Na otvorenom kraju

Special cijena 103,20 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 128

  • Datum izdanja: rujan 2014.

  • ISBN: 978-953266571-0

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 310 g

Trajemo li mi današnji tek u zlokobnoj “imitaciji života” i jesmo li stigli do “otvorenoga kraja”? Je li, citirat ćemo i dalje samoga Petraka, svijet još samo “zločinačka ludnica”, a pjesma “suvišna riječ” u “surovom jeziku Ničega”? Bilo bi lako, u kaosu u kojemu jesmo, odgovoriti potvrdno na ova pitanja da usprkos svemu, još i danas, ne postoji poezija kakva je Petrakova. Ona koja je u stanju biti svjesna fatalnosti u kojoj bi se sve preostalo ljudsko našlo da nema, pa ma kako to patetično zvučalo, upravo poezije kao čuvara preostalih krhotina jezika. S. Zweig jednom je, imajući na umu Byrona, Goethea i zasigurno Hölderlina, napisao: “Uvijek će uskrsavati takvi bogodani pjesnici jer besmrtnost neprestano poklanja takav dragocjen dar čak i onom dobu koje ga je najmanje vrijedno.” Na otvorenom kraju kruna je Petrakova pjesništva, a ono što ga i ovdje krasi nisu samo i više nego aktualna eshatološka pitanja nego i sjajno umijeće da svoje stihove učini životnima i duhovitima, s jasnim uvidom u sve apsurde vremena koje nas neprestano zasipa, napisao bi Shakespeare, “bukom i bijesom”. Nikica Petrak, bez obzira na životno iskustvo, istinski je, zapitani mladić s rijetkim darom da još uvijek vidi neponovljivo čudo svijeta, usuprot (ne)vremenu i rezigniranoj ravnodušnosti – i u nama samima i svugdje oko nas.
Delimir Rešicki

Rima kao utjeha i utočište

Vijenac, Krešimir Bagić, 30.10.2014.

Nikica Petrak (1939.) objavio je osmu zbirku pjesama Na otvorenom kraju. Za poklonike poezije to je lijepa vijest. Prethode joj, da podsjetim, zbirke: Sve ove stvari (1963.), Razgovor s duhovima (1968.), Suho slovo (1971.) Tiha knjiga (1980.), Izjava o namjerama(1989.), Ispadanje iz povijesti (1996.), Razmicanje paučine (1999.) i Arka (2004.). Petrakov opus, koji nastaje već pola stoljeća, kritika je pomno i pretežito s naklonošću opisivala i tumačila. Višekratno je isticano da je Petrak poeta doctus, da mu je rukopis u osnovi modernistički, eruditski, s raznovrsnim referencama na druge pjesnike i brojnim kulturološkim aluzijama, da su mu osnovne tematske preokupacije egzistencija, povijest, ljubav, ništavilo, pisanje itd. Njegova se poetika kretala između krugovaške slikovnosti i razlogaške filozofičnosti. Hrvoje Pejaković ustvrdio je da se to pjesništvo „kao cjelina smješta u neko međuvrijeme – čuvajući sjećanja na stvari kojih više nema i svijest o onima koji još nisu“. Tonko Maroević podvlači da je Petrak „moderan pjesnik, koji, međutim, želi polagati račun (i) o vlastitoj doživljajnoj sferi, o razlozima srca i o pitanjima trenutka“. Cvjetko Milanja pak – nakon opsežne analize opusa – zaključuje: Petrak je „u biti konzervativan, i idejom svijeta, i idejom književnosti, i praksom pjesništva“, ali „to ne umanjuje trajnu vrijednost njegova pjesništva, koje dalje sve više raste: ono je i ozbiljno, i lijepo, i dobro“.

Zbirka Na otvorenom kraju donosi 51 pjesmu razvrstanu u četiri nenaslovljene cjeline. Otvara  se Pjesmom redovnika, tekstom koji je podnaslovno označen kao prepjev iz jedne stare kineske antologije. Fiktivni redovnik svoj kritični monolog počinje znakovitim priznanjem:

U svijetu zamućenom preko svake mjere,
tražim svoj čisti oblik u skladu s Nebom i Zemljom.

U nastavku pjesme redovnik dvoji o istinskoj naravi čovjeka i mogućnosti da se ona ostvari na Zemlji, progovara o tome što čovjeka čeka nakon ‘ludila rastanka’ (po jednima – Ništa i prašina; po drugima – Velika Plodna Tišina), o neostvarivosti želje da se ostane čist i podnese zakon Neba. Na redovnikove dvojbe i pitanja ne stižu odgovori, okružuje ih gusta i teška šutnja. Već u toj pjesmi Nikica Petrak obnavlja svoj lirski univerzum koji karakteriziraju duboka promišljanja počela i smisla egzistencije, postojanja i važnosti moralnih kategorija, misao koja se račva u različitim smjerovima i iskazuje mnogolikim evidencijama.

Lirski subjekt zbirke mnogočim podsjeća na tog kineskog redovnika – pokreće krajnja pitanja, dijagnoze su mu drastične, najčešće osjenčene iskustvom negativiteta. Što sve čini, kako govori, o čemu misli Petrakov subjekt u zbirci Na otvorenom kraju? Ponudit ću nekoliko odgovora vjerujući da ću tako naznačiti i bitna obilježja zbirke.

Strah – od smrti ili od zla?

Krenimo od naslova. Taj se subjekt svako malo vraća slutnji kraja, promišlja kako će izgledati i što će značiti taj događaj i kakvoga je smisla imalo sve ono što mu je prethodilo. Preispituje se, sažima svoju zemaljsku pustolovinu, u mislima obnavlja dionice prijeđenoga puta (veli da je uz ostalo bio redovnik, ljubavnik i protuha), opjevava svijeću koja gori. Govoreći o smrti, temi koja premrežuje zbirku, Petrakov subjekt rabi generalizacije i moralističke lirske kvalifikacije. Nakon što je već u uvodnoj pjesmi konstatirao da „svakog čeka isto: starost, bolest i smrt“, u kasnijim pjesmama život naziva bijednim trajanjem „koje i tako hrli svom početku“ te ispovijeda tragično iskustvo svijeta iskazima poput „Nije smrt ta koje se bojim, lako je meni. / Strah me zla među živima“.

Zastat ću na trenutak kod nenaslovljenog teksta u kojemu pjesnik uprizoruje razgovor Gospodina i starca kojemu se život bliži kraju. Kroz Gospodinove replike Petrak izriče kritiku današnjega svijeta, kojem pripisuje okrenutost prema vječnom sada i sustavno zanemarivanje postojanijih (duhovnih) kategorija. Njegov je Gospodin veoma oštar, čak nesmiljen, starca naziva budalom, najposlije odustaje i od brige za čovjeka:

Odrekli ste se svakog vremena izvan svojega,
          to meni ne znači ništa.
Ti živiš još u njemu, a ne ja. Nisi dovoljno ljubio.
Vidiš moju ruku, a neprestano gubiš.
Uostalom, baš me briga, imam ja drugog posla.

Iz perspektive tog teksta redovnikove riječi iz uvodne pjesme zvuče jače i sudbonosnije, sumnja je čini se podjednako nastanjena na Zemlji i na Nebu (hotimice rabim verzale, jer ih i pjesnik uporno koristi kao formalno obilježje lirskoga patosa).

Svetac i zločinac

Nadalje Petrakov se lirski subjekt sustavno oslobađa iluzija. On gotovo refrenski ponavlja da čovjek zapravo nema zavičaja, da je došao niotkud i da ide nigdje. Svijet u kojemu živimo s njegova je motrišta svijet u kojemu zločinac i svetac nisu tako udaljeni, on „sve više sliči na zločinačku ludnicu“, / u kojoj dobri ljudi uzalud traže / kuta gdje bi sklonili svoju glavu“. Jedna od dojmljivijih pjesama zbirke – Kip domovine – ludička je razrada istoimene Matoševe pripovijetke. Petrak u njoj euforično stilizira žestinu i sarkazam kojima je Gustl – kako svojedobno zapisa Ujević – „tukući Hrvate htio da bude borac Hrvatske [...] jednako u molitvi i u psovci“. Završna strofa glasi:

O, Hrvatska, oj – to su tvoji glasi;
ti niska i visoka, podla, nikad plodna,
pobaci svoj nakot, da bar znamo gdje smo,
da bar jednom, u tvom starom svinjcu,
netko već ozbiljno i tiho kaže: jesmo.

Kad već spomenuh Matoša, jedan od odgovora na pitanje što čini Petrakov subjekt jest i sljedeći: živo i angažirano čita staro i klasično hrvatsko pjesništvo. Pritom je nostalgičan i razigran, su-osjećajan i pun poštovanja. Krećući se između prašnjavih polica biblioteke on prispijeva do pitanja „što te to, prijatelju, priječi / da dugo čekaš svoje stare riječi?“ da bi samo trenutak poslije ispisivao svoje na marginama Zoranićevih, Vetranovićevih, Matoševih ili Pupačićevih stihova. Vraćajući se prethodnicima i stilizirajući njihove rime i ritmove, Petrakov subjekt nerijetko sumnjičavo vrti glavom nad onim što se danas može napisati podcrtavajući i opet razliku između svijeta u kojemu živi i svijeta u kojemu su živjeli njegovi prethodnici. U ilustraciju izdvajam ulomke nenaslovljenih stihovnih posveta Ujeviću i Nazoru u kojima izravno aludira na njihove antologijske tekstove Svetkovina ruža i Cvrčak:

– Blago Ujeviću,
njemu su djevojke još brale ruže,
jablani su imali široke grudi...

– Suši se, suši cvrčak na nekoj tihoj grani.
Dovršio je svoje sitno cvrčanje. Zašlo mu  sunce, sada je još samo

prozirna ljuska, a njegova glazba
više se ne da ponoviti.

Osamljivanje i apostrofa

Unatoč povremenim ambivalentnim porukama, iskustvo negativiteta i manjka neprestance se i na različitim razinama obnavlja u Petrakovim stihovima. Kada se radi o pjesništvu, ono se očituje u ideji – kako već natuknuh – da je govor dobrim dijelom potrošen pa današnji pjesnik raspolaže uglavnom riječima koje mu ne pripadaju. To je jedan od mogućih razloga ritualnog osamljivanja njegova subjekta i pribjegavanja istančanoj komunikaciji s kolegama. Apostrofa je uporišna figura Petrakova govora. Prizivajući odsutne, pokrećući artificijelni razgovor s oličenim apstrakcijama i predmetnim svijetom (npr. s pjesmom, riječima, zemljom ili gradovima), apostrofa pomaže subjektu da izgradi intimni prostor i da ga ispuni istinskim vrijednostima. S dobrim bi se argumentima moglo tvrditi da subjekt zbirke obitava u pjesničkoj pokrajini, da iz nje progovara te da s njezinim žiteljima, i onima davnima i onima današnjima, komunicira tekstualno. I jednima i drugima šalje poslanice, i to pisane prema modelu kakve općepoznate pjesme. Tako je Jedna pjesma, posvećena Nikoli Batušiću i Albertu Goldsteinu, dobrohotna ludička inačica Pupačićeva teksta Tri moja brata:

Kad sam imao dva prijatelja,
kad sam imao dva prijatelja,
nitko mi nije bio ravan.
Imali su što nitko nije imao,
istinski ljudi...

Štogod činio i govorio, Petrakov subjekt inzistira na kontrapunktiranju različitih uvida, vremena, svjetonazora. U dvjema pjesmama o starom seljaku sučeljava primjerice seljakovo ponašanje, govor i način života s tipičnim znakovima i ritualima urbane egzistencije (zrakoplovima, zvučnicima, vatrometom) iskazujući neskrivene simpatije prema egzistencijalnom modusu koji nestaje. Tako se iz donekle drukčije perspektive iznova aktivira iskustvo zakašnjelosti i strast prema ispadanju iz povijesti, koji zapravo ne pretpostavljaju ni zakašnjelost ni ispadanje iz povijesti. Suočeni smo naime s retoričkim maskama iskusna govornika i čovjeka koji je mislio i misli o mnogom, što potvrđuje sljedeća apostrofa:

       gradovi što blistate
i šaljete svoje sonde u svemir,
tako ste slični tom zapuštenom selu,
koje više
ne želi ni znati za svoj spomen.
(Umjesto jedne kratke sms poruke)

Kontrapunktiranje

U pojedinim pjesmama Petrakov subjekt nakon filozofičnog egzistencijalističkog monologa ili dramatizacije kunshistoričarskog opisa slike u muzeju pjesmu okonča citiranjem kakve banalne stihovne parafraze posve drugoga podrijetla i specifične težine (npr. na te mislim kada čizme čistim, / na te mislim kad se svrši dan). Budući da ga određuje binarna logika, da je ona izvor i utočište njegova mišljenja, i sam se subjekt neizbježno traži i prepoznaje u suprotstavljenim kategorijama inzistirajući pritom na golemu nesrazmjeru između želja i mogućnosti.

I Petrakov je rukopis u zbirci Na otvorenom kraju podvojen, kontrapunktiran, dvovrstan. Dio pjesama pisan je modernističkim pismom koje karakteriziraju filozofičnost, visoki stil, tematizacija općih kategorija i poticanje čitatelja da sudjeluje u popunjavanju mjesta neodređenosti. U njima pjesnik razvija svoje poznate motive kao što su:  krv i meso, samoća i Svemir, početak i kraj, Zemlja i Nebo, Ništa i Sve. Dio pjesama pisan je karnevaliziranim lirskim pismom. One su nastale poigravanjem s tuđim tekstovima bilo da se protutekst pritom posvećuje, obnavlja ili humorno razigrava. Poruke s otvorenog kraja u tim su pjesmama nedoslovne, eufemizirane, uvučene u kakvu konkretnu situaciju, upakirane u ritam koji ne pruža otpor nego zove na sudjelovanje. Kada bih trebao birati između dva Petrakova lirska načina u zbirci Na otvorenom kraju, izabrao bih drugi, tj. priklonio bih se zakrabuljenom i zabavljački raskošnom Petraku. On naime, u opsesivnoj potrazi za idealnim stanjima i čistim kategorijama, otkriva da ipak postoji utjeha. Doduše u poeziji. U tekstu Pa, jeste li sve već obrstili utjeha se primjerice zove rima:

Jer svrha je ove pjesme: ima
za svaku stvar između zemlje i neba,
neka nedohvatna, a postojeća rima,
koja sve odmah pretvara u sklad

Neka govor o zbirci Na otvorenom kraju Nikice Petraka ovdje stane i – ostane otvoren. Za nova i drukčija čitanja, za rijetku rimu koja će se nesumnjivo pojaviti.

 

Matematika praznine

Novosti, Marko Pogačar, 12.12.2014.

Prije pedeset i jednu godinu pojavila se prva pjesnička knjiga Nikice Petraka, ‘Sve ove stvari’, a još je šest izvornih stihovnih naslova u odmjerenome, za naše pjesničko polje prilično polaganom ritmu objavljivanja ugledalo svjetlo dana u polovini stoljeća koje se između nas pružilo do ove posljednje, semantički pregnantno naslovljene ‘Na otvorenom kraju’. Otvoreni kraj, poznato je, bježi od konačne interpretacije, autorskog pravorijeka, od posljednje točke u metaforičkom i metafizičkom smislu; nakon otvorenoga kraja tekst prestaje, kao i većina autorske hegemonije nad njim: on je pred nama gol i ponuđen, nama ostavljen; čak i zaviještan. Ne mora to, naravno, značiti da se radi o Petrakovom pjesničkome adieu (i priželjkujemo da tome nije tako), no svojevrsno je svođenje računa zasigurno na stvari. Nije, čini mi se, pritom nimalo slučajno da je u ovaj svezak uvrštena točno pedeset i jedna pjesma, po jedna za svaku godinu koja nas dijeli od ‘Svih ovih stvari’.

Te su pjesme, s jednom iznimkom strofički organizirane, raspoređene u četiri numerirane cjeline, koje su jednako tako mogle i izostati, jer se knjiga čita kao kompaktno stihovno tkivo, a njezina su dva dominantna registra manje ili više ravnomjerno provučena kroz sve cikluse. Prvi, kvantitativno dominantan, u prokušanom, odavno isprobanom visokomodernom registru raspisuje Petrakove standardne tematske jezgre i motivske preokupacije, koje ostaju na čvrstome tragu razlogovske filozofičnosti i ‘osjećaja svijeta’, koji međutim nikada nisu bili ni približno homogeni koliko im se to danas povremeno pokušava pripisati, ali je njihovu apostrofiranu trasu uvelike odredio upravo Petrak sam. Drugi, zaigraniji, parodično-citatan, katkada ludički vrckav – sasvim uvjetno rečeno slamnigovski – provlači se od korica do korica kao svojevrsni kontrapunkt, odrješujući verso glavnome toku visoko stilizirane kontemplativne misaonosti, pretežno eshatološki usmjerene. U oba slučaja Petrakova je izvedba uglavnom suverena i pouzdana, iako katkad pomalo rutinska. Mjestimično pribjegavanje rimi ovu predvidivost podvlači.

Ponešto se problematičniji eho javlja na planu tretmana središnjih motiva: eshatologija je, kao i sve ‘velike’ teme, pogotovo s obzirom na prilično uzak izvedbeni registar, poslovično sklizak teren. Temeljne koordinate knjige jasno iščitavamo već u prvoj pjesmi, označenoj kao prepjev i atribuiranoj starome kineskom redovniku. U zagrade to što je u pjesmu do srži upisana sasvim zapadna, kršćanstvom i čitavim kanonom zapadne filozofije od Platona do Heideggera i Sartrea presudno obilježena ideja prolaznosti – od izgona iz raja i istočnog grijeha (ni nebo više ne poznaje čovjeka) do egzistencijalizma (sve šuti i nema odgovora) – te bi je se teško moglo pripisati kineskom svećeniku, u njoj, odmah na početku, nalazimo i suviše doslovne iskaze poput A svakog čeka isto: starost, bolest i smrt, kakvi će postati najvećim neprijateljem ove knjige: poeziju, barem se potpisanome čini, trebamo baš da nam te općepoznate stvari kaže drugačije, da nam ih približi kroz udaljavanje.

Nije ipak ova knjiga nipošto jednodimenzionalna (nedostaje prostora za osvrt na provodne motive bezzavičajnosti i kozmopolitizma, naklone tradiciji – prije svega domaćem kanonu: Zoranić, Gundulić, Matoš, Nazor, Ujević, Pupačić – itd.), a najbolja u tretmanu svoje centralne teme izgleda mi se upravo kada to čini suptilnije. Kao na primjer u nenaslovljenim sastavcima u kojima se pjesnik na neki način identificira s likom starog seljaka, posve rasparenog sa spektaklom suvremenoga svijeta; opreznoga s riječima, ukotvljenog naposljetku u nekoj vrsti sancta simplicitas. Jednostavnost je to koju, kao i ovu knjigu, treba uzeti ozbiljno; na nju računati.

 

U spomen Nikici Petraku (1939.–2016.): Ljubavna pjesma o sudbini svijeta

Sead Begović, Vijenac, 15. 9. 2016.

Petrakova poezija imperij je koji se ne raspada unutrašnjom revolucijom, već se usavršava i širi u mnoštvenost motiva o biti ljudske egzistencije i duhovnosti.

Napustio nas je još jedan velikan suvremene hrvatske poezije, Nikica Petrak, jedan od ponajboljih pjesnika našega doba (druge polovice 20. stoljeća i  početka 21. stoljeća), koji je još za života zadobio veliki ugled i izdvojeno mjesto iako nije označio epohu, ali je bio ugrađen u nju kao neodvojiv vrijednosni sastojak koji svakako neće ispasti iz povijesti književnosti. Naprosto, Petraka se nije moglo zaobići, a i kako, kada je riječ o iznimnoj osobitosti pjesnika, esejista, prevoditelja, urednika u izdavaštvu i časopisnoj produkciji te leksikografa i Herderova stipendista koji je dobro znao da je čovjek duhovna duša. Bio je stvaralac čvrsta stava toliko da mu je bilo besmisleno nametati svoju poetsku strategiju, ali trebalo ga je saslušati i čitati. Bez dlake na jeziku, šarmantno jezičav sugovornik, neodoljivo nas je privlačio sonornim, dubokim glasom koji je sav bio ispunjen erudicijom i britkim, pitkim, mudroslovnim, a ponekad i duhovitim replikama na različite upite o rasporedu stvari i riječi, ali i smisla bivanja u našem zajedničkom svijetu. Njegova poezija bila je njegov imperij koji se ne raspada unutrašnjom revolucijom, već se usavršava i širi u mnoštvenost motiva  o biti ljudske egzistencije i duhovnosti. Iako blizak zbilji, govorio je: „Izvan metafizičke stvarnosti poezija je bespredmetna – pisati iz nemetafizičke stvarnosti o tzv. „stvarnosti“ samo je puka zabavica, walkman.“ Svjedočio je užitak u tekstu izbjegavajući svođenje vlastitog pisanja na simplificiranu kolektivističku ilustraciju vlastitog nacionalnog ekskluzivizma i poetikološkog mainstreama. Primjerice, fascinirao je kao čovjek koji je znao napamet dijelove Ribanja i ribarskih prigovaranja.

Poezija opreka

Pjesme objavljuje već s dvadeset godina u listu Književna tribina, u kojem mu je urednik Slavko Mihalić, njemu neodoljivo uzorit pjesnik. Objavljuje dvadesetak pjesama, no, na poziv Milana Mirića, godine 1960. pridružio se širem krugu oko časopisa Razlog. Privukao ga je razlogaški koncept pojmovnoga pjesništva, ali je ostao individualni talent. Iako je njegovao visoki stil, ustrajno se želio približiti svakidašnjem govoru i to će biti razlikovnost njegove osobitosti u usporedbi sa suputnicima. Naime, bio je zaokupljen domaćom književnom tradicijom (Ujević, Mihalić, Šoljan te starim hrvatskim pjesnicima), ali i stranom, napose  kada je riječ o angloameričkim (anglosaksonskim) pjesnicima (T. S. Eliot, W. B. Yeats, W. H. Auden kao i drugim inozemcima – Cz. Milosz, J. Brodski, Goethe, H. Heine) te mnoge pjesme nastaju u dijalogu s njima. Dakle, pokazivao je smisao za intertekstualnu komunikaciju, ali i za autoreferencijalno (tematiziranje jezika) bez metajezičnih utega i s mnogo vlastitih literarnih reminiscencija. U tom smislu njegova filozofska figurativnost svodi se na komunikaciju pjesnika i čitača upravo zbog sagledive maštovitosti.

Književnu tradiciju stalno kritički promišlja s implicitnim stavom o umijeću čitanja klasike kao temelja književne prakse, stoga ne čudi da je postao vrstan stilist. Uz poeziju i eseje prevodio je i novele, drame te kulturno povijesna i politološka djela. Od 1963. do 2014. objavio je zapažene knjige poezije: Sve ove stvariRazgovor s duhovimaSuho slovoTiha knjigaIzjava o namjeramaIspadanje iz povijesti, Razmicanje paučineArkaOd ljubaviBlaženo doba; sabrane i nove pjesme te Na otvorenom kraju. Stalni su pjesnikovi motivi mjesta simboličkog značenja za lirski subjekt: ljubav, protok vremena (njegovo cikličko vraćanje), tradicija, preci, starenje, zatim motivi lutanja i zaborava. Posebno treba izdvojiti zapaženu knjigu slobodnih eseja Neizgovoreni govor: zapisci nasumce u kojoj pokazuje posebnu obzirnost spram poetske građe. Kao vrhunski esejist predstavio se tekstovima o Dživu Buniću, Matošu, Ujeviću i Krleži i Goetheu. I ta knjiga dokazuje da se nikada nije bavio tricama, on je i u malom povodu da se živi vidio cijeli svijet kao iskorak između tijela i duha. Zanimale su ga životne i stvaralačke opozicije: darovitost – učenost, uzvišeno – prizemno, tradicija – suvremenost, život – smrt, žagor jezika i utiha (šutnja), ljepota svijeta i njegova unakaženost. Zanimljivo je to da ponekad ostavlja mnogo mjesta razmahu čitateljeve mašte. Čitatelju koji je ovladao osnovnim odlikama moderniteta smisao je čist i nadohvat ruke, začudo i kada su pjesme ispunjene figurativnošću, uglavnom alegorijom koja djeluje kao proširena metafora skrivena u nekoj ideji. Najčešće bi pjesma poprimala sinegdohični karakter najrudimentarnijih razmjena informacija o sudbini svijeta pa sve do teksta u kojem susrećemo čak i lutajućeg označitelja.

Petrak je bio sam po sebi vrijednost. Nije nutkao svoju poeziju medijskoj potrošnji niti je u njoj sudjelovao, a nije ni šopao druge njome. Zato nije imao doslovne nastavljače, a i to će se tek vidjeti u novim aksiološkim pristupima. Bio je sam po sebi pjesnička i intelektualna veličina. Pa i stasom je to bio, s manirama, briljantnom elokventnošću, pa i odijevanjem –  gospodin u svakom slučaju. Pratili su ga i atributi kao što je (po svjedočenju Nikole Batušića) – dendi s Medveščaka. No odrješit je bio u spoznavanju stvari. Prirodu je, primjerice, doživljavao erotično, kao muško deblo s korijenjem u zemlji (ženi). Trudio se shvatiti sve polove  i strane svijeta glede društvenosti, domoljublja, nasljeđa te, uvjetno rečeno – lijevog i desnog toka svijesti u političnosti. Na primjer, iz njega je teško bilo izvući političko huljenje ili ostrašćeno zauzimanje za neku stranu. Kao da je najveće povjerenje darovao vječnosti poetskih dostignuća. Ako je bio za klasnu borbu, onda je istupao kao pjesnik profet, a kao domovinac nije dizao revolucionarnu galamu niti je iskazivao ishitrene osjećaje. Njegovo ratno pismo u knjizi Ispadanje iz povijesti reciklira zlo kroz vlastitito viđenje, bez budničarenja, jednostavno, pjesnik očekuje iznova početak obnovljena vremena s mnoštvom evokacija i sugestija. Uopće, Petrak se nije razmahivao senzibilitetom i lako dostupnom osjećajnošću. Uglavnom će uzdržano, estetski lijepo i emocijski moralno pristupiti uvijek novim spoznajama o svijetu.

Od filozofičnosti do galgen-lirike

Rekli smo već da njegova metaforika proishodi iz ideje, ali nailazimo i na konkretne primjerke: „žeravica lišća“, „krastavi svijet“ itd. Zapažamo i nekoliko lirskih vrsta: ljubavne pjesme, elegije, molitve, poslanice, posvetnice (Tonku Maroeviću, Milanu Miriću, Josipu Severu, Antunu Šoljanu), one angažirane u svojoj buntovnosti… I to će biti sve sapeto u slobodnom stihu, ali i u sporadičnoj rimi (pjesme Verglec i Ispadanje iz povijesti) ne bi li se bolje uvidjela autoironija, ponekad cinizam ili tzv. galgen-pjesma. Pa opet opreke: mladost – starost („slušaj me, živ sam čovjek / tako se radujem / ja sam tvoja djeca i tvoji mrtvi“), ljubav – omraza, smrt – život, cvjetanje – mrtva zemlja, davnina – budućnost („život se odigrava kao pucanj topa u planini / isprva velika priprema za smrt zatim muk...“).

Tihoj knjizi nameću se ekvivalenti tišine: mir, tihost, noć koja opušta, mrtvi mrak, tiha jesen... Ipak, kao pjesnik do zadnjeg trenutka govorio je nama mlađim pjesnicima „I never give up“, ohrabrujući ih (autoru ovog teksta bio je i urednik knjige davne 1988. u Sveučilišnoj nakladi Liber) olako se poigravao sa smrću: „Bojim se umrijet ću uskoro / i čini mi se ostavit ću krivi svijet / naime onog kojeg nije trebalo ostaviti // Šepav  zloguk otrovan svijet / kojem je trebalo dati sve svoje poljupce / do kraja krajeva makar nikad vratio...“  Uvijek krajnje iskren i ozbiljan u svojim tezama – nije žonglirao riječima, niti se odavao uvijenim ponašanjem pred drugima, pa i kad se šalio.  Isto se dešava i s pjesničkom pozicijom. Bivajući nam posve blizak i jednostavno nadahnut on se zapravo otvarao iznutra. Težio je nutarnjoj slobodi. I otrcan život može biti „zakopan kao stara kutija s draguljima“. Pjesme su mu uvijek nekomu upućene te otuda visoka doza komunikativnosti i plakatne isturenosti, posebno kad nam se čini da stalno vodi dijalog s anonimnim stanovnicima svijeta pa se stvara dojam Knjige postanka. Pjesme izvidnice, rekli bismo, s proročkom nakanom, stoga on možda ipak jest poeta vates. Motivi rata zapravo su svojevrsni nekrolozi smrti ili slutnje o ratu. Bilo je očito da razumije svoju i tuđu bol na višoj razini.

Pjesmom Scherzo. Fête champêtre u knjizi Razmicanje paučine  iz 1999. promiče se obnova prirode i čovjeka zamišljena kao satirska igra. I to je još jedno protegnuće njegove lirozofije. On je osviješteno nov pa i kad parafrazira naslov knjige ruskog pisca Jurija Oleše Ni dana bez retka, a Petrak će: Ni jedan dan bez stiha. Po svemu sudeći, po glatkoći kazivanja, neke su pjesme, uglavnom kraće forme, napisane u dahu. Primjerice jedna pjesma rugalica tretira pjesničku grafomaniju, pisanje pod svaku cijenu, onih koji „ u gluhoći traže svoje riječi / da budu nijemi kad povijest šuti / i u toj šutnji svoju pjesmu čuti“. U knjizi Arka nalazi se i pjesma Elegija, koja već s prvim stihovima  započinje kao da zaokružuje neku životnu putanju: „Tko dugo živi, pravo mu budi. / U mijenama svijeta, on više / udjela nema. //Pravo mu budi tko se još trsi: / svoje je ljubavi imao i znao, / sve što je trebao, već je otpjevao svojoj / nekakvoj svrsi. // I budi mu pravo. Sad još neka strši / ko suhi kolac nakon graška, trava, / slika već mrtvog kojemu se / još samo pjeva i spava.“ Isto tako ne možemo se oteti dojmu da je u zadnjim knjigama raportirao svijetu svoj život koji sumira, opet u oprekama, kroz prizmu onog omraženog i ljepotnog, ne skanjujući se pred smrću. Dapače, upućuje joj „osmijeh poput suncokreta“.

Možemo zaključiti da je Petrak u sklopu razlogovaške generacije stršio individualnim talentom, vezan uz tradiciju. Povijest je za njega nešto potrošno, nešto crvljivo, ali se ciklički vraća, a i uzvraća sve naše propuste te nam govori da je naš život ništa, kad je već Bog u odsutnosti ili je ta povijest opet podobna za analitičku metodu te postaje neodvojiv dio sadašnjosti.  Riječ je o funkcionalnoj liniji koja nosi događaje i situacije, ideje i egzistencijalne osjećaje u vezi s već odigranom događajnosti. Bit će to zajednički otisak zajedničke sudbine, nešto organsko i simultano, autentično, gotovo zbiljsko u svojoj temporalnosti. Petrak će to shvaćati kao bježanje od neodređena govora. Pjesnika sve više obvezuje „istinit“ jezik koji odiše prividnom zbiljnošću, strašću i drevnom mudrošću, a ne jezik koji svojom baroknošću mistificira i proizvodi čistu iluziju. „On je pjesnik kontinuiteta koji uzvišeno govori o običnim stvarima i obično govori o uzvišenim stvarima“ (Tonko Maroević).  Petrak će nešto konkretno, popraćeno snažnom slikom i britkom misaonošću, shvaćati u njegovu izumiranju, a na vidjelo će iznositi ono esencijalno.  Je li to mihalićevski pjesnički model, kako piše Zvonimir Mrkonjić, još ćemo raspraviti. Utjecaj svakako jest.

Između tradicije i modernosti

Petrakova poetska koncentracija ne trpi naviku već inaugurira ritual pjesničkog slavlja. Posredno, on nas uči da trebamo bez napora voljeti poeziju. Može se reći da pjesnik poslije knjiga Sve one stvariRazgovor s duhovima i Suho slovo napušta pojmovni intelektualizam, kojemu nije posvema predano ni pripadao, te se priklanja iskazivosti smislena jezika, bez naglašenih disonanci između lirskog subjekta i svijeta. Posvema lucidan pjesnik (kao što je to i u funkcionalnom životu bio) koji se ne stidi izraziti lirsku refleksiju na denotativan način, obdaren snažnim intelektom, nikada nije gubio orijentir te njegova tematsko-motivska građa, uopće semantičnost, uvijek uzmiče irealnim identifikacijama, što ne znači da nećemo naići na neku nadrealnu sliku. Petrak se kreće na relaciji strogo impostirane antiteze  klasično – moderno, unutar harmoničnog univerzuma pjesme, trijumfalizma estetike pjevnosti i s etiketom konzumacije, on ipak uspijeva nadići dokoličarski hedonizam pa i onu tradiciju koja želi biti nepobitno vječna, nepromjenjiva i transcendentno određena. Stoga svjedočimo porod uvijek novih motiva, kako je već rečeno. Sada znamo da je svaka tematsko-motivska potraga Nikice Petraka bila s izmijenjenim mjestima označenog, nudeći nam dramatično višeglasje ljepših svjetova, svjetova u kojima on sada obitava.