Muškarac u žutom kaputu
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 312
-
Datum izdanja: listopad 2018.
-
ISBN: 978-953266997-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 395 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Vladimir Nazor za 2018. godinu
U međuprostoru između istoka i zapada, u Karpatiji Liberi, državi koja nastaje, jedan čovjek, iako to ne bi želio, igra posebnu ulogu. Nakon revolucije čiji je on bio jedan od začetnika nastupio je kraj ere bežične elektroničke komunikacije i uslijedila neizvjesnost. Premda je on intelektualac kojemu svi vjeruju, rijetko tko ga istinski sluša. No svi ga prepoznaju po upečatljivom, jedinstvenom žutom kaputu. Kada jednom zađe, a kako drukčije nego slučajno, u Ulicu kojoj se ne nazire kraj, započet će njegova nevjerojatno istinita, čudesna avantura.
Muškarac u žutom kaputu roman je stvarnostan i futuristički istovremeno. Poput Gullivera, glavni junak hrabro kroči u nepoznat svijet, koji se međutim pokazuje potpuno jednak njegovu. U dva dana doživljava ljubav i prevaru, prijateljstva i izdaju, neočekivane obrate. Dok mnoštvo likova u potrazi za svojim identitetom u njemu vidi spas, on raspoznaje tek njihove bolesne ambicije i naznake skore propasti. Ludwig Bauer propituje prirodu čovjeka, njegove ovisnosti, mane i strahove. U ovoj alegoriji, kao rijetko kad dosad, razotkriva se današnji svijet prepun lažnih proroka i želje za brzim uspjehom. Muškarac u žutom kaputu, prepun humora i strasti, ljubavnih zapleta i političkih podvala, filozofskih razmatranja i heretičnih misli, istinski je roman dvadeset i prvoga stoljeća.
“Nije to uopće stvar poštenja. Laganje je u biti društvene interakcije. Laganje je u biti komunikacije. A što se poštenja tiče, nerijetko je laž poštenija, uvjetno rečeno poštenija od istine. Bolesnom prijatelju reći ćemo da će već sutra ozdraviti, iako smo svjesni da je to laž, ili možda laž. Ali ta laž može mu dati zrnce ohrabrenja i tako pridonijeti mogućnosti da zaista brže ozdravi. Uzmite one nekadašnje mobitele koje su i u javnom prostoru i u privatnom prostoru svi držali u ruci. Pamtite još to? Ne možete ne čuti dijelove razgovora, a ako pažljivije poslušate, možete se suočiti s time da ljudi uglavnom u taj telefončić lažu. U tramvaju koji upravo polazi s periferije netko javlja nekome da će začas stići jer je evo već u centru. Nepošteno? Štetno? Zamislimo se nad tim. Taj iskaz ne odgovara istini, ali je zapravo koristan. On smanjuje stres onoga tko čeka pošiljatelja poruke, ali smanjuje i stres pošiljatelju poruke. Zbog svoje laži osjeća se manje kriv. Dakle, i takva se beznačajna laž može smatrati funkcionalnom.”
Tranzicijski kaos
Davor Šišović, Novi list, 30.12. 2018.
Tamo negdje na razmeđi europskog istoka i europskog još daljeg istoka u blagoj budućnosti nakon niza političkih i ratnih previranja smjestila se država u nastajanju Karpatija Libera. Negdje u to vrijeme prekrajanja istočnih europskih granica u Europi se dogodila i antielektronička revolucija, mobiteli i internet su zabranjeni, ne samo zato što su postali medij za širenje laži i manipulacija, već i stoga što su počeli izazivati konkretne bolesti kod ljudi. U takvom ozračju, glavni lik ovog romana, sveučilišni profesor, izvodi psa u uobičajenu šetnju, ali pas mu pobjegne pa on tragajući za njim zađe u ulicu u kojoj nikad dotad nije bio.
Ta je ulica kao portal u neku drugu dimenziju, drugi svijet, prisutan i utjecajan u odnosu na onaj poznati, ali dotad, barem njemu, nevidljiv. Započinje avantura koju bismo mogli nazvati “Alisom u zemlji čudesa” - ali za odrasle. Susreće u toj tajanstvenoj ulici ovaj profesor raznorazne likove, a svaki od njih mu, pojedinačno ili u skupini kojoj pripada, razotkriva po jedan djelić složenog mozaika koji čini sadašnjicu i neizvjesnu budućnost njegove domovine. Činjenica da je i sam bio jedan od teoretičara koji su postavili ideološke osnove antielektroničke revolucije jako utječe na ljude koje susreće: neki od njega očekuju da se stavi u službu novog režima, odnosno sustava, neki se nadaju njegovoj pomoći i zagovoru nasuprot tog istog režima, neki ga naprosto provociraju povećavajući vlastitu vrijednost u svome okruženju, a neki ga nastoje uvući u vlastite mutne poslove.
Tranzicijski kaos
Rastrzan između ponuda koje ne može prihvatiti i poslova kojima se ne želi baviti, profesor svoju jedinu misiju u toj oazi apsurda pronalazi u spašavanju jednog ljudskog bića od neljudske sudbine, ali sve je u tom bulevaru sumraka međusobno uvjetovano i međuovisno i nijedna se namjera ne može glatko provesti: štoviše zdvojni se profesor čak nađe na meti nekoliko različitih ekstremističkih skupina kojima on iz različitih razloga smeta.
Možda jače nego u ijednom i ičijem stvarnosno-proznom ostvarenju ovaj roman maštovito, trpko i tragikomično pripovijeda o tzv. tranzicijskom kaosu, o mijeni društvenih sustava koji se prelamaju i preko osobnih i preko skupnih pitanja identiteta, opstanka i ljudskih prava. U toj opskurnoj ulici jedni kraj drugih postoje začeci budućih akademskih ustanova nove države i polunomadske zajednice koje se još drže običajnog prava, a interesi mnoštva usitnjenih grupica separatista, vjerskih i političkih fanatika, čak i terorista, suprotstavljeni su neokolonijalističnom apetitu interesa krupnog kapitala. U očima ljudi koje u toj ulici susreće, naš je profesor u jednom trenutku dugo očekivani guru ili mesija, u drugome uljez koji narušava ustrojstvo dotadašnjeg kakvog-takvog suživota, u trećemu omraženi eksponent režima, u četvrtome ljubavnik na bijelome konju ili brižni skrbnih, a on sam sve je labilniji kako se ti susreti i interakcije nastavljaju i ponavljaju.
Teorijske rasprave
Negdje pred kraj romana pomislit ćemo da je već pomalo dosta ponavljanja varijacija na istu ili sličnu temu i zapitati se gdje je dovraga pas s početka romana, i vjerojatno ustvrditi da je ovo jedan sasvim drukčiji Ludwig Bauer u odnosu na onog kakvog poznajemo iz prethodnih njegovih djela. No baš u pravo vrijeme događaji se frenetično usmjeravaju ka kulminaciji i roman završava tipično “bauerovski”, neočekivano i šokantno, romantično i tragično.
S obzirom na njihovu atribuciju kao dužnosnika nekih važnih institucija ili samozvanih stručnjaka za lokalne i globalne prilike, mnogi se likovi s profesorom upuštaju u dugačke teorijske rasprave, vrlo često groteskne, pa i njemu samom nevjerojatne. U tim se raspravama (budite strpljivi kad na njih naidete, isplati se!) zrcali spektar ideologija koje su utjecale na sudbinu čovječanstva barem u posljednjim dvama stoljećima, a neke su usmjerene i na budućnost. Dok premisa o svijetu ili društvu bez bežičnih komunikacija na samu fabulu ne utječe previše vidno, u raspravama između profesora i njegovih sugovornika baš se od toga, od tehnologije koja institucionalizira laž i manipulaciju, polazi kao od osnove za presuđivanje prošlosti i skiciranje budućnosti. Ali stvarni životi i stvarne sudbine akademske će zaključke prilično efikasno – negirati.
Povijest budućnosti
Lidija Dujić, Kolo 4/2019.
Sedamnaesti roman Ludwiga Bauera – romanopisca bez parnjaka u suvremenoj hrvatskoj knjižaevnosti (Jagna Pogačnik) i relevantnog autora u regiji koji nas uči kako se pišu dobri romani (Enver Kazaz) – samo uvjetno napušta središnji blok novopovijesnih romana koji se nazivaju (i) Bauerovim žanrom. Jasno profiliran književnik srednjoeuropskoga tematsko-stilskog kompleksa svoje romane dodatno je učvrstio cjelokupnom književnom djelatnošću – prepoznatljivoj po ishodišnoj čapekovskoj estetici, širokom prevoditeljskom rakursu i izuzetnoj književnoj erudiciji. Kada je objavio roman Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek (2015.), činilo se da je u pitanju do tada najčapekovskiji Bauerov roman koji supsumira njegove (češke) književne korijene (uz Čapeka još i Hrabala i Hašeka), odnosno – otvara prozu komičnom diskursu. Da takav pregib u poetici nije bio slučajan, potvrđuje upravo roman Muškarac u žutom kaputu.
Pozicioniran između Seroquela i Reprize (novi Bauerov roman u rukopisu), Muškarac u žutom kaputu žanrovski je propustan kako prema Kubitschekovoj distopiji tako i prema novopovijesnim romanima kao tvrđim žanrovima u koje ulazimo s predumišljajem. Ključna je riječ i dalje povijest koju Bauer tematizira u rasponu od izreke (koja se pripisuje Churchillu) o Balkanu kao mjestu koje proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati do potpuno ispražnjenoga pojma prošlosti/sadašnjosti/budućnosti kao (samo) jednoga/istoga vremena što se u Muškarcu u žutom kaputu realizira odvažnom prostornom sinegdohom ulice.
Bezimena uličica na brijegu (ili pod grobljem) u koju Robert Treiber dospijeva slučajno u potrazi za odbjeglim psom – nakon što je jednako slučajno usput kupio lagani žuti kaput, neobično žut, boje limuna i neshvatljivo niske cijene – mjesto je gustih slojeva povijesnoga i književnopovijesnoga bez jasnih šavova, klupko jezikâ i čudakâ nalik onima na koje se svakodnevno spotičemo u medijskom konglomeratu stvarnijem od bilo kakve stvarnosti, prisilno intimizirani i infantilizirani, s detroniziranim bogovima (uz internet kao najmlađe božanstvo), a unatoč svemu – i dalje u stalnoj potrazi za novim prorocima/učiteljima/autoritetima. Sablast povijesti u kojoj pitanja nestaju, a odgovori preživljavaju (Franco Moretti) u Bauerovoj distopiji sablast je budućnosti koju već živimo.
Etnolog i antropolog Robert Treiber (njem. hajkač) naizgled je stabilniji lik od Kubitscheka koji je bio formatiran kao izrazito tekući/likvidan karakter čija je temeljna aktivnost verbalna, a cijeli roman zapravo – terenski rad. Priče o njemu pokretljive su kao i on sam, preduhićuju ga i medijski (pre)oblikuju. O njemu se govori da je glasoviti mudrac/filozof/prorok/učitelj/marksist/sotona dok ga mediji predstavljaju kao navodnog Kubitscheka niti nalik na pravog mudraca i filozofa Kubitscheka, koji pak, kako je općepoznato, živi u nekadašnjoj kući Immanuela Kanta u današnjem Kalinjingradu i poput svoga prethodnika nikada ne napušta to nekadašnje izvorište njemačke kulture koje danas tavori u materijalnoj i duhovnoj bijedi, odsječeno i od bivše i od sadašnje matice zemlje. Ta nova oralnost kojom se ovjerava plasirana medijska slika pogađa i Roberta Treibera. On se u romanu inicijalno predstavlja intervjuom s površnom novinarkom kakvu bi izabrao i Woody Allen – entuzijastično biće s mikrofonom; to je Dijana kao zaštitnica (televizijskoga) svjetla, života i lova – kojoj sasvim spontano i neposredno, u jutarnjoj šetnji parkom, treba reći nešto o laganju u svakodnevnom životu. Teza da je laganje u biti komunikacije najprije ilustrira medij u kojemu nastaje, razlijeva se zatim preko cijele civilizacije koja počiva na jeziku – time i laganju – a za koje društvo (ne) nalazi adekvatne etičke korektive.
Dok je Kubitscheku prethodio govor, Treiberu prethodi slika. On je muškarac u žutom kaputu u kojemu prepoznaju vođu antielektroničke revolucije izazvane epidemijom alergija na zračenja elektroničkih uređaja i naplavine gluposti koje su potpuno zatrpale/ugušile elektronički medijski prostor. I sam je Treiber dakle neka vrsta parafraze izreke da slika govori više od tisuću riječi – iz jednoga/muškog kuta on je nadčovjek koje je prizemljio avione i zaustavio brodove, iz drugoga/ženskog kuta on je Nešto poput Mesije. Nešto poput vjesnika čuda u bajci. Ili u starinskim legendama. Kao biće između dvije stvarnosti opskrbljen je i poveznicom s velikim prethodnikom – Voltaire našega vremena, e-filozofije e-povijesti. Konačno, Treiber je i profesionalno usmjeren na (jezikom) socijalno preoblikovanu biologiju koja u romanu doživljava radikalnu ekstenziju kada se od njega očekuje da kupi djevojku koju otac nastoji prodati.
Već je Seroquel plasirao blasfemičnu usporedbu trgovine djevojkama s bajkovitim otmicama na tragu književne reinterpretacije Kubitschekove majke-vještice koja pomaže junacima – pa i on možda djeluje kao budalasti sin u ruskim bajkama, ali je zapravo njezina produžena ruka. To što se od svih fabula kojima pulsira uličica, u kojoj nastaje neka nova država Karpatija Libera, Treiber hvata upravo spašavanja djevojke, odgovara poziciji slaboga junaka kakvim se predstavlja: Ja uopće ne pokušavam modelirati svijet (...). Ja samo pokušavam razumjeti i opisati ponašanje čovjeka. (...) javno evo priznajem da sam potpuno zbunjen. Ne znam gdje smo i ne znam kamo idemo, ali svjestan sam svoje nemoći, nemoći i da stvari razjasnim i da ih eventualno usmjerim.
Osim što problematizira kapacitete današnjih junaka – stvarnih i književnih – Bauer gradi i grotesknu socijalnu sliku panične igre gladi za vođom, baš onako teatralno kako ih mediji distribuiraju u kojekakvim izazovima. Samo jedan žuti kaput u začudno (ne)prepoznatljivoj zbilji nalik je istini kojoj u jeziku ostaje tek uska staza dok je u književnosti prožeta cijelim mnoštvom signala laži što se nasljeđuju veoma postojano (Harald Weinrich). Zaista, ako kraljevi u bajkama mogu nuditi kćeri (čak i) onima koji znaju najbolje lagati, je li današnjoj književnosti potentniji materijal sama književnost (prokletstvo literarnoga/opernoga lika Carmen) ili stvarnost u kojoj otac u svojoj iznimno lijepoj romskoj djevojčici vidi kapital? Teško je zato u podlozi ovoga romana previdjeti Baudrillardovu ideju da ekstaza komunikacije koja proizvodi ne-komunikaciju ima samo jedan alternativan/subverzivan oblik – ulicu!
Bauerova ulica slika je slike, savršena kopija bez originala (Baudrillardov simulakr), hiperrealnost posuđena iz budućnosti za koju nam se čini da je još nismo konzumirali, premda je sasvim izvjesno već živimo – uznemireni jednako projektom (svake) nove države poput Karpatije Libere u kojoj bi Romi mogli biti najbrojniji stanovnici kao i globalnim zažućivanjem, bez obzira na to je li riječ o žutoj opasnosti/rasi/vijesti. Kao što je u svojim novopovijesnim romanima pripovijedao kako se službena povijest odnosi prema malim ljudima, dodatno oslabljenim primjerice nacionalnim markerima, tako je u novom bloku svojih alegorijskih distopija Bauer istodobno zabavljen poviješću književnosti i poviješću budućnosti. Paratekstualni trag nalazimo u dvostrukom motu romana Muškarac u žutom kaputu: Samo u mitovima pojedinac stavlja interese društva ispred svojih? ...svako pripovijedanje protuslovi samo sebi.
Nijedna od ovih rečenica ne pretendira na to da naruči adekvatnu vrstu čitanja niti obrani knjiški altruizam junaka koji namjerava spasiti djevojku od njezine sudbine, a ne može spasiti ni samoga sebe od fabule koja ga u dva dana premeće od čovjeka sa psom preko vođe revolucije do glavnoga državnog cenzora. Vještina kojom prepravlja povijest književnosti ili uspostavlja administraciju Karpatije Libere ponovno potvrđuje Bauerovo imanentno povjerenje u pripovijedanje – razapeto možda između tvrdokornih mitova i provizorija virtualne stvarnosti, ali i poduprto književnim sugovornicima poput Georgea Orwella, J. M. Coetzeea, Margaret Atwood...