Na otvorenom kraju

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 128

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266571-0

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 310 g

Trajemo li mi današnji tek u zlokobnoj “imitaciji života” i jesmo li stigli do “otvorenoga kraja”? Je li, citirat ćemo i dalje samoga Petraka, svijet još samo “zločinačka ludnica”, a pjesma “suvišna riječ” u “surovom jeziku Ničega”? Bilo bi lako, u kaosu u kojemu jesmo, odgovoriti potvrdno na ova pitanja da usprkos svemu, još i danas, ne postoji poezija kakva je Petrakova. Ona koja je u stanju biti svjesna fatalnosti u kojoj bi se sve preostalo ljudsko našlo da nema, pa ma kako to patetično zvučalo, upravo poezije kao čuvara preostalih krhotina jezika. S. Zweig jednom je, imajući na umu Byrona, Goethea i zasigurno Hölderlina, napisao: “Uvijek će uskrsavati takvi bogodani pjesnici jer besmrtnost neprestano poklanja takav dragocjen dar čak i onom dobu koje ga je najmanje vrijedno.” Na otvorenom kraju kruna je Petrakova pjesništva, a ono što ga i ovdje krasi nisu samo i više nego aktualna eshatološka pitanja nego i sjajno umijeće da svoje stihove učini životnima i duhovitima, s jasnim uvidom u sve apsurde vremena koje nas neprestano zasipa, napisao bi Shakespeare, “bukom i bijesom”. Nikica Petrak, bez obzira na životno iskustvo, istinski je, zapitani mladić s rijetkim darom da još uvijek vidi neponovljivo čudo svijeta, usuprot (ne)vremenu i rezigniranoj ravnodušnosti – i u nama samima i svugdje oko nas.
Delimir Rešicki

Rima kao utjeha i utočište

Vijenac, Krešimir Bagić, 30.10.2014.

Nikica Petrak (1939.) objavio je osmu zbirku pjesama Na otvorenom kraju. Za poklonike poezije to je lijepa vijest. Prethode joj, da podsjetim, zbirke: Sve ove stvari (1963.), Razgovor s duhovima (1968.), Suho slovo (1971.) Tiha knjiga (1980.), Izjava o namjerama (1989.), Ispadanje iz povijesti (1996.), Razmicanje paučine (1999.) i Arka (2004.). Petrakov opus, koji nastaje već pola stoljeća, kritika je pomno i pretežito s naklonošću opisivala i tumačila. Višekratno je isticano da je Petrak poeta doctus, da mu je rukopis u osnovi modernistički, eruditski, s raznovrsnim referencama na druge pjesnike i brojnim kulturološkim aluzijama, da su mu osnovne tematske preokupacije egzistencija, povijest, ljubav, ništavilo, pisanje itd. Njegova se poetika kretala između krugovaške slikovnosti i razlogaške filozofičnosti. Hrvoje Pejaković ustvrdio je da se to pjesništvo „kao cjelina smješta u neko međuvrijeme – čuvajući sjećanja na stvari kojih više nema i svijest o onima koji još nisu“. Tonko Maroević podvlači da je Petrak „moderan pjesnik, koji, međutim, želi polagati račun (i) o vlastitoj doživljajnoj sferi, o razlozima srca i o pitanjima trenutka“. Cvjetko Milanja pak – nakon opsežne analize opusa – zaključuje: Petrak je „u biti konzervativan, i idejom svijeta, i idejom književnosti, i praksom pjesništva“, ali „to ne umanjuje trajnu vrijednost njegova pjesništva, koje dalje sve više raste: ono je i ozbiljno, i lijepo, i dobro“.

Zbirka Na otvorenom kraju donosi 51 pjesmu razvrstanu u četiri nenaslovljene cjeline. Otvara se Pjesmom redovnika, tekstom koji je podnaslovno označen kao prepjev iz jedne stare kineske antologije. Fiktivni redovnik svoj kritični monolog počinje znakovitim priznanjem:

U svijetu zamućenom preko svake mjere,
tražim svoj čisti oblik u skladu s Nebom i Zemljom.

U nastavku pjesme redovnik dvoji o istinskoj naravi čovjeka i mogućnosti da se ona ostvari na Zemlji, progovara o tome što čovjeka čeka nakon ‘ludila rastanka’ (po jednima – Ništa i prašina; po drugima – Velika Plodna Tišina), o neostvarivosti želje da se ostane čist i podnese zakon Neba. Na redovnikove dvojbe i pitanja ne stižu odgovori, okružuje ih gusta i teška šutnja. Već u toj pjesmi Nikica Petrak obnavlja svoj lirski univerzum koji karakteriziraju duboka promišljanja počela i smisla egzistencije, postojanja i važnosti moralnih kategorija, misao koja se račva u različitim smjerovima i iskazuje mnogolikim evidencijama.

Lirski subjekt zbirke mnogočim podsjeća na tog kineskog redovnika – pokreće krajnja pitanja, dijagnoze su mu drastične, najčešće osjenčene iskustvom negativiteta. Što sve čini, kako govori, o čemu misli Petrakov subjekt u zbirci Na otvorenom kraju? Ponudit ću nekoliko odgovora vjerujući da ću tako naznačiti i bitna obilježja zbirke.

Strah – od smrti ili od zla?

Krenimo od naslova. Taj se subjekt svako malo vraća slutnji kraja, promišlja kako će izgledati i što će značiti taj događaj i kakvoga je smisla imalo sve ono što mu je prethodilo. Preispituje se, sažima svoju zemaljsku pustolovinu, u mislima obnavlja dionice prijeđenoga puta (veli da je uz ostalo bio redovnik, ljubavnik i protuha), opjevava svijeću koja gori. Govoreći o smrti, temi koja premrežuje zbirku, Petrakov subjekt rabi generalizacije i moralističke lirske kvalifikacije. Nakon što je već u uvodnoj pjesmi konstatirao da „svakog čeka isto: starost, bolest i smrt“, u kasnijim pjesmama život naziva bijednim trajanjem „koje i tako hrli svom početku“ te ispovijeda tragično iskustvo svijeta iskazima poput „Nije smrt ta koje se bojim, lako je meni. / Strah me zla među živima“.

Zastat ću na trenutak kod nenaslovljenog teksta u kojemu pjesnik uprizoruje razgovor Gospodina i starca kojemu se život bliži kraju. Kroz Gospodinove replike Petrak izriče kritiku današnjega svijeta, kojem pripisuje okrenutost prema vječnom sada i sustavno zanemarivanje postojanijih (duhovnih) kategorija. Njegov je Gospodin veoma oštar, čak nesmiljen, starca naziva budalom, najposlije odustaje i od brige za čovjeka:

Odrekli ste se svakog vremena izvan svojega,
to meni ne znači ništa.
Ti živiš još u njemu, a ne ja. Nisi dovoljno ljubio.
Vidiš moju ruku, a neprestano gubiš.
Uostalom, baš me briga, imam ja drugog posla.

Iz perspektive tog teksta redovnikove riječi iz uvodne pjesme zvuče jače i sudbonosnije, sumnja je čini se podjednako nastanjena na Zemlji i na Nebu (hotimice rabim verzale, jer ih i pjesnik uporno koristi kao formalno obilježje lirskoga patosa).

Svetac i zločinac

Nadalje Petrakov se lirski subjekt sustavno oslobađa iluzija. On gotovo refrenski ponavlja da čovjek zapravo nema zavičaja, da je došao niotkud i da ide nigdje. Svijet u kojemu živimo s njegova je motrišta svijet u kojemu zločinac i svetac nisu tako udaljeni, on „sve više sliči na zločinačku ludnicu“, / u kojoj dobri ljudi uzalud traže / kuta gdje bi sklonili svoju glavu“. Jedna od dojmljivijih pjesama zbirke – Kip domovine – ludička je razrada istoimene Matoševe pripovijetke. Petrak u njoj euforično stilizira žestinu i sarkazam kojima je Gustl – kako svojedobno zapisa Ujević – „tukući Hrvate htio da bude borac Hrvatske [...] jednako u molitvi i u psovci“. Završna strofa glasi:

O, Hrvatska, oj – to su tvoji glasi;
ti niska i visoka, podla, nikad plodna,
pobaci svoj nakot, da bar znamo gdje smo,
da bar jednom, u tvom starom svinjcu,
netko već ozbiljno i tiho kaže: jesmo.

Kad već spomenuh Matoša, jedan od odgovora na pitanje što čini Petrakov subjekt jest i sljedeći: živo i angažirano čita staro i klasično hrvatsko pjesništvo. Pritom je nostalgičan i razigran, su-osjećajan i pun poštovanja. Krećući se između prašnjavih polica biblioteke on prispijeva do pitanja „što te to, prijatelju, priječi / da dugo čekaš svoje stare riječi?“ da bi samo trenutak poslije ispisivao svoje na marginama Zoranićevih, Vetranovićevih, Matoševih ili Pupačićevih stihova. Vraćajući se prethodnicima i stilizirajući njihove rime i ritmove, Petrakov subjekt nerijetko sumnjičavo vrti glavom nad onim što se danas može napisati podcrtavajući i opet razliku između svijeta u kojemu živi i svijeta u kojemu su živjeli njegovi prethodnici. U ilustraciju izdvajam ulomke nenaslovljenih stihovnih posveta Ujeviću i Nazoru u kojima izravno aludira na njihove antologijske tekstove Svetkovina ruža i Cvrčak:

– Blago Ujeviću,
njemu su djevojke još brale ruže,