvijek tu.
7.3.2011.
Eseji koje čitamo s istim užitkom kao i njezine romane
Jagna Pogačnik, jutarnji.hr, 07.03.2011.
Posljednjih je godina Dubravka Ugrešić, između ostaloga, pisala tekstove za poljske, engleske, švicarske i srpske novine i časopise, a ti su tekstovi u pravilu imali sve odlike eseja, s jasno prepoznatljivom i provokativnom temom. Knjiga “Napad na minibar” koja se gotovo simultano pojavila u Beogradu (Fabrika knjiga) i Zagrebu (Fraktura) odličan je uvid u trenutnu non-fiction preokupacije ove autorice koja u nas, još uvijek, ima dvojaku i dijametralno suprotnu recepciju. Ili oduševljena pohvala ili totalna šutnja, sredine kao da i dalje nema. Za razliku od prijašnjih Ugrešićkinih knjiga eseja, “Napad na minibar” u većem dijelu mijenja autoričinu optiku, premda su i dalje prisutne sve karakteristike njezina rukopisa zbog kojih su je čitatelji voljeli i “gutali” svaki njezin esej ili pak mrzili, prokazivali i na koncu posve ignorirali. A te su karakteristike - propitivanje i podrivanje nekih uvriježenih vrijednosti koje zastupa većina, politička obojenost teksta, uspjela ironizacija, građenje esejističkog teksta na detaljima i štiklecima osobnog iskustva, erudicija i visok stupanj literarizacije, što sve rezultira rijetkom osobinom da njezine eseje čitamo gotovo s istom napetošću i vrstom užitka kao da se radi o romanu. U ovim se esejima prepoznaje odmak od “pozicije egzila” iz koje se Dubravka Ugrešić proteklih godina javljala, a ta se pozicija s vremenom transformirala u “poziciju nepripadanja”, ne samo određenom nacionalnom kontekstu, već generalno novim paradigmama suvremenosti. Premda i dalje vrlo često zagledana u prošlost, lista tematskih preokupacija ovdje je doista šira i “globalnija”. Da, i dalje se ljuti na stupnjeve i vrste vjerske i političke indoktrinacije koja se provodi u hrvatskim školama i vrlo pomno ulazi u problematiziranje “Duha kakanijske provincije”, kako glasi naslov jednog eseja, bavi se visokim književnim standardima Miroslava Krleže i definitivno nije indiferentna prema hrvatskoj i vlastitoj bližoj prošlosti. No, to ipak nije glavna tema ove knjige u kojoj su po prstima dobili i europski multikulturalizam i tržište rada npr. Na njezinom kraju nalazi se opsežan esej “Karaoke kultura” koji držim najzanimljivijim jer se u njemu bavi aktualnim kulturološkim temama koje nemaju poznatu ideološku kabanicu, već globalne i provokativne razmjere. Vrijeme u kojem zabava anonimnih ljudi prerasta u kulturu, privid demokratičnosti interneta i virtualni svjetovi, fenomen reality showa, fan fiction i celularni romani, kao i sadašnjost kao jedina postojeća i relevantna vremenska kategorija, okvir su u kojem Ugrešićeva progovara o statusu književnosti i umjetnosti danas i poziciji književnika, autora koji mora birati između pozicije da bude marginaliziran ili pripada sustavu pop-zvijezde. Ugrešićeva nikada ne piše eseje zabravljena u bjelokusnu kulu teorije, u njima uvijek ima novinskog štofa - od Kusturičinog Drvengrada, preko Thompsona, do “Gole istine” Nives Celzijus, kao i referenci na filmove, knjige i umjetničke “akcije” daleko od “kakanijske provincije”. Ima u ovoj knjizi i jedan važan esej koji će se vjerojatno najviše čitati i koji čitavu knjigu vraća u kontekst “starih” Ugrešićkinih tema. S naslovom “Pitanje optike”, i napisan je kao reakcija na intervju što ga nedavno preminuli ugledni profesor Aleksandar Flaker, nekadašnji bliski autoričin suradnik, dao jednom zagrebačkom tjedniku. Tu se autorica, vrlo pedantno, pomno i za čitatatelja atraktivno, vraća na slučaj “Vještica iz Rija” i kronologiju svoga odlaska iz Hrvatske, prozivajući one koji su prozivali nju, kao i ocrtavajući atmosferu na tada matičnom fakultetu, ali i u tadašnjem tisku. Ta je epizoda udarila neizbrisiv biljeg na njezinu životnu sudbinu, ali i književni rukopis. Posljedica toga je ponekad prenaglašeno generaliziranje i ponavljanje motiva u njezinim esejima. No, Dubravka Ugrešić to čini na literarnoj razini koja je posve opravdano svrstava među pisce svjetske reputacije, a ovu njezinu knjigu u sam vrh recentne hrvatske esejistike.
9.3.2011.
Iskošena optika
Zarez, Boris Postnikov, 17.02.2011.
Za početak, bilješka s ruba medijske proizvodnje stvarnosti: dok se rubrike kulture u srednjostrujaškim novinama i časopisima asimptotički približavaju točci iščeznuća, dolazak svake nove godine podsjeti nas na specifičan kulturno-medijski paražanr koji opstaje žoharskom upornošću: možemo ga nazvati “kalendarskim”. Baš svakoga prosinca i siječnja, opet i iznova, tiskovine i portali koji su prethodnih 365 dana kulturna zbivanja uglavnom uspješno ignorirali, nepogrešivo će donijeti top-liste najboljih filmova, albuma, serija, predstava, knjiga i ostalih značajnih događaja sezone na izmaku. Nedavno, na stranicama jednoga našeg tjednika taj je kalendarski paražanr obogaćen prigodnom varijacijom koja je njegovom provizornom nazivu dala sasvim doslovno značenje – saznali smo da je neki uspješan poslovni čovjek naručio, platio i dobio luksuzno, limitirano izdanje zidnog kalendara s art-fotografijama trenutno popularnih hrvatskih književnica. Modele je odabrala ugledna književna kritičarka, a smješkat će se, pretpostavlja se, u uredima poslovnih partnera našeg umjetnički senzibiliziranog direktora. Koji, inače, svake godine naruči sličan kalendar pa na njemu nekada budu rockeri, nekada glumice, da bi se, evo, vrtuljak neobavezne estradnoartističke spektakularizacije zaustavio i na spisateljicama... Naličje kolektivne memorije Neposredan je povod takvom izboru, može se pritom naslutiti, taj što je protekla književna sezona, u skladu sa žanrovskim konvencijama kalendarskoga uokvirivanja i etiketiranja, proglašena “godinom žena”, zbog toga što su u njoj vrlo hvaljene prozne knjige objavile, između ostalih, Ivana Simić-Bodrožić, Nada Gašić, Mirjana Dugandžija, Maja Hrgović... Ta je samoljepljiva sintagma za jednokratnu upotrebu, pritom, ne amjerno ukazala i na to da se prigodni godišnji kritičarski izbori knjiga uglavnom fokusiraju na fikcionalnu proznu književnost. Što je šteta; jer, ako se prisjetimo da su u prošloj godini objavljene i nove knjige nefikcionalne proze Andree Zlatar, Viktora Ivančića, Deana Dude, Mirka Kovača, Srećka Horvata, Igora Štiksa – da nabrojimo samo neke – dojam je da se u žanrovskoj ladici esejistike ipak nakupilo puno intrigantnijih i izazovnijih stranica. A ako ta procjena nekome djeluje problematično, vjerujem da je dovoljno sa samoga vrha spomenute ladice izvući nedavno objavljenu knjigu eseja Napad na minibar pa dasumnja nestane. Fotografija Dubravke Ugrešić, autorice knjige, nije, inače, ukrasila onaj novogodišnji kalendar, i dobro je što je tako. Em je njezina pozicija u odnosu na takozvanu scenu sasvim apartna, em je patrijarhalne obrasce domicilne kulture dekonstruirala puno prije nego što se takozvano žensko pismo pretvorilo u zgodnu medijsko-kalendarsku doskočicu s jednogodišnjim rokom trajanja. Dobrim dijelom i zbog toga što početkom devedesetih nije bila spremna žrtvovati vlastitu feminističku perspektivu monomaniji vladajuće nacionalističke retorike, privedena je, poznato je, na medijsku lomaču za vještice u možda i najogavnijem ovdašnjem javnom progonu u proteklih dvadesetak pa i više godina, e da bi nakon toga napustila Hrvatsku i trajno se preselila u Amsterdam. Između tridesetak eseja napisanih u razmaku od tri godine i skupljenih u Napadu na minibar, a koji značajno variraju i dužinom i ambicijom, jedan od najupečatljivijih rekapitulira baš to razdoblje; preuzevši u naslovu, Pitanje optike, iz bogatoga repertoara ondašnjih difamacija i uvreda etiketu osobe s “deformiranom optikom”, koju joj je usput zalijepio neki od huškača, Ugrešić pomno navodi i brojne druge gnjusne detalje medijske harange, ali i poniženja kojima je bila izvrgnuta u svakodnevnom životu, na poslu, na ulici, kod kuće... Ovdje evocirana atmosfera prijetnje i straha, velikih kolektivističkih istina i njihovih malih, a opasnih egzekutora, anonimnih telefonskih poziva i misterioznih karijernih uspona, u proteklih je desetak godina uglavnom uspješno amputirana iz općeprihvaćenoga zajedničkog sjećanja. Iskošena i sasvim osobna, optika Dubravke Ugrešić nudi pogled na naličje te konstrukcije kolektivne memorije: oni koji su nekada spremno preuzimali uloge inkvizitora, sada figuriraju kao arbitri kulturnih vrijednosti i uvaženi intelektualci opće prakse na javnoj televiziji; tjednik koji je razglašavao nacionalnost i bračne statuse progonjenih feministkinja, popisujući usput manirom neke sitne doušničke ništarije njihove boravke u inozemstvu, danas se voli prikazivati kao uglađeni, liberalni, urbani društveno-politički magazin; profesor i mentor Dubravke Ugrešić, koji ju je u vrijeme progona, kao i većina kolega, potpuno ignorirao, daje onda, dvadesetak godina kasnije, istom tom magazinu intervju pa u njemu, ničim izazvan, tumači kako Ugrešićku početkom devedesetih nitko nije otjerao, nego je iz Hrvatske svojevoljno otišla... Esej Pitanje optike, iako inzistira na imenima, datumima i naslovima, ljušteći tako debele slojeve hipokrizije s ušminkane slike deklarativno i samodopadno liberaliziranoga i europeiziranoga hrvatskog društva, istodobno potcrtava sistemski karakter ondašnjih progona; u čišćenju Hrvatske od nepoželjnih “elemenata” nisu sudjelovali samo mali i moćni lobiji, nego i veći dio društva – izravno ga provodeći, suptilno usmjeravajući ili prešutno odobravajući – društva koje se danas s punim opsegom vlastite odgovornosti još uvijek uspješno izbjegava suočiti. S druge strane, iako preuzima i duhovito izvrće optužbe i uvrede kojima je bila izložena, Ugrešić izbjegava zamku pozicije žrtve i udobne narcističke fiksacije koju ona nosi pa naglašava značaj vlastitih riječi, djela, odluka i odgovornosti. Pitanje optike pisano je na svim svojim razinama – gramatičkoj, etičkoj, političkoj – u prvome licu jednine; optužnica koju ispisuje usmjerena je pritom jednako protiv masovne nacionalističke histerije devedesetih koliko i protiv licemjerja aktualnoga treniranja zaborava. Manjine i klasa Pokušamo li odgovoriti na pitanje autorske optike koja se provlači kroz cijelu knjigu, onda je ona prije svega manjinska, i to višestruko i višeznačno. Vrlo jasno se to vidi u seriji kraćih tekstova, originalno pisanih za razne europske novine, a koji zauzimaju otprilike prvu trećinu Napada na minibar. U njima, Ugrešić se opsesivno bavi pozicijama stranaca i imigranata na Zapadu u godinama nedvosmislenoga urušavanja multikulturalističkoga projekta, potom i pozicijama žena, ateista, siromašnih, starih, komunista: bauk poljskog vodoinstalatera kruži tako Europom plašeći zapadne kolege koji ostaju bez posla; u Hrvatskoj, likovi partizana i komunista Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića bivaju rehabilitirani kao simbol borbe za prava gayeva, jer je to danas društveno prihvatljivije; barmeni amsterdamskih kafića ignorantski i samozadovoljno komentiraju mračnu prošlost jugoslavenske diktature, slijepo vjerujući u savršenstvo sistema u kojem žive; u procedurama korištenja hotelskih minibarova naziru se fragmenti potencijalno totalitarnih praksi prikrivenih ideologijom demokracije i ljudskih prava... Pritom, iza šarenila različitih identiteta – nacionalnih, rasnih, rodnih, dobnih, migrantskih i tako dalje – nazire se prikriveno jedinstvo klase, “klase deklasiranih”, kako je Ugrešić naziva, a koga njezini pripadnici, zabavljeni nebrojenim aktualnim identitetskim diferencijacijama, najčešće i nisu svjesni. Izrazita društvena kritičnost usmjerena protiv općih mjesta aktualnoga društvenog konsenzusa, svih onih slijepih pjega oko kojih je konstruirano uvjerenje kako živimo u najboljem od do sada mogućih svjetova,u esejima Dubravke Ugrešić proizlazi istodobno iz sitnih, lucidnih uvida u svakodnevicu kao i iz ambicioznijih teorijskih ili kulturalnih referenci. Njezino je pismo izrazito živo; vješte izmjene anegdotalnoga diskursa i širih, sintetičkih zahvata, sjajno oko za detalje i upućenost u teme kojima se bavi, umijeće da se silogistički hod izlaganja retorički razigra, vještina da se dosljednost stavova provuče kroz fragmentarno komponirane tekstove mekih rubova i, povremeno, sasvim otvorenih završetaka, potvrđuju ono što smo znali i nakon Ugrešićkinih ranijih knjiga ogleda, poput Kulture laži, Američkoga fikcionara ili Nikoga nema doma: riječ je o jednome od vrhunaca esejističkoga pisanja u suvremenoj hrvatskoj ili, ako hoćete, postjugoslavenskoj književnosti. Gospođa u tramvaju Potvrđujese to i kada Ugrešić zahvati šire i ambicioznije, kao u završnome eseju Karaoke-kultura, u kojem neobavezno predlaže naslovnu sintagmu kao kišobranski pojam kojim bi se, makar privremeno, mogle natkriliti neke od teško uhvatljivih, likvidnih kulturalnih transformacija trenutka sadašnjeg. Otvarajući oko toga pojma bogato semantičko polje u kojem su se našli i Titova štafeta i Staljinovi dvojnici, i Kusturičin Drvengrad i hitovi YouTubea, i industrija književnosti s mobilnih telefona i porno-gobleni umjetnice Jelene Radić, Ugrešić mapira prostor stvoren nizom skorijih socioekonomskih i tehnoloških promjena, u kojem je recipijent stekao neuhvatljivu prednost pred kulturnim tekstom i njegovim autorom. Štoviše, recipijent se i sam preobratio u autora pa nizom praksi preinačuje, remiksira, kolažira, preslaguje dostupne tekstove, ostajući pritom skriven vlastitom anonimnošću. “Anonimni autor” za Ugrešićku je paradigmatska figura trenutka; njemu je podređena komunikacijska tehnologija, on raspolaže i upravlja medijima, on oblikuje kulturu. Razrada ove dijagnoze povremeno, doduše, skreće u pasatizam i pojednostavljivanje, pripisujući novim praksama mahom negativne estetičke i etičke karakteristike, ali ono što spašava stvar Ugrešićkina je sposobnost da reflektira i ironizira vlastitu poziciju: a to je, kako govori, pozicija gospođe koja stoji u tramvaju i zgraža se nad time što mladima, eto, više ne pada na pamet ustupiti mjesto starijima. Svjesna da piše o kulturi u kojoj njezina erudicija, sustav vrijednosti, medijski režimi na koje je navikla pa, naposljetku, i sama autorska instanca postaju anakronima, u konačnici, čini se, ipak uspijeva reći više o vlastitoj poziciji u novom kulturnom polju nego o konfiguracijama toga polja. Ako se to može smatrati prigovorom, onda mu treba pribrojati još poneko problematičnije mjesto Minibara – nekritičko oduševljenje Obaminom izbornom pobjedom, recimo, djeluje prilično naivno, trpanje aktivističke borbe protiv komercijalizacije gradskih jezgri u isti koš s brobom za “očuvanje jadranskih pliskavica” ne sasvim duhovito – ali to su samo sitne usputne smetnje koje bitnije ne kvare konačni dojam. Ugrešić dosljedno ustrajava na vlastitoj optici, a istodobno ta optika ostaje dovoljno široka da obuhvati i analizira recentne društvene, političke, ekonomske i kulturne pomake; slikovitije rečeno, ona će konzekventno braniti i zastupati svoju feminističku ili spisateljsku poziciju, zbog kojih je svojedobno bila spremna napustiti domovinu, ali će istodobno biti svjesna da su feminizam i književnost u međuvremenu postali i jednokratnim motivom prigodnih kalendara za poslovnu elitu. Čini se da je ta kombinacija dosljednosti i otvorenosti, radikalnosti stava i mekoće pristupa ključ njezina esejističkog umijeća. Duhovit, oštar, zaigran, promišljen, odgovoran, Napad na minibar očekivano ga je potvrdio.
10.3.2011.
Eseji koje čitamo s istim užitkom kao i njezine romane
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 07.03.2011.
ZAGREB - Posljednjih je godina Dubravka Ugrešić, između ostaloga, pisala tekstove za poljske, engleske, švicarske i srpske novine i časopise, a ti su tekstovi u pravilu imali sve odlike eseja, s jasno prepoznatljivom i provokativnom temom. Knjiga “Napad na minibar” koja se gotovo simultano pojavila u Beogradu (Fabrika knjiga) i Zagrebu (Fraktura) odličan je uvid u trenutnu non-fiction preokupacije ove autorice koja u nas, još uvijek, ima dvojaku i dijametralno suprotnu recepciju. Ili oduševljena pohvala ili totalna šutnja, sredine kao da i dalje nema. Za razliku od prijašnjih Ugrešićkinih knjiga eseja, “Napad na minibar” u većem dijelu mijenja autoričinu optiku, premda su i dalje prisutne sve karakteristike njezina rukopisa zbog kojih su je čitatelji voljeli i “gutali” svaki njezin esej ili pak mrzili, prokazivali i na koncu posve ignorirali. A te su karakteristike - propitivanje i podrivanje nekih uvriježenih vrijednosti koje zastupa većina, politička obojenost teksta, uspjela ironizacija, građenje esejističkog teksta na detaljima i štiklecima osobnog iskustva, erudicija i visok stupanj literarizacije, što sve rezultira rijetkom osobinom da njezine eseje čitamo gotovo s istom napetošću i vrstom užitka kao da se radi o romanu. U ovim se esejima prepoznaje odmak od “pozicije egzila” iz koje se Dubravka Ugrešić proteklih godina javljala, a ta se pozicija s vremenom transformirala u “poziciju nepripadanja”, ne samo određenom nacionalnom kontekstu, već generalno novim paradigmama suvremenosti. Premda i dalje vrlo često zagledana u prošlost, lista tematskih preokupacija ovdje je doista šira i “globalnija”. Da, i dalje se ljuti na stupnjeve i vrste vjerske i političke indoktrinacije koja se provodi u hrvatskim školama i vrlo pomno ulazi u problematiziranje “Duha kakanijske provincije”, kako glasi naslov jednog eseja, bavi se visokim književnim standardima Miroslava Krleže i definitivno nije indiferentna prema hrvatskoj i vlastitoj bližoj prošlosti. No, to ipak nije glavna tema ove knjige u kojoj su po prstima dobili i europski multikulturalizam i tržište rada npr. Na njezinom kraju nalazi se opsežan esej “Karaoke kultura” koji držim najzanimljivijim jer se u njemu bavi aktualnim kulturološkim temama koje nemaju poznatu ideološku kabanicu, već globalne i provokativne razmjere. Vrijeme u kojem zabava anonimnih ljudi prerasta u kulturu, privid demokratičnosti interneta i virtualni svjetovi, fenomen reality showa, fan fiction i celularni romani, kao i sadašnjost kao jedina postojeća i relevantna vremenska kategorija, okvir su u kojem Ugrešićeva progovara o statusu književnosti i umjetnosti danas i poziciji književnika, autora koji mora birati između pozicije da bude marginaliziran ili pripada sustavu pop-zvijezde. Ugrešićeva nikada ne piše eseje zabravljena u bjelokusnu kulu teorije, u njima uvijek ima novinskog štofa - od Kusturičinog Drvengrada, preko Thompsona, do “Gole istine” Nives Celzijus, kao i referenci na filmove, knjige i umjetničke “akcije” daleko od “kakanijske provincije”. Ima u ovoj knjizi i jedan važan esej koji će se vjerojatno najviše čitati i koji čitavu knjigu vraća u kontekst “starih” Ugrešićkinih tema. S naslovom “Pitanje optike”, i napisan je kao reakcija na intervju što ga nedavno preminuli ugledni profesor Aleksandar Flaker, nekadašnji bliski autoričin suradnik, dao jednom zagrebačkom tjedniku. Tu se autorica, vrlo pedantno, pomno i za čitatatelja atraktivno, vraća na slučaj “Vještica iz Rija” i kronologiju svoga odlaska iz Hrvatske, prozivajući one koji su prozivali nju, kao i ocrtavajući atmosferu na tada matičnom fakultetu, ali i u tadašnjem tisku. Ta je epizoda udarila neizbrisiv biljeg na njezinu životnu sudbinu, ali i književni rukopis. Posljedica toga je ponekad prenaglašeno generaliziranje i ponavljanje motiva u njezinim esejima. No, Dubravka Ugrešić to čini na literarnoj razini koja je posve opravdano svrstava među pisce svjetske reputacije, a ovu njezinu knjigu u sam vrh recentne hrvatske esejistike.Jagna Pogačnik
17.5.2011.
Provjetravanje palanke
Vjesnik, Helena Sablić Tomić, 16.05.2011.
Dubravka Ugrešić u novoj knjizi »Napad na minibar« objavljuje pedesetak eseja u čijem se podtekstu prepoznaju različiti odrazi društvenih, ideoloških, književnih, kulturoloških i medijskih promjena Nakon izvrsnog romana »Baba Jaga je snijela jaje« (2008.), Dubravka Ugrešić u novoj knjizi »Napad na minibar« objavljuje pedesetak eseja u čijem se podtekstu prepoznaju različiti odrazi društvenih, ideoloških, književnih, kulturoloških i medijskih promjena snažno označenih pogledom kroz naočale posve osobnog nomadizma i intimizma. Čine se oni logičnim slijedom eseja objavljenih u knjigama »Američki fikcionar« (1991.) i »Kultura laži« (1994.). Napisani su u razdoblju od 2006. do 2010. godine, a raspoređeni su kroz pet poglavlja, od kojih je samo posljednje vezano jednom zajedničkom temom: »Karaoke u kulturi, književnosti, politici, osobama i svakodnevlju«. Eseji ostalih cjelina posvećeni su različitim promjena, npr. u ideološkom polju bez obzira na to je li njegovo ishodište u socio-političkim mijenama vezanim uz prostor bivše Jugoslavije (Lolitese; Uvod u robovlasničko društvo; Toys for boys) ili u onima koje se zbivaju na tlu Europe (Razglednica iz Europe; Porno Putin; Go, Burekana, go!), ili se one pronalaze u religijskom opijumu (Opijum), kojega je u tranzicijskim kronotopima sve više. Prihvaćajući stajalište kulture kao polazište za »pjevanje i mišljenje«, Dubravka Ugrešić obrađuje različita područja koja oblikuju popularnu kulturu i njezin diskurs, uključujući pri tome umjetnost (u prvom redu književnost) u različite sfere ekonomskog života, javnih medija, virtualnog prostora. Dekonstruira se u njima mikrosfera kulturološkog diskursa na različite načine kako bi se otkrili modaliteti moguće artikulacije identiteta (npr. etničkog, rodnog, generacijskog...). Obuhvaćaju ovi eseji dobro promišljenu, na nekim mjestima vrlo provokativnu, možda čak i diskutabilnu analizu cjelokupnoga ciklusa zbivanja oko inicijalne teme. Naslovni esej ironičan je pogled na potrošački aspekt tranzicije, dok se u esejima »U zemlji laži sve je istina« i »Bitches« autorica bavi onim anomalijama koje društvo kao što je hrvatsko ne može podnijeti. Naglašava pri tome kako male države ne mogu »konzumirati« anomalije, a za primjer uzima fenomen »Gole istine« Nives Celzijus, kao jednu od najvećih hrvatskih književno-kulturoloških anomalija. Eseji posvećeni filmovima, glazbi, knjigama ili različitim pop-kulturnim proizvodima prilog su dijagnosticiranju tranzicijske kulture i njezinih modela. Socijalni kontekst obično proizvodi sebi prilagođenu kulturu sukoba, koji Dubravka Ugrešić spretno obrazlaže sa svim njegovim pozitivnim i negativnim potencijalom. Kulturološki i društveni fenomeni i diskursi obično su ne samo zbog rata već i uslijed tranzicijskog beznađa izbačeni iz svojih ležišta, a kolektivistički obrasci kulture im omogućavaju da se umjetnost i književnost prepoznaju kao prijemni centri za ideološke investicije. Posebice je stoga dojmljiv njezin odgovor na poznatu »Globus aferu« vezanu uz članak o pet hrvatskih vještica, objavljen pod naslovom »Pitanje optike«. Kroz većinu eseja vrlo diskretno provlače se trenutci iz autoričina privatnog prostora, koji često puta postaju katalizatorima i narativnim ventilatorima javnih zbivanja. U knjizi »Napad na minibar« odjekuje jasan, stilski izbrušen ženski glas koji govori u suprot mnoštvu koje ne utječe na javna događanja, koje se investira u autonomiju na bilo kojoj razini svakodnevlja. On diže prašinu iznad palanke koja se nalazi negdje između Europe i Hrvatske dok njezin duh »pluta između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog i svjetskog kao idealno-otvorenog«. Knjiga donosi pedesetak eseja u čijem se podtekstu prepoznaju različiti odrazi društvenih, ideoloških, književnih, kulturoloških i medijskih promjena snažno označenih pogledom kroz naočale posve osobnog nomadizma i intimizma
31.5.2011.
Dubravka Ugrešić: Danas se »kapitalna« knjiga pojavljuje svaki mjesec
Vjesnik, Ines Kotarac, 30.05.2011.
Dobitnica Vjesnikove nagrade za književnost Dubravka Ugrešić dobitnica je ovogodišnje Vjesnikove književne nagrade »Ivan Goran Kovačić« za knjiga eseja »Napad na minibar«. Ugrešić je autorica nagrađivanih romana, od kojih je posljednji, »Baba Jaga snijela jaje«, bio u užem izboru za prestižnu nagradu Man Booker. Osamdesetih godina ova književna znanstvenica i spisateljica postala je poznata široj publici po romanu »Štefica Cvek u raljama života«, a devedesetih godina seli se u Amsterdam. Nastavlja objavljivati knjige, koje se prevode na dvadesetak jezika, piše za strane časopise, te povremeno predaje na američkim sveučilištima. Dobili ste brojne strane nagrade – od »Prix Europeen de l’ Essai Charles Veillon« do nagrade Premio Feronia, no Vjesnikov »Goran« je prva hrvatska nagrada koju ćete primiti. Što Vam općenito znače nagrade, te što vam znači ova Vjesnikova? Moram vas podsjetiti da sam ja već dobila nekoliko hrvatskih nagrada. Ali, ako pod »autentično hrvatskim« podrazumijevate vrijeme od 1991. naovamo, onda je ovo prva »hrvatska« nagrada koju sam dobila. One prijašnje također su se zvale hrvatskima, ali, valjda, nisu bile autentične. Evo i anegdote. Predsjednik jednog žirija (prije) bio je čovjek koji je predsjednik jednog žirija i danas. Prije je glasao za to da dobijem nagradu, a danas demonstrativno izjavljuje da će izaći iz žirija ukoliko moja knjiga uopće uđe u nominaciju. Dakle, književnim nagradama ne treba vjerovati. U Hrvatskoj vlada inflacija književnih nagrada. Da bi se jedna nagrada profilirala kao književno značajna, nužna su barem tri faktora: ozbiljan žiri, čija će nepotkupljivost i estetski sud biti uvjerljivi; dugogodišnja praksa koja će potvrditi da je žiri u svome izboru griješio manje nego što se realno očekivalo; i relevantna dobit za nagrađenoga. Ta dobit ne mora nužno biti financijski izdašna, ali mora donijeti autoru uvjerljiv »kapital«: književno-vrijednosni, »kanonizacijski« ili/i tržišni. Ukoliko ti faktori izostaju, nagrada nema smisla. Autori su u takvoj konstelaciji eksploatirana strana. Pišete o rumunjskim harmonikašima, moldavskim prostitutkama, bugarskim čistačicama, hrvatskim i srpskim švercerima drogom te poljskim vodoinstalaterima kojima predlažete čak podizanje spomenika kao prvoj žrtvi europskog ujedinjenja. Kako Zapadna Europa danas vidi sebe? Što toj Europi znači pojam Europe, a što pojam multikulturalnosti? Postoji bogat i dostupan politički narativ vezan uz temu Evrope i multikulturalnosti. Ovaj narativ proizašao je iz preispitivanja velikih ideja koje imaju iza sebe bogatu praksu, kao što su »sloboda«, »demokracija«, »Evropa«, i slično. Ja se u svojim esejima najčešće bavim rubnim životnim detaljima. Moji eseji na svoj način propituju sve te velike ideje, ali ne nude čvrsta mišljenja. To je posao stručnjaka. Esejistika ima drugu funkciju. Koja je po Vašem mišljenju vjerojatna budućnost književnosti nakon što su se i knjige i pisci počeli tretirati kao roba, kad je kapital postao jedina mjera stvari, pojava, pa i ljudi? S književnošću se događa isto što i sa svakom drugom robom. Većina ljudi kupuje po velikim i jeftinim supermarketima i robnim kućama, čeka na rasprodaje ili kupuje lažnjake, jeftine replike luksuzne robe. Da biste znali koje je vino dobro, na primjer, morate se baviti istraživanjem, skupiti znanje, izoštriti ukus. Većina ljudi nema za takvo što vremena, niti novaca. Većina kupuje to što im se prvo nudi ili to što kupuju i drugi ljudi. Uloga književnih arbitara (književni kritičari, profesori književnosti) je podcijenjena ili precijenjena, jer je i tradicionalnim arbitrima izmaknuto ne samo »teorijsko« tlo pod nogama, nego i prostor za arbitražu. Arbitar je postalo tržište. Danas milijuni čitalaca kupuju Harukija Murakamija, Yaana Martela i Elizabeth Gilbert, sve u istom vrijednosnom paketu, a već sutra će im tržište ne samo nametnuti neki drugi književni paket, nego ih i uvjeriti da je baš to njihov personalni izbor. Prestajete li ikad biti spisateljica? Gledate li katkad svijet, čitate novine, promišljate o društvenim pojavama bez spisateljskih naočala ili je to nemoguće? Mislim da je nemoguće prestati biti spisateljica ili pisac, ukoliko to zaista jeste. Među piscima postoje razlike, koje je teško detektirati. One su skrivene u autorskom psihogramu. Imate ljude kojima se dogodi jedna knjiga, i koji više nikada ne napišu retka, ali i dalje ostaju piscima. Imate pisce koji jednako tako mogu biti i nešto drugo. Imate marljive ljude koji su zalutali u književnost, i u konačnici doživjeli da ih se tolerira kao pisce. Imate talentirane ljude kojima nije problem da napišu odličnu knjigu. Imate opsesivne ljude koji su si zabili u glavu da su pisci i ne odustaju. Sve u svemu, nema salomonskog testa za pisce, niti bi ga trebalo biti. Jer kad bi ga zaista bilo, broj sudionika u književnosti drastično bi se smanjio. Nastao bi deficit. Znam samo da je lako biti pisac ukoliko niste izloženi nikakvom ozbiljnom, duboko egzistencijalnom riziku. I baš otuda, iz odsustva rizika, i proizlazi ovaj današnji orgijastički književni suficit. Kakvi su Vaši čitateljski afiniteti? Kako birate knjige koje ćete čitati? Čitate li više fikciju ili ne-fikciju? Što Vas je posljednje oduševilo? Ja redovito pratim događanja u suvremenoj književnosti, iako je moj rakurs sužen. Većinu informacija primam s anglo-američkog područja, a i sve što se odnosi na ostatak književnoga svijeta prethodno je prošlo kroz anglo-američki filter. Drugim riječima, ako uzmem u ruku knjigu suvremenog iranskog autora ili autorice, to će biti samo zato jer je knjiga prevedena na engleski jezik. Ne kupujem razvikane knjige, ali na kraju uvijek popustim, obično na aerodromu. I ja sam žrtva tržišnih mehanizama. Aerodromska knjižara, i dovoljno vremena između dva leta, situacija je u kojoj ću kapitulirati, kupiti razvikanu knjigu i pročitati dvadesetak stranica. Tih dvadeset stranica obično učvršćuju moju odluku da ne treba kupovati razvikane knjige. Danas je kanonizacija dostigla besmislenu brzinu: ako je to prije nekog vremena bila jedna »kapitalna« knjiga godišnje, danas se »kapitalna« knjiga pojavljuje na tržištu svaki mjesec dana. U rezultatu, čitam non-fiction (kulturnu teoriju, sociologiju, filozofiju), jer je rizik da ću biti prevarena neusporedivo manji. U »Napada na minibar« skovali ste zanimljiv izraz – »karaoke-kultura«. O čemu je riječ? U eseju »Karaoke-kultura« pokušavam detektirati neke ključne oznake suvremene kulture. Da bih izbjegla termine koji su u ( istina, slabom) opticaju - poput post-postmodernizma, pseudo-modernizma i digimodernizma - skovala sam svoj termin: karaoke kultura. Radi se, dakle, o kulturi u koja je zahvaljujući tehnologiji (internet, itd.) širom otvorila vrata anonimnim masama. Nekadašnji pasivni konzument danas je značajan igrač u kulturnoj ekonomiji. On sve više postaje aktivnim sudionikom, na njega se sve više računa. On je kritičar-amater, koji ocjenjuje knjigu putem svojih blogova i internetskih foruma, on je pisac-amater, koji distribuira svoju knjigu preko interneta, on je kreator svoga fandoma, svoga čitalačkog kruga. Sve to, i mnogošto drugo po mome mišljenju tektonski su pomaci. U eseju »Pitanje optike« pišete o profesoru Aleksandru Flakeru, koji je osamnaest godina nakon obračuna s »Vješticama iz Rija«, nakon što su se, kako kažete, »lomače već ugasile odvažio javno baciti žigicu«. Mislite li da je i Vaša reakcija na njegov napad stigla prekasno, s obzirom na to da je prije pola godine preminuo? Mene u eseju nije zanimao Aleksandar Flaker personalno, nego »profesor«, simbolička figura, tipičan primjerak hrvatske intelektualne elite. Kada kažem »elita«, mislim na književnike, umjetnike, nastavnike, profesore, novinare, kritičare, izdavače, predstavnike kulturnih institucija. Svjesna sam da će većina čitalaca čitati taj tekst kao moju osobnu reakciju na Flakerovu uzgrednu napomenu u novinama. Tako je svima lakše. Jer u suprotnom bi mnogi morali priznati da su sami ta elita, koja već godinama odbija konfrontaciju s vlastitim odrazom u ogledalu; elita koja nije prstom makla kada su se u Hrvatskoj spaljivale knjige, i kada su se hrvatske knjižnice čistile od »stranih knjiga«. Osim nekoliko pojedinaca, u koje ubrajam i sebe, nitko nije digao glas protiv te i mnogih drugih nakaradnosti sistema. Događalo se to prije nekih petnaestak, dvadesetak godina. Većina mojih kolega bili su, dakle, »profesori«. Ta ista većina je na svojim pozicijama i danas. Sve u svemu, bio on »proizvođač« ili »potrošač«, tipičan sudionik hrvatske kulturne scene uvijek nosi kutiju žigica skrivenu u džepu. Kada se treba dodvoriti vlastodršcu, kada treba sačuvati vlastitu poziciju, kada u to ime treba spaliti pojedinca, naš »profesor« je spreman, s »oružjem« u džepu. Teško je proglasiti brojne čitaoce glupacima Koliko je Vama osobno važna recepcija Vaših knjiga? Volite li javna čitanja i susrete s ljudima koji čitaju i vole Vaše knjige? Zamišljate li katkada svoga idealnog čitatelja? Stvari s čitaocima i piscima nisu tako jednostavne kako vam se čini. Imate grandiozne pisce, čija su djela simbolički kapital književnosti, ali koje malo tko čita. Takva je nesretna sudbina Roberta Musila, na primjer. To je slučaj s Joyceovim »Finneganovim buđenjem«. Takvih djela i autora ima podosta. S druge strane, imate pisce ograničene inteligencije koji proizvode dječju književnost za odrasle. Ta se djela prodaju u velikom broju primjeraka i izazivaju oduševljenje čitalaca. Teško je proglasiti brojne čitaoce glupacima, pa postoji neka vrsta tržišnog dogovora: takva djela često su vrednovana kao ozbiljna književna djela. Ponekad padne čak i kakva značajna nagrada. Što, dakle, čini odnos između knjige i čitaoca? Zar samo knjiga i čitaočev ukus? Ili će prije biti da je taj odnos rezultat manipulacije, samo-pozicioniranja, mitotvorstva, politike, književnog snobizma, mode, društvenog dogovara i tržišnog managementa?
3.6.2011.
Dubravka Ugrešić dobila Vjesnikovu nagradu za književnost
t-portal, 30.05.2011.
Na proglašenju dobitnika tradicionalnih Vjesnikovih nagrada za postignuća u umjetnosti u protekloj godini najstarije Vjesnikovo priznanje - nagradu za književnost 'Ivan Goran Kovačić' - dobila je Dubravka Ugrešić za knjigu eseja 'Napad na minibar', u izdanju Frakture 2010. Knjiga Dubravke Ugrešić ocijenjena je kao najbolja u razdoblju od lipnja 2010. do svibnja 2011. Ugrešić u knjizi objavljuje pedesetak eseja u čijem se podtekstu prepoznaju različiti odrazi društvenih, ideoloških, književnih, kulturoloških i medijskih promjena snažno označenih europskim pogledom kroz naočale posve osobnog nomadizma i intimizma, navodi se u obrazloženju.
13.6.2011.
“Vjesnikovu” nagradu poklanjam Ministarstvu kulture
Novosti, Rade Dragojević, 11.06.2011.
Najprije o nagradi: za knjigu eseja “Napad na minibar”, u izdanju “Frakture”, nedavno ste dobili nagradu “Ivan Goran Kovačić” koju dodjeljuje “Vjesnik”, dakle državni medij. Ima li tu nelogičnosti i kao se s time nosite? - Hrvatske književne nagrade su odličan senzor za mjerenje moralnih i estetskih kriterija hrvatske kulturne sredine. Ja odavno više nisam dio te sredine. Kada su me obavijestili da sam dobila “Vjesnikovu” nagradu, moj prvi poriv bio je da je odbijem. Jednu sam nagradu prije nekog vremena već bila odbila. Međutim, s odbijenom nagradom ne možete ništa, dok s primljenom već možete učiniti neko dobro. Možete je preusmjeriti, na primjer. Zato koristim ovu priliku da javno obznanim da svoju “Vjesnikovu” nagradu poklanjam hrvatskom Ministarstvu kulture. Tako nagrada na neki način ostaje u kući. Da nisam pristala da primim nagradu, sada ne bih imala to zadovoljstvo. Nadam se da će Ministarstvo s mojom skromnom donacijom udariti temelje osnivanju Muzeja hrvatskih književnih nagrada, što je, po mome mišljenju, odlična ideja. Žao mi je da nisam bila na dodjeli. Prema pisanju “Večernjaka”, glavni urednik “Vjesnika” navodno je izjavio da sam tom nagradom vraćena u “maticu hrvatske književnosti”. “Vjesnik” se, nažalost, nije ponudio da mi plati avionsku kartu kako bih se barem nakratko mogla stopiti s narečenom “maticom” i na stvarnom, a ne samo na simboličnom nivou. Hrvatska uronjena u desnicu Kad smo zadnji put radili intervju, izašla vam je knjiga u sklopu “Večernjakove” biblioteke. Tada mi se to činilo nekako neprikladno, jer se “Večernji list” pokazao kao desne novine, a vi ste perjanica nove disidencije, što će reći da na stvari gledate slijeva. - Što se tiče primjedbe o desničarskom “Večernjaku”, cijela Hrvatska je uronjena u desnicu, i safta se u desničarskoj marinadi već dvadeset godina. Ovu odanost desnici mogu razumjeti, desnica, da tako kažem, ima sadržaja. U desničarskom ideološkom paketu ima puno šarenih igračaka: Majka Božja, papa, Bleiburg, ustaše i ustaške kape, Ante Pavelić, hrvatski vitezovi, Stepinac, šahovnica, Franjo Tuđman, rodne grude, Ante Gotovina, Široki Brijeg, mržnja prema Titu, Jugoslaviji, Srbima, partizanima, Marko Perković Thompson, čvrsto domoljublje čija se čvrstina nikada ne dovodi u pitanje, osim kada je u pitanju profit. U desničarskom paketu nema ozbiljnog političkog promišljanja, u njemu su igračke koje su simbolički supstitut za politički stav, ali s desnicom barem nikada niste usamljeni. Desnica je topla mafijaška obitelj. Za razliku od desničarskoga, u tzv. ljevičarskom paketu nema baš ničega, čak ni igračaka. A “Večernjak” je, kao i većina hrvatskih novina, prije svega žuti medij, dakle, porno plus laži. Kao što su stručnjaci izračunali da iz Ikeje nitko ne izlazi bez barem pet kupljenih predmeta, tako i u hrvatskim novinama teško da možete naći članak u kojemu nema barem pet netočnosti. U hrvatskim novinama možete, na primjer, naći intervjue koje nikada niste dali, i svoje izjave koje niste dali. A “Večernjakova” biblioteka koju spominjete bila je akcija koja nije imala za cilj desničarenje, nego da na hrvatskim književnicima zaradi brzu lovu. U Hrvatskoj prije svega nema pismenog novinarstva, kao ni profesionalnog izvještavanja na čiju se točnost možete osloniti. Međutim, sve ovo o čemu pričamo nema, naravno, veze ni s ljevicom, ni s desnicom, ni s književnošću, niti s književnim nagradama, nego s prosječnim hrvatskom mentalnim sklopom, prije svega. Zamislite mentalni sklop polupismenog čovjeka, koji jedva da išta čita, ni o čemu nema pojma i nije se makao s klupe ispred svoje kuće već godinama. To strašno neznanje koje se taloži u našem ljudskom primjerku stvara u njemu nejasan osjećaj neprimjerenosti. Zato naš primjerak ponavlja to što ponavljaju i drugi. Osjećaj neprimjerenosti pretvara se u aroganciju, a arogancija se ispoljava kao ridikuliziranje svijeta oko sebe. Jer jedini način da naš primjerak svoj osjećaj bespomoćnosti okrene u svoju prednost jest da ridikulizira svijet oko sebe. To ga čini sigurnijim. Ta, dakle, bespomoćna tupost koja je uvjerena da je prevarila i nadigrala sve oko sebe temelj je prosječnog hrvatskog mentalnog sklopa, i onda se nadalje reflektira u politici, u kulturi, u svakidašnjem životu. Nisu Hrvati jedini, dakako. Međutim, dok su Česi, na primjer, iz sličnog sklopa napravili veliku književnost, Hrvati su si napravili tek loš život. Multikulturalizam na meniju Smatrate li i vi, poput njemačke kancelarke i britanskog premijera, da je projekt mulitkulturalizma propao? Kažete tako na 36. stranici knjige “Napad na minibar” da je “ideja europskog multikulturalizma dobrano napuknuta”. Što, dakle, ne valja s njom? Dobro, mi taj problem nemamo, ali vi taj multikulturalizam, čini mi se, živite? - Post-jugoslavenski narodi taj problem zaista nemaju. Nisu ga imali ni prije. Ono prijašnje samo-laskanje, one fraze o Jugoslaviji kao o multikulturnoj zemlji, bile su čista tlapnja. Kako je bilo tko mogao povjerovati u ozbiljnost te teze u zemlji čiji su građani svi bijelci i većina govori isti jezik. Razlike su se svodile na to tko šta jede: Hrvati grah s tijestom, Srbi grah sa špekom. A onda je krenula priča o nepremostivim etničkim i kulturnim razlikama, rat i etničko čišćenje. Hrvati su se riješili Srba, Srbi su se riješili Albanaca, Hrvata i Muslimana, zajedno su čistili Bosnu od Muslimana, tko je već koliko mogao. Veliki Monstrum, majstor genocida, upravo sjedi u haškoj sudnici. Nijedna od bivših jugoslavenskih republika nije u međuvremenu uspjela razviti snošljivu razinu tolerancije za Drugoga. Primjera ima bezbroj. U turističkoj zemlji Hrvatskoj svakoga ljeta barem dvadesetak stranaca ostane pretučeno, odnosno to je otprilike brojka koju saznajemo iz novina. Ali, upravo je, eto, u Hrvatskoj bio papa, koji je osudio hrvatsku netolerantnu prošlost: ustaše (jer Hrvati to sami nisu bili u stanju učiniti) i komuniste (što su Hrvati uvijek spremni učiniti). Zato je lukavi papa imenovao Djevicu Mariju za duhovnog komesara. Ona će ubuduće “bdjeti nad povijesnim putom” Hrvatske, “kao i nad putom čitave Europe”, čime je papa posredno dao poticaj razvoju hrvatskog feminizma i neposredno blagoslovio put Hrvatske u Europu. Nakon papinog odlaska, Hrvatima će biti lakše da toleriraju, ako ništa drugo, barem one nad kojima bdije zajednička Djevica Marija. A to, priznat ćete, nije malo. Vrijedilo je pljunuti sav taj novac za papinski blagoslov. Kako u svemu tome vidite samu sebe, kao klasičnu disidenticu, gastarbajtera ili ste ono što se novim pojmom označava kao intelektualni prekarijat (intelektualna fleksibilna i mobilna radna snaga s nesigurnim i neredovitim primanjima)? - Ja valjda spadam u intelektualni prekarijat. Zbog opće krize, svakim danom sve više intelektualaca, književnika, umjetnika i edukatora klizi u tu kategoriju. Nema više ni akademske, ni statusne, ni državne zaštite. Ta je pozicija izuzetno složena, stresna i rizična. S druge strane, eksploatacija intelektualnog rada uvijek je i bila najbrutalnija, jer je intelektualni rad nemjerljiv. S treće strane, intelektualni rad je za mnoge i dalje atraktivan upravo zato što je nemjerljiv. Naime, češće je pravilo, a rjeđe slučajnost da prodavači intelektualnog bofla zarađuju dobre pare. P. T. Barnum, milijunaš, poznat kao otac cirkusa, izjavio je: “Nitko nikada nije bankrotirao na potcjenjivanju inteligencije američkog naroda.” Barnumova cinična izjava nije, dakako, rezervirana samo za Amerikance. Što imam “Filipinima” opraštati? Kako ste rekli u knjizi, otišli ste iz Hrvatske u Europu, ali vas je domovina svako malo sustizala. Kako sad stvari stoje, svi ćemo vam se uskoro pridružiti u Europskoj uniji, gdje ste vi odavno. Dakle, nikako se ne možete riješiti domaje. Je li to dobro ili loše? - Hrvatski pjesnik Drago Štambuk, koji kao da je predvidio da će ga ambasadorska sudbina odvesti u daleke krajeve, napisao je stih, kojeg se ponekad sjetim: “Hrvatska je bumerang, kamo god da je hitnem, čemu god da je putim, ona se vazda vraća.” Stih izražava pjesnikovo iskreno domoljublje, domovina je, dakle, s njim, čak i kada njega u domovini fizički nema. Usput rečeno, sam predmet, multifunkcionalni bumerang, prvotno je služio kao oružje. Stari Egipćani, Aboridžini i Indijanci koristili su ga za ubijanje ptica i zečeva. Ispričavam se, stvarno ne znam što me je spopalo, i zašto sam se toliko raspričala o bumeranzima. Kako danas gledate na traumatične epizode s početka devedesetih kad ste otišli iz Zavoda za znanost o književnosti? Stari profesor je otišao, a hodnici Filozofskog fakulteta nisu više tako mračni. Jeste li oprostili profesoru, kao što ste oprostili fiktivno-stvarnom Ivici, domaćem političaru novoga kova, čiji ste ur-fašistički psihogram detaljno opisali u knjizi? - Opraštate u onom trenutku kada shvatite da nema dijaloga, jer dijalog i nije moguć; kada shvatite da cijeli problem leži u vama i vašim posve iluzornim očekivanjima. Opraštate kada shvatite da nema komunikacije, jer su kodovi komunikacije između vas i vaše sredine različiti. Oprost je, zapravo, otpuštanje, ravnodušnost. Kada sam, na primjer, prateći nedavni papin posjet Hrvatskoj razgledavala novinske fotografije ljudi – jedne žene, koja ima devedesetero unuka, čije je poprsje bilo ukrašeno svetačkim amuletima, s plastičnom bočicom vode u ruci i križem u pozadini – bilo je to kao da skrolam po turističkom sajtu neke zemlje u kojoj nikada nisam bila. Kao da pregledavam fotografije s Filipina, na primjer. Dakle, što ja imam “Filipinima” opraštati ili neopraštati? Porazno je za sve nas da su svi vaši antagonisti, svi ti deratizatori s početka devedesetih godina – Letica/Kamenski/Novak-Srzić – i dalje na svojim mjestima, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Možda je tu potrebna jedna lustracija? - Ne, nikako lustracija. Lustracija je prije svega nemoguća, a onda i promašena ideja. Bila bi to samo nova zabava za sluđivanje gladnog naroda. Hrvatska ima marljive sociologe, stručnjake za medije, završene stručnjake kulturoloških studija. Prošlo je već dvadeset godina otkako je Hrvatska nezavisna država. Ta država je valjda sagradila svoju kulturu. Bilo bi izuzetno zanimljivo kada bi se konačno pojavila studija, pisana iznutra, a s pogledom izvana, koja bi znala objasniti potrošačima i proizvođačima te kulture gdje to oni zapravo žive. Muke s kanonom Kad smo već kod Filozofskog fakulteta, pojavila se tamo unazad nekoliko godina nova generacija studenata i nešto profesora, koji se nakon dužeg vremena bune protiv novih uvjeta školovanja, protiv kapitalizma i komercijalizacije studiranja. Pratite li što se zbiva? - Nažalost, pratim površno. Načelno sam, dakako, za besplatno školovanje. Međutim, ima nešto što me više brine, a to je pad obrazovnih standarda i kvalitete školovanja. Ovdje mislim na humanistiku, jer u to se nešto malo razumijem. Evo vam jedne anegdote. Nedavno sam bila na jednom europskom multimedijalnom festivalu čiji je program baratao jakim riječima, kao što su “revolucija”, “subverzija”, “rušenje kanona” i sl. Mlada studentica zamolila me za intervju. - Što mislite o našem programu? – upitala je. - Sve najbolje, ali bih voljela da mi nabrojite pet kanonskih književnih djela koja biste vi lično rušili – rekla sam. - Ja nisam studirala književnost, znate, ja sam student filmske akademije – pojasnila je. - Onda mi nabrojite pet kanonskih filmskih djela na koja biste se vi lično oborili. - Ustvari, ja se više bavim video-artom, znate – ispričavala se studentica. Zagreb postaje internacionalniji. Nedavno je na Subversive Film Festivalu ugostio kremu neomarksističke europske misli (Terry Eagleton, Samir Amin, Zygmunt Bauman i dr.), pa neki kažu da nam se vraćaju sretnija vremena, iz doba časopisa “Praxis” kad su u nas na ljetne škole stizali ondašnji marksistički filozofi. Govori li to da je mračna tuđmanistička Hrvatska zauvijek iza nas i da dolazi nova proeuropska Hrvatska? - Imena koja ste naveli zaista su impresivna. A to je li mračna tuđmanistička Hrvatska zauvijek iza nas lako je provjerljivo. Trebalo bi natjerati studente humanistike, koji su pretpostavljam najbrojniji posjetioci festivala, da najprije osvijeste hrvatsku intelektualnu baštinu, da napišu iscrpne radove u kojima će dekonstruirati ideje velikana novije hrvatske misli, Franje Tuđmana, hrvatskih filozofa, književnika, kultne figure Vlade Gotovca, na primjer, radove svojih sadašnjih profesora i suvremenika. Da pažljivo sve iščitaju, i izdvoje to što će moći obraniti kao vrijednu hrvatsku intelektualnu svojinu pred Terryjem Eagletonom ili Zygmuntom Baumanom, ili još bolje, pred vlastitom intelektualnom savješću. I što je najvažnije, da to glasno i jasno kažu. Tek kada se dogodi takvo kritičko popisivanje stanja stvari, onda će i promjene koje donose festivali i znameniti gosti biti uvjerljivije. Ja imam svoj statistički uzorak. Kada dođem u Zagreb, vozim se tramvajem na dugim rutama, od Novog Zagreba do Črnomerca, i slušam što ljudi govore. Ljudi su nezadovoljni, ojađeni, gunđaju, ali je Tuđman i dalje mjerilo, njegova figura i dalje stoji kao najviši ideal hrvatske državotvorne politike. Ljudi iz tramvaja i dalje ljube svoje svetinje. Ustvari, kada pogledate malo šire, jedini realni politički program koji ujedinjuje sve stanovnike bivše Jugoslavije, program za koji su se svi spremni boriti do zadnjeg daha je – penzija. Vidjeli ste da je Ratko Mladić čim su ga uhapsili potegao pitanje svoje penzije. Čuli ste da se sin Gorana Hadžića odmah nakon Mladićeva hapšenja požalio da od niske penzije svoga oca u odsustvu nije u stanju živjeti. Čitali ste da se Mirjana Sanader odmah po uhićenju supruga požalila da joj je nešto kasnila plaća. Znate da je jedina svrha ulaska u HAZU dodatak na penziju. Znate da hrvatski dragovoljci odmah složno skoče na noge čim se spomene riječ “penzija”. A onda se postavlja logično pitanje zašto su se svi ti narodi krvili i krvarili, kada im je penzija u bivšoj Jugoslaviji bila lijepo osigurana.
-
Dobro jutro, luzeri
1.
"Želim intervjuirati Jenn J.", piše mi u mejlu znanica, zemljakinja, koja živi u Švedskoj.
"Tko je Jenn J.?" pitam je.
Jenn J. je vlasnica male trgovine platnenih vrećica. Živi na Upper West Sideu u New Yorku, sa svojim mužem, tri prekrasne kćeri i mačkom Pongom. Njezin website otvara pogled na njezin život, koji izgleda kao reklama za životnu sreću. Jenn J. je lijepa plava europska sjevernjakinja, njezin muž je visok, snažan,