Na putu za Babadag

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Siniša Kasumović

  • Broj stranica: 280

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266138-5

  • Naslov izvornika: Jadąc do Babadag

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 380 g

Na putu za Babadag fascinantni su prozni zapisi jednog od najboljih i najzanimljivijih suvremenih europskih pisaca Andrzeja Stasiuka, koji je stekao kultni status u svim zemljama gdje je preveden, od rodne Poljske do Sjedinjenih Država.

Proze o putovanjima Istočnom Europom nakon pada komunizma pa do današnjih dana među najuzbudljivijima su i najpoetičnijim zapisima o Europi. Andrzej Stasiuk kreće se širokim prostorom od praznih plaža Baltičkog mora preko malenih, nekada živopisnih slovačkih toplica, kroz beskrajnu Mađarsku nizinu od njezinih granica s Ukrajinom do Slovenije pa u visoke nepristupačne planine Albanije do mračnih, čudesnih šuma Rumunjske i delte Dunava sve do gotovo nadrealnih zelenih polja Moldavije, pri čemu ga najviše zanimaju ljudi i njihove veličanstvene male sudbine. Stasiuk je minuciozni pripovjedač koji od sitnih detalja, najčešće onih koji su na rubu slike, stvara veličanstvene priče o gubitnicima, o krajevima koji nestaju pred našim očima. Na putu za Babadag jedna je od onih knjiga koje iznova stvaraju ne samo mjesta već i vrijeme, a zapisana atmosfera još dugo huči u čitateljevoj glavi bez obzira na to je li riječ o rodnom selu Emila Ciorana ili bezimenoj albanskoj pustopoljini.

Atmosfera srednjoeuropske zabiti

Filip Kozina, Vijenac, 1.7.2010.

Nakladnička kuća Fraktura počastila nas je novom književnom poslasticom iz pera Andrzeja Stasiuka, etabliranog pisca čije se knjige s gotovo jednakim užitkom čitaju u njegovoj Poljskoj i u prijevodima u mnogim europskim zemljama. Nakon objave romana Devet, posvećena Varšavi iz tranzicijskih 1990-ih godina, hrvatski su čitatelji mogli uživati u još dva, opsegom kraća naslova – književno-esejizirnoj Mojoj Europi, objavljenoj u suradnji s ukrajinskim piscem Jurijem Andruchowyczem, te zbirci kratkih priča Zima. Posljednja dva naslova izvrsna su ilustracija poetike koja Stasiuku najviše odgovara – gotovo defabulariziranih sižeja, stilski nijansirana dočaravanja prostora, atmosfere provincije te prostorno-vremenski-društveno odlična profiliranja likova.

Na putu za Babadag knjiga je putopisno-refleksivne proze koja sve navedeno perpetuira i podiže na višu razinu – ne čudi, stoga, što se 2005. okitila vrijednom poljskom književnom nagradom Nike. U potrazi za, u uobičajenom shvaćanju turizma neatraktivnim i njime nezagađenim dijelovima Europe, Stasiuk pali automobil, sjeda u putnički vlak ili jednostavno autostopira te obilazi geografski srednjoistočnu Europu, kulturno-politički Srednjoistočnu Europu, politički korektno provinciju, a žargonski – vukojebinu (kako je i sam naziva). Shvatimo li kulturna žarišta Zapada kao A-Europu, njihove (gotovo) epigone u Srednjoj Europi kao B-Europu, možemo reći da Stasiuka magnetski privlače odbačena i propadanju prepuštena prostranstva C-Europe: „Izbrojio sam pečate u putovnici. Sto šezdeset sedam komada u roku od nekih sedam godina, no zapravo ih je trebalo biti više, ali nekim lijenčinama nije se htjelo mrdnuti rukom.“

Stasiuka privlači stvarna geografija koja povezuje provincijske prostore Poljske, Slovačke, Mađarske, Ukrajine, Rumunjske, ali i geografija koja zrcali paradokse povijesti – betonskim zgradurinama uljepšana zelena Moldavija, 600.000 armiranobetonskih Hodžinih bunkera u Albaniji, utopijska idila Slovenije na bezimenim grobovima iz 1945. Također ga privlače artefakti muzeja na otvorenom tih prostora – kuće s oljuštenom fasadom, vrtovi puni željeza, prastari audiji i mercedesi u voznom stanju, grbave, prašnjave i blatnjave ceste, cigaretnim dimom zagušene krčme s prepunim pepeljarama te ili-ili izborom pića, gradske ulice u kojima stado krava ne izaziva čuđenje. A posebno ga privlače ljudi tih prostora – starci koji s osunčane klupice promatraju protjecanje vremena; pogranični policajci koji od dobivenog mita uredno vraćaju ostatak; civilizacijom nepobijeđeni Romi; ljudi odavde zagledani u sutra koje nikada ne dolazi, a ako dolazi, ima obrijanu glavu, zlatni lanac, plastične naočale i pretjerano našminkanu djevojku koja u visokim potpeticama i minici ispija pivo iz boce, ili je metaforizirana u bivšem aparatčiku Smirnovu, „tobožnjem predsjedniku tobožnje države“ Pridnjestrovlje, i njegovu logu, kaubojskoj šerifskoj zvijezdi. Ne, nije riječ o stereotipu, barem ne onima koji su taj svijet vidjeli barem jednom.

Svjestan i proračunat tržišni potez? Teško, jer i biografska činjenica da je autor prebivalište u Varšavi zamijenio provincijskim mjestašcem Czarne na potkarpatskim padinama jugoistoka Poljske, kao i dijelovi knjige u kojoj suzdržano i s odmakom govori o Beču, Krakovu ili Budimpešti, govore u prilog pomalo zaboravljenoj spisateljskoj iskrenosti. Čak i ako jest riječ o svjesnom projektu, čitatelja to ne treba odveć brinuti – uliksijada C-Europom u potpunosti ga uvlači u svijet u koji će se teško ikada ciljano zaputiti. Nasreću, Stasiuk to čini umjesto njega te ga potiče ne samo na razmišljanje o tim prostorima nego i o nama samima i našoj naprednoj, ekskluzivnoj poziciji sudaca tih prostora, lakih na okidaču. Obrnuto zrcalo, nužna relacijska matrica, poigravanje s postmodernističkim malim pričama, postkomunističkim (ili postkolonijalnim) nasljeđem, kojemu možda i nedostaje ozbiljnija intelektualna refleksija? Sasvim svejedno. To je prije svega atmosferična književnost – ona koja sinestezira totalitet prirodnih i ljudskih podražaja, koja čitatelju daje dojam da se opisano u trenutku čitanja može napipati i na svojoj koži osjetiti – onako kako se čita i osjeća Matošev Zagreb, Krležina Panonija, Andrićev Višegrad ili Travnik, Karuzin Vis, Mlakićeva Bosna. To nije književnost koja se čita lako, ona traži koncentrirana čitatelja i ne dopušta turističku nehajnu površnost, to je književnost koja pruža užitak u najjednostavnijoj a najzahtjevnijoj formi – pričanju priča.

Ova putopisna proza nema precizan itinerar ni u putničkom, ni u stilsko-kompozicijskom smislu – u jednakoj mjeri određuju ga slučajnost i prisjećanje proputovanog. Na trenutke se čini da je riječ o zapisima s lica mjesta, u kojem se impresionistički detalji promeću u izoštren krupni plan, na trenutke pripovjedač otkriva da je riječ o naknadnoj rekapitulaciji koja krupni plan proširuje totalom, otkriva brojna dodavanja i oduzimanja tijekom procesa pisanja u kojem su mu nužni sjetni, prustovski pokretači sjećanja poput kovanica, žigova u putovnici, praznih boca žestokog pića. Rečenica i misao u Stasiuka se spajaju u jednu struju, kao što se odluka o skretanju s predviđene rute donosi u sekundi, no taj kaos, nesređenost i nestrukturiranost itekako odgovaraju predmetu opisa. Riječ je o kontrastivnim usporedbama ovoga i onoga svijeta utemeljenim na vlastitim, ponekad pojednostavnjenim tezama, zatim paradoksima i nedosljednostima pripovjedačevih iskaza vezanih uz narav putovanja, principe sjećanja i pisanja. Na to se nadovezuje i njegova rečenica, koja varira od kratke do odveć razvedene, od barokno nakićene do gotovo asketski ogoljene i svedene na puku informaciju. Stasiuk se stalno trudi (i uspijeva) zadržati poziciju nezainteresirana promatrača koji čitatelju prepušta konačne sudove, ali ne bježi od rafiniranoga humora i blage ironije u odnosu na opisano – te je u konačnici, matoševski rečeno, dosljedan nedosljednosti, paradoksalan: politički i društveno neangažiran, ali politike svjestan, osjetljiv na socijalu bez zagovaranja socijalizma, sklon lijevomu bez revolucionarnog duha, izričajem smiren pred vidicima koji oduzimaju dah, dodaje gas na mjestima sličnim onima gdje se maloprije zaustavio. Stasiuk bježi od velike povijesti potragom za njezinim otpacima i jekama, ali pritom ni u jednom trenutku ne skriva da gradi individualni, stišani poetski mit S(s)rednjoistočne Europe nezasićen povijesno-političko-intelektualističkim tiradama, uvjerljiv zbog njegove skromnosti i svijesti da, za razliku od ljudi odavde, on u svakome trenutku može otići – a nama ponuđen samo zato jer je pisac i od pisanja živi te je, kao što i sam kaže „najbolji dio putovanja – pisanje“.

Hrvatskog će čitatelja zasigurno privući dva detalja. Prvi je opis prosinačkim vjetrom i kamenim suhozidima zarobljena Cresa i mitskih Lubenica, gdje Stasiuk ustupa pred prostorom s kojeg se „možeš samo vratiti, jer stvarnost je rekla posljednju riječ“. Drugi je opis slovenskog Pirana, kontrapunkta ostalim mjestima, koji sređenošću, mirnoćom, primorskim ritmom i mačkama razoružava pripovjedača, koji se osjeća „kao barbar iz zauvijek zbrkanoga, nedovršenog istoka“.

Nedavno se na stranicama jednoga hrvatskog internetskog portala pojavio turistički vapaj da neka odredišta morate posjetiti prije nego što nestanu zbog posljedica globalnog zagrijavanja. Treba li naglašavati da su pred nestajanjem London, Kopenhagen, Rotterdam, gradići u Italiji, Španjolskoj ili Grčkoj? Zahvaljujući Stasiuku, ne moramo putovati u Gönc, Răşinari, Spišsku Belu, Čarnohoru, Korči, Cahul, Baia Mare, ne moramo putovati prostorima koji će nestati, jer oni nestaju oduvijek i moguće je da će još dugo nestajati. Dovoljno je uzeti knjigu, krenuti na put za Babadag, po mogućnosti preko Sátoraljaúhelyja, što znači „šator podignut na novome mjestu“. Ma gdje to bilo...

 

Babadag - put na mjesto gdje smo i mi nekad bili

Miljenko Jergović, Jutarnji list, 7.8.2010.

Prije nekoliko mjeseci Zagreb je posjetio pisac Andrzej Stasiuk. Njegov hrvatski izdavač, zaprešićka Fraktura, priredio mu je promociju knjige “Na putu za Babadag”. Stasiuk je dao nekoliko intervjua i izjava, govorio je, uglavnom, onima koji ga nisu mogli razumjeti. Za razliku od većine drugih, mondenih pisaca i spisateljica, koji u grad dolaze pod “medijskim pokroviteljstvom” dnevnih novina koje se na svojim stranicama inače ne bave književnošću, a odnedavna nijedne u metropoli više i nemaju rubriku kulture, nego se kultura, sasvim iznimno, pojavljuje tek kao podstanar u drugim rubrikama, Stasiuk Hrvatima nije mogao reći ništa od onoga što oni žele čuti, ili na što su navikli od turista i kolonizatora. O ljepoti naše obale ili o ljepoti naših žena, kao ni o snazi hrvatske nogometne reprezentacije, ništa nije govorio. Nezainteresiran je ostao i pred planetarnim i lokalnim književnim trendovima, što je pomalo razočaralo onu dvojicu-trojicu naših pisaca koji su pribivali ceremonijalu, sve se nadajući da bi Stasiuk u jednom času mogao uprijeti prstom u kojega od njih, pa ga rukopoložiti u apostola europske književnosti. Ništa od toga nije učinio, pa smo ostali pomalo i razočarani. Nije se uklopio čak ni u tjedni naci goblen Branke Kamenski.

O knjizi “Na putu za Babadag” ponešto se, istina, napisalo. Premda piscima, opet, nije bilo najjasnije zbog čega taj Poljak putuje istočnom Europom, a zatim piše knjigu u kojoj gotovo da ništa ne kaže o istočnoeuropskim patnjama pod komunizmom, niti o ekonomskim i gospodarskim aspektima tranzicije, putovima šverca droge, ukrajinskim i moldavskim prostitutkama, ili o bilo čemu drugom o čemu piše zapadna štampa, a svejedno je knjiga doživjela uspjeh na Zapadu, i o njezinom se piscu govori s poštovanjem, kao o malo kojem drugom suvremenom europskom autoru. Sve je to zbunilo naše ljude.

Na putu za Babadag” možda je knjiga putopisa. Od krajeva kojim je pisac prošao čitatelj naslućuje poneku boju i miris, atmosferu negdje na rumunjskoj cesti, usred noći, u vlaku, među ljudima čiji jezik ne poznaje. Stasiuk bilježi kratke fragmente života u prolazu, nastojeći, sa strašću arheologa čije će nalazište uskoro biti betonirano, asfaltirano i pretvoreno u turističko ljetovalište, da opiše i na taj način sačuva onaj svijet koji je od zarobljenosti iza željezne zavjese ipak imao jednu važnu korist: hermetički zatvoren, sačuvao je životnost. Sačuvao je ono na što indolenti odmahnu rukom, uz posprdno: folklor. Da, doista, možda ono o čemu Andrzej Stasiuk piše često i jest folklor, ali možda je upravo u tome i sav naš nesporazum sa činjenicom da je ovaj pisac tako uvažen na Zapadu. Tamo, naime, ne misle da je folklor nešto prezira vrijedno, ili nešto što se tanca na godišnjoj smotri.

Na putu za Babadag” možda je, uz to, roman, a možda i knjiga priča. Tome ni najmanje ne smeta minimalan udio fikcije u tekstu. Ne samo da se čitatelju čini da Stasiuk ništa nije izmislio, nego je to ona vrsta priče za koju je nepristojno i pretpostaviti da je išta u njoj izmišljotina ili laž. No, zašto se romani ili knjige priča ne bi mogli tako pisati? Izmišljanje nije prvi, niti glavni preduvjet fikcionalnog teksta ili romana. Kao što je Sebald pisao romane, kao što su Chatwinovi putopisi funkcionirali poput fikcije, pa se samim tim i moglo reći da su fikcionalna proza, tako je i Babadag roman, za čitatelja koji ga želi čitati kao roman. Takvu vrstu teksta teško je pisati, kao i snimati dokumentarni film koji će teći po pravilima igranoga filma i koji će gledatelj doživjeti kao igrani film.

Evo kako, putujući prema Cioranovom rodnom selu, Stasiuk objašnjava svoju strast prema istočnoj Europi: “Ali želio bih se tamo obresti 14. prosinca bez konkretnog plana, zato što me se već odavno prestala ticati budućnost i sve me više privlače mjesta koja podsjećaju na nekakav početak, u svakom slučaju onakva gdje tuga ima moć sudbine. Ukratko, ne tiče me se kamo idemo, a zanima me samo odakle smo došli. Dakle deset riječi na rumunjskome, pet na mađarskom, stanica Boj-Catun i – recimo – milijun leua u sitnim novčanicama da bih mogao vidjeti prazninu između neba i zemlje kroz koju gaze crni bivoli. Petsto kilometara od Beča, osamsto od Munchena, tisuću osamsto od Bruxellesa, sve to otprilike, približno i zračnom linijom. Taj zrak ipak negdje usput puca i razmiče se kao tektonske ploče koje razdjeljuju kontinente.”

U ovom kratkom, skoro slučajno odabranom fragmentu, je objašnjenje zbog čega Stasiuka u Zagrebu nisu lako razumjeli oni koji su tako žarko žudjeli da budu njegovi fanovi. Kao da su se na neviđeno zaljubili u djevojku, koja se, zatim, na užas svojih kavalira, pojavila kao mrzovoljni pedesetogodišnjak. U ono vrijeme kada je Stasiuk dezertirao iz vojske, pa je zaglavio na višegodišnjoj robiji, nakon čega se odselio u Karpate, u selo Czarne, stvarnost je bila okrenuta budućnosti. Partija je propagirala budućnost, a pisci i filmski autori bavili su se, uglavnom, temama koje se reflektiraju na budućnost. Prošlost je bila dekadentna i reakcionarna. U ovo, pak, vrijeme, u Hrvatskoj, jednak je odnos, premda iz drukčije formuliranih razloga, prema budućnosti. Prošlost je tako ozloglašena, da se već javno propagira – govori to i predsjednik Republike, kako bi se prošlošću trebali baviti samo povjesničari. Prošlost je septička jama u koju će, dakle, zalaziti samo oni koji su zaduženi da je čiste. I koja će se, mimo toga, i u estetskim razmatranjima i kritičkim opservacijama spominjati samo kao uvreda piscu.

Naravno, ovakve se, prema svijetloj budućnosti subverzivne, misli u Stasiukovoj glavi roje baš na putu prema Cioranovom rodnom selu. Osim što te riječi doista jesu piščev credo, pa ih na različite načine varira kroz knjigu, one su posveta velikome Rumunju. Kao i jedan drugi fragment, toliko lijep da ne mogu odoljeti da ga umjesto citiranja ne prepričam: Stasiuk govori o tome kako mali i autsajderski narodi i danas žive u bliskosti sa svojim životinjama, pa se, bez obzira na svu privlačnost drukčijega, boljeg i bogatijeg života, koji stiže nakon što su s padom komunizma granice provaljene, ne žele od tih životinja odijeliti. Ako će već biti izbavljeni, oni bi da budu izbavljeni sa svojim svinjama i kravama. Nikako bez njih. Jer oni ništa osim tih životinja i nemaju. Njihov je kulturni identitet neshvatljiv i nepostojeći ako im se oduzmu njihove životinje. Premda sam se, kao i Stasiuk, rodio i odrastao na asfaltu, taj identitet doživljavam kao svoj. Ili barem kao svoju čežnju za nečim što bi me vezivalo uz druge ljude. “Plavi je bezdan životinjskih očiju poput ogledala u kojem vidimo sebe kao oživljeno meso, obdareno ipak nekom vrstom milosti.”

Nešto kasnije, negdje u Madžarskoj, nazdravljajući s nepoznatim u čast Franje Josipa, Stasiuk govori kako je oduvijek bio na strani careva i kraljeva, “zato što mi danas, u ova loša vremena, posebno nedostaju, jer demokracija nije u stanju zadovoljiti ni estetske ni mitološke želje i čovjek se osjeća nekako napušteno”. Nepoznati ga je neko vrijeme slušao, odobravao i tražio da natoči još, a zatim je predložio da se okušaju u obaranju ruke. Dvaput je pobijedio pisac, dvaput nepoznati. Poslije su ljudi dolazili i tapšali ga po leđima, ponavljajući: “Franc Jozef, Franc Jozef”. Čudna je i deprimantna ta, opet folklorna, činjenica da stotinu godina kasnije, diljem istočne i srednje Europe, svijetu zaigra srce na spomen posljednjeg cara. A čudna je, i tako točna, i Stasiukova primjedba o estetskoj nesklapnosti demokracije, te o tome da demokracija ne stvara mitove i priče, nego ih, uglavnom, prezire.

Na putu za Babadag” rubno se dotakne Slovenije i Hrvatske. U Sloveniji piscu naplate kaznu zbog prebrze vožnje. A na Cresu, u Lubenicama, vidi lijep predio. Sve drugo je, za njega, dosadan, od smisla ispran svijet. Ispran u ritualima Katoličke crkve i borbenoga nacionalizma, što je često jedno isto. Jedini, doista, upečatljiv prizor je onaj s Kočevskoga Roga: “U ljeto četrdeset pete Titovi komunisti poubijali su ovdje bez suda i svjedoka zarobljenike koje su im predale savezničke vojske. To su bili partizani koji su se borili na krivoj strani... Moguće je da su se vukovi, risovi i medvjedi, kojih je tada sigurno bilo više nego danas, pobrinuli za pokop. Poslije je maršal dolazio ovamo u lov. Tko zna je li pomislio da ubija duhove izdajnika koji žive u tijelima životinja.”

Ova knjiga važna je kao uputa kako se može pisati. Što je uvijek i uputa kako se može čitati. Andrzej Stasiuk pisac je moga svijeta.

 

Slikovit putopis o malim mjestima i velikim ljudima

Lidija Deduš, najboljeknjige.com, 21.07.2012.

Da li vam se ikada dogodilo da ušetate u knjižnicu nemajući pojma što biste htjeli čitati, pa lutajući između polica, nećkajući se između “pametne” i “šund” literature, naletite na naslov koji vas zvučnošću i naslovnom fotografijom zaintrigira dovoljno da u trenutku shvatite kako će to biti knjiga pisana baš za vas?

Nevjerojatno, ali i u trenutku dok ovo pišem osjećam kako mi niz leđa klize trnci, oni isti koji su me obuzeli kada sam, u jednom takvom istraživačkom pohodu, sasvim slučajno naletjela na Poljaka Andrzeja Stasiuka i njegove prozne zapise objedinjene četirima riječima: “Na putu za Babadag”. Dijete u meni zavrištalo je od znatiželje o mjestu iz bajke, jer nisam mogla pojmiti da bi mjesto na ovom svijetu koje se zove Babadag moglo biti bilo što drugo osim bajkovitog grada do kojeg stižeš jašući na konju, preko sedam mora i sedam gora, iza šuma, blatnih sela, sirotinjskih kućica i umornih, sivih drumova.

Na naslovnoj stranici - musavo dijete. U rukama drži crvenu loptu, i smiješi se pred objektivom fotoaparata. U očima mu tisuću pitanja, pozira sa onom djetinje naivnom nadom da će, bude li dovoljno mirno, dobiti bombon ili kakav bakšiš. Pored djeteta nešto nalik na bačenu jaknu, a u pozadini sivi kamen.

Bilo je suđeno da je ponesem kući, a u trenutku kada sam počela čitati, osjetila sam bliskost s autorom koju je teško opisati ako ne razumijete onu vrstu ljubavi prema Istočnoj Europi i njezinim stanovnicima kakvu gajim još odmalena - bezuvjetnu, čistu, čeznutljivu, neostvarenu.

Stasiuk je ispleo priču oko svojih besciljnih lutanja Istočnom Europom koja, premda vrlo subjektivna, na neobično slikovit način opisuje postkomunističku Europu, voljela bih reći - oslobođenu svih okova vremena koja su nastupila nakon Drugog svjetskog rata, s jakim naglaskom na životima “malih” ljudi: seljaka, carinika, šofera, švercera, trgovaca. Pritom se drži rubnih područja Moldavije i Ukrajine, kaljuže sela u Mađarskoj, zelenih šuma u Karpatima, područja koja mahom izgledaju kao crteži na papiru mjestimice izbrisani gumicom, ili požutjeli od stajanja u nekim vlažnim, zabačenim ormarima kuća koje više nitko ne nastanjuje.

Stasiukova putovanja ne vole velike gradove. Ne zanima ga sjaj metropola niti povijesno naslijeđe “velikih” koji su godinama eksploatirali ova brdovita, kulturno bogata, podatna područja. U središtu interesa su običaji, folklor, praznovjerja i strahovi koje ove kulture ne žele prevazići niti pod cijenu “boljeg” života. Ne zanimaju ga senzacije, samo stapanje sa socijalnom pozadinom koja, unatoč korjenitoj dekadenciji dočaranoj, prvenstveno, kroz interakciju pripovjedača i naroda, ponosno pliva protiv struje, slijepa i gluha na materijalnu udobnost Zapada koju, vjerojatno nikad, neće uživati.

Ako ste ljubitelj putopisa napisanih na način koji će vas, poput suvremenih računalnih programa, fotografski slikovito voditi kroz magične predjele zemalja o kojima se, nažalost, i dalje govori u kontekstu zabačenih i prljavih, onda je ovo knjiga koja će, ne samo zagolicati vašu maštu, nego probuditi i gladna osjetila okusa, mirisa i dodira s onu stranu modernog i razvijenog Zapada.