Muškarci koji mrze žene
Special cijena
21,38 €
Redovna cijena
23,76 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Željka Černok
-
Broj stranica: 564
-
Datum izdanja: prosinac 2010.
-
ISBN: 978-953266165-1
-
Naslov izvornika: Män som hatar kvinnor
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 885 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 23,76 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Roman koji je promijenio način na koji se čitaju krimići.
Lisbeth Salander uvući će se pod kožu svojim metama kao nitko drugi. Oni koji je podcijene požalit će. Budu li imali sreće...
Mikael Blomkvist – osramoćeni novinar i ljubimac žena – predstavlja sve što bi ona trebala mrziti. No kada od zaštitarske tvrtke dobije zadatak da dozna sve o njemu, iznenadit će je njegov moralni integritet. Doznat će da Blomkvist, i sam briljantan istražitelj, otvara stari slučaj nestale djevojke razotkrivajući tajne koje su zatrovale nekoliko generacija jedne obitelji. A Lisbeth Salander samo jedno može usrećiti više od raskrinkavanja lažljivaca: zaustavljanje ubojice.
“Svu je moju kritičnost iskusnog čitatelja pomela uraganska snaga priče. Jedinstveno... Dobro došla u književnu besmrtnost, Lisbeth Salander!”
Mario Vargas Llosa, El País
“Galama oko ove knjige potpuno je opravdana. Roman je pun pogodak u svakom pogledu – sjajni likovi, priča i atmosfera.”
Marcel Berlins, The Times
“Blomkvist i Salander žive su i kompleksne kreacije koje zauvijek ostaju u srcima i umovima čitatelja. Larssonove knjige razigrane su i prepune duha.”
Val McDermid
Muškarci koji mrze žene
Novi list, Sentimentalni odgoj, Nenad Rizvanović, 17.01.2009.
Osim što je roman Muškarci koji mrze žene vjerojatno jedini posthumni debi koji je postao europski bestseler, Stieg Larsson je izuzetak i u političkom smislu: žanrovski pisci danas su u najboljem slučaju liberali, a često konzervativci ili čak otvoreni desničari poput Toma Clancyja. Njegov roman je usamljen primjer smislenog ljevičarskog, angažiranog, antifašističkog bestselera.
Znamo da postoje ljudi koje ništa ne može omesti na putu do uspjeha, ali isto tako postoje i knjige koje su – kako se to često zna reći – »osuđene na uspjeh«. No roman Muškarci koji mrze žene švedskog pisca Stiega Larssona po elementarnoj nakladničkoj logici zaista nije imao šanse za neki značajniji proboj na europsko i svjetsko tržište – pisac je, naime, umro prije nego što je ova knjiga bila prevedena na strane jezike. A dodatna je otežavajuća okolnost politička pozadina ovog romana koja je otvoreno ljevičarska – ili još bolje antifašistička – da je već to dovoljno da joj se zauvijek onemogući pristup u dvore mainstreama. Ali, ova je knjiga ipak postala hit – europski hit – i to prvo u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj, zatim je sjajno prošla u Velikoj Britaniji. Čak se i u Americi puno piše o njoj, a nedavno je prevedena na hrvatski, u izdanju zaprešićke Frakture.neskrivene komercijalne nakane Što je još zanimljivije, Stieg Larrson (1954.- 2004.) uopće nije bio pisac, ili barem nije bio profesionalni pisac u standardnom smislu, nego se bavio mnogo atraktivnijim – ozbiljnijim?– poslom – od sredine osamdesetih, kad je sudjelovao u stvaranju pokreta »Stop the Racism«, bio je vrlo aktivan borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma te postaje jedan od najpoznatijih švedskih eksperata za ekstremnu desnicu. Muškarci koji mrze žene trebali su, po njegovim riječima, biti predah od svakodnevne aktivnosti, roman je pisao noću nakon posla »za zabavu«, po vlastitom priznanju i da bi »imao što uplatiti u mirovinski fond«.
Larsson, dakle, nije skrivao komercijalne nakane, ali ono što je na kraju napisao daleko je od standardnih manufakturnih bestselera: napisao je lakonsku kombinaciju trilera, starog engleskog krimića i tvrde američke škole, puneći je mnoštvom elemenata i trikova iz policijskih TV serija i akcijskih filmova. Dva su glavna lika smiješna i ironična verzija buddy-buddy stereotipa – on je sredovječni novinar Mikael Blomkvist, istraživački novinar do grla uronjen u korporacijske afere, a ona je hakerica-istražiteljica Lisabeth Salander, neka vrsta pankerske Lare Croft, koju bi vrlo lako mogla glumiti Angelina Jolie u mlađim danima. Muškarci koji mrze žene ispao je opsežan roman, vrlo umješno ispripovijedan, i čitljiv čak i kad ga je autor u drugom dijelu nakrcao klišejima i sterotipovima te ga pretvorio u relativno standardnu književnu zabavu. Naime, nikakvi klišeji ne mogu prekriti politički kontekst i osnovnu temu romana, a riječ je o nasilju nad ženama. A taj je problem predstavljen hrabro i velemajstorski – mržnja, mučenje i silovanje žena za Larssona predstavlja središnji, a ne marginalni društveni problem, koji proizlazi iz samog srca patrijarhalnog građansko- konzervativnog društva koje u interpretaciji ovoga pisca prirodno naginje šarolikom spektru desničarskih političkih ekstremizama.
I premda je roman na kraju pretvorio u neku vrstu holivudske zabave, u prvom dijelu čitatelji se znoje od nelagode – priznajmo, doduše, da i nije novost proglasiti desničarske ekstremiste »prirodnim« silovateljima, mizoginima ili serijskim ubojicama, no kontekstualizirati ovaj problem poviješću jedne građanske obitelji, i to jedne od najmoćnijh, stupova društva, već je nešto sasvim drugo. Glembajevi prema Larssonovim Vangerima izgledaju kao likovi iz dječje književnosti – seksualno zlostavljanje, razvrat, pedofilija, incest, silovanje, mučenje i najokrutnija ubojstva inspirirana apokrifima – sve je to usko povezano s brižljivo uzgojenim građanskim političkim ekstremizmom! I što je još gore, Larsson u svom romanu na nedvosmislen i jezovit način poručuje da obračun s tom aždajom ni izbliza nije gotov, da se njezini pipci vrte oko nas, da ta patološka opasnost – i politička i seksualna – vreba na svakom koraku. Dovoljna je samo obična usporedba da bismo shvatili koliko je stvar radikalna – pokušajte zamisliti da netko u Hrvatskoj napiše roman s istom ili barem sličnom tezom. Muškarci koji mrze žene na toj je razini stvarno senzacionalan roman. Larsson je pokazao kako jedan pomalo shematski književni žanr kakav je triler može postati moćno oružje protiv političkog ekstremizma, pogotovo stoga što mu je socijalna i društvena kritika oduvijek bila važna žanrovska sastavnica. Larsson je vješto iskoristio tu mogućnost, a kako je u žanrovskoj književnosti sve transparentno – pa i politička pozadina – tako je u ovom slučaju dokinuta mogućnost višeznačnog čitanja. No izjednačiti političku i seksualnu nastranost i još tvrditi da je to logičan izbor tzv. stupova društva, e pa, to nije laka lekcija ni za uređena društva kakvo je švedsko.knjiga-tempirana bomba Larsson je, kao što smo spomenuli, čitavu priču kasnije pomalo rastočio, razblažio i učinio prihvatljivom, a ostaje sumnja da je to uradio namjerno, naprosto da knjigu-tempiranu bombu – pročita što više ljudi. Zanimljivo je također kako klišeji i sterotipi lako »procvjetaju« ako je tema politički i društveno vrijedna, a Larsson se u ovom romanu bavi i nekim drugim atraktivnim temama i romanesknim linijama – špijunažom, korporacijskim prevarama itd.
Muškarci koji mrze žene je tako bastard-književna zabava, politički zastrašujuća analiza, napetica s anoreksičnom i društvenom neprilagođenom pankericom Larom Croft koju također seksualno uznemiruju, dapače i siluju. Osim što je ova knjiga vjerojatno jedini posthumni debi koji je postao europski bestseler, Larsson je izuzetak i u političkom smislu: žanrovski pisci danas su u najboljem slučaju liberali, a često konzervativci ili čak otvoreni desničari poput Toma Clancyja. Njegov roman je usamljen primjer smislenog ljevičarskog, angažiranog, antifašističkog bestselera. Nadajmo se da je to početak novoga trenda.
20.4.2009.
Stieg Larsson: Muškarci koji mrze žene
Jutarnji list, Dragan Jurak, 02.12.2008
Godine 1966. nestala je Harriet Vanger, šesnaestogodišnja nasljednica švedskog koncerna Vanger. Nestanak se dogodio u vrijeme godišnjeg obiteljskog okupljanja na malenom otočiću, tijelo nije nikada pronađeno, a nakon detaljne istrage zaključeno je da je Harriet ubijena. Ubojica je mogao biti bilo tko od tridesetak ljudi okupljenih na otoku. „Dakle, riječ je o misteriju zaključane sobe, samo na otoku?“ kaže štokholmski novinar Mikael Blomkvist kojeg ostarjeli obiteljski patrijarh Henrik Vanger unajmljuje kao posljednji pokušaj riješavanja 35-godišnje obiteljske tajne. Sheme Agathe Christie sasvim sigurno ne predstavljaju žanrovsko osvježenje. No Muškarci koji mrze žene odličan je novinarski i politički thriller u kojem se Agatha Christie miješa s „Nikitom“, „Sedam“, nasiljem nad ženama, tajkunima s tajnama, serijskim ubojicom s Biblijom, privrednim kriminalom, švedskim nacizmom... a neki sigurno neće moći odoljeti u krimiću Stiega Larssona pronaći i Pukanića i Zagorca! Sve te teme, žanrovske modele (i proizvoljne reference) švedski novinar i pisac, organizirao je u golemu masu teksta, krimić koji je prozvan „nakladničkom senzacijom“ - i koji se čita u jednom dahu.
Stieg Larsson je tri knjige iz krimi-serije Millennium završio tokom 2004. Krajem iste godine umro je od iznenadnog srčanog udara u pedesetoj godini. U Muškarcima koji mrze žene, prvim sveskom serije objavljenim 2005., između ostalog može se pronaći i rečenica da „pedesetogodišnji starci ne dobivaju srčane udare po narudžbi.“ Kao piscu krimića tako nešto mu se činilo posve neuvjerljivim.
22.5.2009.
Začitavanje: 'Muškarci koji mrze žene'
booksa.hr, Katarina Brbora, 19.05.2009.
Ako pišete knjigu o nacistima, incestu, gospodarskom kriminalu i obitelji bogataša koja sve navedeno ima na rodoslovnom stablu, zakasnili ste.
Muškarci koji mrze žene (Fraktura, 2008.) je najprodavaniji europski triler posljednjeg desetljeća i prilično je jasno zašto je tako. Teme koje je Larsson ušio u svoj roman nisu samo aktualne već provokativne i uznemirujuće baš kao i njegovo beskompromisno pisanje koje je klasični krimić/triler gurnulo u ponor neistražene ljudske psihe i svih čudovišta koja tamo čuče u mraku. Roman zapravo obuhvaća tri priče: prva prati novinara Mikaela Blomkvista poznatog po raskrinkavanju gospodarskih makinacija koji se profesionalno upropastio objavivši priču za koju nije imao pouzdan izvor, druga je ona Lisbeth Salander, vrhunske hakerice pomalo sociopatskog ponašanja, te na kraju tu je i storija o obitelj Venger, superbogatim vlasnicima koncerna Venger, jednog od stupova švedskog gospodarstva. Kako znamo da su sve obitelji nesretne na svoj način za Vengere bi se moglo reći da je nesreća vjerojatno u genima. Naime, obitelj je svijetu dala tri prilično zagrižena poklonika nacističke ideologije od kojih je jedan dao glavu za Adolfovu stvar i još nekoliko čudaka koji žive na otoku na sjeveru Švedske. No, najmračnija obiteljska tajna još uvijek je neotkrivena. Radi se o nestanku Harriet Venger, nećakinje Henrika Vengera, bivšeg šefa koncerna koji je sada u mirovini, još uvijek opsjednut Harrietinim nestankom. Već pomiren sa spoznajom da je Harriet najvjerojatnije mrtva ipak unajmljuje Mikaela Blomkvista da još jednom prođe kroz arhiv koji je osobno sakupio i usput napiše kroniku obitelji Venger. Blomkvist pristaje iz samo jednog razloga: Venger mu na pladnju nudi Wennerstroma, čovjeka zbog kojeg je Blomkvist uništio reputaciju. Istraga na početku ne vodi nikamo, no Mikaelovo novinarsko oko primjećuje detalje koji će razotkriti monstroznu istinu, a uz pomoć Lisbeth Salander uspjeti će iz sve te zbrke izvući i živu glavu.
Ovaj politički i novinarski triler se usprkos svom jednostavnom zapletu čita u dahu, i to ne samo zato jer želite što prije saznati tko je ubojica i hoće li se Blomkvist osvetiti Wennerstromu, već zato jer je Larsson stvorio realne i intrigantne likove koji postaju važniji od zapleta. Možda se baš zato engleski prijevod inače šarmantnog naslova Man som hatar kvinnor pretvorio u The girl with the Dragon Tatoo koji zapravo opisuje Lisbeth Salander. Upravo je njen lik Larsson polako izvlačio iz sjene jer, naravno, Lisbeth je žena i to žena na kojoj će autor pokazati kakva i kolika može biti mržnja muškaraca, što uključuje više scena seksualnog zlostavljanja i analnog silovanja. Iako opisi nisu za svačiji želudac, Larsson postiže željeni učinak: svraća pozornost na gorući problem nasilja nad ženama i tjera na razmišljanje. Stieg Larsson je za života bio i aktivist koji se borio, između ostalih stvari, i protiv rasizma, pa ova didaktička uloga njegova romana uopće ne začuđuje. On uz to na početku svakog poglavlja umjesto nekakvog zgodnog Yeatsova citata donosi crne statistke o nasilju nad ženama u Švedskoj koja inače slovi kao jedna od 'ženskih zemalja' Europe. Time je dokazao kako naslije ne diskriminira, ne poznaje političke granice ni socijalni status.
Pravim imenom Karl Stig-Erland Larsson umro je 2004. godine od srčanog udara gotovo neposredno nakon što je završio treću knjigu iz svoje Millenium serije, naslovljenu Kule u zraku. Kako je burno pisao, tako je i živio, radio je kao ratni reporter u Eritreji gdje se zarazio malarijom, bio je aktivan član švedske Komunističke radničke lige i osnivač Expo zaklade i časopisa koji su se bavili raskrinkavanjem ekstremno desničarskih i rasističkih organizacija, što je navodno rezultiralo brojnim prijetnjama smrću. Znakovito, umro je na dan Kristalne noći. Za Muškarce koji mrze žene dobio je Glasnyckel, najprestižniju nagradu za kriminalističke romane u Skandinaviji, a taj su uspjeh ponovile i Kule u zraku.
27.7.2009.
Roman koji je kupio svaki treći Šveđanin
Jutarnji list, Miljenko Jergović, 20.07.2009
Muškarci koji mrze žene sjajan je društveni roman, razorna kritika obiteljske dekadencije, uzbudljiva krimi priča, spoj Bergmana i lijevog aktivizma.
Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima.
15 milijuna knjiga
Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena. Prijevod romana Muškarci koji mrze žene (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo - mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina - mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga Muškarci koji mrze žene nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj - kako piše u posljednjem Newsweeku - zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi. Muškarci koji mrze žene uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara - netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca - da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke.
Lisbeth kao Smilla
Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju - iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu - prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Hoega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.
Bičem po obitelji
Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je - osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana - zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo - čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena - bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu. Ne bi Stieg Larsson bio veliki pisac - jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera - da mu rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici) te da ga ne krasi tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja.
Smrt u Kristalnoj noći
Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest. Muškarci koji mrze žene idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju trilogiju, ali nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij. Sjajna mrtva zvijezda svjetske književnosti Stieg Larsson bio je aktivist protiv rasizma i desnog ekstremizma, u miru i tišini pisao je romanesknu trilogiju u koju je utkao svoj golemi literarni dar, ideološke nazore i socijalna znanja, ali nije doživio izlazak svojih knjiga, koje su postale planetarni megahit.
5.10.2009.
Knjiga s kojom se dočeka jutro
Vjesnik, Ines Kotarac, 08.08.2009.
Za mnoge se knjige kaže da se čitaju u jednom dahu, a za Muškarce koji mrze žene najbolje je izabrati dva-tri slobodna dana jer za iščitavanje 560 stranica treba vremena
U Hrvatskoj se mnoge knjige najavljuju kao hitovi, kao nositelji ove ili one strane liste najprodavanijih ili najčitanijih knjiga, kao nove zvijezde, no rijetko ti megalomanski reklamni trikovi imaju pokriće. To nije tako s knjigom Muškarci koji mrze žene Stiega Larssona, koja je predstavljena na prošlogodišnjem Interliberu kao najprodavaniji europski triler. Riječ je o prvome dijelu trilogije Millenium, čiji se drugi dio na hrvatskome jeziku očekuje na jesen, a treći dogodine. Ovaj švedski autor objavio je za života samo tri knjige beletristike, upravo spomenutu trilogiju - Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja s igrala vatrom i Kule u zraku. Na žalost, Larsson nije imao prilike vidjeti uspjeh koji su doživjeli njegovi romani jer je nedugo nakon što ih je završio preminuo od srčanog udara 2004. godine u pedesetoj godini. Prva i treća knjiga nagrađene su najuglednijom nagradom za kriminalističke romane u Skandinaviji Glasnyckel, a druga knjiga osvojila je nagradu Švedske akademije detektivskih romana. Knjigu je u nas objavila nakladnička kuća Fraktura, a za prijevod Muškaraca koji mrze žene sa švedskoga zaslužna je Željka Černok.
Muškarci koji mrze žene je politički i novinarski triler s likovima koji se ne zaboravljaju, s pravim junacima iz 21. stoljeća. Ukratko, riječ je o serijskim ubojicama, zakulisnim igrama kapitala, problematici istraživačkog novinarstva i nasilju nad ženama. Autor je debitirao s romanom koji se može pohvaliti izgrađenim stilom, originalnim likovima i profesionalno vođenom pričom. Mikaela Blomkvista, nekad ugledna financijskog novinara, upoznajemo u trenutku kad mu se profesionalni život urušava zbog neuspješna raskrinkavanja korporacijske prijevare. Lisbeth Salander je dvadeset i petogodišnja žena-dijete, društveni autsajder s jednom vrstom autizma, a podsjeća na junakinje video igrica. Obdarena je fotografskim pamćenjem, precizna je istražiteljica koja se koristi svim dostupnim sredstvima kako bi postigla svoj cilj. S druge strane, to čudnovato biće izgleda kao savršena žrtva za sve koji bi joj željeli nanijeti zlo. Njih dvoje su komplicirani, intrigantni i nepredvidivi, a zajedno postaju savršen detektivski par u nastojanju da odgonetnu tajnu staru trideset i šest godina - što se dogodilo s Harriet Vanger, nećakinjom velikoga švedskog industrijalca, koja je ispred očiju cijele obitelji nestala. Godinu za godinom za svoj rođendan stari Vanger prima prešano cvijeće od nepoznata pošiljatelja, i to mu dodatno potpiruje želju da slučaj koji mu je obilježio život i kojim je postao opsjednut pokuša posljednji put razriješiti. Istraga je bila temeljita i savršena, a sva moguća pitanja bila su postavljena, tako se barem činilo, ali Mikael Blomkvist ipak će uspjeti pronaći nova pitanja i zaći će u područje u kojem neće biti dobrodošao. Mikael i Lisbeth, tragajući za Harriet, nabasat će na tajne obitelji Vanger, ali i tajne švedskoga društva.
Seksualnu izopačenost, incest, zlostavljanje, silovanje i mučenje, s jedne strane, te nacističku aktivnost, s druge strane, smjestio je Larsson iza fine i bogate fasade građanske obitelji pa je roman, koliko to žanr trilera dopušta, analiza i kritika društva i njegovih izopačenosti. Velika preokupacija Larssona, što se vidi i po naslovu prvoga dijela trilogije, jest nasilje nad ženama. Žene nestaju i nitko ih ne traži, tako lako im se gubi trag. Useljenice, kurve iz siromašnijih zemalja, nezaštićene i izložene, postaju laka meta. Bogate zemlje miču svoje koprene blagostanja ispod kojeg se nalaze prave licemjerne osobe. Brojke govore same za sebe: 18 posto žena u Švedskoj bilo je izloženo prijetnji nekog muškarca, 46 posto žena bilo je žrtvom nasilja nekoga muškarca, 13 posto žena u Švedskoj bilo je izloženo grubom seksualnom zlostavljanju izvan veza, a čak 92 posto žena u Švedskoj koje su bile izložene seksualnom nasilju nije prijavilo posljednji napad policiji. Lik Lisbeth Salander primjer je žene koja mora preživjeti u sustavu koji joj nameće pravila koja joj ne odgovaraju, koja iz nezavidne životne situacije izlazi kao pobjednik igrajući svoju igru, smišljajući svoja pravila. Novinarstvo i novinarska etika tema je koja je zasigurno jednom novinaru od formata kakav je bio Stieg Larsson i njegov romaneskni alter ego Mikael Blomkvist bila od posebne važnosti. Povezivanje medija koji bi trebali biti nezavisni i kapitala bez kojeg ti mediji ne mogu opstati dovodi u pitanje njihovu nezavisnost, a time i objektivnost. Životopis Stiega Larssona i sam zvuči kao materijal za priču. Odrastao je u švedskoj provinciji na sjeveru zemlje, gdje se još pričaju priče, a odgojili su ga baka i djed. Izdavao je znanstvenofantastične fanzine u dvadesetima, bavio se umjetnošću i fotografijom, zaradio malariju u Africi. Godinama je radio kao grafički dizajner i urednik u novinskoj agenciji. Prije no što je lansiran na književno zvjezdano nebo istaknuo se kao aktivist, sudjelujući od sredine osamdesetih u pokretu “Stop rasizmu”, boreći se protiv desničarskog ekstremizma i rasne i vjerske diskriminacije. Kao pokretač antirasističke i antinacionalističke zaklade “Expo” i urednik istoimenog časopisa, i on i časopis su bili stalno izloženi prijetnjama. Prijetnje se događaju, kazao je u intervjuu, čak i onda kad mislite da pišete “najnevinije” tekstove. Stieg Larsson dao je samo jedan intervju, u kojem govori o svome aktivizmu, ljubavi prema detektivskom romanu i ulasku u književne vode. Cijeli je život čitao krimiće, no uvijek ga je u njima nerviralo to što je radnja koncentrirana oko jednog ili dva lika, dok se ostatak društva ignorira. Uspio je svojom knjigom pokazati kako su i okviri žanrovske književnosti rastegljivi. U intervjuu je kazao da je pisati detektivske priče za njega jedan od najpopularnijih oblika zabave koji postoji, cijelo vrijeme svjestan da piše nešto što služi za zabavu. Pa ipak, dodao je, uz tu zabavu pokušao je i nešto poručiti, što je sasvim sigurno i uspio. Prozu je počeo pisati tek 2001. godine, a prvi je poticaj dobio nakon večeri provedene s kolegama iz TT-a (središnja švedska novinarska agencija) u kojoj su iz dosade krenuli pisati priču o detektivima blizancima. On se poslije nije odlučio za blizance, nego za čudnu kombinaciju suvremene Pipi Duge Čarape i novinara u srednjim godinama i nezgodnom životnom razdoblju.
Za mnoge se knjige voli upotrijebiti fraza da se čitaju u jednom dahu, a za Muškarce koji mrze žene najbolje je izabrati dva-tri slobodna dana jer spomenuta fraza ima pokriće, a za iščitavanje 560 stranica treba vremena. To je uistinu knjiga s kojom vrijedi dočekati jutro. Larsson je napisao i prvih četiristo stranica četvrte knjige, no njegova obitelj smatra kako bi bilo neprikladno i nemoralno samo zbog interesa čitatelja objaviti rukopis u tom obliku ili dati nekomu da ga dovrši. Da se sve može pretvoriti u turističku zanimljivost, govori i to da je Gradski muzej u Stockholmu uveo turističku turu po mjestima koja se spominju u knjizi. U sat i pol turisti obilaze stanove, kafiće i restorane, pa čak i izmišljenu redakciju časopisa. Ove godine može se očekivati premijera švedskog filma snimljena po prvom dijelu trilogije, najprije u skandinavskim zemljama, a onda i šire. Redatelj je Danac Niels Arden Oplev, a filmsku verziju Mikaela i Lisbeth utjelovit će Noomi Norén i Michael Nyqvist. Rekordi pali na koljena Zasad su nakladnici iz trideset i pet zemalja otkupili prava za objavljivanje trilogije, od Koreje, preko gotovo svih europskih zemalja do SAD-a. U skandinavskim zemljama svi su rekordi pali na koljena pred prodavanošću Larssonovih knjiga. Danski nakladnik tvrdi da je samo Biblija u toj zemlji prodana u više primjeraka od Muškaraca koji mrze žene, a u Švedskoj se po broju prodanih primjeraka čini da je svaki treći Šveđanin kupio jednu knjigu.
21.9.2010.
Švedska filmska trilogija 'Millennium' u Zagrebu
t-portal, 21.09.2010
Filmski ciklus koji se održava u kinu Movieplex (Centar Kaptol) od 1. do 10. listopada donosi nagrađivanu filmsku trilogiju Millennium snimljenu prema romanima Stiega Larssona U sklopu Filmomanije 3, koja će se održati od 1. do 10. listopada u kinu Movieplex, posjetitelji će uživati u najvećoj filmskoj poslastici godine - moći će pogledati jedan od tri nastavka trilogije Millennium. Prvi film iz trilogije, Muškarci koji mrze žene, postigao je fantastične rezultate na kinoblagajnama i postao jedan od najgledanijih europskih filmova ovog desetljeća. Odmah iza njega snimljena su još dva filma, Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku, koja na pravi način zaokružuju globalni književni fenomen. Sva tri nastavka dobila su iznimne pohvale kritičara diljem svijeta, a upravo na Filmomaniji 3 drugi i treći nastavak doživjet će svoju hrvatsku premijeru.
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE / MÄN SOM HATAR KVINNOR
Švedska, Danska, Njemačka, Norveška
Prije četrdeset godina, Harriet Vanger nestala je s obiteljskog okupljanja na otoku koji posjeduje moćni klan Vanger. Njezino tijelo nije nikada pronađeno, a njezin je ujak uvjeren da je ubojica član njegove povezane, ali disfunkcionalne obitelji. Unajmljuje novinara Mikaela Blomkvista i tetoviranu, problematičnu, ali spretnu hakericu Lisbeth Salander da bi istražili slučaj. Kada povežu nestanak Harriet i brojna groteskna ubojstva prije četrdesetak godina, počinju otkrivati tamnu povijest obitelji. Ali Vangerovi su jak klan i Blomkvist i Salander će morati otkriti koliko su daleko spremni ići da bi zaštitili sami sebe.
Autor Stieg Larsson preminuo je 2004. godine, ostavivši tri neobjavljena romana poznata kao trilogija 'Millennium', koja je postala svjetska senzacija. Filmska adaptacija 'Muškaraca koji mrze žene' bila je 2009. europski film godine po zaradi. Nagrade i festivali: Nagrada publike - European Film Awards 2009, Palm Springs International Film Festival
DJEVOJKA KOJA SE IGRALA VATROM / FLICKAN SOM LEKTE MED ELDEN
Švedska, Danska, Njemačka
U drugom nastavku novinar Mikael Blomkvist istražuje korumpiranost švedskih dužnosnika na vrlo visokim pozicijama. Međutim, nakon što istraživačkog novinara pronađu brutalno ubijenog, Mikael počinje pridavati pozornost priči na kojoj je ubijeni novinar radio - o trgovini ljudima u Švedskoj i visoko pozicioniranim dužnosnicima koji zlostavljaju maloljetnice. U isto vrijeme, Mikael pokušava pronaći Lisbeth Salander koja je nestala, a koju svi žele pronaći. Mikael će saznati mračne stvari iz njezine prošlosti za koje može biti odgovoran samo nepravedni i korumpirani državni sistem...
KULE U ZRAKU / LUFTSLOTTET SOM SPRÄNGDES
Švedska, Danska, Njemačka
Salander planira svoju osvetu protiv čovjeka koji ju je pokušao ubiti, ali i protiv vladinih institucija koje su joj zamalo uništile život. Međutim, neće sve biti tako jednostavno. Nakon što se nađe u bolnici na intenzivnoj njezi, suočena s optužbama za tri ubojstva i jedan pokušaj ubojstva, novinar Mikael Blomkvist priskače joj u pomoć i započne istraživanje slučaja da bi dokazao njezinu nevinost, ali i otkrio identitete korumpiranih političara koji su odgovorni za sve što se događa...
-
Mogu čitati na suludim mjestima i u nevjerojatnim situacijama
Čitateljski svijet Nevene Rendeli
Uvijek vedra i širokog osmijeha, Nevena Rendeli zaštitno je lice HTV-a. Osoba je iz koje zrači pozitivna energija i koju se, barem prije nego što je postala majka, podjednako često moglo susresti na različitim modnim događajima i predstavljanjima knjiga.
Moda i putovanja njezine su velike strasti, ali manje je poznato da je i čitanje vrlo, vrlo visoko na popisu njezinih priorite
Slične knjige
-
Čovjek koji je lovio vlastitu sjenuSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Što nas ne ubijeSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 €